Bliži se Prvi maj

Bliži se Prvi maj. A gdje su proleteri?

Kakve veze ima ova bol
s eksplozijom planete
i močvarom u koju smo pali?
Prošlost nije dobra lekcija
sad vjerujemo o nove laži
odijela su ista, iste geste
podignura pest
probuđena svijest i razbuktana strast
iste slike, fraze iste
nova vjera, laži nove
bolje
Dok mi hrabro i svijetla čela
ponosito
kročimo u pravo
glupost je ista, stara
provjerena
radi ko sat
laje ko pas
ovčar

Priručnik za nesanicu

Nesanica je novo poglavlje u životu Lagane. Upravo se s njim pomirila pa ga obznanjuje.
Objavljuje priručnik za nesanicu, velikodušno dijeleći svoje spoznaje drugim blogerima, tako da i drugi blogeri mogu dospjeti u ovo uzvišeno stanje svijesti. Nesanice.
Nesanica, to je stanje kad se ne spava. U 3.45. A osoba se ne osjeća pospano, ne pokazuje nikakve znakove pospanosti kao što je zijevanje i trljanje očiju Ne osjeća se umorno, i baš se osjeća orno, mogla bi usisavati, peglati, čistiti, mogla bi svašta, samo da nije tih susjeda. Nesanica je odlično pomoćno sredstvo kad osoba mora u 8.00 biti na sastanku. Namontirana, ispeglana, uglancana. Koncentrirana. Britkog uma i riječi.
Kako izazvati nesanicu:
Dobro je na večer razgovarati telefonom o neugodnim i važnim temama s važnim osobama.Poslije možete o toj temi razmišljati baš u onoj fazi kad biste mogli zaspati.
Moguće je i spontano rekapituliranje dana, pa vam uleti slika neke npr. ograde koja je montirana bez lbele, pa ta sličica, kolikogod munjevito da zabljesne i nestane iz uma proizvede navalu ljutnje koja podbode kao šilom u guzicu i strelovito vas podigne u sjedeći položaj. Tada garantirano nećete zaspati. Možete vi sebe uvjeravati da to što je ograda montirana bez libele uopće nije važno, neće vam upaliti. Počet ćete vrtit filmiće s različitim scenarijima u kojem ćete vi biti glavni lik a taj i taj drugi glavni lik, kojem ćete na različite načine objašnjavati razloge zbog kojih ova ograda ne bi smjela biti ovako montirana te predviđati sve buduće smicalice koje će taj i taj izvesti da se osveti za to što ste ga naveli da ogradu razmontira i ponovo montira , koristeći vaservagu.
Drugi način je da vam doleti drugačija misao, ne tako nabijena i strelovita nego malo mekša, malo sporija, kao vjetrić dodirne obraz, kao milovanje nježne ruke, kao dodir mekog lica. Kad shvatite da bi bilo bolje da ste je u nasgtanku otjerali, već će biti kasno. Već će se misao o nježnom dodiru ljudske duše provući skrivenim putem od glave do srca i razotkriti prazninu koja je tamo već predugo neispunjena, toliko dugo da je postala ispunjena prazninom,
Treći način je da čitate knjigu s namjerom da lakše zaspete pa vas riječi i snaga umjetnosti ispuni snagom koja vam u pola noći uopće nije potrebna da zaspete, ali je odlična da nastavite čitati. Do pet. U pet je stvarno dosta.
(baterija mi se istrošila, moram prekinuti pisanje, nastavak uputa za nesanicu slijedi, ne brinite....)

Tamo

Trebala sam pobjeći od tebe davno
ploveći brzim rijekama gnjeva
kad su gromovi udarali u rajske trešnje
dok mi još nije sve postalo ravno
svejedno

još isti demoni lete uokolo
skaču s krova i sapliću mi noge
i nameću spone i orme i samare
tko će pronaći mačeve davno zagubljene
u oružarnicama i pećinama
skrivene

A ti što čekaš usred livade
dobar vjetar ili kišu da nabujaš
uzalud tražim što pronaći se ne da
duboka je voda na putu do dna
i mulj je gnjecav i ljepljiv i smrdi
u špiljama

Misliš, da odem?
U jutro majsko hladnjikavo, svijetlo
u mirise livade i mladog medunca
i naužim se motara udesa bogova
i odem zemljanim putem
nekamo
tamo
misliš

