online

nulla dies sine XVL lineae




31.12.2006., nedjelja

Ivo Pukanić i prijatelji čestitaju Kumu Petraču u Lepoglavu


Cestitka_Petrac
Jutarnji list, str. 81, 24., 25. i 26. 12. 2006.


Naime, ako ja napišem javno ono što mislim o Turudiću, time “ne činim sebi dobro”, kako je to on rekao. Što je Turudić mislio pod time da “ne činim sebi dobro”? Sigurno nije mislio na moj kredibilitet kod čitatelja, jer sam ja u petnaest godina krvavoga rada i borbe za slobodu javne riječi, demokraciju i pravnu državu pretrpio prijetnje, hapšenja, premetačine, policijske zaštite, pokušaje višemilijunskog podmićivanja, prijetnje djetetu, prisluškivanje, praćenje, pokušaje ubojstva, sudske montirane procese, pokušaje uništenja lista izvana i iznutra, pokušaje kompromitacije...

Sve sam to preživio zahvaljujući samo jednoj stvari - tomu što smo ja i moji ljudi u redakciji čisti, neovisni i potpuno samostalni. Stoga, nikakve prijetnje “suca” Turudića, niti šutnja onih koji su trebali reagirati, neće zastrašiti niti mene niti ljude u Nacionalu. Preživjeli smo malo veće face od jednoga virovitičkog fudbalera, o kojem je sve rekla jedna fotografija izišla u prošlome Globusu. U zadimljenoj birtiji, za stolom sjedi sudac Županijskog suda u Zagrebu, karta belu i istodobno, šeretski, ponosan na svoju fudbalerku, s kartama u ruci, pozira fotografu. I to bi trebao biti budući sudac Vrhovnoga suda Republike Hrvatske? Taj bi “sudac” trebao odlučivati o našim sudbinama, kao što je bez ijednog dokaza, ucijenjen ili uz politički diktat, čovjeka na šest godina strpao na robiju. On kaže da ga ja mrzim. Još jedna Turudićeva velika zabluda. Ne mrzim nikoga, pa ni njega. Samo prezirem način na koji je ponizio sudačku profesiju, i sve one koji su sudjelovali u ovoj sudskoj farsi.

Ivo Pukanić o sucu Ivanu Turudiću koji je na šest godina zatvora osudio Hrvoja Petrača


Apsolutni hrvatski novinarski pobjednik u slizanosti s tajnim službama i organiziranim kriminalom proglašava sebe herojem nezavisnog novinarstva i još jednom u ime svog glavnog nalogodavca raspaljuje po sucu Ivanu Turudiću.

Turudić je Petraču pokvario poslovnu suradnju s francuskim ministarstvom obrane oko modernizacije HRM-a, trenutno najveći legalni Petračev posao koji se odvijao uz blagoslov predsjednika Mesića.

HRVATSKA RATNA BRODOGRADNJA

Francuska 'nemoralna ponuda'

Zajednički francusko-hrvatski projekt je neusporediv s bilo kojim vojnim projektom od hrvatskog osamostaljenja, a francusku ponudu u HRM-u nazivaju nemoralnom, jer se teško može odbiti

Francuska je koncem prošlog mjeseca hrvatskoj brodogradnji ponudila iznimno povoljan zajednički projekt izgradnje vojnih plovila. Hrvatskoj se nudi sudjelovanje u gradnji francuskih fregata FREMM i to na 16 pramčanih sekcija od kojih je svaka dužine 70 metara. Ponuda vrijedi ako bi se Hrvatska odlučila za nabavu četiri francuske korvete tipa Gowind 200, od kojih bi se samo jedna izgradila u francuskom brodogradilištu, a ostale tri u jednom od hrvatskih brodogradilišta, najvjerojatnije u Kraljevici. Radi se o vrsti posla koji se Hrvatskoj nije ponudio od trenutka njezina osamostaljenja i ne može se usporediti s niti jednim sličnim barem kad je riječ o obrambenom projektu Republike Hrvatske s nekom europskom državom. U Hrvatskoj ratnoj mornarici ovu su ponudu nazvali "nemoralnom", jer će se teško moći odbiti.

Eduard Šoštarić, Nacional, 06.11.2006.


To Pukanić sucu neće oprostiti.

Umjesto da se odmara u svojoj vili na jugu Francuske koju je dobio od francuskog ministarstva obrane, a u kojoj je boravio za vrijeme izbivanja iz zemlje kad ga se tražilo da da iskaz o smrti Vjeke Sliška, i u kojoj se jedno vrijeme skrivao odbjegli Ante Gotovina, te koju je Boris Mikšić krivo pripisao vlasništvu Stipe Mesića, Hrvoje Petrač će Novu godinu dočekati u lepoglavskom zatvoru, zaslugom Ivana Turudića.


- 11:24 - Komentari (7) Isprintaj #

28.12.2006., četvrtak

Odvjetnik Jurašinović izborio pravo francuskim Hrvatima da im u dokumentima kao zemlja rođenja ne piše Jugoslavija


Odvjetnik Ivan Jurašinović ne bavi se samo tužbama protiv predsjednika Stjepana Mesića.

Nedavno je ishodio na pariškom administrativnom sudu važnu odluku u korist hrvatske zajednice u Francuskoj.

Inače, Hrvati rođeni u Hrvatskoj za vrijeme postojanja bivše SFRJ koji su stekli francusko državljanstvo često su imali probleme sa francuskom administracijom povodom izdavanja francuske osobne iskaznice.

Tim je ljudima francuska administracija sustavno izdavala osobne iskaznice sa natpisom „Jugoslavija“ kao mjestom rođenja, i to, unatoč raspada i nestanka SFRJ i priznanja RH-e od strane Francuske.
Tome se protivila većina Hrvata u Francuskoj. No, dijalogom s francuskom administracijom nisu uspjeli izboriti promjenu.

Jurašinović je u ime svog klijenta, Georgesa Jurja Blažuna, koji nije htio prihvatiti osobnu iskaznicu sa natpisom „MIROSEVAC (YOUGOSLAVIE), uložio tužbu 17. siječnja 2005. protiv francuske države na administrativni sud u Parizu.

Još četiri takva predmeta vodi pred drugim francuskim sudovima (Lyon, Marseille, Nantes i Versailles).

Rješenjem od 14 prosinca 2006 koje je tek primio, pariški administrativni sud je naložio francuskoj državi da njegovom klijentu izda novu osobnu iskaznicu na kojoj će biti označeno za mjesto rođenja: „MIROSEVAC (CROATIE).

Rješenje je postalo pravomoćno 19. prosinca 2006., na dan kad je dostavljeno strankama.

Ovo rješenje Pariškog administrativnog suda, vrlo je bitno jer je dosad francuska administracija postupala kao da SFRJ još postoji.

Francuska administracija će biti prisiljena prilagoditi svoj način rada s međunarodnim obavezama koje francuska država ima prema Hrvatskoj.

Ova je važna pobjeda izborena bez ikakve potpore hrvatskog veleposlanatva u Parizu koje 14 godina nije ništa poduzimalo da bi se ovaj problem riješio.

Koliko mi je poznato iz švicarskog iskustva, Švicarska Konfederacija nije pravila slične probleme Hrvatima koji su stekli švicarsko državljanstvo.


- 17:13 - Komentari (5) Isprintaj #

27.12.2006., srijeda

Update: Mesić Božićnjak


950a0c2c9594f7368f59420625466620_large
Ivo Pukanić Tusti, lijevo, servirao se za predbožićni ručak Martinu Špegelju i Stipi Mesiću (photo by Nacional)


Novi Nacional nam je umjesto žaljenja s kim i kako će Božić i Novu godinu provesti Hrvoje Petrač donio sentimentalnu priču s predbožićnog ručka kod Martina Špegelja. U uvodu Ivo Pukanić malo kuka za Antom Gotovinom, koji ima stan u Špegeljevom susjedstvu, a onda pušta prežvakanu priču o ratnim danima prvog hrvatskog ministra brane i zadnjeg predsjednika Jugoslavije. Tek je Jurdana dobio u zadatak da s u jednoj rečenici osvrne na nepravednu presudu Hrvoju Petraču. A Jurdana je prestao biti važan nakon incidenta s obiteljskim nasiljem, pa je očit da predsjednik Mesić u ovom trenutku ne želi ni da njegov prijatelj Pukanić javno pokazuje povezanost s Hrvojem Petračem.

A državna agencija Hina u predbožićno vrijeme nije htjela narušiti predsjednikov predbožićni sklad, pa nije objavila pismo francuskog odvjetnika Ivana Jurašinovića, o ponašanju predstavnika Europske Komisije u RH Vincenta Degerta u slučaju Mesićeva ustašofilnog videa. 45 lines nema nikakvih obveza ni prema predsjedniku RH, a ni prema predstavniku EK, pa Jurašinovićevo pismo prenosim u cijelosti.

Jurasinovic_Degert
Pismo odvjetnika Jurašinovića Hini


IZJAVA ZA TISAK

FRANCE, Angers, 21 prosinac 2006.

Reagiranje na izjavu gospodina Vincent DEGERT 11. prosinca 2006. na HRT-u

Jučer 20. prosinca 2006. upoznao sam se s izjavom gospodina Vincenta DEGERTA od 11.
prosinca 2006. u televizijskoj emisiji «Radni ručak». U svojstvu opunomoćenog odvjetnika
Marina TOMULIĆA, Ane JENDRIŠ-JELESIĆ i Željka PERATOVIĆA, čije interese zastupam u
Francuskoj i pred međunarodnim institucijama, te i u rnoje ime pošto posredstvom odvjetnika
Zvonimira HODAKA podižem kaznenu prijavu u Hrvatskoj protiv Stjepana MESIĆA za uvrede i prijetnje, poslao sam mom sunarodnjaku gospodinu Vincentu DEGERTU, francuskom predstavniku Europske Komisije u Zagrebu, pismo čiju vam kopiju dostavljam.
Obavijestio sam isto tako gospodina BARROSO-a Predsjednika Europske komisije.
Izjava gospodina Vincenta DEGERTA, u kojoj se stavlja u obranu Stjepana MESIĆA, predstavljajući ga kao jednu od najbitnijih osoba u regiji u širenju europskih vrijednosti (vladavina prava, demokracija i prava manjina) je skandalozna.
U tri sam navrata pismeno obavijestio gospodina DEGERTA (koji je pismeno, potvrdio prijam dopisa) O grubom kršenju gore navedenih vrijednosti sa strane Stjepana MESIĆA :
- Pritisci na svjedoka, Biljanu SUČIĆ (Tereziju Barbarić), u predmetu Petrač/Zagorec.
- Suučesništvo u krađi, otmici, nezakonitom pritvaranju i interniranju te
pokušaju ubojstva odvjetnice Ane JENDRIŠ JELESIĆ.
- Pružanje zaštite Žarku PAVLINI izravno umiješanom u šverc droge.
- Uvrede na račun mog branjenika gospodina Marina TOMULIĆA
- Uvrede, prijetnje smrću i zastrašivanja francuskog odvjetnika.
- Sudjelovanje u međunarodnom švercu oružja odnosno bakteriološkog
oružja u korist Sadam HUSSEINA.
Suradnja gospodina MESIĆA s europskirn pravosuđem u predmetu Josip PERKOVIĆ je nepostojeća.
Njemačko, pravosuđe već godinama uzaludno pokušava ispitati prvo osumnjičenog Josipa PERKOVIĆA za pokujaje ubojstva i ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj Stjepana ĐUREKOVICA, Franje GORETE i Stjepana BILANDŽIĆA ali bez uspjeha. Predsiednik MESIĆ odbija suradnju i osobno štiti Josipa PERKOVIĆA. Stavljajuti se u obranu Stjepana MESIĆA, gospodin DEGERT se ponaša kao predstavnik određenih francuskih i balkanskih lobija a ne kao predstavnik Europske komisije. Ništa niie učinio da bi zaštitio interese Njemačke, jedne od zemalja osnivača Europske
Unije, odnosno njezinog pravosuđa u sukobu s Stjepanom MESIĆEM.

Ivan Jurašinović




- 12:01 - Komentari (3) Isprintaj #

25.12.2006., ponedjeljak

Sretan i blagoslovljen Božić!


Gradiste_crkva


Svim čitateljima, suradnicima, prijateljima i rodbini,

sretan i blagoslovljen Božić!


- 11:12 - Komentari (14) Isprintaj #

22.12.2006., petak

Smokvina protiv sutkinje Lorete Sršen


Radovan Smokvina je prijavio policiji sutkinju Loretu Sršen zbog krađe osobne iskaznice. Od ministarstva pravosuđa tražio je također postupanje u tom slučaju. Evo dopisa:

6. studeni 2006.
Republika Hrvatska
Ministarstvu unutarnjih poslova
Ministru Ivici Kirinu

Ministarstvo pravosuđa

Naš znak: UKOK-46 od 6.11.2006.
Vaš znak: Br. 511-01-30/2-4-94585/04 od 19.12.2005. (potpisan načelnik Željko Cvrtila)

