NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Baš me zanima kaj mislite...

Smiju li se ruštiti kuće u kojima je živio klasik Miljenko Jergović?



Komentira meni Halter ovako:

- Problem s Cvjetnim je kristalno jasan: arhitektonski nevažne kuće (poput ove o kojoj je riječ), treba rušiti i na njihovom mjestu iznova graditi i to po mogućnosti arhitektonski vrijedne interpolacije. Koliko je ovaj projekt takav, drugo je pitanje. No, ako je i prosječan, napredak je u odnosu na sadašnje stanje. Ono što je u projektu neprihvatljivo jest smanjenje pješačke zone radi ulaska u garažu iz Varšavske. To, naprosto, nije prema pravilima struke i ustupak je gradnji na uštrb građana. Dobit od interpolacije ne može poništiti taj gubitak, jer su raznorodni. I to je živa istina. Argument da se kuću ne smije rušiti jer je u njoj živio pjesnik naprosto je smiješan.

Na što sam ja njoj odgovorio na jedini mogući način:

- Hvala Halter! Pametno. I, inspirativno...Jer dala si mi ideju za novi konkurs:
Smiju li se ruštiti kuće u kojima je živio klasik Miljenko Jergović?
To ću postaviti kao pitanje Vaseljeni, pa bih volio da se svojim prilozima okušate i u toj izazovnoj i nimalo lakoj tematici. Jer...

Eto kako smo Halter i ja, zajedničkim snagama, tijekom brain-storminga na popodnevnom team-buildingu sinergijski sintetizirali temu A, klasik Miljenko J., i temu B, rušenje starih i interpolacija novih građevina u urbano tkivo grada Zagreba.

Dakle, ako smo mi mogli u jednom koraku spojiti Milenka, doduše ne paroha nego klasika, i urbanizam, doduše parohijalnog a ne metropolitanskog tipa, što vi ne biste mogli napisati kakvu pričicu o tome smiju li se ili ne - i zašto! - ruštiti kuće u kojima je živio klasik Miljenko Jergović, pa sve ako se na njihovom nenadomjestivom mjestu izgrade vučurevićevski još lepši i stariji spomen-domovi na živućeg i neumrlog klasika!

Jasno, ne bi se trebalo ograničiti na Zagreb, nadasve ne nakon što smo već objavili Banjčevu poemu "April ili Memorijalni centar Miljenko Jergović":

Kuljiš o Horvatinčiću

VERLUST DER MITTE



Piše: Denis Kuljiš

U Srbiji demonstriraju jer ne žele da se promijeni status Kosova. U Hrvatskoj demonstriraju jer ne žele da se promijeni izgled zagrebačkog Cvjetnog trga. I jedni i drugi htjeli bi da stvari ostanu nepromijenjene, iako postojeće stanje nije idealno - daleko od toga.

Zašto su u bivšoj Jugoslaviji uvijek tako jaki otpori promjenama i modernizaciji? Dok se cijela Istočna Europa tresla zahvaćena groznicom antikomunizma, u Hrvatskoj si osamdesetih imao Šuvarov pokušaj reboljševizacije partije, a devedesetih u Srbiji Miloševićevu obnovu unitarističkog jugoslavenstva, što je samo izvana poprimilo oblik velikosrpske ideje. Dok je Sloba vladao, bio je to normalni komunistički režim, on je bio komunistički diktator, a njegova žena komunistički fanatik i svi ministri obraćali su mu se s "druže Miloševiću", osim Ace Tijanića, koji je znao da je izgubljen ako se barem malo ne distingvira, premda je Šef zarežao svaki put kad bi mu rekao - "gospodine predsedniče". Danas Miloševićeva demokratska opozicija i beogradski liberali u Moskvi demonstriraju pravoslavno jedinstvo istočnjačkog antimodernizma, a u Zagrebu, lijevo, liberalno građanstvo i alternativci pokušavaju zaustaviti prodor kapitalizma u gradski centar, te spriječiti luksuznu gradnju koja će sirotinju, a zapuštene dućane zamijeniti raskošnim magazinima te atmosferu ovog provincijskog gnijezda napokon pretvoriti u normalni ugođaj jedne tranzicijske provincijske metropole.

Prava provincija - to nije mala stvar. Dok je Zagreb bio austrougarska provincija na Balkanu, razlikovao se od Balkana - u provinciji živa su sva civilizacijska dostignuća glavnih kulturnih središta, koja se tu, doduše, prenose sa zakašnjenjem, u skromnim razmjerima i uz doslovnost, pretjeranu revnost u oponašanju izvornika, no istinski reprezentativna, kao što je, primjerice, zagrebački Glazbeni zavod, malena, lijepa, akustički vrsna verzija bečkog Musikveraina, prikladna za komorni orkestar. Susjedna kavana "Corso" bila je sjajna replika centralne bečke kavane "Central" - znači koncert, pa kapučino, prava bečka institucija... Pio se i u zagrebačkom "Corsu", što spominju Matoš i Krleža. Nije to bog zna što - civilizacija, provincijska.

"Corso" se održao do sedamdesetih godina u uzvornom izgledu, ali nevjerojatno ruiniran. Federi su virili iz naslonjača, gospođa u zapišanom toaletu u podrumu, izgledala je kao da je ispala iz Fellinijeva "Satyricona", a u polukatu izvodio se poslije ponoći strip-tiz. Onda su komunisti potegli ultimativno oružje - angažirali su za preuređenje jednog modernista, brilijantnog Vjenceslava Richtera, arhitekta i urbanista koji je teoretski zasnovao "sinturbanizam" futurističkih mega-gradova, te pokrenuo Exat 51, prvu skupinu umjetnika moderne i apstraktne umjetnosti iza željezne zavjese. Od "Corsa" on je napravio jezivu piceriju budućnosti, a kad su ga stali zbog toga napadati, zlovoljno je promrmljao: "Pa zašto su mene uopće angažirali? Ja nisam nikad u životu sjedio po kavanama, tko za to ima vremena?"

Kad je riječ o ustroju gradova, urbanisti - svi su školovani na idejama Bauhausa - pripadaju dvijema školama mišljenja. Jedni smatraju da treba graditi neupadljive položene paralelopipede, drugi, da su bolji erektirani, uspravni. A jedni i drugi smatraju da je zadatak arhitekta isključivo da taj kvadar iznutra organizira - urbanist će ga smjestiti u prostor. Ako se gradi kakva divna nova gradska četvrt poput zagrebačkog Zapruđa, Novog Beograda ili Novog Sarajeva, pa se polazi od prazne šperploče obojane u zeleno, na koju po volji možeš rasporediti idealna stabalca od spužve na čačakalicama, drvene cigle na maketi polagat će se uzdužno, niz avenije od četriri prometna traka, ili uspravno, u klastere, kako bi takav Grad Sunca što više nalikovao jednoj od izvornih fantazmi praoca, Charlesa-Edouarda Jeanneret-Grisa, koji je uzeo nom ne guerre - Le Corbusier. Gdje god se ta utopija realizirala, pretvorila se brzo u slam na gradskoj periferiji: mračni hodnici puni dječjih bicikla i kržljavih rododendrona, neispravnih veš-mašina i rezervnih koljena dimovoda za peći s krutim gorivom, a uz otirač, obavezno odložene karirane pustene papuče...
Položeni paralelopiped ima još i tu manu da je njegovo prizemlje beskorisno - kakav god tu otvoriš dućan, propadne, jer tim četvrtima nitko ne prolazi, dok se uz novogradnje zadržavaju jedino čopori huligana. Stvar je zamišljena za automobil, zdanja su okružena nepreglednim ledinama s usahlom travom, gdje tek škripi poneka nepodmazana dječja vrteška. Cio taj urbanistički ugođaj proizvod je socijalizma, ali koncept je nastao u pretfašističkoj Njemačkoj, u školi koja se okitila imenom Bauhaus (Građevina).

Osnovana u industrijskom sjedištu Dessau (tvornica Junkers - Štuke i bojleri), škola je propisivala funkcionalizam, dakle odsustvo ornamentike, vidljiv beton na pročelju gole, neobojane fasade, isključivo geometrijskog oblika, te gigantizam kao mjeru idealnih proporcija. Industrijska klasa trebala je živjeti u takvim kućama što oponašaju estetiku teške industrije, umjesto da se stiska u svojim primitivnim kućercima nalik na vikendice, s trulim plotom, malim voćnjakom i kavezom za kuniće. Kad je rat opustošio gradove, a milijuni napustili sela, bio je to jedini praktični pristup za masovnu obnovu i izgradnju, što je ubrzo unakazilo većinu europskih motropola. Arhitekti se od te modernističke bolesti brzo liječe - daj ti njima dovoljno novaca za neku prestižnu gradnju, banku ili bogatašku kuću, pa neće odoljeti da sve ne nakite s milijun dopadljivih kerefeka, a zahtijevaš li minimalizam, jer se ne želiš prostituirati buržaoskim estetizmom, financijski će te upropastiti nepreglednim monokromatskim površinama od dragocjenih materijala.

Firenza je načinjena od cigle, pa lijepa i nepotrošena, stoji već pet stotina godina. Idealni gradovi od armiranog betona koje su projekirali arhitekti zaluđeni totalitarnim vizijama "funkcionalizma" - za manje od sto godina postaju odvartne ruine, koje moraš ukloniti dinamitom. U današnje doba permisivnosti, takva urbanistička represija i preskriptivni pristup pitanjima životnog stila, više ne dolazi u obzir - ne možeš je nametnuti kao diktat vlasti, koju bi javnost morala prihvatiti u ime progresa. Zato sad urbanisti koji su izašli ispod Le Crbusierova šinjela, moraju iznaći drugo uporište, steći novi legitimitet. Jedan od najvećih paradoks toga angažiranog urbanizma, koji je na noge digao zagrebački lump da demonstrira protiv modernizacije gradskog centra jest što korbizijeovci, koji su svojim čudovišnim gradnjama uništili periferiju, sad pokušavaju naći pribježište u centru grada, gdje sad u svakoj pojedinosti žele očuvati arhitekturu19. stoljeća, pa je brane s istim fanatizmom s kojim su je ranije napadali i rušili! Svi ti takvi modernisti, uostalom, imaju svoje studije u moderno obnovljenim starim zgradama u centru, stanuju u vilama, a njihovi projekti namijenjeni masi, razne poticane stanogradnje, i dalje se realiziraju u pripizdini, banlieu, koju će nastaniti Vlaji, Alžirci ili, kao u Beogradu, Kinezi, vojska kontrarerevolucije, što će naposlijetku pomesti sve građanske vrijednosti, uključujući tu i ljevičarski idealizam srednje klase.

"Mi nismo nikad bili provincijalci", tvrdi moja žena, koja pri tom misli na Zagrepčane, pa objašnjava kako se, otišavši u New York sredinom osamdesetih, našla na jednom partyju kod Fordovih, vlasnika agencije "Elite" - a to je nevjerojatno elitna škvadra - pa smjesta ustanovila da prati iste novine, knjige, autore i filmove, kao bilo tko od njujorških snobova koji se tada zatekao u njihovoj milijunaškoj kući na Upper East Sideu. Ali baš to i jest moja predoždba o provinciji, kažem, provincija je velika stvar, znači da si u dosluhu s centrom, sve znaš, sve pratiš, važno ti je da ne ispadneš iz okvira koji omeđuje civilizaciju. Osim Rima i provincije, postoje još samo barbari... Provincija nije isto što i kolonija - kolonizatori svoje običaje primjenjuju samo u klubu, a izvan njega preuzimaju lokalnu kulturu - uče jezik, djecu povjeravaju urođenicama, kao što su to učinili Kiplingovi roditelji s nesagledivim literarnim posljedicama, a desegnu vrhunac kad i sami postanu dio domaće egzotike, kao Lawrence od Arabije.

Zagrebačka civiliziranost zasniva se na provincijalizmu, oponašanju centra, a to je izvanredna tekovina, samo što moraš na tome stalno raditi i podržavati formu - znači, ako je Beč izgradio golemu podzemnu garažu ispod Opere, morali bismo i mi, a ako je preko puta svoje Katerdrale, na svom Trgu bana Jelačića, na Grabenu, podigao nevjerojatno moderno, modernističko zdanje Haas Hausa, valjda bismo i mi trebali realizirati tu Podreccinu skromnu modernu gradnju, koja je izazvala uzbunu kao prvo djelo jednog čuvenog europskog arhitekta poslije Hermana Bollea koje bi se doista moglo ostvariti u Zagrebu.

Protest protiv te zgrade, navodno, nije protest protiv modernosti i kapitalizma, nego ustanak protiv neregularnih pothvata gradske vlasti, dirigiranih urbanista i korupcije gradske uprave. Zašto se onda ne bune jer gradske vlasti namjeravaju sagraditi dva nova stadiona po cijeni od 200 milijuna eura - to se čini financijski nusporedivo većim problemom? Zašto se ne bune što se glavni gradski trg redovno nagrđuju smrdljivim sajmenim brvnarama gdje se peku kobasice i toči pivo, a izgledaju kao nastambe iz rodnog kraja člana gradskog poglavarstva za kulturu? Zašto prosvjednici ne prosvjeduju što je kavana "Corso", sakrosantna ustanova agramerske uljudbe, zatvorena već sedam godina, pa se ispred nje, u najužem centru gradu, parkiraju tri automobila gradskog pročelništva za kulturu, nego prosvjeduju protiv podzemne garaže za tristo ili šesto auta, koji bi se uklonili s ulice? Prosvjednici kolektivno nisu profil koji ide na koncerte u Glazbenjak i, poslije, na kavu "Corso". Oni se ne bore za tu stvarnu prošlost, njeno oživljavanje, nego za virtualne tekovine egalitarizma i druge neostvarene iluzije. I. M Pei je za Miterranda u dvorištu Louvrea napravio blasfemičnu staklenu piramidu - a Miterrand je bio socijalist, ali kozmopolitski, velegradski, a ne parohijalni, provincijski postsocijalist podložan balkanskim deluzijama.

ZVONIMIR BERKOVIĆ

PISMO VLADKU MAČEKU

...nemojte reći da nije tako, jer sumnjam da ste nešto bolje mogli tada smisliti!


Pismo koje slijedi, a naročito dramolet: razgovor Kneza Pavla i dr.Vladka Mačeka, jednostavno je remek-djelo. Nije to pretjerano tvrditi. Nipošto. Dapače, problem je u tome da Zvonimir Berković ovo svoje pismo nikada neće prepisati u scenarij niti snimiti kao film. Tome nije krivo vrijeme ni osobno životno iskustvo Zvonimira Berkovića, koji će u jednom intervjuu kazati da su se svi njegovi životni projekti, pa i intimni, izjalovili. Ne, Berković bi obmanuo sebe kad bi to tako obrazložio. Riječ je o tome da je Berk snimio "Rondo" u svojoj tridesetosmoj godini, dakle da se kraj nazreo na samom početku: baš kao rondo, sve je bilo samo varijacija osnovne melanholične teme. Vječno ponovno došašće bila bi prva lopta; ono što iznenađuje, pa možda i fanove Davida Lyncha, jest činjenica da i Lynch sve češće ponavlja da je njegovo stvaralaštvo poput glazbe, opetovanje istog motiva.
To bi se slagalo s tezom Benedetta Crocea; već je Pater, 1877, tvrdio da sve umjetnosti teže položaju glazbe, koja je sam oblik. Glazba, stanja sreće, mitologija, lica koja oblikuje vrijeme, stanoviti sumraci, stanovita mjesta, žele nam nešto reći, ili su nam rekli nešto što ne bi valjalo da zaboravimo, ili će nam upravo reći nešto; ta blizina objave, koja se ne događa, možda je estetska činjenica., rekao je Borges u eseju 'Zid i knjige'.
Ta blizina objave, koja se ne događa, rekao bih ja, naša je povijest: suton Zapada.
I kao što Hamlet cijelu jednu dramu predugo oklijeva osvetiti smrt svoga Oca, tako Bog već cijelu jednu povijest predugo oklijeva osvetiti smrt svoga Sina.
Quod erat demonstrandum, Berković je iskupljen: njegova melankolija nimalo nije njegova privatna stvar, a najmanje krivica.
Dixi, et salvavi animam tuam.



Moj Predsjedniče!

Možda ćete se lakše odlučiti da pročitate ovo pismo ako Vas podsjetim da ste se već susretali s nekim mojim radovima. Spominjao sam Vas i pozivao se na Vas u mnogim kolumnama, a kada su književnik Nino Škrabe i Vaš sin Andrej sastavljali zbornik "Maček izbliza", dao sam im oveći prilog pod naslovom "Maček moje mladosti". Iako taj tekst nije imao epistolarnu formu, završavao je direktnim obraćanjem. U oproštajnom stupcu oslovio sam Vas sa Zbogom, Predsjedniče i zahvalio za sve što ste značili mom tati, dobrom i vrijednom čovjeku, ispravnom i uspravnom privatnom činovniku, stamenom Hrvatu i uvjerenom mačekovcu.

Unatoč tom davnom zbogom, čini mi se da moramo nastaviti korespondenciju. Imam, naime, nepodnošljiv osjećaj da ste Vi jedna od malobrojnih konstanti u mom životu. Rasprave o Vama starije su od svih mojih umjetničkih i profesionalnih polemika. Te su rasprave počele u mojoj 15. godini i u njima sam do dana današnjeg uvijek branio Vašu stranu.

Prvi s kojim sam se zbog Vas prepirao bio je moj stric, svećenik i ustaša. Nije Vas volio: Bože kako Vas nije volio. Kad je ubijen (nepoznatog datuma i na nepoznatom mjestu, ali u poznatim okolnostima), nastavio sam slične razgovore s pripadnicima svih kasnijih ideoloških grupacija ( partizana, udarničkih kolektivista,samoupravnih proizvođača, anacionalnih demokrata, nacionalno svjesnih boljševika i napokon Tuđmanovih historičarskih hobista). Svima je zajedničko da misle kako ste trebali u presudnim momentima ratnog zuluma postati kvisling: neki to misle zato što u tu vrstu spadate, drugi baš zato što tamo ne spadate, ali u svakom slučaju učinili biste fašistički režim ili racionalnijim ili humanijim. Zadnji okršaj imao sam s jednim od najboljih svojih prijatelja, Tomislavom Radočajem, s kojim sam se dogovorio da za čitavu budućnost skinemo temu Maček s kavanske konverzacione liste.

Međutim, vraćajući se s tog razgovora preko Zrinjevca, počelo me nešto kopkati. Jedno je nepobitno: "Tompi" nije s one strane idejne fronte, nego moj, stoput provjereni, istomišljenik! Nisam li ja pobjegao od rasprave o Mačeku, baš zato što više nisam siguran u Mačekove razloge? I koji su uopće Vaši razlozi? I što ste, napokon, Vi meni? Kada sam zadnji put o Vama ozbiljno mislio? Zbilja, krajnji je čas da ponovo provjerim akreditive s kojima sam Vas uvrstio u svoju memoriju! Samo, nije li već kasno? Nas dvojica smo se već davno i potpuno identificirali. Postali ste moj alter ego! A ja sam star čovjek i ušao sam u dob zadnje ispovjedi. Katolik sam ako ne u blagodatima vjere a ono po dubokom zlopamćenju vlastite prošlosti i mazohističkom pristajanju da zbog nje patim. Nema nam druge nego da se ispovjedimo zajedno. Vi i ja! Ja i Maček moje starosti.
Uđite, seljački vođo, u moju radnu sobu. Ona će nam sasvim dobro zamijeniti ispovjedaonicu. Sami smo, čitava mi je obitelj na ljetovanju. Imat ćemo vremena i mira. Nema na zidovima svetih slika, ali ima nešto svetih knjiga. I mnogo onih koje nisu svete ali, su dostojne da nam budu svjedoci.

Otkud da krenemo? Nemamo velik izbor. Postoji dvanaest dana koji su najkraći i najuzbudljiviji period Vaše biografije. Dvanaest dana kada ste bili netko i nešto, čak po aristotelovskom kriteriju. Dvanaest dana koji su potresli svijet. Od datuma pristanka Jugoslavije da pristupi Trojnom paktu, 25. ožujka do početka rata 6. travnja 1941. . Po isteku tih dvanaest dana našli ste se, kao predsjednik HSS-a i potpredsjednik jugoslavenske vlade, u strašnim dilemama:

Hoćete li postati jugoslavenski emigrant ili hrvatski vlastodržac?
Hoćeteli avionom - preko Kaira - Churchillu, ili vlakom - preko Zagreba - Hitleru?
Hoćete li u Londonu i dalje drugovati sa srpskim ministrima, koji su Banovinu Hrvatsku osjećali kao kamen u bubregu ili ćete u zagrebački zdrug s usijanim hrvatskim glavama, kojima je ta ista banovina bila tek aperitiv pred veliko opijanje na banketu puno-krvne i nezavisne države?

Znamo kako je ispalo: opredijelili ste se za emigraciju ali u Kupinec; na taj svoj legendarni posjed niste krenuli direktno nego zaobilazno (iz Beograda preko Užica, Bosne i Posavine); Vaša zagrebačka adresa nisu bili službeni Banski dvori nego privatni Deželićev Prilaz; nikada više niste ušli u svoj stranački štab, palaču Vranyczany na Zrinjevcu, ali ste zato mnoge mjesece proveli u Jasenovcu. Emigrirali ste, dakle, u intimu i zaključali se u nju kao u mrtvački kovčeg. Poratne morske struje i revolucionarne bujice otplovile su Vaš čamac-kovčeg vrlo daleko, čak do Washingtona, i vratile nakon devetnaest godina na Mirogoj, u domovinski vodostaj.
Ali hajdemo redom!

Najpouzdaniji vodič kroz Vašu biografiju sigurno su "Memoari". Uzimam s police tu meko ukoričenu knjigu, na čijoj su naslovnici velika zelena slova i Vaš starački torzo u bijeloj košulji i pod ljetnim šeširom. Jedanput sam, davno, tu lektiru progutao nadušak, od korica do korica, a zatim sam često iz nje znao srknuti koji zaslađeni gutljaj hrvatskog povjesnog pelina. Ali zašto je tako tanka ta tako važna knjiga? Nema ni 200 stranica!? Kako se dogodilo da to nisam ranije primijetio? Provjeravam: poglavlje koje nosi naslov "Kriza i puč", a odnosi se na onu fatalnu, bolje-rat-nego-pakt, epizodu. Ima točno 10 stranica, od čega na dan krize (tj. potpisivanje Trojnog pakta) otpada pola stranice a na puč samo jedna stranica.

Na istoj polici moje biblioteke smjestilo se šest tomova Churchillova "Drugog svjetskog rata". Uspoređujem koliko je prostora taj državnik-nobelovac poklonio istoj temi. Listam i ispada da tadašnji predsjednik britanske ratne vlade šiša potredsjednika predratne jugoslavenske vlade sa 17 - 10. No što Vama a što njemu znači ta jugoslavenska Hekuba da za njom nejednako plačete? Churchillu taj puč nije dokraja ispunio ni jedan jedini čitav radni dan; Vama su 24 sata tog 27. marta pojela ostatak života. Upravo toliko: umrli ste 15. svibnja 1964., dakle u dvadeset četvrtoj godini od dana kada je (po Churchillovim riječima) "Jugoslavija našla svoju dušu".

Primjećujem još jednu zanimljivu razliku u spisateljskim metodama .
Čitava je Vaša knjiga zapravo monološko nizanje događaja koji su se dogodili; Chuchill neprestano dijalogizira i o onom što se nije dogodilo -
a moglo se dogoditi.
Vaša je pozicija fatalistička, njegova aktivistička.
Vaš je politički angažman od početka do kraja u znaku seljaštva, to jest društvene klase koja kroz žitno klasje s pobožnim strepnjom gleda u nebo. Njegovu karijeru obilježava mornarica, dakle: borba s valovima, manipuliranje vjetrovima, bez čvrsta tla pod nogama.
Ali da se razumijemo: nemate se Vi zašto stidjeti svojih "Memoara". Svaka je Vaša rečenica teška, proživljena i oplakana. Vaše pero ne plovi nego ore duboko, koliko samo može seljački plug.


Nj.K.Visočanstvo Knez Pavele i Nj.K.Visočanstvo Kneginja Olga

Poglavlje "Kriza i puč" počinjete sjednicom Krunskog vijeća, najvišeg državnog tijela u kraljevini Karađorđevića. Raspravljalo se o prijedlogu Njemačke da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Na tom vijećanju podržavali ste pakt, kao i svi razumni političari, kao i svi odgovorni Srbi, uostalom. Ne samo zato što ni jedan element tog ugovora (za divno čudo kad je u pitanju Hitler!) nije bio sramotan za Jugoslaviju, nego jer i nije bilo drugog izbora, osim .rata s Novim svjetskim poretkom. Pakt je više bio manifestacija jugoslavenske solidarnosti nego savezništva sa silama Osovine. Lako Vas mogu zamisliti kako Vam ( dok slušate izlaganja ministra vanjskih poslova Cincar-Markovića, ministra vojnog generala Pešića, premijera Cvetkovića, kneza-namjesnika Pavla i drugih) prolazi kroz prsa tjeskobne slutnje.

Vi ste u to vrijeme bili, što bi se reklo, sretan čovjek. Onako nepomućeno sretan kakav je Job prije nego što su se Jahve i Sotona počeli na njega kladiti, onako zadovoljan kao kralj Edip prije početka znakovitih epidemija ili general Otelo kad je preuzemao komandu Cipra. Nitko Vam nije osporavao status nacionalnog vođe. Na slobodnim izborima dobivali ste toliko glasova koliko i diktatori na strogo kontroliranim glasačkim paradama. Uživali ste glas političara koji uvijek točno zna što je moguće i koji ostvaruje sve što je uopće moguće.

U političkim vještinama svladavanja mogućeg nadmašili ste svog učitelja i prethodnika, slavnog Stjepana Radića, kojega je proslavilo - nemoguće. On, koji je naslijedio Hrvatsku kao nejako i promrzlo tijelo, umotano u kancelarijski papir povijesnih gruntovnica, oživio je novorođenče svojim dahom. Taj se narod odjednom oglasio, ne kao dotad, ne preko književnika i povjesničara, nego masovno i direktno, vlastitim plućima punim plača. Svijet je bar nešto od toga čuo i shvatio da tu netko živi. Međutim, kralja Aleksandra, novog kućegazdu, bahatog svjetskoratnog pobjednika, jako je nervirao taj plač, koji nije svakiput bio žalostan, ali je uvijek značio život i živost. Jednog dana 1928. sasvim je izgubio živce i počinio najveće zlodjelo. Računao je, naime, da je trbuhozborac Radić važniji od njegove plačljive lutke, i da će, bez Radića i Hrvatska umuknuti.

Kad ste Vi preuzeli parnicu nacije, Vaš je klijent bio u očajnu stanju. Hrvatska zaista nije pravno postojala, izgubilo joj se ime, institucije se deformirale de neprepoznatljivosti, dok je teritorij bio razdijeljen među pet proizvoljno nacrtanih administrativnih oblasti, tobožnjih banovina, svaka bez povijesne boje i nacionalnog okusa a s mnogo (ne)civiliziranog mirisa. Vi ste strpljivo uznastojali da nacija sredi svoje misli, postigne konsenzus o polazištima i ciljevima, utvrdi crtu od koje se ne odstupa i onu preko koje se ne inzistira. Vi ste taj domovinski posao obavili sa seljačkom ljubavlju, advokatskom vještinom i državničkim vizionarstvom. Stali ste uz bok Stjepanu Radiću. On - inventivni i nepredvidivi osvajač; Vi - uporni i tvrdi pregovarač.

Sjedite, dakle, na sjednici Krunskog vijeća u situaciji kada se na obzorju javljaju opasni oblaci iz kojih bi mogla procuriti ne kiša nego ono što se prosulo na Sodomu i Gomoru. Kao i ostali članovi čekate da uzme riječ knez Pavle. Taj obrazovani i tankoćutni kraljevski namjesnik, ljubitelj umjetnosti i kolekcionar, bio Vam je službeni protivnik u parnici hrvatske autonomije u zajedničkoj državi. On je dugo ignorirao Vašu formulu da je Jugoslavija krivo zakopčani lajbek, koji treba otkopčati pa ispravno zakopčati. Ponašao se, uglavnom, tvrdo u svojoj ulozi ali ste od početka slutili da je on, zapravo, Hamlet u sirovoj balkanskoj dinastiji Karađorđevića i da točno zna što je trulo u njegovoj Danskoj, ali je, kao i onaj melankolik iz Helsingora, postavljao sebi vrlo zamršene legalističke skrupule. Shvaćao je da su hrvatski zahtjevi opravdani, ali je oklijevao s novim potezima jer da ne može do kraljeve punoljetnosti dopustiti nikakvih važnijih političkih promjena, budući da je dužan mladom kralju Petru II. predati državu onakvom kakva je bila u času smrti kralja Aleksandra (inače njegova bratića).

Sporazum o Banovini Hrvatskoj, o njezinim granicama i odnosima prema Državi, postigli ste zbilja u posljednji trenutak. Potpisan je 26. kolovoza 1939 a već 1. rujna Njemačka napada Poljsku i time službeno počinje II svjetski rat. Poslije tog datuma Vi i knez postajete prijatelji; zajedno pratite i komentirate kako padaju države jedna za drugom: Danska, Norveška, Belgija, Nizozemska i na kraju Francuska. To izaziva duboke emocije u Jugoslaviji, jer joj je ostao samo jedan tradicionalni saveznik: Velika Britanija, a pitanje je hoće li se Amerika ikada odlučiti da uđe u rat.

Evo kako knez Pavle zaključuje sjednicu:
"Hvala vam, gospodo. Znam da vam je teško; i meni je. Vi dobro znate da sam ja britanski student. Mnogi današnji britanski državnici su bili moji školski drugovi. Moja svastika je grčka princeza. Nije dakle teško pogoditi gdje mi je srce. Ali ja imam i savjest pa ne mogu voditi narod u klaonicu, znajući unaprijed da nas čeka bezuslovni poraz."

Odluka je, dakle, pala. I izvršena je. U srbijanskoj mentalnoj geologiji ona je izazvala jak potres, i računali ste da će neko vrijeme potrajati podrhtavanje u dušama, dok se ne prihvati nova filozofija: pakt = pax. Za vrijeme samog potpisivanja pakta (u Njemačkoj) dežurali ste u vladi a onda odlučili da odete doma na kraći odmor. Dočekali ste još samo Cvetkovića na beogradskoj željezničkoj stanici da čujete njegove prve dojmove nakon povijesnog čina u dvorcu Belvedere. "Kad sam uvečer stigao na zagrebački kolodvor, dočekao me je Šubašić, koji mi je saopćio da je cijeloj Hrvatskoj odlanulo nakon što je narod osam dana strepio pred ratom. Moram priznati da je bilo odlanulo i meni, no ne nadugo."

Zbilja nije bilo nadugo. Jer sutrašnji dan nosio je datum 27. marta 1941. ( Kad spominjem 27. 3. uvijek govorim mart, jer je to Veliki petak Srbije a 10. 4. može biti samo travanj: Uskrs "Nezavisne Države Hrvatske!)

II

Prepisujem iz Vaših "Memoara":

"Dne 27. ožujka u 6 sati ujutro došao je k meni u sobu moj sin, u čijoj spavaćoj sobi se je nalazio telefon, i saopćio mi da me hitno zove Beograd. Odmah sam znao da ću čuti slabe vijesti, jer me do onda nitko nije u to doba dana zvao iz Beograda. Na telefon mi se javio Šutej, koji mi je saopćio da se on nalazi u zgradi ministarstva vojske zajedno s ministrima Smoljanom, Andresom i Torbarom, da su oficiri pod vodstvom generala Simovića izveli državni udar i da traže od njih da uđu u novu vladu pod Simovićevim predsjedništvom. On da im je rekao da toga ne može bez sporazuma sa mnom, nakon čega su mu dali sa mnom telefonsku vezu. Odmah sam razumio da su dr. Šutej i ostali moji ministarski drugovi zarobljenici prevratnika. Rekao sam mu da ovaj čas ne mogu meritorno odgovoriti, jer se želim prije toga posavjetovati sa svojim političkim suradnicima.

Tek što sam telefonom zamolio Košutića i Krnjevića da dođu k meni i na brzu ruku se obukao, došao je šef zagrebačke policije dr. Vikert, koji mi je saopćio da je na zagrebački kolodvor stigao dvorski vlak s knezom Pavlom, i da me Pavle moli neka odmah idem autom do Brežica u Sloveniji, 40 km od Zagreba, gdje će me čekati. Ja sam rekao Vikertu neka odmah telefonski javi, ukoliko već vlak nije otišao, da pet minuta počeka, a ja ću doći na kolodvor jer ne vidim razloga zašto bih se s knezom sastao u Brežicama kad to mogi učiniti i u Zagrebu.

Kad sam s Košutićem, koji je upravo bio došao, stigao na kolodvor, stajao je tamo mirno dvorski vlak, a pred vlakom šetao je komandant zagrebačke armije, general Nedeljković. On mi je rekao da se u vlak ne može, jer knez spava. Ja se na to nisam obazirao nego sam ušao u spavaća kola, gdje mi je u hodniku poslužnik rekao neka samo izvolim odmah do kneza, koji da baš mene i čeka. Kad sam ušao u knežev spavaći odio, našao sam ga gdje leži na krevetu u hlačama i košulji bez bluze, pa me je odmah pitao što se dogodilo. Ja sam mu odmah saopćio što sam čuo, a na njegovo pitanje što ćemo sad, rekao sam neka se mirno obuče pa ćemo se odvesti u Banske dvore gdje ćemo se posavjetovati.

Ja sam ostavio kneza da se obuče i prešao u susjedni salončić dvorskog vlaka, gdje sam već našao generala Nedeljkovića, ing. Košutića, dr. Krnjevića i bana Šubašića. Kratko vrijeme iza mene došao je u salončić i knez Pavle. General Nedeljković podnio je knezu uobičajeni - ali u onaj čas posve deplasirani raport:"Vaše Visočanstvo; pokorno javljam, stanje redovno". Nakon što se knez sa svima prisutnim pozdravio i rukovao, odvezli smo se svi zajedno u Banske dvore.General Nedeljković vozio se u svom autu iza nas. Ja sam već na kolodvoru prizvao na stranu šefa policije Vikerta i upitao ga koliko imade raspoloživih redara. Kad mi je odgovorio da ih ima 800, upitao sam ga da li se usuđuje uhapsiti za slučaj potrebe generala Nedeljkovića? "Zašto ne?"- odgovorio mi je.

Došavši u Banske dvore, sjeli smo knez, Košutić, Krnjević, Šubašić i ja u banovu radnu sobu, dočim je Nedeljković ostao u predsoblju.Nakon što smo porazgovarali o situaciji, saopćio sam knezu da prema Vikertovom izvještaju stvar u Beogradu još nije svršena, pa sam mu savjetovao da uhapsimo komandanta armije Nedeljkovića, a knez neka u svojstvu glavnog zapovjednika povjeri zapovjedništvo zagrebačke armije zamjeniku generalu Augustu Mariću, Hrvatu. Kako su uslijed mobilizacije u Zagrebu i okolici same hrvatske čete, imat ćemo dovoljno snage da s pučistima u Beogradu razgovaramo kao ravan s ravnim. Knez Pavle se malo zamislio, pa je pitao ne mislim li da bi to značilo ustati protiv zakonitog kralja. Ja sam mu odgovorio da ne mislim tako, nego da bi to tek značilo istrgnuti maloljetnog kralja iz ruku neodgovornih pobunjenika. (Uistinu, kasnije se ispostavilo da je čak i kraljev proglas rano ujutro 27. ožujka bio krivotvoren, jer ga je pročitao jedan mladi oficir, oponašajući kraljev glas.) Nato me je knez upitao da li ne mislim na to da su njegova žena i djeca u rukama pobunjenika. Osim toga, njemu da je svega dosta, i jedina mu je želja da ga zajedno s njegovom obitelji puste mirno otputovati u Grčku.

Uvidio sam da je daljnji argument suvišan, pa smo nakon toga pozvali u sobu generala Nedeljkovića da čujemo što on ima knezu reći. Nedeljković je isporučio knezu u najuljudnijoj formi molbu nove vlade da se vrati u Beograd, gdje će se sve "lijepo i u miru" svršiti. Knez mu je odgovorio kratko da će još tokom prijepodneva nastupiti put natrag prema Beogradu.

Međutim, u banovom radnom kabinetu nazvao me telefonom general Simović, koji mi je saoćio da su u novu vladu ušli predstavnici sviju stranaka, pa me je zamolio neka uđem u vladu i ja sa svim dosadašnjim ministrima. Nadodao je da nova vlada ne samo što potpuno prihvaća hrvatsko-srpski sporazum koji sam sklopio s Cvetkovićem, nego da je voljna hrvatske kompetencije i proširiti, izašavši u susret do skrajnosti mojim željama. Ja sam nakon kratkog razmišljanja pristao da ostali hrvatski ministri, koji se već nalaze u Beogradu, mogu u vladu ući, ali ja osobno da u vladu ne ulazim dok ne vidim kako će se situacija dalje razvijati.

O podne otputovao je Pavle u Beograd, na vlastitu želju praćen hrvatskim banom Šubašićem. Šubašić se vratio iz Beograda 29. 3. ujutro, pa mi je pripovijedao da su kneza Pavla odmah s beogradskog kolodvora odveli u ministrastvo vojske, gdje je morao potpisati abdikaciju, a njemu, Šubašiću, da nisu dozvolili da kneza vidi sve do uvečer, kada su mu dopustili da se na kolodvoru oprosti od kneza i kneginje prigodom njihovog odlaska u Grčku.

Nakon što je bio prevrat dovršen, ima sam prilike i čitati u novinama i slušati na radiju izjave gotovo svih britanskih novinara, a i nekih državnika, kako do nebesa hvale izvršitelje prevrata, a osuđuju kneza Pavla i njegovu vladu radi pristupa Trojnom paktu. Britanski premijer Winston Churchill izjavio je čak da je prevratom "Jugoslavija našla svoju dušu". Nadam se da su mnogi od od te gospode, nakon što su sami morali progutati mnogo toga da izbjegnu i najmanji rizik rata, promijenili svoje mišljenje te razumiju i kneza Pavla i nas njegove suradnike, da smo učinili sve da izbavimo naše narode ne samo od ratnog rizika, nego i od sigurne propasti." (citat završen)

To je bilo sve što je po Vašem sudu trebalo ostati zabilježeno o tom danu kada je prva Jugoslavija počinila suicid. Ponavljam, silno mi je žao što ste tako škrti u opisivanju, suzdržani u opservacijama i neskloni analizama. A za mene je svaka (doslovno svaka) riječ prebogata značenjima i poticajna za meditaciju.

Kada, recimo, usput spomenete da Vam je došao šef zagrebačke policije dr. Vikert, ja odmah pozavidim glembajevskim davnim danima kada su gradski policajci imali doktorate i kada je vjerojatno svaki policajhund imao otmjenost "gospodskog Kastora". Možda bih se u ovoj našoj sadašnjoj beznadno korumpiranoj državi s opasno kleptokratskim društvenim manirama, sigurnije osjećao da nam se bar ministar unutrašnjih poslova zove dr. Šime Lučin ili dr. Ivan Jarnjak ili dr. Ivan Penić ili dr. Onesin Cviran ili dr. Ivan Vekić ili dr. Josip Boljkovac. Koliko god kopao po pamćenju ne nalazim takve tituluše na takvim mjestima. Posljednji doktor-ministar unutarnjih poslova u hrvatskim vladama bio je dr. Andrija Artuković , ali kod tog imena prestaje moja nostalgija za doktorskim vremenima.

Isto tako, silno ste me zašarmirali pitanjem kojemu se nisam nadao od jednog gandhijevca a koje ste postavili tom istom policijskom doktoru. Može li sa svojim pandurima uhapsiti generala i armijskog komandanta jugoslavenske vojske za koju se smatralo da spada u najsnažnije i najhrabrije u Europi? Oduševilo me protupitanje:"Zašto ne?" , jer je dobro obaviješteni zagrebački murjak savršeno znao da su sve kasarne u Banovini pune Hrvatskog boga Marsa, budući da general Nedeljković nije stigao sve naše Jambreke poslati u Zaječar ili Tetovo. ("Zašto ne?" pitao se i general Špegelj, pola stoljeća kasnije -1991 - pred kasarnama koje su bile prepune Šiptara, muslića i ostalih prisilnih poklonika Žankova "jugoslavenskog socijalističkog patriotizma" a opkoljene mnoštvom Hrvata naoružanih samo plamenom Gotovčevom retorikom. Pitao se to Špegelj, ali nije dobio nalog za napad od predsjednika Tuđmana kao što ni dr. Vikert nije dobio nalog za hapšenje od Vas.

Osim toga jako bi mi imponiralo da ste mi omogućili da provirim u političku radionicu Banskih dvora, u satima kada se tamo nije krojila politika nego se krojila povijest. I da pročitam transkripte Vaših razgovora s knezim Pavlom. A i ostali sudionici sastanka u Banskim dvorima nisu bili nezanimljivi. Ing. Košutić i dr. Juraj Krnjević. Stari apostoli radićevske religije, provoditelji najtežih partijskih zadataka, internacionalni emisari i vječni emigranti. Tu je i bio i dr. Ivan Šubašić, kojega ste Vi nerado, ali na zamolbu princa Pavla, ipak imenovali banom i koji će ovog puta izvršiti posljednju želju svog promotora: pratit će ga na posljednjem putu vlakom kroz zemlju koju nikada više neće vidjeti. Tri godine kasnije Šubašić će, kao predsjednik kraljevske vlade, napraviti sporazum s Titom i sahraniti kuću Karađorđevića, ali i Banovinu, pa i sebe samoga.

Imam jedan prijedlog, doktore Maček. Slično nešto predlagao je Hamlet glumačkoj trupi kad je došla u Helsingor predstavljati "Gonzagovo umorstvo". Dopustite mi da malo preradim ovaj Vaš tekst. Zapravo da ga dopunim. U izvjesnom smislu dramatiziram! Tako bi se radilo da slučajno na fihplacu Britanskog trga u nedjelju ujutro nađemo neku izgubljenu i zaboravljenu staru hrvatsku kraljevsku tragediju, kojoj manjkaju mnoge stranice.
To poglavlje ovog mog pisma Vama zvat će se: Dijalog kneza Pavla i Vladka Mačeka u Banskim dvorima 27. 3. 1941.godine.



III

DIJALOG KNEZA PAVLA I VLADKA MAČEKA 27. 3. 1941. godine

Vratimo se Vašem, koliko kratkom toliko i zgusnutom, zapisu o danu, koji je počeo s telefonskim buđenjem i viješću da se u Beogradu dogodio puč. Preskočimo i Vaše dodatno iznenađenje kad ste čuli da je dvorski vlak upravo stigao na zagrebački Glavni kolodvor. Neću ovdje prepričavati informacije koje ste razmijenili s knezom Pavlom u salonu spavaćih kola; priključit ću se onoj maloj povorci automobila koja žuri prema Gornjemg gradu. Čitav taj put obilježen je nekim simbolima HSS-a: na Zrinjevcu monumentalni Seljački dom, a kada prođemo Jelačić -plac uspinjemo se Ulicom Pavla Radića da dođemo na Trg Stjepana Radića (danas Markov trg). Bilo je to vrijeme prije masovne motorizacije, pa su pješaci još tada neprikosnoveno vladali ulicama i zagledali se u prozore svakog automobila. Ovaj put se čini da bi prolaznici mogli biti dosta agresivni i pitati vas, prestrašenim pogledima i uzbuđenim jedva artikuliranim glasovima, što se to zbiva u državi. Ali svi ti zaposlenici koji odlaze na posao, sve mljekarice koje biraju svoje haustorske destinacije, pa mnoge domaćice s punim cekerima povrća, mesa i toplih kajzerica, tako često zastajkuju i obraćuju se poznatima i neznanima, da tek kada automobil kraj njih prođe oni se naknadno dosjete s kime su imali čast biti na ulici. Neki građani otvorili su širom prozore, a strogi spikerski glasovi dolaze do svih ušiju, jer nema prometne buke koja bi ih zatomila.

Iskrcali ste se pred Banskim dvorima, ulazite i penjete se na kat, gdje je kabinet bana Šubašića. Činovnici još nisu pristigli. Uvalili ste se u duboke kožne fotelje: Vi, knez, ban, ing. Košutić i dr. Krnjević. Dolazi odmah kava i neko žestoko piće, je li tako? I kada Vam je došla čašica u ruku, Vi ste, po starim hrvatskim i seljačkim običajima nazdravili visokom gostu, je li tako? I održali ste sljedeći govor (nemojte reći da nije tako, jer sumnjam da ste nešto bolje mogli tada smisliti!).

MAČEK
-Vaše Visočanstvo! Dobro došli u Zagreb! U posljednjih se nekoliko godina u Europi često rabi riječ "providnost". Svi diktatori svakog nas dana uvjeravaju da ih je upravo providnost k nama poslala i da nam je svaki od tih manijaka - usudben. Ali ovo što se dogodilo danas, priznat ćete, ima neke veze s vragom. Vi ste se sasvim slučajno našli na putu prema našem gradu točno u trenutku kada je u Beogradu izvršen državni udar. A prije točno sedam stoljeća, dakle 1241. godine, došao je u Zagreb jedan suveren, ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. Taj Arpadović uzmicao je pred nepreglednim hordama divljih Tatara, koji su zauzeli njegovu prijestolnicu, dok danas bučne horde uličnih demonstranata i razularenih oficira tjeraju vladajućeg Karađorđevića s njegove uzvišene funkcije, vrhovnog čuvara interesa države i odgoja maloljetnog kralja. Zagreb je u 13. stoljeću bio sasvim mali grad, neznatan čak u hrvatskim okvirima, pa ipak se iz njega neko vrijeme upravljalo kraljevskim žezlom. Od danas pa sve dok Vi smatrate za potrebno, Zagreb će biti prijestolnica Jugoslavije. Vidjet ćete, Zagreb je za to sposoban, zahvaljujući u velikoj mjeri i Vama, jer ste Vi u našem sporazumu od prije dvije godine dopustili da Hrvatska u Jugoslaviji ima onakav status kakav je imala Mađarska u austrougarskoj monarhiji a i Zagrebu, kao glavnom gradu Banovine Hrvatske, dopustili ste da odigra ulogu Pešte u odnosu na Beč. Sada smo svi ovdje u prilici da Vam uzvratimo za taj čin dobrote i mudrosti. Hrvatska Vas priznaje za svog vladara, jer ni u jednoj točki sporazuma Cvetković-Maček nije predviđeno da vojne hunte preuzimu vlast ni u kojem dijelu naše zemlje. Vojni pučevi su negacije demokracije ali i monarhije. Naglašavam: monarhije. Ovaj vojni udar nije tipičan slučaj borbe unutar vladarske kuće, kada jedan član dinastije radi o glavi drugome. Sada se radi o svečanosti ulice, gdje jednog okrunjenog dječaka vode kao karnevalsku lutku. Sada se radi o tome da našom zajedničkom državom zavladaju čaršija, patrijaršija i Oficirski klub. Zavšavam, kneže. Ovdje ste, na svom privremenom komandnom mjestu. Hrvatska vojska je pred Vama. Zapovijedajte!

KNEZ PAVLE također podiže čašu:
-Cijenjeni potpredsjedniče! Draga gospodo! Braćo! Maloprije smo ovdje čuli da ima nekih riječi koje su sada u velikoj modi. Hrvatska riječ providnost, srpska proviđenje. U te modernitete sigurno ne spada riječ braća. Ispada sad nekako da mi u Jugoslaviji nismo braća ni po babi ni po stričevima, nego da smo tu tek tako, neki slučajni putnici koji su se našli na željezničkoj stanici. Čekamo vlak za koji ne znamo ni kada će doći ni kamo će nas odvesti. Pa ipak, mi smo braća. Kad to kažem ne izričem nikakav kompliment. I braća Karamazovi su braća. I baš me oni u posljednje vrijeme jako podsjećaju na nas. Mi Srbi smo kao Mića, jer ubijamo nemilice svoje kraljeve i voždove. Slovenci su kao Ivan Karamazov jer su tako faustovsku pametni i zatvoreni u svoje misli da ih mi, slavenski Balkanci, uopće ne razumijemo. Vama Hrvatima ostaje treći, Aljoša, kojemu se oba brata ispovijedaju, plaču mu na ramenu, a on svakoga razumije, ljubi, tješi i sve tako, pravi anđeo. Ni to nije kompliment. Ništa nije teže nego održati se na moralnoj visini Aljoše. Jer ljudski je - uprljati se. A anđeo kada padne, pada dublje od nas običnih grešnika. Nego, idemo dalje, ovo je bilo samo usput.

MAČEK mrmlja:
-Meni je Tolstoj draži od Dostojevskog. Ali dobro, neka bude!

