Da bih se mogla proglasiti Laganom (suprotno od teškom) , morala sam provesti priličan broj sati i dana svojeg života u čitanju popularne psihologije, na tečajevima na kojima učiš kako biti realan i kako rješavati probleme bez po' muke, u razgovorima sa sama sobom, s Bogom, s prijateljicama, sa savjetnicima...
Zaključak je: Problemi nisu ovdje da bi te satrli već da bi uživala u plodovima njihovih rješenja. Trebaš biti zahvalna na svojim problemima, što više problema i što su gori, to ćeš više uživati kad ih budeš rješavala. Kako sam se ja imala čemu veseliti, ushit kojeg sam doživjela spoznavši da ću imati neslućene uživancije i naslade rješavajući te svoje probleme bio je nemjerljiv, poticajan, ohrabrujući. Osjećala sam se kao mitska ratnica pred rat. Nek sve eksplodira, kud punke da punke, neće mene nitko ništa, majkemu, ja ću pobijediti!.
Hrabro sam prihvatila tu rečenicu o uživanju u plodovima rješenja svojih problema kao najveću realnost koju sam pokupila iz knjige Prividi (Richard Bach) kao svoj novi životni moto i bacila se na rešavanja svojih problema, jednog po jednog, očekujući slatku nagradu za kraj u vidu dobrih osjećaja.
.
Nakon proteka dovoljno vremena porješavala sam sve to što je trebalo riješiti, i eto, sad ću ja uživati. U životu.
Sad nema više tamnih oblaka, sad je vedro. Pretežno vedro. Stabilno vedro. Kao u vedrom majskom danu. Sunce je visoko, nebo je totalno plavo, duboko. Poneki bijeli oblačak polako promiče nebom ali je Sunce toliko visoko da ga oblačak ne uspijeva dosegnuti. Sunce, primijetivši oblačak, samo malo ispruži svoju tanašnu ručicu i zlačaćnom zrakom poškaklja oblačak po hrptu a on se kao debeljuškasto rumeno dijete zvonko nasmije, tako da se prostranstvom neba za kojeg oduvijek vjeruješ da iza tog ogledala stanuju plemenite, dobre i čiste duše , razliju prštavi prozirni tonovi. Ljepota se razlijeva. U beskraj. Osjetih ljepotu kako me nadima. Zadovoljno konstatiram: Stupanj duhovnog razvoja mjeri se količinom ljepote koju uspijevaš uočiti oko sebe, pa se još revnije zagledah u vedrinu neba, još marljivije uočavah ljepotu kolonija poljkog cvijeća u rub autoputa, hvatah odbjegle zvijezde u kratkim bljeskovima valića s Kvarnera koji eruptiraju čim se približim moru kao da me fotografiraju u namjeri da osvjedoče moje plemenito postojanje. Osjetih se vrlo duhovnom, velikom, što je za nekog tko je uspio izaći iz rodbinskih, poslovnih i ljubavnih odnosa sa sadistima vrlo nov i važan osjećaj.
Sad je sve krasno, sve je na svojem mjestu, sad stvarno mogu uživati u svom otimizmu, u svom lijepom životu.
Kako se to radi? Što bih ja mogla činiti da uživam u životu?
Ranije, u starom životu s puno sitnih i krupnih dnevnih važnih i manje važnih, rutinskih poslova, nemogućih misija dodijeljenih osobi čije se posebne sposobnosti posebno cijene ali i običnih sitnih zadataka kakvi nisu ništa posebno jer ih je dobijala i Pepeljuga, a svi su trebali biti obavljeni kako valja, neki točno na vrijeme a neki bilo kad, makar i kasno noću, nisam imala vremena gledati televiziju. Ali, sad je to iza mene, sad bih ja to mogla. Hajde, sad ću ja sjest, natočit u čašu piće obojano lijepom bojom, spustiti naslon fotelje, dignuti noge na tabure, daljinski u ruku, i...
Žene ubojice, Ubojstvo o Midsomeru, Zločinački umovi, Ubij me nježno, Istinite priče o ubojicama, Ubiti je lako pokazat ćemo vam kako. Vidi raskasapljeno tijelo žrtve ubojstva. Sad će forenzičar izvaditi jetru, sad drugi komad, Pokrivam oči dlanom kao kad mi je mama pokrivala da ne gledam scene ljubljenja ili nedajbog golih muških i ženskih u filmovima. Čula sam da ljudi nemaju problema s takvim scenama. Rekoh, nije valjda da sa ja jedina u pravu a cijeli svijet pogrešan? Zašto ja ne mogu normalno ko svi dfugi ljudi gledati obdukcije i rastvorena tijela leševa na televiziji, zašto ja od toga radim problem? Za svaki slučaj, potražila sam što o tom mojm hendikepu kažu psihijatri, i bila sam zadovoljna, umirilo me. Sve je u redu sa mnom. Nisam našla odgovor na pitanje zašto ioako se zna da je to za ljude neugodno i šptetno ipak daju takve filmove na teleiziji koje i djeca i psihički nestabilnije osobe od mene gledaju. Svatko neka gleda što hoće, zaključila sam. Sloboda izbora. Oni nude, ti ne moraš uzeti, nitko te ne prisiljava. Pogledam što j osim takvih filmova na programu, Otvoreno, Provjereno, emisije koje poručuju: sad ćemo vam mi pokazati kako je sve oko vas loše, strašno, nepopravljivo, žiot ružan, ljudi pokvareni. Kao da nam tvorci TV programa prijete prstom: vi pred televizorom, nećete v tu gajiti nekakav glupavi newagerski optimizam. Nećete vi biti dobre volje, optimistični, zamišljati sretnu budućnost, nema toga.