Predmet: Krađa osobne iskaznice od pravosudno-policijskih djelatnika

Vaš gore navedeni dopis poslan je Saboru (Odbor za ljudska prava) kojeg treba raščistiti u interesu općeg dobra u kojem bi najvažniju ulogu trebala imati policija i pravosuđe, ali nažalost imam čvrst osjećaj da te institucije nisu operativne i da štite počinitelje kaznenih djela, a to se naročito osjeća kad počinitelji dolaze iz redova policije i pravosuđa, što je katastrofično za svako takvo društvo.
Sve dok policija i pravosuđe budu i dalje obavljalo svoj posao vrlo površno i da se ne ravnaju po etici struke i da u prvom redu zaštite oštećene građane, a ne suce i policajce kako to čine onda se o nekoj reformi pravosuđa ne može govoriti, već samo o zavaravanju domaće javnost i međunarodne zajednice. Policija i pravosuđe su samo operativni u slučaju kad je u pitanju zaštita vlastitih pogrešaka i vlastitih grješnika, ali ne kad su u pitanju oštećeni građani kao u ovom slučaju.
Zato konačno od policije i pravosuđa zahtijevam samo konkretne odgovore na slijedeća postavljena pitanja:
1. Što je poduzela policija i Ministarstvo pravosuđa da kazni sutkinji Loretu Sršen, jer je iz svih relevantnih dokumenata uočljivo da je taj čin (krađa i prisvajanje osobne iskaznice) činila svjesno i to iz više razloga da nabrojim samo neke:
a) Što je trebala zaštititi svoga tasta Đuru Sršena koji je bio stečajni upravitelj poduzeća Automotor d.d. u Rijeci (sukob interesa i nepotizam u pravosuđu).
b) Što je time htjela postignut? Efekt zastrašivanja (vidiš ti, mi smo jaki, jer ja sam sutkinja koja te osuđuje, iako je njena presuda bila kratkog daha, jer je pala na županijskom sudu, a moj suprug je sudac Županijskog suda, a moj tast će te prikazati kao lopužinu i time spasiti naše prijatelje iz HFP i Grada Bakar i Rijeke…)?
2. Što to znači imenovani je žurno napustio službene prostorije suda zbog čega imenovanom sutkinja nije uspjela vratiti osobnu iskaznicu? Kako se to žurno napušta službene prostorije suda? Možda bijegom ili kako se to čini? Treba još jednom napomenuti da imenovani nije predao osobnu iskaznicu sutkinji, a niti je bio prisutan tom činu primopredaje koje je obavila policija, a pored toga sutkinja nije uopće trebala osobnu iskaznicu imenovanoga, jer to nije bilo prvo ročište već peto (na treće ročište 13.11.1997. se sutkinja nije uopće pojavila na sudu, a ja sam doputovao iz Švicarske).
3. Kakve disciplinske sankcije je «doživjela» sutkinja zbog ne dolaska na raspravu i bez isprike, što predstavlja posebnu blamažu utemeljenu na standardno uhodanu pravosudnu kulturno-civilizacijsku stečevinu? Isprika, postoji ili ne postoji?
4. Policijski službenik je navodno vratio osobnu iskaznicu 27.11.2000., ali imenovani je odbio potpisati dostavnicu. Kako se zove dotični policijski službenik? Gdje je zapisnik odnosno izvješće kojeg u takvom slučaju policijski službenik po službenoj dužnosti treba napisati i imenovanoga prijaviti prekršajnom sudu.
5. Dana 27. 11.2000. bio sam na drugom kontinentu, a time je pametnome dosta. Kako se to može dogoditi, zar to nije žalosno da se policija blamira? Zašto, i za koga?
6. Što je čekala osobna iskaznica kod sutkinje Općinskog suda u Rijeci od 21.6.1999. do navodnog vraćanja 27.11.2000., dakle punih 17 mjeseci. Da li je to standard? Ili pod koji standard to spada? Ili je tu nešto drugo u pitanju?
7. Budući da mi je taj sudski proces bio prvi proces u životu onda sam opisao sam tijek suđenja i poslao sutkinji taj dopis od 27.6.1999. u kojem i spominjem između ostalog i nestanak osobne iskaznice koje sam stavio na teret policiji.
8. Prilažem «Privatnu tužbu» napisane od odvjetnice Danice Mirković Vejvoda inače prijateljice od sutkinje Lorete Sršen. Pri čitanju iste potrebna je posebna fiskulturu za odgonetnuti sadržaj tužbe. Doslovno «Privatni tužitelj je bio djelatnik poduzeća Automotor d.d. Rijeka, kojeg je većinski vlasnik i direktor okrivljeni, neprekidno od 1961.godine.». Što to znači? Osobno nemam ništa protiv homoseksualaca, ali ja nemam tih afiniteta.
9. Da li su policijski djelatnici koji su me priveli 21.6.1999. kažnjeni zbog oduzimanja osobne iskaznice?
10. Koliko je radnih sati potrošeno sa strane policije i pravosuđa od 1999 do danas, a da se niste pomakli od početka i to samo zato jer Vam jako teško pada korektnost i isprika.

Zahtijevam od naslova da odgovore na pitanja od 1 do 10 i pošalju ispriku za sve neugodnosti prouzrokovane od policije i pravosuđa kao i nadoknadu troškova prouzrokovanu nabavom nove osobne iskaznice.
Isti će raditi uvijek isto!?

Radovan Smokvina dipl. ing.
Im Steig 7 CH-5432 Neuenhof / Švicarska


A pomoćnica ministrice pravosuđa Ane Lovrin, Barica Novosel, oglasila je njihovo ministarstvo nenadležnim za slučaj.

Smokvina_Novosel
Očitovanje ministarstva pravosuđa o nenadležnosti za slučaj sutkinje Lorete Sršen


A Smokvina, ne budi lijen, pa prolsita Zakon o sudovima i opet napiše pismo ministrici Ani Lovrin:


20. prosinca 2006.
REPUBLIKA HRVATSKA
Ministarstvo pravosuđa
Ministrici Ani Lovrin

Vaš dopis od 6.prosinca 2006. Klasa 051-02/02-01/1635 ; Ur. .broj 514-06-01-01/1-06-23
«Krađa osobne iskaznice od sutkinje Općinskog suda u Rijeci Lorete Sršen» potpisane od pomoćnice ministrice Barice Novosel
Naš znak UKOK-65 od 20.12.2006.

Poštovana i cijenjena ministrice

Za točnost i ispravnost Vaših tvrdnji i izjava u Vašem predmetnom dopisu potpisanom od Vaše pomoćnice Barice Novoselmoglo bi se s uspjehom sumnjati.
Obrazloženje:
1. Republika Hrvatska je pristupila Vijeću Europe i potpisala deklaraciju o ljudskim pravima i vladavini prava sukladno međunarodnim standardima. Ti standardi su iznad «Zakona o sudovima» kojega je donio Hrvatski sabor i moraju se primijeniti.
2. Ministarstvo pravosuđa nema samo ovlasti «Pravosudne uprave «određenim Člancima 61 do 70 Zakona o sudovima, već daleko veće ovlasti tako prema Članku 113 ministar pravosuđa imenuje predsjednika suda ; Člankom 115. ministar pravosuđa razrješava predsjednika suda; Člankom 97 ministarstvo pravosuđa vrši kontrolu o imovini svih sudaca ; Člankom 96 stavak 4 ministar pravosuđa donosi pravilnik za stručno usavršavanje sudaca …
3. U Vašem predmetnom dopisu spomenuti Članak 62 Zakona o sudovima ili još detaljnije Članak 62 doslovno glasi: «U pravosudnu upravu spadaju poslovi koji služe obavljanju sudbene vlasti» (stavak 1. do stavka 7.), a stavak 5. doslovno glasi: «ispitivanje predstavki građana na rad sudova koje se odnose na odugovlačenje sudskog postupka, na ponašanje suca ili drugog djelatnika suda prema stranci u tijeku postupka ili obavljanju drugih službenih radnji.
4. Pomoćnica ministrice Barica Novosel je Članak 62. Zakona o sudovima stavak 5. proizvoljno krivo interpretirala, jer u zakonu ne stoji glagolska imenica «(ponašanje)» u zagradama.
Sudska vlast predstavlja bitnu kontrolu nad ostalim dijelovima državne vlasti, a kako i na koji način će takva sudska vlast osigurati tu kontrolu kada nije u stanju, dapače, odbija sprovesti vlastitu unutarnju kontrolu koja spada u područje temeljne vlastite higijene, a time i higijene cjelokupnog društva.
Gore navedeno obrazloženje zahtjeva od Ministarstva pravosuđa da postupi po mojem traženju ( vidi moj dopis UKOK-46 od 6.11.2006. i to u svih 10 točaka).

Radovan Smokvina dipl. ing.
Im Steig 7 CH-5432 Neuenhof / Švicarska



Kopije: Veleposlanstvu EU ; Transparency international i druge institucije.


E, to je situacija za koju ja kažem da je građanin uzeo zakon u svoje ruke.



- 00:06 - Komentari (19) Isprintaj #

21.12.2006., četvrtak

Mesićev lobi slama se na Petraču


Ponovljena presuda Hrvoju Petraču za otmicu Zagorčeva sina pokazala je prve ozbiljnije lomove u jednom dijelu lobija Stjepana Mesića. Novinarka Jasna Babić koja je mnogo godina važila za istrenu medijsku glasnogovornicu kako predsjednika Stjepana Mesića, tako i Hrvoja Petrača, okomila se u današnjem tekstu u Slobodnoj Dalmaciji na Petrača, usput proglasivši izdavača Nacionala Ivu Pukanića tajkunovim medijskim zastupnikom. Za očekivati je da će joj Pukanić uzvratiti kako je ona, a ne on, napisala knjigu Zagrebačka mafija u pohvalu Hrvoju Petraču.

S Babićkom se, u njenom tekstu, protiv Nacionala izjasnio i Čedo Prodanović, donedavni odvjetnik Ive Pukanića, aktualni odvjetnik predsjednika Stjepana Mesića i generala Rahima Ademija.

Moguće je na tri načina tumačiti ovu situaciju:

a) Svi akteri nastupaju po zajedničkom dogovoru. Predsjednik Mesić je i dalje uz Petrača ali šuti, a Babić i Pukanić fingiraju sukob.
b) Predsjednik je na strani Pukanića i Petrača.
c) Predsjednik se odmiče od Petrača preko Jasne Babić i Čede Prodanovića.

Za sad je sasvim izvjesno da se u izuzetno delikatnoj situaciji našao Anto Nobilo, odvjetnik s kojim su se ne tako davno predsjednik Mesić, savjetnik mu Željko Bagić i Ivo Pukanić posvađali oko zasluga za smanjenje kazne Blaškiću što je rezultiralo Nacionalovim tekstovima potkrijepljenim dokumentima iz UPRH-a o Nobilovom dilanju Mesićevog haaškog svjedočenja Markici Rebiću, tračanju Tuđmanu svog klijenta Doboroslava Parage da je homoseksualac...

Hrvoje Petrač je Rajku Mlinariću kazao nakon svršetka procesa da poruči Nobilu nek ubuduće od Milana Bandića traži veći honorar nego što mu on daje jer se Bandiću pojavio na raspravi, a Petraču nije.

Tako nešto je čuo i Ivica Đikić pa piše u Feralu:

I na ovome sasvim sigurno neće stati: sad će odvjetnik Nobilo posvuda trubiti o političkoj pozadini Turudićeve presude i prisjećat će se anonimnih glasova koji su mu još davno kazivali da će Petrač proći baš ovako kako je prošao, a sve će to činiti kako bi ublažio bijes svog klijenta koji je navodno jako nezadovoljan Nobilovim uslugama...


Priupitao je Sergej Abramov u Novom listu Nobila je li točno da je znao kakav će biti ishod procesa pa se zato nije pojavio na izricanju presude Petraču:

- Mogu reći da sam se počeo diviti političarima za koje sam zaključio da su vidoviti. Iz više visokopolitičkih izvora dobio sam informacije da će presuda biti osuđujuća i to daleko prije odluke. Blago Hrvatskoj s takvim vidovitim političarima, kazao je Nobilo.


Braneći se napadajući neimenovane druge Nobilo ide na ruku tezi iznesenoj na 45 lines kako je moguće da je on odigrao ulogu trojanskog konja.

Ivica Đikić je u ofenzivi skretanja pogleda s veze Mesić-Petrač, pa o koncu suđenja, koje je i on aktivno komentirao Mesić-Perkovićevim pričama o tajnim računima, izvještava šturo u Picaškandalu.

- 14:16 - Komentari (3) Isprintaj #

20.12.2006., srijeda

Okolnosti Mesićeva ustašofilskog govora puno su teže nego se mislilo


mesic_ustasa


Prepričan u Globusu sadržaj cjelovitog video zapisa gostovanja Stjepana Mesića 02. lipnja 1992. u najvećem hrvaskom klubu u Sydneyu, Punchbowlu, podsjeća da se sadašnji presjednik RH ni u čem nije razlikovao od pokojnih Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Josipa Perkovića i Josipa Manolića u pogledu krivnje Mileta Dedakovića Jastreba za pad Vukovara, te da je pored spomenutih igrao istaknutu ulogu u progonu Dobroslava Parage i pripremaju sukoba u BiH između Hrvata i Bošnjaka koji postao neminovan ubojstvom Blaža Kraljevića, samo dva mjeseca nakon Mesićeva govora u Australiji.

Po čemu je Dedaković vitez i mučenik? Zato što su u njegovom krevetu našli 370 tisuća maraka, koje ste vi poslali, a on ih drži u svome krevetu. Zato i je vitez i mučenik. Zato je vitez što je napustio bojište u Vukovaru, zato je vitez što je samo mjesec i pol bio u Vukovaru, zato je vitez što je do prije nekoliko mjeseci tukao iz svih oružja po Hrvatskoj, zato je vitez jer je bio član I SK Pokret za Jugoslaviju, zato je vitez jer, dok smo mi bili na robiji, on je pjevao "Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrećemo". Po čemu je on vitez? . Po tome što je došao u HSP? Pa gdje je on bio kad je grmilo? Gdje je on bio kad smo se mi i vi tukli za Hrvatsku? Služio je i Titu i Partiji i svima drugima. I sad je vitez zato što briše noge Paragi.

Stjepan Mesić prema Marku Cigoju, Globus, 22. 12. 2006.


Dobroslav Paraga, taj mladac je sjedio u New Yorku kad smo se mi odlučili za izbore i kada smo odlučili rušiti komunističku vlast. On je svim svojim stranačkim prijateljima javljao: Ne na izbore, bojkotirati izbore, ne izlaziti na izbore i nijedan član Stranke prava se ne smije kandidirati. Gospodo, zašto? Zato što američka CIA želi opstanak Jugoslavije i gospodina kojeg plaća u New Yorku u najboljem hotelu, traži od njega: Treba ostati Jugoslavija. Prema tome, moj tugomire, možeš pričati sve hrvatske priče, ali ne na izbore, tako da Hrvatska ostane u Jugoslaviji.

kao gore


Mile Dedaković Jastreb je nakon pada Vukovara od Manolićeve komisije za istraživanje pada Vukovara bio prokazan kao KOS-ovac i ratni profiter. Pritvoren je po nalogu Josipa Perkovića, pomoćnika ministra Šuška, a Perkovićevi i Šuškovi, neki kasnije poznati i po ratnim zločinima nad zarobljenim Srbima, mučili su ga u vojnom pritvoru. U to vrijeme predsjednik Franjo Tuđman u poslanici Hrvaticama i Hrvatima preko HTV-a za Jastreba je ponovio sve ono što je ustanovio Manolić.
Kako je u vrijeme Mesićeva govora Dedaković bio kod Parage u HOS-u zadužen za Hercegovinu, odnosno podređen Blažu Kraljeviću zapovjedniku HOS-a za BiH, povratniku iz Australije, oženjenim Bošnjakinjom, Mesić je slijedeći politiku vrha HDZ-a i države nastavio sa starim optužbama protiv Jastreba.

Evo i Šuškove izjave iz travnja 1992. o Jastrebu:

* I Dedaković je, nakon tromjesečne obrane potpuno opsjednutog Vukovara, zahvaljujući vašem ministarstvu, postao unutarnji neprijatelj.

- Jesu li Dedakovića vojni policajci istukli, ili je ozljede zadobio u prometnoj nesreći - to će se pokazati i dokazati na sudskom procesu. Ja samo mogu reći da nikoga nisam poslao da ga tuče... Ali, molim vas, kakav je to način da on snima svoje razgovore s predsjednikom države i onda ih javno objavljuje? U kojoj to zemlji, čak i u miru, možete doživjeti?