KNEZ PAVLE:
-Drago mi je da me je dr Maček pohvalio za onaj naš historijski sporazum. Samo mi je žao što se naše dobre ideje provjeravaju na lošim događajima.U porodici Karađorđevića ja sam prvi shvatio da Jugoslavija ne treba da bude kružnica s jednim centrom, nego elipsa s dva žarišta. Nije ni meni to lako ulazilo u glavu. Ipak sam ponosan da mi je za tu svijest bilo potrebno pet, a Francu Jozefu dvadeset godina . Izvinjavam se, doktore, što ste na neke pregovaračke seanse dolazili s robije ili s njih odlazili u zatvor. Tješim se da je grof Andrassy počeo pregovore kao osuđenik na smrt a završio kao predsjednik vlade dualističke austrougarske monarhije. U svom govoru spomenuli ste, ne jedanput, da je Zagreb privremena prijestolnica Jugoslavije. A zašto ne bi postala trajna? Možda bi tek onda naš sporazum postao kompletan.Treba shvatiti da Beograd razara Jugoslaviju. Svaku Jugoslaviju. Nemojte misliti da su vam Karađorđevići jedino zlo! Kada bi se dogodilo da neki Hrvat, i to Hrvat bez kapi srpske krvi, postane vlasodržac Jugoslavije, bilo bi vam isto. Čak kada bi taj bio stranac i klonio se stalnog života u Belom dvoru, bježao iz njega, pa gradio poput Dioklecijana neke palače na Jadranu, pokazalo bi se da ne može odoljeti gravitacionoj snazi Beograda, Baš-Čelika. Ima takvih gradova i drugdje u svijetu. Moskva na primjer. Što sve nije radio Petar Veliki da se oslobodi Ivana Groznog? Sagradio je na morskom pijesku sjevera nešto tako južnjačko kao što je Venecija, anarhičnoj arhitekturi Istoka suprotstavio nešto tako skladno kao što je Versailles, izolacionističkom ruskom duhu nametnuo čitav jedan kozmopolitski Babilon. Ništa nije pomoglo. Na kraju je ipak pobijedio Kremlj. I to preko jedne savim zapadnjačke ideogije, marksizma, preko topova ratnog broda koji ima zapadnjačko ime, Aurora, i preko grada koji je ni manje ni više nego - Sankt Peterburg.

NETKO od nazočnih:
-I u Jugoslaviji se događa nešto slično. Komunizam se preko Krleže šverca u Beograd. Ovdje je komunizam zapadnjačka anarhija, tamo će biti istočnjačka despocija, ovdje socijalna osjećajnost i težnja za pravdom, tamo državna teorija.

KNEZ PAVLE
-Možda imate pravo. Često mislim o tom nesretnom Lenjinburgu. Mom rodnom gradu. Neruski projekt ispunjen Rusima, okružen Rusima u ruskoj državi. Nema ni jednog zaštitnog mehanizma osim kulture, a to je slaba membrana. Zagreb je u sretnijem položaju. Zagreb je dio jednog naroda, koji je doduše preslab da bi iz svoje projestolnice nad bilo kime zagospodario, ali je prejak da bi ga neka druga prijestolnica potopila. Mislim da bi Jugoslaviju trebalo dati na upravu onima koji su je izmislili i kojima je Jugoslavija najbolje što su izmislili....".

MAČEK
-Molim vas, dečki, ostavite me malo nasamo s knezom! Pokušajte saznati što se događa u Beogradu! Javljaju li što agencije! I držite na oku onog Nedeljkovića! Da li telefonira? I s kim....
(Šubašić, Krnjevič i Košutić izalaze.)

MAČEK:
-Ja bih predložio, kneže, da našu temu spustimo s neba pa odmah s njom u rebra. Ovako: ja ću pred Vas staviti dva prazna papira. Vi biste trebali na svaki napisati po jednu rečenicu i staviti potpis. Prvi je papir Vaša izjava da ne priznajete pučističku vladu i da ostajete u Zagrebu, zapadnoj prijestolnici Jugoslavije. Na drugom papiru smjenjujete generala Nedeljkovića i postavljate generala Augusta Marića za komandanta zagrebačke armijske oblasti. I to je sve.

KNEZ PAVLE :
-Računate li da tu izjavu obojica potpišemo?

MAČEK:
-Ne, samo Vi. Ako ja potpišem, to će se protumačiti kao novi stupanj
eskalacije nacionalnogh pitanja. Evo, Hrvati, neizlječivi separatisti, već kod prve krize nakon Sporazuma pokazali svoju pravu ćud. Vaš potpis znači obranu legalizma. Afirmacija univerzalnog. Zaštićujete interese kralja koji ima pravo na mladost. 17 i pol godina mu je tek! Simović je napravio neregularan čin, koji će postati regularan samo ako Vi dobrovoljno pristanete na njega. Ili ako vi pod prisilom abdicirate, ali da bi se to dogodilo, on mora s vojskom doći u Zgreb, jer ovdje više neće biti generala Nedeljkovića da ga servisira. Ako potpišete ove papire, možda ćete pomoći i samom Simoviću da se povuče, jer se prenaglio. On će za svoju akciju pokušati dobiti podršku, a malo tko će mu je dati bezrezervno. Bez dijaloga. Čim on počne objašnjavati svoje motive odmah će se otkriti koliko su oni iracionalni. I neodrživi sa stanovišta čuvanja države. I koliko smo mi baš u tome bili brižni. Slažete li se sa mnom?

KNEZ PAVLE
-Slažem se da je sve izvanredno, upravo šahovski smišljeno. Simović nema ni jedne figure koju može pokrenuti, a koja ne vodi direktno u građanski rat. Isteći će mu sat na šahovnici, past će mu zastavica. Mat u dva poteza.

MAČEK
-Ali nisu ovi potezi samo igra s generalima, nego i simultanka u kojoj je s druge strane Hitler. Mogu Vam reći da stalno mislim na njega. Od šest sati ujutro. Pitam se jesu li i njega probudili kao mene? Ili su mu rekli tek maloprije, za fruštukom? Onda je on popio jedno sirovo jaje, da ojača glasnice i počeo urlati. Kladim se u što hoćete da se sada svi prozori na Speerovoj Kancelariji Reicha tresu od njegovih urlika.

KNEZ PAVLE
-Bio sam nedavno kod nega u Berchtesgadenu. Lijepo me primio. Opasno lijepo. Mislim da je u meni već vidio budućeg Petaina. Čak mi je to na neki način i potvrdio. Pitao me jesam li čitao izjavu starog maršala, kako ni Luj XIV nije imao više vlasti od njega. Vidite kako se isplati surađivati s Trećim Reichom? I u svemu je bio silno galantan prema Jugoslaviji. Ali sada će se svi oni njegovi čankolisci i poltroni potruditi da mu objasne kako je za svoju velikodušnost nagrađen balkanskim šamarom i udarcem opanka u tur. To će biti kao u Ilijadi, homerska srdžba! "Srdžbu Ahileja - Heilhitlera boginjo pjevam....." Moj Vladko, dragi Vladko, ta srdžba neće proći dok on ne spali Troju na ušću Save i Dunava. Jadni Beograde! Šta ti je to trebalo?!"

MAČEK
-Kneže, ne radi se o danima nego o satima. Sjećate li se što je na Krunskom vijeću rekao onaj slovenski mudrac Kulovec. Qui habet tempus, habet vitam! Morate potpisati prije nego padne odluka o kaznenoj ekspediciji. Jer ako mehanizam krene, stvar će ići dokraja, čak ako u međuvremenu Hitlera prođe histerija. On u ovome času misli da nitko na svijetu nema pametnijeg posla nego da mu se grohotom smije . To ga čini sasvim bezumnim. Treba mu skrenuti pažnju na nešto glupo i smiješno. A što može biti blesavije od toga da se dvije jugoslavenske polovice ratnički naroguše jedna prema drugoj. I da se prave kao da će povesti svoj vlastiti svjetski rat. To bi zbilja moglo navesti paranoika da na trenutak zaboravi sam sebe i čak da se nasmije. Ma zamislite: dvije seljačke vojske, jedna pod škrlacima, druga pod šajkačama, jedna s tamburicama druga s dragačevskim trubama, stoje jedna prema drugoj i ni da mrdnu. Ravnoteža snaga Pata i Patašona.

KNEZ PAVLE
-Dragi Maček, nas dvojica smo jako dobronamjerni i jedan prema drugome i obojica prema našim narodima. Kad smo sklapali sporazum, znali smo da je to prijelazna faza prema definitivnom razlazu. Ali civiliziranom, bezbolnom, brakorazvodu, kako je to bilo i u slučaju austrougarske monarhije. Koja je, nota bene, trajala šezdeset godina, čak je proživjela čitav Prvi svjetski rat, tek ju je Wilson u poslijeratnom europskom poretku razdesio. Mi se nalazimo na početku Drugog svjetskog rata. Vjerujem da se slažete sa mnom da će biti divno i krasno ako i mi ovaj strašni rat provedemo kao prestrašeni, ali mirni, stanari u zajedničkoj, a nesrušenoj, kući. Što će biti poslije rata, nije više važno, mili moji, kuda koji. Tako je bilo do današnjeg dana kada se sa srbijanske strane dogodio "formfehler", kako vi Hrvati volite reći, teški, teški formfehler.

MAČEK
-To je malo više od formfehlera.

KNEZ PAVLE
-Da, to je maksimalna uzurpacija. Vojni udar. I što sada? Vi predlažete da se puču odupremo. Ništa lakše. Za takav pothvat raspolažemo teritorijem, oružanim snagama, a bogami kod toga i pravo nešto znači. Ona Vaša dva šahovska poteza donose nam ako ne mat Simoviću a ono solidan remis, Hitleru ćemo bez borbe predati partiju zvanu Trojni pakt i biti tako pošteđeni nadiranja njegovih teških figura, a s engleskom obavještajnom službom, koja je naručila puč, odigrat ćemo nekoliko dopisnih partija u kojima ćemo pokazati da igraju mimo pravila i amoralno. Reći ćemi im da se to ne smije raditi vjernim prijateljima i zaljubljenim saveznicima: da zakolješ čitavog jugoslavenskog vola za jednu propagandnu šniclu.

MAČEK
-Slažem se i još uvijek ne shvaćam u čemu je Vaš problem?

KNEZ PAVLE
-Ako se čak sve dobro svrši što se danas pokvarilo, ako sutra, recimo, čujemo da je Simović pucao sebi u čelo i da su se generali povijena repa zavukli u svoje vile a poručnici u kasarne, odnos snaga u u našoj zemlji temeljito bi se poremetio. Srbija će ostati duboko osramoćena. Izgubit će autoritet kod svih u Jugoslaviju, izgubit će simpatije zapadnih saveznika i zadnje ostatke poštovanja sila Osovine. Svaki će balkanski pas na nju dizati nogu.

MAČEK
-Tješite se, kneže! Ako se obistini sve što kažete, Srbima će sada biti onako kako je Hrvatima bilo uvijek. Pa ipak smo pregrmjeli.

KNEZ PAVLE
-Sjećate li se da smo na Krunskom vijeću predvidjeli da ćemo, ako u ovoj rundi odbacimo Trojni pakt, dobiti ubrzo novu ponudu, ali s mnogo, mnogo težim i neugodnijim zahtjevima?

MAČEK
-I zelenaškim kamatama. Sjećam se, kako da ne. To nas neće mimoići.

KNEZ PAVLE
-Ne mogu zamisliti da se Hitler ne osveti. Beograd je počinio najstrašniji zločin: ignorirao je njegovu veličinu. Zar se može preko toga prijeći samo nekakvom verbalnom isprikom? Treba smisliti kaznu, koja bi maksimalno ponizila Srbiju. A što bi moglo biti sramotnije nego da se on pojavi kao zaštitnik nacionalne ravnopravnosti? U Čehoslovačkoj je to riješio tako da je Česima oduzeo državu, koju su imali odavno, a Slovacima, koji je nikada nisu imali, državu je poklonio i dao pride jednog popa za predsjednika. Vrhunac Hitlerove sadističke invencije bio bi da kaže Srbima kako ih neće okupirati i neće uništiti Jugoslaviju, ali će njih ostaviti da budu većinska služinčad manjinskim narodima.

MAČEK
-Maloprije ste rekli da biste rado vidjeli Zagreb kao prijestolnicu.

KNEZ PAVLE
-Ja bih bio oduševljen da se netko prije mene toga sjetio. Samo, nažalost, nisu se svi Srbi rodili u Sankt Petersburgu.

MAČEK
-Kneže, vrijeme leti. Jeste li odlučili da potpišete ova dva papira, koja spasavaju Jugoslaviju, ma kakva ona bila?

KNEZ PAVLE
-Uvjerili ste me, poštovani Maček, da bi moj momentani potpis otklonio aktualnu ratnu opasnost. Ali ja ove papire ne mogu potpisati. Čelično pero koje bi trebalo posredovati između mene i ovog sudbonosnog papira preteško je za moju ruku. To bih pero ja morao iščupati iz povijesne materije kao da je ono mač Excalibur zabijen u kamen. A vidite, da je ovoga časa na mom mjestu moj bratić i da ste ga Vi uvjerili kao što ste mene uvjerili u korisnost vladarskog potpisa, Aleksandar bi uz ležerni smiješak s najvećom lakoćom, kao da je pero, potegnuo čelik iz kamenih korica. A zašto? Zato što je on taj mač tamo i zabio. On je, naime, stvarao Jugoslaviju, ja nisam. To je stvar kompetencije. Ja se ne mogu šepuriti u Aleksandrovu šinjelu.

MAČEK
-Razumijem Vas, kneže. O, kako Vas razumijem! I mene muči isto pitanje. Svi se ponašaju prema meni kao da sam vođa hrvatskog naroda, a ja znam da sam tek njegov poslovođa.

KNEZ PAVLE
-Ne vjerujem Vam, Maček. Niste izabrali dobar trenutak da iznuđujete komplimente, vremena su zbilja preozbiljna.

MAČEK
-Vjerujte mi bar da mi nije lako reći ovo što ćete sada čuti. Otkad je ubijen Stjepan Radić, Hrvatska nema vođe. Ja sam od njega sve naslijedio. Stranku, ideologiju, biračko tijelo. Sve sam to sačuvao, pa donekle i unaprijedio. Ali se status vođe ne nasljeđuje. Vođa je onaj koji može biti nadomjestak za narod. Vođe i ubijaju, zar ne?

KNEZ PAVLE
-Ubijaju, ubijaju. A ubijeni se osvećuju.

MAČEK
-Vođa nije onaj koji za sve svoje akcije dobiva od naroda punomoć, vođa je onaj kojemu je sam narod - puna moć. Koliko puta sam ga zazivao s neba! Kod svake teže situacije uvijek sam se pitao što bi on na mom mjestu uradio? Nikada mi nije odgovorio. A tako je bilo i za njegova života. On bi uvijek znao što ću mu ja predložiti, a ja nisam mogao predvidjeti njegove poteze. Moje razmišljanje uvijek je logično, njegove odluke uglavnom začudne, ja sam sve efekte izračunavao, on je slijedio intuiciju.

KNEZ PAVLE
-Gledajte, ovdje, na stolu, još su uvijek ona dva prazna papira. Sada je na Vama red da nešto na njih po svojoj volji napišete i uredno se potpišete. Hoćete li da pogađam Vaš tekst?

MAČEK
-Molim lijepo!

KNEZ PAVLE
-Na prvom će papiru biti deklaracija o raskidu svih državopravnih veza Hrvatske s Jugoslavijom.

MAČEK
-Sudeći po Vašem glasu, mogao bih zaključiti da Vam taj postupak i ne bi bio sasvim stran.

KNEZ PAVLE
-Nije da Vam ga preporučujem, ali ništa tu nije za osudu. Srbi su to zaslužili, a Hitler bi se možda zadovoljio prizorom naše nesreće. Vjerojatno bi se u Berlinu procijenilo kako bi ovaj komad hartije, s kojom se jedva može obrisati neko solidno feldveblovsko dupe, mogao u Beogradu djelovati poraznije nego čitav Luftwaffe i deset blindiranih njemačkih divizija. Osim toga ništa ne košta, ni za benzin.

MAČEK
-Shvatio sam. Zapadne bi sile s najdubljim gnjušanjem osudile izdajničko napuštanje bratskog naroda u nevolji, njihovi bi političari zaključili da je tome kriv preblagi tretman nekadašnjih pobjednika nad poraženim Hrvatima 1918. godine. Svi bi jedva čekali da završi i ovaj rat pa da se ti propusti temeljito isprave a sve granice vrate na svoje versailleovsko mjesto. Je li tako, kneže?

KNEZ PAVLE:
-Ima nešto u tome!

MAČEK.
-U tom slučaju moglo bi se dogoditi da ja u zatvoru čitam kako u Beogradu kralj Petar II Punoljetni daje vojvodi Simoviću mandat za sastav koalicione vlade i da će u tom novom kabinetu portfelje zadržati i dva nekompromitirana Hrvata, Čedo X i Simo Y.

KNEZ PAVLE
-Bez šale, dragi Maček: odcjepljenje je i u miru prilična katastrofa, ali kad noževi rade a topovi grme, to je već apokalipsa.

MAČEK
-A što bi trebalo pisati na drugom papiru?

KNEZ PAVLE
-Taj bi papir trebao obznaniti svijetu da ste riješili sve dvojbe oko toga jeste li pravi vođa. Preuzimate svu odgovornost za naciju na sebe i ukidate sve posrednike između sebe i svog naroda. Tim aktom ćete zabraniti sve političke stranke.

MAČEK
-Pa Vi me, kneže, smatrate za fašista! Da bih ja gušio demokratske slobode!? Čak i one koje sam i sam uživao?!

KNEZ PAVLE
-Bože sačuvaj! Imali smo dosta vremena da se upoznamo! Vi spadate u najuvjerenije demokrate koje poznajem. No u Hrvatskoj je spontano nastao sistem koji fašisti grade programirano. Jedan narod, jedna stranka, jedan vođa. Hrvatska se politika, iz razumljivih i opravdanih razloga, formirala kao vojna struktura. Kao front vis a vis ugnjetačke kuće Karađorđevića. No što kad Vam posljednji Karađorđević padne pred noge kao progonjeni beskućnik? Neće li sada u svakom Hrvatu automatski popustiti disciplina. Jer došlo je vrijeme za pitanje kako dalje; vrijeme za naplaćivanje starih zasluga; vrijeme za osvete! Hrvatski političari, Starčević, Supilo, Trumbić, Radić, bili su ekstremni poštenjaci i askete, a i Vi ste im se priključili. Nisam siguran da li će Sveti Otac papa proglasiti svecem prvo Vas a onda nadbiskupa Stepinca? Ili obratno?

MAČEK
-Mene neće. Ne živim u crkvenom braku.

KNEZ PAVLE
-Hvala Bogu! Znači da imate bar minimalnu šansu da preživite kao političar i u narednom pokvarenjačkom razdoblju. Ali budimo ozbiljni, Maček! Sve što sam rekao o hrvatskoj situaciji, normalno je i zakonito. Samo je neprilika u tome što će se hrvatska politička demobilizacija obavljati u vrijeme kada se u starim demokracijama političari mobiliziraju. I to doslovno. U Britaniji su sve moje studentske kolege, aristokrati i konzervativci, već davno u uniformama. Neki su već poginuli. Kao avijatičari. Svi ostavljaju politiku za poslije rata. Svi žele oružje makar prepustili svoje glasače rovarenjima laburistima, koji ne idu na front jer moraju osiguravati proizvodnju.

MAČEK
-I kod nas će biti tako, kneže. Sve ćemo ostaviti za vrijeme kada ovaj kijamet prođe.


KNEZ PAVLE
-Ali kako kada će Vaša nezavisna država biti oaza mira? Vi imate čak i naziv za svoju državu. Radić ju je nazvao "Neutralna Seljačka Republika Hrvatska". A narod ima toliko toga i reći i htjeti? I nakupio se strasti i gorčina, mržnja i želja?

MAČEK
-Zaboravili ste da ja držim u ruci HSS, a on je dovoljno snažan da slobodno može ignorirati neke još nepostojeće stranke i strančice, radikalne struje i strujice.

KNEZ PAVLE
-Naprotiv, ja mislim da biste Vi mogli bez nekih većih briga ostaviti na životu svu tu stranačku sitnež, kad biste imali stvarnu kontrolu nad HSS-om. Što se sve nije u njemu skupilo, a što samo čeka svoj čas? Vi ćete se morati prema HSS-u ponijeti kao prema Jugoslaviji. Proglasiti da je stranački prsluk krivo zakopčan i da ga treba prvo raskopčati pa onda opet zakopčati! Ide li fina građanska dugmad u seljački kroj? Nije li Tortićevo desno dugme ušlo u Gažijevu lijevu rupu, a klerikalna rupa se pokazala pretijesnom za sve Bićanićeve modernizacije agrara itd...itd? Svi će intrigirati i međusobno se pred Vama tužakati, a ako ih ne uslišate obratit će se Vašim pokroviteljima iz Trojnog pakta moliti ih da ne budu s Vama tako uljudni a od Hrvatske tako distancirani. Nemojte se čuditi ako od Hitlera dobijete neko, doduše uljudno, pismo u kojemu će se Fuhrer pomalo čuditi da ste Vi tako strogi prema nekim desničarskim djetinjarijama, kao što su prebijanja raznih Cigana i komunista, a dopuštate vršljanja masona u novinskom izdavaštvu i židova u glazbenom životu. Pa ćete Vi morati maknuti direktora Opere, Sachsa, da bi židovska djeca mogla mirno ići u škole. Također, nemojte se čuditi, ako Italija predloži neke teritorijalne korekcije, da emigrant Pavelić organizira proteste stotine tisuća Dalmatinaca s parolama "Život damo, Split ne damo!". I proglasi Vas najvećim hrvatskim izdajnikom. I da bi on, kad bi bio na vlasti, znao od svog gostoljubivog domaćina Mussolinija sačuvati ne samo Split nego čak iskamčiti Trst.....Nešto ste ušutjeli, doktore. Dugo šutite.

MAČEK
-Računam koliko ću morati ustaša uhapsiti, koliko komnista, pa hrvatskih orjunaša, srpskih četnika? A bit će sigurno i smrtnih presuda. To je put koji mi Vi preporučujete, zar ne?

KNEZ PAVLE
-Pokušajte radije izračunati koliko ćete ljudi spasiti!

MAČEK
-To se ne računa. Niti pamti. Malo tko će uopće priznati da je spašen. Svaki čovjek živi s osjećajem da ima pravo na život, i da se ne treba za tu činjenicu nikome zahvaljivati, čak ni Bogu. Koliko je, recimo, putnika spasio željezničar koji je u zadnji čas primijetio da je skretnica položena krivo? Tu spasonosnu inspiraciju svi će odmah zaboraviti, čak i on sam.

KNEZ PAVLE
-Trebate učiniti prvi korak! Svaki korak ima drugačiju vizuru.


MAČEK
-Ja spadam u one koji se odlučuju na prvi korak kada su već učinili posljednji. Naš sporazum, kneže, ja sam vidio u duhu prije nego što smo prvi put sjeli za stol. Kako da učinim prvi korak u rijeku kada već vidim da po njoj plivaju mrtvaci? Moji mrtvaci! Kad bih bar mogao povjerovati da Hrvatska neće na kraju rata biti na gubitničkoj strani!

KNEZ PAVLE
-U tome ste kao i general Simović. Obojica budni sanjate 1918. godinu. On - kao najveću sreću, Vi - kao najstrašniju moru.

MAČEK
-A Vi, kneže, vjerujete li Vi da će ovaj rat završiti pobjedom Zapadnih saveznika nad silama Osovine?

KNEZ PAVLE
-Vjerujem ali ne tako slijepo kao Vi. A i to moje vjerovanje samo je vjerovanje a nikakvo znanje. Velika šahovska partija tek je počela. Sve figure još nisu ni ušle u igru. Osobito ne one najveće. Amerika možda i neće, a kod Rusije se još ne zna na koju će stranu. Ja sam pitao neke velemajstore koliko poteza mogu sa sigurnošću predvidjeti. Rekli su mi, zaboravio sam koliko, ali malo, vrlo, vrlo malo. A noćas, u spavaćim kolima, nisam mogao zaspati, valjda su me psovali pučisti kada su preuzimali vlast, pa sam pročitao jednu zanimljivu knjigu: "Darkness at Noon". Još je imam u džepu. To je roman o moskovskim procesima. Da Vam prevedem što glavni junak na jednom mjestu kaže o problemu koji sada nas dvojicu muči: predviđanje poteza u politici:"Za koga se pokaže da je bio u pravu u konačnom potezu, taj je uvijek u predzadnjem potezu nužno imao krivo i krivo postupao. Ali tko je bio u pravu u konačnom potezu, to se tek naknadno utvrđuje. U međuvremenu moramo raditi na kredit i prodavati duše vragu, u nadi da će nam Povijest podijeliti oprost...."

MAČEK
-....prodavati duše vragu....

KNEZ PAVLE
-Motto prvog poglavlja jedan je citat St. Justa: "Nitko ne moža vladati bez krivnje." Može li se dogoditi, gospodine Maček, da i ne-vladanje bude krivnja.

MAČEK
-Mislim da smo se dosta nagovarali. Kako shvaćam, Vi nećete potpisati.....

KNEZ PAVLE
-Što se tiče mog angažmana, moram Vas podsjetiti da su moja žena i djeca u rukama pobunjenika. Uostalom, već mi je svega dosta. Samo želim da me puste na miru i da mirno s porodicom odem u Grčku.

MAČEK
-Ne bojim se da Vas neće pustiti.

KNEZ PAVLE
-Ni ja. Najurit će me tako da se neću stići ni oprostiti sa svojim muzejem. Žao mi je, kakve su to lijepe kolekcije i sjajni eksponati! Možda će Vas zanimati da imam i dva izuzetna Meštrovića. "Moju majku" iz 1908. i "Povijest Hrvata" iz 1932. Oba mramora. Ona prva stvar čak je nešto vrednija, a došla je badava. Onu drugu Aleksandar je uredno kupio od autora.... Da, još uvijek mislim da je "Povijest Hrvata" preskupo platio.

MAČEK
-Sad možemo pozvati Šubašića, Krnjevića, Košutića i našeg starog prijatelja generala Nedeljkovića!



Moj predsjedniče!

Ovaj transkript o Vašem 27. martu (dramolet predugačak a nepredviđen) priveo sam kraju. Uskoro ćemo okončati i naš ispovjedni obred. U meni ste još jedanput stekli dušu koja je spremna da s Vama podijeli sve hrvatske klevete i kletve.

A što je dalje bilo u onih jedanaest dana, koji su preostali do katastrofe? Najkraće:

Iz dana u dan dolaze u Zagreb poklisari von Ribbentropa, koji Vas upozoravaju da pazite što radite! Najbolje bi bilo da se odmah odcijepite od ovakve Jugoslavije, u svakom slučaju da se držite podalje od Beograda. Fuhrer je, kažu, uvrijeđen i bijesan kao nikada prije. Međutim, Vi se od prijestolnice niti odcjepljujete niti u nju putujete. Tjedan dana preko svojih ministara ispitujete puls Simovića: je li on zbilja spreman držati se sporazuma po kojemu je dinastija Karađorđevića priznala Hrvatima onakav državni status kakav je zaspisan u Sporazumu?

Sedmog dana dolazi Vam posljednji put njemački pregovarač, Malletke, Vi mu opet objašnjavate svoje razloge, on ih s dubokim razumijevanjem prima, ali Vam ostavlja, kao svoj dar nabijeni revolver. Vi se niste njime poslužili. Osmog dana od puča ipak dolazite na mjesto zločina; posjećujete svog nesretnog partnera Dragišu Cvetkovića i privremenim autoritetom aktualnog moćnika oslobađate ga internacije, tako da slobodno može na svoj posjed u Nišku Banju, mjesto poznato po ljekovitoj vodi, nešto slično Kupincu (Jamnička Kiselica), nešto slično Petainovom Vichyju.

Devetog dana od puča prisustvujete sjednici vlade. Čudite se premijeru koji "govori same uobičajene fraze bez ikakva političkog sadržaja: Obraz, Kraljević Marko, Kosti pradjedova itd. Bilo je očevidno da Simović želi pod svaku cijenu zagaziti u rat." Ta mu se želja ispunila. Sutra ujutro, dok ste se brijali u hotelu, počelo je bombardiranje.

Kada ste izašli iz protuavionskog skloništa, zauvijek ste se lišili potrebe da više bilo kome i bilo kada tumačite kako je Jugoslavija kao lajbek, koji je krivo zakopčan pa ga treba prvo otkopčati a onda opet zakopčati. Nisu više bile važne ni rupice ni dugmad. Lajbeka više nema. "Štuke" su ga, uz stravično zavijanje, rastrgale na komadiće. Svoju slavnu metaforu možete pokloniti kakvom seljaku da mu posluži na njivi, kao strašilo za ptice.

Poglavlje o krizi i puču ovako ste rezimirali u "Memoarima":

Mislim da je ovdje potrebno da razjasnim koji su razlozi vodili mene i moje drugove da stvorimo zaključak da uđem u Simovićevu prevratničku vladu. Iako smo i ja i svi Hrvati bili uvjereni da je prevrat od 27. ožujka proveden protiv kneza Pavla zato što je u sporazumu "previše popustio Hrvatima" (sklapanje Trojnog pakta bila je tek zgodna izlika), ipak nam nije bilo drugoga izlaza. Ne priključiti se Simovićevoj vladi značilo bi automatsko priključenje Hitleru. I bez obzira na naše demokratsko i protunacističko gledanja na svijet, bili smo uvjereni da će Hitler konačno izgubiti rat, a mi Hrvati da moramo na svršetku rata biti na strani zapadnih demokracija. Nisam u ono vrijeme mogao predvidjeti da rat neće dobiti ni Hitler ni zapadni saveznici - nego komunistički Sovjetski Savez. Da sam to predviđao, možda bi odluka moja i mojih drugova bila drugačija. U tom slučaju ne znam da li bih mogao spriječiti da Hrvatska i Jugoslavija potpadnu pod komunistički jaram. Ne znam da li bi me zadesila sudbina monsinjora Tisa u Slovačkoj. No vrlo je vjerojatno da bih spasio veliki broj ljudskih života, i hrvatskih i srpskih."

Želio bih, dragi gospodine Maček, da ovo današnje dopisivanje završimo onako kako se i pristoji starcima: prisjećanjem na hrvatsku idilu koju ja poznajem samo preko Vaših uspomena. I mog tate, naravno. Na 38. stranici "Memoara" govorite kako ste bili kao rezervist (u to vrijeme to se nazivalo "pučki ustaša") mobilizirani poslije Sarajevskog atentata.

Na sabiralištu, iza Medicinskog fakulteta, okupilo se nekoliko tisuća ljudi s pozivima. Ali nisu mogli svi taj dan biti svrstani u bataljune, ni dobiti uniforme i opremu, pa "tko nije došao u vrstu, taj je mogao ići kud je htio, s time da se ima sutradan opet na istom mjestu prijaviti. Za opskrbu tih ljudi nije bilo spremljeno ništa, nego je pukovnik Pintar dao donijeti na dvorište dvije vreće srebrnog novca, pa je svaki čovjek, koji se tamo nalazio, bez obzira je li bio udijeljen u koji bataljon ili ne, i bez ikakvog upisivanja, dobio na dlan po jednu krunu. Kako je u ono vrijeme još vladalo staro poštenje, gotovo sam siguran da nitko nije došao po dva puta da tu krunu uzme."

Danas je stanje morala u našem narodu takvo da sam gotovo siguran kako te dvije vreće srebrnog novca ne bi uopće došle do mobiliziranih građana, a volio bih vidjeti onoga koji se ne bi bar dvaput vratio po nekontrolirano izdan novac. Čak ni u sebe nisam siguran, a ja spadam u poštenije Hrvate!

Ispričavajući se što sam Vam oduzeo toliko vremena, srdačno Vas pozdravljam starim našim usklikom: Vjera u Boga i hrvatska sloga

Zvonimir Berković

ZA RAVNOPRAVNOST SPOLOVA

I TRANSRODNIH OSOBA U ETERU

Nagrada za najbolje opremljen novinski tekst 2008!

Paradoksalno, ali već na samom početku 2008. moguće je zaključiti natjecanje za najbolju opremu novinskoga teksta u ovoj godini.
Bez obzira što tko učinio u ovih tristotinjak preostalih dana godine, apsolutno je nezamislivo da bi itko mogao nadmašiti domet samozatajnih pregalaca "Jutarnjega lista", koji su ovogodišnji Jom hašoah, Dan holokausta, dočekali spremno, svečano najavivši još jednu radnu pobjedu - konačnu plinifikaciju Jasenovca!
Nemam snage ni za kakav daljnji komentar; evo teksta...da, i naslova!...

Datum objave 25.01.2008 15:34
Zadnja izmjena 25.01.2008 15:34

SREDIŠNJA HRVATSKA
Plin će stići još ove godine u Jasenovac
Piše: Mate Piškor
Foto: Miroslav Kiš / CROPIX

Potpisan ugovor između Općine Jasenovac i novogradiške tvrtke Plin projekt



JASENOVAC - Do početka sljedeće sezone grijanja sva kućanstva i zainteresirane tvrtke na području općine Jasenovac imat će mogućnost priključka na plin. Rezultat je to ugovora o dodjeli koncesije za uvođenje plina koji su potpisali načelnica općine Jasenovac Marija Mačković i Josip Vuković, direktor novogradiške tvrtke Plin projekt.

Naglašeno je da će za uvođenje plina u Jasenovac trebati sagraditi oko 24 kilometra plinske mreže, te da je zanimanje za priključak pokazalo 300 kućanstava i desetak gospodarskih subjekata.

- Cijena plinskog priključka za kućanstvo bit će 4000 kuna, a čim to omoguće vremenski uvjeti počet ćemo polagati plinsku mrežu te početi s prvim priključenjima. Potrošači mogu biti sigurni da će imati plin do jeseni ove godine - rekao je Josip Vuković. Načelnica općine Jasenovac naglasila je da je uvođenje plina neobično važno za standard, ali i za razvoj te općine jer sve ulagače zanima infrastruktura.

Istodobno s gradnjom plinske mreže u Jasenovcu i ostalim općinskim naseljima počet će projektiranje plinskog sustava u susjednoj općini Hrvatska Dubica.



Bonustrack

dr.Kuro Bajraktare

I Kur-Bulatov na natječaju za ganc novu kratku priču pod naslovom:

Svinjska polovica Miljenka Jergovića



a koja počinje s:

Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku polovicu? upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda i nemre bolivit, a onda zapita:
- A koju?
Jergović ga dugo gleda i nemre bolivit.

Kur-Bulatov

Bestijarij, poetske minijature

SAID: ZVIJER KOJE NEMA



„dieses tier, das es nicht gibt. Ein bestiarium“

Said je pseudonim Iranca rođenog 1947. godine u Teheranu, koji je kao sedamnaestogodišnjak došao na na studij u Njemačku i u njoj zauvijek ostao.



Osamdesetih godina Said počinje pisati i objavljivati na njemačkom jeziku pa je tako danas njemački književnik i svojedobno (od 2000. do 2002.) prvi stranac na mjestu predsjednika njemačkoga P.E.N.-centra.

Said piše poeziju, prozu, radiodrame i dobitnik je više uglednih književnih nagrada, od kojih je najnovija Goetheova medalja u 2006. Djela su mu prevedena na više jezika.

Za svoj politički angažman i osobno zalaganje za progonjene i zatočene književnike odlikovan je medaljom Hermanna Kestena.

O knjizi:

Od knjige Franza Bleia Bestiarium der Literatur (Književni bestijarij) iz 1920. god. ta je neobična zoologija postala posebnom književnom vrstom. Said ponovno oživljava žanr i stvara duhoviti, katkad gotovo nadrealistički panoptikum koji obiluje porugom, satirom i erotikom. Na svome je Bestijariju Said radio punih jedanaest godina, a kad se 1999. godine knjižica najzad i pojavila, kritika ju je proglasila najljepšom, višom ludošću kakva već dugo nije viđena, i zvjezdanim trenutkom književnosti.
To je mali, ironični leksikon sa 74 životinjska portreta, ponekad i izmišljenih životinja, koji se nerijetko pretvaraju u apsurdno-duhovite, nadrealističke sličice.
Kratkim poetskim konstatacijama o osobinama, ponašanju i navikama pojedinih animalnih bića Said stvara alegorijske psihograme koji ne skrivaju povezanost s ljudskim ponašanjima i postojećim društvenim, umjetničkim i političkim prilikama.
S malo i precizno odabranih riječi Saidu polazi za rukom upečatljivo i točno karakterizirati svoje figure - koje se od albatrosa i bakalara, preko mukarine i murine nižu sve do zebre i žirafe - i čitatelju podastrijeti skurilni svijet od jezika, ljubavi i političkog zbivanja: tri teme oko kojih se vrti njegovo djelo, za kojima stalno poseže i s kojima se znalački poigrava.
Tako se kod Saida dupin neprestano smije i čovjek bi gotovo mogao pomisliti da se tu radi o nekom japanskom proizvodu;cvrčak uopće ne cvrči; on samo pili sunce za hladne zimske dane, jež se već godinama bavi uvođenjem reda u gradski promet i kompostiranjem dvonožaca; a papagaj u pravilu služi kao akustičko ogledalo; zbog toga svaki diktator posjeduje po jedan raskošni primjerak.

Sadržaj:

Kroz 74 ironična portreta životinja, što postojećih, što izmišljenih, perzijsko-njemački liričar SAID nam najviše govori o nama samima, o gorko-slatkom životu i društveno omeđenim putanjama kojima hodimo, o katkad začudnim, a katkad prepoznatljivim osobinama koje posjeduju njegovi animalule, mukarina ili baran, a koje manje ili više obradovani prepoznajemo kod sebe samih ako su poželjne, ili bismo ih rado pripisali drugima, ako baš i nisu.
Nešto bismo zasigurno i htjeli naučiti od njegove bestijalne menažerije: od mačke koja, eto, možda niste znali, tiho i neprimjetno ispraća kovčeg svoje vlasnice, a nakon toga, preko oglasa s fotografijom, traži novoga gospodarčića i dotad se tješi likerom od malina; od albatrosa, koji se nikad ne ispričava i nikoga ne moli za naklon.
Saidov je magarac stoički humanist i izučava algebru, pijetlu je hijerarhija sveta, osim ako upravo ne sluša Leonarda Cohena, a podnoktna uš, ako se pravovremeno ne suzbije, kroz nožne prste isisava čovjeku mozak - i takva žrtva onda često postaje općinski političar. Poznato?
Kad je pirana u nevolji, utočište nađe kod kanibala, zebra izbjegava ulični promet i mrzi uniforme, dok zec svoju lošu savjest s vremena na vrijeme smiruje stranom valutom. Korisno je znati da je albatros nekada bio protestant, a da danas više ne želi imati ništa ni s državom ni s crkvom, no da se i pored toga pridržava službeno propisanog ograničenja brzine.

Isječak iz djela:

indijski kos

indijski kos nikad sâm ne ide u robne kuće.
ne čita ni knjige jer vjeruje da obrazovanje životinju previše približava čovjeku.
no u prometnom zastoju povremeno sluša pripovijetke thomasa manna.
indijski kos nije socijaldemokratski nastrojen niti je sindikalno kompatibilan.
nikad se ne javlja na telefon, no nije ovisan o vremenu te i u mraku može pjevati.
voli duge šetnje udvoje - najradije po spaljenim šumama - i pritom uvijek ide korak iza čovjeka.
živi od dijaloga i umire od monologa; većina ljudi za njega je preglasna.
tu i tamo idijski kos se upusti u podrivanje četvrti u kojima vlada tolerancija.



mukarina

mukarina živi samo u tami; na poziv maloljetnih majki izlazi pak na sunce, daje mlijeko i pjeva schubertove pjesme.
jednom godišnje otpuže natraške u more - po ribu koja šapće.
mukarina je analfabetkinja, jede papirusovu travu i nada se da će tako naučiti čitati i pisati.
u slobodno vrijeme guta svekolike boje kako ništa sa strane ne bi ometalo one koji se vole.
kad je uhvati hunjavica - jednom godišnje i po tjedan dana - iz usta joj izvire ljubičasta tekućina od koje žene postaju ljepše.
mukarina potječe iz onog doba kad je europa prirodnim mostom bila povezana s afrikom - stoga ona još i danas plače, lica okrenuta prema crnom kontinentu.

GANZ NEUE NATJEČAJ!

ULAZI MILJENKO U MESNICU I KAŽE:
TREBATE LI SVINJSKU GLAVU?



Nakon natječaja: Ide Miljenko Jergović ulicom i..., raspisuje se natječaj s temom:

Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu i kaže: Trebate li svinjsku glavu? Mesar...

Mislim da je to ingeniozan i nadahnjujuć početak!
Zanimljiv je međutoa sam historijat te ideje.
Dr.Lebowski, doajen, filantrop i multimedijski pregalac, predložio je inačicu jedne moje, sada već kultne priče; poslušajmo dobrog doktora još jednom:
- Nemanja, ako dopuštaš nadogradnju tvoje crtice o mesnici. Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu i kaže: Trebate li svinjsku glavu.?
dr. lebowski
Što sam ja mogao drugo kazati nego:
- Ha, ha, briljantno! Ne da dopuštam, nego ćemo zajednički potpisti tu, unplugged verziju; dakle:

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda i nemre bolivit.

i/ili

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda, nemre bolivit da tako nešto čuje, jasno, i vidi, i to vrlo jasno, pa odgovori:
- Ne hvala, imamo već jednu.
Jergović ga dugo gleda i nemre bolivit.

Eto, imate sada prijeko potrebna objašnjenja, naputke i zorne primjere. I kao što monah sozrecava logosnost svake tvari u njenom večnom određenju, tako i vi pišite svoje priče. Srećno!

SREĆAN ROĐENDAN

DRUŽE M.

Danas je mom drugu i prijatelju Igri rođendan.
Ne mom, našem Igri, nešem je prijatelju rođendan.
Trideset i peti.
Užas. Praktički, već je tu, na pola puta.

Mogao bih mu čestitati rođendan na razne načine. Izabrao sam ovaj:
Čestitat ću mu pjesmom ukradenom iz danas nepostojećeg, a nekoć vrlo obljubljenog Hrama Sv.Polucije.
Napisala ju je, jasno, Luce.
Zašto je ta pjesma prikladna i posebna?
Evo zašto: mislim da je nastala sinergijski, i to ne zajedničkim radom, nego uplivom onog nečeg skupnog, patologijskog, što ne pripada nikome od nas zasebno, ali je, poput egregora ili sposobnosti orijentiranja jata ptica, svojstvo cijele te melanholične družine: riječ je o onome što utjelovljuje Antilopije, glavni junak ove pesme, koji se iz mojih komentara i Markizovih postova, preselio i u Lucinu pjesmu, i tako je putovao konačno do Igre, kao naš zajednički poklon.

Dragi moj M., Igra naš, sretan ti rođendan, uz pesmu vokalnoinstrumentalnog sastava Beirut!



A sad Luce:

PODVIGOPOLOŽNIK

Vaseljena je preobražena: iskoni be Mit ili činjenica; potom Povratak cara; sada, pre Zadužbine, sledi Podvižništvo.

Tko ima uši, neka čuje, što Duh govori crkvama: Tko pobijedi, neće mu nauditi druga smrt.
Otkr. 2:11

Kao krinovi procvetali su u najzabačenijim pustinjama pre monaške zajednice, koje su ubrzo postale mesta utehe i nove nade vasceloj vaseljeni. Kako tada u drevna vremena, tako i sada monasi svojim smirenim optimizmom nastavljaju da svedoče svetu da se jedina istinska radost može naći u tajni krsta.



Monah tinja u noći kao sveća pred ikonom. Jeste.

Osnovni smisao monaškog života najjasnije se može sagledati u svetlu krstovaskrsnog podviga podvigopložnika Hrista, koji u svome krajnjem smirenju krsne smrti pobeđuje samu smrt i vaskrsenjem otvara dveri besmrtnosti i netruležnosti palom coveku. Zato je pravoslavni monah, pre svega, ispovednik-mucenik, koji delatno, svojim podvižnickim životom svedoci do krvi blagovest pobede nad smrću.

Njegov podvig nije samo asketski proces etickog usavršavanja, kakav nam je poznat i u drugim religijama i filosofskim sistemima, već nadasve, proces integralnog preobražaja pale covekove prirode u svetotajinskom i blagodatnom životu Crkve kao tela Hristovog. U svome neprekidnom podvigu saraspinjanja raspetom Bogu-Logosu, na krstu dobrovoljnog stradanja, monah svakodnevno umire starom coveku zarobljenom okovima bioloških zakona pale i ogrehovljene prirode, da bi još za života vaskrsao kao nova tvar, obnovljena silom Duha Svetoga. U tom procesu on suštinski postaje silom blagodati Božije, nova tvar, zasnovana na sasvim drugacijim ontološkim pretpostavkama. Monah postaje »bog po blagodati», «nebeski covek», «anđeo u telu», kao što pevaju crkvene pesme.
Sveti apostol Pavle gromko blagovesti veliku tajnu koju duboko proživljava svaka bogocežnjiva duša pravoslvanog monaha: «Sve smatram za đubre da bih Hrista stekao i poznao Njega i silu Njegovog vaskrsenja i zajednicu Njegovih stradanja SAOBRAŽAVAJUĆI SE SMRTI NJEGOVOJ» (Fil. 3, 8-1O). Zaista, za monahe je ovaj prolazni život saobražavanje smrti Hristovoj delatno ostvarenje krštenjskog zaveta, jer krstivši se u smrt Hristovu sapogrebuju se Njemu i postaju jednaki sa Njim jednakom smrću, da bi savaskrsli Hristu. (up. Rim. 6, 4-5). Zato je za monahe, koji svaku rec Gospodnju podvigom krsne ljubavi odstradavaju, samo jedno važno - postati zajednicar Hristovog vaskrsenja i sanaslednik vecnoga života - nova tvar koja kao živi kavasac besmrtnosti zakvašava vascelu grehom umrtvljenu tvar koja uzdiše i tuži u okovima greha. Na taj nacin monah tiho i nenametljivo, preobražavajući samoga sebe blagodaću Božjom sveštenodejstvuje svojim molitvama, suzama i trudovima tajnu vaskrsenja celome svetu.
Oduševljenji premudrošću krsta, koja je pred ocima sveta ludost, monasi, po recima apostola, živi se stalno predaju na smrt za Isusa, da bi se i život Isusov projavio u smrtonom telu njihovom. (up. 21 Kor. 5, 10-11). Umirući svojoj ogrehovljenoj volji dobrovoljnim i bezropotnim poslušanjem; svojim strastima – podvižnickim uzdržavanjem; sujeti svetskog života – monaškim smirenjem i trpljenjem, monasi zadobijaju istinsku slobodu, koja se ne može definisati u uskim okvirima fizickih zakona, socijalnih i politickih teorija, već jedino u sveri blagodatnog života u Hristu Isusu. Oni gube sebe i zaboravljaju, da bi sebe našli i upoznali na jednom višem nivou postojanja. Žrtvuju vascelo svoje biće kao žrtvu svepaljenicu. Veliki su to logicki paradoksi i cudesna je ovo tajna skrivena od premudrih ovoga sveta. Zato je sva silina života koja zraci sa lica pravoslavnih monaha sakrivena u tajni životvorne smrti krsne, u dubini životoistocnog groba Hristovog. A oni, koji su srcem poznali tu tajnu i krenuli bez ikakve rezerve za Gospodom, ne cakaju samo obećanje blaženstva «zagrobnog života», već hitaju da sa radošću još u ovome životu umru u Hristu da bi zadobili vaskrsenje duše i pre svopšteg vaskrsenja i tako zaživili u predukusu eshatološke stvarnosti i pre svršetka vremena. Zato su oblagodaćeni monasi provesnici besmrtnog i vecnog života koji blistaju kao parcići neba u tmini svetske doline suza.

Rascvetali krst monaški

Težak je ovo podvig, svakodnevno liptanje krvi – podvig u kome se sve prodaje da bi se kupio «biser mnogocenjeni». Ali sve te bolove i tuge monaškog krsta blaži tiha nada i radost vecne utehe, nepokolobljiva vera i uverenost u svaku rec Božiju. Gde je krst, tu je i radost koja dolazi za njim. Radost je zapravo i zacaurena u dubini krsta kao njegova najdublja tajna. Monaški krst je kao rascvetali Aronov štap, kao oživela usahla utroba Sarina koja rađa u veri po Božjem obećanju. U znaku životvornog rascvetalog krsta Gospod podiže uboge i nišce, a gorde ovoga sveta obara u stidu. To je cudesni znak koji u sebi skriva vascelu tajnu božanskog domostroja spasenja, i zato je citav podvig ovaploćenog Gospoda od vitlejemske peštere do golgotskog krsta razumljiv i objašnjiv samo u svetlosti smirene filosofije krsta. Otuda je i monaški život kao život krstonosni sav ispunjen radošću krsta, naizgled bespolodan i suv zraci velikom silinom životnog optimizma i nade. Odeveni u crnu rizu pokajanja i duboko skrušeni u molitvenom placu, duhonosni monasi su nepresušni istocnici radosti koji napajaju žedne i obremenjene duše novom životnom nadom i verom. Kao krinovi procvetali su u najzabacenijim pustinjama pre monaške zajednice, koje su ubrzo postale mesta utehe i nove nade vasceloj vaseljeni. Kako tada u drevna vremena, tako i sada monasi svojim smirenim optimizmom nastavljaju da svedoce svetu da se jedina istinska radost može naći u tajni krsta.

