25
subota
srpanj
2020
Lagana i Veliki Brat
Kad je bila još sasvim mala, Lagana je imala jako velikog Velikog Brata. U vrijeme kad je Lagana bila Mala, Veliki Brat je zbog dugog školovanja živio u dalekom Velikom Gradu.
Mala je s majkom ponekad posjećivala Brata u Velikom Gradu. Putovale bi dugo, dugo, vijugavim cestama u smrdljivom autobusu u kojem su ljudi s žutim prstima pušili Drinu ili Filter 57 i gasili opuške u malim metalnim pepeljarama. Pepeljare bi zaškripale kad bi ih otvarali i taj je metalni zvuk bio znak Maloj da može početi povraćati.
Putovanja u Veliki Grad nije pamtila po mučninama, to je bilo nužno zlo koje treba otrpjeti.
Pamtila je bezbrojna svjetla grada. Grad se prostirao pod prozorom kao najzvjezdanije nebo koje možete zamisliti. Pamtila je mnoštvo urednih i pristojnih ljudi na ulicama i tramvajima i kovanu ogradu đačkog doma u kojem je stanovao njezin uvijek nasmijani brat. Brat bi je vodio iz muzeja u muzej, iz kazališta u kino, a ona je kratkim dahom trčkarala u novim cipelicama za njim. Od svega, najviše voljela brižljivi stisak njegove velike šake kad bi prelazili zebru ulice s drvoredom, istu onakvu zebru s omota ploče Bitlesa. Bila je sigurna da je i njezin brat Bitles, tajni član, da, bila je više nego uvjerena u to.
Brat je u Velikom Gradu učio velika znanja, a najvće od svih znanja bila je elektrotehnika, nauka budućnosti. Znao je kako rade odašiljači i antene, kako radi televizor i kakve sve cijevi u njemu postoje, kako se glas prenosi telefonskom žicom, kako telegraf čita rupice na papirnatoj traci, kako se izdađuje pojačalo za električnu gtaru, da se više neće snimati zvuk na ploče nego magnetizirati nekakve trake. Veliki brat je znao sve i sve je objašnjavao Maloj, a ona ga je slušala i sve je uvijek zapamtila, pa bi pričala drugim djevojčicama pod školskim odmorima jer, druge djevojčice nisu imale takvog brata a osjećala se da je njezinaprijateljska dužnost podijeliti s njima tako važne stvari, stvari koje će promijeniti svijet. Braća drugih djevojčica bili su obična braća, godinu- dvije mlađi ili dvije- tri stariji. Njezin brat bio je najstariji od braće svih djevojčica i bio je najjači i najpametniji i najljepši od svih.
Mala je ubrzo shvatila da druge djevojčice ne vole slušati priče o njezinom Velikom Bratu, da uopće nisu oduševljene velikim znanjima o kojima joj je pričao, čak ni o muzici s ploča koje je slušao, to im je bilo dosadno i glupo, pa je prestala o tome pričati. Nije joj to bilo teško. Lako je čuvati blago. Lako je imati takve tajne.
Ljeta su bila najljepša kad su svi bili na školskim ferijama. Veliki Brat je skoro svaki dan vodio Malu na kupanje. Naučio ju je plivati, skakati na glavu na puno načina, čak i s prevrtanjem u zraku, naučio ju je veslati, roniti s maskom, pecati i sve što je mislio da bi Malu moglo zabaviti i da bi joj moglo koristiti. Pričao bi joj o velikom svijetu u kojem je bio i o onom u kojeg bi volio otići. Donio joj je iz dalekog grada prve rošule u ulici, prve traperice za male djevojčice i najljepšu crvenu torbicu na jedno rame i fantastičnu muziku na velikim gramofonskim pločama.
Ponekad mu je išlo na živce kad bi uhvatio Malu kako kopa po njegovim ladicamai i čita njegove stripove i priručnike za Judo i knjige Von Daenikena i nekakve knjige s važnim naslovima koje nije razumjela ali ih je ipak sve pročitala dok njega nije bilo doma. Ponekad bi joj uspjelo pokidati žicu na gitari, ponekad slomiti gramofonsku iglu, ponekad proliti uljane boje po nedovršenom platnu, ponekad uliti u pliticu benzin umjesto firnesa ili alkohol umjesto razvijača za fotografije. Brat bi to sve otrpio jednim dubokim uzdahom i riješio kratkom prodikom s Konfucijevom ili Lao Tseovom izrekom na kraju.