* Dopustite da se malo s vama svađam. Točno je to što kažete, ali točno je i to da nema zemlje na svijetu koja bi na takav način dočekala svoje najuspješnije ratnike kao što je Hrvatska dočekala Dedakovića i Vukovarce.

- Mislim da su oni dočekani dostojanstveno, da su dostojanstveno i dan-danas tretirani. A od Dedakovića ste vi, novinari, napravili vukovarsku metaforu. Zašto niste pisali o Blagi Zadri koji je bio u Vukovaru sasvim svjestan situacije. Znao je nazvati i pitati: "Ministre, ima li. . . Ako ima - ima, ako nema - otet ćemo!" I to ie bila naša realnost. A Dedaković je zvao svakodnevno po petnaest puta. Kad je vodio operacije? Ja ga. međutim. ne krivim ni za to. Ali otkud mu pravo da čini to što čini?

* Činjenica je, međutim, da je on krivično gonjen, da je optužnica u tjedan dana nekoliko puta mijenjana i da je naposljetku pretučen. Činjenica je da je u svemu tome sudjelovala Sigurnosno-informativna služba vašeg ministarstva.

- Ne bježim od toga, ne želim pravdati SIS. Neka sud u svom redovnom postupku utvrdi odgovornost. Ako sud utvrdi da je doista bilo tako, spreman sam odgovarati.


Gojko Šušak u razgovoru s Aleksom Crnjaković, Globus, 03. travnja 1992./ 45 lines


Mesić je ružnije o Dedakoviću govorio od Šuška. O Dobroslavu Paragi, prvom hrvatskom saborskom zastupniku sa skinutim imunitetom i kojeg su strali u pritvor pod sumnjom za terorizam, Mesić je govorio kao o agentu CIA-e, ponavljajući ono što je Manolić prenio Tuđmanu, a predsjednik države kasnije rekao predsjedniku Vrhovnog suda Vjekoslavu Vidoviću, tražeći da Paraga bude kažnjen zbog izdaje nacionalnih interesa. Sva sreća, Vidović je odbio Tuđmana.

Mesić je svojim proustaškim govorom u Australiji prije svega htio razbiti potporu koju je tamo uživao HSP. Blaž Kraljević je došao iz Australije i stavio se na čelo postrojbi HOS-a kojeg su u većem dijelu činili Muslimani.

Nakon Kraljevića ubojstva mediji u Hrvatskoj bliski bivšem ministru obrane Gojku Šušku objavljivali su da je HOS zapravo MOS (muslimanske obrambene snage) i da su se Muslimani spremali, kroz HOS, zabiti Hrvatima nož u leđa. O pokojnom se Kraljeviću pisalo kao o agentu Udbe koji se vratio iz Australije da bi naštetio interesima Hrvata u BiH.

Dobroslav Paraga je davno shvatio da nam je državu stvorila i vodila Udba. Vjerujem da mu je danas žao što je u siječnju 2000-e pružio pomoć Stjepanu Mesiću u prvoj predsjedničkoj utrci brifirajući ga o nekim američkim nepodopštinama Dražena Budiše.

- 14:39 - Komentari (19) Isprintaj #

19.12.2006., utorak

Nobilova dvostruka linija zapovijedanja upropastila Petrača


Sudac Ivan Turudić porazio je jučer Nobilovu glasovitu strategiju dvostruke linije zapovijedanja kada je rekao Hrvoju Petraču:



Nije Ante Nobilo izmislio i patentirao teoriju o dvostrukoj liniji zapovijedanja plasiravši ju kao drugu varijantu obrane, prva je bila kaos, na suđenju Tihomiru Blaškiću. O dvostrukoj liniji zapovijedanja koja je išla iz MORH-a mimo Glavnog stožera HV-a svjedočili su i general Anton Tus, špijun Josip Manolić, Stjepan Mesić, vojni policajac Mario Barišić, umirovljeni prvi vojni protuobavještajac Drago Frančišković, umirovljeni prvi vojni policajac Ivan Grbavac... Svi su oni kao čelnu osobu te sive linije zapovijedanja navodili pokojnog Gojka Šuška, a Josip Manolić, Drago Frančišković, Ivan Grbavac Cobra i Mario Barišić govorili su i o Josipu Perkoviću kao sponi između Šuška i kriminalaca na terenu.
Zanimljivo je da Marin Tomulić u svom pismu 45 lines također govori o dvije politike: jednoj službenoj i drugoj zacrtanoj. No kod njega se u priči ne spominje Šušak. Izgleda da on na čelu te zacrtane politike vidi Manolića i Mesića, a kao sponu između njih i operativaca navodi Josipa Perkovića.

Vratimo se Nobilu! On kao da je znao kakvu će presudu dosuditi sudac Turudić pa se nije ni pojavio na njenu izricanju. Već su se pojavila tumačenja da je lako moguće da je Nobilo odigrao ulogu trojanskog konja na funkciji koordinatora Petračeve obrane. Ne samo da je teza o dvostrukoj liniji zapovijedanja bila šuplja. Dokazivanje nepostojanja motiva također je bilo izvan prakse kontinentalnog prava. Motiv se kao bitna odrednica dokazivanja kaznenog djela ozbiljnije uzima u obzir u anglosaksonskom pravu. Pored svega iskaz Ice Matekovića u kojem je objašnjavao da mu je motiv za otmicu bio nepodmireni dug Vladimira Zagorca za usluge čuvanja Liberu Matekoviću, imao je katastrofalnu rupu. Sudac je objasnio da je otmica počinjena mnogo ranije nego je Zagorčeva naknada Icinom bratu Liberu trebala biti isplaćena. Dakle, Ico se osvetio unaprijed, rekao bi jedan dobar poznavatelja tijeka i okolnosti ove sudske rasprave.

Petračev glasnogovornički ured u Nacionalu već je rafalno raspalio po sucu Turudiću. Nobila još nisu dirali.

P.S. A da je u Hrvatskoj vladavina prava, Petračeva izjava:

Vrijeme radi i vrijeme razgrađuje. Vrijeme će pokazati zbog čega ste me osudili. Sve će se s vremenom dokazati, a ja znam svaki vaš korak koji ste učinili tijekom prvog postupka i tijekom postupka na Vrhovnom sudu. Znam s kim ste se sve sastajali i s kim ste razgovarali. Čim sam ušao u ovu sudnicu, bio sam osuđen jer, kadija te tuži, kadija te sudi...


bila bi povod Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću da pokrene određene radnje.

Osim što predstavlja kazneneo djele prijetnje prema pravosudnom dužnosniku implicira i kazneno djelo odavanja državne tajne ili kazneno djelo nezakonitog uhođenja. Naime, nesumnjivo je da Petrač raspolaže povjerljivim infomacijama o kretanju suca Turudića koje su nastale primjenama mjera tajnog nadzora što je u opisu posla SOA-e. Stoga bi Bajić istog časa trebao pozvati na službeni razgovor Tomislava Karamarka i priupitati ga je li SOA zakonito pratila Turudića i kako su se te informacije o praćenju našle kod Petrača.

Petrač je ovim napadom na Turudića sam dokazao da pripada organiziranom kriminalu jer je on po definiciji jedino moguć u sprezi s dijelovima ili čitavom vlašću. Zanimljivo bi bilo vidjeti i čijim to sve kontaktima od političara i javnih osoba Petrač raspolaže u svom rokovniku.

P.S.
Turudić: Ovakve prijetnje traju tri godine

Sudac Ivan Turudić izjavio je da je Petračeve riječi shvatio kao neizravnu prijetnju, ali je dodao i da neće inicirati nikakve postupke zbog toga.

- To nije prvi put da se tako nešto događa, to traje tri godine. Kad se pisalo da se više ne družim s ljudima s kojima sam se ranije često nalazio, onda je već bilo jasno da me i prate, jer to drukčije nisu mogli saznati. Neću ništa inicirati, sve što sam imao reći, rekao sam u presudi, rekao je Turudić.

Sergej ABRAMOV, Novi list, 19. prosinca 2006.


Sudac ne mora ništa inicirati, ali Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić mora mora incirati istragu jer je riječ o djelima koja se gone po službenoj dužnosti, a upravo je dobio saznanja o kaznenim djelima.

- 16:50 - Komentari (8) Isprintaj #

18.12.2006., ponedjeljak

Dio novca od otkupnine Zagorčeva sina pronađen kod Gotovine prilikom uhićenja


Meni ostaje misterij zašto ste to učinili. Siguran sam da jeste i smatram da postoje i drugi razlozi osim same otkupnine, ali ih nismo mogli utvrditi - rekao je jučer sudac Turudić Hrvoju Petraču. Dodao je kako osobno smatra da su se on i Mateković tijekom bijega sastali jer su iznijeli potpuno usklađene obrane, do najsitnijeg detalja.

Dušan Miljuš, Željko Petrušić,B.S., D.A.. Jutarnji.hr, 18.12.2006


Sudac Turudić dvoji o Petračevom motivu, a da je zatražio od državnog odvjetništva izvještaj o Gotovininu uhićenju koji je sastavila španjolska policija možda bi mu se i taj detalj rasvijetlio.

Prisjetimo se vijesti o Gotovininom uhićenju:

...Podatak o njegovu ranijem boravku na Kanarima poznat je zahvaljujući suradnji s hrvatskim vlastima unazad nekoliko mjeseci. One su pratile telefonske pozive koje je Gotovina upućivao svojoj supruzi i jednom prijatelju, kao i Hrvoju Petraču uhićenom u kolovozu u Grčkoj, koji je navodno financirao generalov bijeg, piše španjolski list...

Gotovina je uz sebe u trenutku uhićenja imao 24 novčanice od 500 eura (12.000 ukupno), vrstu novčanice koja se rijetko viđa u svakodnevnom prometu i vrlo cijenjenu među onima koji su primorani putovati s velikim svotama novca koji ne zauzima puno mjesta.

Index.hr/El Pais 10.12.2005


Prema informacijama iz EPH-ovih kuloara nedavni Globusov tekst o isplati 5 milijuna dolara američke nagrade za ključnu informaciju koja bi dovela do Gotovinina uhićenja, za glavni cilj imao je odvući pažnju javnosti od eventualne pojave vijesti iz međunarodnih izvora da su brojevi novčanica pronađenih kod Gotovine, a koje mu je donio Jozo Lauri Grgić, identični brojevima popisanih novčanica koje je general Vladimir Zagorec predao otmičarima svoga sina.

Europska komisija je jasno u izvještaju o Hrvatskoj rekla da Hrvoja Petrača smatra dijelom organiziranog kriminala koji je bio upleten u pomaganje Gotovini. Suđenje Petraču, uz turbo pripomoć predsjednika Stjepana Mesića, pretvorilo se u javni linč Vladimira Zagorca i dimnu zavjesu priče o tajnim računima.

U određenim međunarodnim krugovima pribojavali su se da će sudac Turudić podleći pritiscima Petračevih zagovornika: od Ureda Predsjednika do "dečkija s Knežije" u publici sudnice. Vijest o identičnosti novčanica iz otmice i s Tenerifa doista je počela kolati zagrebačkim novinskim redakcijama i čekalo se da ju netko iz diplomatskog zbora potvrdi, pa da bude objavljena. No tada bi se suca Turudića dodatno opteretilo jer bi ga morala zanimati činjenica gdje je završio novac od otmice, ali bi se tada, isto tako morao upustiti i u priču o pomaganju Anti Gotovini, a jedan od temelja Petračeve obrane bila je teza da je prvi put bio osuđen jer se tražilo žrtvenog jarca za sprovođenje Akcijskog plana.

Kada je prošlog tjedan sudac Turudić zatražio policijsku zaštitu, diplomatski su krugovi to shvatili kao gestu kojom pokazuje u kom smjeru bi mogao presuditi Petraču, i odustalo se od potvrđivanja vijesti o eurima s Tenerifa.

Svaka čast Turudiću što se othrvao pritiscima, ali nas bi svejedno trebalo zanimati je li informacija o Zagorčevom novcu kod Gotovine točna. A odgovor bi nam, kad bi samo htio, mogao dati Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić jer je on, sasvim pouzdano dobio sve relevantne informacije od španjolske policije i ICTY-a o Gotovininu uhićenju. Ali, bojim se da nam to Bajić neće reći jer se radi o zaštiti državnog interesa.

- 23:57 - Komentari (0) Isprintaj #

Amfilohije: Ja Boga znam lično


Kritika SPC kakva ne bi prošla ni kod Mirka Galića


- 13:52 - Komentari (1) Isprintaj #

16.12.2006., subota

Kako je Mesić švercao oružje za Irak i SRJ


EKSKLUZIVNO:

45 lines
prvi objavljuje svjedočenje Marina Tomulića, bivšeg ovlaštenog nabavljača oružja za HV, suosnivača HND-a, predsjednika uprave PIK Vrbovca, 100-dnevnog pritvorenika, te podnosioca tužbe protiv Marka Nikolića, Hrvoja Petrača i Stjepana Mesića u Francuskoj, o sudjelovanju sadašnjeg hrvatskog predsjednika u švercu oružja za Irak i SRJ.

Manolic_Mesic_Tudjman
Udarni trojac HDZ-ovog lijevog centra slavi Tuđmanovu izbornu pobjedu nakon Mesićevih predizbornih, ustaških govora po dijaspori (izvor: Moj život s Francekom, Ankica Tuđman)


Poštovani gospodine Peratoviću,

budući da su mediji u Hrvatskoj sukladno dogovoru Predsjednika, Vlade i «oporbe» odlučili uskratiti Hrvatskoj javnosti iznašanje istine o Domovinskom ratu, odlučio sam Vama povjeriti tu opasnu misiju.



Međunarodni skandal koji je izazvalo emitiranje video snimke Mesićevog govora u Australiji 1992. godine te njegov govor 15. prosinca 2006. na Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu podsjetili su me na razgovor s Josipom MANOLIĆEM par dana poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje TUĐMANA.
Molio sam ga da mi priča o događajima iz osamdesetih godina koji su uvjetovali višestranačje, stvaranje HDZ-a te emancipaciju Hrvatske. Iz tog razgovora posebno bih izdvojio nekoliko rečenica koje danas poprimaju povijesno značenje:

..........kada smo stvorili organizaciju i infrastrukturu buduće vlasti, tražili smo osobu koja bi bila pogodna predstavljati nas na budućim prvim višestranačkim izborima. Mislim da nam je upravo Josip BOLJKOVAC predložio Franju TUĐMANA. Hvalio je njegovu odlučnost, drskost te dobre odnose s emigracijom. Složili smo se s Boljkovcem te je on otišao u Nazorovu razgovarati s Tuđmanom koji je ponudu odbio. Prihvatio je tek na trećem sastanku ............... Rastali smo se s TUĐMANOM 1994. godine zato jer nije sprovodio zacrtanu politiku!!!!!

Nakon izbora 1999./2000. te «tajnog» državnog udara ( u kojem sam odbio sudjelovati te sam 18. travnja završio u zatvoru u Rijeci ) Stjepan MESIĆ je preuzeo u svoje ruke vođenje zacrtane politike.