Preobraženjem do «Prvobitne krasote»

Monasi su duhovni ratnici koji se u neprekidnoj borbi sa strastima oslobađaju okova smrti. Svakoj strasti protistavljaju suprotnu vrlinu: stomakougađanju – post, telesnoj pohoti – celomudrenost, gordosti – smirenje ... i sve svoje želje, prohteve sahranjuju u zemlju blažene poslušnosti i samoodrecenja, dok sama blagodat Božija ne ispravi i ne obnovi grehom deformisane prirodne sile njihove i dade im njihov prirodni i bogomdani smisao i cilj. Sveti oci nas uce: «Daj krv, da bi primio Duh». I kroz ove reci projavljuje se tajna krsta – «umri savršeno, da bi živeo savršeno», savetuje sv. Varsanufije. Da bi dostigli svoj cilj ili makar krenuli ka idealu istinskog monaškog života, monasi sve svoje sile usmeruju ka tome da izađu iz okova svoga samoljublja i gordosti, žrtvujući i prazneći sebe do beskraja. Oni traže svoje istinsko «ja» gubeći sebe za ovaj svet i zaboravljajući svoje «pseudo - ja». Da bi postali istinske bogolike licnosti, otvorene u ljubavi prema Bogu i bližnjem, oni odbacuju bezlicne maske sebicne individualnosti i odricu se svojih lažnih i neautenticnih potreba, cak i biloški prirodnog sežući ka nadprirodnom, samo da bi pronašli «prvobitnu krasotu» koju nam je otkrio Novi Adam - Hristos, obnovivši pali lik starog Adama. Monah se ne bori protiv onoga što je Bog stvorio i «što dobro bješe veoma». On ne ustaje protiv Bogom sazdane prirode, već protiv sile greha koja je obolestila i otruležila prirodu otrovom smrti, osmrtivši ono što je sazdano za besmrtnost i netruležnost. Ta sila greha deformiše covekov duhovni organizam, njegovu licnost i prirodne sile unakazujući Božiji lik u njemu. Zato da bi se greh, smrt i đavo pobedili potrebno je sve žrtvovati. Gospod nas poziva; «Ako dakle, ko hoće da ide za mnom, neka se odrece sebe i uzme krst svoj». (Mk. 10, 21). U tom pozivu sadržan je celi manifest monaškog života. Slediti Gospoda ne znaci, dakle, samo umom prihvatiti Njegova moralna i duhovan ucenja, već, delati istu sudbinu sa Gospodom do golgotske smrti. Pravoslavni monah se zato ne odrice samo onoga što «ima», već i onoga što trenutno «jeste» u svom palom stanju. Zato da bi našao sebe, on cepa sve svoje i sebe samog kao krpu pred Bogom, pred ljudima i svakom tvari, te se oblaci u hristopodobno smirenje. On kao martir dobrovoljnog stradanja živo svedoci premudrost tjne krsta. Otuda su hiljade monaha, sa žarom ranohrišćanskih mucenika, ostavljali luksuz i sjaj svetske sujete i bežali u rupe i jame planinske odevajući se u rizu smirenja i poniženja, da bi ih gospod odenuo netruležnom rizom netvarne svetolsti. Sve su svoje bacili pred Gospodom, omrznuvši na sve što je pred sujetnim svetom casno i hvaljeno. Bogataši ostaviše svoje bogatstvo, carevi carstvo, mudraci svoju svetsku mudrost. I, o cuda, oni koji nekada življahu u obilju, slavi i sjaju svetske moći postadoše prosjaci i ubožjaci Hrista radi, koji u ritama, poput Jova mnogostradalnog, na đubrištu vapiju gospodu za milost. Mudraci svetski postadoše jurodivi; blagoglagoljiva usta, Hrista radi, zanemeše najsmirenijim, ali i najrecitijim molcanijem. Svi oni prezreše svet, ali ne svet jao premudru tvorevinu Božju, već silu greha koja se služi svetom kao oruđem vecne smrti i osude; prezreše truležno i prolazno da bi primili netruležno i vecno, kao dar Božje ljubavi, a ne kao licno postignuće. Ostaviše svet zaražen otrovom greha i smrti da bi ga u vecnosti nalsedili preobraženog i blagodaću vaspostavljenog. Njihovo sledovanje Hristu nije bila stvar razumskog ubeđenja, već jednog sasvim celovitog delatnog preobražaja kojim ontološki postaju autenticne licnosti kakve ih je Bog prvobitno i odredio. Čitava asketika Pravoslavne Crkve duboko je utemeljena na premisi da je pali covek svojim otuđenjem od boga otuđio sebe i od samog sebe, da je njegova licnost u palom stanju tek samo maska, tragicna karikatura grehom deformisanog lika Božjeg, koga treba pronaći i obnoviti svetotajinskim i podvižnickim životom u crkvi. Zato je asketiki život pravoslavnog monaštva, iako spolja naizgled po mnogim svojim formama slican podvižništvu nepravoslavnog Zapada i Istoka, potpuno unikatni i pociva na sasvim drugacijim antropološkim osnovama.

Sila koja se u slabosti projavljuje

Pravi monasi su istovremno i najslabiji i najaci ljudi. Sila se njihova u slabosti projavljuje. I zaista, kao što govori bogomudri apostol: «Ono što je slabo pred svijetom izabra Bog da posrami jake»., (1 Kor. 1, 27), veliki svetilnici egipatskih i plaestinskih pustinja bili su cesto prosti i jednostavni ljudi, ali u svom smirenju prozreli su premudrost krsta Hristovog i obukli se u njegovu silu. I kao što nekada, od prostih ribara postadoše apostoli - prosvetitelji vaseljenje, tako i ovi sveti starci zasijaše božanskom mudrošću. Poznavši nemoć i slabost svoga paloga bića smiriše se pred Tvorcem, i budući nemoćni postadoše svemoćni u Hristu.Jer tek onda kada potpuno izgubimo sebe i sve svoje razapenomo na krstu potpune predanosti Gospodu, u nama pocinje da deluje druga sila koja nam daje snage za ono što je iznad naših moći. Tajna velikih podviga svetih otaca nije u tome što su oni bili snažnijii i jaci od ljudi današnjeg vremena, već u tome što su se potpuno odrekli sveta i svetksih uteha predajući sebe bez ostatka Gospodu, u krajnjem smirenju i poznanju svojih ljudskih nemoći. Kada covek nije više u stanju da išta ucini, tada nastupa Bog, koji iz prašine podiže nišce i uboge koji mu neprestano vape skrušenim i umilnim srcem. U našem vremenu isuviše je malo onih koji su spremni da se odreknu sebe, da potpuno odseku svoju palu volju i trpljivo podnseu voljne i nevoljne žitijske skorbi, jer današnji covek je cvrsto oslonjen na logiku svoga racionalnog uma i na sve je pere spreman osim na to da razapne svoj um i baci ga u bezdan logicke neizvesnosti krsta. Kao nekada za Jevreje i stare Jeline, krst je i danas kamen spoticanja za mnoge ljude.

Smirenje - ključ podviga

Svi monaški podvizi: post, bdenje, uzdražanje, simoraštvo, molcanije, molitva i dr. Sami po sebi nemaju nikakvu delatnu silu i moć i nemocni su pred silom smrti. Ti podvizi se samopouzdano i proizvoljno uz razne asketske metode primenjuju u drugim religijama kao svojevrsne magijske aktivnosti, koje same po sebi mogu doneti neku tobožnju duhovnu slobodu i prosvetljenje. Pristup pravoslavnog monaha je korenito drugaciji, jer monasi sve te podvige temelje na osnovnom krstonosnom podvigu smirenja, koji je potpuno stran i nepoznat u svim drugim religijama sveta. Sveti Oci definišu smirenje kao poznanje Božje svemoći i svoje vlastite nemoći, palosti i obolešćnosti vascelog bića. Smirenje je zapravo svest i duboki duhovni osećaj da smo mi pad, a On jedini Vaskrsenje, da smo mi smrt, a On život, da smo mi mrak, a On jedini svetolost. A gde je smirenje bez ljubavi, bez straha Božijeg, bez placa i suza? Te osnovne duhovne vrline jedina su plodna zemlja na kojoj jednom posađeni pomenuti podvizi donose duhovni plod. Monah posti ne zato što je post sam po sebi spasonosan, već posteći po poslušanju, a ne samovoljno . On delatno ispoveda svoje smirenje pred Gospodom i da ne živi covek samo o hlebu, već o svakoj reci koja izlazi iz usta Gospodnjih, kao što nas je sam Hristos naucio u svom kušanju na gori. Post sam po sebi, kada nije praćen smirenom molitvom i kada se proizvoljno upražnjava može da bude veoma pogibeljan i po telo i po dušu covekovu. Monah živi u nestjažanju i siromaštvu «ništa sebi samom ne sticući niti cuvajući, sem ono što je na opštu potrebu, i to iz poslušanja, a ne po svojoj volji».» Na taj nacin on delom ispoveda da se ne treba strasno vezivati za tvar, niti nalaziti telesnu i duhovnu utehu u tvari umesto u Tvorcu. Monah ćuti ne zato što je to vrlina po sebi, već zato što sebe smatra neukim i nedostojnim da bilo šta kaže; on postaje «lud» za ovaj svet i odbacuje mudrovanje ovoga sveta zasnovano na fantaziji uma i pomislima, da bi se omudrio netruležnom premudrošću Hristovom. Mnogi sveti monasi živeli su kao neulgedni ubožjaci ispovedajući samim svojim nacinom života svu bedu unutrašnjeg stanja palog coveka, da bi se tako upodobili cariniku i ubogom Lazaru i primili njihov udeo u onome svetu. Oni su birali neudobna mesta za život, pustare, pešcare, daleko od naselja, želeći da se u samoći više približe Gospodu. Iskusni podvižnici dobro su znali da se telesni um lako saobražava okolini i da se život u luksuzu i bogatstvu cesto nesveno pogubno odražava na dušu, koja se tada teže smirava. I sv. Isak Sirin sa tugom konstatuje da nema coveka koji je u stanju da potpuno odoli iskušenjima sveta živeći u njemu. Zato su se monaška staništa uvek odlikovala prostotom i siromaštvom, ne bi li ih kako i sami uslovi života vaspitali u siromaštvu duha i prostoti uma. Ali ipak, podvig koji se najjace izražava smirenje pred Bogom je podvig poslušnosti starcu koji zapravo predstavlja istinski temelj monaškog života. To je pre svega podvig kojim smiravamo svoju volju pred Božijom voljom koja se izražava preko starca. Monah kroz poslušanje prinosi na žrtvu ono što predstavlja najveće bogatstvo palog coveka . slobodu rasuđivanja, ispovedajući delatno na taj nacin potpunu svoju prednost i povrenje pred Gospodom.
Svaki, dakle, monaški podvig predstavlja izraz dubokog unutrašnjeg smirenja covekovog srca pred Gospodom, dok ti isti podvizi vršeni bez potrebnog smirenog i skrušenog raspoloženja duše i po svojoj volji i rasuđivanju ne donose nikakav duhovni plod i srce podvižnika još više ispunjavaju mrakom gordosti. Bogu nisu potrebni naši podvizi, već srce naše koje mi svojjim podvizima vaspitavamo da otvori svoje veri Božijoj blagodati, jer Gospod nikada na deluje jednostrano bez makar najmanjeg ucešća naše slobodne volje. Zato se monah trudi ne da sam svojim silama promeni sebe, nekim instant «autentnim treningom», već da se smiri, skruši u poznanju svoje slabosti, te tako privuce blagodat Božiju koja je jedina u stanju da pobedi silu greha. Jedino «srce skrušeno i smerno Bog neće prezreti». Mnogi pravoslavni monasi nisu veliki podvižnici u postu, bdenju i drugim telesnim trudovima, ali zato je njihov umereni podvig zasnovan na poslušanju i rastvoren smirenjem i dubokom svešću o svojoj nemoći i ogrehovljenosti, dovoljan da ih uzvede u njihovom blagodarnom trpljenju svih životnih nedaća do velikih duhovnih visina. Bogu nisu potrebni jaki i sposobni, mudri i pametni, već smireni i poslušni, koji kada ih Gospod u svoje i Njemu jedino poznato vreme, uzdigne, neće božanske darove pripisivati sebi i svojim spososbnostima, već će se još više smiriti pred svojim Tvorcem, kao što plodovita voćka obremenjena zrelim plodovima, sagiba svoje grane ka zemlji. Zato kod parvoslavnih podvižnika nema one magijske poze indijskih fakira i gurua ili barokno ekstravagantnih zapadnih mistika; sve je kod njih duboko opšteljudsko, smerno i sastradalno, jer duboko osećaju i znaju da sve što cine iznad svojih moći, to cine silom koju im BOG daje, a sebe smatraju tek nevrednim zemljanim sasudima u koje je po neizmernoj i nicim zasluženoj milosti Božijoj ulivena blagodat Božja, tako da preizobilje sile bude od Boga, a ne od njih. (up 2 Kor. 5,7).

Delatni bogoslov

Monasi ne proucavaju svojim razumom neku apstraktnu «istinu» i ne govore o njoj, već odstradavaju put jedinog ISTINITOGA, put koji jedini vodi iz lavirinta smrti i truleži. Oni ne koriste svoj intelekt da bi dosegli do najdubljih tajni Božijeg otkrivenja, već smiruju sebe do zemlje. Obrezuju svoj um molitvom i rezvenjem (molitvenim bdenjem uma), jer dobro znaju da se do poznanja božanskih tajni ne dolazi analitickim i spekulativnim razmišljanjem, već samim životom u Hristu, tj. vršenjem Božijih zaposvesti, opitnim zajednicarenjem u smrti i vaskrsenju Hristovom. Zato su monasi pre svega, delatni bogoslovi koji se ne bave teologijom kao naukom već je žive svojim životom. Teologija je danas u velikoj meri sužena nba jedan logicki i filozofski sistem, udaljen od prakticnog duhovnog života i sve je ređe plod molitvenog tihovanja uma i bogootkrivenja. Sveti Oci, su teologiju posmatrali u svetlu prakticnog izlecenja duše od strasti, kao svojevrsan terapeuticki metod. Njima je bila strana svaka sholasticka sistematizacija bolosovksih saznanja. Pred svetom su govorili o božanskim tajnama tek akda su ih podvigom prakticno proživeli i svetotajinski okusili. Zato je za njih svako teologisanje bez opita ravno teomahiji. Tj. bogoborstvu. Čitajući svete Oce jasno uviđamo da bogopoznanje nije neki intelektualni gnoseološki proces već živi susret sa licnim Bogom – bogoviđenje i oboženje, dakle, jedan sveobuhvatni ontološli preobražaj, koji se ne može postići bez ocišćenja srca – «Blaženi cisti srcem, jer će Boga videti». Zato monasi ne proucavaju Boga, već, kako rece jedan savremeni duhovnik žtvuju vascelo svoje biće, da bi primili na dar ono što je božansko». Ne menjaju ljude i svet oko sebe svojim savetima i poukama, već menjajući, osvećujući i prosvetljujući seb e, menjaju i preobražavaju na cudesen nacin celi svet. Monah isunjen blagodaću, živa je ikona božja, nepresušni izvor neizrecive teologije, i najtoplije utehe tužnim i obremenjenim. On ne govori svetu o velikim teološkim dubinama, jer je svestan da se ne može razumeti tajna Božja bez prethodnog podviga pokajanja – preumljenja (suštinske promene uma – nacina mišljenja, rasuđivanja),. I da nema istinskog znanaj bez sirenja, kao ni pravog bogoviđenja bez cistog srca. Tome nas uci i sv. Maksim Ispovenik, koji kaže da je znanje bez podviga fantazija. Zato monah, pre svega svojim licnim pokajanjem, smirenjem, skrušenošću srca poziva svet vapijući: «Pokajte se, jer se približi carstvo nebesko!»
Primeri svetih podvižnika nas uce da je istinskobogoslovsko svedocenje vezana za stradanje, za krst Hristov, i samo onaj koji je Boga okusio pijući gorku cašu stradanja za Hrista može i sme da prosvećuje i oplemenjuje svet oko sebe, i da bogoslovstviuje sa smelošću teologa-bogovica, koji ne otkriva Boga svojim ogrehovljenim razumom, već kroz koga se sam Bog otkriva i deluje. Dakle, samo oanj koji je Boga video «kakav on jeste» i opitno okusio «da je blag Gospod», u sili krsta i «raspeću uma», dobija blagodatnu silu koja ne preobražava i ne poucava ubedljivošću izraza već snagom duha.
Monaštvo je od velikog znacaja za savremenu teologiju jer je sacuvalo i svedoci njen starodrevni prorocki karakter – teologija koja je pre svega rec OD Boga, bogootkrivenje, a ne covekova rec i ucenje o Bogu i božanskim tajanama. Pored toga monaško predanje cuva i njen podvižnicki i isihasticki metod zasnovan na podvigu smirenja, poslušanja i molitvenog ocišcenja uma i srca, jer se živa rec istinskog bogoslovlja Duhom piše samo na tablicama ocišćenog srca. (up. 2 Kor. 3, 3-6). Drugaciji je put akademskog teologa od puta podvižnika monaha, koji se na bavi inetelekgtualnom refleksijom već molitveno bdi na dverima svoga srca. Nakon dugovremenog truda, pokajanja, suza, on postaje sposoban da svoji profinjenim i omolitvljenim umom, razlikuje božanske od demonskih energija (dejstava) i da prepoznaje pomisli ne podvragavjući ih logickom sudu razuma, već osećajući ih «po ukusu». Zato nema tologije bez duhovnog rasuđivanja, bez sposobnosti «razlikovanja duhova», niti ovoga bez prethodnog podviga ocišćenja od strasti. Ovaj teološki metod sasvim je suprotan akademskom koji se zasniva na intelekutalnom maštanju, pri kome ogrehovljeni razum, još podvigom neocišćen i blagodašu ne osvećen, sam na svoju sliku i priliku oblikuje sliku o Bogu i svetu oko sebe. Zato je koren svake jeresi i gordosti upravo u nameri da se «prepravi», po aršinima pale prirode i racionalne logike, ono što je u božanskom otkrivenju tobož nelogicno. Ovaj teološki metod potpuno je preovladao u teološkoj misli nepravoslavnog Zapada, gde je stvoren jedan veštacki jaz oizmedju asketske i akademske teo.logije. Dok prva ide u krajnost najopskurnijeg mistickog sentimentalizma, druga se pretvorila u sholasticku i naucnu disciplinu. Pravoslavni mnoasi koji su oduvek cuvali podvižnicki i isihasticki karakter boslovlja, imaju danas izuzetno veliku ulogu u ocuvanju autenticnog pravoslavnog bogoslovskog predanja.

Misionara sa stradalne ljubavi

Svedoceći svojim životom radost krsta svetu, tiho i molitveno, monah otkriva novi smisao i znacaj cele Bogom sazdane tvari. Zato monah ne prezire svet, već ga posmatra u svetlosti krsta i vaskrsenja Hristovog, u perspektivi preobražene lepote u vecnosti. Na taj nacin on daje svetu jednu netruležnu i beskrajno duboku vrednost. Svojim licnim podvigom saraspinjanja Hristu kroz podvige monaškog život, monah blagovesti novu istinu svetu – da se vrednost i smisao ovoga života i sveta može razumeti samo kada «sebe razapnemo svetu i svet sebi», kada svet i sve u njemu vozdignemo na nivo vecnosti. Odricući se sveta i ustajući protiv svih lažnih merila, odnosa i navika savremene covekobožne i antihristovske civilizacije, monah živo svedoci jednu novu i autenticniju sliku stvarnosti, sasvim drugaciju, bogocovecansku logiku postojanja, ili ikonografski receno, jednu «obrnutu ontološku perspektivu».
«Svet u zlu leži» i citava tvar se posle praroditeljskog greha pognjurila u smrt i ništavilo. Ono što je za vecnost sazdano da slavoslovi tvorca, postaje oruđe đavola, koji koristeći palog i ogrehovljenog coveka «pre-sazdava» svet, na svoju sliku i priliku i vrši prepravku Bogom stvorenog poretka, «stvarajući» preko njemu podcinjenih ljudi tzv. «Novi svetski poredak». Ne videći da je osnovni razlog «nesavršensosti» i tobožnje nepravednosti ovoga sveta upravo u tome što je izgubio svoj prvobittni liturgijski odnos sa Tvorcem i tvorevinom, pali covek se upinje da sam svojim silama preobrazi svet, da ga ucini humanijim, pravednijimi boljim. Čitava savremena evropska cifilizacija plod je ove tragicne zablude. Zato je Zapad još davno odbacio jednog «nesavršenog i nelogicnog» Boga i zamenio ga covekom humanistom, koji se jnoš lažno prikriva iza lika Hrista Spasitelja, sada već vešto prepravljenog po merilima palog coveka. Otuda toliko mnjogo akcije i reformatorskog duha na papistickom i protestatskom zapadu, toliko truda da se ljudski i medđunacionalni odnosi humaniziraju cisto ljudskim sredstvima i nastojanjima.
Nasuprot tome, duh Pravoslavlja, koji se posebno jasno izražava u mnoštvu, naizgled je pasivan prema svim kretanjima i akcijama savremenog sveta. Gledano zapadnim ocima, pravoslavno monaštvo, pa i cela Crkva okamenjeni su u tradicionalizmu i pasivnosti i ne pokazuju nimalo kooperativnosti u izgradnji «novog sveta». Svakako, ovakvi stavovi pokazuju krajnje nepoznavanje osnovnih bogocovecanskih istina koje nam je Gospod otkrio u Crkvi. Pravoslavni hrišćani, a po gotovo monasi, koji su krajnje radikalizirali svoj odnos prema ovome svetu i veku, gledaju na njega svim drugacijim ocima. U dubokom osećanju covekovog pada i cudsenosg bogocovecanskog podviga iskupljenja krsnim stradanjem i vaskrsenjem monau-pokajniku se pred ocima otkriva sva dubina mpremudrosti Božije. Čovek koji živi na prizemnom nivou svakodnevnih telesnih uživanja zauvek ostaje zbunjen pred cudesnom zagonetkom sveta, koga doživljava kao apsurd, slepu ulicu koja se završava smrću, truležju i ništavilom. U tom smislu,monasi su, ako tajanstveni služitelji svetu, pozvani da kao svetilnici svetle ukazujući jedini istinski put - put raspetoig i vaskrslog Hrista Spasitelja. Zato oni svetu daju vecnu vrednost. Za njih je svet veliki dar Božiji koji svojomm raznolikošću oblika i struktura života odražava svu punoću premudrosti Tvorca Logosa. Oni na svet gledaju kao na nešto nesavršeno, što sami trebaju da poboljšavaju, preomene i humaniziraju, već ga posmatraju u svetlosti sveopšteg vaskrsenja, kada će Gospod vaspostaviti vascelu tvar i svemu dati svoje vecno i pravedno mesto i poredak. Monah ne posmatra stvari u njihovoj privremenoj i fenomenalnoj stvarnosti bogootuđenja, već sozrecava logosnost svake tvari u njenom vecnom određenju i cilju. Zato se i ne tzrudi da svojom inteligenicijom ili fizickim sposobnosima revolucioniše svet oko sebe. Ne propoveda socijalne i politicke teorije, niti se predaje humanisitiickom aktivizmu. On polazi od sebe i menjajući sebe, žrtvujući sav svoj život na žrtveniku Božije ljubavi svojim krsnim stradanjem oblaci sebe u dobrovoljnu smrt i sahranjuje sebe kao zrno pšenicno u zemlju samoodrecenja i najdubljeg smirenja, da bi tek umrevši mnogo roda doneo. (up. Jn. 12, 24-25). Vaskrsavajući potom kao nova tvar, osvećena i obožena blagodatno zakvašuje vascelu tvorevinu. Obnavljajući sebe kao mikrokozmos u svome manastiru kao radionici spasenja i osvećenja tvari, oblagodaćeni monasi obnavljaju vasceli makrokozmos, jer je covek kao noilac lika božijeg vozglavljenje cele Božje tvorevine i sažetak cele njene logosne strukture, i u njemu se izvršava oboženje cele tvari. Zato je misija monaha u svetu tiha i nenametljiva, negova najrecitija propoved satkana je od placevnih molitvenih uzdaha skruše og srca. Ovaj smireni aktivizam potpuno je razlicit od samopouzdanog aktivizma humanistickog Zapada. Pravoslavni monah je uvek dduboko svestgan da je gospod jedini koji daje smisaamo svemu oko nas i jedini koji pobeđuje smrt. Posebno je savaki covek za monaha neprocenjiva vrednost, i to ne neki «apstraktni covek», već svaka licnost pojedinacno, koja bez obzira na svoje nacionalno porekolo nosi lik božiji na sebi. Jedan starac je rekao: «Video si brata svoga, video si Boga svoga». Monasi zato ne dele ljude na dobre i loše i ne prosuđuju ih racionalno i logicki, jer jedino Gospod poznaje srce svakog coveka. Hrišćanski odnos premadurogim ljudima ne zasniva se na rzhumu već na ljubavi. Zato monasi gledaju na sve ljude kao na licnosti u razvoju, duhovnom sazrevanjun i ozdravljenju od greha. U licu svakog coveka, pa bio on i najveći grešik, vide odraz lika Hristovog. Isto je taj lik Boižiji u njemu viće ukakažen grehom, oni mu tim više sastradavaju svojom ljubalvlju, nema bogoljublja bez covekoljublja svedoce Sveti Oci, i zato je za monahe odnos prema bližnjima najverniji barometar njihove ljubavi prfema Bogu. Svako monaštvo koje nije covekoljubivo nikako ne može biti ni bogoljubivo.To dvoje je narzdvojivo. Ali, istinsko covekoljublje se razlikuje od humanisticke filantropije koja ne pristupa coveku kao nosiocu lika Božijeg, već sentimentalisticki i nadasve utilitaristicki pretpostavljajući coveka, kao najveću vrednost civilizacije i samom Bogu i prvoverju. Ta ljubav nije licnosna već bezlicna i apstraktna i najcešće je rezultat projekcije neiživljenog samoljublja. Čoveka istinski može voleti samo naj koji je u sebi stekao JEDINOG ČOVEKOLJUBCA . HRISTA, i Hristom ljubi ne samo svakog coveka već i celu tvar. Otuda najviše covekoljublja kod najvećih hristoljubaca, svetitelja božijih, koji su cesto u najuirovijim podvizima bežali od ovoga sveta, od ljudi i naselja, da bi se najpre približili hristu, a tek kroz Hrista sastaradavali palom coveku i tvari.

Saslužitelji Hristovi u liturgiji spasenja tvari

Za razliku od obezboženog coveka današnjice koji gleda na sve oko sebe sa neskrivenim koristoljubljem i sebicnošću, monah sozercavajući tajnovitu logosnost svake tvari u božanskom poretku, prema svetu i svemu u njemu ima, LITURGIJSKI ODNOS, odnos sastgradalne i samožrtvene ljubavi , koja je podstakla i samog gospoda da se obuce u oblicije tela greha, da bi postradaoi za coveka i celu tvar koja uzdiše i tuži u raspadljivosti i smrti. Poput ovaploćenog boga Logosa koji je iz ljubavi, sam budući bezgrešan, iuzeo na sebe grehe sveta, monah, sledujući svome Tvorcu, uzima na sebe sve bolove i patnje sveta i tuži se vascelom vaseljenom. U tom smislu, monaški podvig obesmrćenja i oboženja nije individualnog karaktera, već je od opšteg i sabornog znacaja za celu tvorevinu. Oblagodaćeni monasi, obnovljeni duhom Svetim, ostvaruju u sebi ideal tzv. «duhovnog sveštenstva» na što su pozv ani i svi hrišćani. «Hirotonisani» blagodaću Duha Svetoga, oni na žrtveniku srca sveštenodejstvuju mislene žrtve – najcistije molitve za svu tvar, saslužujući tako Hristu, vecnom Arhijereju, u Liturgiji vaspostavljanja i sapsenja pale tvari. Zato njihove molitve drže vaseljenu, neprestano se uzdižući pred prestolom Božjim, kao «miris miomira duhovnog». Na taj nacin, svaki monah kao i svaki drugi hrišćanin, bio on laik ili klirik, pozvan je da bude satrudnik Hristu u delu spasenja sveta. Tako covek zauzima svoje davno izgubljeno bogoslužbeno mesto saslužitelja Božijeg.
Ali, svakako, ova sveštena služba monaha svoj najdublji izraz nalazi u evharistijskoj žrtvi koja se svakodnevno u manastirima prinosi «za sve i za sva» i predstavlja centralnuz tacku oko koje se odvija monaški život. Liturgija se u manastiru i posle samog bogoslužbenog cina prenosi i u trpezariju, u radionice, u bibiloteku, u svaku keliju i na sva poje dina poslušanja koja monasi obavljaju u bogoslužbenom poretku i raspoloženju, uz molitvu i bogomislije. Zapravo je celi monaški život, jedna neprestana božanska liturgija, u kojoj monasi prinoseći evharistijske darove kao prvine vascele tvari prinose i celo svoje biće u «kome se tajanstveno usredsređuju sve božanske sile i energije otkrivene u svetu». Zato tek u božanskoj liturgiji monah živi svoje iskonsko određenje. On molitveno posrednicki prinosi Gospodu vascelu tvar da bi se cela vaseljena u Hristu preobrazila, osvetila. Ocrkvenjujući sebe same liturgijski kroz svete tajne i svete vrline monasi kao sveštenici Gospodnji ocrkvenjuju i ohristovljuju celu Božju tvorevinu i vaspostavljaju njeno bogomdano sve šteno ustrojstvo. Zato svaka delatnost i svaki predmet u manastiru ima svoje liturgijsko mesto i ulogu i sve se u njemu obavlja molitveno i s blagoslovom. Manastir je po recima pre. Av Justina pre svega bogosluženje – evharistijska zajednica, crkva i telo Hristovo. To je radionica besmrtnosti za vacelu ogrehovljenu tvar. Svaka forma monaškog života izdvojena iz bogoslužbenog i liturgijskog poretka, gubi svoj duhovni smisao i naznacenje. Čak i najveći pustinjaci, anahoreti, uvek su direktno ili indirektno ostajali sastavi deo evharistijske zajednice maticnog manastira ili skita.
Otuda tako imperatrivni znacaj blagoslova starca i poslušanja u manastiru. Monaško poslušanje nije tek neka prakticna dosetka radi održanja potrebne discipline, već je to, zapravo, svešteni i liturgijski odnos. Jedan starac je kazao: «Uspokojio si starca svoga, uspokojio si i Boga svoga. A, uvrediš li starca svoga, znaj da si uvredio i Boga svoga. Kada se ovaj blagodatni liturgijski odnos poslušanja naruši samovoljom ili neposlušanjem dolazi do otuđenja neposlušnog pojedinca od samog Boga i blagodatne zajednice u telu Hristovom. Zato je monaški krst iznad svega krst odsecenja svoje volje, krst dragovoljne poslušnosti, žrtva na koji prinosimo ne samo svoju volju, već i vlastito rasuđivanje, nacin mišljenja. Iz ovoga jasno proizilazi da delatnog pokajanja (preumiljenja) ne može biti bez istinskog ooslušanja, ne samo spooljašnjeg . prakticnog, već i unutrašnjeg – mislenog u kome sahranjujemo u zemlju samoodricanja svoj um i slobodu rasuđivanja da bismo vaskrsli obnovljeni u umu Hristovom.
Duh monaškog predanja nemoguće je usvojiti teoretski i individualno,već jedino svakodnevnim postepenim liturgijskim urastanjem kroz tajnu poslušanja.

Ispovednici krsta Hristovog

Uloga monaštva u savremenom svetu je izuzetno velika jer ono predstavlja snagu koja preobražavajuće deluje ne samo na sam život Crkve, već i na celu vaseljenu. Iako je u današnje vreme sveopšteg idolopoklonstva i humanisticke civilizacije i kulture sve više poziva na reformu autenticnih vidova monaškog života u pravcu «humanizacije» monaštva kroz haritativno obrazovne i kulturno naucne delatnosti, u duhu pravoslavnog monaškog predanja verno se cuva autenticni lik monaškog života koji je vekovima važio i važi kao najsnažniji izraz hrišćanskog maksimalizma i ranohrišćanske siline vere i oduševljenja koji neprestano krepi i novim poletom nadahnjuje celokupni život Crkve. Čuvajući svoj starodrevni podvižnicki (asketski) identitet, pravoslavno monaštvo je u opštim uslovima sobražavanja duhu ovoga vremena, radikalno suprotavljeno nekim osnovnim postulatima i manirima covekobožne kulture. Upravo zbog takvog svoga karaktera ono je neprocenjiva riznica sveopšteg istorijskog pamćenja Crkve i živi, delatni svedok i ispovednik autenticne vere pavoslavne, njenog bogoslovlja, crkvene kulture i umetnosti i vascelog hrišćanskog etosa. Usled sve veće sekularizacije crkvenog života stvara se jedna lažna dihotomija između «svetovnog» i monaškog života. Pritom se cesto zaboravlja da otacka literatura ne poznaje ovu razliku. Duh Pravoslavne Crkve je u suštini asketski. Takav je i karakter crkvenih bogosluženja koja su se razvila na osnovu manasirskih tipika. Bez obzira na mesto i nacin svoga života svi hrišćani su pozvani da zadobiju spasenje duše, da prođu kroz «uska vrata» podviga i duhovne borbe. Nažalost, danas je mnogo onih koji smatraju da za «svetovnjake» ne važe stroga monaška pravila o postu, molitvi, i poslušanju starijem kao da su to neki tobož egzoticni anahronizmi koji nisu za sve obavezni. Upravo je zato veliki znacaj monaštva jer ono neprestano svedoci eshatološko naznacenje coveka i cele tvari i podvižnicki etos Crkve Hristove.
Monasi su iznad svega ispovednici tajne krsta koji su u sbvakom trenutku svesni da su mrtvi za sebe i za svet i žive jedino Bogom; osećaju da su sami beskrajna slabotinja ljudska, a On jedina svemoć. Svako pouzdanje u sebe i svoju palu prirodu za njih je korak u smrt, a svako odsecanje svoje pale volje i polaganje nade na Gospoda otvara im dveri novog života u vecnom carstvu Jagnjeta Božijeg. Oni tuguju, a radosni su; nagotuju, a blagodat ih pokriva; žeđuju, a izvori su žive vode božanskeutehe; ubogi su, svi sve obogaćuju; njihove male kelije, pećinice, rupe zemaljske, najlepše su palate nebeskog Cara;sramote ih i ismevaju, a oni su još slavniji; «po zemlji hode, a na nebu obitavaju; jurodstvuju pred svetom premudrošću krsta i hitaju dverima novog Jerusalima kao prvovesnici besmrtnosti. Svojim životom, svojom recju, svakim delićem svoga bića najrecitiji su ispovednici i tajnici životvorne smrti i vaskrsenja Hrista Spasa.

Jeromonah Sava (Janjić)

Časopis Sveti knez Lazar God. 1 – 1993 br.4
Strana 63 - 76



Milorad Pavić

Pisati u ime Oca, u ime Sina, ili u ime Duha bratstva?

U Grčkoj, na poslednjem poluostrvu Halkidika već više od hiljadu godina postoji monaška država pravoslavlja. Mnogobrojni manastiri i mnogobrojni monasi, stanovnici tih manastira, žive tamo; Grci, Srbi (čiji manastir Hilandar poseduje polovinu Svete Gore), Rusi, Bugari i drugi. Posetilac tih manastira Svete Gore (Atosa) otkriće da tamo žive dve vrste monaha: kenobiti (ime dolazi od grčke reči koinos bios što znači zajednički život) i idioritmici – samci. Jedni dakle, žive u svetom zavetu bratstva, povezani među sobom u neku vrstu komune, a drugi žive kao samci, ne mešajući se mnogo sa ostalim monasima. (Naravno da su ta dva tipa monaškog života na Svetoj Gori i da i jedan i drugi manastirski red, da ga tako nazovem, daje podjednako one retke podvižnike koji se povlače u isposnički život anahoreta). Pomenuta dva reda, međutim, imaju još jednu važnu osobinu. Stolećima već monasi opštežitelji (koji žive zajedno) i samci dele među sobom različite zanate, poslove i duhovne discipline. I ta podela ljudske veštine među njima je veoma tačno izvedena i oni je se drže

1. SAMCI I BRATSTVO

Nije lako reći kada i pod kojim uslovima dolazi do prevlasti jednog ili drugog manastirskog roda na Atosu. Ali, sigurno je da u času kada na primer, jedno pokolenje kenobita (opštežitelja) odnosi prevagu u manastiru, oni stavljaju u prvi plan svoje preokupacije. A kenobiti (opštežitelji) su najradije i po pravilu muzičari (pojci u crkvi), raditelji i zidari, ratnici (ako prilike zahtevaju), lekari i vidari, astronomi, vinogradari, pisci, jer sve su to discipline vezane za njihov red, pa ih oni forsiraju inspirisani uvek quadrivium-om između sedam slobodnih veština poznatih nam iz davnine, dakle onim od tih sedam veština, koje spadaju u matematičke discipline (matematika, geometrija, astronomija i muzika). Naravno, da uz ove discipline kolektivno negovane, posebno uz muziku ide i naklonost za scenske umetnosti, za pozorište, iako njega, naravno, na Svetoj Gori nema.

Kenobiti su predstavnici velikih narodnih pokreta svoje sredine, a kada prelaze u jeresi, često su dogmatici i ikonomrsci.

Nasuprot ovome svemu, kada jedno pokolenje idioritmika (samaca) uzme prevagu i preuzme upravu nad manastirom na Svetoj Gori, tada ovi opet isturaju u prvi plan i pospešuju svoje preokupacije. A samci su po pravilu i prevashodno slikari, govornici, zemljoradnici, pedagozi, lingvisti, ribari i navigatori. Nasuprot kenobitima, idioritmici su pripadnici širokih međunarodnih pokreta, a kada padaju u jeres, oni su idolopoklonici. Inspirisani su trivijumom između sedam slobodnih veština, što će reći da se bave usmenim disciplinama kao što su retorika, gramatika (koja obuhvata i promišljanje književnosti) i metafizika, odnosno logika.

Ne treba misliti da prevaga jednog ili drugog reda u manastiru ide sama od sebe i da verno sledi smenu pokolenja. U stvari te smene su proizvodi poraza jednih, odnosno drugih težnji u monaškom životu. Veoma mi je teško da procenim pod kojim okolnostima dolaze na snagu kenobiti, a pod kojim idioritmici. Čini mi se da kenobiti vladaju manastirom u vreme procvata i dobra zemana, a idioritmicima dopada manastir u najtežim časovima i najmutnijim vremenima, kada se pada na prosjački štap. I prema sebi samima kenobiti i idioritmici se ponašaju na veoma određen način. Idioritmici se među sobom ne znaju, a ako su pisci ne čitaju se među sobom. A kenobiti uopšte i ne opažaju podelu o kojoj govorimo. To međutim, ne menja osnovni zaključak, a to je da se pokolenja idioritmika i kenobita smenjuju dajući snagu jednom ili drugom načinu života i naizmenično prevagu jednim ili drugim ljudskim delatnostima podeljenim između samaca i opštežitelja. Tako se na Svetoj Gori veštine čoveka podeljene na dve grupe naizmenično osnažuju ili povlače vekovima čineći da čovečje umetnosti i nauke dišu podređene ritmu smene generacija. Vidimo, dakle, da uvek jedna grupa disciplina ostaje u senci postajući grupa zanimanja drugog reda. I tako, domišljamo se kao monasi, čovečanstvo neguje svoje vrline, svoje delatnosti u plimama i osekama.

2. PROMENA MONAŠKOG REDA (OTŠELNICI)

Život ne poštuje uvek ljudske podele. Dešava se na Atosu da jedan idioritmik, samac u bogu, postane zidar (što nije svojstveno idioritmiji kojoj on pripada, nego duhovnom bratstvu), ili pak jedan kenobit poliglota, što je svojstveno onom drugom redu monaha. Ne treba podvlačiti da će takvi uvek imati teškoća da ostvare svoj poziv, koji je povlastica onog drugog, a ne njihovog monaškog reda. Boraveći na Svetoj Gori upitao sam kako idioritmik postaje kenobit? Šta treba da učini monah da bi promenio red? Mora da promeni ime – odgovorili su mi – maternji jezik, da napusti manastir u kojem je dotle bio i da ode u neki drugi manastir... Ako monah nađe snage da ostvari jedan takav podvig, da promeni život i manastir, ostvariće u novoj, drugoj sredini, u drugačijem redu, svoj poziv bez muke, koju bi imao u sredini kojoj je ranije pripadao. Sa stanovišta interesa njegovog poziva on je spasen, ali sa stanovišta njegovog identiteta, njegove duše, nije, jer onaj ko ozdravi od sebe neće imati dobar kraj.

3. KNJIŽEVNI VID POJAVE

Ovde bi trebalo odmah reći da nas dalje neće zanimati praksa monaha na Svetoj Gori i drugde. Jer, sve to o čemu smo govorili, naći će se i među monasima van Svete Gore, još na Sinaju, već od početka hrišćanstva i za nas je ovde od interesa zato, što se može shvatiti kao nešto što su monasi u svojoj mudrosti poneli iz života i iz još starijih razdoblja, pomažući samima sebi da prebrode smene pokolenja i njihovih zaduženja u manastirskom životu. Možemo, dakle da sa ovim iskustvima sa Svete Gore, zagledamo u život, ne misleći više gde smo ta iskustva stekli. Na primer, u književni život. Odmah nam pada u oči da književnost ne pripada uvek onom "povlašćenom" spisku zanimanja da i ona, kao i druge delatnosti ljudske, povremeno živi u senci drugih, za taj trenutak "važnijih" zanimanja, naravno u času kada prevagu u društvu odnese jedno pokolenje "idioritmika", samaca, (sada ne više u konfesionalnom značenju ove reči) u čiji delokrug (kao što smo videli) ne spada spisateljski poziv. Položaj pisca u svojoj sredini dakle, umnogome zavisi u kojem času se on javlja i još više od toga, kojem pokolenju, "idioritmika", ili "kenobita" pripada. I može nam biti zanimljivo zagledati u književna zbivanja kroz takvu smenu naklonosti i nenaklonosti pojedinih pokolenja za književno stvaralaštvo.

Čitalac koji ne troši energiju stečenu čitanjem liči na čoveka koji se goji, jer ne troši energiju stečenu jelom. Sa piscem je drukčije. Ali, ono što povezuje pisce i čitaoce, to je pomenuti univerzalni model sa Svete Gore, koji se može protezati na sve ljudske delatnosti, pa tako obuhvata i umetnosti i nauke zajedničkim konceptom (što, uzgred budi rečeno, nismo imali još od prosvetiteljstva). Moglo bi se čak reći da se svako od nas može upitati kojoj od dve grupe pripada, samcima ili bratstvu povezanih, i dobiti odgovor koji će pomoći da ponešto shvatimo o sebi i svom vremenu, o svojim delatnostima, o svojim neuspesima i eventualnim teškoćama ili postignućima. Polazeći od opisanog modela ponašanja prilikom smene pokolenja, mogla bi se zamisliti jedna Uporedna istorija umetnosti i nauka. Posle eventualnih budućih istraživanja na tom polju, možda bi se u takvoj nekoj knjizi moglo odgovoriti na pitanja kojoj je grupi, na primer, pripadao Vilijem Šekspir, ili Servantes? Jung i Ajnštajn?...

Za početak ja bih pokušao da uočim posebne slučajeve koji se u ovakvoj podeli života i rada mogu pretpostaviti u oblasti književnosti.

4. PISATI U DUHU BRATSTVA

U ovu grupu spadaju oni srećnici koji pripadaju redu u čijem krilu se favorizuje baš ona delatnost za koju oni osećaju naklonost. Ako je o književnosti reč, to se dakle, oni slučajevi kada pisac pripada bratstvu "kenobita" i piše u duhu svoga svetoga bratstva. (Podsećam da ovde više ne upotrebljavamo izraze u konfesionalnom značenju reči). Usuđujem se da verujem da je Servantes bio među takvima i po svom vojničkom i po svom spisateljskom pozivu, slično kao što je slučaj kod Platona, ili Tolstoja, takođe vojnika i pisaca, odnosno filosofa, koji su svi mogli da ostvare svoj spisateljski poziv ne nailazeći na prepreke posebne vrste, to jest mogli su se ostvariti ne menjajući grupu kojoj prirodno pripadaju i oni i njihova vokacija. Njima nije bio potreban nikakav otac, njima je bilo dovoljno bratstvo kojem pripadaju i nije im bilo teško da se zaklinju u slabe očeve, kojih se nisu morali bojati. Tako je činio, na primer, Platon zaklinjući se u Sokrata, jednog pravog samca, sa pravim anti-edipovskim kompleksom koji ga je i odveo u smrt. Jer, šta je i koliko bio potreban Platonu piscu, ratniku i čoveku bratstva, jedan usmeni kazivač mudrosti? On mu je bio samo izgovor, predmet lažne zakletve, kao Hristos Jevanđelistima. Jer, spisateljska veština – podsetimo se – spada u oblast "kenobita" i Platon je kao čovek bratstva primenjuje lege artis i nema nikakve potrebe da je podredi veštini svog učitelja samca, pripadnika jednog pokolenja kojem spisateljski poziv i ne pripada. Čak tu veštinu, veštinu pesništva Platon napada, osećajući da na to ima pravo, jer ona pripada njemu i njegovom bratstvu, pokolenju dobro svezanom, ostavljajući da je brani Aristotel opet jedan "samac" kojem ta veština ne pripada po redu stvari i po smeni generacija, pa je Aristotel dodiruje "bespravno". Na sličan način Servantes nije morao da stvara hvalospeve svojim saborcima iz rata. Na suprot, on se poigrao jednim vojnikom stvorivši od njega u Don Kihotu najčuvenijeg ratnika sveta.

5. PISATI U IME OCA (ANTI-OEDIPUS)

Ako sa prvom grupom spisatelja tek treba načiniti podrobnija istraživanja, čini se da je druga grupa jasnija. Za početak usuđujem se da pretpostavim da je Aristotel pripadao pokolenju samaca i da je bio stešnjen između dva moćna bratstva u generaciji očeva i u generaciji sinova njegovog kolena, ukratko, stešnjen između učitelja Platona i učenika Aleksandra Makedonskog. Kao takav, on nije imao pravo na književno stvaranje po generacijskom redu, nego ga je morao izboriti, ili izmoliti od pokolenja očeva, koje je živelo u duhu bratstva, pa je prema tome (setimo se podele zanimanja kod kenobita) književni rad "pripadao" njima. Rekli smo da izmoli, ili da izbori svoje pravo na književnu delatnost. Postoje i jedni i drugi slučajevi. Ovde da se zadržimo samo na prvim slučajevima, kada se pravo na svoju profesiju mora izmoliti od moćnih očeva kojima to pravo pripada po tradiciji, u onim slučajevima naravno, kada je reč o očevima "kenobitima" onim, koji imaju "preče pravo" na književnu delatnost. Jer, iste nauke, umetnosti i veštine u rukama samca postaju vazalne u odnosu na iste te nauke i zanate ili veštine kada ih praktikuju pripadnici dobro udruženog pokolenja "kenobita", ukoliko te discipline pripadaju njihovoj sferi i ukoliko su oni, tj. bratstvo trenutno preovlađujući činilac u društvu. Postoje, dakle jasno, da su u jednom trenutku jedne umetnosti, veštine i nauke "zabranjene" jednoj grupi ljudi i predstavljaju privilegiju jedne druge grupe ljudi. U takvom položaju pisac koji se kao Aristotel našao u procepu između dve moćne generacije "kenobita" kao između čekića i nakovnja, može kao "idioritmik" da se odluči da u svom izmoljenom spisateljskom pozivu (na koji generacijski nema pravo) počne da piše "u ime oca". To su slučajevi u kojima se kod pisaca javlja antiedipovski kompleks.

