Što je to u ljudima ružno?

Čitajući komentare na FB objavi bivše ministrice, pao mi je na pamet stih pjesme, ne sjećam se ostatka pjesme, samo stiha: „ Što je to u ljudima RUŽNO (tužno) da ulaze u tuđe živote, tko to još živi u prošlosti mojoj a nije još umro od sramote.“ Stih pjesme koja nema baš previše veze s temom koja mi se danas nameće, a kad se nešto nameće, znači da se mora objaviti.
Sjećam se, kad sam bila mala, naša se učiteljica koja nije htjela da je oslovljavamo s drugarica već učiteljica, fina moderna gospođa koja je u malo misto zaostale pokrajine dekretom prosvjetnih vlasti doselila iz velikog grada, zdušno se trudila da nas uvjeri da je jako važno biti kulturan i civiliziran, poznavati bon-ton, jesti vilicom u lijevoj ruci i nožem u desnoj (što nije bilo lako uvježbati), ne srkati juhu i ne brisati nos rukavom, ne biti bahat i grub u razgovoru, lijepo artikulirati glasove a ne kriještati ili govoriti kroz nos, pristojno pozdraviti uz blagi naklon. Jako se trudila. Ne znam je li to učiteljica sama smislila kao svoj dodatak ili je to bio obavezni sadržaj predviđen za sat pionirske zajednice, ali, svi smo morali imati čiste podrezane nokte i čiste uši (ona nas je pregledavala ponedjeljkom a u većim razredima pregledavali su higijeničari i bilježili crne i crvene točke u svoje bilježnice koje bi poslije pokazivali učiteljici), svi smo morali u džepu nositi ispeglane maramice, i svi smo znali da se ljudima ne smijemo obraćati s ružnim i pogrdnim riječima, čak i kad im trebaš saopćiti da su u nečemu pogriješili, to moraš učiniti na lijep način, izreći to kao drugarsku kritiku, uz uvažavanje i pristojno. Ne znam zašto nas je tome učila, ali, bila je toliko uporna da mi je to usadila u kosti.
Gotovo iste stvari govorili su svi oko mene, i moji doma i lijepa mlada i vitka časna na vjeronauku kojeg smo pohađali u župi dva puta tjedno. Svi su nas jednako učili: ne psuj ljude, ne govori ružno, poštuj, tko tebe kamenom ti njega kruhom i slične fore koje su bile zamotane čas u crvenu zastavu čas u štirkani šlingani stoljnjak na oltaru.
Bilo je, doduše, u našoj ulici susjeda koje su se znale jako lijepo častiti pogrdama i psovkama. Živjele su zajedno u jednoj sobici za zajedničkim nužnikom kojeg su dijelile sa stanarima druge takve sobe, koju su im dodijelile tadašnje vlasti podijelivši jedan stan na više stanara, uglavnom sirotinje koje su iza rata ostale bez ičega i ikoga. Stan je bio na prvom katu prve kuće u ulici koja je izlazila na glavni trg na kojemu se odvijao sav život našeg malog mista. Ispod tog stana bila je gostionica s kuglanom.
Kreštavim glasom psovale bi i proklinjale jedna drugoj očeve i majke kao da ne ne poznaju i kao da nisu bile sestre, govorile jedna drugoj najgrđe pogrde koje bolestan i pijan um može smisliti. Znalo se čime su se u mladosti bavile, dok je još u gradu bila Caserma dell´esercito della marina, govorilo se da nisu imale drugog izbora, da je to na njih ostavilo traga, da je to možda od neke bolesti koju žene dobiju tamo dolje kad se bave onim stvarima, da je to razlog zbog kojeg su bile gotovo uvijek pripite jer trijezne ne bi mogle raditi to što su radile. Druge susjede su za njih govorile da su prostakuše, seljakuše i alapače, sklanjale bi se s puta kad bi te dvije, uvijek zajedno, prolazile ulicom. Njihova imena nitko nije izgovarao, zato i ne znam kako su se zvale. Znam ih samo kao „one dvije“.