Dobro, rekoh, kažu da je u ovoj državi sve trulo, valjda je zato program takav. Mora da je u drugim državama bolji, Riješit ćemo mi i taj problem.Sjetim se da smo prije tridesetak godina masovno gledali talijanske programe. Bilo je veselo doba. Ne sjećam se zašto sam ih prestala gledati, ali, odlučim da je vrijeme da ponovo počnem. Naba ispod pulta reciver za talijanske programe, to je dobro za optimizam. Sjetim se njihovim vremenskih prognoza iz vremena ka se kod nas još nisu bili modernizirali, sjetim se kako su svaku kišu proglašavali općim potopom bibijskih razmjera a svako zatopljenje paklenim vružćina, ,a to je bilo prije rata, tada me nikakvo dramatično pretjerivanje s ekrana nije uspijevalo obeshrabiti. Svi smo znali reći, ma su Talijani, smijali smo se. Kad je reciver stigao, mogla sam se uvjeriti, na tim programima j zaista je sve šareno, boje su intenzivnije, spikeri ljepše odjeveni, njegovaniji, s modernijim frizurama, ravnijim zubima, a voditeljice kvizova nisu ozbiljni muškarci u srednjim godina,a a ako i jesu onda su oko njih skakutave ci bijeli osmjesi ljepotica u blještavim kratkim suknjicamajedna ima ljepšu figuru od druge. Podsjete me na mene kad sam bila mlađa, na mene kakva sam bila prije one oluje i nevremena kojeg se nema smisla prisjećati ni toliko da ga pobliže imenujem,
Rekoh, sad ćemo na diejtu, ranije, kad bih thela smršaviti koju kilu, prije samo koju godiniui, ajde dobro, dvadeset, nije to bio nikakav problem. Rekoh sebi: sad ćeš malo vježbati, nećeš večerati, malo izbaci ovo, malo izbaci ono i za par tjedana eto tebi natrag tvoje figure. I, nakon par tjedana, otvori se spoznaja da je šlaufna svom mjestu a eveline na talijanskim programima sve vitkije. Iznad moje glave skupljao se po srkivečke oblak. Primijetila sam ga tek kad je postao ozbiljno taman i dovoljno velik da počne izbacivati ubojite munje kao projektile praveći ozbiljne rupe na plaštu optimizma kojim sam se odlučno bila zaogrnula.
Ne, rekoh, TV program ne pomaže mojoj novostečenoj vedrini, a kako sam njezino sticanje prilično skupo plaćala, ulazila u minuse, dizala kreditiće, rekoh, ne, preskupo je bilo da bi sad to propalo, i ugasim televizor. Upalim radio.
U početku činilo mi se, nježne pjesme, na engleskom, možeš se isključiti i ne razumjeti značenje riječi. Bilo je to vrijeme kad nisam slušala domaće pjesme, kad nisam podnoisla veliakne domaće estrade, kad su teksotvi njihovih pjesama bili ozbiljna prijatnja mojoj životnoj sigurnosti. Ali, pjesme na engleskom, njih možeš pjevušiti lalala, samo se moraš isključiti unutarnjeg prevoditelja i killing me softly with this song ili you are my sunshine uoće te ne može odvući u depresivna stanja.Baem ne odmah. Nakon nekog vremena, upita me kćer koja zna sve o tonalitetima:Kako možeš slušati cijeli dan isti tonalitet, isti mol? Zar te to ne deprimira? Jest, shvatim. Zato ta nova tugaljivost kojoj ne znam uzrok. Od tog mola. Kako uspijevaju pronaći toliko pjesama u istom tonalitetu, upitah se i shvatim, kad jednu komponiraju, sve ostale je kopiraju, i tako dobješ kolektivnu intonaciju. A intonacija, zna se to iz škole, izražava osjećaje, može i izazvati osjećaje. Jedno su pjesme za tugu, za pogreb, drugo su pjesme za veselje za ples. Sad je u modi molska, tugaljiva, ljepljiva muzika, koja te ne diže od tla i ne navodi te da poskakuješ i zaplešeš kao trompete u polkicama, nego muzika od koje tromo vučeš noge, čak i kad jemalo brža vuče te prema dolje, tjera te da legneš na sred poda u pozi nemoćne predaje, ni sam ne znaš čemu. Patos!
