25

petak

rujan

2020

Ljubavna pjesma

Da mi je jednom bar sakriti nos u tvoju kosu. Protrljati svoje usne o ono mjesto gdje počinje tvoj vrat,
Volim na ramenima osjetiti tvoje ruke, Moju glavu položiti u tvoje krilo,
Da mi je bar jednom nečujnim poljupcem poljubiti ono mjesto gdje završava tvoja obrva i ono mjesto gdje se pregiba kapak i još ono zadebljanje vjeđe ispod kojeg počinju rasti trepavice. I glasno sitnim zvučnim poljupčićima pocmakati granicu glatkog lica i oštre brade koja tek počinje nicati .
Da mi je osjetiti tvoju ruku na mojem koljenu i na pregibu leđa. Toplinu tvojeg dlana ma mjestu ispod kojeg je bubreg desni. Pa lijevi.
Da mi je položiti obraz na udubinu na tvojim prsima, baš tamo gdje se sastaju dvije polovice prsnog koša, i zariti nos u udubinu gdje počinje tvoja prsna kost, i poljubiti ti ključnu kosti. I liznuti onu rupicu ispod nosa. I štipnuti te za resicu uha.
Najviše želim osjetiti težinu tvoje ruke oko mojih ramena i gurkanje tvog tijela dok nam se dodiruju bokovi kad hodaš uz mene. I želim osjetiti tvoje dlanove na mojem licu dok uranjaš svoj pogled u moje zjenice.
I glatkoću tvojeg dlana ma mojem, i slučajan dodir naših koljena ispod stola, i bedro do bedra dok sjedimo u čekaonici, i miris tvoje kože u mojim nosnicama, i tvoj dah na mojim usnama i šuškanje moje kose pod tvojim prstima.
Al´ jebga, ti ns romantičan, teb su to gluposti i tebe sve to zamara.
Odjebi u skokovima da te ne odalamim!

16

srijeda

rujan

2020

Malo morgen!

Idu mi na živce ženice koje se žale i njurgaju, koje plaču nad prolivenim mlijekom i izgubljenim prilikama. Sama sebe živciram kad me ulovi to gnjecavo raspoloženje, ali, ne mogu odoljeti.
Došlo i meni.
Valjda svako doba života ima neka svoja tipična obilježja: djeca su razigrana, tinejdžeri su svojeglavi i buntovni, oko dvadesetih je libido na vrhuncu, misliš da je cijeli svijet tvoj, oko četrdesete osjećaš da imaš sve konce u svojim rukama a u pedesetima shvatiš da ih nemaš, a dođe valjda i vrijeme kad stvari koje su ti bile vrhunac prioriteta postanu nevažne i banalne jer odjednom shvatiš koliko je silno mnogo godina iza tebe a ne znaš koliko ih je ispred tebe, ali, sigurna si da ih je manje ispred nego iza. Iznenadi te to. Neugodna spoznaja. Vidjela si da se to drugima događalo, ali, nekako si uspjela umisliti da se to tebi neće dogoditi. Drugi stare ali ne i ti.
Voljela bi da nije tako kako je. Čini ti se da si još jučer bila dijete, da si svojoj mami nosila cvijeće s livade u znojnoj ručici. I sjetiš se mirisa ovratnika tatinog nedjeljnog odijela. Možeš dozvati žive slike i mirise svoje mladosti, kao da je ovdje. Sjećaš se kako su mirisale tvoje prve kožne adidaske, i kakav je okus imao prvi poljubac. Zato što su tvoja sjećanja tako živopisna, ponekad nisi sigurna: jesi li prava ti ono dijete sjajne kose i napete kože pune života koje vidiš u filmu sjećanja, ili je tvoje pravo ja ovaj osjet suhe kože pod tvojim prstima. To što vidiš u ogledalu, je li ovo privremena faza koja ti se slučajno dogodila? Koja će proći?
Provjeravaš, je li još uvijek na svojem mjestu sva ona sjajna budućnost koja u daljini čeka na tebe kao bajta na skijalištu, kao disco klub na kraju šetališta, kao piknik s roštiljem i muzikom s radija? Od kad znaš za sebe, imala si osjećaj da su ispred tebe nepoznate i zabavne mogućnosti. Radovala si im se. Hrlila im u susret dugim skokovima praćena rojevima leptirića. Jesu li još uvijek tamo?

