Idu mi na živce ženice koje se žale i njurgaju, koje plaču nad prolivenim mlijekom i izgubljenim prilikama. Sama sebe živciram kad me ulovi to gnjecavo raspoloženje, ali, ne mogu odoljeti.
Došlo i meni.
Valjda svako doba života ima neka svoja tipična obilježja: djeca su razigrana, tinejdžeri su svojeglavi i buntovni, oko dvadesetih je libido na vrhuncu, misliš da je cijeli svijet tvoj, oko četrdesete osjećaš da imaš sve konce u svojim rukama a u pedesetima shvatiš da ih nemaš, a dođe valjda i vrijeme kad stvari koje su ti bile vrhunac prioriteta postanu nevažne i banalne jer odjednom shvatiš koliko je silno mnogo godina iza tebe a ne znaš koliko ih je ispred tebe, ali, sigurna si da ih je manje ispred nego iza. Iznenadi te to. Neugodna spoznaja. Vidjela si da se to drugima događalo, ali, nekako si uspjela umisliti da se to tebi neće dogoditi. Drugi stare ali ne i ti.
Voljela bi da nije tako kako je. Čini ti se da si još jučer bila dijete, da si svojoj mami nosila cvijeće s livade u znojnoj ručici. I sjetiš se mirisa ovratnika tatinog nedjeljnog odijela. Možeš dozvati žive slike i mirise svoje mladosti, kao da je ovdje. Sjećaš se kako su mirisale tvoje prve kožne adidaske, i kakav je okus imao prvi poljubac. Zato što su tvoja sjećanja tako živopisna, ponekad nisi sigurna: jesi li prava ti ono dijete sjajne kose i napete kože pune života koje vidiš u filmu sjećanja, ili je tvoje pravo ja ovaj osjet suhe kože pod tvojim prstima. To što vidiš u ogledalu, je li ovo privremena faza koja ti se slučajno dogodila? Koja će proći?
Provjeravaš, je li još uvijek na svojem mjestu sva ona sjajna budućnost koja u daljini čeka na tebe kao bajta na skijalištu, kao disco klub na kraju šetališta, kao piknik s roštiljem i muzikom s radija? Od kad znaš za sebe, imala si osjećaj da su ispred tebe nepoznate i zabavne mogućnosti. Radovala si im se. Hrlila im u susret dugim skokovima praćena rojevima leptirića. Jesu li još uvijek tamo?
Iznenadi te slika osobe u ogledalu. Ne sjećaš se trenutka kad si se iz lika tamnokose i vitke mlade žene transformirala u ovo što vidiš. Okrugla sijeda starica. Ne sjećaš se kad su točno stepenice koje si preskakala po dvije, čak tri, postale previsoke.
Vrtiš filmove, gdje si bila što si radila, što si htjela raditi a nisi mogla, što si mogla raditi a ipak nisi htjela, što nisi mogla a ipak si uspjela.
Zbrkani su to osjećaji. Ne želiš misliti o tome, ali, misli lete, ubadaju kao komarci.
Kad bi te pitali: Reci, Lagana, da se možeš vratiti, što bi? Opet isto? Znam, rekla bi neku glupost, nešto kao:
Žao mi je što nisam naučila roniti s bocama i surfati na dasci s jedrom. I žao mi je što se nikad nisam vozila na jedrilici. I što nisam otišla u Rim onda kad me teta htjela povesti sa sobom. Žao mi je što nisam vježbala svirati harmoniku i klavir.I što nisam otvorila krojački salon. I što se nisam onda upisala u dramsku. I žao mi je što nisam otišla u Zagreb onda kad me bilo strah. I u Ljubljanu, kad me nije bilo strah ali su me nagovarali da ostanem s njima. I što nisam napravila sve ono što je drugima oko mene bilo "Ma daaj" i "Ti nisi normalna". Voljela bih da sam manje tugovala, da mi je brže prošlo. I voljela bih da sam bila hrabrija .
E, moja Lagana, da si ranije ozbiljnije shvatila kad sam ti govorila da vrijeme brzo prolazi, da si ga manje razbacivala, da si se ranije pokrenula, kad sam ti lijepo savjetovala.
Netko će sad reći da nikad nije kasno? Glupost!
Možda je baš ta glupava izreka odgovorna za propuštene prilike. Za lažne nade. Za odgađanje života. Kao, nema veze što nisam, nikad nije kasno.
Malo morgen!
Post je objavljen 16.09.2020. u 19:34 sati.