Neš ti javnog mnijenja

Kad bi mene novinar zaustavio na cesti i pitao : Jeste li vi za ukidanje mjera izloacije, ja bih njega poslala lipo u pizdu materinu da šta on mene zajebava. Šta ja imam mislit o mjerama kriznog stožera i procjenjivat koji od doktora bolje radi svoj posao? I šta ja imam odlučivat da li da pošaljem dijete u školu ili ne, valjda je taj stožer pametan da mi kaže jel je ili nije, šta je učija tolke škole i tamo se slika na teve ako mi to ne zna reć? Ma šta me zajebavaš, ma šta mi dižeš živce, rekla bih mu. Šta ja imam mislit o odlukama doktora, nisam ja doktor. A i da jesam trebala bih bit iste specijalizacije ali da još više znam od to dvoje glavnih, da mi je netko prizna da nešto znam a ne da prodajem muda za bubrege.
S tim pitanjima samo stvaraju još veći kaos.I još to na Dnevniku objave. Šta misle da će tako ispast jako demokratični, istinoljubivi? Taman malo odahneš, opustiš se, evo, pojavi s netko u tom stožeru tko izgleda ozbiljan, dobar i pametan, tko zna šta radi i možeš ga slijediti kad ti treba da nekog slijedi jer se bojiš, jer ne znaš kud bi se sakrio, taman kad malo dobiješ neki siguran zaklon iza riječi ljudi kojima vjeruješ jer treba nekom vjerovati da zna kako se spasiti kad je frka, a onda ti to poruši neki pizdun željan klikova i lajkova pita slučajne penzinerke na tržinici da šta one misle o stvarima o kojima pojma nemaju, o stvarima o kojima ni doktori ne znaju još sve jer im je novo, al one će slučajne prolaznice penzinerke to sigurno znat jer baka najbolje zna. I one jadne se daju navuć isto kao i oni šta će gledat Dnevnik pa se pitati je li u redu da ja vjerujem tim doktorima s televizije i osjećam se smireno jer im vjerujem da znaju što rade, ili bi se trebao više brinuti jer kad te neuke bakice pitaju šta treba radit po pitanju izloacije očito da oni učeni ne znaju šta treba radit, a ja mislila da ti doktori meni trebaju reći šta ja trebam radit jer oni znaju a ja ne znam, pa ću ja njih poslušat i sve će biti u redu, a ovako ispad da ja i ta bakica penzionerka znamo a oni ne znaju. Joj, da ti se zavrti u glavi! A taj novinar, on samo zamuti vodu pa nestane. Prdne pa zbriše. Ma šta me pitaš šta ja mislim, rekla bih mu, ta ja imam mislit, jebate. I ta starica prolaznica! Šta ti imaš to pitat ljude?
Baraba! Zafrkant! Dripac! Taj novinar! Samo zbunjuje ljude dajući im osjećaj da nešto mogu msilit o stvarima o nemaju šta mislit , o kojima niš ne znaju. Pa se jadni jedni druge u sto muka nazivaju na telefone i pitaju šta ti misliš, jesu li mjere preoštre, treba li ih ukinut, ili ih treba pordužit, je li taj Beroš za tebe pametan, jel ta doktorica stručna, šta misliš, a? Šta ti misliš, koji je bolji, Beroš ili onaj tamo, kako se ono zove, onaj u ne u kaputu nego onaj u jakni, e, da taj, jel ti izgleda taj stručniji ha? Meni onaj u Otvorenom zgleda baš stručan. Da bi mogao procijeniti je li neki stručnjak stručan moraš ti bit stručniji od njega. Moraš bit veći pop od pape.
Ne mogu oni niš mislit, mogu samo trabunjat, lupetat, blebetat šta im padne na pamet. Šta im se pričini ovisno o stupnju konformizma ili orptrunizma. I doprinijeti osjećaju kaosa koji se kao oblak kojeg vrti podivljali vihor ponovno nadvija nad nama.A taman se malo razvedrilo i umirilo. Netko valjda voli te oblake neizvjesnosti, potisnute panike, nezadovoljstva koje ljudi vuku nad svojim glavama kao djeca balone.
Da mene tako nešto pita neki tip s mikrofonom, majkemi ja bi mu taj mikrofon otela pa bi ga njime mlatnula, pa bih ga opsovala i poslala u tri PM. Nema veze šta sam inače fina gospođa, meni to izaziva ljutnju i sve mi zakuha u mozgu kad čujem glupost. Dođe mi da tresnem nekog.
Meni kad me netko drži za budalu pa misli da ga neću prokužit , dođe da ga tresnem. Vama ne?
A inače, nisam se nikad potukla. I ne svađam se. Počne mi jako lupat srce kad se trebam za nešto boriti, ne mogu ja to izdurat pa odustanem prije nego počnem. Ali s ovim bih se potukla. Baš mi diže adrenalin. I razinu kortizola. koji dugo nakon toga djeluje kao da sam našpanana i treba mu dugo da izađe. A tog na teveju baš briga za moj kortizol. Ili se njime nekako hrani? Baš gušta?