Mala je najviše od svega voljela kad bi je Veliki Brat nosio niz stepenice okrenutu naglavačke, ili vozio na volanu bicikla. Najmoćnijom se osjećala kad bi uspjela pravilno izvesti joko-geri, obranu od gušenja ili pad na glavu s kolutom narijed i dizanje na noge, u jednom pokretu.
Judo je bila još jedna velika stvar koju je Veliki Brat donio iz velikog svijeta. U njihovom malom gradu u to vrijeme još nitko nikad nije čuo za tako veličanstvene tajne. Baka s modrom maramom na bijele točkice nije mogla vjerovati da mala djevojčica može na pod srušiti velikog čovjeka i možda ga čak i onesvijetiti, ako ga pogodi prstom u pravo mjesto. Bake su u to vijeme plele čarape sa pet igala i nisu se bavile obaranjem i onesvješćivanjem velikih muškaraca. Ni mama joj nije vjerovala da je moguće to što joj je Brat rekao, da se može jednim jedinim udarcem slomiti čvrstu dasku kuhinjskog stola ako se pravilno ukruti dlan i snaga izvuče iz trbuha. Majke su se u to vrijeme bavile nagovanjem očeva da kupe televizore na kredit, i ne bi bile zadovoljne kćerima koje razbijaju stolove izvlačeći snagu iz trbuha, jer su dobro znale da trbusi djevojčicama trebaju služiti za druge stvari.
Ali, Mala je vjerovala da može lomiti daske i pobjeđivati zločeste ljude ako se bude dovoljno trudila i reodvito vježbala, poštivala moralni kodeks ponašanja i umijela pravilno udahnuti i ispuhnuti zrak iz točke u dnu trbuha uz kliktaj kiai. Vjerovala je da može postati jednako snažna i pametna i velika i važna kao Veliki Brat, bude li se dovoljno trudila i bude li do kraja dosljedna, samo još mora čekati da naraste.
Narasla je, iz Male se preobrazila u Laganu.
Veliki Brat se vratio u njihovo Malo Misto. Jednog dana, nakon što se vratio s željezničke stanice i potrgao voznu kartu, ušao je u svoju sobu u kojoj je, koliko je Mala uspjela vidjeti kroz ključanicu, grlio jastuk i plakao. Kad je izašao, prestao je pričati priče o dalekim svjetovima i odlučio život provesti žureći na posao i pričajući sasvim obične priče o tome tko se s kime ženi, o cijeni pelena, cementa, struje.
Lagana je ipak nastavljala vježbati i truditi se. Uoprno i predano. Ne samo lomiti daske i obarati napadače, već je i pokušavala sjediti na čavlima, savijati žlice pogledom, hodati po krhotinama stakla, mislima pokretati vjetorove i rastjerivati oblake.
Vidjela je da je Veliki Brat odustao ali nikad nije ništa rekla. Ponekad se pitala jesu li sve one njegove priče bile samo velike bajke za male djevojčice i jesu li stvarno moguće sve one velike stvari od kojih je on odustao.
Osjećala se kao čuvarica njegovin snova. Kao svećenica u tajnom hramu. Činilo se da je i on sam zaboravio. Nakon što su svi počeli čuvati svoje unuke, Lagana se shvatila da nitko od njegovih ne zna za sve one priče o nemogućem koje je moguće.
Tu i tamo uhvatila bi gorčinu u pogledu svog Velikog Brata dok bi odsutno zurio pred sebe u prazno, polako žvačući salatu umjetnim zubima ili odustajući od premještanja TV programa na SF filmove koje njegova žena i unici ne podnose. Ponekad bi uhvatila tugu iza debeleog stakla naočala. Kao bljesak blica na fotoaparatu, vrlo kratko, činilo se da bi sjećanje na davne snove unatoč protivljenju razuma ipak blicnulo u umu njezinog brata.
