Nije Ante Nobilo izmislio i patentirao teoriju o dvostrukoj liniji zapovijedanja plasiravši ju kao drugu varijantu obrane, prva je bila kaos, na suđenju Tihomiru Blaškiću. O dvostrukoj liniji zapovijedanja koja je išla iz MORH-a mimo Glavnog stožera HV-a svjedočili su i general Anton Tus, špijun Josip Manolić, Stjepan Mesić, vojni policajac Mario Barišić, umirovljeni prvi vojni protuobavještajac Drago Frančišković, umirovljeni prvi vojni policajac Ivan Grbavac... Svi su oni kao čelnu osobu te sive linije zapovijedanja navodili pokojnog Gojka Šuška, a Josip Manolić, Drago Frančišković, Ivan Grbavac Cobra i Mario Barišić govorili su i o Josipu Perkoviću kao sponi između Šuška i kriminalaca na terenu. Zanimljivo je da Marin Tomulić u svom pismu 45 lines također govori o dvije politike: jednoj službenoj i drugoj zacrtanoj. No kod njega se u priči ne spominje Šušak. Izgleda da on na čelu te zacrtane politike vidi Manolića i Mesića, a kao sponu između njih i operativaca navodi Josipa Perkovića.
Vratimo se Nobilu! On kao da je znao kakvu će presudu dosuditi sudac Turudić pa se nije ni pojavio na njenu izricanju. Već su se pojavila tumačenja da je lako moguće da je Nobilo odigrao ulogu trojanskog konja na funkciji koordinatora Petračeve obrane. Ne samo da je teza o dvostrukoj liniji zapovijedanja bila šuplja. Dokazivanje nepostojanja motiva također je bilo izvan prakse kontinentalnog prava. Motiv se kao bitna odrednica dokazivanja kaznenog djela ozbiljnije uzima u obzir u anglosaksonskom pravu. Pored svega iskaz Ice Matekovića u kojem je objašnjavao da mu je motiv za otmicu bio nepodmireni dug Vladimira Zagorca za usluge čuvanjaLiberu Matekoviću, imao je katastrofalnu rupu. Sudac je objasnio da je otmica počinjena mnogo ranije nego je Zagorčeva naknada Icinom bratu Liberu trebala biti isplaćena. Dakle, Ico se osvetio unaprijed, rekao bi jedan dobar poznavatelja tijeka i okolnosti ove sudske rasprave.
Petračev glasnogovornički ured u Nacionalu već je rafalno raspalio po sucu Turudiću. Nobila još nisu dirali.
P.S. A da je u Hrvatskoj vladavina prava, Petračeva izjava:
Vrijeme radi i vrijeme razgrađuje. Vrijeme će pokazati zbog čega ste me osudili. Sve će se s vremenom dokazati, a ja znam svaki vaš korak koji ste učinili tijekom prvog postupka i tijekom postupka na Vrhovnom sudu. Znam s kim ste se sve sastajali i s kim ste razgovarali. Čim sam ušao u ovu sudnicu, bio sam osuđen jer, kadija te tuži, kadija te sudi...
bila bi povod Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću da pokrene određene radnje.
Osim što predstavlja kazneneo djele prijetnje prema pravosudnom dužnosniku implicira i kazneno djelo odavanja državne tajne ili kazneno djelo nezakonitog uhođenja. Naime, nesumnjivo je da Petrač raspolaže povjerljivim infomacijama o kretanju suca Turudića koje su nastale primjenama mjera tajnog nadzora što je u opisu posla SOA-e. Stoga bi Bajić istog časa trebao pozvati na službeni razgovor Tomislava Karamarka i priupitati ga je li SOA zakonito pratila Turudića i kako su se te informacije o praćenju našle kod Petrača.
Petrač je ovim napadom na Turudića sam dokazao da pripada organiziranom kriminalu jer je on po definiciji jedino moguć u sprezi s dijelovima ili čitavom vlašću. Zanimljivo bi bilo vidjeti i čijim to sve kontaktima od političara i javnih osoba Petrač raspolaže u svom rokovniku.
P.S.
Turudić: Ovakve prijetnje traju tri godine
Sudac Ivan Turudić izjavio je da je Petračeve riječi shvatio kao neizravnu prijetnju, ali je dodao i da neće inicirati nikakve postupke zbog toga.
- To nije prvi put da se tako nešto događa, to traje tri godine. Kad se pisalo da se više ne družim s ljudima s kojima sam se ranije često nalazio, onda je već bilo jasno da me i prate, jer to drukčije nisu mogli saznati. Neću ništa inicirati, sve što sam imao reći, rekao sam u presudi, rekao je Turudić.
Sudac ne mora ništa inicirati, ali Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić mora mora incirati istragu jer je riječ o djelima koja se gone po službenoj dužnosti, a upravo je dobio saznanja o kaznenim djelima.