To nije slučaj zaklinjanja i slabog oca, kao kod Platona koji se zaklinje u Sokrata. To je slučaj zaklinjanja u jakog oca, kao što je slučaj sa Hristom, koji je pravi primer antiedipovskog ponašanja. Na kraju XII i početkom XIII veka na Atosu su živela dva monaha kasnije proglašena za svece srpske pravoslavne crkve, otac i sin. Otac, Nemanja, bio je čuveni ratnik, osnivač srpske carske dinastije Nemanjića i vladar srpske države. Njegov najmlađi sin, princ i kasnije svetitelj Sava bio je podignut u senci svog svemoćnog oca. Monah od svoje mladosti Sveti Sava je postao jedan od najvećih pisaca srpske književnosti. Polazeći od zanimanja i usredsređenja dva svetitelja, može se zaključiti da je Nemanja morao pripadati (prema šemi koja je ovde data) pokolenju koje je čvrsto bilo vezano u bratstvo dok je njegov sin mogao biti jedino "idioritmik" i to ne u manastiru, nego po generacijskoj pripadnosti. Problem se pojavio u času kada se princ i monah Sava odlučio za književno delanje, koji je posao "kenobita", dakle jedne grupe ili pokolenja kojem Sava nije pripadao, niti mogao pripadati generacijski. On je, dakle, počeo da se bavi jednom umetnošću koja ne pripada njegovoj krvnoj grupi "idioritmika", nego krvnoj grupi njegovog oca i vršnjaka njegovog oca, bratstvu. Sveti Sava imao je dva puta pred sobom. Mogao je odbiti poslušnost ocu i mogao mu se prikloniti. Izabrao je ovo drugo. Podredio je svoju književnu vokaciju "idioritmika" književnim vokacijama i ciljevima očevog bratstva "kenobita" izražavajući na taj način antiedipovski kompleks. Žrtvujući svoju individualnu vokaciju spisatelja "idioritmika" interesu zajednice, Sveti Sava je stavio svoje književno delo u službu slave svoga oca i dinastije Nemanjića, pomažući obnovu srpske države u XIII stoleću koja nas je dovela u XIV veku do carstva. A svoj manastir Hilandar na Svetoj Gori ustrojio je po ugledu na "kenobitske" grčke manastire i dao mu tipik sa opštežićem...

Zahvaljujući ovakvim zaključcima mogli bismo načiniti još nekoliko koraka na ovom putu punom pretpostavki.

6. PISATI U IME SINA (OEDIPUS)

Možemo sada postaviti pitanje šta bi postao Sveti Sava da nije podredio svoj spisateljski poziv opštim interesima, interesima svog oca i interesima očevog bratstva "kenobita"? Mogao je izabrati teški put nepristajanja na podređenost svog književnog poziva potrebama monaha "kenobita" koji su se književnim poslovima bavili po pozvanju, kao svojim zvaničnim zanimanjem. A među tim monasima se nalazio i njegov otac, Nemanja, i sam pisac. Sveti Sava je dakle, mogao birajući taj drugi put iskazati svoj edipovski kompleks. On to nije učinio. Ali, ima ih koji jesu. Tako dodirujemo pitanje Šekspira. Treba reći da Šekspir veoma dobro pristaje uz sve osobenosti onih pokolenja koje smo nazvali "idioritmicima" ili samcima. Iako je povremeno morao činiti usluge i pohvale pokolenju "kenobita" dobro združenom u bratstvo, on je uprkos svemu sačuvao svoju književnu samobitnost. Šekspir je bio – prema mom utisku – onaj najređi koji nije hteo da podredi svoju književnost književnim naporima svojih starijih savremenika "kenobita" udruženih u bratstvo. To su oni retki slučajevi, kada monah izabere veštinu onog drugog monaškog reda, ali ne prihvata vazalnost koju takav položaj donosi, i plaćajući izuzetno visoku cenu, ostvaruje svoj poziv uprkos prilikama ne pristajući da podredi svoju disciplinu ili veštinu istoj veštini negovanoj u krugu koja se oseća – da tako kažemo – pozvanim da je neguje i doživljava je kao svoje vlasništvo.

Kada je reč o Šekspiru, jasno je da su njegovi savremenici učinili sve da ga bace u zaborav. U zaključku mogli bismo reći da je književnost bila prava vokacija Šekspirova, ali nije bila, niti je mogla biti prava vokacija njegove samačke generacije "idioritmika". Šekspirovi soneti se mogu u tom smislu tumačiti i razumeti. Što se "kenobita" njegove epohe tiče, oni nisu nikada oprostili Šekspiru što je uspeo da bude najveći među pesnicima i piscima ne pripadajući njihovom bratstvu čija je književnost bila privilegija. Trebalo je da to postane neko između njih. Neko iz bratstva. A ne samac. Uz to, Šekspir je ušao još u jednu oblast privilegisanu samo za moćna bratstva. Ušao je u pozorište i više nikada nije do danas izašao iz njega. I to se moralo platiti "kenobitima". Jer, samci po prirodi stvari nemaju mnogo zajedničkog među sobom, oni se među sobom ne čitaju kada su pisci, i oni se obraćaju isključivo budućim pokolenjima, pišu u ime Sina, a ne u ime Oca ili u ime Svetog Duha svog bratstva. Pisati u ime Sina, međutim, ne znači da će razumevanje i prihvatanje naići brzo, ukoliko do toga uopšte dođe. Obično se između dva pokolenja "kenobita" nalazi jedno pokolenje "idioritmika" – samaca stešnjeno između bratstva očeva i bratstva svoje dece. Treba, dakle, imati na umu da u odnosu na sinove postoji isti problem koji pisac ima i u odnosu na očeve. Nije svejedno za vas kao spisatelja da li pred sobom imate jedno pokolenje "slabih" sinova ("idioritmika"), kakvo su pred sobom imali pobednici u Drugom svetskom ratu (oni su ga dobrim delom i načinili "slabim" i generacijom usamljenika) ili jedno pokolenje jakih, dobro udruženih sinova, kakvo smo pred sobom imali mi, rođeni oko 1930. godine, koji smo bili premladi za rat, a prestari za 1968. godinu koju su stvorili naši sinovi. Pobednici u II svetskom ratu proizveli su jedno do dva pokolenja nas, "idioritmika", "slabih sinova", i držali su nas u pokornosti sve dok nas nije definitivno potisnulo sa scene jedno novo pokolenje "kenobita", "sveto" bratstvo iz 1968. godine. U Nemačkoj pak, u Japanu, Italiji rat i poraz u ratu izveli su na scenu 1-2 pokolenja "jakih sinova", koji su se mogli udružiti u bratstva neometani od očeva, gubitnika u ratu i stvoriti nemačko, japansko i italijansko privredno čudo. Oni su za pokolenje bili mlađi od onih ljudi koji su vodili zemlje pobednice Drugog svetskog rata.

Književnost se, naravno, kao i sve ostalo kroz to prodevala i samci su morali izmoliti, ili izboriti kod jakih očeva i jakih sinova pravo na književni život, ukoliko su se opredeljivali na taj put. Tu se istorija, naravno, samo ponavljala.

Možda su najzanimljiviji slučajevi kada se nađu u istom razdoblju jedan "jaki otac", "kenobit", moćnik, političar i vojnik, kao što je bio slučaj sa Tolstojem ili Geteom, a u prethodnoj ili potonjoj generaciji, dakle u generaciji "slabih očeva" ili "slabih sinova" "idioritmika" veliki pisci, uprkos tome što njihovom redu ne pripada lege artis spisateljski poziv, kao što je bio slučaj sa Dostojevskim ili Helderlinom. Po analogiji sa ovakvim parovima trebalo bi tražiti i "jaki" "kenobitski" par Šekspiru, dakle nekog pisca kojem je pripadao (ali se nije ostvario) paternalistički odnos nad Šekspirom i ko nije uspeo da mu nametne svoju književnu volju, kao što to nisu uspeli Tolstoj sa Dostojevskim ili Gete sa Helderlinom.

Možda se u takvim pojavama "parova" ostvaruje novi zakon hebrejske hermetičke misli koji nalaže da se svako posvećivanje u vrhunsku tajnu obavlja udvoje.

7. PISATI U IME SVETE DEVICE MAJKE

Čitalac će se s pravom upitati zašto ovaj deo nije zastupljen u naslovu članka kojim se bavimo. Odgovor jer jednostavan: monasi na Svetoj Gori, iako je ona posvećena Bogorodici Trojeručici, nisu, prirodno, mogli u okviru svoje podele ljudskih zanimanja i generacijskih smena, uvrstiti i ženu, kojoj pristup na Svetu Goru nije dopušten. S druge strane, ni ja sam sve do danas nemam odgovor na to pitanje koje je na Svetoj Gori ostalo otvoreno. U smeni pokolenja, u poslovima "kenobita" i "idioritmika", ulogu žene je teško nazreti. Kojim ritmom se odvija njen život, nažalost još uvek stavljen u senku preokupacija čoveka? Čini mi se da na ženu ne bi mogla da se primeni ova monaška podela, iako su mi mnoge čitateljke Predela slikanog čajem govorile da se osećaju kao "samice", a nijedna da se oseća kao deo bratstva "kenobita". Razapete između "jakih očeva" i "slabih sinova" ili u nekoj drugoj generaciji između "jakih sinova" i "slabih očeva" one su uvek morale voditi računa i o "slaboj" strani svoje porodice (što ne znači da su bile na njenoj strani). možda bismo mogli reći da je i u književnosti kao i na Svetoj Gori, žena najprisutniji i najodsutniji činilac. U tom smislu čini mi se da pisci do sada nisu u dovoljnoj meri polagali račun pred sobom i pred svojim čitaocima za koga pišu i koje mesto u njihovom pisanju ima ženski čitalac. Izvesni pisci, međutim, i kod nas i u svetu, bili su smatrani "ženskim piscima". Takvi su kod nas Vojislav Ilić, Jovan Dučić, dakle pesnici, ali takvim je smatran i pisac ovih redova, koji se prevashodno bavi prozom. Znam za jedan slučaj da je jedna osoba ženskog pola sanjala čoveka koji je istovremeno oplođava sa svih strana, kroz sve pore njenog tela i da je taj čovek bio pisac, kojeg je ona doduše, poznavala, ali nije nikada imala nikakvih bližih dodira s njime. To je bila neka vrsta "potapanja u književno seme", vrsta oplođenja bez defloracije. Možda bi se takođe moglo reći da u jednom drugom smislu svaka knjiga ima oca i mater svoju i da je za pisca dobro da promisli ko je otac, a ko je mati njegove knjige. I da se seti, da pored žena spisatelja, koji pišu u ime svoga oca, sina i duha bratstva ljudi, i one i on pišu i u ime svete device Matere. Da se seti čuvene zaštitnice Svete Gore, Bogorodice Trojeručice, čija treća ruka, kao što je poznato, pripada jednom od najvećih pesnika čovečanstva, Jovanu Damaskinu.

*

Umesto zaključka rekao bih da model ponašanja o kojem je ovde bilo reči, pomaže, čini mi se, da uočimo odnose između umetnosti i nauka u protoku pokolenja. Monasi sa Sinaja i Atosa možda su otkrili jedan mali "sistem Mendeljejeva" u oblasti van hemije, u oblasti koja obuhvata brojne ljudske delatnosti, među njima i književnost. Ali, istraživanje ovih složenih odnosa zahteva više od dvadeset godina. Mi ćemo, dakle, prepustiti taj zadatak XXI veku zajedno sa ostalim pogrešnim ili pravim porukama naše epohe.

Ako naši potomci u XXI veku budu pročitali ove redove oni će, međutim, reagovati ili kao "kenobiti" zaključujući da ta priča o dve grupe nema značaja jer za njih podela na generacije ne postoji. Ostali, "idioritmici" XXI veka, reći će da je sve to potpuno tačno, ali osim toga neće učiniti ništa, i napustiće slučaj bez razmišljanja, jer idioritmici se nikada uzajamno ne potpomažu.

Zašto bi onda podržali hipotezu jednog idioritmika iz XX veka, hipotezu Milorada Pavića?

THE END

ANTOLOGIJA

Može se slobodno kazati da je regnikolarni litererni konkurs

'IDE MILJENKO ULICOM...'

završen.
Jer, pobjednike smo dobili: bolje od ovoga naime ne mere!
Obilje je izvanrednih radova, proznih i poetskih.
Sredstva se nisu birala: aliteracija, hiberbaton, zeugma, opkoračenje i trohej, invektiva i mise en abîme..pravi Turnir liepodušja!
Iako smo svi šampioni, neki će u svoje radne sredine i obitelji otići ovjenčani lovorikama i zavišću: da ne zlorabim vaše strpljenje, proglasit ću pobjednike Prvog jubilarnog poetskog takmičenja: "Ide Miljenko ulicom...":

Prvu nagradu "Smrda, ba, puhove", kao Trojica, rastrojili su Hero, Leb i Neptunalije. Sasvim zasluženo.
Posebnu nagradu za prozno delo, kao debitant, osvojio je Svijet u boci.
Nagradu za pjesmu i ples odnosi Marole.
Za (be)životno djelo nagrada "Zlatno meze", dodjeljuje se Markizu aka Inhibitoru, bez suviše objašnjenja.

Pročitajmo sada ta besmrtna štiva:



SMIČIKLASJE

Ide Miljenko ulicom, zamišljen i sam pa se, onako smotan, spotakne o vlastitu misao. Prospe se naš NAJPOZNATIJI KNJIŽEVNIK Miljenko snijegom pokrivenom ulicom koliko je dug i širok. S druge strane ugleda radnika pregaoca sa lopatom u ruci kako se svojski trudi učiniti prohodnim pješačke koridore.
-Jebem ti ovakav Grad - pomislio Miljenko otresajući snijeg sa svog krombi kaputa te zaviče na radnika:
A RALICA???
Vidje radnik pregaoc da mu ljutiti gospon nešto dovikuje pa ga upita:
- Nešto ste rekli gospon?
A RALICA? Gdje vam je b a ralica?
- Eno ga kući, piše, vrijedno piše. Bilo bi i vama pametnije da slijedite njegov primjer umjesto da šetate snijegom zavijenim ulicama.
Miljenko Jergović ljutito frkne a odmah potom osmijeh mu zatitra na vidljivom dijelu lica:
- Zna me!!! Radnik pregaoc me pozna.
I ode Miljenko Jergović ulicom, zamišljen i sam....

Herostrat 17.01.2008. 09:02

MOZAK

Ide Miljenko Jergović ulicom, u sumrak, na Duhove, kad odjednom golub mu se posere na rame. Kud baš meni na rame, pomisli Jergović.

Kud baš na moje rame, a ne na tuđe? Rame je blizu mozga, a mozak je meni ono što je Madonni guzica. Moram osigurati svoj mozak, do đavola. Očito je da netko iz čistog jala dresira golube da seru na glavu Miljenka Jergovića! Tko li želi Hrvatskoj toliko zla? Da nije Aralica? Ili Zima? Da nije Houellebecq?

Miljenko Jergović, najveći hrvatski pisac, preminuo uslijed sepse prouzrokovane golubljim govnom - ne bi izgledalo dobro u lektiri. Napisao sam previše toga da me upamte po golubljem govnu. Moram priznati, tko god se odvažio, mudar je strateg. Što mi je činiti? Što bi učinio Ivo Andrić? da napišem anegdotu o tome za Auto magazin? Istražim tko se sve posrao na ramena medijskih zvjezdica pa uvalim to Graziji?

Ili da... Možda da osiguram svoj mozak? Zašto bih ja trebao osigurati svoj mozak? Zašto se nitko do sada nije sjetio osigurati moj mozak? Moj mozak bi trebao biti na UNESCO listi, to je živući spomenik kulture. Što je dobro dala neka katedrala? Zaklon od kiše, u najboljem slučaju. A moj mozak... Moj mozak. Eh, moj mozak. To je mozak, Miljenko, to je pravi veliki mudri mozak skriven iza neukrotive grive. Kakav ja mozak imam, brate mili. Ne bih ga mijenjao ni za jedan tuđi. Zšto me to nitko ne pita? Glupi novinari, kopipejst generacija.

Dresirajte vi svoje golubove, vi jalni mali ljudi. Ako će vas to spasiti. Ako će vam to ublažiti mizeriju svakodnevnice. Za sve okrivite Miljenkov mozak. Tu ste najjači. Najjači ste kad drugog treba okriviti. Sve ste mi mogli oprostiti, ali uspjeh nikako. Ma dresirajte bengalske tigrove, dresirajte slonove i kobra zmije, morske pse, pirane, divlje pse, konje, zečeve...

Ali nećete me preplašiti!

dr. lebowski 17.01.2008. 10:56

KUBURA

Ide Miljenko Jergović Jergović ulicom sav pesinav i deverli glave. A deveri ga koliko još hrsuza ima u dunjaluku (Zagreb op.p.).
No kad skrene dilber u bezistan, dođe mu merak; naleti Miljenko na dućan (tur. dükkân), koji je bezbeli, prodavnica oružja.
Pa gleda on kuburu kroz otvoren pendžer, a gleda kubura njega. I sve tako ašikuju Miljenko i kubura i sve tako igra Miljenku srce junačko, a i brk i brada mu...
Zlata vrijedi ova Kubura, misli se junački hrabro, koliko ću sad tek glava moći tjedno ustrijeliti.
Pa kroz otvoren pendžer zaište kuburu.
A hrsuz će zagrebački:
"Evo ti efendija. Ubij se."

Neptunalije 18.01.2008. 12:25



LUPUS IN FABULA

Ide Jerga ulicom pa nastavi kroz kupus
a za njim vuk Lupus
trči Jerga sad kroz kupus
a vuk Lupus voli svinjske glave ukus
šprinta Jerga sad kroz kupus
ali brži je vuk Lupus
skvik
jebiga

Marole 18.01.2008. 21:17



Izgledao je malo čudno u kaputu crnom, kupljenom prek veze

Ide Miljenko Jergović ulicom sav kićen , u finom novom kaputu sa zabačenim šalom. U ustima mu cigaršpic, onako ga dostojanstveno drži, kao neki mladi turski beg, koji se vraća s uspješnog ašikovanja. Ide Miljenko i smišlja novi roman, velik će to roman biti, o beskućniku koji je umro u noćnom tramvaju linija br 34, negdje između Frankopanske i Glavnog kolodvora. I nitko baš nitko od putnika nije primjetio da je čovjek umro, svi su mislili da je pijanac koji spava i u tramvaju se grije. A tko bi od tih klinaca, koji se vraćaju s noćnog pijančevanja, te dječurlije u Iron Maiden i Biohazard majicama mogli pomisliti da je to Vahid, a i da znaju da je Vahid, kao da bih to i zanimalo. Jer Vahid je počeo kružiti tramvajima još prije nego što se neki od njih rodili, a kojeg je čudna igra sudbine, za koju u ovoj priči nit imamo mjesta nit vremena da je ispričamo, dovela u Zagreb, a koji je prije rata bio generalni direktor jednog uspješnog bosanskog privrednog giganta. Moćan je bio Vahid, neka vrsta socijalističkog bega, nisi u mjestu iz kojeg je Vahid bio, zaposlit ikoga od rodbine, a da ne dobiješ Vahidovov blagoslov. A što sada, sklapa u glavi rečenice Miljenko, završio je ovdje gdje je bio nitko i umro kao ništa, dočekali su ga mrtvog jutarnji vozači ZETa, ljuti jer se još i s mrtvacem moraju u zoru baktati. I samo će poneki beskućnik iz prenoćišta Crvenog križa primjetiti da Vahida više nema, i trajat će to dva dana, jer skitnicama nije suđeno da o drugim tužnim sudbinama razmišljaju, i svoje im je previše.

I zanio se on tako u misli, kad ga prenu neki glas Pa gdje si ti Jerga prijatelju?. Kad ono Edo Popović, obučen sav u nekakav prastari traper i dronjke, zarastao i ispijen, kao da je u istoj odjeći još od kad je 77 zapalio prvi joint. Vidjevši Jergu u skupom DiCaprio kaputo, Edo se sav prenerazi - MIljenko pobugu pa otkad se ti tako hohštaplerski odijevaš. I bi Miljenko nuegodno, kao da se on što nove skute ima Edi opravdavati mora, vidje da ga Edo blijedo gleda i šuti šuti dugo, pa kaže.
Pa eto, krenulo me u kladionici, pa sam si odlučio nešto priuštiti. A još od mojih sarajevskih dana, oduvijek sam sanjao kako ću imat jedan kaput u kojemu će se osjećati kao agramerski gospodin.
Sumnjivo je sve to Popoviću, viri mu suhonjava glava iz izlizane dolčevite, pa nakon toga reče Ali otkad se ti to kladiš moj MIljenko? Ja te kao hazardera ne znam.

Otkad sam pročitao Hazardski rječnik odbrusi Miljenko i produži brzim koracima dalje k svom dijelu grada, izbjegavajući daljna neugodna pitanja te ostavivši Edu da se sveudilj čudi i stoji sam na ulici kao u nekoj davno odsviranoj hipi baladi.

svijet u boci 17.01.2008. 17:29



ANTOLOGIJSKA PRIČA

Ide Milenko Jergovićevom ulicom.

inhibitor 17.01.2008. (15:17)

Ide on ulicom i treći dan...

Marole

LUPUS IN FABULA

Ide Jerga ulicom pa nastavi kroz kupus
a za njim vuk Lupus
trči Jerga sad kroz kupus
a vuk Lupus voli svinjske glave ukus
šprinta Jerga sad kroz kupus
ali brži je vuk Lupus
skvik
jebiga

18.01.2008. 21:17

Markiz

5 STVARI KOJE STE ŽELJELI ZNATI O MILJENKU, A NISTE SE USUDILI PITATI

Hodio sam ulicama i nabasao na Milenka.
- Dobar dan klasiče, želite li ispuniti ovaj upitnik?, protisnuh.

Jerguson je izvukao pero iz šinjela i ovako napisao:

1. Milenko mrzi ljude. Sve je počelo kad su mu hiligani (zato jer su živjeli na brdu) u djetinjstvu oteli omiljenu igračku koju je u svojoj nestašnoj zaigranosti sakatio. Bila je to najdraža maca iz šestog okota moje bestidno spolno aktivne mačke Mimi koja se parila sa svima. Prvo ju je jebao susjedov pas Anto kojemu se glavić ukliještio u njezinoj pohotnoj rupici pa je morao intervenirati autolimar Branimir, razdvojivši ih brenerom s kojim je običavao šuriti svinje i besplatno depilirati brkove gojaznih žena u zamjenu za nekakve nastrane igrokaze u kojima je glumio pekaricu koju uzbuđuje kad netko mijesi tijesto za kruh na njegovim mošnjama koje mu potom zajedno sa svježim tijestom srolaju u štrucu koju halapljivo prima u svoj analni otvor. Mimi je okotila užasne mačiće koji su me u svojim izmučenim licima neodoljivo podsjećali na susjeda Branimira, imali su pseći rep i kožu iz koje je rasla brada pa sam ih često zarezivao britvom, nemušto se pripremajući za dane mladenaštva, prvih stidnih dlaka i prvih brkova koje je valjalo odstraniti kako bih nanio lagani sloj bijelog pudera koji bi dodatno isticao moju ljepotu.

2. Izgubio sam nevinost s lešom. Nakon što su me časne sestre ulovile u protuprirodnom bludu s magarcem na otoku Visu i uvjerile da to nije ništa strašno jer Bog ionako pod gubitkom nevinosti podrazumijeva samo općenje s osobom suprotna spola, uputio sam se u grad kako bih si pribavio žensku. Stajala je izgubljeno na trgu zato što joj se frendica nije pojavila da idu na Labuđe jezero u HNK. Ugledah nimfu i odlučih je snubiti. Pozvao sam je na piće i potvrdno je kimnula. Naravno da nije primijetila kako joj ubacujem omamljujuće sredstvo u piće. Dok je još bila pri svijesti odvukao sam je u zelenilo Štrosa koji je u tom trenutku bio prazan. Prvo sam joj strgnuo traperice na kojima su ostale slijepljene bijele pamučne gaćice s uzorkom ružičastih medvjedića. Nisam se mogao uzbuditi na njezino komatozno lice pa sam si zabio tehničku olovku u guzicu na što je prostata odmah reagirala uputivši impuls odobravanja prema ukrućenom penisu. Penetrirao sam mahnito, čak me zabolio kurac i imao sam osjećaj kao da izvrnutom kožicom stružem po šmirgl-papiru. Puknuće njezine opne prouzročilo je neki mizeran zvuk, nalik osrednjem prdcu, sukrvica mi je štrcnula u kosu i nisam se mogao načuditi tom idiotskom ritualu u kojem sam sudjelovao. Šamarom sam je pokušao motivirati da se pomakne, no odgovora nije bilo. Shvatih da je preminula zbog prevelike količine omamljujućeg sredstva kojim sam je pogostio. Zakopčao sam šlic i odšetao u noć.

3. Moje omiljeno cvijeće su maćuhice.

4. Trenutno sam u prvoj fazi Montignac dijete zato jer volim posrati mehko govno:
kruh od 100% cjelovita brašna 35
suhi grašak 35
mliječni proizvodi 35
voćni sladoled (sorbet) 35
suhi grah 30
leća 30
slanutak 30
cjelovita tjestenina 30
svježe voće 30
voćna marmelada bez šećera 30
crna čokolada (>70% kakaa) 22
fruktoza 20
soja 15
zeleno povrće, rajčica, limun i šampinjoni < 15

5. Imam jedan pomalo neobičan hobi. Subotom obilazim glavne gradske prometnice gdje skupljam izgladnjele dječake lutalice (križanje Vukovarske i Držićeve). Vozim ih u svoj planinski brlog gdje im dajem mnogo hrane. Potom im govorim je posve prirodno malo pozirati jer sam pored urođenog kanibalizma i konceptualni umjetnik.

Srolao sam toaletni papir s njegovim odgovorima i krenuo prema agenciji PULS.

18.01.2008. 21:27

Catma

Ide Miljenko Jergović ulicom.
Možda hoda. Malo kljakavo jer ga je Srda opet svojom malom pesnicom udarila u jaja.
" Rekao si da ću slavna da postanem, to si rekao....samo malo da se strpim mrtva, da ćeš da me ubiješ svojom penkalom i siluješ mrtvu, ali da će moja slava da bude posthumna i vječna"
" A viiidiiii saaaaad!", ridala je Srda neutješno.
" Sve si zasrao s onim blogom, sve!
Rekao si da samo malo treba da pretrpim za slavu i hvalu mog vjećnog imena, da će kad me napišeš cijela država u transu lelujati i moje ime pojati na melodiju od " Kuje Mujo konja po mjesecu" , rekao si i da ja neću više stajati i prosjačiti anonimna na uglu naše ulice već će svi da me čitaju, a onda ćemo lako da napišemo zajedno roman pod pseudonimom Srda Kapurova "
" Ti lažove !" vikala je mala Srda sada već pomalo histerično.
" Hrvati ne čitaju! Trebao si znati da Hrvati ne čitaju i da ne daću i dalje da ostanem anonimna već da će me i oni malobrojni spominjati u vrlo negativnom koneksatu jer je onaj Nemanja sa bloga napravio kontest u kontekstu tvog popaljivanja motiva sa Patologije"
" Ali ja n-ne čitam blogove..."....uzmucao se Miljenko ustuknuvši poslovično muški pred tornadom ženske uznemirenosti što je jadna i mala i mrtva i verbalno izjebana i anonimna i marketinški posve upropaštena.
" Je, a kad sam ti ja rekla da Hrvati ništa ne čitaju..." reče Srda srdito.
" Ali ja nisam..." pokušao se Miljenko izvaditi
A onda je naglo ušutio i počeo polako uzmicati pipajući kvaku s unutarnje strane vrata uličnog WC-a pitajući se gdje je kvaka, gdje su vrata za izlaz i zašto je tog jutra išao ulicom i kako se našao zatvoren u tom klozetu?
" Što si mi u kavu stavila ?" prošaputao je onemoćalo.
" Ništa naročito, Miljac."
Recepat koji sam skinula s jednog bloga"....
Miljenku je polako krenula mjehurava pjena na usta.....
" Kojeg bloga, Alaha ti ? "
" Onog kojeg nisi čitao..."
" Aha, tog..."
" Da...tog...još samo malo pa će tvoja bol da umine, a onda ćemo da se sretnemo na onome svijetu, na onome blogu...a kad budeš ovako mrtav i trul kao ja...e ONDA ćemo da tek da te nabijemonakurac!"

18.01.2008. 23:10

doktor Jatogen

HAJDE DA ME VOLIMO

Ide Miljenko Jergović ulicom, laka koraka, sav ozaren; subotnja je zora, na povratku je sa zabave u sklopu promocije svoje nove knjige "Ljubav u doba Turaka", pripit je i osmijan, prisjeća se događanja: hiljadu je ljudi bilo na zabavi, ćeifilo se na hiljadu načina, Sodoma i Gomora, ljudi moji - ali nije cijelo vrijeme bilo tako: počelo je ponešto ukočeno, samu je promociju odradio zlovoljan, neki su nepoznati likovi sa sumnjivim novinarskim akreditacijama ulijetali sa sarkastičnim pitanjima poput "ne mislite li da je hiljadu kartica za obradu ovakve teme zapravo premalo" ili "što nam možete reći o utjecaju romana 'Nož' Vuka Draškovića na vaš novi roman" i tako dalje, a onda se događanje premjestilo u Banske dvore, otpočela je zabava, stali su pristizati uglednici, svi su mu članovi Vlade čestitali, a bogme i pola sabora i vođstvo Grada i Dinama, ali nešto je nedostajalo, sve je još šepalo, premalo se pilo, premalo (ga) se slavilo, svi su pričali o drugim stvarima dok je Miljenko razmišljao kako da tomu doskoči, a onda ga je iznenada dubljina sjene nabora na baršunastoj crnoj suknji Đurđe Adlešić između misli pogurala, ponukala ga da se uspentra na ramena Franje Arapovića s kojih dograbi francuski luster pa se zaljulja i zaurla "Hajde da se volimo!" iz petnih žila - isprva muk, a onda prolom oduševljenja, stupnjevi raspojasanosti, golotinja, sperma, krv, sve kao u Ljubavi u doba Turaka, sve kako je genije namislio - pomisli i isceri se izlazećem Suncu.

19.01.2008. 00:50

cveba

ČEMPRESATA

,,šeće Miljenko konavoskom čermpreastom i rszgovara sa mrtvima....

19.01.2008. 01:46

plurabelle

SAJAM KNJIGA

Bazao Milenko po halama na beogradskom sajmu... Pod ruke mu je došla i "Je l neko video devojčice, kurve i ratne zločince", posle čega je inspirisan dospeo do pornografskog štanda i zapanjen zaključio: "Šta sve cura ume, s pimpekom od gume!"

19.01.2008. 15:58

doktor Jatogen

SAM, JA NISAM JEDAN

Ide Miljenko Jergović ulicom i... no, ostavimo se konkursa za trenutak, velim ja samima sebi, i popričajmo o tome kako smo (usred radnoga vremena, dakle ne bez rizika - što samo po sebi dovoljno govori o snazi želje), odvučeni posve prirodnim ljubopitljem, proguglali naslov "Srda pjeva..." (ne spomenuti ga u njegovoj cijelosti rezultira sočnijom izražajstvenošću i srsima neke naopake slutnje, nije li) da bismo ubrzo otkrili kako kozjomrežnom stazom do čitavog prvog poglavlja te knjige, naslovljenog "Lazar" i u besplatnom stanju, goluždravog, nezaštićenog čamprama matičnoga zalistka, i zagrizli smo u tekst o nesretnom milicioneru Lazaru - o, beskrvna li zombija - izjebanom poviješću i patologijom obitelji i podneblja i usuda i nagriženom čirevima doslovnim i odslovnim i o toj nesretnoj, čudovišno lijepoj infantkinji, mrzloj mrtvovjesnici posvemašnjeg očaja južnoslavenskoga, utjelovljenoj Kroaciji utrobe ispreturane vlastitim grijesima spram samoj sebi u zrcalu i iza gdje je silovana Hercegbosna bit hrvacka, i zaplakasmo ja usljed svjedočenja beshumornoj katahrezi i ja u olajavanju smrti smrtovinom, prekapanju grobova putem grobova, pretakanju grobova u grobove, o odisejo naša šepava i uzaludna do Gologa otoka i natrag raštrkanim tragom samih sebe, jedvice - još jecaj - i kraj.

19.01.2008. 18:13

markiz

INTERVJU: BRANIMIR POFUK PITA JERGOVIĆA

Pofuk: Otrcano pitanje: kako si došao na ideju za ovaj roman?

Jergović: Roman je krenuo od ideje da oko nas postoje ljudi poput Srde Kapurove, djeca prosjaci za koju se pravo ne zna ni tko su ni odakle su. Dobro se sjećam djece koja su uoči pretprošle Nove godine išla okolo u trojkama i prosila, a jedan mali među njima fenomenalno je svirao harmoniku. Počeo sam razmišljati što bi bilo kad bi netko od njih bio ubijen? Kako bi društvo gledalo na takvo ubojstvo? Bi li policija uopće tražila ubojicu? Bi li se za njih pobrinula država iz koje su došli i kakva je uopće društvena šteta od takvog ubojstva? Ovo zvuči okrutno, ali tako funkcionira naša zajednica, a ne vjerujem da i druge sredine, mnogo bogatije i s većom demokratskom tradicijom od Hrvatske, drukčije gledaju na tu vrstu ljudi.

Pofuk: Ne mogu se oteti dojmu da si uvodni prizor romana popalio s Patologije?

Jergović: Šta ti je to Patologija, ba?

Pofuk: Znaš ono mjesto gdje se seciraju leševi. Čak mi se čini da si sam opis Srdinog reza mrknuo s Patologije, točnije iz "uvoda" u Patologiju koji se zove "Obdukcija".

Jergović: Nijesam, Alaha mi.

Pofuk: Svjedoci smo neviđene medijske hajke na doktora Kurjaka koji je prepisivao iz tuđih znanstvenih radova pa ga optužuju za plagijat.

Jergović: Plahirat? Šta ti je to jadan ne bio?

Pofuk: Plagijat je kada nešto prepišeš, a ne navedeš izvor. Tako se to zove kod nas u Hrvatskoj.

Jergović: Ima kod nas u Bosni izvora koliko ti volja. He, he (moronski se osmjehnu dok su mu iz natrulih dvojki ispadali brabonjci)

Pofuk: Vidiš naši medicinari zbog toga idu na sud, a u književnosti se to zove intertekstualnost?

Jergović: Jašta.

Pofuk: Dakle ne želiš priznati da si prljavo plagijatorsko smeće?

Jergović: Njet.

Pofuk: Ti nisi samo plagijator, nego si loš plagijator. Naime opis sirotinjskog reza na truplu Srde Kapurove ravan je klasicima trash-horror književnosti, a opis šivanja koji podsjeća na hrvatski pleter djeluje poput gej-priče iz Smokvinog lista.

Jergović: Fala ti jarane.

Pofuk: Zašto me tako gledaš?

Jergović: Priča se da dobro fukaš. Oš' fukat?

Pofuk: Naguzi se.

Jergović: Evo.

Pofuk je penetrirao u Jergusonov pak. Dok je uzimao Branimirov analni sakrament Miljac je cvilio kao djevojčica koja prvi put prima tatin kurac.
Brankec ga je trpao u ludom frenetičnom ritmu, kao u zatvorskoj seriji OZ, govoreći
- Jerguzoviću moj, oh Jerguzoviću!, sve dok ga nije napunio vrućim, ljepljivim sjemenom. Dohvatio je knjigu iz kolekcije EPHŠKART u koju je obrisao kurac i krenuo, jer dok dođe doma Miljenko će zasigurno objaviti novi roman, a onda opet sve ispočetka.

19.01.2008. 20:05

svijet u boci

JOŠ MALO ŠETNJE SAVSKOM I TO JE SVE

Ide Miljenko Jergović ulicom u svom skupom kaputu i sretne Aleksandra Tijanića u baloneru. I pita ga Aca, onako magnupski, kao da mu je sudbina da provocirati mora- jeli, bre, Milenko gde u ovom gradu može dobro da se jede. Miljenko, već bijesan što mu po cijeli dan ometaju koncentraciju u šetnjama na kojima smišlja svoj dosadi najveći roman o Vahidu direktoru,Vahidu tramvajcu i Vahidu skitnici pogleda ga i odbrusi- U restoranu Kod Tri svinjske glave.

I ostade Tijanić zbunjen, i postane mu odjednom malo nelagodno na križanju Vukovarske i Savske, kao da se pobojao da bi ga netko od slučajnih prolaznika mogao zamijeniti s Momom Kaporom, i pitati ga zato se slikao s četnicima u Kanadi. A Miljenko odjuri dalje prema svom dijelu grada, da ne zametne netom smišljenu rečenicu prije nego što mu se u nju Tijanić bezobrazno upleo.

19.01.2008. 23:39

Vaseljenski konkurs:

I tako ide Miljenko Jergović ulicom drugi dan kad...




NEMANJA

Ako

Išao onomad Milenko Jergović, od milošte zvan 'Minja Dušik', Knez Mihajlovom ulicom, polahko, s noge na nogu, kontajući sve tako o predavanju u Srpskom književno-filosofskom društvu "Filokalija", Njegoševa 34, koje ima da održi pod naslovom "O pesničkom umeću kao umetanju pesnica", u suton, sutra, na Duhove, iljadudevetstotitina i devete godine.
Ide tako, klasik, i misli, dakle radi dve radnje istovremeno, pa će samome sebi u bradu, gustu, jednu od onih što se nosi punim poprsjem, kako i dolikuje klasiku: Bog da mi dušu prosti ako ja znam šta mi valja govriti. A i da znam, kojim jezikom da govorim? Jer vidite, srpski je strašno zamršen jezik. Na primer, vremena. Koliko bre vremena može samo da se nađe u srpskoj gramatici, ih, toliko ih nema ni u ruskom, a ruski, eh, vi, ruski je jezik ogroman i neiscrpan, kao ruska duša i stepa, dumao je klasik Milenko Jergović idući Knjaz Mihailovom ulicom. Evo da ilustrujem šta sam 'teo da kažem:
Ko prvo, u srpski imademo prošlo neodređeno vreme. Naprimerice, u rečenicu:
Onomad sam išla na pijacu da kupim zejtin.
Onomad je prošlo neodređeno vreme. Je l' tako? Tako.
Ondak, buduće neodređeno vreme. Recimo, u rečenicu:
Stojane, ka' ćemo beremo kukuruz? Lakom ćemo, Milenija, ima bre vremena.
Lakom je buduće neodređeno vreme.Tako.
Na kraju, prošlo buduće vreme, kao najzanimljivija specifičnost srpskoga jezika.
Onomad vija domaćin prase po šljiviku. Prase skiči, beži oko šljiva ranki - Na šljive ranke tvoja nedra mirišu/ za njima momci uzdišu... - a gedža ga juri, kliza se po blatu, pada, nervira se, i lakom da ga uvati za zadnje noge, kad prase skikne i šmugne ispod žicu u komšijino dvorište! Seljak baci šajkaču u blato, pljune ustranu, i prokune, onako, iz duše:
- E, jebo sam te, kad te uvatim!
To je prošlo buduće vreme.
Jeste.
Srpski je strašno zamršen i bogat jezik, pomisli klasik Milenko Jergović zvan Minja Dušik, i uđe u galeriju "Singingdunum".
Tu je bilo mlogo lepih slika koje se čoveku urežu u memoriju i kolektivno nesvesno, pa ih se rado seća i nemoš da zaboravi.
Ako.

18.01.2008. 10:36

dr.lebovski i Nemanja

TREBATE LI SVINJSKU GLAVU?

Nemanja, ako dopuštaš nadogradnju tvoje crtice o mesnici. Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu i kaže: Trebate li svinjsku glavu.?
dr. lebowski

Ha, ha, briljantno! Ne da dopuštam, nego ćemo zajednički potpisti tu, unplugged verziju; dakle:

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda i nemre bolivit.

i/ili

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda, nemre bolivit da tako nešto čuje, jasno, i vidi, i to vrlo jasno, pa odgovori:
- Ne hvala, imamo već jednu.
Jergović ga dugo gleda i nemre bolivit.

Zapravo, Lebe, mislim da je ovo sasvim novi konkurs.
Nakon natječaja: Ide Miljenko Jergović ulicom i..., raspisat ću natječaj s temom: Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu i kaže: Trebate li svinjsku glavu. Mesar...
Mislim da je to ingeniozan početak! Kaj veliš?

18.01.2008. 11:12

Propaganda Minister

ubistvo na strani prvoj

ide Miljenko prugom i gori mu cigara. miljenko se, naime, jos uvijek, sa svojih 40-ak godina i bradom klasika, ne usudjuje da pripali pred starom majkom. dan je svez, sneg kopni, a oblaci bi dali odlicnu scenu za kakav film o Auschwitzu. miljenko zvera okolo i znoji se od uzbudjenja: bez ovog gerliskog pusenja uz prugu citav bi njegov zivot bio dupke ispunjen prazninom u ovom smrdljivom i nedruzeljubivom gradu..
odjednom, kao sto je to uvek slucaj kada se neocekivano zivot racva na dve strane, pred miljenkovim budnim pogledom vodjenim ovoga puta nepogresivim njuhom zagrobnog bernadinca- naklonjenom pre svega jadnim bednicima kojima vise kako su vec mrtvi nije za pomoci - otkri se uzasan prizor. u jendeku pored pruge, napola prekriven snegom i ogrnut neizdrzljivim bazdom, koji se miljenku, na sopstveno uzasavanje, nekako dopadao, lezao je dostojanstveno i nekako zivahno - valjda zbog hiljada gamadi koja je u pravilnim pokretima gmizala celokupnim torzom - vec pred crvima poklekao lesh. prizor u neku ruku velicanstven, pomisli miljenko. "porozno tijelo, besmrtan stoff"- promrlja pesnik samome sebi u bradu i brkove, na kojima se pocelo skupljati inje- plodovi ubrzanog vlaznog daha umetnikovog uzbudjenja.
ne oklevajuci i verziranim pokretom miljenko odbaci cigar i zaprti lesh na krke-dzake. sta se nadalje desava imacemo prilike citati u njegovom sledecem fiktivnom romanu-noveli.

18.01.2008. 11:33

neptunalije

KUBURA

Ide Miljenko Jergović Jergović ulicom sav pesinav i deverli glave. A deveri ga koliko još hrsuza ima u dunjaluku (Zagreb op.p.).
No kad skrene dilber u bezistan, dođe mu merak; naleti Miljenko na dućan (tur. dükkân), koji je bezbeli, prodavnica oružja.
Pa gleda on kuburu kroz otvoren pendžer, a gleda kubura njega. I sve tako ašikuju Miljenko i kubura i sve tako igra Miljenku srce junačko, a i brk i brada mu...
Zlata vrijedi ova Kubura, misli se junački hrabro, koliko ću sad tek glava moći tjedno ustrijeliti.
Pa kroz otvoren pendžer zaište kuburu.
A hrsuz će zagrebački:
"Evo ti efendija. Ubij se."

18.01.2008. 12:25

crkotica

CRTICA;

(Jučer, rano popodne)
Eno, ide i Miljenko Jergović ulicom. Pa, svi su se danas sjetili u grad. Pokraj njega žena u ljubičastom kožnom mantilu. (Ostatak sam dana razmišljala o ljubičastoj koži i pitala se koju li je to beštju odrala.) Idu oni tako, u smjeru juga, tamo gdje sunce sija jače, gdje su ljudi visoki, preplanuli i imaju zdrava zubala.

18.01.2008. 13:39

haleter skelter

Miljenko ili Nedaće nevinosti

Ide Miljenko Jergović ulicom i misli. Prosto tako naviko; da ide i misli, misli i ide, nekad više misli, a manje puta prijeđe, nekad prijeđe silan put, a kad ono ništa smislio nije, ali – „Bog je velik i zna sve putove i sve koji njima hode, koji su hodili i koji će hoditi“. Dopade se Miljenku ova misao. Istina, nije to baš bila prava misao, ali joj je dosta nalikovala. „Dobro je“, pomisli Miljenko mišlju boljeg pisce, „upalit će“. Nasmije se Miljenko potiho i započe novi roman.

"Slučaj“

Ovih sam dana otjerao svoju dragu. Učinio sam to oštro, najgrubljim riječima, ne bih li joj prištedio boli. Kada je otišla, poželio sam čašu, da je iskapim do dna, a zatim bih onako slomljen prošetao obalom rijeke. Noću, to bi svakako moralo biti noću. No mislim da o tome ne treba govoriti. Zamislimo radije ovakav slučaj:

Jedan intelektualac preko oglasa objavljuje da mu je hitno potrebna knjiga, recimo „Uvod u psihoanalizu“. Potencijalni prodavač, javivši se na oglas, postavlja kobno pitanje čemu će dotičnome građaninu knjiga služiti. Vlasnik je knjige, naime, zapao u novčane poteškoće i ne imavši drugog izlaza odlučio je knjigu prodati anksioznom intelektualcu. No istodobno, i čak i predvidivo, je zbog minulih događaja bio do strasti za nju vezan i želio je da dospije u prave ruke. Takvim upitom do krajnosti iznerviran, intelektualac odgovori da je iz knjige namjeravao izrezivati sličice. „Ah, oprostite", odgovori siromah, "sličice sam već odavna izrezao ja.“

Osjeti Miljenko da je zagrabio u zeitgeist i nešto kao da ga ugrize za srce.
Dopiše: Zla bijaše njihova kob.

18.01.2008. 13:55

doktor Jatogen

CIPELARENJE

Ide Miljenko Jergović ulicom, ruke zario duboko u džepove, pretovaren mislima čiji se višak nakupljao u tamnim natečenim podočnjacima - brada mu guta mjesečinu, gleda pred sebe i žustro grabi; gledamo ga nas trojica s ograde kroz kolutove dima, cimamo jedan drugoga laktovima, jel' to Jerga, jest, Jerga je, pogledavamo se zavjerenički, pa kao po naredbi (a i ne bijaše to drugo doli unutrašnja naredba) odbacimo opuške i hop! s ograde pa za njim, mučaljivi, krupnim koracima, srdaca sve nemirnijih, niz dvije ulice, pa niz treću, i već mu bijasmo sasvim blizu, koliko je od kandelabra do kandelabra, dahtavi i drhtavi i uzavreli, i sjene ga naše dotakoše kadli on iznenada potrči svom snagom i arlaukne U pomoć!, a mi ga umah sustignemo, uspjenjeli, posve unezvjereni, pa ga oborimo na pod i stanemo ga žestoko cipelariti, a on zaplače, zaplače gorko, vapijući Nemojte, ljudi, nemojte, i mi ga udarimo još pokoji put, ali splasne nam bijes, sažalimo se nad njim - suze mu oblile lice, strašna grimasa boli, i krv zgrušana od prašine u bradi mjesečinastoj, i mi se udaljimo mučaljivi, krupnim koracima, srdaca sve nemirnijih.

18.01.2008. 18:30

halter skelter

Nadahnuće

Ide Miljenko Jergović ulicom, a na ulici sve same barabe. Ide gospođa – baraba. Za njom gospodin – baraba. I djeca – barabe. „Pokvarenog li svijeta“ pomisli Miljenko. „Najbolje da sve opišem, dušu da spašavam.“

halter skelter 18.01.2008. 19:40

ANTOLOGIJA HRVATSKE JUČERAŠNJE KRATKE PRIČE

‘IDE MILJENKO JERGOVIĆ ULICOM…’



Herostrat

SMIČIKLASJE

Ide Miljenko ulicom, zamišljen i sam pa se, onako smotan, spotakne o vlastitu misao. Prospe se naš NAJPOZNATIJI KNJIŽEVNIK Miljenko snijegom pokrivenom ulicom koliko je dug i širok. S druge strane ugleda radnika pregaoca sa lopatom u ruci kako se svojski trudi učiniti prohodnim pješačke koridore.
-Jebem ti ovakav Grad - pomislio Miljenko otresajući snijeg sa svog krombi kaputa te zaviče na radnika:
A RALICA???
Vidje radnik pregaoc da mu ljutiti gospon nešto dovikuje pa ga upita:
- Nešto ste rekli gospon?
A RALICA? Gdje vam je b a ralica?
- Eno ga kući, piše, vrijedno piše. Bilo bi i vama pametnije da slijedite njegov primjer umjesto da šetate snijegom zavijenim ulicama.
Miljenko Jergović ljutito frkne a odmah potom osmijeh mu zatitra na vidljivom dijelu lica:
- Zna me!!! Radnik pregaoc me pozna.
I ode Miljenko Jergović ulicom, zamišljen i sam....

17.01.2008. 09:02

doktor Jatogen

DAYTON SEVDAH REUNIONION

Ide Miljenko ulicom - sasvim je svejedno da li je to zagrebačka, sarajevska, beogradska, bruxelleska ili washingtonska ulica, svejedno je, jerbo je bitno da Miljenko ide - i ne zna točno kuda ide - znao je, ali se privremeno ne sjeća, jer je za ovaj stadij priče bitno da Miljenko ide - a ulica pusta i monotona, vrijeme tmasto, goluždravi drvored, prašina, crkli mačak prosutih crijeva i par tustih štakora što mu utrobu proždiru i ne zaustavi se Miljenko ni časka iznad lešine, niti se usili da štakore otjera, nego prijeđe ulicu brže-bolje, a tamo isto: golotinja brijestova (ili su to dudovi? kestenovi možda? nevažno je za ovaj stadij priče) i prašina, ali bez mačka i bez štakora i Miljenko odahne i nastavi, kadli stade u mislima isprva oplakivati, a potom i otajavati Mačka i prekoravati narav štakorsku, potom i prezirati, potom i žestokom mržnjom kasapiti i osjeti se iznenada progonjenim Miljenko, i hrabro se i prkosno zaustavi nasred ulice i raširi ruke i zavapi gromko nešto u tmasto nebo, svejedno je što, jer je za ovaj stadij priče bitnije da se nebo rastvorilo i Sunce Miljenka obasjalo, Sunce!