Babau

Kad sam bila mala bila sam strašno strašljiva. Noću.
Živjela sam sa starim bakama u staroj kući sa širokim drvenim daskama na podu koje su se stalno glasale, škripale pod teretom koraka, krckale i kuckale kad nitko po njima nije hoda, a ja sam pazila kad po njima hodam da ne stanem na crtu, na onaj razmak među daskama. Nisam znala zašto to treba paziti. Za svaki slučaj, jako sam pazila.
Prije lijeganja u krevet provjeravala bih je li što pod krevetom. Nisam znala što bi to moglo biti pod krevetom samo sam jako pazila da me ne zgrabi za nogu kad izujem papuču. Nije to bio Babau kojim su stari ljudi strašili malu djecu. Baubaua se boje mala djeca, a ja nikad, ni kad sam bila najmanja, nisam priznala da sam mala. A i nisam se bojala uvijek. Samo onda kad bih se sjetila. Ponekad. Prije gašenja noćne lampe, sjedeći u krevetu pokrivena do nosa, provjeravala bih sve uglove sobe. Pri tome ne bih okretala glavu da ne šuškam posteljinom i da se ne primijeti da provjeravam. Samo bih oči iznad pokrivača pomicala u smjerovima sumnjivih sjena koje je trebalo nadmudriti prije nego se od njih sakrijem u snu.
Ne znam čega sam se bojala. Nikad se taj strah nije definirao u obliku nekog određenog mitskog bića ili stašnog priviđenja, netjelesne nemani, ni osobe, ni životinje. Ja sam se tako, samo bojala.
Iako mi danas to izgleda smiješno, simpatično, ja sam se zaista bojala. Ozbiljno bojala. Bojala sam se straha. Lupalo mi je srce tako snažno da sam ga mogla čuti. Zasustavljao bi se dah u prepunim plućima tako da sam imala osjećaj da će se rasprsnuti kao balon kad ga previše napušeš. U trbuhu bi se pojavila tvrda lopta za koju sam bila sigurna da je nisam progutala. Ponekad bih se i tresla kao da mi je hladno. Strašila sam se duboko, do kostiju. U mraku sobe prevelike za malo dijete koja je bila na najvišem katu najstarije kuće u gradu, previsoko od svijeta koji je živio i žamorio u prizemlju i nije morao u devet u krevet.
Taj nepotrebni neracoionalni strah bio je preslab da bi se ikome povjerio, a prejak da ne bi smetao. Pratio me cijelo djetinjstvo. Kako su godine odmicale pojavljivao se sve rjeđe, a potpuno me napustio tek kad sam stvarno odrasla. Kad sam rodila, od tog dana više se nisam bojala ničega. Ni pravih opasnosti s puškama, ni spodoba iz horor filmova, ni zločestih ljudi, ni sitnih insekata, ni zubatih životinja, ni nevidljivih prikaza ni vidljivih opasnosti,nisam se bojala ničega, nisam se bojala ni straha. Od tog dana kad sam osjetila težinu malog tijela kojeg sam obujmila načinivši za njega gnijezdo svojim rukama, osjećala sam se kao mitska ratnica sa supemoćima kojoj nitko ništa ne može.
Do nedavo.
Dok se nije pojavilo opet .
Nije to Baubau iz djetinjstva iako je i ovo nepoznato, nedefinirano, neutjelovljeno, nestvarno. Ne znaš je li tu ili nije. Imaš li razloga za strah ili pretjeruješ? Hoće li te zgrabiti za nogu? Hoće li se sakriti u razmak između dasaka na podu? Skriva li se u ormaru? Vreba iza ugla?
Danju, sve je u redu. Radim svoj važni posao, rješavam važne probleme, organiziram važne poslove, mislim da neprebrojive detalje koje stalno prebrojavam i dobro držim pod kontrolom,stalno pazeći da koji ne izmakne i pri tome uspijevam izbjegavati sukobe s ljudima koji su nervozniji od mene i planuli bi ko šibica da ih samo malo grublje pogladiš, nedajbog potareš. Ili ošineš pogledom. Zato pazim i kako ih gledam.
Potiskujem misli koje mi prolijeću mozgom kad netko spomene vijesti koje je čuo . Uspijevam othrvati se mislima o mogućim opasnostima koje vrebaju na moju djecu u dalekim gradovima. Držim te strašne misli na dobroj distanci i pazim da se ne prikradu i uvuku u telefonske razgovore koje vodimo rjeđe nego meni treba da se umirim. Utješim. Nije dobro priznati svoju zabrinutost ljudima o kojima brineš. I nije dobro svojom brigom zaraziti druge. Njihovoj brizi kao kukavčje jaje pridodati svoju. Nije dobro dozvoliti brizi da se ponaša razuzdano i dozvoliti joj da podivlja. Jer bi podivljala.
Nekako uspijevam glumiti razumnu hrabrost i glas kojega ljudi čuju kao vedar. Uspijevam održati kncentraciju na važne stvari . Tek tu i tamo, strah obznani svoje postojanje, u trenutku bljesne kao blic fotoaparata, šmugne kao miš brzinom munje tako da nisam sigurna je li to stvarno ili mi se samo učinilo. Shvatim da je ipak ovdje iako ga nastojim ne priznati kad se usred važnog razgovora s prevažnim ljuidma ona jedna najvažnija riječ od straha sakrije i ne da se izmamiti iz svojeg skrovišta koliko god se mrštiš ili trljaš iza uha.
Ipak, danju nekako izgleda kao da je sve u redu. Ide!
Noću slušam audio knjige , gledam jednostavne filmove, evo, i pišem blog.
Onaj strah iz djetinjstva prošao je kad sam rodila, kad sam odrasla. Kad sam svladala tu važnu životnu stepenicu. Što bi se sad u ovim godinama trebalo dogoditi, koja životna stepenica bi se trebala svladati da ovaj strah prođe?
Ili to nema veze jedno s drugim?
Kruške i jabuke?