Ni sama ne znajući zašto, i dalje se trudila i vjerovala da će kad-tad uspjeti sjediti na čavlima i lomiti daske. A možda i cigle. Bude li imala dovoljno vremena za vježbanje upornosti. I nikad neće Bratu reći da se sjeća svih njegovih priča o mogućnostima nemogućeg.
komentiraj (3) * ispiši * #
19
nedjelja
srpanj
2020
O, kako ja volim plesati!
Znaš ti kako bismo mi plesale kad bi išle tamo, na tu proslavu godišnjice?! Znaš ti koji bi to pokreti bili, koje koreografije, stara moja, svijet to još nije vido. Ti i ja, kao onda, sjećaš se, u Dubrovniku, poslije u Puli, , Zucchero, Baila Morena sotto questa Luna piena. Čovječe! Koje su to moše, koji sinhronizirani rad ruku , nogu, glave, struka. Tokorak, dokorak, bokovima u krug, ramena malo u krug, malo naprijed- nazad s podizanjem laktova, malo s pucketanjem prstima, malo glava lagano u stranu, zavodljivo, ali ipak ne previše, više kao dame koje će drugi zavoditi nego kao koke koje zavode ćelave frajere s pivskim mješinama. Pa val , pa okret, pa skok s okretom. Pa mali počučanj na jednu pa na drugu nogu. Počučanj sa skupljenim nogama pa onda odkorak pa počučanj s raširenim, s malo izbačenom zdjelicom kao gitaristi. Pa mali krugovi rukama i izvlačenje šake s podignutim prstom kao Juhn Travolta gore u koso s istovremenim zabacivanjem boka u suprotnu stranu, al ne onako kao on nego gracilno, kako samo mi znamo. Pa stanemo jedna nasuprot druge pa plešemo usklađeno, izvijamo ruke kao valove, ramena, pa malo tresemo glavu kao rokerice. Ja i ti u paru, to možemo samo mi, nemaju svi stila. Imaš traperice? E, obavezno rebatinke da si stavila. Šta ima veze, stavi široku maju, dugu tuniku preko, ko da to netko gleda.
Ma, da, da, i naši dečki će plesati, nećemo ih ostaviti doma. Oni će više bit za šankom i škicati, nemaju oni te kondicije. A, kako će dečki? Pa, kao uvijek, ne previše figura, ne previše maštovito, koliko mogu smislit. Važna je muzika koja ponese. Malo dvokorak, pa kao neki tango na rok pjesme, pa kao neki jazz dance. Sve improvizirano, samouko, a to je jedino što vrijedi, ono što je iz duše. Ma šta iz duše, iz dna duše.
Slušaj, u drugom životu, kad se reinkarniramo zajedno, opet ćemo biti prijateljice, možda i sestre, tko zna. Ovaj put upisat ćemo plesnu akademiju, nije taj Zagreb više tako daleko. A i studentski domovi više nisu rupe. Vidjet ćeš! Jedva čekam!
Koje smo mi plesačice, ženo! Kao one crnjkinje koje pjevaju back vokale i imaju svoje koreografije, e, tako smo mi, samo nismo crne, ali energija je ta, prava. Kao afrički bubnjevi kad ih čuješ kožom na trbuhu i na bedrima. Da ko crnkinje samo smo bijele, pa nema veze što smo bijele, ne sekiraj se, sunčat ćemo se.
Ma mi smo kraljice podija! Carice Disco cluba! Šteta što su ih pozatvarali! Budale. Dale bi za ulaznicu koliko pitaju, oni nemaju pojma koliko bi mi platile te ulaznice. Ne bi tražile propusnice kao onda. Zato su i propali, da. Da nisu dijelili te propusnice možda bi još poslovali, a gle, šta se može, valjda nije u modi više, nemaju pojma. Al ta godišnjica, to je naša fešta, vidjet ćeš-
Ljetne noći podsjete me na naše izlaske. Baš se sam sinoć sjetila, kao da me teleportiralo. Mirisa sam se sjetila. Čudno nešto, kao mirisne halucinacije, zaista sam ih osjetila o nosu. I uzbuđenje, leptiriće u trbuhu. Miris novih traperica i novih kožnih cipela iz Trsta. I miris noći. Mora. Miris kiseline za trajnu. I morske trave. Miris benzina, zvao se mješavina, sjećaš se , za ono što smo svi zvali motor a zapravo je bio bicikl. Ulje za sunčanje od kokosa. I Neutro Roberts dezodorant kojeg se šparalo samo za subotu. Miris života. Hej! Ne govori gluposti! Život je još tu. Halo, ženo, nemoj mi kvarit koncepciju!
