Duh Božića, Božić s obitelji, radost darivanja
Stara bi pred Božić čistila ko luda. Stari je pred Božić kao i obično prljao, samo, činilo se nekako, s još većim guštom. Stara bi oprela zavjese. Uštirkala ih. On bi prolazeći slučajno razmaknuo jako prljavim rukama. A joj, nisam vidio! Ona bi na stol postavila izvezeni stoljnjak. On bi slučajno rezao kruh direktno na bijelom stoljnjaku, a joj, nije vidio. (Ona je uvijek imala ispeglano nekoliko vezenih stoljnjaka i držala ih na posebnom mjestu tako da ih može u trenu promijeniti.)
Dok je stari bio na poslu, Stara i ja bi brzo pospremale sobe, namazale namještaj i pod voskom, izglancale bi kupatilo i namazale pod mirisnim sredstvom iz boce na kojoj je bio nacrtan pingvin. Stara bi pekla kolče gledajući u rukom pisane recepte, a ja bih mljela orahe, vagala brašno, prosijavala. Sve je mirisalo.
Stari bi došao doma s posla, površno oprao ruke i prije brisanja otresao ih na način da su se tamno sive kapljiice vode pomiješane s kolomasti ravnomjerno raspršile, a zatim bi teškim radničkim cipelama pokupio prolivenu vodu s poda u kupaonici i hodao po dnevnoj sobi kao da nešto traži. Stara se nije dala upecati na svađu. On bi je mjerkao ispod oka ne bi li uhvatio bar neku reakciju koju bi mogao proglasiti teškom uvredom koja zaslužuje da se naplati. Stara bi sve to šutke podnosila, pazeći da ne izgovori koju riječ previše, ali nije se bojala da će morati skrivati masnice pred gostima, jer, on je znao kako se to radi bez masnica.
Čim bi se maknuo iz kuće, obrisala bi pod ili zadužila mene da obrišem. Znale smo nekoliko trikova kako brzo osušiti pod dok ljudi koji su pozvonili na vratima čekaju pristojno vrijeme.
Bar mjesec dana unaprijed, nekad i više, Stara bi nakupovala darova na sniženju koje sam ja u svojoj sobi omatala u lijepe papire i spremala pod krevet.
Stari je volio da se štedi. Sve se štedjelo, struja, voda, ogrjev, pa čak i zarada koju je stara skrivečke priskrbila prodajući krumpir iz vrta. Poskrivečki ga je sadila, okopavala i prodavala.
Predzadnjeg dana ja bih složila tužnu facu i rekla tužnim glasom: A ja neću kao druga djeca imati bor ove godine? Ako imam bor, možda mi Djed Mraz donese poklon?
Stari bi kao i svake godine otresito održao predavanje da Djed Mraz ne postoji, gnjevnim glasom kroz zube i lupajući šakom o stol izgovarao svoj uobičajeno arsenal kletvi usmjerenih svetim religijskim likovima, ali ipak, ne bi obuo čizme nego bi u onome što je imao obuveno zgrabio sjekiricu, omotao je u neku staru krpu i otišao u šumarak na domak grada i odsjekao bi mali bor ili malu smričku. Ne jelu ni smreku, to kod nas ne raste. Donio bi grmičak doma omotan u staru plahtu kad bi se već hvatao mrak. Mislila sam da omata u plahtu da ga ne bocka. Dok bi ona umetao stabalce u teglu sa zemljom (tvrdio je da je tako najčvršće i ne treba ti postolje) dao bi mi par hiljada lijepo složenih novčanica (on je uvijek pedantno slagao novčanice) da odskakućem u knjižaru kupiti četiri loptice i malo sjajnih traka u zamjenu za one koje su se prošle godine razbile.
Onda bi se stari zadnjeg dana malo bolje oprao, pošišao dlake u ušima i u nosu, obukao jedno od dva odijela koje je imao i svezao kravatu i sad smo bili sretna obitelj.
Došle su mamine šogorice, braća, nećaci, dvije bake. Tatina sestra je živjela u Kanadi, nije dolazila.
