Babau

Kad sam bila mala bila sam strašno strašljiva. Noću.
Živjela sam sa starim bakama u staroj kući sa širokim drvenim daskama na podu koje su se stalno glasale, škripale pod teretom koraka, krckale i kuckale kad nitko po njima nije hoda, a ja sam pazila kad po njima hodam da ne stanem na crtu, na onaj razmak među daskama. Nisam znala zašto to treba paziti. Za svaki slučaj, jako sam pazila.
Prije lijeganja u krevet provjeravala bih je li što pod krevetom. Nisam znala što bi to moglo biti pod krevetom samo sam jako pazila da me ne zgrabi za nogu kad izujem papuču. Nije to bio Babau kojim su stari ljudi strašili malu djecu. Baubaua se boje mala djeca, a ja nikad, ni kad sam bila najmanja, nisam priznala da sam mala. A i nisam se bojala uvijek. Samo onda kad bih se sjetila. Ponekad. Prije gašenja noćne lampe, sjedeći u krevetu pokrivena do nosa, provjeravala bih sve uglove sobe. Pri tome ne bih okretala glavu da ne šuškam posteljinom i da se ne primijeti da provjeravam. Samo bih oči iznad pokrivača pomicala u smjerovima sumnjivih sjena koje je trebalo nadmudriti prije nego se od njih sakrijem u snu.
Ne znam čega sam se bojala. Nikad se taj strah nije definirao u obliku nekog određenog mitskog bića ili stašnog priviđenja, netjelesne nemani, ni osobe, ni životinje. Ja sam se tako, samo bojala.
Iako mi danas to izgleda smiješno, simpatično, ja sam se zaista bojala. Ozbiljno bojala. Bojala sam se straha. Lupalo mi je srce tako snažno da sam ga mogla čuti. Zasustavljao bi se dah u prepunim plućima tako da sam imala osjećaj da će se rasprsnuti kao balon kad ga previše napušeš. U trbuhu bi se pojavila tvrda lopta za koju sam bila sigurna da je nisam progutala. Ponekad bih se i tresla kao da mi je hladno. Strašila sam se duboko, do kostiju. U mraku sobe prevelike za malo dijete koja je bila na najvišem katu najstarije kuće u gradu, previsoko od svijeta koji je živio i žamorio u prizemlju i nije morao u devet u krevet.
Taj nepotrebni neracoionalni strah bio je preslab da bi se ikome povjerio, a prejak da ne bi smetao. Pratio me cijelo djetinjstvo. Kako su godine odmicale pojavljivao se sve rjeđe, a potpuno me napustio tek kad sam stvarno odrasla. Kad sam rodila, od tog dana više se nisam bojala ničega. Ni pravih opasnosti s puškama, ni spodoba iz horor filmova, ni zločestih ljudi, ni sitnih insekata, ni zubatih životinja, ni nevidljivih prikaza ni vidljivih opasnosti,nisam se bojala ničega, nisam se bojala ni straha. Od tog dana kad sam osjetila težinu malog tijela kojeg sam obujmila načinivši za njega gnijezdo svojim rukama, osjećala sam se kao mitska ratnica sa supemoćima kojoj nitko ništa ne može.
Do nedavo.
Dok se nije pojavilo opet .
Nije to Baubau iz djetinjstva iako je i ovo nepoznato, nedefinirano, neutjelovljeno, nestvarno. Ne znaš je li tu ili nije. Imaš li razloga za strah ili pretjeruješ? Hoće li te zgrabiti za nogu? Hoće li se sakriti u razmak između dasaka na podu? Skriva li se u ormaru? Vreba iza ugla?
Danju, sve je u redu. Radim svoj važni posao, rješavam važne probleme, organiziram važne poslove, mislim da neprebrojive detalje koje stalno prebrojavam i dobro držim pod kontrolom,stalno pazeći da koji ne izmakne i pri tome uspijevam izbjegavati sukobe s ljudima koji su nervozniji od mene i planuli bi ko šibica da ih samo malo grublje pogladiš, nedajbog potareš. Ili ošineš pogledom. Zato pazim i kako ih gledam.
Potiskujem misli koje mi prolijeću mozgom kad netko spomene vijesti koje je čuo . Uspijevam othrvati se mislima o mogućim opasnostima koje vrebaju na moju djecu u dalekim gradovima. Držim te strašne misli na dobroj distanci i pazim da se ne prikradu i uvuku u telefonske razgovore koje vodimo rjeđe nego meni treba da se umirim. Utješim. Nije dobro priznati svoju zabrinutost ljudima o kojima brineš. I nije dobro svojom brigom zaraziti druge. Njihovoj brizi kao kukavčje jaje pridodati svoju. Nije dobro dozvoliti brizi da se ponaša razuzdano i dozvoliti joj da podivlja. Jer bi podivljala.
Nekako uspijevam glumiti razumnu hrabrost i glas kojega ljudi čuju kao vedar. Uspijevam održati kncentraciju na važne stvari . Tek tu i tamo, strah obznani svoje postojanje, u trenutku bljesne kao blic fotoaparata, šmugne kao miš brzinom munje tako da nisam sigurna je li to stvarno ili mi se samo učinilo. Shvatim da je ipak ovdje iako ga nastojim ne priznati kad se usred važnog razgovora s prevažnim ljuidma ona jedna najvažnija riječ od straha sakrije i ne da se izmamiti iz svojeg skrovišta koliko god se mrštiš ili trljaš iza uha.
Ipak, danju nekako izgleda kao da je sve u redu. Ide!
Noću slušam audio knjige , gledam jednostavne filmove, evo, i pišem blog.
Onaj strah iz djetinjstva prošao je kad sam rodila, kad sam odrasla. Kad sam svladala tu važnu životnu stepenicu. Što bi se sad u ovim godinama trebalo dogoditi, koja životna stepenica bi se trebala svladati da ovaj strah prođe?
Ili to nema veze jedno s drugim?
Kruške i jabuke?