Umijeće ratovanja za ratnice

Ratnice ratuju. Ratnice se bore. Bore se najbolje što znaju. Najbolje što mogu.
Na kraju bitke u kojoj su pobijedile ratnice ne žale same sebe zbog toga što teturaju od umora.
Nakon bitke, ne žale se susjedama zbog zadobivenih rana i upale mišića.
Ne srame se što su raščupane, znojne, prljave, što smrde na konjsku balegu.
Ratnice ne plaču nad svojom sudbinom kad mijenjaju krvave zavoje, ne šmrckaju dok vidaju gnojne rane, ne vrište kad odljepljuju flastere, ne frkću kolutajući očima dok glade golo mjesto na glavi na kojem je iščupan pramen kose.
Ne mršte se dok čekaju da se zatvori rupa izbijenog zuba i nisu nestrpljive dok čekaju da zaraste kost. Bilo koja.
Ratnice, kad poraze neprijatelja ne plaču nad njegovom sudbinom i ne suosjećaju s njim što je ponižen, ne čekaju da vide hoće li se popraviti nego zadaju završni udarac jer znaju, ako ga ne dokrajče bitka nije gotova. Kad ga sruše na tlo nagaze nogom na njegova prsa, klikču i slavodobitno podignu uvis krvavi mač, nek nebo vidi. Nek nebo čuje.
Ne žale nad svojom sudbom jer su, protivno nježnoj ženskoj prirodi morale boriti se. Trenirati borilačke vještine umjesto da kao sve pristojne uredne djeve glumataju šeprtljavost, uvježbavaju lagane počučnje i blago naginju glavu s uvojcima dok ih prinčevi pridržavaju da se ne spotaknu.
Jer ratnice se ne spotiču.Iako bi mogle.
I ratnice nisu djeve.
Ratnice su ratnice a djeve su djeve.
Nije to isto.