Mogle bi u disco. Za tvoj rođendan! Možda negdje nešto još uvijek radi?
Ma, znaš kako bismo plesale, koja bi to fešta za duh i tijelo bila. Nemoj mi se sad izmtavati da te boli kuk, da ti koljeno škripi, ajd, nemoj, molim te Čikita. Ne zajebavaj. To će ti sve proći kad čuješ one naše najbolje hitove, one pjesme koje dižu, na koje nikad nismo sjedile, čak i kad su nas dečki vukli za ruke i grlili oko pasa, ona dvojica za koje smo se kasnije udale s polovičnim uspjehom. Dobro, nećemo o tome, to nas deprimira.
Čuješ, na radiju? Upali Radio Rijeku, brzo, sad su naše pjesme. A, daj, nemoj mi sad past u bed. Okej, da znam, Radio Rijeka, Rijeka, naš grad, studentski.
Okej, prošlo je, pusti sad Palah. Jebote Palah. Da, i meni se plače kad se sjetim kako je dobro plesao, kako je bio simpatičan, kako je imao dobru frizuru, kako je imao dobre fore, kako je bio nadaren, sjećam se, jebiga, kako da se ne sjećam, stalno mi je u glavi onakav kakav je bio zadnjeg dana, vidim ga negdje iza sebe gore desno kao prikazu. A lijepo sam mu govorila da se makne od budala, da nema tu ničega. Trebao je prestati a ne poduplati dozu. Ma nikakva mala nije njega sredila, nema to veze. To je karma, sudbina, tko zna zašto. I meni se plače ali nećemo sad plakati za njim , i za njima, za svima njima, hajmo mi plesati, to će nas podignuti.
Poslat ću ti na viber , poslušaj. Ja vježbam po kući. Naravno da vježbem, treba tu kondicije za sve te pokrete koje sam smislila. A, da, da, nove gegove sam pokupila sam od kćerke, znaš da ja pratim trendove. Pokreti na tehno, da, da. ali, baza je ona naša. Dvokroak, trokorak, kao jazz dance, da. Evo, sad ću ti pustit jednu novu pjesmu da budeš u toku, da ne slušaš stalno tog prilično ostarjelog Zucchera i onog drugog, kako se ono zove, onog što ima pjesme za rezat vene...
A ovo neka bude tu za svaki slučaj ako ti se ne da plesati, štajaznam kakve ćeš volje biti.
komentiraj (10) * ispiši * #
Što je to u ljudima ružno?
Čitajući komentare na FB objavi bivše ministrice, pao mi je na pamet stih pjesme, ne sjećam se ostatka pjesme, samo stiha: „ Što je to u ljudima RUŽNO (tužno) da ulaze u tuđe živote, tko to još živi u prošlosti mojoj a nije još umro od sramote.“ Stih pjesme koja nema baš previše veze s temom koja mi se danas nameće, a kad se nešto nameće, znači da se mora objaviti.
Sjećam se, kad sam bila mala, naša se učiteljica koja nije htjela da je oslovljavamo s drugarica već učiteljica, fina moderna gospođa koja je u malo misto zaostale pokrajine dekretom prosvjetnih vlasti doselila iz velikog grada, zdušno se trudila da nas uvjeri da je jako važno biti kulturan i civiliziran, poznavati bon-ton, jesti vilicom u lijevoj ruci i nožem u desnoj (što nije bilo lako uvježbati), ne srkati juhu i ne brisati nos rukavom, ne biti bahat i grub u razgovoru, lijepo artikulirati glasove a ne kriještati ili govoriti kroz nos, pristojno pozdraviti uz blagi naklon. Jako se trudila. Ne znam je li to učiteljica sama smislila kao svoj dodatak ili je to bio obavezni sadržaj predviđen za sat pionirske zajednice, ali, svi smo morali imati čiste podrezane nokte i čiste uši (ona nas je pregledavala ponedjeljkom a u većim razredima pregledavali su higijeničari i bilježili crne i crvene točke u svoje bilježnice koje bi poslije pokazivali učiteljici), svi smo morali u džepu nositi ispeglane maramice, i svi smo znali da se ljudima ne smijemo obraćati s ružnim i pogrdnim riječima, čak i kad im trebaš saopćiti da su u nečemu pogriješili, to moraš učiniti na lijep način, izreći to kao drugarsku kritiku, uz uvažavanje i pristojno. Ne znam zašto nas je tome učila, ali, bila je toliko uporna da mi je to usadila u kosti.