Naoko skrivene iza poluzatovrenih grilja iza kojih su ih svi mogli vidjeti i praviti se da ih ne vide, u nekim svojim fazama možda pijanstva a možda i ludila, znale bi glasno dobacivati prolaznicima vrlo pogrdne riječi.
Naročito su se osjećale prozvane komentirati uredno počešljane gospođe zaposlene u važnim uredima, banakama i upravama. Kad bi te gospođe morale proći našom ulicom vračajući se s posla, ispred žute kuće na početku ulice silno su žurile lupkajući koracima brzim sitnim, kao da su im sponama sapeti gležnjevi , gledajući u asvalt, stiščuići našminkane tanke usnice u nastojanju da izdrže pogrde kojima su ne na njih iza pritvorenih škurnica nabacivale te dvije nesretnice kao grudama blata: „Šta je gospojo, šta stišćeš ta usta ko šupak, jel tvoja pizda ne piša ko druge nego ti pišaš kolonjsku vodu.“
Ili bi svako malo s prozora čulo: „Šta e´, šta gledaš!? „ -dobacivale bi uz dodatne prostote, optužujući prolaznice da ih promatraju iako se nitko nikad nije usudio podignuti pogled prema prozoru na prvom katu.
Čitam komentare vijesti o ministrici, i ne mogu da se ne sjetim mojih susjeda, noćnih prijateljica. Ne mogu da čitajući te rečenice pune pogrda i bezrazložne mržnje ne čujem glasove susjeda kojih odavno već nema.
Što nam se to događa?
Tim se komentarima ne nabacaju priproste žene pune gorčine kojom ih je napojio težak život, komentare pišu učeni ljudi, fine žene, sve redom perjanice našeg društva, vodilje razvoja.
Je li moja učiteljica griješila kad nas je učila svim onim finesama, ili se ta pristojnost ih onih vremena sada više ne prakticira, sada više ne vrijede pravila onog bontona?
I, onda mi za oko zapne vijest o vjenčanju engleske princeze Beatrice i prevrtim malo komentara na engleskom na portalima na Otoku. Žele sreću mladom paru, hvale kraljicu, nema zlih jezika. Sjetim se komentara na našim portalima na vijest da se kraljica obratila povodom epidemije. Sjetim se rečenica za koje moraš biti jako zao i nimalo normalan da ih smisliš. Komentatori na našim portalima su se natjecali tko će gore smisliti, komentatori na engleskom jeziku slali su dobre želje, onako, po krištijanski, kako bi rekla moja nona. Ko ne moreš reći lipo, ma grdo nemoj, sinko moj, to je veliki grih do Boga!
Čudna smo nacija, više od 95 % katolika. Tko piše tako ružne komentare? Zar onih 5% uspije svu onu ružnoću iz sebe ispljunuti i zagaditi sav prostor?
Da ne biste krivo shvatili, nije da ja posebno volim ni bivšu ministricu ni englesku kraljicu, moj stav o njima nije ovdje važan. Samo vam se želim potužiti, reći vam da me strah od siline mržnje koju čitam u komentarima koje pišu naši ljudi. I sram me što su među njima i komentari kolega iz moje struke. Sram me i strah. I ne usuđujem se napisati da ne mislim kao onim da imam drugačije mišljenje, pa čak i da mislim isto , ne bih koristila takve riječi. Ali, ne napišem ništa, ne komentiram. Bojim se kazne. Osvete. Predosjećam da su za to sposobni.
U zadnje vrijeme na um mi često padnu filmovi koji tematiziraju početak fašizma uoči drugog svjetskog rata. Kako su se ljudi sakrili u mišje rupe i dozvolili zvijerima da podivljaju. Ne znam zašto mi padaju na pamet takvi filmovi, ali eto, uporno mi se motaju po glavi, valjda i oni moraju van.