Ljubav u staroj kući

Kuća debelih zidova, kao bedemi , metar i pol. U škripi dasaka na podu, u malti koja se mrvi između dva kamena, u zraci svjetla koja se probija kroz zatvorene škurnice, u mirisu praznih ormara, nema vas više.

I sad, poslije vremena, ja sad vidim, ljubav je bila tu, ipak je bila tu, nespretna i glasna S vama se nije baš snašla. Nije joj baš išlo, ali, ipak, bila je tu.

Tražila je ona vas, grlila vas u danima mirnim, posjela bi vas na kauč u nedjeljno popodne i zapodjenula razgovor o lijepim temama. A onda bi nestala, sakrila se pod krevet prestrašena tonom glasa i grubom riječi.

I vi ste tražili ljubav na mjestima pogrešnim. Kad nisu hukali vjetrovi i pljuštale riječi, tražili ste je, ali je nije bilo u velikim gestama kao iz filmova, u štirkanim stoljnjacima i vezenim plahtama, u finom zveckanju porculana, ali ipak, bila je tamo. Pod krevetom. Iza ormara. Skirvala se. Zaključavala u sobu. Čekala je da nevera prođe. Da se crnica prelije u žuto zelenilo, da prođe kao da je nije bilo. Da se smiri nemir koji ne zna za se, koji ne zna sa sobom.

I ljubav je tražila vas, u velikim stvarima za malo šoldi, u "snađi se druže al napravi",
u premještanju zidova, u znoju koji kaplje s čela, u frituli na stolu rano ujutro,
u nacijepanim drvima, u dijelovima koAlača na mjeru jednakima za sve, u maneštri u podne , u ribljen ulju dva puta na dan mala žličica, u pijatu samo za malu na bambija,
u injekcijama iz Švicarske, u crnilu u bolinim brazdama ispod noktiju, u trližu koji se namače, prvo na ruke pa u mašini pere. Ljubav se krila u gruboj ruci koja nije znala nježno, u nesretnom izboru riječi promašenog komplimenta, u nespretnom plesu i sramežljivom smiješku.

O da, bila je ljubav ovdje!
Velika, veličanstvena!
Ja tek sada znam, ljubav je trebalo moći vidjeti, trebalo ju je znati prepoznati.

Kad se opet sretnemo, sve ću vam reći!