Šok terapija

U neka vremena vjerovalo se da malo šoka dobro djeluje na živce. Malo strujice. Pacijentima koji bi doživjeli živčani slom davali bi šokove strujom s dobrim najerama i sa željom da ih izliječe.
Nekad davno vjerovalo se da malo šoka u vidu batina dobro djeluje na odgoj djece. Malo čupanja za kosu, malo klečanja na kukuruzu. U dobroj vjeri si s dobrim namjerama. Vjerovalo se da će se od toga popraviti, bit će bolji.
Onda se shvatilo da to ne pomaže, da ima kontraefekte. Naučno je dokazano. Onda se u obrazovnim emisijama i na tečajevima na sve moguće načine nastojalo ljude educirati da to nije dobro i da se to ne smije raditi. Pa su to ljudi prestali raditi.
Sada se valjda vjeruje da malo šoka dobro djeluje na kupce, na pacijente, na glasače, na građane, pa nam se daje male šokove, šokiće, kako bi nas se potaklo da nešto kupimo ili da za nekog glasamo. Mali šokovi u vidu groznih vijesti koje sadrže ono nešto nad čime se svi normalni zgražaju do razine da im se povraća, vrti u glavi, da ih prožimlju hladni žmarci i klecaju koljena.
Slike reklama za lijekove protiv bradavica, čukljeva, parazita urezuju se u mozak i kad god zatvoriš oči izbijaju iz mraka neznanja o bradavicama, čukljevima, parazitima.
Vijesti o zmijama koje se u pravilnim periodima pojavljuju u vijestima. Jednom u dva tjedna pojavi se vijest o zmijama. Ne o miševima i paucima kojih boji manji broj dama u crtanim filmovima, ne vijesti o lavovima, tigrovima i aligatorima koji su najopasniji predatori, ali žive na ograničenim područjima. To su vijesti baš o zmijama kojih ima posvuda i kojih se plaši većina ljudi. Kad pročitaš vijest o zmiji koja se negdje iza sedam gora i sedam mora zavukla ljudima u krevet, odmah skidaš posteljinu i brišeš prašinu ispod ormara.
Vijesti o korupciji, nepravdi, prijevarama, nadugačko, naširoko, proizvodi istraživačkog novinarstva koje bi trebalo imati misiju da popravi svijet, navode te da nikom ne vjeruješ, da u svakome vidiš prevaranta i lopova. Stalno si na oprezu. Ništa što si do sada znao, ne valja. Lijek kojeg si pio , ne valja, cjepivo kojim su te cijepili ne valja 8iako te nije ni ubilo ni poremetilo i iako si ostao zdrav), ono što si jeo misleći da je zdravo , ne valja, ono što si pio, ne valja, ono u što si vjerovao, ne valja. Ne valja kako si disao, kako si spavao, kako si se rekreirao, kako si mislio. Moraš biti stalno na oprezu. Nemaš se kome obratiti, nemaš s kime pričati. Ne znaš tko vjeruje u kojeg boga, koga bi uvrijedio ako mu čestitaš neki praznik, koga bi uvrijedio da priznaš da si cijepio svoju djecu i kome smiješ priznati da ne vjeruješ da je zemlja ravna i da nas prisluškuje i prati tajna služba.
Paranoja u svakodnevnom životu.

U neka malo manje davna vremena, mi koji smo učili o svemu i svačemu i bili indoktrinirani obrazovnim sistemom koji nas je filao nepotrebnim znanjima koja proletarijatu uopće ne trebaju, mi smo čitali u udžbenicima da se vijesti moraju brižljivo dozirati: red dobrih, red loših, red dobrih , red loših i na kraju obavezno red dobrih kako bi ljudi zadržali optimizam, pozitivan stav i vjeru u naš najbolji na svijetu i jedini pravedni sustav.
Jest da je sustav propao, ali ideja o doziranju vijesti uopće nije bila loša.
Radije bih da me indoktriniraju optimizmom bez pokrića nego da me indoktriniraju paranojom bez pokrića.

A vi?