Korona i ja

Ponašam se odgovorno, nastojim ostati negativna. Čuvam se, nosim masku, perem ruke, perem psa, izbjegavam šoping centre, ne idem u kino, kazalište, na okupljanja, na nepotrebna putovanja.
Inače, ne idem u kino. Zadnji put sam bila u kinu u drugom srednje kad sam hodala s onim dečkom koji je htio studirati umjetnost pa me stalno vodio u kino kad god je bio koji art film ili film koji je dobio Oskara. Nitko od mojih prijatelja od mladih dana ne ide u kino, pa ne idem ni ja, ali baš me nedavno uhvatio neki gušt da prvi put u životu idem sama pogledati koji dobar film, čak, da se odvažim i odem u kino u neki drugi grad, sama , gdje me nitko ne prepoznaje. Ali, eto , što se tu može, odreći ću se tog gušta zbog zdravlja.
Rijetko idem u kazalište. U mojem gradu nema često kazališnih predstava. U zimskom periodu gostuju dvije, tri , koje namjeravam pogledati ali ih obično propustim. Doduše, mogla bih redovitije pratiti oglase i označiti na kalendaru dan za kazalište, pa ne bih propustila. Ove zime neće biti predstava u kazalištu, al svejedno, i ako bi koja i bila, ne bih išla. Žrtvovat ću se za zdravlje, da ne pokupim kakvu zarazu.
Od kad sam se prije navršene devetnaeste dočepala vozačke dozvole i volana tatinog auta, ne vozim se u javnom prijevozu. Vozni redovi su na rupe, nema linija, autobusi su spori, od autobusne do odredišta kamo bih ja otišla u tom gradu mora se dugo hodati, nositi stvari, taksiji su do nedavno bili preskupi. Ali, otkad se mediji intenzivno bave globalnim zatopljenjem, topljenjem ledenjaka i podizanjem razine mora, razmišljam o svojoj kući na rivi i očuvanju majke Zemlje, i baš sam nedavno poželjela čuvati prirodu korištenjem javnog prijevoza. U zadnje vrijeme vožnja mi ne predstavlja užitak kao nekad. Baš bih htjela, bez brige hoće li me policija uhvatiti u prekoračenju brzine, sjesti u autobus i gledati mili moj zavičaj kroz prozor s visine autobusa, ali eto, i toga ću se odreći zbog korone. Ostajem doma da ne pokupim virus.
Rijetko idem na fešte, čak i kad me pozovu, obaveze me spriječe, ponekad me spriječi ormar u kojem se skuplja i smanjuje odjeća, ali , ove godine baš mi se ide. Baš bih plesala trokorak, dvokorak, nema veze s kime, može i s drugom ženom, ne bi mi smetalo kao nekad. I trako bih rado pjevala sjedeći na klupi neke konobe držeći osobe kraj sebe oko vrata pa da se onako svi ljuljamo u ritmu i pjevamo na sav glas starogradske i dalmatinske pjesme svatko svojom intonacijom, dok varta pucketa na ognjištu i dok se vino toči. Baš sam si to poželjela, Čak, pomislila sam da bih mogla ove godine konačno i ja organizirati rođendansku feštu i pozvati društvance a ne samo da se odazivam na tuđe pozive. Ali, eto, neću. U ime zdravlja. Nedobog da mi se tko zarazi na fešti.
Nisam nikad putovala avionom i Kinu, Egipat, Španiju, Francusku. Nisam vidjela Pariz. Nisam ni druge velike gradove iz filmova, ali rekoh ove godine, mogla bih početi obilazak svjetskih metropola s Parizom. Imam taman toliko kreditne sposobnosti, mogla bih na rate. Ali, ne, ne, neću. Ja sam savjesna građanka. Žrtvovat ću se, ni ove godine neću ići u Pariz. Ponašam se odgovorno, čuvam se od korone.
I tako je korona pokvarila moje planove i taj mali glupi virus odgovoran je što se neće ostvariti gotovo ni jedna moja želja. I plan.
Al, dobro sad, što se tu može. Zdravlje na prvom mjestu! Ostanimo odgovorni!