Čistila sam ured do 19.30 od nepotrebnih papira koje sam ka hrčak skupljala po registratorima, možda jednom zatrebaju, možda jednom sve skupim kao svjedočanstvo mojeg predanog i kvalitetnog rada za kojega nikad neću biti plaćena i neću dobiti plaketu. Umjesto medalje zasluga za narod, izgnali su me. Nogom u guzicu.
Došla sam doma s novim osjećajem kojeg ne znam imenovati. Treperenje ispod kože u trbuhu, vibriranje od laganog treperenja do drhtavice. Da je po jakosti slabije i manje naugodno, rekla bih da imam leptiriće kao tinejdžerica koja na školskom hodniku očekuje prođe i možda joj se obrati Najljepši.
Zaspala sam na kauču još jednom potvrdivši pravilo: što je bolji film, brže zaspem. Oko 2 se selim u krevet. Mozak počinje potajice mljeti pozadinske misli, one koje pojačavaju osjećaj u trbuhu od drhturenja do jakih i oštrih uboda i navale bolnih valova. Kako bih odagnala misli umećem slušalice u uši da ne probudim Malu i slušam na youtube-u umirujuću muziku, muzikoterapiju naslova: slušajte samo pet minuta i utonite u miran san. Slušalice mi ispadaju pa ih gurnem dublje. Tvrde su. Tražim po krevetu druge, sa silikonskim gumicama, moraju biti ispod jastuka od sinoć. Umećem druge slušalice. Mekše su ali ipak svrbi, bocka, bolno je. Neprirodan osjećaj. Pomislim da će mi se ušni kanali proširiti. Neću imati samo velike klempave uši, imat ću i ogromne rupe od slušalica. Vidjet će se smola u dnu kanala.
Od te slikovite misli se razbudim. Ne mogu više ležati, nemam mira.
Osjećaj? Ne znam imenovati, ali, mislim da je to onaj osjećaj kojeg optuženici imaju prije izricanja presude ili osuđenici na smrt prije izvršenja kazne. I onaj osjećaj kojega ljudi koji se panično plaše visina imaju neposredno prije svog prvog skoka s padobranom. Vibrirajući strah u utrobi koja je duboka kao bezdan. Strah, nemir, i negodovanje. Moje tijelo negoduje. Misli još nekako i uspijevam ukrotiti i zadržati ih da ne idu u nepristojno područje, u predjele strogo zabranjene razumu. A išle bi u potragu za znakovima da je riječ o zavjeri koja je starija od događaja koji su me doveli na ovo mjesto. Išle bi u potragu za znakovima, i našle bi ih.
Zapravo, već ih nalaze u bljeskovitim naletima slika sjećanja koje se pojave nepozvane, zabljesnu kao filmski plakati, šmugnu iza zatovrenih očiju i nestanu tami glave. Sličice davnih migova, mikropokreta nosom, loše zatomljenih uzdaha, sitnih trzaja usana. Vrte se sjećanja o neprilikama za koje sam prvo pomislila da su podmetnute, isplanirane, ali odmah odbacila takve misli sjetivši se da su sumnjičavosti i ideje zavjerama paranoične i sulude. Tek je sad jasno da su cijelo vrijeme to ipak bile male sabotažice, fine male podvalice koje su se krile u zaboravljenim dogovorima, izokrenutim tezama, krivim interpretacijama. Možda mi se učinilo da su predmeti na krivom mjestu. Možda, oni papiri koji su mi hitno trebali ali ih nisam mogla pronaći, pa su se nakon nekog vremena pojavili na vrhu hrpe, možda ih ipak nisam sama zagubila jer sam rastrešena? Nekoliko puta se dogodilo da slučajno uzme moje ključeve ili moj mobitel jer je baš isti kao njezin pa ga vrati sutradan ili ostavi kuda zna da sam prolazila.
Mislila sam da umišljam, da sam zaboravna, rastrešena, sve dok nisam našla nepoznatu stvarčicu u utoru za USB računala. Kad sam je otvorila, na toj stvarčici je bio cijeli sadržaj mog računala. Kad sam ponovo otvorila, na toj stvarčici više nije bilo ničega.
Osjećam se izrešetano. Netko je pucao u mene i pogodio me u prsa, u trbuh, u dno glave. Netko je pucao u mene. Ruke se same rašire dok padam na leđa u usporenom filmu. Jako sporo padam, gotovo da stojim u padajućoj pozi jer još trebam shvatiti jesam li živa, je li rafal promašio vitalne organe, ili je ovo moj zadnji izdisaj poslije kojeg nema više. Ako nema više, postoji li nešto ili je tamo kamo padam beskrajni bezdan i ništavilo?
Post je objavljen 02.02.2021. u 05:00 sati.