Iznenadi te slika osobe u ogledalu. Ne sjećaš se trenutka kad si se iz lika tamnokose i vitke mlade žene transformirala u ovo što vidiš. Okrugla sijeda starica. Ne sjećaš se kad su točno stepenice koje si preskakala po dvije, čak tri, postale previsoke.

Vrtiš filmove, gdje si bila što si radila, što si htjela raditi a nisi mogla, što si mogla raditi a ipak nisi htjela, što nisi mogla a ipak si uspjela.
Zbrkani su to osjećaji. Ne želiš misliti o tome, ali, misli lete, ubadaju kao komarci.
Kad bi te pitali: Reci, Lagana, da se možeš vratiti, što bi? Opet isto? Znam, rekla bi neku glupost, nešto kao:
Žao mi je što nisam naučila roniti s bocama i surfati na dasci s jedrom. I žao mi je što se nikad nisam vozila na jedrilici. I što nisam otišla u Rim onda kad me teta htjela povesti sa sobom. Žao mi je što nisam vježbala svirati harmoniku i klavir.I što nisam otvorila krojački salon. I što se nisam onda upisala u dramsku. I žao mi je što nisam otišla u Zagreb onda kad me bilo strah. I u Ljubljanu, kad me nije bilo strah ali su me nagovarali da ostanem s njima. I što nisam napravila sve ono što je drugima oko mene bilo "Ma daaj" i "Ti nisi normalna". Voljela bih da sam manje tugovala, da mi je brže prošlo. I voljela bih da sam bila hrabrija .
E, moja Lagana, da si ranije ozbiljnije shvatila kad sam ti govorila da vrijeme brzo prolazi, da si ga manje razbacivala, da si se ranije pokrenula, kad sam ti lijepo savjetovala.

Netko će sad reći da nikad nije kasno? Glupost!
Možda je baš ta glupava izreka odgovorna za propuštene prilike. Za lažne nade. Za odgađanje života. Kao, nema veze što nisam, nikad nije kasno.
Malo morgen!

02

srijeda

rujan

2020

Umijeće ratovanja za ratnice

Ratnice ratuju. Ratnice se bore. Bore se najbolje što znaju. Najbolje što mogu.
Na kraju bitke u kojoj su pobijedile ratnice ne žale same sebe zbog toga što teturaju od umora.
Nakon bitke, ne žale se susjedama zbog zadobivenih rana i upale mišića.
Ne srame se što su raščupane, znojne, prljave, što smrde na konjsku balegu.
Ratnice ne plaču nad svojom sudbinom kad mijenjaju krvave zavoje, ne šmrckaju dok vidaju gnojne rane, ne vrište kad odljepljuju flastere, ne frkću kolutajući očima dok glade golo mjesto na glavi na kojem je iščupan pramen kose.
Ne mršte se dok čekaju da se zatvori rupa izbijenog zuba i nisu nestrpljive dok čekaju da zaraste kost. Bilo koja.
Ratnice, kad poraze neprijatelja ne plaču nad njegovom sudbinom i ne suosjećaju s njim što je ponižen, ne čekaju da vide hoće li se popraviti nego zadaju završni udarac jer znaju, ako ga ne dokrajče bitka nije gotova. Kad ga sruše na tlo nagaze nogom na njegova prsa, klikču i slavodobitno podignu uvis krvavi mač, nek nebo vidi. Nek nebo čuje.
Ne žale nad svojom sudbom jer su, protivno nježnoj ženskoj prirodi morale boriti se. Trenirati borilačke vještine umjesto da kao sve pristojne uredne djeve glumataju šeprtljavost, uvježbavaju lagane počučnje i blago naginju glavu s uvojcima dok ih prinčevi pridržavaju da se ne spotaknu.
Jer ratnice se ne spotiču.Iako bi mogle.
I ratnice nisu djeve.
Ratnice su ratnice a djeve su djeve.
Nije to isto.

Zombi



Iz viših pobuda
i svetih misija
posvećena vrhovnom zakonu
cilju svih ciljeva
ispravnoj vrijednosti

Živeći smisao života
odgađala sam svoj život
izgledao je malen
možda naraste
poslije
za kasnije
sve dok nisam umrla
ubrzo
prebrzo
umrla definitivno
ono, za pravo

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.