Priručnik za djevojčice

Najbolja prijateljica

Moja Mala je imala najbolju prijateljicu, a najbolja prijateljica je imala mamu koja je radila do kasno u noć da bi ostvarila neke svoje velike planove. To je bio razlog više što je Najbolja priajeljica često dolazila k mojoj Maloj na igranje. Bile su to igre bez granica, one igre koje nikad ne dosade, koje uvijek prerano završavaju uz mijaukave molbe: Još samo maaaloooo...
Često je Najbolja prijateljica ručala kod nas, a kad bi prenoćila. bili su to doživljaji ravni najvećim slavljima. Kad je moja Mala trebala izabrati najmještaj za svoju sobu, iako smo bili tanki s novcem, zahtijevala je krevet s pomoćnim ležajem za najbolju prijateljicu. I naravno, dobila ga je.
Na izlete nikad nismo išli bez Najbolje prijateljice, ni u šetnje, ni u parkove. Bile su nerazdvojne, i to je trajalo godinama, sve dok jednog dana, Najbolja prijateljica nije igrala neku igru na televiziji i dok je nisu pitali koga želi pozdraviti. Nabrojala je sve koje poznaje, i na kraju, imenovala je i svoju najbolju prijateljicu. Ali, to je bila neka druga djevojčica. Moju malu nije spomenula.
Bez objašnjenja, bez svađe, bez ijedne riječi, samo je iz našeg života nestala Najbolja prijateljica. Kad bi se mimoilazile u školskim hodnicima, okretala bi glavu od moje Male praveći se ne čuje pozdrav.
"Ona se pravi kao da me ne vidi. Kao da ne postojim. Priđe mojoj drugoj najboljoj prijateljici, započne s njom razgovor i odvuče je dalje od mene, a mene ni ne pogleda. Osjećam se kao da me izbrisala, kao da ne postojim", žalila se moja Mala. "Kad je pitam zašto se tako ponaša prema meni, jesam li je možda uvrijedila, samo se nasmije i ne kaže ni jednu riječ."

Možete li zamisliti koliko je suza proliveno u sobici s pomoćnim ležajem?

Nakon gotovo godinu dana, jednog nedjeljnog popodneva, nazvala je moju Malu Najbolja prijateljica i vedrim glasom, kao da su se još jučer dogovarale za nove igre. uzviknula: "Mala, jesi li za igranje? " Moja Mala je kao iz topa uzviknula: "Pa naravno. Kakvo je to pitanje?"

Svi oni naši dugi razgovori o iskrenom prijateljstvu, o odanosti, o poštovanju, o pravdi i nepravdi, o ljudima koji razumiju i ljudima koji jednostavno nemaju razumijevanja, o ljudima koji se ne mogu popraviti i o ljudima koji će te ponovno povrijediti nakon što to jednom učine, kao da su bili zaboravljeni. Kao da ih i nije bilo.
"Zašto", pitala sam Malu.
"Ali mama, ja nju razumijem. Nju su neke iz razreda zezale da se druži s curicom koja je toliko mlađa od nje. Znam ja da ona mene iskorištava i igra se sa mnom kad se nema sada s kime družiti. Ja nju razumijem, samo što to ona ne zna."
Rekla sam samo: "Znaš, Mala, ona bi opet mogla bez riječi nestati. Sjećaš li se kako si bila tužna?"
Malo zatim začulo se zvono. Na vratima je zasjao osmjeh s pjegicama i kikicama.
Nisam znala što bih rekla, pa nisam rekla ništa.

Vi bi nešto rekli?