Milijarde dolara hrvatske dijaspore te njena izravna i neophodna uloga u Domovinskom ratu su fama i najobičnija manipulacija! Radi se o nekih par stotina milijuna dolara koji su potrošeni na putovanja i troškove Mesića, Šeksa..... i ostalih a tek je jedan manji dio završio na «tajnim» računima i opet nestao. Samo u prvoj godini rata, Hrvatska je bila sposobna sama financirati nabavu naoružanja u vrijednosti od 2 milijarde dolara!!!

Što se tiče sudjelovanja dijaspore u hrvatskoj vojsci, radi se o par stotina ljudi kojima su na čelo postavili kriminalce poput TUTE NALETILIĆA, OREŠKOVIĆA .... čiji je zadatak bio sprovađati zacrtanu politiku odnosno likvidaciju civilnog stanovništva srpske nacionalnosti ili muslimanske vjeroispovjedi. Cilj je zacrtane politike bio suprostaviti se MILOŠEVIĆU i u isto vrijeme kriminalizacijom Hrvata spriječiti raspad JUGOSLAVIJE!!

Putovanja MESIĆA i ostalih sprovoditelja zacrtane politike po svijetu i njihovi fašistički nadahnuti govori su zapravo sve nas u dijaspori zbunjivali i zabrinjavali. Nakon smrti Maksa LUBURIĆA izumrle su i sve, već onda krajnje marginalne, ustaške organizacije, a držali su ih na prividnom životu udbaški provokatori sukladno zacrtanoj politici. Upravo su njima bili namijenjeni Mesićevi vatreni govori a ne Hrvatima dijaspore koji su već generacijama integrirani unutar demokratskih društava zemalja u kojima su tražili spas pred komunističkim terorom.
Razumljiva je dakle izjava SAB-a Hrvatske da se MESIĆ njima ne treba ispričavati.

Od 1992. do 1999. u Hrvatskoj su se sprovađale dvije politike – zacrtana politika i politika Predsjednika TUĐMANA! Radilo se zapravo o borbi dviju politika.
Osobno sam sudjelovao u četiri ključna povijesna događaja tijekom kojih sam konstatirao da Predsjednik Tuđman nije bio upućen ili nije mogao utjecati na zbivanja na terenu.

1. Obavijestio sam ga o Ahmićima, organizirao sastanak u Zagrebu s četiri predsjednika općina Srednje Bosne i spriječio Bobanov plan predaje Srednje Bosne Srbima.
Sukladno mom prijedlogu, Predsjednik je poslao generala Antu ROSU u BiH u cilju zaustavljanja rata između Bošnjaka i Hrvata.

2. Obavijestio sam ga o skorom padu Bihaća i sukladno njegovoj naredbi organizirao snabdijevanje oružjem snage generala DUDAKOVIĆA.

3. Kod mene je dogovoren, mimo znanja Gojka ŠUŠKA , sastanak američkih predstavnika i Predsjednika TUĐMANA koji je predhodio mirovnim sporazumima.

4. Nekoliko tjedana prije početka drugog rata u IRAKU ( 2003. godine ) telefonski me je kontaktirao u Parizu prijatelj, i bivši kolega, visoki funkcioner MUP-a, odnosno obavještajne službe, jedne europske zemlje. Sastali smo se sutradan u Ženevi. Tema razgovora je bio neizbježiv rat u IRAKU. Pitao me je da li imam saznanja o određenoj operaciji prijevoza oružja iz SRBIJE u IRAK , i to 1992. godine. Na moj negativni odgovor opisao mi je tijek čitave te operacije:

1992. iz SUHE REKE preko MOSTARA i kontejnerske luke u RIJECI prebačena je velika količina raketnih sustava, s biološkim i kemijskim glavama, u IRAK.
Američka CIA je nedavno razotkrila čitavu operaciju i već je razgovarala sa srpskom Vladom koja je pristala javno priznati odgovornost MILOŠEVIĆA u toj aferi.
Uskoro će, rekao mi je bivši kolega, o tome razgovarati i s Predsjednikom Stjepanom MESIĆEM.

Pouzdano znamo da predsjednik BUSH ima namjeru 17.03.2003. javno iznijeti dokaz da IRAK posjeduje naoružanje za masovno uništenje.
Učinite nam uslugu i obavjestite Predsjednika MESIĆA da o njemu ovisi rat ili mir u IRAKU.

Poručite mu da smo u tijeku te operacije od samog početka kao i njegove uloge!


Bio sam u velikoj dilemi. Kao svakog Hrvata brinula me je najviše sudbina moje domovine... Koje li sramote za sve nas. Stjepan MESIĆ u ortaštvu s zločincem MILOŠEVIĆEM, najvećim neprijateljem Hrvatske, naoružava zločinca Sadama HUSSEINA dok je u isto vrijeme Hrvatska dnevno bombardirana a stotine tisuća izbjeglica iz Hrvatske i BiH traže spas u bijegu na zapad!!!

Istu sam večer nazvao, sada bivšeg, Mesićevog prijatelja Dragu FRANČIŠKOVIĆA koji je odmah otišao na Pantovčak i osobno prenio poruku Predsjedniku Mesiću.

Već sutradan je u rano jutro u RIJEKU otišla ekipa iz MORH-a predvođena brigadirom Darijom MATIKOM pomoćnikom načelnika vojne obavještajne službe Gordana ČAČIĆA. Izuzeli su svu kompromitirajuću dokumentaciju i obavili razgovore sa svim osobama koje su sudjelovale u logistici preuzimanja i ukrcaja spornih raketnih sustava. Uništili su sve dokaze o upletenosti MESIĆA i MILOŠEVIĆA u isporuci oružja IRAKU!

Predsjednik MESIĆ je tako izbjegao suradnju s Amerikancima koji su započeli rat u IRAKU bez dokaza da Sadam HUSSEIN posjeduje oružje za masovno uništenje.
Bivši kolega mi je povjerio da je MESIĆ osobno rukovodio tom operacijom u dogovoru s vlastima u Srbiji , Crnoj Gori i libijskim vođom KHADAFIJEM.

Danas, razmišljajući o tim događajima žao mi je što sam donio tu odluku. Htio sam spasiti ugled Hrvatske i samim time spriječiti rat i nevine žrtve u IRAKU. Ne samo da nisam u tome uspio, već sam pomogao MESIĆU da i dalje nastavi svoje zločinačke aktivnosti na štetu Hrvatske....Osjećam se izravno odgovoran što moji sugrađani, iako nisu upućeni u taj događaj, već godinama trpe segregaciju i prezir određenih europskih Vlada koje su u sve upućene već više godina.

Sa sigurnošću mogu ustvrditi da pokojni predsjednik Republike Hrvatske Franjo TUĐMAN ne samo da nije sudjelovao u tim događajima već da nikada o njima nije bio ni obaviješten.

Iako sam ja tih godina bio redovito i precizno obavještavan o svim prijevozima naoružanja u regiji i o pozicijama neprijateljskih jedinica, o tom transportu nisam bio upozoren.

Prva značajnija pošiljka naoružanja koja je prihvaćena u Kopru par dana poslije pada Vukovara, bila je u zakašnjenju upravo radi zabrane Predsjednika koji je do zadnjeg trenutka vjerovao u mirno rješenje. Brod koji je prevažao pošiljku bio je prisiljen, čekajući odobrenje Predsjednika, kružiti tjednima u Mediteranu! On je bio načelno dozvolio nabavu, ali je zeleno svjetlo došlo tek nakon pada Vukovara.

On je inzistirao isto tako i na vrsti naoružanja. Odobrio je isključivo obrambeno naoružanje kojeg domet ne ugrožava susjedne zemlje. Mi smo bili u mogućnosti uvesti najmodernije vojne zrakoplove, helikoptere, artiljeriju i raketne sustave srednjeg dometa. Predsjednik se je redovito suprostavljo svim sugestijama te vrste svojih savjetnika.

1994. Predsjednik je odobrio pregovore o sustavu S 300 budući da se je radilo o obrambenom naoružanju namijenjenom presretanju i uništenju lansiranih neprijateljskih raketa. Hrvatskim građanima je nepoznata činjenica da su Srbi u «krajini» raspolagali mobilnim ( vlak ) raketnim sustavima srednjeg dometa koji su bili sposobni razoriti sve gradove u Hrvatskoj u slučaju oslobodilačke ofenzive hrvatske vojske. Otežavajuća činjenica je bila i ta što su pobunjeni Srbi u opsluživanju tog sustava imali izravnu pomoć pripadnika UNPROFOR-a jedne europske zemlje.

Predsjednik TUĐMAN dakle nije bio upoznat s protudržavnim radnjama predsjednika Sabora Stjepana MESIĆA!

Prijevoz pošiljke te vrste mogao je organizirati samo jedan čovjek - Josip PERKOVIĆ i to u suradnji s određenim osobama iz MORH-a i MUP-a te lučkih i gradskih vlasti grada Rijeke!

U svjetlu ovih događaja, uvjeren sam da će svima nama biti lakše prepoznati osobe odgovorne za organiziranje ciljanih zločina protiv civilnog pučanstva tijekom Domovinskog rata. Zločina koji Hrvatsku pretvaraju u genocidnu zemlju a stotine tisuća branitelja u ratne zločince.

Kada sam početkom 2000. godine bio u pritvoru u RIJECI, posredstvom jednog zatvorenika osuđenog na 7 godina zatvora za šverc drogom, a kome je branitelj bio Mesićev prijatelj Silvije DEGEN (koji je naveden u kaznenoj prijavi, koju sam podnesao u Francuskoj, kao sudionik zločinačke organizacije), zatražio je sastanak sa mnom Ferdinand JUKIĆ kojega tada nisam poznavao.
Isti zatvorenik mi je povjerio da će moj slučaj biti uskoro riješen!

Došao mi je u posjetu tjedan dana kasnije, a imali smo izvanrednu čast neograničeno razgovarati u posebnoj prostoriji zatvora bez prisustva stražara! Rekao mi je da dolazi u ime Predsjednika MESIĆA te da me mole za pomoć u organizaciji naoružavanja Srbije i Crne Gore kojih su rezerve u municiji i naoružanju, nakon vojne intervencije Amerikanaca, opasno niske. MESIĆ se je obvezao opskrbiti ih s repromaterijalom neophodnim za proizvodnju municije, raketa i mina. Prva pošiljka bi predstavljala vrijednost od 10.000.000 USD.

Pošto je Jugoslavija bila pod embargom, obratili su se meni.

U situaciji u kojoj sam se nalazio nisam mogao odbiti. Rekao sam mom sinu da obavi s njima sastanak i preuzme specificiranu narudžbu.

Sastanak je održan u Buzinu. Uz Ferdinanda JUKIĆA bili su prisutni dva muškarca koji su se predstavili kao bivši djelatnici MUP-a. Jedan od njh je imao srpski naglasak.

Nakon razmišljanja, imajući na umu sve hrvatske žrtve Domovinskog rata i sva zla koja su nam uzrokovali Srbi i Crnogorci, uzimajući u obzir da je moj sin za vrijeme Domovinskog rata bio branitelj, na kraju sam odlučio ne surađivati u tom nemoralnom poslu i odbiti suradnju s Ferdinandom JUKIĆEM i Stjepanom MESIĆEM iako su mi bili obećali puštanje iz zatvora u slučaju suradnje.

Dva mjeseca kasnije doznao sam da su Ferdinand JUKIĆ i Stjepan MESIĆ usprkos mom odbijanju suradnje ipak uspjeli obaviti taj posao.





U Parizu 16/12/06.

Marin TOMULIĆ


P.S.

8. prosinca 2006. moj odvjetnik Ivan Jurašinović podnio je u moje ime prijavu ICTY–TPI –u u Den Haag-u protiv Stjepana MESIĆA, Josipa PERKOVIĆA i drugih za lažno svjedočenje i ratne zločine počinjene za vrijeme domovinskog rata.


- 19:06 - Komentari (10) Isprintaj #

15.12.2006., petak

Bivši hrvatski ministar i veleposlanik Branko Salaj piše za 45 lines o tajnom putovanju Franje Tuđmana 1977. Europom

Tomac_Salaj_Tudjman
Branko Salaj, Franjo Tuđman i Zdravko Tomac u Kopenhagenu u od 23. do 28 lipnja 1989. (izvor: Moj život s Francekom, Ankica Tuđman)


Osvrt Branka SALAJA:

Skica odgovora na blogu Peratovic

Prije odgovora na neka pitanja treba za početak razjasniti par stvari:

1. Nisam baš neki bloger, ovo je prvi put da se uopće sudjelujem u nekoj raspravi ove vrsti, a to znači da i nisam pretjerano vičan čitanju tih gomila riječi i zapretanih osjećaja najrazličitijih digniteta te razaznavanju, tko što kaže i na što odgovora. No cijenim dobre namjere većine, cijenim pristojan ton, koji se tu i tamo iskazuje, i suosjećam u mnogo čemu s frustracijama, sa svim onim jadom i čemerom, koji u nas prati svakoga tko se iz čistih namjera bavi javnim poslom (a za čudo Božje ima i takvih!). Molim, dakle, da to uvažite kao pozadinu moga javljanja.

2. Da bi ova rasprava imala nekog smisla, i da ima nade da od nje nešto naučimo, moramo se dogovoriti o čemu mi to zapravo. Nakon gotovo četiri desetljeća izbivanja u stranom svijetu najviše me je pri povratku u domovinu iznenadilo do koje mjere u nas – ne samo u politici nego uopće - caruje duh konspiracija, skrivenih igara, zakulisnih makinacija u malome i velikome. Ne da toga nema svagdje u svijetu, a kod nas posebice, ali nije i ne može biti prevladavajući način života i prosuđivanja! Kad bi bio, nisam siguran da bi se uopće isplatilo živjeti u takvom okružju.

U svakom slučaju pristup po kome se u društvu sve događa kao rezultat podzemnih djelatnosti, smicalica i usmjeravanja ima katastrofalne posljedice za komunikaciju među ljudima – u nas je čak u svakodnevnom životu i u najjednostavnijim egzistencijalnim pitanjima teško usmjeriti razmišljanje na meritum stvari, na činjenice, na racionalnu raščlambu, jer je se vrlo često prije svega i iznad svega postavlja pitanje: „Što li se to krije iza izrečenoga“. Pa onda raspredanja („afere“) oko toga potpuno dominiraju a vrlo jednostavne činjenice se zaboravljaju. Za vrijeme komunizma bio je to vrlo učinkovit model vladanja – ali kome on služi sada?

Spominjem ovo iz vrlo praktičnog razloga: Budete li u svaki zarez moga teksta umetali neka duboka skrivena značenja, bolje je da stvar odmah dovršimo. Obrnuto, naša rasprava može poslužiti da se činjenice postave na stol a onda je na svakome da se prema njima odredi.