Gotovo iste stvari govorili su svi oko mene, i moji doma i lijepa mlada i vitka časna na vjeronauku kojeg smo pohađali u župi dva puta tjedno. Svi su nas jednako učili: ne psuj ljude, ne govori ružno, poštuj, tko tebe kamenom ti njega kruhom i slične fore koje su bile zamotane čas u crvenu zastavu čas u štirkani šlingani stoljnjak na oltaru.
Bilo je, doduše, u našoj ulici susjeda koje su se znale jako lijepo častiti pogrdama i psovkama. Živjele su zajedno u jednoj sobici za zajedničkim nužnikom kojeg su dijelile sa stanarima druge takve sobe, koju su im dodijelile tadašnje vlasti podijelivši jedan stan na više stanara, uglavnom sirotinje koje su iza rata ostale bez ičega i ikoga. Stan je bio na prvom katu prve kuće u ulici koja je izlazila na glavni trg na kojemu se odvijao sav život našeg malog mista. Ispod tog stana bila je gostionica s kuglanom.
Kreštavim glasom psovale bi i proklinjale jedna drugoj očeve i majke kao da ne ne poznaju i kao da nisu bile sestre, govorile jedna drugoj najgrđe pogrde koje bolestan i pijan um može smisliti. Znalo se čime su se u mladosti bavile, dok je još u gradu bila Caserma dell´esercito della marina, govorilo se da nisu imale drugog izbora, da je to na njih ostavilo traga, da je to možda od neke bolesti koju žene dobiju tamo dolje kad se bave onim stvarima, da je to razlog zbog kojeg su bile gotovo uvijek pripite jer trijezne ne bi mogle raditi to što su radile. Druge susjede su za njih govorile da su prostakuše, seljakuše i alapače, sklanjale bi se s puta kad bi te dvije, uvijek zajedno, prolazile ulicom. Njihova imena nitko nije izgovarao, zato i ne znam kako su se zvale. Znam ih samo kao „one dvije“.
Naoko skrivene iza poluzatovrenih grilja iza kojih su ih svi mogli vidjeti i praviti se da ih ne vide, u nekim svojim fazama možda pijanstva a možda i ludila, znale bi glasno dobacivati prolaznicima vrlo pogrdne riječi.
Naročito su se osjećale prozvane komentirati uredno počešljane gospođe zaposlene u važnim uredima, banakama i upravama. Kad bi te gospođe morale proći našom ulicom vračajući se s posla, ispred žute kuće na početku ulice silno su žurile lupkajući koracima brzim sitnim, kao da su im sponama sapeti gležnjevi , gledajući u asvalt, stiščuići našminkane tanke usnice u nastojanju da izdrže pogrde kojima su ne na njih iza pritvorenih škurnica nabacivale te dvije nesretnice kao grudama blata: „Šta je gospojo, šta stišćeš ta usta ko šupak, jel tvoja pizda ne piša ko druge nego ti pišaš kolonjsku vodu.“
Ili bi svako malo s prozora čulo: „Šta e´, šta gledaš!? „ -dobacivale bi uz dodatne prostote, optužujući prolaznice da ih promatraju iako se nitko nikad nije usudio podignuti pogled prema prozoru na prvom katu.
Čitam komentare vijesti o ministrici, i ne mogu da se ne sjetim mojih susjeda, noćnih prijateljica. Ne mogu da čitajući te rečenice pune pogrda i bezrazložne mržnje ne čujem glasove susjeda kojih odavno već nema.
Što nam se to događa?
Tim se komentarima ne nabacaju priproste žene pune gorčine kojom ih je napojio težak život, komentare pišu učeni ljudi, fine žene, sve redom perjanice našeg društva, vodilje razvoja.
