Tri četvrtine mog života tražim i pobirem razbijene komadiće sebe. Večeras sam se sjetila tko me razbio.
Sjetila sam se strašnog Ludog Lutkara koji me jedne večeri pune jakog kucanja u prsima i snažnog stiska u najužem grlu kojeg možete zamisliti, zgrabio kao krpenu lutku i bacio o zid spavaće sobe u koju se Ona zaključala neopravdano se nadajući da će se se do jutra razbistriti, da će ga proći. Bio je pripremio posebnu batinu za tu priliku. Pripremao se. Gumeno crijevo iz vrta napunio je gumom. Mislio je da neće ostaviti crne tragove na koži.
Bacio me jer sam mu smetala pokušavajući svojim tijelom obraniti Svetu od njegovih udaraca. Činilo mi se da dugo letim zrakom, polako udaram o zid, odbijam se, padam natrag na krevet, a zatim se u munjevitom u skoku kao kakav karate majstor dižem na noge, u drugom se skoku nađem iza njega. On je brzim pokretima mlatio po njoj držeći desnom rukom batinu a lijevom je sprječavao da se digne s kreveta.
Dok sam ga objema rukama vukla za pojas radne kute, dok se okretao da me strgne sa sebe i odbaci kao kakvog kukca, Sveta je uspjela pobjeći.
Struštila se niz stepenice i izašla na ulicu prepunu ljudi.
Ludi Lutkar zgrabio me jednom rukom kao vreću i bacio u spremište u dvorištu. Gurnuo me tako jako da sam opet lupila o zid, odbila se, pala na pod. Zaključao je vrata. Čula sam korake, krenuo je za njom.
Digla sam se. Samo vrlo kratki trenutak stajla sam mirno kao kip. Mislim da sam stajala iznad tla. Lebdjela sam. Nisam mislila. Nisam čula nikakve zvukove. Vidjela sam slike što terbam napraviti. Film. Vidjela sam prozor spremišta kao da ga gledam izvana. Vidjela sam da je nisko. Munjevitom brzinom našla sam se pred dvorišnim vratima i ne sjetivši se da ih ne mogu otkračunati, izašla sam. Bosonoga sam potrčala za Njom niz ulicu. Asvalt je još bio topao.
Ona je hodala brzo. Potrčala sam brže. Uhvatila sam je za ruku. Nije me pogledala. Prihvatila je moju ruku. Nije ništa rekla. Ni ja. Krenule smo niz ulicu. U spavaćicama, bose, raščupane, izgubile smo se među šetačima.
Nisam se ovoga dugo htjela sjetiti.
Večeras sam se sjetila.
Gledala sam na TV-u film "Julijen u sredini". Jeste li i vi gledali taj film?
Koliko nas je? Nas, Julijena?
Što je dalje bilo?
Isto kao i s Julijenom na početku filma.
Neke glupe tete, neke ljigave persone, nasjele su na slatke riječi, na obećanja, na dramatične izjave, na klečanja i lažne suze i poslale nas natrag k njemu, kad se malo primiro.do sljedećeg puta. I tako do kraja. Neki ledeni ljudi rekli su da ga je izazivala, da nije znala s njim. Neki sebični koji s njom nisu htjeli dijeliti djedovinu, rekli su joj da ga je sama izabrala.
Nisam tu večer nikad spominjala a nije ni ona. Ni on. Nisam plakala na glas da je još ja ne gnjavim svojim suzama. Nitko nije primijetio da sam se razbila kad sam lupila o zid. Povjerovali su Lutkaru. Pa da, on zna kako treba vući konce.
Za Julijena je zlo prestalo kad je pretjerao. Zlo može uništiti jedino samo sebe, i to tako da pretjera.
Naš Lutkar nije pretjerivao. Trajao je do kraja.
Pozdrav svim Jelenama od nas u sredini.
Post je objavljen 09.11.2021. u 00:30 sati.