3. Molim da uvažite da nemam mnogo vremena ali da sam, kad već odgovaram, želio biti iscrpan i točan.

Elem, na posao:

a) Najprije treba biti na čistu s godinom putovanja Franje Tuđmana u Švedsku. Radi se o godini 1977. i ja se ispričavam što sam s netočnim podatkom o 1978. u fusnoti moga elaborata naveo na pogrešna razmišljanja. Pisao sam na pamet a to se brzo osvećuje. Nema ničega u onome što znam i o prilikama, u kojima je živio Tuđman a i o životu u dijaspori, da predpostavim da bi on bio na bilo kom drugom inozemnom putovanju tijekom druge polovice 70-ih godina. Vjerujem zato da je i podatak o navodnom putu 1976. netočan i da se radi o sličnoj zabuni, do koje je došlo kod mene. No o tome treba pitati g. Vukušića.

b) Put sam organizirao ja, uvelike pomognut skupinom od šestorice prijatelja od kojih je samo još jedan znao sve pojedinosti. Nitko van tog kruga nije bio upoznat sa stvari jer smo u najvećoj mogućoj mjeri željeli izbjeći da nas otkrije Udba. Ne toliko zbog , koliko zbog onoga koji se vraćao u njene ralje. Za razliku od mog prijatelja Brune Bušića, nikad nisam podcjenjivao Udbu ali sam bio dovoljno realističan da shvatim da nije sveznajuća. To smo i dokazali.

c) Zašto Tuđman? Doživljavao sam ga kao najodlučnijeg i rekao bih najhrabrijeg od neprijatelja velikosrpske vladavine u nas, koga vlasti nisu mogle osuditi a da pri tome sami sebi ne stvore određene probleme prije svega interno a donekle i prema vanjskom svijetu. Svojevrsni Tuđmanov pandan, Veco Holjevac, umro je još dok još Hrvatsko proljeće nije propupalo, a Marko Veselica, Šime Đodan i plejada drugih - sve ljudi u partiji - iz malo mlađe generacije, o studentima da i ne govorim, svakako nisu bili manje hrabri ali su mogli biti, i bili su, sumarno bačeni u zatvor jer nisu od ranije imali Tuđmanovu poziciju u komunističkom društvu i njegovo poznavanje odnosa u Beogradu, posebice u Armiji.

Hebranga se moglo ubiti ali su se dvadesetak i nešto godina kasnije prilike ipak promijenile do te mjere da su se smaknuća na toj razini obavljala „samoupravno“. Tuđman je više navrata spominjao – a mislim da je to i objavio – da je Tito tada naredio da se Tuđmanu „ne pakira“ a ja sam tvrdo uvjeren da je u tome bilo vrlo malo solidarnosti lancmana a puno više brige da si ne stvara nove probleme tamo, gdje su mu najmanje potrebni. Možda je tu bila i politika laviranja između raznih, uglavnom nacionalnih, grupacija u partiji – ja sam zadnja osoba koja o tome može meritorno govoriti.

No Tuđman je, kakav je već bio samouvjeren i u politici potkovan, do maksimuma koristio svaku mogućnost da svjedoči u trenutku, kada su se svi oni, koji su ostali na slobodi, bili povukli u mišju rupu. Strani novinari, koji su dolazili u Zagreb – a nije ih baš ni bilo mnogo budući da je Zapad prethodno dao zeleno svjetlo čistkama proljećara – nailazili su na zatvorena vrata, osim kod Tuđmana. Bilo je jasno da je on i tip čovjeka koji je voljan preuzeti rizik povezan s prelaskom granice s ilegalnim papirima.

d) Zašto Švedska? U toj je zemlji na moju inicijativu početkom 1970. godine stvoreno Društvo prijatelja Matice Hrvatske Matija Gubec, koje je tijekom prvih dviju godina svoje djelatnosti pokušavalo njegovati odnose s Maticom. Kažem pokušavalo, jer su tijekom većeg dijela 1970. Matici bili zabranjeni kontakti s nama zbog mojih javnih nastupa na radiju i u novinama. Prosvjedovao sam, naime, neposredno prije osnivanja društva, protiv švedskih medija koji su umorstvo u Švedskoj jednog mladog srpskog emigranta pripisivali navodnim ustaškim teroristima, iako je po svemu bilo očito, a to je istraga brzo i dokazala, da je počinitelj bio žrtvin prijatelj, poslan od Udbe. Novoosnovano DPMH Matija Gubec u potpunosti se izoliralo od svakog doticaja s jugoslavenskim vlastima (osim što im je poštom poslan naš Status, kako bi se izbjegle optužbe Matice za nekakve neprijateljske doticaje vani).

Kombinacija javnih osuda Udbe i nekomuniciranja s jugoslavenskim vlastima bila je dovoljna da zagrebačke vlasti, koliko god proljećarske, zabrane Matici (ranije bliske) doticaje sa Švedskom, pa su oni tijekom 1970. u najvećem dijelu ostali na razini kupovanja i raspačavanja knjiga i časopisa.

U ranije spomenutom članku u Hrvatskoj reviji (1/2002) spomenuo sam i vrlo povoljan odnos, koji je švedski premijer Olof Palme u ožujku 1971., par tjedana prije umorstva ambasadora Rolovića, zauzeo prema Gupcu. Palme je tada, iako iznimno dobro upoznat sa složenošću naše situacije, posebno istaknuo našu povezanost s jednom institucijom – kakve god (njemu poznate) političke probleme ona imala – u zemlji s kojom Švedska ima prijateljske odnose.

Na izlasku sa sastanka Palme je dao izjavu švedskoj novinarskoj agenciji kako će vlada razmotriti naše prijedloge rada s hrvatskim useljenicima. Nepotrebno je spominjati kakve je probleme u tom za nas iznimno povoljnom dijalogu sa Šveđanima stvorio napad na jugoambasadu, čiji su se snažni negativni repovi provlačili kroz švedske medije gotovo 15 godina. A za nekoga tko se zanima za jugoslavenske prioritete na tom području možda nije nevažna pojedinost da je prvi zahtjev službene jugodelegacije, koja je došla u Stockholm dan nakon Rolovićeva umorstva, bila je zabrana djelovanja – „Matije Gupca“, jedinoga hrvatskog društva koje je umorstvo osudilo!

Spominjem sve ovo u poprilično detalja da bi vam bila jasna koncepcija - koliko mi je poznato jedinstvena u dijaspori - po kojoj su se Hrvati deklarirali kao manjina u novoj domovini, usmjereni na kulturno i športsko okupljanje ali, i to je vrlo važno, aktivni se suprostavljajući kršenju ljudskih prava u svojoj staroj domovini. Bilo je to legitimiranje političke djelatnosti u sasvim konkretnom smjeru i bez ulaženja u političke zavrzlame emigracije, koje su trošile ogromnu energiju i kao takve bile i marljivo podhranjivane od Udbe. Zato je ona i bila opasna.

Kada je došlo do pogroma protiv Hrvatskog proljeća, „Matija Gubec“ je koordinirao najveće (u Europi u odnosu na broj useljenika , pa i u apsolutnim brojkama) prosvjedne demonstracije u Göteborgu. Krug oko „Matije Gupca“ je zatim godinama skrovito organizirao prosvjedne demonstracije prilikom službenih jugoslavenskih priredbi, štrajkove glađu i skupljanje sredstava u fond solidarnosti sa zatočenicima i sl. Zbog toga je bio najoštrije napadan, naročito u beogradskim glasilima, i izvrgnut direktnom udbaškom špijuniranju, što je u nekim slučajevima bilo i otkriveno i sankcionirano od švedske policije. A objavljene su i neke izjave bivših suradnika Udbe, kako se planirao atentat na mene.

Dakle, u odnosu kruga, o kome govorim, na domovinska zbivanja nije bilo ni najmanje sumnje. No u odnosu spram švedskih vlasti pobojavali smo se da bismo mogli izgubiti određenu „nazovilegitimnost“ jer početne prijateljske institucije u zemlji – jedine za nas prihvatljive - više nije bilo. Dolazak Franje Tuđmana, osim razumljivog političkog interesa, pokazao je Šveđanima da mi i dalje imamo veze s potisnutim hrvatskim demokratskim pokretom u zemlji. Tako je na najvišoj švedskoj državnoj razini stvoreno određeno razumijevanje za stvaranje Hrvatskog saveza u Švedskoj. Ono je završeno godinu dana kasnije i „Matija Gubec“ je taj Savez prenio i financijsku pripomoć koju je dobivao od švedske države. Tuđmanov posjet bio je važan argument u našu korist, koliko god to tada bilo nepoznat ostalim sudionicima u stvaranju i afirmaciji Saveza.

e) Pristup švedskim političarima bio je sigurnosno iznimno riskantan jer se činilo vjerojatnim da će razgovori na tada zaista najvišoj mogućoj razini biti dojavljeni švedskoj obavještajnoj službi a obavještajnim krugovima nije strana razmjena informacija. No prošlo je dobro jer smo sugovornike upozorili upravo na tu opasnost i upozorili ih da bi „curenje“ informacije jasno ukazalo na kanal. Osim toga mogli smo biti relativno sigurni da će političari stvar zadržati za sebe ili na nj staviti jak embargo – njima je bilo zanimljivo doći u kontakt sa skrivenim kretanjima u zemlji, s kojom su imali inače vrlo bliske odnose, iako im naravno nije bilo ni na kraj pameti ići dalje od toga. U doticaju s istaknutom osobom, koja se ilegalno nalazi van Jugoslavije, preuzimali su određeni politički rizik pa je zato i njima bilo u interesu da se ne dozna da su sastanci održani.

Znam da je ovu hermetičku sigurnost i racionalan pristup teško razumjeti u zemlji u kojoj najtajniji dokumenti pronalaze put do medija u roku od par dana a goleme se količine takvih dokumenata šalju na pr. u Haag, uglavnom bez ikakvih provjera nacionalnih interesa. To je, recimo, ta mala razlika između Švedske i Hrvatske…

f) Tuđman je u mojoj nazočnosti u predsjedništvu vlade gotovo cijeli jedan sat razgovarao s Carlom Bildtom, koji je i onda i sada bio intenzivno bavio međunarodnim problemima. On je prenio Tuđmanu i vrlo zanimljive rezultate jedne povjerljive ankete – prve takve vrsti - koju je njegova (Konzervativna) stranka napravila 1976. među useljenicima raznih nacionalnosti uoči lokalnih izbora, na kojima su useljenici imali pravo glasa na lokalnoj razini. Tuđman se zatim, sa mnom u pratnji, nešto kraće sreo s međunarodnim tajnikom Socijaldemokratske stranke Pierre Schori-om, kasnije ministrom i veleposlanikom u UN, u zgradi stranke, te, u zgradi parlamenta, 20-tak minuta s predsjednikom vanjskopolitičkog odbora Riksdagena Pär Granqvist-om (iz stranke centra).

g) Prije dolaska u Švedsku Tuđmana sam s Vladimirom Rozijanom, mojim nasljednikom u predsjedanju „Matiji Gupcu“, doveo u Köln gdje je sreo krug ljudi, koji su tamo,uz moju malenkost, dogovarali početak izdavanja „Poruke slobodne Hrvatske“: Gojko Borić, Vladimir Pavlinić i Tihomil Rađa. Svi sastanci i prijevozi obavljeni su u najstrožoj tajnosti.

h) Prije povratka pitao me je u Stockholmu za mišljenje, da li da se sastane s našim zajedničkim prijateljem Brunom Bušićem i možda još kim, a ja sam mu odgovorio da sam zabrinut za njegovu sigurnost i da na njegovom mjestu ne bih riskirao, jer ne možemo biti sigurni da Bruno nije pod kakvom prismotrom. No, dodao sam, ako se misli sastati, neka mi o tome ništa ne govori, jer ne bih htio biti suodgovoran ako priču netko provali. Očito je da je on ipak riskirao kako bi susreo svoga ranijeg suradnika Brunu a da se pri tome navodno sastao i s pukovnikom Babićem. O tome ja, međutim, ništa ne znam – kad se o tome moglo slobodno govoriti, imali smo važnijeg posla. Mislim ipak da nije korektno reći da se Tuđman muvao samo tako Europom na tom svom jedinom putovanju, niti da je na njega išao u prvom redu da sastane Bušića, koliko god mu taj bio drag.

Konačno riječ, dvije o osobama spomenutima u blogu:

i) O domobranskom stožernom pukovnike Ivanu Babiću moglo bi se i trebalo mnogo pisati. Stekao je svoje časničko obrazovanje u elitnom francuskom St. Cyru a bio je blizak neuspjelom pokušaju određenih haesesovskih krugova da 1943. u Hrvatskoj preuzmu vlast i odvedu Hrvatsku u saveznički logor. U okviru te akcije prebjegao je zrakoplovom u Italiju ali tamo bio loše primljen i zatočen. U emigraciji se držao dalje od politike ali je u svojoj španjolskoj osami bio jedan od njenih najlucidinijih analitičara.

j) I u ovom blogu i u ranijim napisima o ulozi Vladimira Pavlinića u krivotvorenju Tuđmanove putovnice prisutna su nevjerojatna izvrtanja i netrpeljivost, svojstvena situacijama, kad se ljudi suoče sa činjenicama, koje ne odgovaraju njihovim hipotezama. Da bi priča o Franji Tuđmanu kao eksponentu i lutki zakulisnih snaga, koje permanentno vladaju ovom zemljom, bila točna, treba po svaku cijenu omalovažiti i popljuvati Pavlinića zbog njegove uloge u švedskom putu. Radi se o vrhunskom intelektualcu, koji je bio glavni motor u pokretanju i devetgodišnjem uređivanju jedinih novina van kontrole jugovlasti „Glasa Koncila“ i kasnije napravio ogroman doprinos emigrantskom izdavaštvu, o teologu, filozofu i publicisti koji govori par jezika, koji je slikar u akademskoj klasi i izbrušeni informatičar, koji je odležao tri teške godine Stare Gradiške itd. Umjesto da se iskoriste njegovi potencijali, u slobodnoj ga se Hrvatskoj naziva falsifikatorom jer se u jednoj prilici, ponio na način koji je odudarao od svega što je ranije i kasnije radio. Njegova je krivnja što je omogućio hrvatskom demokratskom pokretu da, oslonivši se na svoje skromne vlastite snage i resurse, napravi jedan važan iskorak.