17.01.2008. (09:36)

Marole

NA TRAFICI

Ide Miljenko Jergović ulicom skromno ramišljajući je li napisao najveću knjigu u povijesti. Prozuji mu natrenutak interijer švedske Akademije, ali stari je on lisac, prvo će on osobno ispitati javno mnijenje, pa će se zatim nastaviti naslađivati možebitnom budućnošću. I dođe Miljenko do prve trafike u Ilici.
- Imate li Sarajevski Marlboro? - upita, pritom misleći da je zasigurno već sve prodano.
- O gospon, baš imate sreće - odgovori mlada trafikantica - vidite sarajevski Marlboro se ne naručuje više, ali tamo je rodbina od dečka, pa imam par kutija slučajno. Hoćete obični ili lajts?
- Ma knjigu hoću, a ne cigare, razumiješ - naljuti se Miljenko - knjigu sa listovima.
Trafikantica pogleda Miljenka zaraslog ispod brade i kose i pomisli da je to neka šifra za travu.
Gdje baš mene oblijeću ovi hašišari - pomisli - još će me i opljačkat.
- Gospon, mi vam to nemamo, ako ne prestanete inzistirat, zvat ću policiju - histerično reče.
Miljenko se prepadne i odstupi, znao je da ako dođe policija, da nema šanse da ih uvjeri da je on kandidat za Nobela, a ne stari beskućni delikvent. I uputi se dalje ulicom. Trafikantica ga je u čudu gledala kako odlazi i sjeti se da je čovjek u pravu, jer su dobili, stvarno, neku knjigu Sarajevski Marlboro, ali slabo je se sjeća, jer su je vrlo brzo vratili zbog katastrofalne prodaje. Ustvari kada se bolje sjeti, nisu prodali nijednu.

17.01.2008. (10:14)

Tužni pas

Slava

Ide Miljenko Jergović ulicom i ne zna koji mu je đavo danas da mu baš ništa ne pada na pamet a kolumne čekaju. Koga danas da opatrnem onako etički i žestoko? Gazdu i njegove ne mogu i neću a Milanovića i njegove sam sasvim potrošio. Neku bezveznu kulturnjačku temu neću ni da dirnem - sama fukara i netalent a svi kriče do neba da im je loše. Što ne pišu bolju literaturu i što se bolje ne prodaju ako misle da mogu? Ide tako Miljenko ulicom a misli samo naviru, ulica se širi, svjetlo je sve jače a u susret mu ide Slava.

17.01.2008. (10:37)

dr. Lebowski

MOZAK

Ide Miljenko Jergović ulicom, u sumrak, na Duhove, kad odjednom golub mu se posere na rame. Kud baš meni na rame, pomisli Jergović.

Kud baš na moje rame, a ne na tuđe? Rame je blizu mozga, a mozak je meni ono što je Madonni guzica. Moram osigurati svoj mozak, do đavola. Očito je da netko iz čistog jala dresira golube da seru na glavu Miljenka Jergovića! Tko li želi Hrvatskoj toliko zla? Da nije Aralica? Ili Zima? Da nije Houellebecq?

Miljenko Jergović, najveći hrvatski pisac, preminuo uslijed sepse prouzrokovane golubljim govnom - ne bi izgledalo dobro u lektiri. Napisao sam previše toga da me upamte po golubljem govnu. Moram priznati, tko god se odvažio, mudar je strateg. Što mi je činiti? Što bi učinio Ivo Andrić? Da napišem anegdotu o tome za Auto magazin? Istražim tko se sve posrao na ramena medijskih zvjezdica pa uvalim to Graziji?

Ili da... Možda da osiguram svoj mozak? Zašto bih ja trebao osigurati svoj mozak? Zašto se nitko do sada nije sjetio osigurati moj mozak? Moj mozak bi trebao biti na UNESCO listi, to je živući spomenik kulture. Što je dobro dala neka katedrala? Zaklon od kiše, u najboljem slučaju. A moj mozak... Moj mozak. Eh, moj mozak. To je mozak, Miljenko, to je pravi veliki mudri mozak skriven iza neukrotive grive. Kakav ja mozak imam, brate mili. Ne bih ga mijenjao ni za jedan tuđi. Zašto me to nitko ne pita? Glupi novinari, kopipejst generacija.

Dresirajte vi svoje golubove, vi jalni mali ljudi. Ako će vas to spasiti. Ako će vam to ublažiti mizeriju svakodnevnice. Za sve okrivite Miljenkov mozak. Tu ste najjači. Najjači ste kad drugog treba okriviti. Sve ste mi mogli oprostiti, ali uspjeh nikako. Ma dresirajte bengalske tigrove, dresirajte slonove i kobra zmije, morske pse, pirane, divlje pse, konje, zečeve...

Ali nećete me preplašiti!

17.01.2008. (10:56)

inhibitor

SMRDA PJEVA, U SUMRAK, NA PUHOVE 1

Ide Miljac ulicom pa kaže: "Srda Kapurova bila je moja najveća ljubav. Sjećam se prvi put sam je đarao u ašik-mahali kako zvasmo avliju Izetovu. Bio sam ćosav momak, a Srda Kapurova mala vrtirepka od svojih šes-sedam ljeta. Često je kad bi išla samljeti kahvu za svog babu Milenka prolazila mojom mahalom i zavodljivo njihala bokovima. Sjedio sam ispod svojih dvora od oraha i voštio karu. Ne znam zašto, ali uspaljivale su me te male kurvice kao što je Srda Kapurova, starog Milenka kći.
Jednoga dana, taman kad sam ćeifio uz rakiju i rahatlokum, naiđe Srda Kapurova, a ja opleo ašikovat na glas da me svi čuju:

Sreo sam je u sjeni fildžana
noga kratkih
umrljanih skuta

kažem sreo sam je u sjeni fildžana
i reko: "Đes ba, jes ti moja Ruta?"

Srda Kapurova zastala i ovako mi govorila:

nijesam ruta, vidiš da sam kruta
zbog komornog frizera
milog mojeg dilbera.

Nešto me presječe, jedva čujno štrcnuh mlaz žutog sjemena u svoje duge gaće iz prćije pokojne babe Jergovuše. Dotaknuh se kurčeve žile što iz guzice raste i priđoh mojoj maloj Srdi.
- Ja sam pjesnik, spjevo sam ti pjesmu.
- Zakaj?, upita me Srda Kapurova.
Ovo me pokosi. Kakav kroše! U glavi punoj misli rodi mi se stih "pokradenim parama voze mercedes i porše", ali umah shvatih da sam skrenuo s teme, a bogami i s uma.
- Ovaj, ja…
- Kaj buš me karal il' ćeš samo pesme popevati?
Kako je otvorena! Kako je dobra!, mislio sam u sebi, ali se ispostavi da razmišljam na glas.
- Pa normalno da je otvorena kad idem s abortusa.
Ovo me pokopa, sahrani sve moje nade.
- Udri me, tvoj sam rob! Želim ti tabane lizati, želim tvoj kavijar u mojim ustima!
Odmah osjetih udarac u predjelu vrata. Okrenuo sam se i iza sebe ugledao svoju bijesnu curu Smrdu s bejzbolskom palicom kako me tuče i arlauče - Zar opet, zar opet!?
Podigoh se s leša bosanskog goniča čija mi je šapa visjela iz labrnja i tužno otpuzah natrag u spavaću sobu."

17.01.2008. (11:16)

inhibitor

SMRDA PJEVA, U SUMRAK, NA PUHOVE 2

Ide Miljenko Jergović ulicom pa omrči pero:
"Putniče namjerniče pišem ovu pri-povijest što prenosi se s koljena na koljeno kako BiH razmrsio mistično klupko štiva "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" koje na 28,75 araka hartije nije ništa reklo o sudbi obitelji Kapur.
Sjedio sam danas u dvorani kobnoj,
u idili plagijatorskog smeća,
na visokom odru,
u agoniji Srdinih pleća, kad odlučih istražiti genealogiju Kapurovih. Budući da hrvatskoj književnosti manjka ženskih likova koji su zapostavljeni u domaćoj inačici patrijarhata (osim bosansko-jevrejskog remek-djela "Ruta Tannenbaum", koje je ovdašnja kritika nepravedno nazvala govnom, i potencijalnog proljetnog hita s originalnim zapletom "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove"), ispričat ću vam kroniku ženskog dijela ove obitelji.
Evo kako se to dogodilo.

Kapa

Obitelj Kapurovih vuče španjolsko-talijanske korijene još iz vremena zlosretne obitelji Borgia. Lukrecija Borgia je godine 1510. rodila kopile koje je morala sakriti pa ga je povjerila svojoj služavki Segmedini, kćerki Dudlaj paše Sarajevskog. Lukrecija joj dijete dala i ovako govorila: "Evo ti moja Segmo, ovo malo biće, nosi ga što dalje, vidiš da sviće."
Nerotkinja Segmedina i njen muž Atif bijahu pobožni ljudi, a taj darak uljepša njihove mračne drkodane. Kad je Segmedina upitala Atifa kako da joj dadnu ime, Atif se podbočio i ovako uzvratio: "Joj ba Segmo, pikola Borgia je capo famiglia", aludirajući na ono što je Machiavelli kasnije nazvao mafijaškom obitelji, pa malu djevojčicu nazvaše Kapa.
Prolazili dani, prolazile zime i maloj Kapi iz međunožja kapnu prve kapi. Atif pomislio da se Kapa nasmrt britvom izrezala pa se objesio na šljivu usahlu. Kad je to vidjela žena njegova, u bunar se bacila. Kapa si na muf stavila komad vune predene, pokupila roditeljsku ušteđevinu i otišla u krčmu. Ondje je ugleda Luiggi Quattrostagione, poznati ženskar koji je imao veliko srce, a još veće imanje. Poslije šeste runde već su jahali prema njegovu domu. Bijaše hladna zimska noć, ljeta Gospodnjeg 1526.

Smrda Kamforova

Prema dostupnim izvorima Kapa Quattrostagione dugo je poživjela i svoga muža rano sahranila. Kažu žensko dijete je rodila i kuću zapalila jer joj je negdje oko 80-te provrela zla krv borgijska u venama. To mogu potvrditi seljani koji su stoljećima poslije tog nemilog događaja prenosili priču o paležu Luiggijevog stanja. Njena kćer se zagledala u lokalnog doktora Webera koji je bio nadaleko čuven po svojim terapijama kamforom. Majka Kapa isprva se protivila njihovoj vezi pa je doktor Weber kradom dolazio na njihovo gumno gdje je u sjeniku jebo njenoj ćerci sliku. Kad to vidjeli nadničari Luiggijevi, vijećali, vijećali među sobom govorili: "U Kapine kćeri mnogo dobra prda", a zato što se kradom kara nazvaše je Smrda. Kad to čula Kapa majka u sevdah je upala, misleći da joj ime dadoše zbog Weberove kamforne terapije.

U nastavcima čitajte o sudbinama ovijeh žena Kapurovih:

Grda Krapinova
Strda Harpunova
Stvrdla Kaporova
Muda Kapulica
Smrda Kuplungova
Svrdla Whirlpoorlova
Srda Kapurova
i
Štrudla Stranputova."

17.01.2008. (11:03)

inhibitor

SMRDA PJEVA, U SUMRAK, NA PUHOVE 3

Ide Miljenko Jergović ulicom i napiše roman. Bijaše prošlo podosta zima od zadnjeg spomena Smrde Kamforove. Kad su roditelji razotkrili njezin blud udaše je za doktora Webera i dadoše joj nešto prćije. Navodno je Smrda bila prava prznica, zle krvi i još gorih gena; zadnji put se za nju čulo kad je prevarila svojeg doktora kamfornog s pastuhom iz njihove štale. Sve je to promatrao i na platno slikao neki Caravaggio, siromašni sluga Weberov. Dobri doktor isprva joj povlađivao, ali kad su krenule priče uprtio je Smrdi nešto dukata i otpravio je prema istoku govoreći: "Nemoj se vraćati, tako ti Alaha."
Zime su cičale, čiviluci se u čmar uturavali, ratovi šištali, mezehetluk mezio, fildžani tucali, hartija mrčila, u bradi se uši gnijezdile, hemoroidi na zadebljanom šupku pucali, govna se rađala, janjeće posteljice se odijevale, vododerine derale, čatrnje čatrnjile, Turci se kurčili, Banovina bančila, Bosna se u pak davala, a našoj Smrdi ni traga ni glasa. Kao da je u zemlju propala.
Grda Krapinova
Došlo je tako, putniče zlonamjerniče, i stoljeće ohosamnaesto. Grga pl. Kurczinsky uzjahao konja pa opleo s Gradeca na izlet u Zagorje. Obitelj ga upozori da se čuva divljih ljudi koji su tamo živjeli, ali Grga pl. Kurczinsky reče
- Boli me kuratz, i podbode riđana mamuzama srebrnim.
Došao Grga do izvora šumskog da napoji riđana zapjenjenog. Pije riđan, a pije i Grga, pije i lapće od zadovoljstva. Čuje on neku pjesmu. Isprva mu se učini da to slavuji poju, kao što je katkad znao čuti na križanju Vukovarske i Držićeve, ali glas bijaše jasan i lijep, kao svježa guščja iznutrica.
Podignu Grga glavu kad ispred sebe ugleda kosmato biće prekrasnih kovrča i još ljepših očiju plavih. Nije se pravo ni snašao, a neznanka ga uzjahala i ovako dahtala: "Oh da, dragi moj Jergovitzu, ućeraj mi ga dilberu moj!"
Grga shvati da je riječ o zabuni, ali svejedno momački stisnu zube i upre svim silama da zadovolji divlju djevojku. Kad je onako momački svršio, musava neznanka mu se unese u lice govoreći: "Sad ima da me ženiš."
Tako je Grga pl. Kurczinsky upoznao svoju ženu. Prvo je morao izmisliti priču za oca Fodora kako je Grda plemenitaške krvi da ga ovaj ne bi razbaštinio pa mu reče da ona dolazi iz stare loze Krapinovih, jer tamo je bijaše uzjahao.
Otac priču popušio pa Grdu snajku prigrlio. Trebam li, putniče zlonamjerniče, reći da ga je Grda ubila, posjed prisvojila i konja pojebala kad je u njoj provrela zla krv borgijska?

17.01.2008. (10:41)

BOLESLAV

Klub 600

Miljenko je išao ulicom. Presrela ga je prosijakinja koja je dojila dijete i istovremeno prosila novac. Miljenko joj reče:
- Dat ću ti petodinarku ako mi odgovoriš što si zadnje čitala.
Žena ustuknu.
- Mislite od domaćih ili stranih autora.
- Domaćih - bez oklijevanja će Miljenko.
- Roberta Perišića i Dalibora Šimpragu - nabroji prosijakinja. I kao da joj to nije dosta još krene objašnjavati:
- Ta dvojica pisaca zadiru u našu sivu stvarnost, pričaju o ovom što nam se događa, o našim nevoljama, zato ih volim.
- Ali zar miljenko jergović isto nije pisao o ovome sada, i to baš o vama nesretnim prosijacima na cesti?
- Možda i jest, uporni čovječe, ali ja ga nisam čitala. Nisam članica kluba čitatelja Jutarnjeg i ne mogu ostvariti pravo na kupnju te knjige.
Tog časa Miljenko joj iskešira punih 600 kuna, što se u narodu kaže, na ruke.
- idi, ženo, i učalni se u Klub, učlani i tog malog što te siše.
Žena ipak nije uzela taj novac. Nešto se u njoj smutilo.

17.01.2008. (11:20)

NEMANJA

"Kurac od ovce od gipsa"

avangardni scherzo

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Imate svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda i nemre bolivit.

17.01.2008. (11:21)

NEMANJA

In extremis

Ide Miljenko ulicom i uđe u vežu na broju 17, gdje se nalazi, kao što je općepoznato, ordinacija primarijusa doktora Kožića, venerologa. Miljenko odmah vadi notes i bilježi:
U čekaonici ordinacije sjede dama s kamelijama, baka s unukom koji u ruci drži plišanog medvjedića, reper nesumnjivog izgleda i gospodin sa šeširom Pere Kvrgića. U ordinaciju onda ulazi mama s klincem. U čekaonicu bijesna upada dobrodržeća žena u tridesetima i ulazi u ordinaciju.
Miljenko zapanjeno zastane...imao je neugodan osjećaj da je sve to već negdje vidio ili čuo ili, nedajbože, pročitao! Deja vu, pomisli Miljenko. I, uostalom, ta ordinacija: izgledala je kao čuveni Jokin stan koji kao da si ga izvukao iz lajfstajl magazina. Bijeli namještaj, bijele kožne fotelje, stakleni stolić, plazma. Osjećaš se kao u ordinaciji...
Isuse! Pa ja sam usred Bulićevog romana! Koja pušiona!
Beo mada ne još mrtav, Jergović počne pjevušiti: Kad već budem mrtav i beo / ja bih ipak nekako hteo / da makar kakva nekakva / svetiljka budem.
- Pardon, mladi gospon, nekaj ste rekli., odjednom mu se u lice unese primarijus dr. Kožić. Izvolite, vi ste na redu.
- Ispričavam se...hvala...oprostite.
- Malo ste mi blijedi., primjeti dr.Kožić, uvodeći Jergovića u ordinaciju.
- Da, da, zato sam vas i potražio, znate...
- Da?
- Čujte, imam velikih problema., iskreno će in medias res Jergović.
- A tko danas nema, dragi moj Jergovac, tko nema...
- Jergović!, zajapureno će Miljenko, kojemu se naglo vratila boja u lice.
- O, pardonček, moje isprike, nego...počeli ste o vašim problemima...
- Da, znate, doktore, imam zaista nemali problem.
- A taj je?
- Vidite, svi me jebu u zdrav mozak.
- Kad ste to primjetili, mladi gospon?
- Pa nekako s proljeća. Točnije, od Duhova.
- Da? Zanimljivo. I kak se to manifestira? Mislim, kakve simptome imate...
- Piše mi se.
- Pardon...
- Vazda mi se piše.
- Je, mladi gospon, onda ste trebali ići urologu, a ne k meni., dometnu doktor Kožić, očito odsutan ili jednostavno dekoncentriran Jergovićevom hipohondrijom.
Jergović zabezeknuto pogleda u doktora i pomisli kako ga u ovom bešćutnom gradu nitko ne uzima za ozbiljno. Vani se mračilo.
- Pokušajte pisati niz vjetar, mladi gospon, to vam nemre naškodit., bilo je zadnje što je toga dana zabilježio Miljenko Jergović.

17.01.2008. (12:08)

vertebrata

Ide Miljenko Jergović ulicom i plaši djecu

Ide Miljenko Jergović ulicom i plaši djecu. Skrene u birtiju na jednu brzu i napiše jedan roman simić, onako s nogu. Zatim ode u drugu birtiju i tamo napiše desetak kolumni, zatim poslije obilatog ručka se sjedne na wc školju i počne paralelno i na papir srat. Zagreb je mali. Tu svatko svakog zna. Vijest se brzo pročula. Stariji se pozgražali i malo pomalo počeli ignorirati tog amoralnog gorostasa a mlađi se poplašili grive i nerazgovjetnog mumljanja. Jergović je ubrzo postao efikasna metoda umirivanja djece. Tako jedna majka neki dan, nasred Jelačić placa priprijeti kmečavom derištu: Ušuti već jednom. Ušuti ili ću ti pozvati Jergovića da ti zanovijeta i sere gdjegod stigne! Malac u trenu se smiri i zašuti. Majke su konačno odahnule. Mora biti nešto zastrašujuće u Jergoviću. Nešto duboko uznemiravajuće. Kolika upornost. Kakva čvrstina, kakva bešćutna ili nedužna oholost, a godine mu jalovo prolaze.

17.01.2008. (12:26)

inhibitor

RADO IDE ŽIDOV U VOJNIKE

Ide Mulenko ulicom i razgovara sam sa sobom: "Ovo je radni naslov romana koji počeh pisati na Bajram 2006. godine. Sav trud koji sam uložio danas mi se čini uzaludnim jerbo (ga ja) cijelo vrijeme muku mučim s glavnim likom djevojčice Rute, od čije mi se kompleksnosti stidne dlake krute.
Želio sam, kako da kažem, ispasti moderan a opet nekako suvremen, zapravo shvatiti bit društva u kojem živim, ali s jedne vremenske distance u kojoj se neće osjetiti moj naporni narativni iscjedak koji me inače muči dok pišem štivo za uspaljene bakice koje bi me najradije držale na policama u staklenkama formaldehida pokraj urni svojih muževa koji su otegnuli papke između dva Svjetska rata kada zapravo i dolazimo do porođajnih muka čije trudove osjećam još od, kako rekoh, pretprošle gohdine.
Evo kako je sve počelo. Uoči Bajrama dvehiljaditeišeste javijo se meni Zemo rahmetli Tufahije pa udario onako po naški: "Đes ba jaro, šta mai, ima l' pićke u Zagrebu…" i sve nešto u tom stilu.
- Ima Zemo pićke ko sahalate, samo što mene ovdje vazda pićkom zovu.
- Ajde ba na kolodvor poslo sam ti škije.
- Fala ti ko bratu, al otkad živim na Zapadu presto sam pušit krdžu. Sad ložim samo Malboro crveni, a ponekad malo zasolim i s hašišom pa si pustim Natašu Atlas il' Alien Soap Operu da mi reve ko hodža s minareta.
- Posto si fina guzica. A pišeš li štogod?
- Ih ba, jel pišem? Jašta nego pišem. Evo baš sad tucam tastaturu. Pišem i kad jedem i kad serem, pišem ko gonjena zvijer, al' ubi me ovaj zadnji roman.
- Može l' se ikako pomoći?, zabrinu se Zemo.
- Ma ne znam. Evo jebe me ta mala Ruta, htio sam na njoj pokazat kolko su Hrvati sjeban narod pa sam izmislio taj lik mahnitog skretničara Slobodana koji postane ustaša pa pije i kolje.
- Jebo nanu koji dobar zaplet. I šta je onda bilo?
- Ma ne znam, evo zapetljo sam se ko brabonjak u mojoj guznoj čupi. Mala Židovka mora da pjeva, a ne zna. Babo joj pije i ugurava si čiviluk u čmar, sve ću ih ja na kraju u logor poslat, ali…
- Znači po kratkom postupku. A jel te jebe onaj zagrebački, jel te to jebe Milovane? Jel te stvarno toliko zaokuplja priča o Ruti, uvalim joj kruti?
- Jes. Šta da radim Zemo, zemljače, ba?
- Ma bolan opleti ti samo po naški, ko ih jebe. Kad te prevedu na njemački neće niko vidit razliku. Evo ja sam ti se uvalio u neki žiri pa ću reć da ti dadnu nagradu, tu kod nas u Bosni.
- E ova ti valja Zemo, jel ti to o Meši pričaš?
- Znaš da ja dobro mešam.
- Ahahahaha.
Onda sam odjebo Zemu i otišo smišljat kako će onaj zapadniji Zapad plakati nad sudbinom moje male Rute kojoj su ustaše uštrcavali spermu pod skute. Još sam dobio ideju za novi roman u kojem se neki propali slikar Filip vraća u Zagreb nakon dugo godina."

17.01.2008. (12:50)

doktor Jatogen

NEPOUZDANI OČEVIDAC O LAKŠOJ PROMETNOJ NEZGODI NA MARKOVOM TRGU

Ide Miljenko ulicom i sretne Miroslava Petrovića, novopečenoga književnog kritičara prefriganca čiju je fotografiju iz nekih novina - čiji se naslov nije ni udostojio upamtiti - netom fotokopirao, fotokopiju temeljito plamenim očima ispresnimavao te ju u novčanik spremio, sve jer mu se hulja debitanskom diletantskom pederskom recenzijicom njegova romana - čiji je naslov bolje ne spominjati (da se ne urekne) - zamjerila, ponajviše poradi prispodobe zloguka potajična namjesnika vlastohlepne garniture trbuhonamirnika s kojom ga je poistovjetio, i stade Miljenko pred Miroslava Petrovića, stade uz vjetar a vlasi mu se zatalambasaše, stade i zagrmimikrikne: "Na šta li književna kritika spade, kad smandrljbrlje tak'ih pederčića-lezilebovića kakav jesi iz blogoblata izranjaju da zlom magijom zlo učine, da u drvo jako krošnje trudne od sočna ploda sjekiru ukače, da mi pravdom trudnome trude nadljudske svojim sotonskim bljuvotinama oblože, na meni kulu babilonsku da utemelje, e neš', jebem li te u dupe virtualno", reče i odvali strašan šamar, pa još jedan, pa treći Miroslavu Petroviću, petnaestogodišnjem gimnazijalcu i istaknutom članu novinarske sekcije, koji zatetura i premjesti se teturajući s pločnika na kolnik gdje ga blago zakači passat ministra Šukera.

17.01.2008. (13:03)

Marole

Derviš i hrt, u sumraku, a ispred njih Dobre Nade rt

Ide Miljenko Jergović ulicom i sretne svog davnog jarana sada pripadnika klana Al Kaide.
- Miljenko, imam jedan velki problem, kao šta znaš pripadnik sam Al Kaide - reče Muhamed.
- One strašne Al Kaide jel? - upita Miljenko.
- Jes one strašne, al živim sad u Zagrebu i Ustaše su mi za vratom, hoće da me uvate na
(ne)djelu.
- E i kako ti mogu pomoći? - znatiželjno će Miljac.
- Vidiš, napumpao sam Nusretu i rodiće ni manje ni više nego trojke i to sve ćeri. Moram im dati imena, a pošto živim u Zagrebu i pripadnik sam Al Kaide, imena moraju biti muslimanska, ali neupadna, a pošto si ti najpametniji na svijetu, mislio sam da mi možeš pomoći. Vidiš sjetio si se Srde, ja to nikad ne bih mogao.
Miljenko misli i misli kao profesor Baltazar i smisli te naposljetku reče:
- Tarifa, Getriba i Fasada, dok se ti boriš u džihadu, jedna može raditi kao menadžerica marketinga u T-comu, druga u marketingu auto kuće Zubak, a treća u IGH-a. Niko ništa neće skontat.
- Baš si pametan moj Miljenko, puno ti hvala, gdje li samo smišljaš ta imena? - pohvali ga Muhamed.
- Ispred Dione na križanju Držićeve i Vukovarske, u sumrak, na Duhove.

17.01.2008. (13:29)

doktor Jatogen

NEOBJAVLJENI PAMFLET

Ide Miljenko ulicom i naleti na Predraga Raosa koji je mirisao na češnjak i nekakva ga nelagoda spopade, a da nije točno znao zašto. Predraga također spopadne nelagoda, ponešto jasnijega profila, no sveudilj magličasta: što mu ima biti neugodno, baš ga briga, mislio je. Prođu jedan pored drugoga, Miljenko jedva primjetno kimne, Raos ga kratko pogleda preko oka, promrmlja nešto u znak polupozdrava; Miljenku se učini da se Raosu brk smije, taj podrugljivi brk, ali ne odreagira Jerga, ta mačak je on - barem ne odmah, nego pričeka da Raos par koraka odmakne, pa se duboko zadere, ne okrećući se: "Otac ti je bitno bolji pisac od tebe bio." Raos stade, okrete se, pa udre u grohotan grohot prateći mutnim pogledom čupavu priliku koja je odmicala niz ulicu, i smijao se od srca sve dok Jerga nije u magli nestao. A Miljenku je Predragov smijeh do duboko u noć odzvanjao u glavi, petljao mu se u kose, pa niz bradu do pera plamena kojime napiše iskričav pamflet protiv piskarala Raosa, no ne usudi ga se objaviti, nego ga spremi u ladicu, među duhove.

17.01.2008. (14:16)

halter skelter

Suze liju plave oči

Ide Miljenko Jergović ulicom i usni neobičan san. Kao sjedi on na nekom tronošcu (i, bude mu, lukavcu, drago što je kosu i bradu sačuvao), oko tronošca oblak, a pod oblakom silna raja. Sklopili ručice, umilno gledaju, i sve više mole: Sudi, baćuška, koji je prav, a koji je kriv!“ Uopće ne bi neugodno Miljenku, nego zasuče rukave, pa kom obojci, a kom opanci.
„Kazuj“ narodski će prvome, pak mu se učini da ono čuje gusle, ali pretrpješe i upriješe pogled na stvorenje koje se u njega uzdalo.
„Baćuška“ upita Ivan Budalica, „ja ne vjerujem, ali pričaju ljudi da je tvoja moć u gustoj grivi kojom pokrivaš obličje i da bi ona nestala, kad bi ti kosu i bradu odrezali“
„Kako je narod glup“ pomisli Miljenko, kojemu se načas učini da je Zeus, što mu se također učini glupim, jer kakve on ima veze s klasičnom starinom. „Misle da sam Samson“. Kako je bio odlično raspoložen, odluči se malo našaliti.
„Pa dobro, bre, dilajle,“ preuzme istočni idiom, „jel nismo prevladali ta verska predubeđenja. Moja je moć iz glave. To ću i da vam dokažem, evo saću da se obrejem. Ali posle svi da puštamo bradu i brkove.“ Odmah se dosjetio i da to silno pramenje docnije uplete u pleter i dijeli kao bookmarkere.
Rečeno, učinjeno.
Kad posljednja dlačica pade na tlo, probudi se Miljenko, a kad ono, stoji on, gol do kože i nijedan ga ne prepoznaše.

17.01.2008. (15:17)

inhibitor

ANTOLOGIJSKA PRIČA

Ide Milenko Jergovićevom ulicom.

17.01.2008. (15:17)

svijet u boci

Izgledao je malo čudno u kaputu crnom, kupljenom prek veze

Ide Miljenko Jergović ulicom sav kićen , u finom novom kaputu sa zabačenim šalom. U ustima mu cigaršpic, onako ga dostojanstveno drži, kao neki mladi turski beg, koji se vraća s uspješnog ašikovanja. Ide Miljenko i smišlja novi roman, velik će to roman biti, o beskućniku koji je umro u noćnom tramvaju linija br 34, negdje između Frankopanske i Glavnog kolodvora. I nitko baš nitko od putnika nije primjetio da je čovjek umro, svi su mislili da je pijanac koji spava i u tramvaju se grije. A tko bi od tih klinaca, koji se vraćaju s noćnog pijančevanja, te dječurlije u Iron Maiden i Biohazard majicama mogli pomisliti da je to Vahid, a i da znaju da je Vahid, kao da bih to i zanimalo. Jer Vahid je počeo kružiti tramvajima još prije nego što se neki od njih rodili, a kojeg je čudna igra sudbine, za koju u ovoj priči nit imamo mjesta nit vremena da je ispričamo, dovela u Zagreb, a koji je prije rata bio generalni direktor jednog uspješnog bosanskog privrednog giganta. Moćan je bio Vahid, neka vrsta socijalističkog bega, nisi u mjestu iz kojeg je Vahid bio, zaposlit ikoga od rodbine, a da ne dobiješ Vahidovov blagoslov. A što sada, sklapa u glavi rečenice Miljenko, završio je ovdje gdje je bio nitko i umro kao ništa, dočekali su ga mrtvog jutarnji vozači ZETa, ljuti jer se još i s mrtvacem moraju u zoru baktati. I samo će poneki beskućnik iz prenoćišta Crvenog križa primjetiti da Vahida više nema, i trajat će to dva dana, jer skitnicama nije suđeno da o drugim tužnim sudbinama razmišljaju, i svoje im je previše.

I zanio se on tako u misli, kad ga prenu neki glas Pa gdje si ti Jerga prijatelju?. Kad ono Edo Popović, obučen sav u nekakav prastari traper i dronjke, zarastao i ispijen, kao da je u istoj odjeći još od kad je 77 zapalio prvi joint. Vidjevši Jergu u skupom DiCaprio kaputo, Edo se sav prenerazi - MIljenko pobugu pa otkad se ti tako hohštaplerski odijevaš. I bi Miljenko nuegodno, kao da se on što nove skute ima Edi opravdavati mora, vidje da ga Edo blijedo gleda i šuti šuti dugo, pa kaže.
Pa eto, krenulo me u kladionici, pa sam si odlučio nešto priuštiti. A još od mojih sarajevskih dana, oduvijek sam sanjao kako ću imat jedan kaput u kojemu će se osjećati kao agramerski gospodin.
Sumnjivo je sve to Popoviću, viri mu suhonjava glava iz izlizane dolčevite, pa nakon toga reče Ali otkad se ti to kladiš moj MIljenko? Ja te kao hazardera ne znam.

Otkad sam pročitao Hazardski rječnik odbrusi Miljenko i produži brzim koracima dalje k svom dijelu grada, izbjegavajući daljna neugodna pitanja te ostavivši Edu da se sveudilj čudi i stoji sam na ulici kao u nekoj davno odsviranoj hipi baladi.

17.01.2008. 17:29

Virtuela

EX STAZA

Ide Miljenko Jergović ulicom kada začuje unutrašnji glas:
Kako dalje, Miljenko? Kako???
Tko si ti?, prenerazi se ljudina.
Nećemo sad o imenima, odgovori glas.
Onda nemamo što razgovarati, ljutnu se Miljenko.
Ali, Miljenko, pa ja sam tvoj unutarnji glas!?!, brecnu se glas.
Jebe mi se!, tvrdo će Miljenko, S anonimnim i kukavičkim glasovima ja ne razgovaram!
Ali, Miljenko, ta ja sam tvooooj glas, zavapi unutrašnji glas.
Moj ili svoj, bez imena i prezimena mi se ne obraćaj!
Ali, Miljenko, ja samo želim pomoći kao struja svijesti za tvoj sljedeći roman, tvoje remekdjelo, tvoj obračun s njima!
Ja ne slušam, ja ne slušam!, zapjeva iz sveg glasa Miljenko i prstima začepi uši.

Viđe ovog na ekstaziju!, dobaci Milan Peh raskuštranom umjetniku, u prolazu.

18.01.2008. 00:10

lolina

BAČAKRA

Ide Miljenko Jergović ulicom i sa druge strane ulice primijeti Lolinu. Čim ju je ugledao odmah mu je bilo slabo. Osjetio je kako mu se steže bačakra negdje između jajca i guzice.
Znao je da ta mala rospija već dvije godine kenjka po blogu kako je njegovo remek djelo kupila u supermarketu izloženo na Ledo škrinji pored blagajne .Zamišljao joj je na licu podsmjeh o tome kako su mu Dvore od oraha hvatale zdepaste ruke krmeljavih i raščupanih domaćica trpajući godine njegovog mučnog pisanja u vrećice sa kruhom i jeftinom salamom.
Sprdala se da su mu knjigu kupovale babe misleći da su u njoj recepti za pite od oraha.
Odlučio je kako joj neće doviknuti da je pozdravi mada bi ju rado tresnuo dlanom ravno u taj njen umišljeni nos .ali ona je pogledala na njegovu stranu ulice i primijetila ga.
Vidi ju; vražja ženska, ta sve vidi, pomisli Miljenko gledajući Lolinu u nerc bundi kako živahno cupka prema njemu preskakujući tramvajske tračnice .
Ljutnju mu polako zamijeni neka neobična mješavina osjećaja.
Krenuo je prema njoj; ne bi bilo loše da jE za kaznu kresnem i izbijem joj svu tu bezobraštinu.Takve zaslužuju da im se pokaže i utjera … da vidi što je muško, mozgao je Miljenko…
- Di si Lolina ba šta ima?
- Ma joj Čupko naj me niš pitat danas sam sva nekak, kaj ja znam.
- A jel čitaš štogod Lolo?
- Ma znaš kaj Jergo, ja sam one tvoje orahe kupila. I onda sam ih malo čitala pa sam ih vratila u dućan natrag, da mi kužiš ono ne vrate nofce. Ja to više nisam mogla čitat.
- ?!?

Miljenko osjeti kako ga napušta jebački poriv .
Jedva se suzdržavajući da je ne uhvati za vrat i počne daviti nasred Ilice pozeleni u licu
- Slušaj ti mala , bezobrazna si ko pokvarena turšija!!!
Lolina se naceri – Pa kaj oćeš čovječe, skužila sam stranicu na kojoj si ti prestao pisati , pa sam ja onda prestala čitati. Uostalom nisam mogla više mogla čitat kad sam ti vidla fotku na korici knjige. Si ti normalan?. Mislim ono ne, kaj nisi našel nekog zgodnog dečka za fotku. Mislim ono kak si ti sebi zamislil da bum čitala knjigu kad mi se pred očima non stop pojavljivala tvoja dlakava faca.
Ono, bil mi je film da si ti ona stara baba. Iz Dubrovnika, kaj ne? Kad se već nisi prisličil onom malom iz Sarajeva.
Onom kaj je fukal onu…

Miljenku Jergoviću svega je bilo dosta. Loline, njenog podjebavanja, knjige, oraha i Nemanje. Njega pogotovo.
Njezinog najdražeg prijatelja kojeg se sjetio kad je ugledao Lolininu skupocjenu bundu.Taj voli krvoločno skupe stvari, mora da joj je on to kupio. Nemanja mu je pogotovo išao na nerve, možda i više nego ona, i odjednom padne mu na pamet: znam kako ću kazniti te zagrebačke umišljene Face i strgne svom snagom bundu s Loline.
Lolina počne vrištati svom snagom:
'Bunda!! Bunda!! Pravi nerc! To je pravi nerc idiote bosanđeroski!'
U tom trenutku odnekud se stvorio Luka Oman koji brzo podmetne svoj zaštitni znak, transparent plakat „spasimo piliće“ Miljenku Jergoviću pod noge. Ovaj se stropoštao na tračnice. Nije prošao ni treptaj oka kada se stvori tramvaj nad tijelom Miljenka.
Ispod plavog ZET-a virila je samo kosa.
Lolina je pobjegla glavom bez obzira sa čudom spašenom bundom, a Oman se skljokao u nesvijest jer mu se učinilo da pod tramvajem vidi truplo sa runom crne ovce. Ni u snu Oman nije mogao pomisliti da će ubiti nercom prerušenu ovcu...

18.01.2008. 03:24

Markiz

NOSFERATU

Ide Miljenko Jergović ulicom i sve me nešto rajca da ga jebem u šupak.
- Nemoj markiže, govori mi jedan novinar, Milenko nije ljubitelj anala.
- Ali on je već ušao u anale, uzvratih zbunjeno.
- Vidi, nastavi njegov kolega iz redakcije, on se često sa svojom dragom igra "Trnoružice".
- Što je to pobogu?
- Navodno je njegova žena dobila neki tekst na lehturu poslije čega je potpuno šenuo.
Rekoh da sam već primijetio njegove neobičnu sklonost prema djevojčicama, ali ova informacija mi je potpuno raspalila maštu.
- Pričaj žurnalisto, ne oklijevaj!
- Obično bi Milenko poslije noći iznurujućeg pisanja padao u postelju kao mrtvac. Njegova draga ga je pokušala potaknuti na snošaj halterima, seksualnim pomagalima, ali Miljac kao da je prestao disati. Dozlogrdilo njoj čekati pa se dohvatila posla, nekog opskurnog štiva koje joj zaokupi pažnju. Vidjela ona da tu ima života, da sve pršti od energije i uskoro prestala zvati Miljca u ložnicu. Prođe nekoliko dana i Miljcu postade čudno kako ga ona više ne zove u krevet. Prišulja se stari lisac sobi, kad ima šta vidjeti – njegova draga raskrečila noge, u rukama drži rukopis i dahće, kao da očekuje kozmički orgazam. Milenko pukne, istrgne joj rukopis iz ruku i pobjegne u ćenifu.
- I što se onda dogodilo?
- Sjedi on na ćenifi, sjedi i čita, kadli mu se upali lampica! To je ono što mu je falilo!
Vratio se u sobu i naredio dragoj da glumi mrtvu djevojčicu na odru. Ova nije mogla vjerovati, rekla mu je nek' se nosi u tri pičke materine poremećene i poslije toga zaspala. Ali Miljcu se digo. Poput Nosferatua je pričekao pravi trenutak da se prišulja dragoj koju je natrljao pekmezom i počeo lizati. Uskoro je svršio u svoje duge gaće «Nada Dimić».
- Ako sam dobro shvatio, Milenko se pali na leševe na kojima se poslužuje hrana?
- Da, uzvrati žurnalista, na taj način ispunjava svoje seksualne maštarije i uvijek je sit.
- A zna li njegova djevojka za taj igrokaz?
Žurnalist se uzvrpoljio, pružio mi je ruku i rekao da žuri na presicu.

18.01.2008. 09:44

dr. lebowski & Nemanja

TREBATE LI SVINJSKU GLAVU?

Nemanja, ako dopuštaš nadogradnju tvoje crtice o mesnici. Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu i kaže: Trebate li svinjsku glavu?
dr. lebowski

Ha, ha, briljantno! Ne da dopuštam, nego ćemo zajednički potpisti tu, unplugged verziju; dakle:

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda i nemre bolivit.

i/ili

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda, nemre bolivit da tako nešto čuje, jasno, i vidi, i to vrlo jasno, pa odgovori:
- Ne hvala, imamo već jednu.
Jergović ga dugo gleda i nemre bolivit.

Zapravo, Lebe, mislim da je ovo sasvim novi konkurs.
Nakon natječaja: Ide Miljenko Jergović ulicom i..., raspisat ću natječaj s temom: Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu i kaže: Trebate li svinjsku glavu. Mesar...
Mislim da je to ingeniozan početak! Kaj veliš?

18.01.2008. 11:12

Jagneza Spitzműller-Dorčić, mr.oec.

Rahat-Lokrum

Da kod Bagdada i postoji neki Auschwitz, ne bi nas to uznemirilo, jer smo na to navikli – veli pisac koji je priznao da je roman pisao (samo) tri mjeseca, “opravdavši” to srednjoškolskim svladavanjem daktilografije.
S promocije romana "Srda i Duhovi"

Ide Miljenko Jergović ulicom i zaustavi nekog čovjeka, slučajnog prolaznika.
- Je l' ti znaš tko sam ja?, upita Jergović.
- Mmm…ne bih se mogao kladiti…ne, ne znam, gospon, znate, ja nisam odavde, tu sam u posjeti bratu., odvrati začuđeni namjernik.
- Zbilja ne znaš ili zajebavaš?, inzistirao je Miljac.
- Ozbiljno, gospon, zakaj bi vas zezal, nemam razloga.
- Baš, ono, nikako se ne možeš sjetiti.
- Ne da se nemrem sjetiti, nego vas ne znam, kaj ja znam, prvi put vas vidim!
- Jebeš!?
- Čujte, nemojte bit tak vulgarni. Velim vam da vas ne zezam, nit vas poznam i kvit. A ko ste vi, kad baš hoćete znati?
- Tko sam ja?, sad će iznenađeno Jergos. Tko sam ja?
- Da, tko ste vi, zapravo?
- Pa ja sam Miljenko Jergović lično, klasik iz Sarajeva!
- Ma sad vi mene zajebavate! Kaj bi vi bili klasik! Vi ste kurac a ne klasik., dometnu čovjek koji je u Zagrebu bio u posjeti bratu, i nastavi svojim putem.
Jergović se počeše po glavi, promrsi bradu, pa pomisli:
- Hrvati stvarno malo čitaju!

Ide Miljenko Jergović ulicom...

HRVATI STVARNO MALO ČITAJU

Vaseljena već tradicionalno, koncem siječnja, organizira regnikolarni literarni konkurs s temom: Ide Miljenko Jergović ulicom...
Tako je i ove, prestupne godine.
Svoje sastavke i opet možete da šaljete na adresu Takovska 10, za "Konkurs: Idi mi Miljenko ulicom", ili ih jednostavno ostavite u komentarima postova na Vaseljeni.
Regule su konkursa proste:

Svaki sastavak, koji se zove kratka priča, vazda mora da započne karakterističnim uvodom: Ide Miljenko Jergović ulicom...
Priče lišene takvoga početka naprosto ne jebemo za suvu šljivu i nisu konkurentne.
Sastavci ne smeju da budu duži od 1500 znakova, od kojih niti jedan ne može da bude svastika ili petokraka.
Klasik ne sme da bude preterano ironiziran ili nahvaljen; isto tako, ne smete da ga opisujete podrobno, jerbo ga po drobu niste videli.
Poetike mogu da budu na rubu stvarnosne proze, i s jedne (faction) i s druge (fiction) strane pesničkog umeća.
Dopušteno je i žensko pismo, daklem i antinaracija.
Poželjna je moralna poenta, ili kakvo naravnoučenije.
To je sve.

Laureata konkursa čeka neprocenjiva nagrada: iz pristojne razdaljine moći će da vidi kako u Vempajr Stejt Tim Bilding u Koranskoj ulici ulazi klasik Miljenko Jergović lično, sam, ili u pratnji dobrog glasa koji ga bije.
Kao primer, navodimo prošlogodišnju pobednicu, Jagnezu Spitzműller-Dorčić, i njenu uzornu kratku crticu, ne sasvim nedvosmislenog naslova: "Rahat-Lokrum".
Pa, pisci, piše li se štogod?



Rahat-Lokrum

Da kod Bagdada i postoji neki Auschwitz, ne bi nas to uznemirilo, jer smo na to navikli – veli pisac koji je priznao da je roman pisao (samo) tri mjeseca, “opravdavši” to srednjoškolskim svladavanjem daktilografije.
S promocije romana "Srda i Duhovi"

Ide Miljenko Jergović ulicom i zaustavi nekog čovjeka, slučajnog prolaznika.
- Je l' ti znaš tko sam ja?, upita Jergović.
- Mmm…ne bih se mogao kladiti…ne, ne znam, gospon, znate, ja nisam odavde, tu sam u posjeti bratu., odvrati začuđeni namjernik.
- Zbilja ne znaš ili zajebavaš?, inzistirao je Miljac.
- Ozbiljno, gospon, zakaj bi vas zezal, nemam razloga.
- Baš, ono, nikako se ne možeš sjetiti.
- Ne da se nemrem sjetiti, nego vas ne znam, kaj ja znam, prvi put vas vidim!
- Jebeš!?
- Čujte, nemojte bit tak vulgarni. Velim vam da vas ne zezam, nit vas poznam i kvit. A ko ste vi, kad baš hoćete znati?
- Tko sam ja?, sad će iznenađeno Jergos. Tko sam ja?
- Da, tko ste vi, zapravo?
- Pa ja sam Miljenko Jergović lično, klasik iz Sarajeva!
- Ma sad vi mene zajebavate! Kaj bi vi bili klasik! Vi ste kurac a ne klasik., dometnu čovjek koji je u Zagrebu bio u posjeti bratu, i nastavi svojim putem.
Jergović se počeše po glavi, promrsi bradu, pa pomisli:
- Hrvati stvarno malo čitaju!

Jagneza Spitzműller-Dorčić, mr.oec.

Čas materinjeg

Serbokaotische Schprache



Ovde je prevashodno reč o specifičnostima srpskog jezika. One su mnogobrojne. Jeste. Za danas, izdvajamo tri takove:

1. Ko prvo, prošlo neodređeno vreme. Naprimerice, u rečenicu:

Onomad sam išla na pijacu da kupim zejtin.

Onomad je prošlo neodređeno vreme.
Je l' tako? Tako.

2. Ondak, buduće neodređeno vreme. Recimo, u rečenicu:

Stojane, ka' ćemo beremo kukuruz? Lakom ćemo, Milenija, ima bre vremena.

Lakom je buduće neodređeno vreme.
Tako.

3. Na kraju, prošlo buduće vreme, kao najzanimljivija specifičnost srpskoga jezika.

Onomad vija domaćin prase po šljiviku. Prase skiči, beži oko šljiva ranki - Na šljive ranke tvoja nedra mirišu/ za njima momci uzdišu... - a gedža ga juri, kliza se po blatu, pada, nervira se, i lakom da ga uvati za zadnje noge, kad prase skikne i šmugne ispod žicu u komšijino dvorište! Seljak baci šajkaču u blato, pljune ustranu, i prokune, onako, iz duše:
- E, jebo sam te, kad te uvatim!

To je prošlo buduće vreme.
Jeste.

A sad čas kroatische schprache.

BESPRIJEKORAN UM, NENAMIRENA STRAST*

Ante Peterlić
(Kaštel Novi, 18. svibnja 1936 – Zagreb, 13. srpnja 2007)



Hrvoje Hribar

Ante Peterlić je Dalmatinac koji se govorom i ponašanjem drži oprezno podalje od zavičaja. Tek par sati što je otišao, koristim mračnu privilegiju, imenujem ga zavičajno, makar mu se ne dopalo.

Čini mi se važno. Dalmacija je dio svijeta gdje se živi u rajsko-paklenom aranžmanu malih gradova koji na istom mjestu nude zvjezdane bljeskove i sitnokolektivno ništavilo. Iz tih mjesta često dolaze suzdržana, logična gospoda, dalmatinski „britanci“ o kojima piše Betizza, paradoksalna djeca Mediterana koja osporavaju temperamentni, hedonistički stereotip. Sicilija naizgled neočekivano rađa Geparde i Lampeduse, Dalmacija Peterliće.