Je li moja učiteljica griješila kad nas je učila svim onim finesama, ili se ta pristojnost ih onih vremena sada više ne prakticira, sada više ne vrijede pravila onog bontona?
I, onda mi za oko zapne vijest o vjenčanju engleske princeze Beatrice i prevrtim malo komentara na engleskom na portalima na Otoku. Žele sreću mladom paru, hvale kraljicu, nema zlih jezika. Sjetim se komentara na našim portalima na vijest da se kraljica obratila povodom epidemije. Sjetim se rečenica za koje moraš biti jako zao i nimalo normalan da ih smisliš. Komentatori na našim portalima su se natjecali tko će gore smisliti, komentatori na engleskom jeziku slali su dobre želje, onako, po krištijanski, kako bi rekla moja nona. Ko ne moreš reći lipo, ma grdo nemoj, sinko moj, to je veliki grih do Boga!
Čudna smo nacija, više od 95 % katolika. Tko piše tako ružne komentare? Zar onih 5% uspije svu onu ružnoću iz sebe ispljunuti i zagaditi sav prostor?
Da ne biste krivo shvatili, nije da ja posebno volim ni bivšu ministricu ni englesku kraljicu, moj stav o njima nije ovdje važan. Samo vam se želim potužiti, reći vam da me strah od siline mržnje koju čitam u komentarima koje pišu naši ljudi. I sram me što su među njima i komentari kolega iz moje struke. Sram me i strah. I ne usuđujem se napisati da ne mislim kao onim da imam drugačije mišljenje, pa čak i da mislim isto , ne bih koristila takve riječi. Ali, ne napišem ništa, ne komentiram. Bojim se kazne. Osvete. Predosjećam da su za to sposobni.
U zadnje vrijeme na um mi često padnu filmovi koji tematiziraju početak fašizma uoči drugog svjetskog rata. Kako su se ljudi sakrili u mišje rupe i dozvolili zvijerima da podivljaju. Ne znam zašto mi padaju na pamet takvi filmovi, ali eto, uporno mi se motaju po glavi, valjda i oni moraju van.
komentiraj (7) * ispiši * #
17
petak
srpanj
2020
Strah
Ne bojim se ja okultnih sila, kostura iz ormara, ni mraka, ni jakog sunca. ni boleština, ni da neću znat preživit, ni da neću imat za kruh kad odem u penziju. Ne bojim se ići doma sama po mračnom putu po kojemu ponekad teturaju nebrijani bahati ljudi. Ne bojim se plivati u dubokom moru, ne bojim se skočiti na glavu s dige, ne bojim se ući u hladnu vodu. Ne bojim se u ovim godinama stati na role, na skije, sjesti na bicikl i ne bojim se rengena ni uzimanja uzoraka ni laboratorijskih nalaza ni čega se već plaše žene u mojim godinama.
Ja se bojim dragih i finih žena. Uglađenih, ispeglanih, urednih , finih i nasmiješenih žena se bojim. Onih koje izgovaraju riječ s enklitikom i priklitikom izvrsnim akcentom, onih koje imaju složene papire registratorima u uredima. I onih kojima su papiri malo razbacani. Bojim se finih žena koje povremeno iskeze zube kad nitko ne gleda. Tih njihovih zubiju se bojim. I riječi. Naročito kad su te riječi nekad bile moje pa ih one izokrenu. Ne možeš znat što će u svojoj finoći gadnoga smislit, s koje će te strane pritisnut, na što će nagazit, koliko dugu oštricu će zabit i gdje, ne trepnuvši trepavicama. I ne znaš kako će sve izvesti da nitko ne primijeti. da ostanu fine i uredne i kad rade gadosti.
Finih žena se bojim, onih koje govore tiho i usporeno kao da razgovaraju s debilom, i onih koje govore glasno i brzo i hodaju na široko kao Ana s četiri pištolja iz lošeg vesterna.
Nitko ne može biti toliko zao koliko to može biti žena prema drugoj ženi. Fina žena prema drugoj ženi koju proglasi da nije fina. Nitko ne može tako uporno, dugo, smišljeno, kockicu po kockicu slagati lošu sliku o nekome tako da ga drugi degradiraju i odbace kako to može fina žena.Ne zato da zauzme mjesto žene koju će poniziti koliko da je makne s trona na kojem ta sjedi.