Da zaključim. O činjenicama vezanim uz putovanje Franje Tudjmana 1977. ne bi smjelo biti dvoumica, u prvom redu što se tiče njene stvarnosti i pozadine. Sa strane onih, koji su putovanje organizirali, jasni su razlozi zašto je pozvan upravo on i što se njegovim putovanjem željelo postići. Jasno je i to da se putovanje odvijalo u uvjetima maksimalnog opreza i konspirativnosti i da je to bio razlog da se organizatori na pr. u stvaranju krivotvorenog dokumenta nisu željeli tražiti „stručnjake“ već su radije to obavili kako su znali i mogli, u vlastitom krugu, amaterski. Jasno je i to da je učinak toga puta bio iznimno povoljan za hrvatsku stvar u Švedskoj. Hrvatski savez, stvoren godinu dana kasnije, i u znatnoj mjeri financiran od švedskih vlasti, bio je trn u jugoslavenskom oku i uspio okupiti najveći broj Hrvata na programu intenzivnog kulturnog i športskog okupljanja i isto tako intenzivnog zalaganja za ljudska i građanska prava u domovini. No to je priča za sebe, gotovo potpuno nepoznata u Hrvatskoj, čija se javnost daje zaglupljivati navodnom općom ustašoidnošću dijaspore.

Preostaje pitanje, da li se linijom posvemašnje urote na taj mali povijesni intermezzo može primijeniti neka nadređena matrica nevidljivih veza i vektora, koje su sve to lijepo posložile i pustile Franju Tuđmana da odglumi veliku konspirativnu predstavu a sve to za neke svoje interese. Jer to je jedina teoretska mogućnost koja preostaje. Gledajući sasvim racionalno, ne vidim što bi time dobile tadašnje službene vlasti ili neki alternativni, prikriveni centar moći ali zato znam, što smo postigli mi, koji smo put organizirali. Osim toga, poznavajući Tuđmana, i uzimajući u obzir sve njegove dobre strane i mane, jako mi ga je teško zamisliti u ulozi – i to desetcima godina – poslušnog trčkarala nekakvih anonimusa.

On je naravno kao prvoborac, general, političar i povjesničar poznavao mnoge ljude iz vrhova tadašnje vlasti i realno je pretpostaviti da su se razne partijske frakcije u svojim sukobima oko vlasti poigravale i njegovom sudbinom. U tim sukobima on je plivao kako je znao i mogao ali – barem koliko sam ja mogao vidjeti – zadržavajući pri tome uvijek svoju osnovnu koncepciju. Iako sam se s njime potkraj njegova života politički razišao, moram posvjedočiti, oslanjajući se na vlastito iskustvo tijekom najgorih dana rata, da je njegovo poznavanje protivnika na drugoj strani bio jedan od ključnih elemenata uspješnog otpora agresiji i ostvarenja države.

Branko Salaj 15.12.2006. 22:47


- 23:26 - Komentari (9) Isprintaj #

14.12.2006., četvrtak

Cigoj ostao bez teksta


Upozorava me domovinska Hrvatska da u ovome broju Globusa autorski nema Marka Cigoja. Nejasno je samo je li on podlegnuo pritiscima Josipa Perkovića ili je podlegao Globus. ---> Perković pritisnuo Globus

- 01:07 - Komentari (4) Isprintaj #

13.12.2006., srijeda

Bravo Mijiću!


- Mene se stavlja na stup srama, ali nemam se što pravdati, braniti niti imam osjećaj kompleksa. Ako sam možda i napravio grešku, ona ne može zasjeniti cijelu moju novinarsku biografiju, u kojoj sam se uvijek zalagao za slobodu medija. Toliko sam toga učinio za slobodu novinarstva u Hrvatskoj, radeći od Danasa do HRT-a, da ne može biti sporno da mogu predstavljati našu zemlju u jednoj državi slobode i demokracije, rekao nam je Galić, kojeg je, čini se, jako povrijedila intervencija Novinara bez granica.
Odlučio je, međutim, da neće ustuknuti pa je francuskim kolegama iz te organizacije uzvratio pitanjem zašto nisu profesionalno izvještavali o bivšem predsjedniku Francuske Françoisu Mitterrandu.

- Kako to da tijekom 14 godina, koliko je Mitterrand bio predsjednik, nisu objavili da je on bio dužnosnik u višijevskoj Francuskoj i da mu je maršal Petain dodijelio odlikovanje? O tome su francuski novinari počeli pisati tek nakon što je Mitterrand sišao s vlasti. Neka oni prvo očiste smeće pred svojim vratima, a onda mogu doći skupljati i naše mrvice i prašinu, uzbuđenim je tonom govorio Galić.

D. CIGLENEČKI, A. RAIĆ-KNEŽEVIĆ, I. FRLAN, Novi list, 13. prosinca 2006.


No, sasvim je izvjesno da će Mesić, koji se sada, baš kao Galić, pravi lud i pita »a zašto da se ispričavam?«, nakon opasnih gluposti koje je pričao o NDH, poslati isto takvog debelokošca kada su javne prozivke u pitanju da završi svoju misiju karijerista bez granica. Ako Galić dobije vjerodajnice nakon vrijeđanja vlastitih i svih ostalih novinara, pa i same Francuske za kojom inače žudi, ostaje nam samo nada da Jacques Chirac i francuska administracija neće prihvatiti da im cenzori bez granica salonski propovijedaju što je to demokracija i kako se mete kućni prag.

Branko Mijić, Novi list, 13. prosinca 2006.


Za nadati se da francuska administracija neće Galiću dati agrément, što će biti jasna poruka i njegovu tutoru Mesiću.

A da je sebenadajući veleposlanik RH u RF, ufinjeni komunistički cenzor u to se uvjerio i glasoviti ilustrator Mirko Ilić, kad je radio za Danas pod Galićem. O Galićevim cenzorskim zahvatima u socijalizmu Ilić je višekratno svjedočio zadnjih godina.

Ne tako davno Galićeve škare osjetiili su i Denis Latin i njegova ekipa. Podobivali opomene pred otkaz za emisiju o Tuđmanu. Tada se Galić umiljavao Ivi Sanaderu, odnosno njegovu osobnom ministru za obitelj Tuđman, Andriji Hebrangu.

Kada sam mu u jesen 1999-e rekao da me brine što me stavio na led netom što me napao Munib Suljić, Galić me uvjeravao da ni njemu nije lako, a da su Slavica Lukić i Đurđica Klancir dobile u paketu odrezane zečje glave, pa po čemu sam ja to poseban.

Odbijao je objavljivati moje priče o ratnim i zločinima Udbe uz objašnjenje da mu napravim sinopsise (kao da je Globus producentska kuća za dokumentarne filmove) o nekoliko karakterističnih događaja iz rata: Pakračkoj Poljani, Gospiću, Lori... Rekao je: Ne želim da Globus objavljuje priče po kojima ispada da je Hrvatska fašistička zemlja. Naravno da sam mu odbio napisati sinopsise jer takvo što ne postoji u pisanom, dnevnom i tjednom novinarstvu. Daleko od toga da sam ja mislio da je fašistička zemlja zbog zločina koje su činili ljudi s imenom i prezimenom. "Vidi se da vi niste čitali moje tekstove, kazao sam Galiću, "Da jeste znali biste da ja nigdje i nikad nisam optuživao Hrvatsku za ratne zločine, nego sam pisao o konkretnim ljudima koji su zločine činili i zbog toga sam, upravo od tih ljudi doživljavao prijetnje, ne od nekih anonimnih koji smatraju da ocrnjujem Hrvatsku". Uzaludan mi trud. Mirko Galić je prihvativši funkciju glavnog urednika Globusa s koje je otišao za direktora HRT-a u zadatak dobio da umije Globus i liši ga tekstova o ratnim zločinima. Kako ja tu uređivačku politiku nisam razumio trebalo me se otarasiti. Kad sam mu preko HHO-a i odvjetnice Orhideje Martinović zaprijetio tužbom za cenzuru Galić je s tadašnjim Globusovim urednikom Nebojšom Tarabom obilazio razne nevladine udruge i oporbene stranke govoreći da sam obolio od PTSP-a i prijetnji, da me ne treba uzimati zaozbiljno. Kad je primio obavijest da ću ga tužiti za cenzuru, kako su mi prepričale kolege iz Globusa, izjavio je u redakciji da sam mu u tom trenutku pri ruci da bi me bacio s 13. kata (Vjesnikova nebodera) jer da on nikad nije bio cenzor.

A kad smo napokon postigli sporazum da će mi isplatiti zaostatke plaće ako odem, tadašnja direktorica Globusa Nataša Mijačika mi je objasnila da su mi morali smanjiti plaću jer da je Galić dao velike plaće novopridošlim Miljenku Jergoviću i Borisu Dežuloviću.

A koliko je Mirko Galić bio opsjednut time kako da opravda moje udaljavanje iz Globusa, potvrdila mi je i jedna njegova bivša suradnica iz Danasa, kasnije jedna od važnih osoba u menagmentu EPH-a:

-On je od nekud saznao da ste Vi 1998. sudjelovali u sindikalnim prosvjedima na Trgu bana Jelačića, odnosno da ste s Nebodera bacali sindikalne letke. Govorio je da ste previše politički angažirani za novinara Globusa."

Krunoslavu Mazalinu, svome kumu iz drniškog kraja Galić je na ručku kazao da je uvjeren kako je Peratović Perkovićev čovjek, odnosno, da su Perković i Peratović zajedno izmislili da je Perković prijetio Peratoviću.



- 17:37 - Komentari (4) Isprintaj #

12.12.2006., utorak

Karijerizam i internet


Stjepan Mesić je 1992. kao čelnik HDZ-a po Australiji skupljao novac za predizbornu kampanju Tuđmanove stranke, pa je da izvuče više dolara od ustašonostalgične dijaspore izrekao nekoliko fašističkih izjava. Bilo je to opravdano u vrijeme rata sa Srbima, pa je uspaljena raja darovala HDZ-ovom predstavniku lijepi ček, koji je ovaj putem zagubio.

Sad su ovi napaljeni i izigrani problem jer podjsećaju Stjepana Mesića da su temeljem njegovih izjava dali lovu koju je on izgubio. Njih se optužuje da žele srušiti iskrene napore predsjednika Stjepana Mesića da se sazna sudbina iseljeničkog novca.

To je logika dostojna jednog karijerističkog asa Mirka Galića, kojem se izmiče konvertitski vrhunac, veleposlaničko mjesto u Parizu.


"Točnost i provjerenost na HRT-u imaju prednost pred terminom objave. - rekao je Galić i pojasnio što pod time misli: "Informacije s interneta se moraju dodatno provjeriti. Ni jedan zakon ne regulira djelatnost interneta" - izjavio je vjerovali ili ne, direktor HRT-a u 21. stoljeću.

Na to mu je žustro replicirala Suzana Jašić iz GONG-a: Zašto internet portal ne bi bio vjerodostojan izvor informacija ako tako često u Dnevniku citirate dnevne novine što graniči s marketingom.

Z.A., Index.hr, 12. 12. 2006.


Galić je ili informatički nepismen ili zaboravlja da je urednik Dnevnika Zoran Šprajc prenio vijest sa Zombixova bloga. Zar su portali manje pouzdani od blogova?

Ugodno su me iznenadili nastupi Suzane Jašić i Danka Bljajića na sjednici Vijeća HRT-a.





- 19:22 - Komentari (6) Isprintaj #

11.12.2006., ponedjeljak

Cijena slobode na HTV-u


Kao u zlatna Tuđmanova vremena vodstvo HRT-a susprendiralo je dvojicu urednika zbog jednog televizijskog priloga. S istim objašnjenjima o neprofesionalnosti s kojima bi se micalo Tuđmanu nepoćudne urednike i novinare sad se miču oni koji ne odgovaraju Stjepanu Mesiću.

Mirko Galić, ravnatelj HRT-a se suspenzijom Gorana Rotima i Danka Družijanića želi dokazati Mesiću da je u pravu što ga šalje za veleposlanika u Pariz.
Zoran Šprajc koji je do sada važio za jednog od liberalnijih HTV-ovih urednika, a kojeg je Galić odredio da uređuje i vodi Dnevnik umjesto Rotima i Družijanića u nedjelju nije smio objaviti ni vijest o suspsenziji vlastitih kolega. Baš me zanima hoće li se Šprajc na ovu temu oglasiti na svome blogu. Bit će zanimljvivo vidjeti i hoće li Aleksandar Stanković reagirati na suspenziju kolega kao što je reagirao kad su smijenili Tihomira Ladišića.

A ovaj udar na Mesićevo licemjerje došao je iz krugova bliskih pokojnome Franji Tuđmanu. Ina Vukić, nekadašnja tajnica HDZ-a iz Sydneya dostavila je Jadranki Jureško-Kero, novinarki Večernjeg lista koja je priredila Ankičin "Moj život s Francekom", dvije snimke Mesićevih izjava iz 1992. prilokom posjete australskim Hrvatima koje ne samo da potvrđuju Mesićeve antisemitske izjave koje je u subotu objavio Index, nego daju i njihov kontekst koji još porazniji za aktualnog predsjednika. Tuđman je na Prvom općem Saboru HDZ-a izjavio da je NDH bila i izraz vjekovne težnje hrvatskog naroda za svojom državom, pa je ušao u povijest kao zamalo kao obnovitelj NDH, a Mesić je u Sydneyu dvije godine kasnije izrekao puno gore stvari koje se mogu shvatiti i kao poziv na zločin, pa ga sada brane redom od premijera Ive Sanadera, preko Ive Goldsteina do Milorada Pupovca.

Sanader vraća Mesiću uslugu jer je predsjednik izjavio da premijer nije vršio pritisak u slučaju Glavaš i stavio se na njegovu stranu u sukobu sa EK, odnosno njenim predstavnikom u Hrvatskoj Jacquesom Degertom. Goldstein Mesića pravda jer se predsjednik nedavno umiješao u sukob unutar židovske vjerske zajednice u Hrvatskoj, aktivno se stavivši na stranu oca i sina Goldstein. Pupovac još uvijek za politički opstanak svoje stranke, ali i za popravak položaja Srba u Hrvatskoj treba podršku Mesića i Sanadera, pa žmiri na nedvosmislene Mesićeve proustaške izjave.

Stjepan Mesić obratio se preko HTV-a građankama i građanima, da bi naglasio svoju demokratičnost u odnosu na Tuđmanov nacionalizam koji se obraćao Hrvaticama i Hrvatima. A ostatak obraćanja uopće ga nije razlikovao od Tuđmana. Relativizirao je autentičnost izjava, tražio političku pozadinu u napadu na sebe, ostajao bez zraka i sasušena grla i usana iako je obraćanje naciji bilo montirano iz više kadrova. U Šprajcovu Dnevniku Mesića je branio Davor Gjenero koji je 1991. radio za Glasnik HDZ-a i Anđelko Milardović, koji je dok su Mesić i Tuđman osnivali HDZ, osnivao europsko-jugoslavensku inicijativu, a nedavno ga je OSCE kritizirao jer je na stranici svoje politološke udruge objavio link na Mesićevo Haaško svjedočenje koje je prenijela Slobodna Dalmacija. Dakle, ne zna se tko je veći licemjer: onaj koji se brani, ili oni koji ga brane.