Tiskali smo se u maloj dnevnoj sobi, sjedali na naslonjače Bilo je živahni. Stara i Stari bi se zarumenjeli u licu. Jeli bi pečenje i francusku, netko sjedeći, netko stojeći, jer nije bilo mjesta da se postavi stol sa svečanim porculanom kojeg je stara kupila one godine kad su mene krstili od neke zarade za koju je stari posumnjao da je nečasna, pa ju je pošteno istukao za kaznu jer je možda za porculan zaradila kurvajući se. I što će njoj, seljanki, porculan!? Pogospodila se, ha?
Maleni bor sjajio se na komodi u hladnom hodniku. Kad bi svi već stigli i natiskali se u dvnevnoj sobici, ja bih ispod kreveta vadila darove i premještala u komodu na hodniku, kao na filmu, pod bor.
Kad bi se pojelo pečenje s francuskom salatom i na stol iznijeli kolači kruškovac kojeg smo napravile od ekstrakta, stara bi trijumfalno rekla: A sad, djeco, idite u hodnik, potražite što se to skrilo u komodici. Možda ima nešto! Možda ima nešto!
Dvoje starijih nećaka izašli bi u hodnik, otvarali komodu (ponekad bi srušili bor, a ponekad bi se sjetili da su prošle godine srušili bor pa su pazili) .
Odmatali bi darove, ljubili staru, ako su i zakolutali očima to su dobro sakrili. Stari bi se kratko osmjehnuo, omaklo bi mu se, pa bi se odmah potom namrgodio: Što vi meni čarape kupujete, ne znate vi meni kupiti čarape. Vidiš kako ovdje stišću, zaustavit će mi cirkulaciju, možda mi na kraju morati nogu odrezat. Ili, što bi meni kravate kupujete, ne nosim ja kravate na poslu, ja sam radnik, ili mislite da ću se razbolit pa mi treba kravata za ić doktoru?
Nekad bi se jedan od mamine braće osjetio prozvanim preodgajat Starog pa bi nastala galama nakon koje godinama ne bi razgovarali, a nekad bi stara uspjela na vrijeme napravit znak rukom neka šute, neka puste. Mogli ste već zapamtiti sve što treba, rekla bi potiho da stari ne čuje.
Ne bi govorili od dječjim uspjesima da se netko ne bi osjetio povrijeđen što onaj drugi ima veću peticu. Govorili bi o tome kako su djeca pomagala slagati drva, kako su naučila razlikovati korov, tako neke detalje koji ne diraju ego.
Ne znam što je moja Stara nalazila u tim Božićnim obiteljskim okupljanjima. Toliko se silno trudila, radila da bi uštedjela za darove i za hranu. Mučila se da pospremi i uglanca kuću, da izgleda najbolje što se može. Pozivala te goste koji nas nisu pozivali, ne bi li bili garanacija da će se Stari lijepo ponašati jer "Pa neće valjda pred njima?" Je li to radila zbog mene, kako bih mogla u školi napisati sastavak, ili zbog rodbine koja je sve znala i svejedno dolazila a ne pozivala, lili zbog starog da ga barem toga dana pobijedi u tom njihovom ratu.
Ne znam zašto je moj Stari bio takav. Je li to bolest? Možda se tada nije znalo da je bolest pa se nije liječilo? Je li doista uživao u tome da ljuti Staru i sramoti sve nas? Je li Stara bila bolesna jer je sve to podnosila i jer je igrala sve te igre koje se zovu: Ne diraj lava dok spava, Kako lavu oteti kost i njome se počastiti dok spava, Kako pored lava proći neopaženo.
Ne znam.
Samo znam da je Božić stresan blagdan.
I svaki put se toga sjetim kad iz kutije vadim staklene kuglice koje čuvam od djetinjstva. Sjećam se svakog detalja povezanog sa svakom kuglicom. Gdje sam je kupila, koliko je koštala. što je tko govorio u trenutku kad sam je donijela kući i pokazala.
Božić je u nesretnim obiteljima stresan kao i svi ostali blagdani i sve ostale prilike kad se svečano počešljemo i lijepo obučemo, mislimo da su svi na svijetu sretni i normalni osim nas.
Ovu priču posvećujem svoj djeci koja su nesretna za Božić zbog nerazumnih svađa njihovih ludih roditelja.
Post je objavljen 19.12.2020. u 11:02 sati.