U komentarima prethodnog posta razvila se rasprava na koji je način Franjo Tuđman putovao u inozemstvo koncem sedamdesetih, u vrijeme kad je vrativši se iz prvog pritvora bio pod snažnom paskom Udbe i nije posjedovao leganu putnu ispravu.
U petak sam uhvatio sat vremena za kćerina sna i pročitao što o tome piše Ankica Tuđman. Francek je Ankici ideju priopćio još 1974. A pasoš je po svemu sudeći stigao preko Branka Salaja, emigranta koji je u Švedskoj vodio legalni klub Jugoslavena "Matija Gubec", bio oženjen Šveđankom, tajnicom direktora nacionalne televizije... Ankica ga spominje kao vezu s kojom se išla ćut iz Austrije neposredno je lažni pasoš stigao Franceku. Pored Brune Bušića i Vinka Nikolića i njega navodi kao osobu iz emigranstkih krugova koju je Francek upoznao na tom ilegalnom putovanju van zemlje.
Tuđmanov kasniji, ratni ministar informiranja koji je zabranio Slobodni tjednik sa stenogramom razgovora Tuđman-Dedaković, svojedobno se spominjao među emigrantima u Švedskoj kao suradnik CIA-e, obzirom da su mu Amerikanci platili neko školovanje u SAD-u.
Ta se optužba ponovila i u nekim hrvatskim medijima koncem devedesetih, a potaknula ju je jedna od zavađenih HDZ-ovih frakcija.
Ovaj slijed indicija uklapa se u onaj dio teorije Dragog Bloga o postanku RH kojim se tumači utjecaj CIA-e.
I Ankica jednim detaljem iz Francekovog dnevnika 1974., u vrijeme kad joj je najavio da će za koju godinu ilegalno putovati, bilježi nostalgičnu noticu kako je vrijeme koje je budući PHP 1996-e proveo u SAD-u (dva mjeseca studijskog putovanju) za njega bilo sudbonosno.
Ali, najvažnije od svega! Kladim se, ali se ne mogu zakleti da je Tuđmanu 1977. lažiranu putovnicu donio Nikola Majstrović, snimatelj švedske televizije koji je snimao i Tuđmanov intervju koji ga stajao drugog pritvaranja, te koji je bio blizak Bruni Bušiću i snimao njegovo vježbanje za terorističke akcije u Schwarzwaldu.
Ta mi se iluminacija dogodila samo par sati prije nego mi je kći postavila svoje prvo feminističko pitanje: Tata, a zašto ti nisi žensko?
Pitanja moje trogodišnjakinje efikasno djeluje na rad moždane kore. Sinulo mi je da nigdje nisam napismeno, osim u komentaru Dragog Bloga, vidio da je Tuđman ilegalno putovao iz Jugoslavije, ali da sam to pred skoro deset godina čuo do Nikole Majstrovića koji mi se pohvalio da mu je on osobno donio. E, sad! Smetnuo sam to s uma jer Majstrović o tome, kladim se, nije govorio za novine. Barem se ne sjećam da sam ja takvo što objavio, a s njim sam, što službeno, što neslužbeno bio u kontaktu godinama.
Nismo se čuli skoro godinu dana, pa bih molio zainteresirane kolege (posebno važi za Damira Petranovića) da naprave interview s Nikolom Majstrovićem o okolnostima Tuđmanova ilegalna boravka van zemlje i razgovora s Brunom Bušićem.
Ovim što je Ankica Tuđman napisala o Tuđmanovim kontaktima s Brunom Bušićem do pred Bušićevo ubojstvo, mnogo su jasnije i okolnosti lažiranog suđenja Vinku Sindičiću u Zagrebu. Kako sam davno napisao Sindičiću su sudili za Bušićevo ubojstvo jer su unaprijed znali da ga on nije počinio i da mu se neće moći suditi za druga zlodjela koja su mu se pripisivala, te da će istovremeno biti obustavljen svaki daljnji postupak razotkrivanja Bušićevih ubojica. Da sam ja sudio u tom postupku, a sudio je koliko se sjećam Damir Kos, zasigurno bih za svjedoka pozvao i dr. Franju Tuđmana.
I još jedna uzgredna napomena, Ankica ni na jednom jestu u knjizi ne spominje Josipa Perkovića. To je ipak, najveće otkriće koje Moj život s Francekom donosi.
Post je objavljen 09.12.2006. u 01:07 sati.