I ovaj slučaj pokazuje da je Stjepan Mesić izuzetno pogodna osoba za kojekakve međunarodne ucjene. Za njegove proustaške izjave, bile one iskrene, kompromisne i udbaško-provokatorske, zacijelo su znali i u SAD-u i u Izraelu puno ranije nego li je za njih ovih dana saznala hrvatska javnost. Određenim bitnim međunarodnim čimbenicima poznata je njegova suradnja s Gadafijem dok je Libija bila pod međunarodnim ambargom, kao i sa režimom Sadama Huseina.

Hrvatska ne smije biti taoc kontroverzne prošlosti Stjepana Mesića, kao što to nije smjela biti u takvu položaju ni kad je bila riječ o Gotovini, Norcu...

Moguće je da vrijeme za OPOZIV PREDSJEDNIKA dolazi brže nego što je to Stipe Mesić planirao.


- 01:08 - Komentari (31) Isprintaj #

10.12.2006., nedjelja

Perković pritisnuo Globus



Predgovor:

@Drag Blog, daj se skuliraj!

Komentiraš kao uvrijeđena mlada. Nisam se priklonio Branku Salaju. Samo želim uljuđeno razgovarati. No, on šuti, vjerojatno misleći da je rekao što je trebao i da ćemo se nakon toga okaniti njegove uloge u stvaranju Tuđmanove Hrvatske. U krivu je. Al' prije nego se opet dotaknem njega, da upozorim kako Ankica Tuđman spominje Nikolu Majstrovića, pišući o Nikši Majstoroviću koji im je 1977. doveo u dom dvojicu švedskih novinara koje su snimili intervju s Francekom. Razgovor za švedsku televiziju emitiran je 1978. u sklopu dokumentarnog filma "Hrvati - teroristi ili borci za slobodu". To je isti onaj film u kojem je Majstrović bio snimatelj, a u jednom kadru se pojavljuje i Bruno Bušić provirivši iza jednog drveta u kampu za obuku hrvatskih "terorista" u Schwarzwaldu. Kako piše Ankica, Tuđman je odmah komentirao da nije znao da će njegov intervju staviti u kontekst terorizma. Osobno se ogradio od filma. No, taj ga je intervju, uz tri presotala dana drugim stranim novinarima, koštao 3 godine zatvora i pet godina zabrane javnog istupanja.
Zanimljivo je da se još jedan švedski novinar pojavljuje u prijelomnom kontekstu za Tuđmana. Kako Ankica piše, nakon Tuđmanovog pisma Vilimu Mulcu 1986. da mu se odobri izdavanje posoša radi odlaska na predavanja u inozemstvo, Zagrebom se proširila vijest da će Franceku odobriti molbi. Ubrzo je iz Švedske nazvao novinar Tonči Percan i pitao Franceka je li to istina. Percan je za vrijeme rata izvještavao iz zapadne Slavonije, a po narudžbi švedske televizije (Vlade) napravio je i dokumentarni film o "Balkanskoj duhanskoj mafiji", koji sam promovirao u Globusu 1998.
Autorica "Mog života s Francekom" na više mjesta spominje Francekovo prijateljstvo s Henryiem Kissingerom, začetim 1966. u SAD-u. To je onaj studijski boravak u SAD-u koji je Francek nazvao sudbonosnim u svojim dnevničkim zabilješkama iz 1974.

Volio bih kada bi gospodin Salaj prokomentirao gornje zamjedbe o Švedskoj i SAD-u.

A tebe bih Dragi Blože uputio da se što prije baciš na Ankičinu knjigu. Iznenadit ćeš se, recimo, kad vidiš da je Vjeko Brajović 1990. omogućio Šušku i kompaniji da doputuju bez viza i putovnica na Pleso, a ne kako ti nagađaš, Josip Perković.

A kad se već hvališ svojom bliskošću s Jožom Manolićem, daj ga priupitaj je li istina da je ono njegovo pismo Tuđmanu što ga je u Vjesniku objavio Krešimir Fijačko, napisao zapravo Zdenko Svete, njegov šef kabineta, bez njegova znanja? Moj izvor tvrdi da se Manolić strašno rasrdio na Svetea zbog tog pisma, ali ga prvo vrijeme nije mogao dohvatiti jer je isti odmah po objavi pisma pobjegao s radnog mjesta iz Sabora u Split. Ti znaš da je Svete, obzirom da je svojedobno bio vrhunski jugoslavenski diplomat, vrijeme rada kod Manolića, bio u jako prisnim odnosima sa sadašnjim savjetnikom Stjepana Mesića, Budimirom Lončarom. A njegova supruga Nila Kuzmanić-Svete posjećivala je ratnih godina Ankicu Tuđman.

Vijest:

Prema vijestima iz izvora bliskih tjedniku Globus, Josip Perković pred dva broja u tim novinama nazvan ratnim zločincem, izvršio je veliki pritisak na uredništvo ne samo da se prestanu objavljivati tekstovi komprimitirajućeg sadržaja po njega, nego da se počne s napadima na njegove neprijatelje. Već po izlasku broja u kojem je francuski odvjetnik Ivan Jurašinović rekao da predsjednik Mesić štiti Josipa Perkovića kojem je mjesto u Haagu, Perković je kontaktirao neke urednike najtiražnijeg političkog tjednika u nas, upitavši ih zašto ga Globus napada. Nije prošlo dugo, u najnovijem broju iz pera urednika Igora Alborghettija i Marka Cigoja objavljen je protuobavještajni uradak o podignutoj petmilijunskodolarskoj nagradi za glavu Ante Gotovine. Između ostalog, taj špiclovski pamflet usmjeren je i protiv ljudi koji su nedavno govorili protiv Josipa Perkovića, ali i njegova zaštitnika Stjepana Mesića. Alborghetti i Cigoj, iznova te ljude proglašavaju domaćim obavještajnim podzemljem koje je za sitne pare trgovalo dezinformacijama o Anti Gotovini. Prostor u listu, nakon dužeg izbivanja, dobio je i Perkovićev pobočni glasnogovornik Gordan Malić.

- 02:04 - Komentari (8) Isprintaj #

09.12.2006., subota

Otkrivena tajna Tuđmanova švedskog pasoša


U komentarima prethodnog posta razvila se rasprava na koji je način Franjo Tuđman putovao u inozemstvo koncem sedamdesetih, u vrijeme kad je vrativši se iz prvog pritvora bio pod snažnom paskom Udbe i nije posjedovao leganu putnu ispravu.

U petak sam uhvatio sat vremena za kćerina sna i pročitao što o tome piše Ankica Tuđman. Francek je Ankici ideju priopćio još 1974. A pasoš je po svemu sudeći stigao preko Branka Salaja, emigranta koji je u Švedskoj vodio legalni klub Jugoslavena "Matija Gubec", bio oženjen Šveđankom, tajnicom direktora nacionalne televizije... Ankica ga spominje kao vezu s kojom se išla ćut iz Austrije neposredno je lažni pasoš stigao Franceku. Pored Brune Bušića i Vinka Nikolića i njega navodi kao osobu iz emigranstkih krugova koju je Francek upoznao na tom ilegalnom putovanju van zemlje.

Tuđmanov kasniji, ratni ministar informiranja koji je zabranio Slobodni tjednik sa stenogramom razgovora Tuđman-Dedaković, svojedobno se spominjao među emigrantima u Švedskoj kao suradnik CIA-e, obzirom da su mu Amerikanci platili neko školovanje u SAD-u.
Ta se optužba ponovila i u nekim hrvatskim medijima koncem devedesetih, a potaknula ju je jedna od zavađenih HDZ-ovih frakcija.

Ovaj slijed indicija uklapa se u onaj dio teorije Dragog Bloga o postanku RH kojim se tumači utjecaj CIA-e.

I Ankica jednim detaljem iz Francekovog dnevnika 1974., u vrijeme kad joj je najavio da će za koju godinu ilegalno putovati, bilježi nostalgičnu noticu kako je vrijeme koje je budući PHP 1996-e proveo u SAD-u (dva mjeseca studijskog putovanju) za njega bilo sudbonosno.

Ali, najvažnije od svega! Kladim se, ali se ne mogu zakleti da je Tuđmanu 1977. lažiranu putovnicu donio Nikola Majstrović, snimatelj švedske televizije koji je snimao i Tuđmanov intervju koji ga stajao drugog pritvaranja, te koji je bio blizak Bruni Bušiću i snimao njegovo vježbanje za terorističke akcije u Schwarzwaldu.

Ta mi se iluminacija dogodila samo par sati prije nego mi je kći postavila svoje prvo feminističko pitanje: Tata, a zašto ti nisi žensko?

Pitanja moje trogodišnjakinje efikasno djeluje na rad moždane kore. Sinulo mi je da nigdje nisam napismeno, osim u komentaru Dragog Bloga, vidio da je Tuđman ilegalno putovao iz Jugoslavije, ali da sam to pred skoro deset godina čuo do Nikole Majstrovića koji mi se pohvalio da mu je on osobno donio. E, sad! Smetnuo sam to s uma jer Majstrović o tome, kladim se, nije govorio za novine. Barem se ne sjećam da sam ja takvo što objavio, a s njim sam, što službeno, što neslužbeno bio u kontaktu godinama.

Nismo se čuli skoro godinu dana, pa bih molio zainteresirane kolege (posebno važi za Damira Petranovića) da naprave interview s Nikolom Majstrovićem o okolnostima Tuđmanova ilegalna boravka van zemlje i razgovora s Brunom Bušićem.

Ovim što je Ankica Tuđman napisala o Tuđmanovim kontaktima s Brunom Bušićem do pred Bušićevo ubojstvo, mnogo su jasnije i okolnosti lažiranog suđenja Vinku Sindičiću u Zagrebu. Kako sam davno napisao Sindičiću su sudili za Bušićevo ubojstvo jer su unaprijed znali da ga on nije počinio i da mu se neće moći suditi za druga zlodjela koja su mu se pripisivala, te da će istovremeno biti obustavljen svaki daljnji postupak razotkrivanja Bušićevih ubojica. Da sam ja sudio u tom postupku, a sudio je koliko se sjećam Damir Kos, zasigurno bih za svjedoka pozvao i dr. Franju Tuđmana.

I još jedna uzgredna napomena, Ankica ni na jednom jestu u knjizi ne spominje Josipa Perkovića. To je ipak, najveće otkriće koje Moj život s Francekom donosi.


- 01:07 - Komentari (15) Isprintaj #

06.12.2006., srijeda

Ankica Tuđman u knjizi podupire Branimira Glavaša


Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service
Faksimil iz knjige Moj život s Francekom



Knjiga Ankice Tuđman Moj život s Francekom pravije rudnik zlata za istraživače. Svi ozbiljni izvori s kojima kontaktiram naglašavaju da je najveći utjecaj na prvog hrvatskog predsjednika imala njegova supruga. Zato je ova knjiga objektivnije svjedočanstvo o Tuđmanu nego da ga je pisao sam.

Ankica je nazočila povijesnim događajima, Tuđman joj ih je prepričavao, koristi njegove dnevničke zabilješke i arhivsku građu Ureda Predsjednika.

Kod nje je i dokumentacija o snivanju HDZ-a i ne može prežalit što ju je Ivo Sanader brisao iz stranke iako joj je Francek rekao da je ona druga na listi članova HDZ-a, odmah iza njega.

Pa da pokaže Sanaderu da se Tuđman ne bi pomirio s tim da se sudi njegovom prijatelju koji ga je na Osnivačkoj skupštii HDZ-a na Jarunu predložio za predsjednika, Branimiru Glavašu, Ankica prilaže faksiil Izjave kojom 32 osječka HDZ-ovca potpisuju da prihvaćaju legitimtet i legalitet Osnivačke skupštine HDZ-a, održane u Zagrebu dne 17. lipnja 1989. Oni podržavaju odluku većinskog dijela Odbora za pripremu Osnivačke skupštine o održavanju Osnivačke skupštine na nejavnom mjestu kao nužnu i u interesu Hrvatske demokratske zajednice.

Branimir Glavaš je dakle još i organzirao davanje podrške u bazi Tuđmanovom u odnosu na skup u hotelu Panorama Marka Veselice. Kao što je igrao za Sanadera protiv Pašalića, Glavaš je još na samom početku HDZ-a odigrao za Tuđmana.

Na popisu izjave podrške Tuđmanu nalazi se i Glavašev brat Tomislav. Tu je i aktualni predsjednik osječke HVIDR-e Miljenko Kolobarić, aktivan u aktualnom stožeru za obranu digniteta Branimira Glavaša. Član osječke HVIDR-e Miro Erkapić, koji je također potpisao, svojedobno se nalazio među tužiteljima Drage Pilsela, koji su smatrali da ih je on uvrijedio u jednom tekstu nazvavši ih fašistima. Tuđmana je podržao i Boras Milan, zvan Pajo, svojedobni vlasnik kafića "Milano" u kojem je među ustaškom ikonografijom dominirala fotografija Paje s podignutom desnicom na Pavelićevom grobu u Madridu.

Inače, Ankica Tuđman se trudi pokazati kako se Tuđman nije dao isprovocirati od ustaša i udbaša dok se meteorski uspinjao, uzevši zalet među iseljenicima u Kanadi. U pretjeranom opisivanju Franceka kao žrtve komunizma, Ankici promakne i poneka pojedinost koja nedvojbeno upućuje na Tuđmanov primarno komunistički mentalni sklop.

Pišući o njihovom boravku u Salzburgu u studenom 1988. Ankica navodi da je Francek namjeravao posjetiti već teško bolesnog svećenika, za kojeg su im dobro obaviješteni iseljenici rekli da je bio osobni ispovijednik Ante Pavelića.

Kao nepatvoreni staljinist Tuđman uopće nije razmišljao o crkvenom institutu ispovjedne tajne. On je Ankici povjerio da je od Pavelićevog ispovjednika htio saznati mnogo važnih detalja iz tog razdoblja koje nije do kraja osvijetljno ni ocijenjeno kod znanstvenika i povijesnika. Svećeniku je pozlilo prije nego ga je Tuđman stigao ispitati o ispovjednim tajnama, pa je prebačen u bolnicu na infuziju.



- 11:14 - Komentari (11) Isprintaj #

05.12.2006., utorak

Odite iz Vjesnika dok je vrijeme


Vjesnikova uprava i dalje želi smanjiti broj zaposlenih sa 200 na 120. U tu je svrhu opet pokrenuta kampanja nagovaranja novinara da prihvate "povlaštene" otpremnine do Nove godine, u suprotnom nitko im ne jamči da će išta dobiti kad poduzeće Vjesnik d.o.o. ode u stečaj. Onima od jedne do pet godina staža nudi se 50.000 kuna. Oni od pet do deset godina dobili bi 100.000 kn. Iznosi se dalje smanjuju tako da oni koji su sada blizu mirovini, ako bi prihvatili "povlaštenu" otpremninu ne bi dobili više od 200.000 kuna koliko je dobio Karlo Rosandić, donedavni zamjenik glavnog urednika temeljem tri godine rada u Vjesniku i menagerskog ugovora. Inače si je uredništvo u suradnji s Upravom osiguralo povoljne ugovore, pa tako ako netko od njih bude smijenjen i premješten na bilo koju nižu funkciju, ostaje mu ista plaća.