Kolutanjem očiju, uzdahom, malom grimasom, trzajem nosnica, pogledom punim prezira i gađenja koji traje djelić sekunde kraće nego ga možeš registrirati, a opet dovoljno dugačak da stvori gađenje i prijezir okoline prema osobi kojoj je upućen.
Ili otvoreno, na sastancima javno negirajući dogovore, prozivajući za nepočinjene greške, negirajući zasluge, poništavajući učinjeno ako ga ne može pripisati sebi. Nitko kao žena ne može nanijeti zlo drugoj ženi izbacujući je iz krugova prijatelja, sabotirajući je u poslu, pletući mrežu delikatnih kleveta, mic po mic, dok je ne zgazi do kraja. I ne možeš ništa. Svojim oružjem.
komentiraj (11) * ispiši * #
12
nedjelja
srpanj
2020
Ljubav u staroj kući
Kuća debelih zidova, kao bedemi , metar i pol. U škripi dasaka na podu, u malti koja se mrvi između dva kamena, u zraci svjetla koja se probija kroz zatvorene škurnice, u mirisu praznih ormara, nema vas više.
I sad, poslije vremena, ja sad vidim, ljubav je bila tu, ipak je bila tu, nespretna i glasna S vama se nije baš snašla. Nije joj baš išlo, ali, ipak, bila je tu.
Tražila je ona vas, grlila vas u danima mirnim, posjela bi vas na kauč u nedjeljno popodne i zapodjenula razgovor o lijepim temama. A onda bi nestala, sakrila se pod krevet prestrašena tonom glasa i grubom riječi.
I vi ste tražili ljubav na mjestima pogrešnim. Kad nisu hukali vjetrovi i pljuštale riječi, tražili ste je, ali je nije bilo u velikim gestama kao iz filmova, u štirkanim stoljnjacima i vezenim plahtama, u finom zveckanju porculana, ali ipak, bila je tamo. Pod krevetom. Iza ormara. Skirvala se. Zaključavala u sobu. Čekala je da nevera prođe. Da se crnica prelije u žuto zelenilo, da prođe kao da je nije bilo. Da se smiri nemir koji ne zna za se, koji ne zna sa sobom.
I ljubav je tražila vas, u velikim stvarima za malo šoldi, u "snađi se druže al napravi",
u premještanju zidova, u znoju koji kaplje s čela, u frituli na stolu rano ujutro,
u nacijepanim drvima, u dijelovima koAlača na mjeru jednakima za sve, u maneštri u podne , u ribljen ulju dva puta na dan mala žličica, u pijatu samo za malu na bambija,
u injekcijama iz Švicarske, u crnilu u bolinim brazdama ispod noktiju, u trližu koji se namače, prvo na ruke pa u mašini pere. Ljubav se krila u gruboj ruci koja nije znala nježno, u nesretnom izboru riječi promašenog komplimenta, u nespretnom plesu i sramežljivom smiješku.
O da, bila je ljubav ovdje!
Velika, veličanstvena!
Ja tek sada znam, ljubav je trebalo moći vidjeti, trebalo ju je znati prepoznati.
Kad se opet sretnemo, sve ću vam reći!
komentiraj (4) * ispiši * #
04
subota
srpanj
2020
Slušajući stare pjesme
Kostur života bez mesa
Tijelo bez odjeće , bez maje bez gaća ,
Halja bez kroja bez kragne, bez gumba, bez džepa.
Kuća bez mirisa, bez laštila za parkete, bez Kristala za staklo, bez fleke na staklu
Zid bez slike, bez čavla za sliku
Stol bez cvijeća, bez čentrina
Tanjur bez kolača, zdjela bez sladoleda, šalica bez kave
I zemlja bez perišina.
I dvorište bez đirana, bez agava, bez kaktusa
starica koja ne smrdi po urinu
Možda oni koji umru ne znaju da su mrtvi
ostanu u zamrznutom trenutku uzimanja zraka
bez mirisa, bez zvuka, bez ičega
Možda ni ja ništa ne znam
Ipak sam umrla kad si me ubio
To si htio, zar ne?
komentiraj (2) * ispiši * #
