Mimoilaženja , antivakseri, ravnozemljaši, itd.

Prijateljica, jedna od onih pravih pravcatih, za koje je i moja mamam znala reć: e, ta ti je prava prijatljica, ova ti stvarno želi dobro, čuvaj je ko kap vode na dlanu, nema puno takvih ljudi.
I je, imala je pravo moja mama. cijeli život prijateljica, cijeli život iz prikrajka, nenametljivo pazimo jedna na drugu, bodrimo jedna drugu, veselimo se jedna sreći one druge. Kao sestre, Ma ne, više od sestre. Ja nemam sestru pa ne znam, ali ona je ima i stalno je ljubomorna na nju. znači, bolje od sestre.
Kad smo bile mlade, ona je išla u crkvu ja ne. Nikom niš, koga to briga. Ja u partiju, ona ne. Kakve to veze ima. Ja na faks ona ne. Nitko to ne gleda, to su gluposti. Ništa nas nije bilo briga, znali smo zajedno provoditi vrijeme, divnu mladost, rasli smo, bujali, bubrili.
A onda je došlo neko drugo vrijeme.
Neki dan, priča ona meni, ona ne vjeruje u bakcile, mikrobe, bakterije. Njoj su to gluposti. Ma ne samo sad od kad je ta korona, puno prije toga nekako je krenula govorit o tome da ona ne vjeruje u zarazne bolesti, da djecu ne treba cijepiti, da djecu treba pustit da se čeliče. Vidi nomade, goli, bosi, prljavi, a svi zdravi, pa je pustila svoje da budu tako, ajd ne baš goli, bosi i musavi, al da jedu s poda, da ih ližu psi, da jedu svi istom žlicom, uzmu prijatelju žvaku iz usta. Pa se razbolili od prilično ozbiljnih zaraznih bolesti, jest, prošlo je, ali ostavit će posljedice opasne, al ni u to ona baš ne vjeruje. I uvjerava me ona u svoje i očekuje da ću se pridužiti tom njenom pokretu. Kao, testira moju pamet, ako ne kažem da se slažem, neće valjati.
Nikad nismo jedna drugu navlačile na svoj teren, nikad se jedna drugoj nismo petljale u svjetonazore. Što joj je sad?
I šta sad da joj kažem. Rekla sam joj da ne razmišljam tako, da virus nije božanstvo da u njega treba vjerovati ili ne, da se virus vidi pod mikroskopom, da je to nauka, da su to ozbiljne stvari, ozbiljni ljudi, previše uložili rada u svoje diplome da bi se njima zajebavali, da to nekom izgled apogoduje da nas što više pomre, al, ne vidi ona to, ne dopire do nje ništa. Netko joj je napunio glavu, netko njezin, netko u koga se ne dira. Najradnije bih je uhvatila za ramena i dobro prodrmala da se probudi. Ali, ne bi imalo smisla, ne bi se probudila. Samo bi se naljutila na mene. Vidim, nije to ona ista osoba, nema tu više našeg zajedništva. Zbog mojeg protivljenja njezinoj ideji spremna je prekinuti prijateljstvo jednako kao što bih ja reagirala da mi je ona došla s nekim nacizmom, rasizmom.
Mislim da ću neko vrijeme biti jako zauzeta.
Jebga.
Lako je bilo složiti se prije. U prošlom stoljeću. Prije "oslobođenja". Sad je previše toga oko čega se moramo usuglasiti, zbog čega se možemo razilaziti. I mimoilazimo se. Prolazimo jedni pored drugih, ne želimo se ni vidjeti.
Kao da nismo više ista vrsta.
Onaj koji ima manje ne podnosi onog koji ima više. Ne mogu se više sresti na plesu. Ne idu u istu kafanu. Onaj koji je podstanar ne može više biti prijatelj s onim koji ima kuću s bazenom. Vjerski fanatik ne podnosi onog koji je agnostik, onaj kojem djeca dobro uče ne može se više družiti s onima koji mašu pesnicama protiv školskog sistema i tvrde da je škola teška, onaj kojem su djeca lijena ne može trpit one kojima nisu, onaj koji ne mrzi ministricu ne smije ni zucnut o svojem stavu pred onima koji ju mrze. Jedni vole cajke, drugi ih ne podnose, jedni gledaju horore, drugi ni slučajno. Nema između, nema pola-pola. Sve je na oš-neš-bangladeš, ili si s nama ili si pritov nas. il si lijevo, il si desno, ili si gore, il si dolje. Nema na pola puta. Nema neutrale. Nema neopredijeljenih.
I sad ti nađi svoje jato.