Svi oni koji su mislili da su se spasili prelaskom u Vjesnik d.d. (Tiskara), primjerice djelatnici grafičke redakcije, danas žale jer povlaštene otpremnine koje se nude u Vjesniku d.o.o. ne vrijede i za njih, a vrlo je vjerojatno da će i oni kad Vlada proglasi stečaj najstarijih hrvatskih dnevnih novina koje izlaze u kontinuitetu, dobiti otkaz.

Pojedinačno, trenutačno su najviše na udaru uprave i uredništva, bivša glavna urednica Vjesnika Andrea Latinović i članica Radničkog vijeća Gordana Tintor, kojima je neki dan ukinuta rubrika.

- 10:10 - Komentari (6) Isprintaj #

O Perkoviću u Njemačkoj


Odvjetnik Ivan Jurašinović će koncem ovoga tjedna posjetiti kolege pravnike u Wiesbadenu. Tema susreta je razmjena informacija o Josipu Perkoviću (Meistgesuchte Personen)

Izvori bliski njemačkoj istrazi tvrde da je premijer Sanader ovih dana dobio jasnu diplomatsku poruku da utječe na šefa SOA-e Tomislava Karamarka da sa Josipom Perkovićem ne potpiše ugovor o djelu kojim bi ga zaposlio kao svo savjetnika. Sanader je pod diplomatskim pritiskom i zbog predugog zadržavanja na diplmatskoj funkciji u Berlinu, Gordana Akrapa, bivšeg operativca HIS-a koji je sklon utjecaju Josipa Perkovića.

- 00:26 - Komentari (0) Isprintaj #

04.12.2006., ponedjeljak

Šeksu drago zbog ratnog suradnika Glavaša


U prostorijama Kriznog štaba, Glavaš kao Šeksova lijeva ruka


Kaže predsjednik Sabora da mu je osobno drago, iz humanih razloga, da je došlo do odluke da se Branimiru Glavašu omogući obrana sa slobode.

Kakvi humani razlozi! Sebičan je to razlog temeljen na strahu da Branimir Glavaš ne progovori pred istražnim sucima o ubojstvu Marka Bezera i drugim prljavštinama iz 1991/92.

Vidi više na: Glavašev intervju i Mesić

- 20:56 - Komentari (9) Isprintaj #

Stručnjak iz Izraela redizajnirao ustašu


Djapic_za_dom
Pronađite na slici Antu Đapića! (izvor Hrvatsko pravo)


U koju tvrdnju vjerujete:

a) Paraga je bio agent CIA-e kao što su to govorili Tuđman i Manolić.
b) Đapić je bio Tuđmanov i Manolićev agent kao što kaže Paraga.

A Anto Đapić, koji je po nalogu Tuđmanove vlasti izvršio ustaški puč u HSP-u, danas uz lobističke usluge Tuđmanovog najdražeg ministra vanjskih poslova, Mate Granića, redizajniraju Izraelci: Izraelac osmislio HSP za internet-generaciju

P.S. S ustaškim prokatorom obilježio sam i 200.000-a posjeta blogu.

- 12:55 - Komentari (5) Isprintaj #

03.12.2006., nedjelja

Hoće li EU od Sanadera tražiti procesuiranje komunističkih zločina?


Da su kojim slučajem Nijemci imali oružani antifašistički pokret i da mu je na čelu bio drug Tito, veliko je pitanje bi li svijet danas čitao autobigrafiju Güntera Grassa, odnosno bi li itko znao da je Grass uopće postojao.

Da je Tito došao na čelo Njemačke nakon 2. svjetskog rata, moguće da ujedinjene Europe ne bi bilo, a zacijelo, nikada ne bi bila donešena Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina.

Također, poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

Rezolucija 1481 (2006), gospic.hbk.hr, 10. veljača 2006.


Tko je danas od nasljednika KPH/SKH, po liniji vodstva (Račan, SDP) ili liniji članstva (HDZ, Sanader), osudio komunističke zločine bez ikakvih nejasnoća?

Ne nitko od nasljednika Josipa Broza Tita u Hrvatskoj nije bez nejasnoća osudio Titove zločine.

Kriva je tome i Katolička crkva koja se do nedavno protivila poslati na ustaško gubilište požeškg biskupa Antuna Škvorčevića. Zločin je zločin, čestočujna je fraza. Crkva je do nedavno komunističke zločine jasno osuđivala, a bilo je crkvenih uglednika koji su ustaške zločine relativizirali. Kao utjecajna moralna adresa, stavljajući manji zločin na mjesto većeg, Crkva je davala alibi svima onima koji se i danas protive osudi i procesuiranju ratnih zločina u Hrvatskoj.

Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću ne žuri se procesuirati Milivoja Ašnera, osumnjičenog za ratne zločine nad Srbima, Židovima i Hrvatima koji se nisu slagali sa ustašama.
Da nije bilo jeruzalemskog Centra Simona Wiesenthala vrlo vjerojatno Ašnera nitko ne bi prozivao, a kamoli tražio njegovo izručenje od Austrije da bi mi se sudilo u Hrvatskoj za ratne zločine.

Da nije bilo pritisaka židovskih organizacija, prvo na Argentinu, pa onda na Hrvatsku, nikad Tuđman ne bio dopustio da se u Hrvatskoj sudi jednom od jasenovačkih šefova Dinku Šakiću.

Da nije bilo ICTY-a ne bi se sudilo ni Tihomiru Oreškoviću, Mirku Norcu... Ne bi se vodile istrage protiv Branimira Glavaša.

Svaki zločin treba osuditi, a ratne zločine, ako ima živih sudionika i procesuirati. Teško da bi se ikome u Tuđmanovoj Hrvatskoj sudilo za ratne zločine ustaša, ili onih koji su u Domovinskom ratu okrvavili ruke nad civilima i ratnim zarobljenicima, da nije bilo pritisaka iz svijeta.


Vjerojatno zbog izostanka tog pritiska u Hrvatskoj nikome se nije sudilo za komunističke zločine. Državno odvjetništvo nije izvijestilo ni o jednom sumnjivcu.

Početkom rujna o.g. Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma iz Zagreba zatražio je od Ive Sanadera i Ivice Kirina uhićenje Milke Planinc zbog osnovane sumnje da je politički komesar XI dalmatinske brigade Jugoslavenske armije PLANINC MILKA sudjelovala u svibnju 1945. u RATNOM ZLOČINU i ZLOČINU GENOCIDA nad 30 tisuća hrvatskih (i slovenskih) ratnih zarobljenika u Kočevskom rogu kraj Ljubljane, u današnjoj Republici Sloveniji, a tadašnjoj Titovoj Jugoslaviji.

U Centru su to i obrazložili citirajući Simu Dubajića:

Zapovijedao sam u Kočevskom rogu /mjesto likvidacija/. Sudjelovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim jer sam shvatio da je savjest jača od pobjede. Kada sam 25. svibnja 1945. došao u Ljubljanu, referirao sam Titu o zarobljavanju ustaša, /njemačkog generala/ von Löhra, i zaplijeni zlata. Prije toga sam 13. svibnja dobio od Tita depešu da nitko ne smije dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu. Imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku nitko nije mogao donijeti, osim Tita! Samo je on mogao opozvati svoju raniju depešu. Bio sam šef i kontrolirao da se to izvrši do kraja. Taj masakr je izvršila XI dalmatinska brigada u kojoj je /politički/ komesar bila Milka Planinc.

Hrvatsko pravo, Zagreb, 8. rujna 2006.


O ovome nije izvijestio nitko iz mainstream medija.

Centar je raspolagao informacijom koju je objavio 45 lines da je otac premijera Sanadera, Ante bio jedan od rijetkih zarobljenih ustaša koji su preživjeli pogubljenje u Kočevskom rogu:

Međutim, dug je i obveza sadašnjeg predsjednika vlade RH Ive Sanadera, ne smo zbog hrvatskog Ustava, međunarodnih obveza koje proizlaze iz odluka Vijeća Europe i Europske narodne stranke, već i zbog toga što je on danas živ zahvaljujući čudu da je u logoru Šentvid kod Ljubljane bio zatočen i njegov rođeni otac ANTE SANADER, koji je pokolj na Kočevskom rogu čudom izbjegao sa još dvojicom iz njegove općine, koje jedine nisu ukrcali u željezničke vagone, u koje su potrpali sve zarobljenike i otpremili ih na klaonicu Kočevskog roga. Inače, iz sela Dugobabe odakle su Sanaderovi, ubijeno je ili poginulo od komunista više od 10 posto stanovništva, a među njima šestorica prezimena Sanader, desetorica prezimena Kulić, sedmorica prezimena Pisac i devetorica prezimena Vučica.

Kaznena prijava je podnesena, policija čini koliko joj dopuste a Mladen Bajić neće maknuti malim prstom dok mu za to ne da mig Ivo Sanader. Dakle, jasno je tko je slijedeći na potezu, jer krv nedužnih vapi iz grobova!


Hrvatsko pravo, 30. studenoga 2006.


Tek sada mislim da od procesuiranja odgovornih za komunističke zločine u Kočevskom rogu, u Hrvatskoj, neće biti ništa. Svaka inicijativa koja bude išla u smjeru zalaganja za procesuiranje tog zločina, u bude li ju se ikako moglo povezati sa Sanaderom, tumačiti će se kao uplitanje politike u pravosuđe i osobna osveta premijera.

Pored toga, ako je istina što tvrdi Ljubo Ćesić Rojs da je Ivu Sanadera u HDZ ugurao Josip Manolić, čudi me uopće da je itko sklon povjerovati da je Sanaderu na pameti procesuiranje komunističkih zločina.

E sad, ako iz EU od Sanadera bude traženo da se ti zločini procesuiraju, to je već drugi par postola.
Općenita, rezolucija s početka teksta, nije nešto osobito čega bi se Sanader plašio.


- 22:04 - Komentari (7) Isprintaj #

Šešelj - Glavaš (dvadesetipet tisuća : dvjestotinjak)


BEOGRAD - Prema procjeni srbijanske policije, oko 25 tisuća pristalica Srpske radikalne stranke u subotu se okupilo u središtu Beograda, ispred zgrade veleposlanstva SAD-a, kako bi dali podršku haškom optuženiku Vojislavu Šešelju koji tri tjedna štrajka glađu u haškom pritvoru u Scheveningenu...

Hina, 02.12.2006


OSIJEK - Snažan se pljesak, a potom gromoglasno skandiranje “Branimir Glavaš!” dvjestotinjak Osječana začulo u 21.25 sati pred Kliničkom bolnicom Osijek. Tada je pred bolnicu stiglo vozilo zagrebačke Hitne pomoći. Započelo je naguravanje pred vratima, izašao ga je dočekati vidno uzbuđeni dr. Vladimir Šišljagić, Glavašev stranački kolega, kojega su okupljeni okružili, stiskali mu ruku, grlili ga. Medicinsko se osoblje s nosilima jedva probilo do vrata vozila, a Glavaš je samo mahnuo, smiješeći se.

Silvana Perica, Mladenka Šarić, S. Lepan, Ž. Rački-Kristić, Večernji list, 02.12.2006


Osječani bi se trebali zamisliti nad svojom spremnošću da brane nacionalne heroje pred sudom. Da ih Beograđani potuku do nogu u ovom sportu, sramota je neopisiva.

- 00:36 - Komentari (5) Isprintaj #

01.12.2006., petak

S Francekom na dekici

Kada Milan Bandić kao premijer ili predsjednik ostvari Tuđmanov norvalski san (pripajanje zapadne Hercegovine Hrvatskoj, i spomenik Prvom Hrvatskom Predsjedniku mogao bi se preseliti iz Širokog Brijega u Zagreb



Jedna od većih pogrešaka Ivice Račana je podrška Zdravku Tomcu za zagrebačkog gradonačelnika 1996. Da je Račan umjesto Tomca, predložio tada za gradonačelnika Milana Bandića, a Franjo Tuđman dosita bio prorok kakvim ga danas predstavlja njegova udovica Ankica, pa potvrdio Banditosa, suvremena hrvatska povijest izgledala bi potpuno drugačije.

Bandić, najautentičniji posttuđmanovac, najvjerojatnije bi politički izgorio do 2000-e. Građani Zagreba, zasigurno, danas ne bi financirali Grude, Mostar, Derventu, biskupiju u Gospiću, Dinamo (Croatiu)...

A obzirom na biografiju Bandićevog političkog uzora dr. Franje Tuđmana, kojem je udovica Ankica posvetila "Život s Francekom", strašno me zanima je li autorica vjerno opisala okolnosti i načine na koje je poznati komunistički funkcionar olakšavao Tuđmanovo tamnovanje i uopće disidentski položaj u SRH.

Kako su mi potvrdila dvojica posttitovih republičkih sekretara za unutrašnje poslove (ministara policije) Pavle Gaži i Vilim Mulc, upravo je Ankica Tuđman održavala vezu između Mike Špiljaka s jedne strane te Kaptola i Franceka Tuđmana s druge. A općepoznato je već i iz feljtona Darka Hudelista da je tim posredovanjima Tuđman imao poseban tretman u zatvoru (famozne Ankičine dekice), kao prvi disident dobio pasoš kojim otputovao po lovu u Kanadu (Ankica piše da je tamo prodao užasno puno knjiga)...

Pozna li netko od čitatelja gospođu Ankicu Tuđman ili njena izdavača, molio bih da se založi da mi se pošalje spomenuta knjiga da ju ne recenziram napamet.


- 00:19 - Komentari (26) Isprintaj #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2012 (1)
Svibanj 2010 (1)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (19)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (22)
Siječanj 2008 (22)
Prosinac 2007 (15)
Studeni 2007 (16)
Listopad 2007 (19)
Rujan 2007 (14)
Kolovoz 2007 (8)
Srpanj 2007 (14)
Lipanj 2007 (24)
Svibanj 2007 (17)
Travanj 2007 (33)
Ožujak 2007 (37)
Veljača 2007 (32)
Siječanj 2007 (29)
Prosinac 2006 (26)
Studeni 2006 (34)
Listopad 2006 (31)
Rujan 2006 (29)
Kolovoz 2006 (25)
Srpanj 2006 (17)
Lipanj 2006 (18)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (28)
Ožujak 2006 (34)
Veljača 2006 (35)
Siječanj 2006 (43)
Prosinac 2005 (26)
Studeni 2005 (35)
Listopad 2005 (33)
Rujan 2005 (31)
Kolovoz 2005 (18)
Srpanj 2005 (24)
Lipanj 2005 (34)
Svibanj 2005 (32)
Travanj 2005 (47)
Ožujak 2005 (15)



45 lines © 2005, Zeljko Peratovic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se