Portražila sam muziku moje mladosti i poslušala se s novom pažnjom, i da, sve je tada bilo rokerski optimistično, čak i kad su pjesme pjevale o tužnim ljubavima bile su pune snage, bile su jake. Neko sam vrijeme slušala stare rockere, ali, ne možeš stalno vrtiti teški metal, ne u tim godinama. Susjedi bi te počeli sumnjičavo pogledavati nakon pristojnog susjedskog pozdravljanja u trgovini u kojoj svi iz ulice svakodnevno kupujete kruh i sve one stvarčice koje se moraju na brzinu strpati u plastičnu vrećicu i ubrzanim koracima nositi na vrijeme kući, Dakle, uživanje u optimizmu uz muzičku kulisu s radija nije bilo moguće, a traženje starih pjesama po internetu ili još gore, mijenjanje crnih ploča na gramofoonu koji krči prilično je nepraktično. Mora se pronaći drugi način da se uživanje u životnom optimizmu pojača vanjskim podražajima i da se vrijeme ispuni odgovarajućim sadržajima, sad kad su svi poslovi obavljeni pa ostaje podosta slobodnog vremena.
Sjetim se rečenice iz neke knjige o samopomoći da je najbolje provedeno vrijeme ono koje provedemo s dragim prijateljima. I pozovem ja prijatelje. One koji su mi nakon diobe prijatelja i zajednički stečene bračne imovine preostali., ili se nisu svrstali na jednu od podijeljenih strana, ili se ne plaše pojaviti se da ne bi bilo shvaćeno kao da su se svrstali na jednu od podijeljenih strane, na pogrešnu stanu. A oni, možda i u strahu da ne pokažu kako je njima dobro da ne bi ispalo da me podbadaju svojom srećom jer bi meni sada trebalo biti loše, kako bi mi pomogli natječu se koji će se više žaliti, koji će više pruveličati svoje životne nedaće, ako ne svoje onda državne, koji će od njih s jačim gnjevom i gađenjem bacati teške riječi kao kamenje na ovo, na ono, na sve ne valja, što zaslužuje umrijeti, biti zgaženo.
Moj unutarnji mir (samo da podsjetim, skupo plaćen mir) nije mogao dugo izdržati prijeteljska okupljanja, osjetila sam da ga je trebalo braniti. U početku sam ,doduše, pokušavala ukazati da nebo nije baš tako tmurno, da sunce ipak sije, da je predsjednik vlade tamo daleko i da nema smisla bit namrgođen i nesretan jer je tamo negdje netko napisao to što je napisao s namjerom da mi budemo neveseli i namrgođeni jer to misli iskoristiti za tko zna što, ali, moj pokušaj širenja mira nije usoijevai pa sam na kraju od njega odustala.
Kaduvidjela da nakon takvih druženja nisam tek tako mogla sa sebe isprati ljepljive tmurne rečenice izrečene uz lupkanje šalicama ispijene kave i ružne grimase koje bi ostajale zaljepljene kao hologram iznad stola i nakon što bi njihovi vlasnici optišli iz moje primaće sobe, prestala sam pozivati prijatelje. Rekoh, ne valja, nije to nije dobro za moj optimizam, Ne znam što ne valja, da li ljudi imaju pogrešne namjere, ili su im namjere ispravne ali su ljudi pogrešni. Kako god, prestali su dolaziti, a ja sam ih prestala pozivati.
Ionako je boravak u zatvorenom prostoru proglašen lošim za zdravlje pa sam smišljajući što bih ja na otvorenom prostoru mogla raditi , sjetila se vrtlarenja i kako sam mrzila vrt kad sam bila mlada zato jer su me u njega tjerali kad sam ja htjela biti na drugom mjestu s drugom djecom. Neko vrijeme sam se trudila raditi sve kako me mama učila, ali sam nakon dvije tri godine slijeđenja dobronamjernih savjeta iskusnijih vrtlara spoznala da cijena salate na tržnici ne opravdava cijenu vode koja se mora utrošiti da bi na škrtom tlu okružena betosnskim zidićima kojima su okružene nagurane okućnice dozrijela ekološki uzgojena rajčica, peršin i radič, pa sam se počela baviti planinarenjem.
Ali, opet ali, s tim brežuljcima i brdašcima koje mi ovdje nazivamo planinama uvijek nešto ne valja. Ili je preskliska staza, ili je kamjenje previše oštro, ili je uzbrdica prestrma ili su koljena na nizbrdicama preklecava. Zaključih, da bih se mogla šetkati po brdskim stazama, treba ojačati mišiće, pa krenem i to riješiti.
Sad ćemo jačati mišiiće, pa se upisah na pilates. Nadala sam se da nakon par treninga više neću nekontrolirano stenjati i izazivati smijeh u vježbaonici, ali, to se nije dogodilo. Upisah se u teretanu. Dobro, rekoh, malo je skupo, al nema veze, za mjesec, najviše dva, ojačat ću ja te mišiće pa ću se moći penjati uz stazicu a moja će koljena izdržati spuštanje. Nakon drugog mjeseca opet sam upala u minus. Osjetila sam kao da niz noge, niz novoojačala koljena otječe val moje snage. To nije dobro za moj optimizam, rekoh, i taman kad sam to spoznala, počelo je ljeto. Odlično, sad ću , I ...(nastavit će se)
Post je objavljen 23.11.2019. u 09:08 sati.