Znaš ti kako bismo mi plesale kad bi išle tamo, na tu proslavu godišnjice?! Znaš ti koji bi to pokreti bili, koje koreografije, stara moja, svijet to još nije vido. Ti i ja, kao onda, sjećaš se, u Dubrovniku, poslije u Puli, , Zucchero, Baila Morena sotto questa Luna piena. Čovječe! Koje su to moše, koji sinhronizirani rad ruku , nogu, glave, struka. Tokorak, dokorak, bokovima u krug, ramena malo u krug, malo naprijed- nazad s podizanjem laktova, malo s pucketanjem prstima, malo glava lagano u stranu, zavodljivo, ali ipak ne previše, više kao dame koje će drugi zavoditi nego kao koke koje zavode ćelave frajere s pivskim mješinama. Pa val , pa okret, pa skok s okretom. Pa mali počučanj na jednu pa na drugu nogu. Počučanj sa skupljenim nogama pa onda odkorak pa počučanj s raširenim, s malo izbačenom zdjelicom kao gitaristi. Pa mali krugovi rukama i izvlačenje šake s podignutim prstom kao Juhn Travolta gore u koso s istovremenim zabacivanjem boka u suprotnu stranu, al ne onako kao on nego gracilno, kako samo mi znamo. Pa stanemo jedna nasuprot druge pa plešemo usklađeno, izvijamo ruke kao valove, ramena, pa malo tresemo glavu kao rokerice. Ja i ti u paru, to možemo samo mi, nemaju svi stila. Imaš traperice? E, obavezno rebatinke da si stavila. Šta ima veze, stavi široku maju, dugu tuniku preko, ko da to netko gleda.
Ma, da, da, i naši dečki će plesati, nećemo ih ostaviti doma. Oni će više bit za šankom i škicati, nemaju oni te kondicije. A, kako će dečki? Pa, kao uvijek, ne previše figura, ne previše maštovito, koliko mogu smislit. Važna je muzika koja ponese. Malo dvokorak, pa kao neki tango na rok pjesme, pa kao neki jazz dance. Sve improvizirano, samouko, a to je jedino što vrijedi, ono što je iz duše. Ma šta iz duše, iz dna duše.
Slušaj, u drugom životu, kad se reinkarniramo zajedno, opet ćemo biti prijateljice, možda i sestre, tko zna. Ovaj put upisat ćemo plesnu akademiju, nije taj Zagreb više tako daleko. A i studentski domovi više nisu rupe. Vidjet ćeš! Jedva čekam!
Koje smo mi plesačice, ženo! Kao one crnjkinje koje pjevaju back vokale i imaju svoje koreografije, e, tako smo mi, samo nismo crne, ali energija je ta, prava. Kao afrički bubnjevi kad ih čuješ kožom na trbuhu i na bedrima. Da ko crnkinje samo smo bijele, pa nema veze što smo bijele, ne sekiraj se, sunčat ćemo se.
Ma mi smo kraljice podija! Carice Disco cluba! Šteta što su ih pozatvarali! Budale. Dale bi za ulaznicu koliko pitaju, oni nemaju pojma koliko bi mi platile te ulaznice. Ne bi tražile propusnice kao onda. Zato su i propali, da. Da nisu dijelili te propusnice možda bi još poslovali, a gle, šta se može, valjda nije u modi više, nemaju pojma. Al ta godišnjica, to je naša fešta, vidjet ćeš-
Ljetne noći podsjete me na naše izlaske. Baš se sam sinoć sjetila, kao da me teleportiralo. Mirisa sam se sjetila. Čudno nešto, kao mirisne halucinacije, zaista sam ih osjetila o nosu. I uzbuđenje, leptiriće u trbuhu. Miris novih traperica i novih kožnih cipela iz Trsta. I miris noći. Mora. Miris kiseline za trajnu. I morske trave. Miris benzina, zvao se mješavina, sjećaš se , za ono što smo svi zvali motor a zapravo je bio bicikl. Ulje za sunčanje od kokosa. I Neutro Roberts dezodorant kojeg se šparalo samo za subotu. Miris života. Hej! Ne govori gluposti! Život je još tu. Halo, ženo, nemoj mi kvarit koncepciju!
Mogle bi u disco. Za tvoj rođendan! Možda negdje nešto još uvijek radi?
Ma, znaš kako bismo plesale, koja bi to fešta za duh i tijelo bila. Nemoj mi se sad izmtavati da te boli kuk, da ti koljeno škripi, ajd, nemoj, molim te Čikita. Ne zajebavaj. To će ti sve proći kad čuješ one naše najbolje hitove, one pjesme koje dižu, na koje nikad nismo sjedile, čak i kad su nas dečki vukli za ruke i grlili oko pasa, ona dvojica za koje smo se kasnije udale s polovičnim uspjehom. Dobro, nećemo o tome, to nas deprimira.
Čuješ, na radiju? Upali Radio Rijeku, brzo, sad su naše pjesme. A, daj, nemoj mi sad past u bed. Okej, da znam, Radio Rijeka, Rijeka, naš grad, studentski.
Okej, prošlo je, pusti sad Palah. Jebote Palah. Da, i meni se plače kad se sjetim kako je dobro plesao, kako je bio simpatičan, kako je imao dobru frizuru, kako je imao dobre fore, kako je bio nadaren, sjećam se, jebiga, kako da se ne sjećam, stalno mi je u glavi onakav kakav je bio zadnjeg dana, vidim ga negdje iza sebe gore desno kao prikazu. A lijepo sam mu govorila da se makne od budala, da nema tu ničega. Trebao je prestati a ne poduplati dozu. Ma nikakva mala nije njega sredila, nema to veze. To je karma, sudbina, tko zna zašto. I meni se plače ali nećemo sad plakati za njim , i za njima, za svima njima, hajmo mi plesati, to će nas podignuti.
Poslat ću ti na viber , poslušaj. Ja vježbam po kući. Naravno da vježbem, treba tu kondicije za sve te pokrete koje sam smislila. A, da, da, nove gegove sam pokupila sam od kćerke, znaš da ja pratim trendove. Pokreti na tehno, da, da. ali, baza je ona naša. Dvokroak, trokorak, kao jazz dance, da. Evo, sad ću ti pustit jednu novu pjesmu da budeš u toku, da ne slušaš stalno tog prilično ostarjelog Zucchera i onog drugog, kako se ono zove, onog što ima pjesme za rezat vene...
A ovo neka bude tu za svaki slučaj ako ti se ne da plesati, štajaznam kakve ćeš volje biti.
Post je objavljen 19.07.2020. u 18:56 sati.