Cikloni navodno imaju mirno središte, a buka jezgru tišine. Ante Peterlić je takva točka na ovome svijetu. Mir bez spokoja. Dramatična stišanost. Besprijekoran um, nenamirena strast.
Intelekt pun čežnje za akcijom.
Gorki heroji Fordovih vesterna i zavrtanj karaktera crnih holivudskih krimića točke su u koje se neprekidno zagledao, kao da istražuje vlastitu sudbinu.
Klasični holivudski film posjeduje u istom formatu dvije različite stvari: dječačku fascinaciju i zrelu kapitulaciju. Svjedoči i svemoguće i nemoguće, horizont i granicu, slobodu i bezizlaznost. Filmovi Hawksa, Forda, Langa, rastu na zagonetki života za koju je Peterlić bio zainteresiran do poistovjećenja, gledajući platno kina očima dječaka koji se hrani filmom, a lavovski gladan vlastitog bića.

Univerzalnost, da ne rečemo mudrost klasičnih holivudskih filmova dolazi iz nevjerojatne blizine banalnosti. Alkemijski moment koji banalno pretvara u klasično zove se umijeće filmskog pripovijedanja, otajstvena tehnika koju je Peterlić pobožno proučavao, uvjeren da je posrijedi gotovo mistična tajna.
Kroz mentalna, teorijska raskrižja, kretao se kao da traži put do sebe, u rečenicama koje je napisao stoga vlada oprez i uskraćujuća jezgrovitost, neka zabrana da se ne uđe u ono što još nije otkriveno, ili da se ne otkrije štogod od onoga u što ne treba ulaziti.

Vazda usredotočen na jezgru, na potragu za centralnim načelom koje će providjeti kroz pojedinačno djelo, klonio se specijalističkih teorija, kao prenapučene periferije, irelevantnog meteža. Radije je boravio u prostoru jednostavnog, središnjeg, nerješivog. U blizini pitanja kako i zašto se događa film, i kada i kome se događa, ili također, kako i kada i zašto se ne događa, usuprot svih poduzetih napora.
Kao što je često slučaj s ozbiljnim učiteljima, više je izrekao nego napisao, a izrekao je manje nego što je saznao.
Izrečenog Peterlića poštujem. Prešućenog Peterlića volim. Zato što je stvarniji. Prešućeni Peterlić bio je onaj pravi.
Buster Keaton, Carry Grant, Garry Cooper, John Wayne, Humphrey Bogart, a osobito i nadasve James Stewart, odživjeli su na platnu velike dionice života u ime Ante Peterlića, koji je filmovima mandatno prepustio da budu umjesto njega. Ova ljudska slabost, ujedno je razlog zbog kojih milijarde ljudi još uvijek trebaju filmove. To je sam temelj opstanka filmskog pravljenja, umjetnosti koja je Peterlića nadahnjivala i zlostavljala čitav život. Otkrivajući tajne koje su ga zanimale, susretao je istine koje nisu bile ugodne.

Prema svojoj zajednici Peterlić se odnosio s osjećajem asketske dužnosti. Bio je neka vrsta lučkog kapetana hrvatskog filma.
Jedan od onih lučkih kapetana koji u suton upali svjetionik na rivi, pa obnoć sanja oceane.
Koliko god bio patrijarhalna, suzdržana muška figura, bio nam je više majka nego otac. Davao je obilato, nikad ne nudeći. Trošio se, sebi ne dozvoljavajući.
Dalmatinski gentleman, Gepard, Lampedusin subrat Peterlić zadnjih desetljeća umio je posve blago promatrati kako makija zauzima njegove latifundije. Vodio se posve izoštrenom mišlju kako je drač vrlo dinamičan oblik života. Što će ovdje biti dalje, gledat će s nekog drugog mjesta.

U prošli petak otišao je čovjek koji je napravio dobar film „Slučajan život“, te u naknadnih četrdeset godina dovršio svoj vlastiti, nastojeći u njega ugraditi vrlo sustavne namjere.
Svi smo se okoristili od tog života.
Anti Peterliću u sljedećem životu želim da se on okoristi više.
S potpunom ljubavlju i zahvalnošću, želim mu sav nemir ovoga svijeta. Želim mu da sve što je u ovom životu sagorio, naredni put eksplodira. Da sve što je prešutio, drugi put glasno zapjeva.
Bit će to čudesna glazba.



______________

* Previdio sam ovaj Hrvojev rastanak s profesorom kojemu svatko od nas duguje ove riječi, kad bi ih mogao ili znao sročiti. Ipak, postoji razlog da se ovaj In memoriam ponovi: možda je za života profesoru trebalo reći barem ponešto od toga, pa kad već uglavnom nismo, da to ponavljamo sada.

Miljenko Jergović o blogu, blog o Miljenku Jergoviću

UNUTRAŠNJA STRANA VRATA

El Clásico je jednom zgodom pisao i o blogu. Jergović i inače, u smislu kreativnog mentaliteta, funkcionira kao nekadašnji sportski program Televizije Sarajevo: najvažnije je izricati što veću količinu vrijednosnih sudova o bilo čemu, zapravo o svemu, jer, konačno, to ti je posao, za to si plaćen. Miljac je u stvari neostvareni sportski komentator; malen je to gubitak za Jergovića, velik za čovječanstvo. Evo, dakle, što je Milenho Jergos Selhosa napisao o blogu, kao takvom.



Antoine Helbert

Kiklop na ćupriji

Dalibor Šimpraga, Anastasia
Durieux, Zagreb, 2007



Nenad Perković*

Tko želi postati klasik samo neka se uhvati pisati o nekakvim ćuprijama - kao da čudnovati daemoni šapuću našim piscima u besanim noćima i stvaralačkim vrućicama. Na svu sreću, na ovaj se lijepak nije uhvatio Dalibor Šimpraga iako, avaj i do vraga, diskretno ali središnje mjesto njegovog romana Anastasia zauzima također ćuprija, ona mostarska. No roman je ambiciozan i Šimpraga je postupio inteligentno. Zaluđenost mostom, alegorijsku, psihološku, povijesnu pa i ezoterijsku, prepustio je glavnom junaku Goranu Kanevskom, urbanom kitu koji „brine svoju nevolju i to ga veseli“, a jedina mu je prava i zdrava opsesija koja daje smisao i održava ga na životu da napiše povijesni roman o padu Bizanta, odnosno, u daljnjem stadiju razrade glavnog junaka i njegovih nasljednika, o sudbini mostarske ćuprije, od gradnje pa do pada u proteklom ratu. S tom idejom u glavi, koja je intrigantna i obećavajuća jer bi mogla iznjedriti uistinu lijep povijesni roman, Goran dangubi po ulicama, bircevima i tulumima sivog i čemernog poslijeratnog Zagreba devedesetih. Šimpraga pri tom, hvala muzama i drevnim božanstvima, ne upražnjava „stvarnosnu prozu“. Piše pametno, ekonomično, stilski izbrušeno i ne bježi od vokabulara, za razliku od stvarnosnih prozaika koji nas kao po zapovijedi maltretiraju nemuštim uličnim govorom svoje lokalne birtije u kojoj se ne događa baš ništa vrijedno spomena. Ne, ne zastupam jezični elitizam ili, nedajbože, čistunstvo, problem sa „stvarnosnom prozom“ je u tome što ona uopće nema razloga za postojanje: kao čitatelju, daleko mi je zanimljivije da sam odem van i doživljavam stvarnost nego da čitam nečija prežvakavanja o banalnoj svakodnevici koja je njegova banalna svakodnevinca, još k tome ispričana banalnim govorom, kao da me se to tiče i kao da me zanima. Šimpraga je, nasuprot tome, pisac koji uživa, pa valjda u svakoj rečenici koju je brusio, i zato kroz Anastasiu plovimo lako i s užitkom. Goranov unutarnji život nije isprazan, iako je žrtva ispraznosti suvremenih okolnosti. Svaki rat/poraće/predraće, izgleda, ima svog Melkiora Tresića, pa ga je tako iznjedrio i ovaj prošli, u liku Šimpraginog junaka. Senzibilan, upetljan u vezu bez ljubavi koju mora prekinuti, romantično zaljubljen u nedostižnu i idealiziranu djevojku koju ne poznaje (ali često susreće), zaposlen na krivom poslu (ali sretan što uopće ima posao, dapače, dobro plaćen), luzer u poslijestudentskom vakuumu koji se približava tridesetoj i još živi kod mame... Iako djeluje stereotipno, autor nas nježno i vješto prisiljava da ipak upoznamo Gorana i njegovu škvadru, a bome i da uronimo u dramatična zbivanja Goranove opsesije: posljednje bitke za Carigrad.
S karakterizacijom likova autor je također ekonomizirao. O desetak Goranovih prijatelja, te nešto rođaka i poznanika saznajemo upravo koliko je dovoljno. Bez cifranja, premda ne i škrto. Sve su to živi ljudi, ali glavni lik ih, svjesno ili ne, kao grublje ili preciznije izrađene slike drži na obodu svog unutarnjeg svijeta u koji slabo tko može penetrirati. Na vrhuncu zapleta to uspjeva psihijatru čijem se jungovskom tretmanu psihoanalize Goran podvrgava, a to je, naravno, u pripovjedačkoj funkciji, pa autor to njemu jedinom i dopušta. Goran psihološku krizu, koja je, realno gledajući, ontološka, razrješava putovanjem u Makedoniju, zemlju svog porijekla, netom prije nego što će i nju zahvatiti najnoviji balkanski ratni plamen. Slučajno, koliko je slučaj dopušten u sudbinama junaka na prostorima nekadašnjeg Bizantskog Carstva, Gorana na put prati i Anastasia, tajanstvena djevojka u koju se zaljubio, ostvarivši mu, napola snovito, a napola istinskije nego je to uopće moguće, neostvarenu ljubav i ostavivši mu svoje neobično ime. Jer nekoga znaš tek ako mu znaš i ime, dio je spoznajnog puta Šimpraginog junaka. Napose, na ohridskoj obali dogodi se i susret s Konstantinom, jedini fantastični moment romana, jer Konstantin je junak Goranove nenapisane priče. Jedan od likova, od kojih se vrijeme radnje kao vezivno tkivo obje priče odmotava i unaprijed i unazad, je i Stari most u Mostaru, no moramo prešutjeti njegovu ulogu kako ne bi pokvarili gušt čitanja onima koji još nisu.
Šimpraga se upustio u pisanje složenog romana i čitavo je vrijeme, od prve pa do tristo i neke zaključne stranice, jasno kako je svjestan svakog rizika. Ipak, unatoč ćupriji, nigdje se ne oklizne i ne završi u pseudopovjesnom davežu wannabe klasične megalomanije. Još bolje, rizik s ćuprijom pretvorio je u čisti dobitak, tim prije što je već unaprijed uspio izbjeći bilo kakvu stereotipnu stoljetnu obiteljsku sagu, na što ćuprijakluci uvijek smrde.
A to mu je uspjelo zahvaljujući neobičnoj kompoziciji romana. Ne znam je li jedinstvena, no originalnost joj je teško poreći, jer je spiralna. Pa ako smo se do sita načitali, prije svega linearnih, svejedno da li dvoslojnih, troslojnih ili višeslojnih, kockastih, kružnih ili eliptičnih, razdrobljenih ili monolitnih, inverznih ili obrnuto proporcionalnih, teško se sjetiti romana spiralne kompozicije, i zato Šimpragi svaka čast i čest, ako već ne bi bilo ni za što drugo.
Letimičan pogled na naslove onih poglavlja koja započinju s Alefom i Betom, a završavaju s Tau, obećava čvrstu strukturu kompozicije, ili barem autorovo opredjeljenje za čvršćim okvirom, tim prije što je hebrejski alfabet bremenit simbolikom već sam za sebe. Urbana svakodnevica prvog sloja i povijesna priča drugog daju naslutiti nekakav, eventualno alegorijski, paralel-slalom. Ipak, tijekom čitanja događa se nešto neobično. Umjesto linearnosti, pa makar i dvije paralelne u suprotnim pravcima kroz vrijeme, autor najprije zahvaća široko kroz priču, gotovo u krug, no točke oštrijih skretanja radnje iz poglavlja u poglavlje postaju sve bliže, da bi se na kraju strmoglavo i brzo obrušile u jednu jedinu točku: susret Gorana i Konstantina. Ipak, u toj točki nema natruha magijskog realizma ili, možda, borhesovske ili kafkijanske fantastičnosti. Čitatelj je pukom strukturom romana uvučen u vrtlog nalik onom koji stvara odvod u kadi ili umivaoniku i sva dramatičnost se seli u očekivanje: što li će zateći s one strane crne rupe. A s druge strane je, naravno, ocean, kako je i naslovljeno posljednje poglavlje. Goran je preživio, iako nisu neki drugi likovi. Sad je miran. „Tvrdi Kaleb da smo svi mi umjetnici iz međuvremena, dok ne stignu novi ljudi koji će sve razvaliti, zatrpati svojim talentom i velikim djelima.“, veli Goranu jedan od prijatelja, i samo nam može biti drago što je i Šimpraga to glasno najavio.
Za one koji žele znati manje: da, u romanu ima seksa, i da, opisi su eksplicitni.
___________

* Dobrotom Nenada Perkovića tekst sam dobio prije objavljivanja u listu za koji je pisan. Stoga sam prikaz Anastasie povukao s Vaseljene do objavljivanja u Zarezu. Sada, kad je objavljen u matičnoj novini, nema prepreka za njegovu distribuciju diljem cyber-vaseljene.
Hvala svima koji mi tekstove već neko vrijeme šalju na objavljivanje u ovom mediju svih medija - to je nekoć kanio biti "Studio", no tek je Vaseljena postala pravi transmedijski, skjuz maj frenč, cyberspace: Vaseljena je otprilike nešto kao blue-box u Mulholland Driveu, portal između paralelnih univerzuma, mjesto rasapa stvarnosti koja u nj uvire, prostor gubitka individualiteta u megapolisu iluzija (posljednje dvije definicije dugujem mom dragom prijatelju koji želi ostati anoniman). Ovim tekstom, kao što je shvatljivo, zakapam ratnu sjekiru između Dalibora Šimprage i Vaseljene: Dalibor se junački držao i podnio je i ono za što jest i za što nije kriv, pa je već i stoga vrijedan poštovanja.
Ja ne znam što mi je: ili herojski, kao u sagama, poštujem svoje neprijatelje, ili, im opraštam. Ja sam zaista čovjek vrijedan divljenja. Šta čovjek...!

mediji, propaganda i sistem

PROIZVODNJA PRISTANKA

Dobro je stari Lippman davno rekao da je demokracija proizvodnja pristanka, a javnost zbunjeno stado pasivnih promatrača.
P.S. Ja sam Srda, ne Miljenko.
Marole 15.01.2008. 19:24



Noam Chomsky

Nedavno sam s obitelji i prijateljima šetao Nacionalnim parkom. U jednom smo trenutku došli do spomenika na kojemu je pisalo: "Ovdje leži Indijanka, Wampanoang, čija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati."

Naravno, nije baš prikladno reći da su urođenici žrtvovali sebe i svoju zemlju za tako plemenitu svrhu. Točnije je da su bili poklani, desetkovani i rastjerani u jednome od najvećih genocida u ljudskoj povijesti. Trenutne procjene govore da je u vrijeme Kolumbova otkrića - kako mi to kažemo - u Latinskoj Americi moglo biti oko dvadeset milijuna Indijanaca plus još dvanaest do petnaest milijuna sjeverno od Rio Grandea. Do 1650., kada je oko 95% populacije Latinske Amerike bilo izbrisano i kontinentalne granice SAD-a uspostavljene, samo je nekih dvjesto tisuća domorodaca preostalo. Ukratko, riječ je o masovnome genocidu kojega Amerikanci slave svaki listopad veličajući Kolumba - značajna masa je na Kolumbov dan počinila samoubojstvo.

Stotine američkih građana, dobronamjernih i poštenih ljudi, stoje okupljeni oko spomenika, pročitali su što piše, očigledno bez reakcije; osim možda osjećaja zadovoljstva što barem odajemo dolično priznanje žrtvovanju urođenika, jer je vjerojatno spomenik zato postavljen. Možda bi drugačije reagirali kada bi bili u posjetu Auschwitzu ili Dachau i pronašli spomenik na kojemu piše: "Ovdje leži žena, židovka, čija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati i prosperirati."

Istina nije u potpunosti zatajena. Istaknuti Harvardov povjesničar i biograf Kolumba, Samuel Eliot Morrison, komentira "da je okrutna politika inicirana od Kolumba, a koju su sprovodili njegovi nasljednici, rezultirala potpunim genocidom." Ovaj je navod "izostao iz slavne romanse", objašnjava Howard Zinn u svojoj knjizi "Peoples history of the USA", ništa od toga nema u zadnjem odlomku knjige u kojemu Morrison zaključuje svoje veličanje Kolumba:

Kolumbo je imao svojih propusta i pogrešaka, no to su uvelike pogreške kvaliteta koje su ga učinile velikim - njegove neukrotive volje, njegove veličanstvene vjere u Boga i njegove vlastite misije kao pronosioca Krista u krajevima preko mora, njegove tvrdoglave ustrajnosti unatoč nemaru, siromaštvu i teškoćama. No, nije bilo mrlja ni tamne strane njegove najizrazitije i najesencijalnije od svih kvaliteta - njegovoga moreplovstva.

Izostavio sam korespondirajući odlomak koji bi neki akoliti mogli sastaviti o ostalim vršiocima "potpunog genocida" ili nekih manje značajnih zločina, ili reakciju koja bi nastala oko nas da su takvi primjeri postojali.

Sjećanje zapisano na spomeniku Wampanoang ženi nije originalno. Prije stošezdeset godina je John Quincy Adams istaknuo u govoru prilikom 4. srpnja da je američka vlada superiornija od ostalih zbog toga što je bazirana na pristanku, a ne osvajanju:

Prvi su doseljenici... odmah nakon dolaska kupili od Indijanaca pravo naseljavanja. To je bio društveni ugovor formiran na elementarnim principima civilnoga društva, u kojemu osvajanje i potčinjavanje nisu postojali. Brutalna sila je bila u potpunosti odbačena: sve je bilo dobrovoljno, sve je bio stvarni pristanak: sve je bio dogovor duše s dušom.

Citirajući ove bilješke predsjednika koji se strogo držao zakona i poštovao pregovore s Indijancima, T. D. Allman napominje da je "američko nacionalno iskustvo genocida nad Indijancima praktički nepostojeće... Oni nisu bili ljudska bića, oni su bili samo smetnja nemilosrdnome trijumfu Amerike, smetnja koju je trebalo otkloniti da bi se napravilo više mjesta za novu američku slobodu." Konsenzus je bio takav da je "naše vlastito dostojanstvo koje je javno proglasilo pravo na život, slobodu i težnju za srećom dokinulo prava ljudi čije smo živote, slobodu i sreću izbrisali s lica Zemlje". Indijanci su bili prvi "agresori" s kojima se trebalo suočiti u našem slavlju slobode; definicija agresora je takva da ih moramo napasti, što je kasnije uslijedilo s Meksikancima, Filipincima, Vijetnamcima, Nikaragvancima i mnogim drugima. Treba dodati da su SAD ovdje jedinstven primjer, sve do današnjih dana.

Smisao u kojem je urođenička populacija "dala stvarni pristanak u ovome dogovoru duše s dušom" je dalje objasnio jedan od ranih američkih sociologa, Franklin Henry Giddings, u vrijeme kada smo postizali pristanak s Filipincima. On je skovao frazu "pristanak bez pristanka" da bi opisao uspjeh Britanaca u širenju "britanske svetosti života" i "potrebu društvenoga poretka" nad "rasno podređenim skupinama". "Ako u narednim godinama", napisao je, kolonizirani "vide i potvrde da je sporna veza bila namijenjena najvišim interesima, s razlogom bi se moglo smatrati da je vlast nametnuta uz pristanak onih nad kojima se vladalo" - isto kao i kad dijete daje "pristanak bez pristanka" kada ga roditelji spriječe da otrči na cestu.

Za vrijeme posjeta uglednome i vrlo cijenjenom američkom koledžu, odveli su me na obilazak katedrale koledža i pokazali mi seriju obojenih staklenih prozora na kojima je zapisana povijest koledža od vremena kada su ga napale snage unije pa sve do danas. Jedan je panel bio posvećen osnivanju ROTC (1) zračnih snaga. Panel je prikazivao čovjeka koji je sjedio za stolom i potpisivao nekakav dokument, dok je pokraj njega stajao oficir zračnih snaga. U pozadini se vidio američki bombarder, a na ploči je pisalo E = mc2. Isprva nisam mogao vjerovati, obojeni stakleni prozor u katedrali slavi atomsku bombu bačenu na Hirošimu i Nagasaki, ono što je Truman u svoje vrijeme opisao kao "najveću stvar u povijesti".

No, nisu svi smatrali da je to baš tako. Istaknuti indijski pravnik, Radhabinod Pal, u svome je disidentskom viđenju Tribunala iz Tokyja koji je procjenjivao japansku ratnu krivnju napisao da "ako još postoji nelegitimna destrukcija civilnog života i vlasništva u ratu, tada je u Pacifičkome ratu to odluka o upotrebi atomske bombe jedino blisko priklanjanje direktivama... nacističkih vođe tijekom Drugoga svjetskog rata. Ništa poput toga se ne može pripisati trenutno optuženima." Pal nije istaknuo što podrazumijeva pod suđenja za ratne zločine. Svejedno, takva shvaćanja su izostavljena iz svijesti pobjednika, i možda nas ne bi trebalo čuditi što "najveću stvar u povijesti" slavi obojeni stakleni prozor u katedrali koledža koji je posvećen humanim vrijednostima i religioznoj odanosti.

Proces kreiranja i učvrščivanja visoko selektiranih, preoblikovanih ili potpuno izmišljenih povijesnih sjećanja jest ono što nazivamo "indoktrinacija" ili "propaganda" kada je povezano sa službenim neprijateljima, a kada mi to radimo onda je riječ o edukaciji, moralnoj poduci ili građenju karaktera. To je vrijedan mehanizam kontrole budući da efektivno blokira bilo kakvo razumijevanje onoga što se događa u svijetu. Krucijalni cilj edukacije je preusmjeravanje pozornosti na nešto drugo - recimo na Vijetnam ili Centralnu Ameriku, ili Srednji Istok, gdje se naši problemi navodno nalaze - odvratiti je od naših vlastitih institucija i njihovog sistematskog funkcioniranja i ponašanja, od pravog izvora velike količine nasilja i patnje u svijetu. Od presudne je važnosti spriječiti razumijevanje i preusmjeriti pozornost s izvora našeg vladanja, tako da elitne skupine mogu djelovati bez javnih ograničenja i postizati vlastite ciljeve - koji se u akademskoj teologiji nazivaju "nacionalnim interesima".

Važnost onemogućavanja razumijevanja, i uspjeh koji je time postignut, su vrlo dobro ilustrirani u današnjim aferama. Prošle je jeseni Svjetski sud odbacio američka prepiranja koja nisu imala opravdanje nakon žalbe Nikaragve o američkoj agresiji na nju. Problem se pojavio u travnju 1984. kada je Nikaragva podnijela žalbu Sudu da Amerika minira njezine luke i napada njezin teritorij. U sjajno odabranome trenutku, predsjednik Reagan je na taj dan pustio u javnost Predsjedničku proklamaciju, označivši 1. maj kao Dan zakona 1984. Reagan je pozdravio naše "dvjesto godina staro prijateljstvo između zakona i slobode", dodajući da bez zakona samo "kaos i nered" mogu postojati. Dan ranije, kao svoj doprinos vladavini zakona, obznanio je da SAD neće priznati ni jednu odluku Svjetskoga suda.

Ti su događaji izazvali mnogo gnjeva. Anthony Lewis je u New York Timesu ponizio Reaganovu "nesposobnost da razumije što vladavina zakona znači ovoj zemlji". Lewis je primijetio da je senator Moynihan učinio "veliku stvar" kada je u govoru na Školi prava kritizirao Reaganovu administraciju zbog "napuštanja stoljećima stare predanosti ideji zakona u vođenju nacije", zbog njezine "misteriozne kolektivne amnezije", zbog "gubljenja sjećanja kojima smo nekoć bili toliko predani". "Naša delegacija pri UN-u", kazao je Moynihan, "ne poznaje povijest svoje zemlje."

Nažalost, Ronald Reagan i Jane Kirkpatrick su ti koji razumiju što vladavina zakona znači ovoj zemlji, dok senator Moynihan i Anthony Lewis pate od misteriozne kolektivne amnezije. Slučaj o kojemu raspravljaju je vrlo dobar primjer. Ista se stvar dogodila i ranije, praktički na isti način. Priču je ispričao Walter LeFeber u svojoj vrijednoj knjizi "Inevitable Revolution". 1907. je Sud pravde za Centralnu Ameriku uspostavljen na inicijativu Washingtona, sa zadatkom da presuđuje o konfliktima između država te regije. "Kroz devet godina", objašnjava LaFeber, "institucija je bila bezvrijedna budući da su SAD dva puta - 1912. i 1916. - odbile priznati odluku Suda koja je bila protiv njihovih interesa u Nikaragvi." 1912. Sud je osudio američku intervenciju u Nikaragvi; a Washington je tu odluku jednostavno ignorirao. 1916. Sud je podržao tvrdnju Costa Rice da akcije SAD-a u Nikaragvi krše njezina prava. SAD su opet odbacile odluku, efikasno uništavajući Sud. "U uspostavljanju kontrole nad Centralnom Amerikom", komentira LaFeber, "SAD su uništile instituciju koja je Centralnu Ameriku pokušavala ujediniti." Do konačnoga kraha je došlo 1922. kada je državni sekretar Charles Evans Hughes u Washingtonu sazvao konferenciju država Centralne Amerike. LaFeber to komentira:

Namjera nije bila da se ponovi konferencija iz 1907., kada su države Centralne Amerike trebale same doći do vlastitih zaključaka. Ovaj put su SAD, uz pomoć vjerne (i marincima okupirane) Nikaragve, uspostavile agendu koja je uključivala opomenu koju kasnije nije nitko spominjao - neoplakani Sud za Centralnu Ameriku.

Postoje razlike između ranijeg slučaja i ovoga sada, doduše ne one koje bi naša povijesna amnezija rado predložila. Danas Nikaragva nije pod okupacijom marinaca - samo pod napadom američke plaćeničke vojske zvane "borci za slobodu", a ni SAD nisu više dovoljno moćne da bi jednostavno odbacile Svjetski sud.

Teško je povjerovati da je senator Moynihan bio ozbiljan kada je govorio o našoj predanosti vladavini zakona, vjerojatnije je da je on jedno govorio, a drugo mislio, ili je možda u pitanju bila njegova irska duhovitost? U svojim memoarima, u kojima opisuje vrijeme svoga mandata, UN-ov ambasador Moynihan daje grafičke primjere vlastite predanosti vladavini zakona, posebno povelji Ujedinjenih naroda koja zabranjuje upotrebu sile u međunarodnim sukobima. Tako, kada je Indonezija upala u Istočni Timor 1975., ilegalno koristeći američko naoružanje i s očitim blagoslovom SAD-a, Moynihan se posvetio blokiranju svih poteza UN-a kojima se nastojala spriječiti agresija - zbog čega su ljudima sudili u Nurnbergu - te se kasnije ponosio svojim uspjehom u toj situaciji, koja je, kako je sam objasnio, vodila velikom masakru. Zanimljivo je da to što se ponosio suučesništvom u ratnom zločinu nije utjecalo na njegovu reputaciju kao vodećeg zagovornika nepovredivosti vladavine zakona među američkim liberalima.

Incident sa Svjetskim sudom nudi neke lekcije koje se tiču sistema indoktrinacije. Lako se ismijavati iz Ronalda Reagana, no to je također odvraćanje od same stvari. Nasilje, varanje i bezakonje su prirodne odlike države, svake države. Ono što je važno u datome kontekstu jest doprinos najoštrijih kritika (unutar mainstreama) jačanju sistema indoktrinacije, kojega su i oni sami (kritičari) žrtve - što je pravilo za educirane klase, koje su uvijek najdublje indoktrinirane i, u dubljem smislu, najignorantnije grupe, ujedno i žrtve i pronosioci dogmatičnosti vjere. Veliki uspjeh kritike jest upravo to što onemogućava shvaćanje da ovo što se događa danas nije odstupanje od povijesnih ideala i prakse, koje bi se moglo pripisati ovome ili onome pojedincu. Radije, riječ je o sistematskom prikazivanju načina na koji naše institucije funkcioniraju i nastavit će funkcionirati, ukoliko ih ne spriječi uzbuđena javnost koja je razumjela njihovu prirodu i njihovu stvarnu povijest - upravo ono što edukacijske institucije moraju spriječiti žele li ispuniti svoju funkciju, to jest, služiti moći i privilegiji.

Praktično nam iskustvo govori: ukoliko želite naučiti nešto o propagandnom sistemu, pogledajte dobro kritike i njihove prešućene pretpostavke. To u pravilu konstruira doktrinu državne religije.

Pogledajmo još jedan aktualan slučaj. Naš napad na Nikaragvu opravdavamo time što je Nikaragva produžena ruka Sovjetskoga Saveza, koja prijeti Meksiku a samim time i SAD-u. Vrijedno je naglasiti da se temeljne pretpostavke ovoga doktrinarnog sistema šire preko političkoga spektra. Prisjetimo se bajke o ruskim MIGovima navodno poslanim u Nikaragvu; priča je izmišljena da bi se odvratila pozornost s izbora u Nikaragvi, koje je trebalo potkopati, i s činjenice da šaljemo napredno zrakoplovstvo u El Salvador da bi omogučili masakr seljaka; koji je rezultirao poboljšanom efikasnošću zahvaljujući direktnom sudjelovanju američkih vojnih snaga smještenih u našim honduraškim i panamskim skloništima, koje su koordinirale bombardiranje sela i seljaka u bijegu, dok smo mi debatirali o dubokom pitanju - da li je Nikaragva pribavila avione kojima bi se mogla oduprijeti napadu naše plaćeničke vojske, ne "gerile", već dobro opremljene vojske koja premašuje vojsku Nikaragve po količini i kvaliteti naoružanja.

Kada je vremenski vrlo vješto odabrana priča puštena iz administracije, uspostavljajući tako okvir za daljnju diskusiju o pitanjima unutar ideološkog sistema, senatorski su glasnici dali do znanja da ako su MIGovi zaista poslani, tada mi imamo pravo bombardirati Nikaragvu zbog njezine prijetnje nama. Senator Dodd je izjavio da će SAD "morati ući i riješiti stvar - morat ćete bombardirati gajbe".

Senator Tsongas je dodao:

Ne možete im dozvoliti da sastave te MIGove, jer MIGovi nisu upotrebljivi samo protiv El Salvadora i Hondurasa, već i protiv SAD-a, a Nikaragvanci znaju već dugo vremena da ne mogu to učiniti bez povrede američke sfere utjecaja. (Boston Globe, 9. studeni).

Pustimo sada neobičnu ideju da bi Nikaragva nezakonito "postupila" pribavivši zrakoplove kojima bi se obranila od našeg napada ili da bi mogla napasti Honduras ili El Salvador - a da za to vrijeme SAD stoje sa strane kao milostiv bespomoćan div, kako je Nixon jednom zacmizdrio. Razmotrimo prijetnju koju Nikaragva upućuje nama. Prema tim standardima, SSSR ima pravo bombardirati Dansku, koja nije ništa manja prijetnja njima nego Nikaragva nama - u stvari, puno je veća prijetnja budući da pripada neprijateljskom vojnom savezu velike moći - također ima pravo bombardirati i Tursku granicu i NATO baze uz nju koje prijete sigurnosti Sovjetskoga Saveza. Prije pedeset godina Hitler je upozorio da je Čehoslovačka bodež uperen u srce Njemačke, neprihvatljiva prijetnja njezinoj sigurnosti. Prema našim standardima, Hitler je izgleda bio pri zdravoj pameti. Ponavljam, riječ je o doprinosu kritika koje nisu vrijedne spomena.

Vratimo se tvrdnji da je Nikaragva produžena ruka SSSR-a koja prijeti Meksiku. Marinci su ponovno 1926. poslani u Nikaragvu, koju su okupirali veći dio stoljeća, da bi suzbili prijetnju boljševika. Tada je produžena ruka SSSR-a bio Meksiko, koji je prijetio Nikaragvi a samim time i SAD-u. "Meksiko je prvi na kušnji", obznanio je predsjednik Coolidge kada je poslao marince u Nikaragvu, u intervenciju koja je dovela do uspostavljanja Somozine diktature i njegovih terorista - Nacionalne garde koju su istrenirali Amerikanci - te do ubojstva autentičnoga nikaragvanskog nacionalista Sandina. Iako su se lica izmjenila, uloga ostaje ista: ubiti Nikaragvance.

Što smo radili ranije kada se nismo mogli potužiti na prijetnju boljševika? Woodrow Wilson, veliki apostol samoodređenja, slavio je istu ovu doktrinu šaljući ratnike na Haiti i u Dominikansku Republiku, gdje su ponovno uspostavili ropstvo, spalili i uništili sela, mučili i ubijali, ostavljajući Haitiju nasljeđe koje danas leži u jednom od najbjednijih kutaka jednog od najbjednijih dijelova svijeta, a u Dominikanskoj Republici ostavili pozornicu diktaturi Trujilla, koja je uspostavljena nakon brutalnog rata pobunjenika, rata koji je izostavljen iz povijesti; prva knjiga koja se tim bavi je tek nedavno izašla, nakon šezdeset godina. Nije bilo boljševika kojima bi mogli opravdati svoje akcije pa smo se zato branili od divljaka. Zapovjednik marinaca Thorpe opisao je kako je marincima koji su uplovljavali rekao "da su služili svojoj domovini jednako vrijedno kao i njihovi sretni drugovi preko mora, te da će rat trajati dovoljno dugo da svaki čovjek dobije priliku boriti se protiv divljaka u Europi kao i protiv divljaka u Santa Domingu". Ruka divljaka je bila posebno prisutna na Haitiju. Thorpe je objasnio: "Tko god vodi ovu revoluciju, mudar je čovjek; sigurno ima mnogo koristi od crnčuga... Vidi se rad Nijemaca." "Napravim li dobar posao i očistim ovu... provinciju od pobunjenika te ih mnogo ubijem", dodao je, "znači da bih bio dobar njemački ubojica."

U ranijim smo se godinama branili od drugih agresora. Kada je Polk (2) zauzeo trećinu Meksika branili smo se od meksičke agresije, i to duboko unutar meksičkog teritorija; također smo morali zauzeti Kaliforniju zbog moguće britanske prijetnje. Indijanski ratovi su isto tako bili obrambeni; Indijanci su nas napadali iz svojih britanskih i španjolskih skloništa pa smo bili prisiljeni zauzeti Floridu i zapad (s posljedicama po urođeničku populaciju koje su, ili bi trebale biti, poznate). Prije toga, doktrina Cotton Mathera je bila zadovoljena: on je iskazao svoje zadovoljstvo time što je "šuma praktički očišćena od tih štetnih stvorenja pa sada može bolje rasti". To su, slučajno, bila štetna stvorenja koja su "dala sebe i svoju zemlju da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati i prosperirati". Posao je bio tako dobro obavljen da više nismo klali Indijance ovdje, već smo nastavili podržavati masakre, koje konzervativna katolička crkva naziva genocidom, u područjima u kojima zadatak još nije bio uspješno obavljen, kao u Gvatemali, odnosno unutar "sfere utjecaja" koju smo morali obraniti, sudeći po senatorskim glasnicima, isto kao što smo je branili od vlastite populacije - tako efektivno proteklih godina.

Gledajući stvarnu povijest, vidimo aktualne napade na Nikaragvu u perspektivi drugačijoj od one konvecionalne i možemo vidjeti uzroke tih napada u normalnom i esencijalno nepromijenjivom funkcioniranju vlastitih institucija. Također, možemo razumjeti tehnike ispiranja mozga zadužene za prikrivanje onog što naše oči nisu stigle vidjeti. Prilično je lako opovrgnuti dokaze administracije, bez obzira što se stalno nalazimo u visoko indoktriniranome društvu u kojemu se osnovne istine lako izgube. Ono što treba uvidjeti jest to da je ovo još samo jedan doprinos poznatoj povijesnoj prijevari, dok su sami događaji još jedno poglavlje u sramotnoj i prljavoj historiji, prikriveni od nas pomoću izmišljene povijesti oblikovane terminima ideala poput vladavine zakona, willsonovskih principa samoodređenja, demokracije i ljudskih prava, te ostalih sličnih termina koji američku povijest dovode u vezu s irelevantnošću.

Kako je ova značajna kolektivna povijesna amnezija ostvarena? Da bi bolje razumjeli sistem, pogledajmo prvo na koji se način taj proces odvija u totalitarnome društvu, po unutarnjemu uređenju prilično različitome od našeg.

U svibnju 1983. značajan se događaj dogodio u Moskvi. Hrabar spiker, Vladimir Danchev, u pet je emitiranja izvještavao o ruskoj invaziji u Afganistan, pozivajući istodobno pobunjenike na pružanje otpora. To je izazvalo veliko divljenje na Zapadu. New York Times je taj događaj proglasio "odstupanjem od službene sovjetske propagande" te komentirao da je Danchev bio revoltiran dvostrukim standardima i novogovorom (3). U Parizu je uspostavljena nagrada za "novinare koji se bore za pravo na informacije". Danchev je skinut s radija i poslan u psihijatrijsku bolnicu. U prosincu je vraćen na poziciju. Ruski je službenik izjavio da "ga nisu kaznili jer se bolesne ljude ne može kazniti".

Na Zapadu je sve ovo bilo shvaćeno kao provirivanje u svijet "1984". Danchev je bio slavljen zbog svoje hrabrosti, zbog trijumfa dobre volje, zbog toga što ga nije prestrašilo totalitarno nasilje. Sve je to istina.

Ono što je bilo osobito značajno u vezi Danchevog emitiranja nije to što je on iskazao protivljenje sovjetskoj invaziji i pozvao na otpor, već to što je invaziju nazvao invazijom. U sovjetskoj teologiji ne postoji događaj poput ruske invazije u Afganistan; radije, postoji ruska obrana Afganistana od bandita koji operiraju iz pakistanskih skloništa, a podržava ih CIA i ostali ratni huškači. Rusi tvrde da su bili pozvani u Afganistan, i u određenom tehničkom smislu to je točno. No, kao što je londonski Economist značajno obznanio: "Upadač je upadač ukoliko nije zakonito pozvan od vlade", a vlada koja je postavljena od strane SSSR-a, upravo s ciljem da ih pozove, može teško to učiniti izvan svijeta Orwellovog Novogovora.

Prešutno u pokrivanju Danchevog slučaja na zapadu je bila nota samočestitanja: tako nešto se ovdje ne bi moglo dogoditi; ni jedan američki spiker nije bio poslan u psihijatrijsku bolnicu zato što je američku invaziju nazvao "invazijom" ili zato što je pozvao žrtve na pružanje otpora. Mogli bi se dalje zapitati zašto se to nikada nije dogodilo. Zbog toga što ni jedan američki novinar ne bi nikada oponašao Danchevu hrabrost, ili ne bi nikada shvatio da je američka invazija afganistanskoga tipa u biti invazija ili da razumna osoba može pozvati žrtve na otpor. Ako je tako, tada bi ovo bilo stanje indoktrinacije daleko iznad onoga što je ostvareno pod sovjetskim terorom, daleko iznad bilo čega što je Orwell mogao zamisliti. Da li je to samo apstraktna mogućnost ili je riječ o neugodnoj istini koja oslikava okolnosti pod kojima živimo?

Razmotrimo sljedeće činjenice. 1962. su SAD napale Južni Vijetnam. Te je godine predsjednik Kennedy, poslao američke zračne snage da napadnu ruralni Južni Vijetnam, u kojemu je živjelo više od 80% stanovništva. Sve je to bilo u sklopu programa kojim je trebalo dovesti nekoliko milijuna ljudi u koncentracijske logore (zvane "strategijska sela") koji su bili okruženi bodljikavom žicom i naoružanim čuvarima da bi se ljude zaštitilo od gerile koju su oni, kako smo mi zaključili, dobrovoljno podržavali. Sve sliči onome što danas radimo u El Salvadoru, samo što su u slučaju Vijetnama američki piloti bili direktno angažirani u bombardiranju civilnih ciljeva, umjesto da samo vode i koordiniraju napade na civile i ostalo od strane snaga koje smo mi istrenirali i naoružali. Direktnu invaziju SAD-a u Južni Vijetnam popratila je i podrška Francuzima u pokušaju ponovnog osvajanja bivše kolonije, zatim naša povreda mirovnoga procesa iz 1954. godine te teroristički rat protiv populacije Južnoga Vijetnama koji je iza sebe dotad ostavio sedamdesetpet tisuća mrtvih, pozivajući stanovništvo na otpor, kojeg je pružao sjeverni dio zemlje nakon 1959. te istodobno prijetio rušenjem terorističkog režima koji su SAD postavile. U narednim su godinama SAD nastavile odbijati svaki pokušaj mirovnog sporazuma te su 1964. počele planirati zastrašujuću invaziju na Južni Vijetnam. Invazija se dogodila rane 1965., zajedno s bombardiranjem Sjevernoga Vijetnama i intenzifikacijom bombradiranja na jugu - koje je bilo tri puta jače od višespominjanog bombardiranja na sjeveru. Rat su SAD također proširile na Laos i Kambodžu.

SAD su uvjeravale da su bile pozvane, no kao što je londonski Economist prepoznao u slučaju Afganistana (nikad u slučaju Vijetnama), "upadač je upadač ukoliko nije zakonito pozvan od vlade", a izvan svijeta Novogovora mušterijski režim SAD-a u Vijetnamu nije ništa legitimniji od ruskog režima u Afganistanu. Čak ni same SAD nisu smatrale tu vladu zakonitom, točnije, najjednostavnije bi je zbacile i postavile novu kada bi njezini vođe postali nezadovoljni američkim planovima o povećanju terora ili kada bi postali zabrinuti zbog mirovnog sporazuma. SAD su jednostavno priznale da je politički sporazum bio nemoguć budući da bi neprijatelj glatko pobijedio u političkom takmičenju, što je za njih bilo neprihvatljivo. Kontakt je trebao biti ograničen unutar vojnih dimenzija, u kojima su se SAD mogle nadati pobjedi. Riječima američkoga vladinog znanstvenika Douglasa Pikea, trenutno voditelja arhiva o Indokini u Berkeleyu i u mainstream novinarstvu obožavanog kao jednog od novijih neideoloških znanstvenika, južnovijetnamski neprijatelj je "naglašavao da se borba s [vladom postavljenom od strane SAD-a i s] SAD-om treba voditi izvan političkog spektra te da je upotreba masovne vojne sile možda sama po sebi bila nelegitimna tako dugo dok ih SAD nisu prisilile "da je upotrijebe ne bi li preživjeli".

Proteklih dvadesetpet godina tražim bilo kakve reference u mainstream novinarstvu ili znanosti o američkoj invaziji u Južni Vijetnam 1962. (ili bilo kada), ili o američkom napadu na Južni Vijetnam, ili o američkoj agresiji u Indokini - bezuspješno. Takav događaj u povijesti ne postoji. Radije, postoji američka obrana Južnoga Vijetnama od terorista podržavanih izvana (to jest iz Vijetnama), obrana koja nije bila mudra, govore golubovi.

Ukratko, ovdje nema Dancheva. Unutar mainstreama ne postoji nitko tko bi invaziju nazvao "invazijom" ili shvatio činjenice; nezamislivo je da bi bilo koji američki novinar pozvao južne Vijetnamce na pružanje otpora. Takva osoba ne bi bila poslana u psihijatrijsku bolnicu, no sigurno ne bi bila vraćena na svoju profesionalnu poziciju. Čak i danas oni koji spominju invaziju SAD-a na Južni Vijetnam 1962., pojačanu 1965., nagrađeni su nevjerovanjem - vjerojatno su zbunjeni ili jako ljuti. Ne možemo se braniti strahom od državnog nasilja, kao što to mogu sljedbenici partijske politike u totalitarnoj državi.

Jedna osobna bilješka, u knjizi koju sam napisao odmah nakon ruske invazije u Afganistan usporedio sam tu invaziju s američkom invazijom u Južni Vijetnam, i opširnije prodiskutirao o odgovornosti obiju velesila za hladnoratovski sistem konflikata i intervencija. Američki kritičari nisu uspjeli shvatiti moje riječi te su se žalili da, iako možda ima nešto istine u tome što sam napisao, bilo bi uvjerljivije da je priča malo "pravednije" ispričana (Cristopher Lahmann-Haupt u New York Timesu). Također su pisali da se osjećam krivim zbog "dvostrukih moralnih standarda" (James Fallows u Atlantic Montly). Ista je knjiga recenzirana i u komunističkom tisku, koji je odbacio moj "neuvjerljiv i neosnovan koncept po kojem su obje strane ostvarile interese u Hladnome ratu" (James West iz Američke komunističke partije, u World Marxist Review), nudeći argumente po kojima je Hladni rat bio isključivo američka afera. Interesantno je to što je komunistički komentar, iako netočan, barem svrsishodan, dok komentar američkog mainstreama odražava neku vrstu nemogućnosti shvaćanja ili razmišljanja o jednostavnim pitanjima koja se ponekad mogu pronaći kod fanatičnijih religioznih kultova.

Sada je normalno ismijavati se svakoj analogiji između sovjetske invazije u Afganistan i američke invazije u Gvatemalu; one zaista i jesu radikalno različite po opsegu i karakteru. Usporedba s američkom invazijom u Južni Vijetnam bi bila prikladnija, no unutar mainstreama ona je nezamisliva. Ovdje također vidimo jedan tipičan aparat visoko-indoktriniranog intelektualca (nekako redudantan izraz): izaberi ili izmisli jadnu kritiku Svete Države i odbaci je s prezirom, tada njome zamijeni racionalnu kritičku analizu i rastjeraj mogućnost razumijevanja.

U značajnoj analizi "Demonstration Elections", Edwarda Hermana i Franka Brodheada, nalazi se fotografija Theodora Hesburgha kako promatra glasačku kutiju za vrijeme izbora u El Salvadoru 1982. godine na kojima je bio promatrač; izbori su bili najavljivani kao korak naprijed prema onome što mi zovemo "demokracija". Opis slike glasi: "Svećenik Theodore Hesburgh promatra izbore u El Salvadoru, ali ne vidi glasačku kutiju", jasno prikazanu na fotografiji. Jedan od glavnih zadataka uspješnog edukacijskog sustava jest obdariti vlastite žrtve mogućnošću promatranja, no ne i uočavanja, mogućnošću koja je karakteristika 'odgovornih intelektualaca'.

Neka vrsta opozicije ratu u Vijetnamu razvijena je i unutar mainstreama, no ona je bila pretežno 'pragmatična', tako da je kritiku okarakterizirala kao samododvoravanje, distancirajući se od 'emocionalnih' ili 'neodgovornih' paranoika koji su prigovarali ratu s principijelnih stajališta. 'Pragmatični' su protivnici dokazivali da se rat ne može dobiti uz prihvatljivu cijenu, ili da postoje nejasnoće oko ciljeva, ili dvostrukost, ili propusti u provedbi. Slično tome, njemački su generali bili bez sumnje kritični prema Hitleru nakon Staljingrada. Stav naroda je bio prilično drugačiji. 1982. je preko 70% populacije rat smatralo "temeljno nepravednim i pokvarenim", a ne samo 'pogreškom'. Među 'predvodnicima mnijenja' takvo je stajalište jako rijetko, dok među artikuliranom inteligencijom ono u potpunosti izostaje, nije bilo prisutno ni na vrhuncu protivljenja ratu 1970.

Kako je ta značajna podložnost naučnome sistemu ostvarena? Ne možemo reći da su činjenice bile nedostupne, što je ponekad slučaj. Devastirajuće bombardiranje sjevernog Laosa, bombardiranje 1969. i ostali napadi zataškani su od strane medija; te su činjenice unutar mainstreama zatajene sve do danas (takve se stvari nazivaju 'tajnim ratovima', što znači da vlada čuva tajnu - što je i činila, uz suučesništvo medija). No, u slučaju Vijetnama dovoljan broj činjenica je bio uvijek dostupan. One su bile promatrane, ali ne i viđene.

