Lagana, zaposlena žena koja je usput i kućanica, odlazi u kupovinu uvijek na ista mjesta jer ne voli istraživati gdje što stoji na policama. Ona voli da je sve uvijek na svojem mejstu. Kod kuće, cijeli svoj život drži čarape uvijek u istoj ladici, prva odozdo u noćnom ormariću, dokumente uvijek na istom mjestu, u istom fasciklu. U ormaru odjeću reda uvijek na isti način, kako je naučila od svoje majke: desno košulje, u sredini maje na kopčanje, od sredine lijevo hlače, skroz lijevo suknje. U durgom ormaru desno kaputi i jakne, lijevo odlijela, kompleti, sasvim desno haljine. Na dnu ormara, u kutiji od cipela koje je davno iznosila i bacilam ali se rado sjeća važnih i lijepih prilika u kojima ih je nosila (promocija diolome, vjenačnje najbolje prijateljice i slično) pa je zadržala kutiju kao relikviju prošlih vremena u kojoj ovisno o sezoni drži srvati koje ne moraju biti na dohvat ruke ali su tu za svaki slučaj ako zatrebaju: ljeti čarape a zimi su u kutiji kupaći kostimi, za svaki slučaj, možda baš ove zime uspije skonuti na bazen. Red je bio davno uspostavljen u njezinoj glavi, kad bi pomislila na šal, vidjela je kvadrant ormara, dolje sredina, Kad bi pomislila na plahte, gore sredina, donja polica goronjeg ormara. Bez posebnog napora, njezin je um bio tako posložen. Nije bilo važno jesu li čarape unutar kutije uredno posložene, jesu li gaće u ladici sortirane po boji, važno je bilo da su tamo. Na svojem mjestu. Nije znala zašto je to tako, jednostavno, tako je. Taj red u glavi stvarala je oduvijek, od kad zna za sebe., Možda joj je netko, tko zna tko, nekad davno rekao: Daj se posloži , i ona je to bukvalno shvatila. Kako god. To joj je davalo osjećaj da je sve u redu, osjećaj smirene sigurnosti.
Dakle, ta i takva Lagana koja voli ne baviti se neprotrebnim mentalnim naporima poput razmišljanja gdje što stoji, i koja je ponosna na sebe što može bez suvišnih pokreta i bez naočala iz mraka ormara u prvom pokušaju dohvatiti točno ono što joj treba, ulazi u Konzum s namjerom da na brzinu kupi što joj treba da nahrani nekog tko je nenajavljeno sam sebe pozvao i odlučio svratiti na kasni ručak.
Lagana krene samouvjereno, kao netko tko zna što treba raditi, zaustavi se ispred zida u dnu ogromne trgovine i posegne za Vegetom koja je trebala stajati na drugoj polici lijevo, s desne strane hladnjaka s mliječnim proizvodima. Ustukne preneraženo: nema Vegete! Pita prodavačicu zna li gdje su premjestili Vegetu, a ona će da nije sigurna, ali, čini joj se na drgom kraju trgovine, treći red polica , desno.
Lagana potraži mlijeko bez laktoze koje je zadnji put kad ga je kupila stajalo skorz desno u hladnjaku s mliječnim proizvodima, ali, nema tu mlijeka. Nema ni mliječnih proizvoda! Gdje su mliječni proizvodi, gdje je mlijeko bez laktoze, upita opet istu prodavačicu na rezanim salamama koja nemoćno sliježe ramenima kao da se miri s neumitnom sudbinom. Kaže, nisam sigurna ali čini mi de da su mlijeko bez laktoze premjestili pored odjela s mesom, ali ne i obično mlijeko, u ovom frižideru i pokaže rukom: Evo, tamo, lijevo, vidite, ispod onog plakata.
Dobro, treba mi panceta, podsjeti se Lagana i krene prema frižideru sa suhomesnatim vakumiranim proizvodima. Ali, neš ti. Tu sad stoji piva! Ok, uzet će pivu, odluči Lagana, ali ovdje nema radlera. Gdje je radler? Na starom mjestu, kaže prodavačica, desno od odjela s kruhom. Dakle, sad imamo dva odjela s pivom, zaključi Lagana, ali je prodavačica ispravi, ne nego četiri. Zašto, zaboga? Tako dikritaju proizvođači, traže da se frižideri različitih proivođača strogo odvoje. Nepotrebno je ovdje opisivati šok i nevjericu kad je Lagana shvatila tko je zaslužan za njezino uzrujano kretanje u žurbi da pronađe ono što želi kupiti po ogromnoj trgovini.
Lagana krene prema drugom kraju trgovine. Ponavlja u seb da ne zaboravi: Tražim Vegetu, Radler nije vežno koje marke samo da je od limuna, pakiranu pazinsku pancetu i mlijeko bez laktoze i salatu. Usput zaobilazi hrpe neraspakirane robe koje na paletama stoje nasred prolaza kao da su ostavljene na pogrešnom mjestu. Paleta pašte ispred police s uljem, paleta s uljem kraj posuđa, posuđe ispred police s keksima. Prodavačicu poznaje, zajedno su išle u osnovnu školu.
