Kuća debelih zidova, kao bedemi , metar i pol. U škripi dasaka na podu, u malti koja se mrvi između dva kamena, u zraci svjetla koja se probija kroz zatvorene škurnice, u mirisu praznih ormara, nema vas više.
I sad, poslije vremena, ja sad vidim, ljubav je bila tu, ipak je bila tu, nespretna i glasna S vama se nije baš snašla. Nije joj baš išlo, ali, ipak, bila je tu.
Tražila je ona vas, grlila vas u danima mirnim, posjela bi vas na kauč u nedjeljno popodne i zapodjenula razgovor o lijepim temama. A onda bi nestala, sakrila se pod krevet prestrašena tonom glasa i grubom riječi.
I vi ste tražili ljubav na mjestima pogrešnim. Kad nisu hukali vjetrovi i pljuštale riječi, tražili ste je, ali je nije bilo u velikim gestama kao iz filmova, u štirkanim stoljnjacima i vezenim plahtama, u finom zveckanju porculana, ali ipak, bila je tamo. Pod krevetom. Iza ormara. Skirvala se. Zaključavala u sobu. Čekala je da nevera prođe. Da se crnica prelije u žuto zelenilo, da prođe kao da je nije bilo. Da se smiri nemir koji ne zna za se, koji ne zna sa sobom.
I ljubav je tražila vas, u velikim stvarima za malo šoldi, u "snađi se druže al napravi",
u premještanju zidova, u znoju koji kaplje s čela, u frituli na stolu rano ujutro,
u nacijepanim drvima, u dijelovima koAlača na mjeru jednakima za sve, u maneštri u podne , u ribljen ulju dva puta na dan mala žličica, u pijatu samo za malu na bambija,
u injekcijama iz Švicarske, u crnilu u bolinim brazdama ispod noktiju, u trližu koji se namače, prvo na ruke pa u mašini pere. Ljubav se krila u gruboj ruci koja nije znala nježno, u nesretnom izboru riječi promašenog komplimenta, u nespretnom plesu i sramežljivom smiješku.
O da, bila je ljubav ovdje!
Velika, veličanstvena!
Ja tek sada znam, ljubav je trebalo moći vidjeti, trebalo ju je znati prepoznati.
Kad se opet sretnemo, sve ću vam reći!
Post je objavljen 12.07.2020. u 18:37 sati.