Američko obrazovanje je posebno zanimljivo. Službeni povjesničar Kennedyjeve administracije, Arthur Schlesinger, cijenjen kao vodeći golub, uistinu je spominjao agresiju. "1962. nije bila loša godina", napisao je u svojoj povijesti "A Thousand Days": "agresija je [bila] provjerena u Vijetnamu." Znači, godina u kojoj su SAD poduzele direktnu agresiju u južnome Vijetnamu je godina u kojoj je agresija provjerena. Orwell bi bio zadivljen. Još jedna respektirana figura u liberalnom panteonu, Adlai Stevenson, naglasila je pri UN-u da smo se u Vijetnamu borili protiv "unutrašnje agresije", još jedna fraza kojoj bi se Orwell divio; znači, borili smo se protiv agresije Vijetnamaca protiv nas u Vijetnamu, baš kao što smo se stoljeće ranije borili protiv agresije Meksikanaca protiv nas u Meksiku. Isto smo učinili i u Grčkoj kasnih 1940-ih, objašnjavao je Stevenson, intervenirajući da bi zaštitili Grčku od "agresora" koji je "stekao kontrolu nad većim dijelom zemlje". Ti "agresori" su bili Grci koji su vodili otpor nacizmu i koje smo mi smijenili uz masakr, mučenje, progon i opće nasilje, činivši tako uslugu našim nacističkim suradnicima. Analogija je bila mnogo prikladnija nego je Stevenson - očito vrlo ignorantska osoba - mogao zamisliti. Kao i uvijek, američko je stajalište obrambeno, čak i kad napadnemo državu na drugoj strani svijeta, nakon što nismo u njoj uspjeli uništiti političku opoziciju uz veliku dozu terora i nasilja.

Malo dublji pogled na debatu koja se razvila oko Vijetnamskoga rata otkriva nam neke mehanizme indoktrinacije. Debata je suprotstavila jastrebove golubovima. Jastrebovi su, poput novinara Josepha Alsopa, smatrali da uz dovoljnu upotrebu nasilja možemo ostvariti svoje ciljeve. Golubovi su to smatrali nevjerojatnim, premda, kao što je Arthur Schlesinger objasnio, "svi mi molimo da je gosp. Alsop u pravu", i "svi mi pozdravljamo mudrost i rukovodstvo američke vlade" ako SAD uspije (suprotno od njegovih očekivanja) u ratnoj politici koja je pretvorila Vijetnam u "zemlju krhotina i ruševina". To je knjiga koja je Schlesingera postavila kao "vodećeg protivnika rata", riječima Leslie Gelb.

Jasno je vidljivo da je jedna moguća pozicija izostavljena iz ove žestoke diskusije, pozicija koja je navodno podijelila zemlju u tim teškim godinama: točnije, pozicija mirovnog pokreta, pozicija koju je zastupala velika većina građana, baš kao i 1982: rat nije samo 'pogreška' kako su to službeni golubovi navodili, već "temeljno nepravedan i pokvaren". Da razjasnim: ratni zločini, uključujući i zločin pokretanja agresivnog rata, su zlo, čak i ako se koriste u 'plemenite svrhe'. Takvo stajalište nije bilo prisutno u diskusiji, čak niti da bi bilo opovrgnuto; ono je nezamislivo unutar ideološkog maistreama.

Treba naglasiti da su odstupanja od ortodoksnosti bila rijetka među artikuliranom inteligencijom. Nekoliko je kritički raspoloženijih novinara od Anthony Lewisa koji je zaključio svoje stavove 1975., objašnjavajući da je rat počeo s "tapkajućim pokušajima da se učini dobro", no da je već 1969. (1969.!) bilo jasno da se radi o "katastrofalnoj pogrešci". U akademskim bi mainstream krugovima bilo teško pronaći predanije kritike rata od onih Johna Kirka Fairbanka s Harvarda, dekana američko-azijskih znanstvenika, koji je bio smatran toliko ekstremnim da su mu predbacivali da je "kronično zaražen komunizmom". Fairbank se 1968. obratio Američkome društvu povjesničara, godinu dana nakon što je Tet ofenziva obratila većinu korporacijske elite i ostalih vodećih krugova u golubove. Fairbank je bio očekivano kritičan prema Vijetnamskome ratu: ovo je "doba u kojem smo našu političku moć proširili na strane katastrofe poput Vijetnamskoga rata, uglavnom kroz prekoračenja pravednosti i nesebične dobrohotnosti". "Naša uloga u obrani juga nakon 1965." je bila bazirana na analitičkim pogreškama, tako "da smo imali velikih problema u uvjeravanju nas samih da postoji svrha vrijedna napora." Golubovi su rat smatrali "beznadnim slučajem", što znamo od Anthony Lakea, vodećeg goluba koji je napustio vladu u znak protesta protiv invazije u Kambodžu. Svi su se složili da je to bio "neuspjeli križarski rat", "plemenit", ali "iluzoran", te poduzet s "najuzvišenijim intencijama", kako je to rekao Stanley Karnow u svojem najprodavanijem programu na PBS TV, visoko cijenjenom zbog kritičke nepristranosti. Oni koji ne poštuju ove bjelodane istine ili on koji znatiželjno traže neke dokaze dokazuju da su emocionalni i neodgovorni ideolozi, ili možda i otvoreni komunisti. Ili još točnije, njihova se neobična stajališta ne mogu čuti, oni su izvan spektra pomišljivog mišljenja. Nekoliko se diktatora može pohvaliti tako propisanim prilagođavenjem Višim Istinama.

Sve ovo vrlo dobro ilustrira bitnu značajku demokratskog sustava kontrole misli, koji se izrazito razlikuje od totalitarne prakse. Oni koji vladaju uz pomoć nasilja žele sebe prikazati kao "behavioriste". Ono što ljudi misle nije toliko važno, važno je ono što rade. Oni moraju biti poslušni, a ta je poslušnost osigurana silom. Kazne zbog neposlušnosti variraju ovisno o karakteristikama države. U SSSR-u danas, kazna može biti psihička tortura, ili egzil, ili zatvor pod grubim i odvratnim okolnostima. U tipičnoj američkoj koloniji poput El Salvadora, disident će vjerojatno biti pronađen u jarku, odsječene glave nakon strašnog mučenja; i nakon što ih je dovoljan broj otpremljen na drugi svijet možemo imati izbore na kojima će ljudi marširati prema demokraciji, odbacujući naciste poput D'Aubuissona u korist Duartea, koji je bio na čelu jednog od najvećih masovnih ubojstava u modernom periodu (nužni preduvjet za demokratske izbore, koji se očito ne mogu održati sve dok civilne organizacije funkcioniraju), te čiji je ministar obrane Vides Casanova objasnio da je 1980. zemlja pretrpjela masakr trideset tisuća seljaka te da su "danas naoružane snage spremne za ubojstvo dvjesto do tristo tisuća ljudi ako je to potrebno da se zaustavi komunizam".

Demokratski sustavi su prilično drugačiji. Nužno je kontrolirati ne samo što ljudi rade, već i što misle. Budući da državi nedostaje mogućnosti da osigura poslušnost silom, misli mogu odvesti do djela te stoga prijetnju poretku treba uništiti na izvoru. Nužno je uspostavljanje okvira dopustivog mišljenja koji je ograničen unutar principa državne religije. Njega ne treba dokazivati, bolje da se on podrazumijeva kao neutvrđeni okvir pomišljivog mišljenja. Kritike jačaju postojeći sustav prešutno prihvačajući ove doktrine, te ograničavaju svoju kritiku na taktička pitanja koja se javljaju unutar njih. Da bi ostvarili ugled, da bi bili uključeni u diskusiju, oni moraju prihvatiti osnovno načelo da je Država dobrotvorna, da je vođena najuzvišenijim interesima, da prihvaća obrambeno stajalište, da nije sudionik u svjetskim aferama, već samo reagira na zločine drugih, ponekad ne baš mudro zbog osobnih pogrešaka, naivnosti, zamršenosti povijesti ili zbog nemogućnosti shvaćanja zle naravi naših neprijatelja. Ako čak i najoštrije kritike prešutno prihvaćaju ove premise, tada se obična osoba može zapitati tko je ona da se s tim ne slaže. Što više bijesni diskusija između jastrebova i golubova, to se državna religija čvršče i efektivnije uspostavlja. Njihov značajan doprinos kontroli misli je to što drže da se kritike toleriraju, čak i prihvaćaju - što i jest tako, kod onih koji igraju po pravilima.

Ovo je sustav kontrole misli kojeg nije shvatio Orwell, nisu ga shvatili ni diktatori koji nisu razumjeli koliko su za indoktrinaciju korisne kritike koje obznanjuju pogreške i propuste vodstva, dok istovremeno prešutno prihvaćaju premise državne religije.

Ove razlike između demokratskih i totalitarnih sustava kontrole misli se približavaju. U stvari, čak i totalitarna država mora biti zabrinuta zbog stavova i shvaćanja javnosti, dok je u demokraciji politički aktivan segment društva, obrazovaniji i privilegiraniji, od najveće važnosti. To je očigledno u SAD-u gdje siromašni nemaju naviku izlaziti na izbore, a značajne forme političkog sudjelovanja - oblikovanja i formuliranja političkih programa, odabir kandidata, podrška potrebnim materijalom, edukacijski napori ili propaganda - su područje relativno malog broja privilegirane elite. Tri-četvrtine stanovništva može podržavati prestanak nuklearnog naoružavanja, i neki od njih mogu čak i znati da je to i službena sovjetska politika, no to ne utječe na politiku masovnog vladinog subvencioniranja industrije visoke tehnologije kroz državno-osigurano tržište za naoružanje, budući da ne postoji ozbiljna alternativa u sustavu političke ekonomije. Masovni narodni otpor vojnoj agresiji predstavlja problem planerima, kao što se moglo vidjeti proteklih godina u Centralnoj Americi. Baš je prošlog prosinca tisak prenio memorandum kojeg je napisao ministar obrane McNamara u svinju 1967., upozoravajući da bi eskalacija Vijetnamskoga rata mogla "polarizirati mišljenja do te granice da će golubovi u SAD-u početi izmicati kontroli - masovno odbijajući služiti, ili se boriti, ili surađivati, ili još gore?". 'Golubovi' koji ga zabrinjavaju nisu službeni 'golubovi' doktrinarnog sustava, već opća populacija. No takav otpor, iako ponekad djelotovran u povećanju troškova državnoga nasilja, ograničene je efikasnosti tako dugo dok nije zasnovan na razumijevanju snaga na djelu i razloga svojeg sistematskog ponašanja, te tendira nestanku jednako brzom kao i nastanku. U isto vrijeme, preplašena i nesigurna populacija, trenirana da vjeruje kako su ruski demoni i horde trećega svijeta naumile zauzeti ono što stignu, sklona je nacionalističkom fanatizmu. To se pokazalo dramatičnim u narodnom odgovoru na invaziju u Grenadi. SAD su opet "nepokorena veličina", izjavio je Reagan, nakon što je šest tisuća elitnih trupa uspjelo svladati otpor šačice kubanskih vojnika i nešto grenadske milicije, osvojivši osam tisuća i sedamsto medalja za junaštvo, te izazvavši reakciju ovdje koja se ne može podrediti probuđenom sjećanju drugih velikih sila koje su ne tako davno ostvarile banalne pobjede.

Profinjenije metode indoktrinacije, upravo ilustrirane, značajnije su od izravnog varanja ili zataškivanja neželjenih činjenica, iako su i ove posve dovoljne. Primjera je bezbroj.

Razmotrimo, na primjer, trenutnu diskusiju o tome postoji li 'simetrija' između El Salvadora i Nikaragve budući da su u oba slučaja pobunjenici potpomognuti izvana i pokušavaju svrgnuti vladu. U jednom slučaju administracija tvrdi da su pobunjenici "borci za slobodu", a vlada nezakonita tiranija, dok su u drugom slučaju pobunjenici teroristi, a vlada još uvijek predstavlja nekakvu napuknutu demokraciju. Kritike se pitaju da li Nikaragva još uistinu potpomaže gerilu u El Salvadoru ili je već podlegla totalitarizmu.

U diskusiji je izgubljena još očitija sličnost. U obje je države prisutna teroristička vojna sila koja masakrira civile, i u obje države mi podržavamo tu silu: vladu El Salvadora i kontraše. Da je tako nema sumnje, posebno u El Salvadoru nakon što se Caterova administracija potrudila uništiti narodne organizacije koje su se razvile tijekom 1970-ih. Također je to očito i u vezi Nikaragve, samo što u ovom slučaju moramo prelistati strani tisak koji piše o destruktivnim litanijama kontraša, koji ubijaju, siluju, osakaćuju, teroriziraju i brutaliziraju civilno stanovništvo koje padne pod njihove šake. Primarni su im ciljevi radnici u zdravstvu i obrazovanju te seljaci u kooperativima (Jonathan Stelee i Tony Jenkins, u londonskom Guardianu; Marion Wilkinson, u australskom National Timesu; i mnogi drugi izvori kojima su detalji dostupni). Glavni zapovjednik 'demokratskih snaga', Adolfo Coleso, citiran je u New York Timesu: "Ne postoji nikakva linija, nikakva čvrsta linija između civilne farme koju posjeduje vlada i izvidničkih položaja sandinista"; čak i neredoviti izvještaji upućuju na posljedice ovakovih pretpostavki, no izvještavanje tiska je loše i sporadično, te posvećeno značajnim stvarima, poput protivljenja izborima (u Nikaragvi).

To je prava 'simetrija' između Nikaragve i El Salvadora. Njezin je značaj izgubljen u diskusiji o ispravnosti vladinih postupaka, dok sama vlada nastavlja funkcionirati pod misterioznom kolektivnom amnezijom koja nas sprečava da vidimo kako je malo toga novoga, i zbog čega je to tako.

Okrenimo se drugome dijelu svijeta i onome što se obično naziva 'mirovni proces' na Srednjem Istoku, a veže se uz Camp David sporazume. Sporazumi koje vodi Izrael pokazuju da se stanovništvo teritorija koji je pod izraelskom vojnom okupacijom uvelike protivi 'mirovnome procesu', smatrajući ga štetnim po vlastite interese. Zašto bi to tako bilo? Zasigurno su stanovnici te regije jedni od onih koji najviše žude za mirom. Međutim, ni jedan novinar nije proučio ovaj čudan paradoks.

Problem se može vrlo lako riješiti. Mirovni je proces, kao što je bilo vidljivo u datom trenutku i kao što bi trebalo biti očigledno pogledamo li unatrag, osmišljen na taj način da se glavna arapska vojna sila, Egipat, povuče iz konflikta, tako da Izrael može slobodno, uz veliku pomoć SAD-a, pojačati naseljavanje i represiju u osvojenim područjima, te napasti svoje sjeverne susjede - baš kao što je i učinio te stalno čini. Teško je vjerovati da čuđenje može izazvati to što žrtve 'mirovnog procesa' sam proces osuđuju i odbacuju; možda je i začuđujuće što takve elementarne istine, očite na samome početku, još uvijek nisu uočene. U međuvremenu, mi moramo nastaviti podržavati 'mirovni proces'. Tko se može protiviti miru?

U ovom bi slučaju, također, bilo korisno nadjačati našu misterioznu kolektivnu amneziju koja se tiče činjenica iz nedavne prošlosti. Vremena za pregled diplomatskih zapisa nema, no svatko tko to učini ubrzo će uvidjeti da su mogućnosti za mir, koji bi uključivao i nešto malo pravednosti, postojale petnaest godina te su svaki put bile blokirane od strane SAD-a i Izraela. U ranim je 70-ima to odbacivanje bilo toliko ekstremno da je čak blokirana i arapska inicijativa (upućena od Egipta i Jordana) za uspostavljanje općeg mira, koja je u potpunosti ignorirala prava Palestinaca. Nakon što se međunarodnim konsenzusom pristalo na dvo-državni sporazum, svaka takva mogućnost je konstantno onemogućavana od strane SAD-a i Izraela, koji ustraju u neprihvaćanju tvrdnje da urođenička populacija nesumljivo posjeduje prava, bez obzira na židove koji su ih naveliko razmijestili. Amerika je slavila ovakav stav, nagovarajući Palestince da prihvate program Radničke partije koji je opovrgavao palestinska nacionalna prava te im oduzimao 'bilo kakvu ulogu' u bilo kojem sporazumu (radnički golub Abba Eban). Ovdje nitko ne protestira, niti čak ne izvještava o činjenicama, kada vlada SAD-a stopira mirovnu inicijativu UN-a, s tvrdnjom da će prihvatiti isključivo pregovore "između strana direktno uključenih u arapsko-izraelski konflikt", isključujući Palestince koji nisu jedna od tih strana (siječanj 1994.). Sličan problem Libije i manjine PLO-a se u Americi osuđuje kao rasistički i ekstremistički: jednako takvo stajalište SAD-a i Izraela, rasističko u suštini, smatra se uzorom umjerenosti.

Aktualni su izvještaji prikrivani, opovrgavani pa čak i izvrnuti u jednom od najuspjelijih djelovanja agitacijske propagande u modernoj povijesti. Komentirao sam u nedavno izašloj knjizi ("The Faitfull Triangle") izvještaj koji se odnosio na razdoblje do 1983. Otada se sve ponavlja bez promjena. Da spomenem samo jedan nedavni slučaj: u travnju 1984. Jaser Arafat je prilikom govora u Grčkoj i Aziji, te putem izvještaja objavljenog u francuskom i engleskom mainstream tisku uputio niz zamolbi koje su se odnosile na mir. Arafat je eksplicitno pozvao na direktne pregovore s Izraelom, pod prisutstvom promatrača UN-a, te na "međusobno priznanje dviju država", Izraela i Palestine; što je godinama bio osnovni oblik međunarodnog konsenzusa, uključujući i odbacivanje američko-izraelskog 'mirovnog sporazuma'. Izrael je ponudu odmah odbacio, dok su je SAD jednostavno ignorirale. Izvještavanje medija u SAD-u slijedi zanimljiv model. Nacionalni tisak - New York Times i Washington Post - nije prenio činjenice. Lokalni 'kvalitetniji tisak' (Boston Globe, Los Angeles Times, Philadelphia Inquirer) je prenio osnovne činjenice, koje su ubrzo prikrivene i zaboravljene, da bi bile zamijenjene poznatim kritikama palestinskog ekstremizma. U San Francisco Examineru, koji ima reputaciju najgorih novina bilo kojeg glavnog grada, na naslovnoj se strani pojavila priča UPI-a (4) s osnovnim činjenicama, a iznad nje je preko cijele strane stajao naslov: "Arafat Izraelu: Razgovarajmo." Racionalni bi zaključak bio da manje sofisticirani tisak jednostavno ne razumije koje činjenice treba odstraniti zbog toga što se ne poklapaju s partijskom politikom.

Ova razlika između tiska je pojačana intrigantnim navodom Warrena Hogea, urednika vanjske politike u New York Timesu. Jedan je čitatelj iz Detroita poslao kratko pismo Timesu u kojem spominje da Arafatov poziv na međusobno priznanje i pregovore nije objavljen, iako je Times "godinama citirao Arafata i njegovo navodno odbijanje pregovora i priznanje Izraela". Njegovo pismo nije bilo objavljeno, no dobio je odgovor Warrena Hogea (što je prava rijetkost) koji glasi:

Vidjeli smo Arafatove primjedbe koje ste spomenuli u Novel Observateuru i usporedili ih s njegovim prijašnjim izjavama. One ne predstavljaju ništa novo u njegovu razmišljanju i za nas bi bilo pogrešno objaviti ih kao takve.

Gosp. Arafatu dajemo mnogo prostora te smo objavili mnoge njegove javne izjave i izvještaje o njegovim tajnim pregovorima s predstavnicima SAD-a i drugih zapadnih vlada. Kada i ako gosp. Arafat pozove na međusobno priznanje i pregovore s Izraelom, čitat ćete o tome na naslovnoj strani New York Timesa. (naglašeno dodano)

Iz ove komunikacije se mnogo može otkriti. Prvi odlomak je blizu istini, iako netko to ne može znati čitajući New York Times koji stalo niječe te činjenice. No, najzanimljiviji dio je posljednja rečenica. Arafat je otvoreno pozvao na "međusobno priznanje i pregovore s Izraelom", svejedno to nismo pročitali na naslovnoj strani - ili bilo gdje drugdje u New York Timesu. Times radije ustraje sa svojim začuđujućim popisom zataškivanja i falsificiranja, objavljenih ranijih godina u mojoj knjizi te citiranih iznad. Teško da je bilo što očitije od činjenice da ništa novo neće ući u službenu povijest u kojoj Times vidi sebe - donekle s pravom - kao kustosa. Budući povjesničari će se okrenuti arhivima New York Timesa da 'odrede' što je povijest, a ne arhivima San Francisco Examinera (ako uopće postoje).

Neću nastaviti s daljnim primjerima. Ključna poanta je da se model širi, da je postojan te vrlo efektivan u uspostavljanju okvira pomišljivog mišljenja.

Prije šezdeset godina je Walter Lippman prodiskutirao koncept "proizvodnje pristanka", umjetnost koja se "sposobna vješto rafinirati" i može odvesti do "revolucije" u "prakticiranju demokracije". Ideja je s mnogo entuzijazma prihvaćena u poslovnim krugovima - postala je glavna preokupacija industrije za odnose s javnošću, čija je vodeća figura Edward Bernays opisao "izmudrivanje pristanka" kao stvarnu esenciju demokracije. U stvari, kao što je Gabrijel Kolko naveo: "Od početka stoljeća pa do današnjih dana, [javno mnijenje] je bilo objekt kulturne i ideološke industrije, koliko nepopustljiv toliko i raznolik: rasprostranjen od škole preko tiska do masovne kulture u svim njezinim oblicima." Razlog tome, kao što je potpredsjednik AT&T-a izjavio 1909., je to što je "javno mnijenje... po mome sudu jedina ozbiljna prijetnja s kojom se kompanija mora suočiti." Ideja je također odlučno preuzeta i u društvenim znanostima. Vodeći je politički znanstvenik Harold Laswell napisao 1933. da moramo izbjeći "demokratski dogmatizam" poput onog da su ljudi "najbolji suci svojih vlastitih interesa". Demokracija dozvoljava da se glas ljudi čuje, a zadatak je intelektualaca da osiguraju da taj glas ima pečat ispravnog kursa. Propaganda je demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu. Tehnike su izbrušene u visoku umjetnost, daleko iznad bilo čega o čemu je Orwell sanjao. Aparat zamišljene različitosti u mišljenju, koji inkorporira doktrine Državne religije i eliminira racionalnu kritičku diskusiju, jedna je od profinjenijih metoda, premda su i sirovije tehnike u uporabi, i također nas efektivno sprečavaju da vidimo ono što gledamo, da naučimo i razumijemo svijet u kojem živimo. Potrebno je ponovno naglasiti da ono što komunisti nazivaju agitacijskom propagandom ima mnogo veći značaj u demokracijama nego u državama koje vladaju uz pomoć nasilja. U Americi Dancheva nema, osim na nebitnim marginama političke diskusije.

Za one koji tvrdoglavo traže slobodu, najvažniji je zadatak da razumiju mehanizme i praksu indoktrinacije. Takovi se mehanizmi lako zamijete u totalitarnom društvu. Mnogo ih je teže zamijetiti u sustavu 'ispiranja mozga pod slobodom', kojem smo izloženi i kojem svi prečesto služimo kao dobrovoljni i svjesni instrumenti.



MEDIJSKA KONTROLA

Započet ću suprostavljanjem dviju različitih koncepcija demokracije. Jedna bi bila ta u kojoj demokratsko društvo posjeduje sredstva pomoću kojih bi moglo sudjelovati na neki razuman način u upravljanju svojim poslovima, a informacije bi bile svima dostupne i besplatne. Druga koncepcija je ta u kojoj je javnost spriječena u upravljanju svojim poslovima, a informacije su strogo kontrolirane. Možda zvuči čudno, ali važno je znati da je druga koncepcija demokracije ona koja prevladava.

RANA POVIJEST PROPAGANDE

Wilsonova administracija je utemeljila vladin odbor za propagandu, Creel Odbor, koji je u razmaku od šest mjeseci uspio pretvoriti miroljubivi narod u histeričnu populaciju koja je opsjednuta ratom i koja želi uništiti sve njemačko, ubiti sve Nijemce, otići u rat i spasiti svijet. Ovo najvažnije dostignuće vodilo je daljnjim dostignućima. U isto vrijeme, i točno nakon rata, iste su se metode primjenjivale kako bi ulile histerični strah od komunizma, Crveni Strah kako su ga zvali, što je uspjelo uništiti sindikate i eliminirati opasne probleme kao što su sloboda tiska i političke misli. Mediji i korporacijske vlasti su pružali veliku potporu, promovirali i organizirali veliki dio rada, sve u svemu bio je to veliki uspjeh.

Među onima koji su aktivno i puni entuzijazma sudjelovali bili su i progresivni intelektualci, ljudi iz kruga Johna Deweya koji su bili iznimno ponosni na svoje tekstove o "inteligentnijim članovima zajednice", znači o njima samima, koji su mogli natjerati nesklon narod na rat, ulijevajući im strah u kosti i izmamljujući borbeno domoljubni fanatizam. Sredstva upotrebljena u tom pothvatu bila su raznolika. Na primjer, veliki broj izmišljotina o njemačkim zločinima, belgijske bebe otrgnutih ruku, svakojake strahote koje se još uvijek mogu pročitati u povijesnim knjigama. Sve ih je izmislilo britansko ministarstvo propagande čija je zadaća u to vrijeme bila, kako su oni rekli u svojim tajnim vijećanjima, kontroliranje misli čitavoga svijeta. Ono što je važnije, oni su htjeli kontrolirati misli inteligentnijih članova američke zajednice, koji bi onda širili pripremljenu propagandu i tako preobratili miroljubivu zemlju u ratnu histeriju. Uspjelo je. Itekako je uspjelo. A to nas je naučilo lekciju: državna propaganda može imati iznimno jak učinak kada je podupiru obrazovani slojevi i kada odstupanje od nje nije dozvoljeno. To su naučili i Hitler i mnogi drugi, a prakticira se i dan danas.

PROMATRAČKA DEMOKRACIJA

Walter Lippman, starješina američkoga novinarstva, najvažniji kritičar unutarnje i vanjske politike i najvažniji teoretičar liberalne demokracije, smatrao je da "revolucija u umjetnosti demokracije" može poslužiti za "proizvodnju pristanka", drugim riječima, donošenje suglasnosti putem novih tehnika propagande kod dijela javnosti koji se nije slagao s određenim idejama. Smatrao je da u demokraciji koja ispravno funkcionira postoje slojevi građana. Prvi sloj je onaj koji ima aktivnu ulogu u vođenju općih poslova. To je poseban sloj. Ljudi koji analiziraju, izvršavaju, donose odluke i upravljaju svim političkim, ekonomskim i ideološkim sustavima. To je mali postotak populacije... Ostali koji se nalaze izvan te grupe su "zbunjeno stado", kako ih je Lippman zvao. Moramo se zaštiti od bijesa i gaženja zbunjenog stada...

Zato nam treba nešto što bi ukrotilo zbunjeno stado, a to je nova revolucija u umjetnosti demokracije: proizvodnja pristanka. Mediji, škole i popularna kultura moraju biti podjeljeni; jer im politički sloj i oni koji odlučuju moraju dati nekakvu podnošljivu sliku stvarnosti, iako i oni moraju ulijevati pravilna uvjerenja. Zapamtite, tu se nalazi neizrečena pretpostavka - čak je i odgovorni ljudi moraju sakrivati od samih sebe, a odnosi se na pitanje kako ti ljudi dospiju na pozicije na kojima imaju autoritet u odlučivanju. Tako što služe prave moćnike, naravno. One koji posjeduju cijelo društvo, jedan vrlo uzak krug. Ako poseban sloj dođe i kaže: "Mogu služiti vašim interesima", postat će dio izvršne grupe. O tome se mora šutjeti. To znači da su oni morali prihvatiti uvjerenja i doktrine koje će služiti interesima privatne moći. Ako ne uspiju svladati tu vještinu, nisu dio posebnoga sloja. Vrijednosti i interesi privatne moći i veza između države i poslovnoga svijeta koja predstavlja te vrijednosti moraju biti duboko indoktrinirani u njih. Ako mogu proći kroz to, mogu biti i dio posebnoga sloja. Ostatak zbunjenoga stada treba jednostavno biti zaokupljen drugim stvarima.

To je lagano izvesti u državama koje danas smatramo totalitarnima ili vojnima. Jednostavno im prijetiš batinom i ako naprave nešto krivo, dobit će po glavi. Kako je društvo postalo slobodnije i demokratskije tako se izgubila i ta sposobnost. Zato se treba posvetiti tehnikama propagande. Logika je jasna. Propaganda je u demokraciji ono što je batina u totalitarnoj državi.

ODNOSI S JAVNOŠĆU

Amerikanci su bili pioniri industrije za odnose s javnošću. Obveza industrije je bila "kontroliranje uma javnosti", kako bi to rekli vođe. Puno toga su naučili na uspjehu Creel odbora i uspjehu kreiranja Crvenog Straha te njegovih posljedica. Industrija za odnose s javnošću je u to vrijeme iskusila veliku ekspanziju. Tijekom 1920-ih je bila uspješna u stvaranju skoro potpune podređenosti javnosti poslovnim pravilima...

Odnosi s javnošću su velika industrija. Godišnje potroše oko milijardu dolara. Cijelo to vrijeme zadaća im je nadzirati mišljenje javnosti...

Šef korporacije i čistač imaju iste interese. Svi možemo raditi zajedno, za amerikanizam, voljeći jedni druge. To je bila poruka. U prezentaciju te poruke uložen je veliki trud. Ipak je ovo poslovna zajednica, tako da oni kontroliraju medije i imaju ogromna sredstva... Mobiliziranje mišljenja zajednice u korist plitkog i praznog koncepta kao što je amerikanizam. Tko bi se protivio tome? Ili da malo moderniziram ovo što sam rekao, "podržavajmo naše trupe". Tko bi se protivio tome? Ili žuta odlikovanja. Tko bi se protivio tome? Svrha slogana kao što su "podržavajmo naše trupe" jest ta da oni ne ne znače apsolutno ništa. Oni znače isto koliko znači slogan "podržavajmo ljude u Iowi". Naravno, riječ je bila o nečemu drugome, a to je "da li podržavate našu politiku?" Ali ne želite da ljudi razmišljaju o tome. To je cijela svrha uspješne propagande. Potrebno je smisliti slogan protiv kojega neće nitko biti i koji će se svima svidjeti jer nitko ne zna što on znači zato što on jednostavno ni ne znači ništa, ali njegova najveća vrijednost je što skreće pozornost na nešto drugo...

To je sve iznimno djelotvorno. I odvija se po pravilima sve do danas. Naravno da je sve jako pažljivo promišljeno. Ljudi iz industrije za odnose s javnošću nisu tamo da bi se zabavljali. Oni rade. Pokušavaju uliti pravilne vrijednosti. Uostalom, imaju koncepciju demokracije kakva bi trebala biti: sustav u kojemu je poseban sloj naučen raditi u službi gospodara, u službi ljudi koji upravljaju društvom. Ostatku populacije mora biti uskraćen bilo kakav oblik organizacije jer organizacija samo stvara neprilike. Neka sjede sami ispred TV ekrana i upijaju poruku koja kaže: "Jedina vrijednost u životu je živjeti što udobnije, živjeti kao ta bogata obitelj srednjega sloja koju gledaš i posjedovati lijepe vrijednosti kao što su sklad i amerikanizam." To je sve što život pruža. Možda pomisliš da postoji nešto više od toga, ali budući da samo gledaš televiziju pretpostavljaš da si lud jer to je jedino što se tamo dešava...

Tako je to ideal. Mnogo truda se uložilo u ostvarivanje tog ideala. Očito da iza njega postoji nekakva koncepcija. Na primjer, koncepcija demokracije koju sam naveo na početku. Zbunjeno stado je problem. Trebali bi zaustaviti njihov bijes i divljanje. Moramo im skrenuti pažnju. Neka gledaju Superbowl ili humoristične serije ili filmove pune nasilja. Svako malo zovemo ih da pjevaju besmislene pjesmice kao što je "Podržavajmo naše trupe". Treba ih držati uplašenima, jer ako se nedovoljno boje svakakvih zlikovaca koji će ih uništiti izvana ili iznutra mogli bi početi razmišljati, što je opasno jer nisu kompetentni za razmišljanje. Zato im je potrebno skrenuti pažnju i marginalizirati ih.

IZMUDRIVANJE MIŠLJENJA

Isto je tako potrebno natjerati populaciju da podupire vanjske pustolovine. Uglavnom je populacija miroljubiva, baš kako je bila i tijekom Prvoga svjetskog rata. Javnost ne vidi razlog za uplitanje u vanjske pustolovine, ubijanje, mučenje. Zato ih treba natjerati. A da bi ih natjerali, trebamo ih uplašiti...

Ideal je bio postignut do određene granice. Neke institucije nije bilo moguće uništiti. Crkve, na primjer, još uvijek postoje. Veliki dio disidentskih aktivnosti proizlazi iz crkve, iz jednostavnoga razloga što one postoje. Ako idete u neku europsku državu održati politički govor, to će se najvjerojatnije odvijati u prostorijama sindikata. Takvo što se neće dogoditi ovdje, kao prvo zato što sindikati jedva postoje, a ako i postoje nisu političke organizacije. Ali postoje crkve i zato se govori tamo često održavaju. Solidarni rad za Centralnu Ameriku nastao je u crkvama, najviše zato što one postoje.

Zbunjeno stado nikada nije dovoljno ukroćeno tako da je to konstantna borba. U '30-ima su ustali i bili ušutkani. U '60-ima je došlo do novog vala nezadovoljstva. Imalo je ime. Poseban sloj ga je zvao "krizom u demokraciji". Smatralo se da je u '60-ima demokracija zakoračila u krizu. Kriza je bila toliko velika da su se dijelovi populacije počeli organizirati te su postali aktivni i pokušavali sudjelovati na političkoj pozornici. Ovdje se vraćamo na ona dva koncepta demokracije. Po definiciji u rječniku, to se zove napredak u demokraciji. Po prevladavajućoj koncepciji demokracije, to predstavlja problem, krizu koju treba nadjačati. Populaciju treba vratiti natrag u stanje apatije, pokornosti i pasivnosti. Zato trebamo poduzeti korake da bi nadjačali krizu. Uložen je veliki napor. Ništa nije djelovalo. Kriza demokracije je još uvijek živa i zdrava, na sreću, ali baš ne utječe na promjenu u politici. Zato je uspješna u promjeni mišljenja, što god većina ljudi mislila. Svašta se poduzimalo nakon '60-ih kako bi se promijenila i preboljela ta bolest. Zvala se "vijetnamski sindrom". Termin "vijetnamski sindrom" se pojavio oko 1970-e i bio je slučajno definiran. Reaganski intelektualac Norman Podhoretz definirao ga je kao "bolesne zapreke protiv upotrebe vojne sile". Te bolesne zapreke protiv nasilja bile su prisutne u velikom dijelu populacije. Ljudi jednostavno nisu mogli razumjeti zašto bi oni trebali ubijati i mučiti i bombardirati ljude. Opasno je kada narod postane zanesen tim bolesnim zaprekama, a to je i Goebbels shvatio, jer onda postoji ograničenje vanjskim pustolovinama. Bitno je, kako je Washington Post ponosno napisao neki dan, "uliti u ljude poštovanje prema ratnim vrlinama". To je važno. Ako želiš nasilno društvo koje koristi silu diljem svijeta kako bi ostvarilo ciljeve svoje domaće elite, važno je imati pravilnu procjenu ratnih vrlina bez onih bolesnih zapreka o korištenju sile. To je, znači, vijetnamski sindrom. Važno ga je svladati.

PREDSTAVA KAO STVARNOST

Također je važno potpuno falsificirati povijest... Ta povijest se pokušala rekonstruirati nakon Vijetnamskoga rata. Previše ljudi je počelo shvaćati što se zapravo događa, uključujući vojnike i mlade ljude koji su bili dio mirovnoga pokreta. To je bilo loše. Zločeste misli su se morale srediti i morala se nadoknaditi nekakva pamet, a naručito se morala nadoknaditi spoznaja da je sve što radimo dobro. Ako bombardiramo Južni Vijetnam to je zato što ga branimo od nekoga. Od Vijetnamaca jer nikog drugog ni nema. Kennedyevi intelektualci su to zvali "obrana od unutarnje agresije u Južnome Vijetnamu". Frazu je koristio i Adlai Stevenson. Važno je da takva slika događaja postane službena i dobro shvaćena slika. I djelovalo je. Jer imate apsolutnu kontrolu nad medijima i obrazovnim sustavom, i bez prevelike veze sa stvarnošću. Istina pokopana ispod hrpa i hrpa laži. S toga stajališta, sve je to bio veliki uspjeh u otklonjavanju prijetnje demokraciji, postignut u uvjetima slobode, što je jako zanimljivo. To nije kao totalitarne države koje koriste silu. Ova dostignuća su postignuta u uvjetima slobode. Ako želimo shvatiti naše društvo moramo razmisliti o ovim činjenicama. One su bitne za ljude kojima je stalo do toga u kakvome društvu živimo.

DISIDENTSKA KULTURA

Unatoč svemu ovome, disidentska kultura je još uvijek živa. Proširila se od 1960-ih. Kao prvo, u '60-ima je bila vrlo spora u svome razvoju. Nije bilo prosvjeda protiv rata u Indokini sve do godina nakon što je Amerika počela bombardirati Južni Vijetnam. Taj pokret je bio vrlo malen, sastojao se uglavnom od studenata i mladih ljudi. Do '70-ih stvari su se promijenile. Razvili su se važni pokreti... U '80-ima je došlo do još veće ekspanzije pokreta solidarnosti, a to je nešto novo i važno u povijesti američkoga, ako ne i svjetskoga, disidentstva. Ljudi u tim pokretima nisu samo prosvjedovali nego su uključivali i sebe same, često i intimno, u živote ljudi koji pate. Svašta su od toga naučili i imali vrlo civiliziran utjecaj na mainstream Ameriku. Sve ovo je napravilo golemu razliku...

Sve su to znakovi civiliziranoga utjecaja, unatoč propagandi, unatoč nastojanjima da se kontroliraju misli i unatoč proizvodnji pristanka. Bilo kako, ljudi stječu mogućnost i volju za razmišljanjem. Skepticizam prema moći je u porastu, a promijenili su se i stavovi prema puno stvari. Sve se dešava sporo, ali je vidljivo i važno. Drugo je pitanje da li je ono dovoljno brzo da napravi značajnu promjenu u svijetu... Organizacija ima svoje posljedice. Shvatite da niste sami. Drugi razmišljaju kao ti. Možeš produbiti svoje misli i naučiti više o onome u što vjeruješ. Ti pokreti su vrlo neformalni, nisu kao organizacije gdje postoji članstvo, samo raspoloženje koje uključuje interakciju među ljudima. Organizacije imaju jedan vrlo primjetljiv efekt. To je opasnost u demokraciji: ako se organizacije mogu razviti, ako ljudi više nisu samo priljepljeni za TV, u glavi im se mogu javiti čudne misli, bolesne zapreke protiv upotrebe vojne sile. To treba biti svladano, ali nije bilo.

PARADA NEPRIJATELJA

U Americi se trenutno odvija jedan vrlo karakterističan razvoj. Amerika nije prva država u svijetu koja je to učinila. Domaći socijalni i ekonomski problemi, zapravo katastrofe, su u porastu.

Moćnici nemaju namjeru ništa učiniti s time. Pogledate li domaće programe administracija u zadnjih deset godina - ovdje uključujem i demokratsku opoziciju - nećete uočiti ozbiljne planove za ublažavanje problema zdravstva, obrazovanja, beskućnika, nezaposlenosti, kriminala, zatvora, propadanja u gradovima - cijela sfera problema. Svima su vam poznati i pogoršavaju se... U takvim uvjetima morate skrenuti pažnju zbunjenoga stada, jer ako oni počnu primjećivati te probleme neće biti dobro, jer oni su ti koji pate.

Gledanje Superbowla i humorističnih serija možda nije dovoljno. Morate ih natjerati na strah od neprijatelja. U '30-ima ih je Hitler natjerao na strah od židova i cigana. Morali ste ih uništiti kako bi se obranili. Mi isto tako imamo svoje načine. U zadnjih deset godina svaku godinu ili dvije smišljeno je nekakvo grozno čudovište od kojega se moramo braniti. Rusi su uvijek bili na raspolaganju. Ali oni kao neprijatelji gube svoju privlačnost i sve ih je teže gledati kao neprijatelje i zato moramo izmisliti nove... Svijet će pokoriti međunarodni teroristi, preprodavači droge, zaluđeni Arapi i Saddam Hussein, novi Hitler. Neprijatelji se moraju neprestano pojavljivati, jedan za drugim. Preplašiš narod, teroriziraš ih, ulijevaš im strah u kosti tako da se svi boje putovati i sakriju se. Onda se desi veličanstvena pobjeda nad Grenadom, Panamom, ili nekom trećom vojskom trećega svijeta koju smo u stanju pretvoriti u prah prije nego li se potrudimo pogledati je, a to se upravo dogodilo. Olakšanje. Spasili smo se u zadnji čas. Ovo je samo jedan od načina kako spriječiti zbunjeno stado da obraća pozornost na stvarne događaje i kako ih držati po strani i pod kontrolom...

SELEKTIVNA PERCEPCIJA

U svibnju 1987. članovi grupe za ljudska prava iz El Salvadora, koji su preživjeli - vođe su bili ubijeni - bili su uhapšeni i maltretirani; uključujući i Herberta Anayu koji je bio direktor. Odvedeni su u zatvor La Esperanza (nada). U zatvoru su nastavili sa svojim poslom. Bili su odvjetnici, i nastavili su očitovanja. U zatvoru je bilo 432 zatvorenika. 430 ih je potpisalo iskaze u kojima su pod prisegom opisivali mučenja. Mučenja strujom i slične okrutnosti, uključujući u jednome slučaju mučenje koje je počinio sjevernoamerički general u uniformi, koji je opisan u nekim detaljima. Svjedočenje je bilo eksplicitno i opsežno, vrlo vjerojatno jedinstveno u detaljnome opisu događaja u sobi za mučenje. Ovaj izvještaj koji sadrži stošezdeset stranica je bio tajno iznešen iz zatvora zajedno s videokazetom na kojoj se prikazuje svjedočenje pod prisegom o mučenjima. Marin County Interfaith Task Force ju je distribuirao. Nacionalni tisak je odbio pisati o tome događaju. TV postaje su odbile prikazati sadržaj videokazete. Članak se pojavio jedino u lokalnim novinama okruga Marin i u San Francisco Examineru, ali čini mi se da je to bilo sve. Nitko drugi to nije htio. To je bilo doba "nepromišljenih zapadnjačkih intelektualaca" koji su slavili Josea Napoleona Duartea i Ronalda Reagana. Anayu nitko nije slavio. Nije dobio počast ni na dan ljudskih prava. Nije imenovan za ništa. Pustili su ga za vrijeme izmjene zatvorenika i nakon toga je na njega izvršen atentat, očito od strane snaga sigurnosti koje su bile potpomognute od SAD-a. Malo se zna o tome događaju. Mediji nikada nisu upitali da li bi otkrivanje okrutnosti - umjesto zataškavanja - moglo spasiti njegov život.

U veljači, usred kampanje za bombardiranje, libanonska vlada zatražila je od Izraela da promotri rezoluciju 425 Vijeća sigurnosti UN-a koja je tražila od Izraela da se neposredno i bezuvjetno povuće iz Libanona. Rezolucija je iz ožujka 1978. Nakon toga donesene su još dvije uzastopne rezolucije koje su zahtijevale neposredno i bezuvjetno povlačenje iz Libanona. Naravno da Izrael nije promotrio rezolucije jer ih Amerika podupire u okupaciji. U međuvremenu, južni Libanon je teroriziran. Velike sobe za mučenje u kojima se odvijaju stravične stvari. Korišten je i kao baza za napadanje ostalih dijelova Libanona. Tijekom tih trinaest godina Libanon je napadnut, Beirut bombardiran, oko dvadeset tisuća ljudi ubijeno, oko 80% civila, bolnice uništene, a teror, pljačke i razbojstva sve prisutniji. Sve je u najboljemu redu, ipak to Amerika potpomaže. Ovo je samo jedan primjer. U medijima nije bilo ništa o tome, nije bilo diskusije o tome da li bi Izrael i SAD trebali promotriti rezoluciju 425 Vijeća sigurnosti UN-a ili bilo koju drugu rezoluciju... Ovo je samo jedan slučaj. Ima ih gorih. U indonezijskoj invaziji Timora ubijeno je oko dvjesto tisuća ljudi. Sve je neznatno naspram ovome. Napad je bio čvrsto potpomognut od Amerike, i još uvijek traje uz američku diplomatsku i vojnu pomoć...

ZALJEVSKI RAT

Taj događaj nam pokazuje kako djeluje dobar propagandni sustav. Ljudi povjeruju da upotrebljavamo silu protiv Iraka i Kuvajta zato što iskreno pazimo na princip da se ilegalna okupacija i kršenje ljudskih prava trebaju suočiti sa silom. Ne uviđaju što bi značilo primijeniti te principe na politiku SAD-a. To je spektakularan uspjeh propagande.

Pozabavimo se pitanjem razloga za ratovanjem. Razlozi za rat su ponuđeni. Jedan od razloga bi bio da agresori ne mogu biti nagrađeni i agresija mora biti obrnuta brzim posezanjem za nasiljem. To je bio razlog za rat. Drugog razloga nije bilo. Da li je moguće da je to razlog rata? Da li SAD podupiru te principe? Da li su se SAD protivile svojoj agresiji na Panamu i inzistirale na bombardiranju Washingtona kako bi je obrnule? Kada je 1969. južnoafrička okupacija Namibije proglašena nezakonitom, da li su SAD stavile sankcije na hranu i lijekove? Da li je došlo do rata? Da li su bombardirali Capetown? Ne, već je dvadeset godina trajala "tiha diplomacija". Tih dvadeset godina nije bilo ugodno. Samo za vrijeme Reaganove i Bushove administracije, Južna Afrika je ubila oko milijun i pol ljudi u okolnim zemljama. Zaboravite što se događalo u Južnoj Africi i Namibiji. Nekako naše osjećajne duše nisu postale bešćutne. "Tiha diplomacija" se nastavila i sve je završilo obilnom nagradom za agresore. Dobili su glavnu luku u Namibiji i hrpu prednosti u vezi njihovih siguronosnih problema. Gdje je taj princip koji podupiremo? Nisu nam dali razlog za odlazak u rat. Niti jedan. Sve razloge za rat koje su nam dali mogao je opovrgnuti pismeni tinejdžer u roku od dvije minute. To je jedan od pokazatelja totalitarne države. Trebala bi nas plašiti spoznaja da smo toliko duboko totalitarni da nas mogu natjerati u rat bez ijednog razloga i da to nitko čak ni ne primijeti, niti je ikog briga. Zapanjujuća činjenica.

Radi se o tome da je Irak zemlja trećega svijeta s vojskom koja se uglavnom sastoji od seljaka. Priznalo se da je bilo puno dezinformacija o tvrđavama, kemijskom oružju, itd. Primijetite da se ovo dogodilo godinu dana nakon što se ista stvar dogodila Manuelu Noriegi. On je nebitan lopov u usporedbi s prijateljem Georgea Busha Saddamom Husseinom ili Bushovim prijateljima u Pekingu ili samim Bushom. U usporedbi s njima, Manuel Noriega je neznatan. Zao, ali ne i svjetski lopov na kakve smo mi naviknuti. Napravili su od njega osobu veću od života. Htio nas je uništiti, bio je vođa preprodavača droge. Trebali smo brzo djelovati i ubiti ga, ubijajući nekoliko stotina ili tisuća ljudi usput, postaviti na vlast malenu, možda osampostotnu bijelu oligarhiju, a američke vojne dužnosnike da upravljaju svakim nivoom političkog sustava. Sve smo to morali napraviti jer smo se morali spasiti od zvijeri koja bi nas inače uništila. Godinu dana kasnije istu stvar je napravio Saddam Hussein. Da li je itko to naglasio? Da li je itko naglasio što se dogodilo i zašto? Morat ćete duboko kopati.

Ovo se bitno ne razlikuje od onoga što je Creel Odbor napravio u 1916.-1917. kada je unutar šest mjeseci pretvorio miroljubivu populaciju u histerične divljake koji su imali namjeru uništiti sve njemačko kako bi se spasili od divljaka koji su belgijskim bebama trgali ruke. Današnje tehnike su vjerojatno sofisticiranije, imamo televiziju i hrpu novaca koji se ulažu u nju, ali još uvijek tradicionalne. Mislim da problem nisu samo dezinformacije i Zaljevska kriza, da se vratim na početak. Problem je puno veći. Da li mi želimo živjeti u slobodnome društvu ili nečemu što doseže oblik totalitarizma nametnuga od samoga sebe, sa zbunjenim stadom totalno marginaliziranim i upućenim nekamo drugdje, prestrašenim, koje viče domoljubne slogane, bojeći se za svoje živote i dive se vođi koji ih je spasio od uništenja dok obrazovane mase paradiraju po naredbi, ponavljaju slogane koje moraju ponavljati, društvo se raspada doma, završavamo kao država koja postaje plaćeno pojačanje. Nadamo se da će nam drugi platiti da razorimo svijet. To su dva izbora. I morate se suočiti s njima. Odgovor na to pitanje nalazi se u ljudima kao što smo ti i ja.

mysterium iniquitatis

"Tko hodi u tami, ne zna kamo ide" (Iv 12,35)

You're about to be a very lonely man.
"Tri kondorova dana"



4. ožujka prošle godine objavio sam post naslovljen „Tri kondorova dana ili Undergrunt“. U postu se, između ostaloga, bavim i tuzemnom sociopatologijom:

Kao što vidite, Hrvatska je neizlječivo oboljela od motovunskog sindroma: kao što su nekoć u Motovunu brakovi gotovo beziznimno sklapani između mještana, tako se i u Hrvatskoj na malom prostoru jebe svak sa svakim, što nužno rađa debilitetom!
To je moj zaključak i - dijagnoza.