"Malo ste razbacali robu, ha, malo ste je rashitali?", pokušavala je biti duhovita. Prodavačica, osoba koju je svatko rado sreta i obratio joj se za savjet ili štogod, s izrazom osobe na rubu snaga i strpljenja odgovi: " Čekamo novi raspored robe, šalju nam ga iz Zagreba svaki mjesec. Svaki mjesec nešto premjestimo. Gle, draga, reče prokuklim šaptom kao da se plaši da bi netko mogao čuti jer to što će reći nije dobro izgovoriti, ali je osjetivši navalu buntovnog revolta i osjetivši da je Lagana osoba od povjerenja, odlučila ipak reči: Mi bi radije stavljali stvari kako mi znamo da je dobro i da će se ljudi snalaziti po tregovini, a i lakše bi nam bilo nego da sve to premještamo kao da nemamo pametnijeg posla. Ovako, neugodno mi je, kad me mušterija pita gdje je nešto ja nikad ne znam, osjećam se kao budala a mušterija misli da nisam uslužna. Ali, Zagreb kad naredi, nema rasporave, šefa se mora slušati! to nije moja trgovina, nemam ja tu šta misliti.
Iznervirana spoznajom o snazi gluposti i prozirnošću namjere da je iz Zagreba navede da usput dok traži Vegetu u košaru ubaci nešto što nije namjeravala kupiti, kao da je ona blesava i kao da ona može tako bezeze kupovati stvari koje joj ne trebaju i koje koje joj nepoznati netko podmeće kao zamke u koje bi se ona trebala upecati samo zato da njemu poveća profit. Zaista nas drže budala.a Budale misle da smo budale. Lagana, prozrevši podmukle namjere tvoraca rasporeda robe na policama i osjetivši snažnu navalu nemoćnog bijesa u želucu u vidu bolnog napada gastritisa, odluči ne kupiti ništa i demonstrativno se uputi prema kasi.
Od blagajnice ztraži Knjigu žalbe kako bi dokumentirala svoje negodovanje, ali, Knjige žalbe nema. Možete se žaliti preko maila, rekoše joj na kasi prodavačice prestrašene da im ne bi koja riječ pobjegla jer su dobile uputu da ne smiju komentirati ništa jer Veliki brat sve vidi i čuje. I daje otkaze.
Poražena, shvativši da bi morala voziti do drugog supermarketa u kojem ne zna gdje što stoji i u kojem također premjeđtaju stvari, Lagana odustane od namjere i vrati se među police. Ionako je već potrošila daleko više vremena nego je planirala.
Da nisu kupci, pa i sama Lagana, privučeni akcijskim cijenama prestali ići u male kvartovske trgovine, još bi te trgovinice poslovale. Butižini, tako su ih zvali. Stvari su bile uvijek na svojem mjestu, prodavači poznati, uvijek spremni ćaskati. Uvijek si u isto vrijeme mogao sresti iste sudjede. Nakon obavljene kupnje mogao si sjesti na zidić ispred trgovine na kojem su stari dečki pili Favorit iz boce, prolistati novine, komentirali aktualne stvari ulažući mnogo žara u teme koje su toliko bile važne da se danas nikako ne možeš sjetiti o čemu je bilo riječ.sjećaš se samo da je bilo strastveno. Uvijek je oko tih zidića bila koja draga ženica koja je htjela podijeliti svoje najbolje recepte ili koju je Lagana mogla pitati kako se očisti fleka od rđe ili crnog vina. Ili trave na dječjim nedjeljnim hlačama. Tu i tamo netko tko je bio redoviti kupac prestao bi dolaziti u trgovinu. Saznali bismo da se razbolio ili umro. Pokraj trgovine bila je oglasna ploča s osmrtnicama. Znali smo kad je pogreb. Išli bismo.Plakali bismo.
Sad više ne znamo tko je živ. Ima li uopće živih u mojem kvartu?
Ljudi koji bauljaju velikim trgovačkim centrima u potrazi za Vegetom ne izgledaju pozunato, ne izgledaju živi. I prodavači su nepoznate osobe. Priča se da ih premještaju, naše prodavačice šalju raditi u drugi grad, iz drugog grada dolaze ovamo.
Ako i sretneš poznato lice u trgovini, taj sumanutim pogledom pregledava police, u bjesomučnoj utrci s vremenom pokušava pronaći ono što traži.
I kad se pobuniš, kad prigovoriš, kad kažeš da te frustrira kad premještaju stvari po trgovini kao da se trgovci igraju skrivača s kupcima, pogledaju te začuđeno: Ali, to ti je sada tako. To je trgovina. Ne može se tu ništa.
Može li se, ipak?
Post je objavljen 23.11.2019. u 12:51 sati.