Zanimljivo je također pitati što bi se dogodilo kad bi se nedvosmisleno ustanovilo da je, kao što jest, svako slovo ove interpetacije točno (misli se na tumačenje nekakve 'tajne', o čemu je uglavnom ovdje riječ, op.p.)?
Evo što se događa u civiliziranim zemljama:

Lik & djelo: Damir Kovačević

Čovjek koji je projektirao HSS-ov Veliki skok unatrag



Denis Kuljiš

Već dva tjedna među novinarima kruži haesesova programska platforma o "preporodu hrvatskog sela". Fenomen zamišljenog procvata najzaostalijih područja Srednje Europe označava se akronimom PHS, kao da je riječ o nekom konstruktu iz razdoblja socijalizma i samoupravljanja. Nitko tom dokumentu nije pridavao osobitu važnost - dvadeset stranica široko razmaknutog teksta, bez ikakvog znanstvenog aparata ili analitičke podloge, gdje se čak i ime našeg budućeg glavnog grada navodi kao "Brisel", umjesto Bruxelles, doima se previše beznačajnim, a istodobno toliko neodrživim po osnovim (reakcionarnim) tezama i (antieuropskim) zahtjevima da, po općem mišljenju, nije mogao biti više od nekakvog početnog prijedloga, papira koji se samo baci na stol prije nego počnu stvarni pregovori... Sve se promijenilo u subotu 5. siječnja uvečer, kad je u nacionalnom televizijskom Dnevniku, prezentiran sastav nove koalicijske vlade Ive Sanadera. U njoj Božidar Pankretić, čini se, dobiva mjesto potpredsjednika, a prof. dr. sc. Damir Kovačević spomenut je uz dosadašnjeg ministra poljoprivrede, hadezeovca Čobankovića, kao mogući šef sasvim novog megaresora - Ministarstva za selo, poljoprivredu i hranu.

Kovačić je autor projekta PHV, profesor na zagrebačkom Agronomskom fakultetu, a u HSS-u nalazi se na čelu "Ravnateljstva za selo, poljoprivredu i hranu". Taj spoj odjednom više ne izgleda kao neumjesna, politički neostvariva kombinacija područja iz nadležnosti različitih ministarstava. Razvoj sela, naime, spada u resor prostornog uređenja, prometa i veza, te u domenu regionalne, županijske i lokalne uprave, a poljoprivreda i hrana u resor koji provodi državnu agropolitiku (klasično ministarstvo poljoprivrede). Ako jedno i drugo pomiješaš, dobiješ nešto poput "Ministarstva za brodogradnju, jadransku obalu, turizam, klapsko pjevanje i ribe", samo što si i tu već zahatio kod Kovačića, jer su njegove i ribe, budući da se jedu...

Moderne vlade ne formiraju se takvim "vertikalnim" povezivanjem funkcija, nego "horizontalnim" odvajanjem nadležnosti. Prepuštanjem cijelih društvenih procesa, koje reguliraju različite politike (agropolitika, politika prostornog uređenja, razvojna politika...) te cijelih krajeva (Slavonija) jednome vladinom funkcioneru, ruši se ustroj vijeća ministara, pa to počinje nalikovati vladi u vladi države u državi, Ministarstvu straha i trepeta Panonskog nizja ili Direkciji za provedbu Petogodišnjeg plana deindustrijalizacije zemlje. A ako se zaista primijene smjernice iz Kovačićeva PHS-a, onemogućit će se svako nastojanje Vlade oko pristupanja Europi te usklađivanja s njezinim osnovnim mjerilima - upravo ono što je Sanader obećavao u kampanji, pa dobio izbore.

Profesor Kovačić, haesesovsko Ravnataljstvo za selo i poljoprivredu te HSS kao partner u vlasti, proklamiraju, naime, u preambuli programa PHS kako se ne smije tolerirati da razvojnu politiku hrvatskog sela, kao i kroz cijelu nacionalnu povijest, "osim kratkog razdoblja Banovine Hrvatske", određuju drugi - Beč, Pešta, Beograd, a ubuduće "Brisel". "Stranka koja je nastala kao izvorna ideja na hrvatskom tlu prije više od 100 godina, HSS danas ponovo želi pokrenuti razvitak hrvatskog sela, kao što je to učinio prije drugog svjetskog rata. Taj novi proces nazvali smo - Preporod hrvatskog sela." PHS je "misao vodilja seoske (ruralne) politike... program trajnog ulaganja u razvojne projekte na hrvatskom selu i... konačno, proces u kojem sudjeluju sva tri čimbenika seoske politike - stanovnici sela (sadašnjih i budućih), struka, i tijela nadležna za seosku politiku."

Znači, ne radi se tu o nekakvih pišivih šest milijardi kuna za razvoj poljoprivrede, kako je to novinstvo nekompetentno izvješćivalo, nego je riječ o sudbinskom, povijesno determiniranom pothvatu koji će provoditi politička vlast, učenjaci i narod (čak i ne samo onaj postojeći, nego i njegova zamišljena buduća ekstenzija, dakle mitski, natpovijesni Volk), što cijelu stvar miče iz područja ekonomije i racionalne analize u sferu voluntarističkog projektiranja društvenih procesa. U osnovi, to je krilatica za poticanje pokreta poput američkog "osvajanja Zapada" ili sovjetskog "osvajanje Sibira", a nema veze jedino s njemačkim osvajanjem životnog prostora, Volksrauma, jer ne predviđa ratnu ekspanziju, osim ako tako ne shvatimo "ribarski rat" koji iskri na Jadranu, u pomorskim pograničnim područjima ZERP-a. HSS namjerava poduzeti "osvajanje Slavonije", a kakvim se mjerama misli pritom poslužiti, manifestno objašnjava program PHS. Kao Staljinove petoljetke, Kidričeva industrijalizacija ili Maov Veliki skok naprijed, i ovaj se projekt zasniva na viziji, entuzijazmu i neograničenim investicijama od kojih se ne očekuje financijska dobit, nego veće društveno dobro.

U uvodnom poglavlju seljačkog manifesta ("Filozofija, misija, ciljevi") objašnjava se da je 85% svih seoskih naselja u Hrvatskoj zahvaćeno "procesom smanjenja broja stanovnika" (to je eufemizam za strahotu koja se ne smije otvoreno spominjati među haesesovcima, naime da ljudi masovno bježe iz seoske kaljuže na gradski asfalt). "Jedna od osnovnih gospodarskih aktivnosti na selu i dalje je poljoprivredna proizvodnja, najvećim dijelom neučinkovita". U većini sela "zatvaraju se škole, ambulante, nema kanalizacije, manjkave su zdravstvene i socijalne usluge, ceste su nevozne... Kulturne ustanove, knjižnice, sportski tereni, dječji vrtići i slično, vrlo su rijetki u seoskim područjima." Ni Severina ne dolazi, beskrajni su razmaci izmedju velikih premijera, hip-hop je zamro, a noćni život iz "Red Carpeta" praktično ne postoji. Malobrojne svinje rokću, iz kuća dopiru prigušeni glasovi glumaca HTV-ovih sapunica ili seljačko hrkanje. "Stanovništvo sela većinom je staro, slabije obrazovano, bez puno vjere u sebe... Ako se nastave negativni tendovi, ponovo će se dogoditi egzodus s hrvatskog sela." Posljedice će biti pogubne - "nekontrolirana urbanizacija", "nedovoljno korištenje prostorrnog i ljudskog potencijala", a "napuštenu hrvatsko zemlju kupit će krupni kapital, većinom tuđinci." To je ultimativna ugroza - iza ugla vreba tuđinac, možda, doduše, stanovnik Europske unije, u koju bismo se trebali utopiti za godinu i pol, u mandatu ove vlade koja obećava da će to provesti koalirajući s HSS-om i autorima njegovog antieuropski intoniranog programa seoskog procvata.

Uvodno poglavlje PHS-a završava masno otisnutom proklamacijom: "Program kombinira već poznate obrasce održivog razvitka seoskog prostora. Međutim, prvi put se pojedinačni ciljevi, sukladno hrvatskim posebnostima, objedinjuju u jasnu filozofiju, odnosno politiku prema selu i seoskom prostoru, te daju jasne smjernice kako tu politiku treba provoditi u praksi." Kako će se dakle ta mutna "jasna filozofija" usklađena s nedefiniranim "hrvatskim posebnostima", pretočiti u "jasne smjernice" za primjenu u prkasi?

Na prvo, temeljno, pitanje, pokušava se odgovoriti u narednom poglavlju ("Model"): "Kako osigurati zaposlenost i dohodak?" Pod "1" tu je "poljoprivreda" (a 2, 3 i ostali kardinalni brojevi izostali su pisarskom ili ideacijskom pogreškom). "Za kakvu se poljoprivredu zalažemo u okviru ovoga programa?" retorički pita dr. Kovačević, pa navodi da izmedju "dvije krajnje mogućnosti" - "farmerske ili seljačke poljoprivrede" - odabire onu seljačku. "Put prema farmerskoj poljoprivredi pretpostavlja stvaranje nekoliko tisuća velikih farmi koje bi sa svojom poljoprivrednom proizvodnjom bile cjenovno konkurentne na globalnom tržištu. Međutim, na taj bi način velik broj seljačkih gospodarstava ostao bez najvažnijeg rusursa, poljoprivrednog zemljišta." U Slavoniji, objašnjava, moglo bi se formirati samo 4000 farmi prosječne veličine od 100 hektara, što znači da bi u ovoj "izrazito poljoprivrednoj regiji od oko milijun ljudi, najviše dvanaestak tisuća moglo živjeti izravno od primarne poljoprivredne proizvodnje". Takvih bi se farmi u Hrvatskoj moglo napraviti tek 11.000, što je, smatra Kovačević, premalo i nepoželjno. "Druga je mogućnost očuvanje i razvijanje seljačke poljoprivrede" koja uz proizvodnju hrana istodobno ispunjava "prostornu i ekološku funkciju". "Prema našim procjenama ovaj model poljoprivrede može osigurati održivost za oko 100.000 seljačkih gospoarstava", što bi uz "strateško opredjeljenje naše seljačke poljoprivrede na proizvodnju posebno vrijednih proizvoda i usluga osiguralo njen opstanak na globalnom tržištu".

Temeljni su ciljevi poljoprivredne politike, rezimira Kovačević: prvo, održanje seljačke poljoprivrede s najmanje 100.000 vitalnih seljačkih gospodarstava; drugo, dostizanje 95-postotne samodostatnosti poljoprivredne proizvodnje temeljnih prehrambenih proizvoda te, treće, dostizanje 95-postotne obradivost poljoprivrednih površina. Kako ostvariti te ciljeve?



Prvi cilj

Odakle nam, dakle, sto tisuća "vitalnih seljačkih gospodarstava", kad je prema demografskoj analizi hrvatskog sela, koju je profesor Kovačić dao prije godinu dana u jednom intervjuu za "Glas Koncila", stanje porazno, pa dvije trećine hrvatskih naselja ima manje od 300 stanovnika - to su obični zaseoci - a dvije i pol tisuće sela (40% svih naselja) manje od sto stanovnika (prosječno 40) što znači da su realno odumrla, kao i onih 186 sela bez ijednog prebivatelja? U ekstremno staroj populaciji, dosta je nepismenih, a poljopridom bavi se samo 11 posto seoskog stanovništva! Drugi su masovno nezaposleni - a u Zadarskoj županiji ostvaren je rekord: nezaposleno je dvije trećine radno aktivnog seoskog stanovništva. Ni marihuane ne možeš dovoljno zasaditi, da se razbije depra. Stanovnici hrvatskih sela prosječno su dva puta siromašniji od prosječnog stanovnika Zagreba, koji nisu nikakvi bogataši...

Rješenje? Ono se nalazi u odjeljku "C" istog poglavlja PHS: "Predlažemo mjeru poticanja kućegradnje u seoskom prostoru."

Kao u programu poticane stanogradnje (POS), mladim bi se obiteljima odobravali dugorčni krediti (na 30 godina), a cijena zemljišta bila bi simbolična - 1 kunu, dok bi ih jedinice lokalne samouprave oslobodile plaćanja komunalne naknade. "Cilj je da u sljedećih desetak godina selo naseli oko 100 tisuća obitelji odnosno oko 400 tisuća stanovnika". Za to je predviđen proračunski trošak od 200 milijuna kuna godišnje, za deset godina - dvije milijarde. Ako to nije način da se čovjek jeftino dokopa vikendice, ne znam što je, a ako se ne bude provjeravala nacionalna pripadnost (što čisto sumnjam da neće) to je ujedno rješenje za povratak sveukupnog izbjeglog srpskog pučaanstva, i to ne staraca, nego mladih parova s djecom. Ja bih se tome veselio više nego autori i pokrovitelji ovog programa...

Transfer gotovo pola milijuna ljudi iz sela u grad nije tako jednostavna stvar kako se možda čini prof. Kovačiću. Nema puno takvih pokušaja u modernoj povijesti, ako se ne računaju eksperimenti Pol Pota, što su omogućili relativni porast seoskog pučanstva u odnosu na gradsko koje, međutim, taj eksperiment nije preživjelo.

I prof. Kovačić svjestan je da nije dovoljno izgraditi kuće na selu da se netko iz zagrebačke općine Medvešćak odluči, pod pokroviteljstvom HSS-ovih socijalnih inženjera, potražiti sreću na pustopoljinama Donje Pripizdine, gdje nema priključka za ADSL. Zato, zaključuje prof. Kovačević, treba "osigurati infratsrukturne usluge stanovnicima seoskih naselja kao i u gradu". Prvo, "svakom seoskom naselju treba osigurati pitku vodu, struju, asfaltnu cestu te autobusnu ili brodsku vezu do prvog većeg središta", znači i ceste te autobusne linije do onih dvije i pol tisuće zaselaka s po 40 stanovnika - lijep trošak, a tko zna je li opravdan... Drugo, potrebne su škole i ambulante, precizira se, "u radijusu od 15 kilometara od svakog sela". U "našem seoskom prostoru ima 550 većih seoskih središta... koje treba što prije opremiti svom fizičkom i društvenom infrastrukturom" i to na razini koja će ih izjednačiti s gradovima! Milijardu kuna iz proračuna godišnje koliko je za to predviđeno programom PHS neće biti ni izdaleka dovoljno.

No, pretpostavimo da su planirane mjere dovele do znatnog porasta seoskog pučanstva, što se, zapravo, uopće ne čini bitnim sa stajališta razvoja poljoprivrede, uzme li se u obzir da je samo destina sadašnjeg seoskog, doduše ekonomski vrlo nekvalitetnog stanovništva, zaista angažirana u toj djelatnosti. Stoga autori PHS, osim još milijardu kuna godišnje državnih poticaja za povećanje zaposlenosti i dohotka sadašnjih seljaka, staraca iz izoliranih sela koji su napokon odlučili da se trgnu, predostrožno predviđaju još pola milijardi eura za otvaranje novih 100.000 radnih mjesta za to zamišljeno pristiglo stanovništvo, i to tako da se za otvaranje radnog mjesta svakome namijeni po 5 tisuća eura! Kakav posao možeš započeti u Gornjoj Vukojebini s pet somova nakon što si kreditom na 30 godina sagradio kuću, pa još samo čekaš asfaltnu cestu i autobus do općinskog središta i tamošnje kazališne kuća koja sprema premijeru "Cavallerije rusticane", čim HSS-ov Central Casting dovede Mužeka iz milanske Scale? Kao i svaki utopijski projekt, i ovaj bi trebalo ispitati na njegovim tvorcima, pa prof. Kovačića sa cijelom familijom prinudno smjestiti u jedno od tih idealnih, haesesovih "strategijskih sela", gde bi on mogao ugodnoživjeti, umjesto da se bez potrebe gura u gradu, gdje mu očito ne leži srce...

Dakle, pod pretpostavkom da se zaista ostvario fantazmagorični porast aktivnog seoskog stanovništva dovođenjem gotovo pola milijuna mladih ljudi iz grada u selo - i to dok u gradu, u propulzivnim privrednim sektorima također nedostaje radna snaga i mladih ljudi, pa bi se to moralo nadomještati masivnim uvozom iz Ukrajine, Bosne i Kine - što će svi ti kolonisti raditi, od čega će živjeti?



Drugi cilj

Proizvodit će temeljne prehrambene proizvode, pa ćemo ostvariti 95-postotna samodostatnost u uzgoju tih kultura - znači, pšenica, kukukuruz, krompir, proizvodnja mlijeka, sve na malim, neekonomičnim seljačkim gospodarstvima, a ne na glupim, velikim, ekonomičnim farmama. U Hrvatskoj je 2000. godine prosječna veličina poljoprivrednih posjeda bila - 3 hektara (pad sa 5 ha iz 1900. godine), dok je u Austriji 17 ha, u usporedivoj Irskoj 40 ha, u usporedivoj Danskoj 48 ha, a u Njemačkoj 25 ha (u SAD 186 ha, te u Australiji 1100 ha). Prosječni stočar ima u nas 5 krava, a onaj u Njemačkoj 25, ekonomičnost bi se postigla na 50, ali to potencijalno smanjuje broj seljaka, birača HSS-a. Kako će se nadoknaditi razlika izmedju svjetske cijene proizvodnje na ekonomičnim i naše na neekonomičnim gospodarstvima, ako ulaskom u EU nestane mogućnosti uvođenja zaštitinih carina? Pa poticajima, tako što će se domaća proizvodnja kukuruza na malim parcelama subvencionirati državnim novcem - što, doduše, EU izričito zabranjuje, ne tolerira ni kao nekakvu "hrvatsku posebnost", jer to zaista i nije neka posebnost, nego uzorak univerzalne gluposti, ali s EU ćemo ionako zaratiti zbog plave ribe, pa neće biti razloga da se oko ovoga puno zamaramo.

Otkud ideja autarkične, "samodovoljne" proizvodnje bazičnih, masovnih, hrvatski nespecifičnih poljoprivrednih proizvoda na soeoskim gospodarstvima? Ta ideja i ideologija na kojoj se osniva, stare su koliko i "izvorni, na hrvatskom tlu" ponikli HSS, dok je sukob koncepcije modrene, "farmerske" proizvodnje i tradicionalističkog čeprkanja na seoskom gospodarstvu i po "multifunkcionalnoj" seoskoj okućnici započeo s formiranjem moderne agrarne politike. Njen je utemeljitelj u Hrvatskoj akademik Mijo Mirković (1898. - 1963.), slučajno djed moje žene. Svoj temeljni rad "Agrarna politika" objavio je 1939. godine, poslije studijskog putovanja u Englesku (Cambridge) i Ameriku (Princeton), a zatim ga obogatio mnogim prinosima - bili su zaista neprolaznog značaja, pa Ekonomski fakultet u Zagrebu (koji je on i osnovao poslije rata) izdaje 2005. godine njegovu (otprilike pedeset i petu) knjigu "Održanje seljačkog zemljoposjeda i druge agrarno-ekonomske studije", kao prilog ovoj aktualnoj diskusiji oko releativnih vrijednosti "farmerske" i "seljačke" poljoprivrede. Priređivač akademik Vladimir Stipetić, u uvodnoj studiji opisuje kako su Mirkovićev pristup još koncem tridesetih "na nož dočekali neki doktrinari i ekonomisti", nadasve pripadnici ustaške antikomunističke skupine Branka Jelića predvođeni ekonomistom Vilkom Riegerom, koji su se 1940. vratili iz emigracije u Banovinu, pa u javnosti, gdje ih je proosovinska vlada Cvetković-Maček tolerirala, s antikomunističke platforme agresivno branili ideju očuvanja "tradicionalnog hrvatskog seljačkog zemljoposjeda". Mirković nije bio komunist, njegovi istomišljenici, srpski "zemljoradnički socijalisti", završili su svi poslije rata u zatvoru ili u egzilu (Dragi Jovanović, Milan Grol). Liberal u teorijskom smislu, antiklerikalac, mason, prvi poslijeratni tajnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te osnivač većine njenih instituta, polihistor fluentan na deset jezika, ostao je zauvijek vezan za istarski zavičaj i selo, što izbija iz njegove čakavske lirike, koju je objavljivao pod pjesničkim pseudonimom Mate Balota. U osvit svjetskog rata, izložio se napadima tih domaćih klerikalaca i filofašista, konzervativaca i desnih mačekovaca, no njegova temeljna ideja, eruditski obrazlažena na tristo stranica ove briljantne knjige, ispunjene poput enciklopedije mnoštvom podataka koji cjelovito prikazuju suvremenu posvijest europskih agrarnih politika, s nacionalnim case-studies i pravim "znanstvenim reportažama" s poljoprivrednih gospodarstava širom Europe i Amerike, izdržala je test vremena. Poslije sedamdeset godina, akademik Stipetić zaključuje: "Činjenice su neporecive: u Europi nestaje klasični seljak, sve se više približava sjevernoameričkom farmeru, koji konstantno teži ekonomski održivom poljoprivrednom gospodarstvu. Mirković je imao pravo, a ne njegovi kritičari! Morat ćemo već i prije ulaska u Europsku uniju sve poduzeti da bi se stvorilo 'ekonomski održivo poljoprivredno gospodarstvo'... "

Zašto bi, uostalom, za Hrvatsku bilo nepodnošljivo da se barem osnovna proizvodnja masovnih prehrambenih namirnica organizira na velikim farmama od barem 11 hektara, kolike su prosječno one u Grčkoj? Ili, ako to nije dovoljno, na 31 hektar kao u Finskoj, 38 kao u Švedskoj ili 20 kao u Nizozemskoj, te 24 kao u Belgiji?

To bi - produktivno - zaposlilo barem 20.000 seoskih gospodarstava, oko 100.000 ljudi, dok bi se još barem toliki broj mogao baviti sekundarnom proizvodnjom, kojom se dodaje vrijednost osnovnim namirnicama, kao kad se od žitarica prave brendirani muesli ili pahuljice, ili bilo kakva slična roba koja puni police u hipomarketima, umjsto da se u vrećama prodaje državi po pola kune za kilogram... Seljak bi pritom trebao postati poduzetnik, slavenski farmer i kauboj, umjesto sadašnjeg ubogara u gumenim čizmama i kamuflažnim hlačama, koji bogoradi u "Plodovima zemlje"...

Kovačevićev program sadrži, doduše, "plan povećanja zaposlenosti i dohotka u seoskom prostoru", s poticajima za "tradicijske i inovativne proizvode", uz oživljavanje zanata kao što su "kovači, bačvari, kolari i slično." To "neće donijeti zaposlenost i dohodak u seoski prostor", priznaje, ali ih valja održati "kako bi se očuvala kulturna baština". Uveli bi, dakle, kovače i kolare, koji bi zapravo bili državni činovnici u ruralnim rezervatima, možda odjeveni u narodne nošnje, organizirani kao sekcija folklornog ansambla "Lado". Možda bi se mogli obnoviti i drugi slikovati seoski zanati - primjerice dželat, sokolar, prelja na preslici... Veselju nikad kraja.

Osim prodaje državnih šuma i agroturizma - koji je statistički zanemariv - spominje se, također, iskorištavanje "alternativnih izvora energije", dakle proizvodnja goriva od biomase, pa predviđa da bi to zaposlilo "5000 seljačkih gospodarstava", što je notorna glupost - ovo skupa industrijska tehnologija skopčana je s visokim investicijama, ne od 5 tisuća, nego 5 milijuna eura po radnom mjestu... No, najvažnije, predviđen je širok spektar "komunalnih i socijalnih usluga u seoskom prostoru", od skupljanja smeća i čišćenja snijega, koji više neće seljaci sami, stihijski, individualno, odbacivati s praga u kanal, nego će to obavljati moderni poduzetnici nastanjeni na seljačkim gospodarstvima budućnosti. Njihovu djelatnost ideirat će cijela industrija elaborata, projekata i brandova, što će sve dotirati država iz proračuna. Pokretanje proizvodnja slavonskog domaćeg kulena, seljačkih sireva, mlade hrvatske junetine, pršuta, janjetine i kozletine, zagorskog purana, meda, seoskih suvenira, voćne rakije, "temeljit će se na načelima demokratskog planiranja a provodit će se planski odozgo prema dolje, pa će korisnici dobiti gotov projekt, tzv. ključ u ruke." Država će, naime, platiti izradu projektne dokumentacije (do 100%), upravljanje projektima (do 100%), razvoj proizvoda i istraživanje tržišta (do 100%), te permanentno obrazovanje seljaka iz problematike proizvodnje, prerade, ekonomike i marketinga... Dakle, kako sam individualni seljak, muž, paor, lokalna seljačina, možda i alkoholičar, koji odluči uzgojiti zagorskog purana, neće, naravski, imati vremena ni potrebne vještine da za to izradi svu projektnu dokumentaciju, istraži tržište te upravlja projektom, a poslije pribiva različitim peradarskim simpozijima, ustanovit će se Institut za selo i seljaštvo, te Centralna marketinška agencija, a utješno je što već postoje prikladni kadrovi, jer je, primjerice, sam profesor Kovačić s Agronomskog fakulteta, pod pokroviteljstvom raznih državnih ministarstava, realizirao mnoštvo podudarnih projekatnih zadaća - "Slavonski domaći kulen", "Tradicijski specijaliteti u funkciji dohotka seljačkih gospodarstava", "Stvaranje županijske marke jabučnog octa", "Vinske ceste Zagrebačke županije", i mnogo sličnih...

I to nije sve, kako kažu u tv-prodaji kad ti uz spravu za sjeckanje luka nude nož za dekorativnu obradu rotkvice - PHS predviđa uvođenje funkcije općinskog "seoskog inženjera". To će biti znalac-sveznalac, koji će moći posavjetovati što da se radi, a pedesetak takvih odmah će se otpraviti na sela, dok će njihove plaće u potpunosti pokrivati vlada. Ne možeš se nego dosjetiti starog vica o kolektivizaciji u kojemu je partijski komesar u Bosni okupio seljane pa im naložio da se, umjesto bezveznog samostalnog okopavanja, planski uključe u pčelarstvo, a kad su oni zahtijevali da i mudri stari - što ja znam, recimo Muharem - kaže svoje mišljenje, on je na čas izvadio čibuk iz usta, pa rekao: "Jebeš čoeka koga rani mua!"

Krupno pitanje koje se na koncu postavlja glasi: kakvog smisla ima dovlačiti 400.000 ljudi na selo da se bave neintenzivnom poljoprivredom, tradicijskim zanatima i branjem šumskih plodova, kad bi u gradu možda mogli raditi na razvoju kompjuterskog softvera, pa makar to izazvalo posljednji egzodus seoskog stanovništva - no da se i cijelo to haesesovo izborno tijelo preseli u glavni grad, umjesto obratno, ne bi nastala "nekontrolirana urbanizacija" jer Zagreb ne bi dostigao milijun i pol stanovnika pa bi ostao metropola neznatne veličine. Selo bi se, doduše, ispraznilo, pa bi se tu, osim modernih farmera, zasnovala idilična naselja ladanjskih kuća (kao u Istri). Cijeli ovaj program masovne kolonizacije proletarizinog seljaštva mogao bi se pak prepustiti drugom potpredsjedniku Sanaderove koalicione vlade - Miloradu Pupovcu, on bi još možda bio i zainteresiran...



Treći cilj

Očito je da Prvi i Drugi cilj ne mogu biti realan motiv za stvaranje političkog programa kakav je ludikrozni PHS. Zaista, pravi se motiv sakriva u odjeljku koji definira njegov Treći cilj - dosezanje i održanje 95-postotne obradivosti poljoprivrednih površina. Zemlja bivših poljoprivredno-industrijskih kombinata (PIK-ova), nacionalizirana 1992. godine, većinom je neobrađena, jer su PIK-ovi, okradeni i uništeni. Nisu oni zakonomjerno propali kao socijalistički mastodonti - PIK Vrbovec ušao je u sustav Todorićeva Agrokmorca, pa se silno razvio, doduše uz državne poticaje, koje vlada isplaćuje tom veleprekupcu, a ne izravno proizvođačima (sad bi to HSS svojim planom ukinuo), a opstat će na isti način i Belje, a mogli su i svi drugi, da su ih kupili zli tuđinci poput "Bille", "Merkatora" ili pak "Leclerca", kojemu su, štoviše, stvarali nepremostive prepreke za ulazak na hrvatsko tržište. No, kako bilo, zemlja PIK-ova je na ugaru - a riječ je o više od milijun hektara obradivih površina, ne računajući šume, još brat bratu pola milijuna hektara... Ako se rasprodaju "seljačkim gospodarstvima", napravit će se odmah promet od dvije do četiri milijarde eura, a nitko tu ne mora ništa platiti, jer je sasvim jasno da će se tako poželjan proces obilno kreditirati, pa će odmah zaraditi - enormno - jedino planirana Agencija za promet poljoprivrednim zemljištem koja će, po logici stvari, doći u ruke ključnim ljudima iz HSS-a. U slučaju da se zemlja ne prodaje, nego dijele koncesije, bit će još unosnije: koncesionare još treba kreditirati da počnu s proizvodnjom... Pritom, predviđa se nečuven stupanj državnog intervencionizma u elementarne vlasničke odnose. Pod egidom "dosljednog provođenja zakona o zemljištu" poradit će se na "sprječavanju cijepanja zemljišnih parcela"! To je uvođenje feudalnih instituta prava, kao kad je zemlju nasljeđivao samo najstariji sin, a ostali su morali u križarske ratove... Ima i jedna tipično socijalistička odredba o "većoj odgovornosti vlasnika za gospodarenje zemljištem", što znači da bi neka državna tijela imala prava određivati što čovjek smije napraviti sa svojom zemljom - nema majci da se dijeli, a "kad posijah repu, repu, Pankretić veli mak!"

Realno političko odmjeravanje izmedju koalicijskih partnera buduće vlade svodilo se na ovo svevažno "zemljišno pitanje". Tko se sad dočepa vlasništva, osigurat će se politički za sva vremena, kao što su, primjerice, u dolini Neretve, koncesijskom podjelom i prodajom plodne zemlje tamošnjeg PIK-a, hadezeovci preuzeli haesesovsko biračko tijelo kupujući familiju po familiju hektarima mandarina, a sad im HSS, po istom principu, to želi vratiti u Slavoniji, nadasve u svojim izbornim jedinicama, koje bi, dakle feudalizirali, vratili u srednji vijek i u doba Banovine, ako treba i zarativši s Europskom unijom, pa sačuvali status quo i, štoviše, pokušali povratak na staro i još starije, sve s potporom Crkve koja, naravno, želi veliki broj zaostalog, tradicionalnog seljačkog stanovništva, a ne neke žicare iz iz gradskih predgrađa koji umjesto na misu idu igrati video-igrice!

Ako je cilj unapređenje poljoprivrede, on se ne može postići na seljačkom gospodarstvu. Ako je cilj održanje sela, on se ne može ostvariti održavanjem poljoprivrede - najočitiji dokaz za to je bliska Slovenija, gdje je selo u potpunosti očuvano, pa se gotovo nitko, sve od drugog svjetskog rata, nije odselio u gradove, ali to je postignuto isključivo - industrijalizacijom sela. Tvornice su sagrađene u više od dvije tisuće seoskih naselja, čak i u takvim zaseocima kao Begunje ("Elan") ili Žirje ("Alpina"). Što fali industrijalizaciji? Zašto selo, uostalom, ne bi bilo nadasve kvalitetno rezidencijalno područje, pošto se moderna ekonomija ionako razvija isključivo u gradovima (vidi Jane Jacobs: "Gradovi i bogatstvo naroda", Metropress, Zagreb 2007.)

Sveukupno, može se zaključiti da je HSS-ov program koji je napisao profesor Kovačić čisti nonsens. Najluđe je pritom što se središnje pitanje agrarne politike razrješava na nekompetentnom mjestu, s posve nekompetentnim ljudima. Može Kovačić biti ravnatelj HSS-ova stranačkog centra za selo, ali on je diletant za agrarnu politiku, što pokazuju cijeli njegov znanstveni habitus i stručna biografija. Diplomirao je na Agronomskom fakultetu 1989. s temom "Analiza kretanja brojnog stanja stoke u općini Sisak 1977-1978 godine". Naslov zvuči kao vic. Magistrirao je na Ekonomskom fakultetu 1993. s temom "Tržište jaja u Hrvatskoj". Tada se još dosta žestoko ratovalo, pa je teško shvatiti gdje je nalazio podatke i kako mu se anketirane kokoške nisu razbježale. Već 1994., nepojmljivom brzinom - za dvanaest mjeseci! - dolazi do doktorata, naravno na agronomiji, provokativnim radom "Izravno tržništvo mlijeka u Hrvatskoj". Izravno tržništvo je, naprosto, prodaja mlijeka na placu, u što valjda spadaju i sir i vrhnje. Mora da je došao do nekog velikog otkrića kad su mu za to dali doktorat - možda je provalio kako ustanoviti koja kumica ima najbolju robu, bez vulgarnog empirijskog pristupa - kušanja s vrha noža...

Od 1990. Kovačić je zaposlen na Zavodu za marketing Agronomskog fakulteta. Osim onih projekata za ministarstva, objavio je mnoštvo sličnih članaka o kulenu, srdeli i jagodi, ali najblistaviji je produkt te znanosti monumentalno djelo - "Izravna prodaja seljačkih proizvoda - teorijska polazišta i praktična primjena" (ISBN 953-99907-0-X, Zagreb). Tu se po prvi put pokušava teorijski fundirati fenomen placa, zelene tržnice, ono što kolega Rene Bakalović površno obrađuje u svojim televiziranim razgovorima s boljim kumica na zagrebačkom Dolcu. Od toga napraviti teoriju bilo je podjednako teško kao i provesti apstraktnu obradu "praktične primjene" prodaje na placu, dakle dobave svježeg grincajga za osobnu upotrebu. Ne možeš izbjeći asocijacije na humoresku Marka Twainea "Kako sam uređivao poljoprivredne novine": "Repa se nikad ne smije brati, jer se ona time oštećuje. Mnogo je bolje da se kakav dječak popne na drvo, pa da strese plod s grane..."

Zašto, dakle, izrada nacionalne agrarne politike nije povjerena ljudima s Ekonomskog fakulteta gdje specijalizirana katedra postoji šezdeset godina, otkako ju je Mirković i osnovao, nego ovom neobičnom marketinškom stručnjaku za sir i vrhnje, koji proučava psihologiju vinske mušice?

Radi politike, naravno, radi političkog manevriranja, jer od ozbiljnih stručnjaka ne možeš naručiti maskirovku investiranih interese uske skupine, koje žele ovladati prodajom zemlje i golemim novcem za poljoprivredne subvencije i razvoj nerazvijenih seoskih krajeva, pa i po cijenu strategije što predviđa mjera u totalnoj suprotnosti s općeprihvaćenim nacionalnim ciljevima brzog i neometanog priključenja Europskoj uniji. HSS-ov ministar poljoiprivrede trebao bi osigurati povoljan transfer milijardi dogovorenih u tom paketu, a Božidar Pankretić, kao potpredsjednik Vlade, kontrolirati da ona ne odluči ništa što bi moglo ugroziti strateške ciljeve njegove stranke. Panki je stara krtica. U doba "zagrebačke krize" (studeni 1995. - svibanj 1997.) dok je Tuđman odbijao priznati rezultate izbora u glavnom gradu, legalno funkcioniranje uprave fingiralo se sazivanjem poglavarstva Zagrebačke županije (kao da Grad, 21. županija, tvori jedinstvenu cjelinu s bivšim "zagrebačkim prstenom", odnosno 1. županijom). U tom je tijelu godinu i pol dana mirno sjedio i glasovao za HDZ-ove prijedloge - Božidar Pankretić. On i Ante Markov bit će sad operativna skupina rukovodstva HSS-a detaširtana u najvažnije procese vlasti, a Josip Friščić, povlači se na rezervni položaj, blizu izbornoj bazi i "Podravki" gdje sjedi u Nadzornom odboru - on čuva kuću, pa ako drugi i propadnu, nakon dvije godine, moći će samostalnije istupiti na lokalnim izborima... Seljačka posla!

Giapponeserie e altre passioni

MONO NO AWARE



Ajmo jednu hajku

Ba, vrh brda
Srda mrda.
Na Duhove.

08.01.2008., 17:00

Ja osobno mislim da sam ovim haikuom dosegao satori. Više od ovoga nema. Jeste, lepih sam ja hajki poveo i spevao, ali ovaj je haiku, unatoč iskošenoj metrici, savršen - njegovo je savršenstvo upravo u toj nezreloj potpunosti, omogućenoj, paradoksalno, transgresijom klasične kanonske forme, da sada ne cepidlačim, bre.
Ovom prilikom red je da se setimo i jednog haikua koji je nagovestio skorašnji akme:

Četnik. Na groblje
odnesen. Raznesen.
Jesen.

kao i one minuciozne minijature:

Malen zdrug i trešnja!

Ja ne znam, ako to nije umetnost, šta onda jeste?

GANZ NEUE DVORI



Ako već ne kane opljačkati Fort Knox i otuđiti američke zlatne rezerve, tamošnji filmski kriminalci uglavnom se udružuju u zločinačke organizacije iz, za ovdašnje okolnosti, sasvim neshvatljivih razloga: par milijuna dolara koje pljačkaju celuloidni gangsteri Hollywooda, u Hrvatskoj su taschengeld. Ovdje milijuni pršte na svakom koraku, i, što posebno pogoduje poduzetničkom duhu, država se drži klasične devize: Non olet!; nitko ne pita za porijeklo kapitala, naime.
Kako vrijeme odmiče, privatizacijske sume koje su devedesetih alibirane donacijama dijasporičnih rodijaka postale su dirljivo neznatne: u epohi graditeljske euforije koja trese Hrvatsku, čak i u konvencionalnom građanskom razgovoru sasvim je legitimno spomenuti cifru od par desetaka ili stotinjak milijuna eura a da se nitko od sugovornika ne lecne, niti ne zapita o statusu takva pripovjedača, socijalnom, financijskom ili narativnom, sasvim svejedno. Kazati: samo zemljište koštat će dvadesetak milijuna eura, u ovdašnjoj je javnosti samorazumljiv izrijek, kao kad se kaže da kiša pada, HDZ vlada, Dudu daje golove a nakon Željke Antunović, u zemlji koja je prošloga desetljeća ratovala, Đurđa Adlešić postaje ministricom obrane. Nešto logično i prirodno, u isti mah, kao diktatura proletarijata ili smjena godišnjih doba, recimo.
Javnost je jednostavno s vremenom postala indiferentna na spomen velikih brojki: kvadrat, zemljišta ili stana, koji je do prije pet godina koštao 2000 DEM, obnoć košta duplo, 2000 eura, i kad jednom bez ikakva racionalnog otpora prodate takav štos, to naime da zemlja na kojoj stojite u ponoć 31.12.2001, u treptaju oka 1.1.2002. košta duplo više iz nekog volšebnog, sasvim spekulativnog i većini nedokučivog razloga, onda zaista everything goes: postmoderna su vremena vremena kojima caruje New Money, i tko se hic et nunc ne obogati, taj ili je idiot ili je idioritmik!
Do prije godinu dana građani su još pokazivali volju da barem kao publika sudjeluju u farsi imena: Otkud lova? Recimo, notorni Ivić Pašalić, morao je jedini dokazivati da njega Hypo prati pouzdanije od SOA-e, što ostali korisnici usluga klagenfurtske štedne zadruge ne moraju činiti, ali to je sasvim druga priča...nu, rečeni je Doktor mjesec, dva uvjeravao naciju da Hypo ima povjerenja u njegov, 20 milijuna eura težak projekt, i - odlično, uvjerio nas je, ili je jednostavno midija, po logici stvari, krenula put novih skandala.
Danas više nema nikakve potrebe bilo kome bilo što objašnjavati: jednostavno se pojavi Danko Branko, ravnatelj korporativnih komunikacija holdinga "Za Dom" ili glasnogovornik engeenering-bureaua "Slobodni zidar", i na tiskovnom konferenciji objavi da njihova firma, koja je u svom dvogodišnjem uspješnom poslovanju sagradila dvije urbane vile i supripadajuće četiri garaže i isti broj psećih kućica, investira u izgradnju aleje nebotičnika, solitera i oblakodera ciglih 645 milijuna eura. Samo će zemljište koštati 120 milijuna! Otkud lova? Strani partneri. To je novi moment: umjesto izvanzemljaka odjednom su u igri strani partneri, i tu je spici kraj: kažeš "strani partneri" i razgovor je zaključen, sve je jasno, clare et distincte, Q.E.D.!
Pri pokušaju da se sazna nešto o stranim partnerima, metak se može zaraditi nadzvučnom brzinom glasine o tome da se raspitujete tko to tamo gradi!
U svakom slučaju, fascinantniji od realnih podataka, koji su ionako takvi da bismo se svi povješali kad bi saznali istinu o građevinskim poduhvatima u Hrvatskoj, sam je taj prešutni komplot špekulanata i javnosti: odsustvo potrebe bilo kakvog legitimiranja kapitala praćeno ljupkom insitucionalnom nezainteresiranošću za njegovo porijeklo! Otkud je taj složaj moguć? Kako to da s jedne strane javnost postupa iracionalno, ne pitajući (se) prva i najlogičnija pitanja, dok s druge odgovori na ta pitanje ne nedostaju, jer jednostavno nema javne potrebe za njima: u Zagrebu se danas nitko ne pita kako to da firma koja je sagradila jedva dvije urbane vile kupuje zemljište po cijeni od 20 milijuna eura, a da to nikome nije nimalo čudno ili barem interesantno!
Odgovor na ovaj paradoks mogao bi biti vrlo jednostavan: građani se ne pitaju takava sumanuta pitanja jer dobar dio njih i sam sudjeluje u ovoj farsi: Hrvatska je danas naprosto zemlja u kojoj je moguće keširati pola milijuna eura za stotinjak kvadrata stana, a da ljudima koji zarađuju 5000 kn mjesečno na pamet ne padne pomisliti: Čekaj, pa kak to svi oko mene imaju pola milje eura za stan, a ja se jebem nine to five za 750 eura mjesečno!?
Hrvatska je, rječju, zemlja velikih mogućnosti!
Bilo bi prava šteta ne iskoristiti ne jednu, nego svaku pojedinu od tih mogućnosti. Kao u vicu sa starim i mladim bikom, što je opet sasvim druga priča.
Potom se može živjeti i u Parizu ili Toskani; cijene su egal, a ujutro, na kioscima, nema "Jučernjaka", niti se živi kao da nema sutra, ili barem "Sutra". Prava idila. Raj na zemlji.
I, da...nemojte ni pokušavati saznati tko je investitor, tko gradi, tko govori, who is who u cijelom ovom kolopletu budalaština. Ionako znadete o čemu je riječ.



Skupi projekt: Neboder i tri zgrade stajat će oko 160 milijuna eura, a kvadrat stana prodavat će se po 5 tisuća eura

Unikatnih 96 stanova, bazeni, saune, dvorane za streetball, wellnessi i lounge barovi bit će dio luksuznog stambeno-poslovnog kompleksa rezidencijalnog tipa koji bi se već krajem godine trebao početi graditi na mjestu današnje Kupske ulice na Martinovki.

Život u “Residences complex Martinovka” bloku nalikovao bi boravku u najboljim hotelima, pa je tako prva etaža triju deveterokatnica predviđena kao recepcija i lobby, dok bi se na krovu zgrade trebali nalaziti sunčalište i squash tereni. Drugi kat je kat za “opuštanje” gdje će se smjestiti sportski i relaksirajući sadržaji, a na toj etaži objekti će biti međusobno povezani ostakljenim mostovima.
Svaki stan bio bi drukčiji, a na katu bi ih bilo najviše pet, odnosno na posljednjoj etaži nalazila bi se samo dva. Površina stanova bit će između 90 do čak 350 četvornih metara, a prodajna cijena jednog “kvadrata” iznosit će prema investicijskom planu pet tisuća eura. Isto toliko stajat će i poslovni prostor u neboderu od 20 katova, koji bi trebao biti sagrađen južno od stambenih zgrada, uza samu Vukovarsku ulicu nasuprot Eurotoweru.
Prema projektu arhitekta Darka Miklića iz tvrtke Arhitektura Populus, ukupna vrijednost investicije je oko 160 milijuna eura, u što je uključen otkup zone omeđene Kupskom, Sutlanskom, Unskom i Ulicom grada Vukovara, gradnja rezidencije i nebodera te zelena zona s podzemnim garažama.

- Ključni ugovori su potpisani, a ostatak će se potpisivati tijekom ovog mjeseca. Ugovoreni iznosi isplatit će se do 31. siječnja, a otkupna cijena izgrađenog zemljišta većinom se kreće oko tri tisuće eura. Otkupljuje se 19.616 četvornih metara zemljišta, a cijene otkupa iznose 20 posto ukupnih prihoda - objasnio je projektant Darko Miklić.

Investitor budućeg kompleksa Martinovka je tvrtka Novi dvori, čiji je direktor Dražen Krčmar potvrdio da je veoma zainteresiran za ovaj projekt.

- Još zbrajamo koliko će sve stajati, jer ne možemo ući u ovako veliki projekt dok nismo sigurni u sve troškove. Zainteresiran sam, a u posao bismo ušli s partnerima iz inozemstva. U načelu sam pristao na otkupnu cijenu do četiri tisuće eura, jer više nitko ne prodaje zemlju po cijeni koliko ona vrijedi, već po onome što će na njoj biti sagrađeno - objasnio je Dražen Krčmar.

Parcele na kojima bi trebao biti sagrađen neboder na uglu Plitvičke i Ulice grada Vukovara, ukupne površine 3035 četvornih metara, “čiste” su za kupoprodaju. Taj dio obuhvaća i kućne brojeve 17, 19 i 21 u Kupskoj ulici, a investitori su s vlasnicima većinom dogovorili cijene otkupa. Stambena zgrada na broju 19 gradsko je vlasništvo, no kako je objasnio arhitekt Darko Miklić, s Gradom će se o njihovu zemljištu pregovarati u sljedećoj fazi. Potrebno je otkupiti oko stotinjak stanova i kuća.
Projekt je u skladu s postojećim urbanističkim planom uređenja istočne Martinovke, njegova je izrada koordinirana te je u završnoj fazi. Ako stanari pristanu na prodaju nekretnina, ostakljeni neboder i tri luksuzne stambene zgrade na Martinovki, koja je kombinacija poslovnih zgrada i ostarjelih privatnih kuća, konačno će označiti transformaciju stare trnjanske četvrti u zagrebački city.

Kuljiš vs. Lovrenović

Tko o čemu šuti mramorkome?



Ivan Lovrenović

Gostovanje Milorada Dodika u emisiji Hrvatske televizije Nedjeljom u dva već je obilato iskomentirano, pa iako je samo po sebi bilo strašno i imalo dvije jednako loše strane, voditelja i njegova gosta, ne bi mu se imalo razloga vraćati. Ne bi mu se imalo razloga vraćati i podgrijavati tu mračnu priču, da nije jedne posljedice koju je emisija proizvela a skandaloznija je od nje same: članak Denisa Kuljiša u banjalučkim Nezavisnim novinama.

Upinje se Kuljiš u tom članku iz sve snage da nas natjera da, zajedno s njime, ugledamo blistavu svetačku aureolu oko Dodikove glave, pa pošto je to poprilično bezizgledna rabota, autor se mora upinjati preko svih granica činjeničnosti, elementarne pristojnosti, te na koncu i samoga zdravog razuma, da bi kao rezultat izlučio takvu ljigavu i bezočnu apologiju jednomu političaru kakvu zaista nismo imali priliku čitati odavno.

Mali diktator

Mjesecima već Milorad Dodik, predsjednik vlade Republike Srpske i predsjednik najjače stranke u tom entitetu, kod kuće nema priliku da čuje nikoga drugog osim sebe samoga ili odjeka vlastitoga glasa, poput kakvoga (rahmetli) Saparmurata Nijazova Turkmenbašija, samo paradržavnog i minijaturnog, jer je ovladao svim medijima, od javne Televizije Republike Srpske do Nezavisnih novina, najtiražnijeg dnevnog lista, a sitnu boraniju od opozicije ispisuje u parlamentu kad mu se ćefne kao besprizornu djecu, i nikom ništa. Pa kada bude prisiljen izaći iz toga svog savršeno kontroliranog i idilično ujednoglašenog prostora, te se suočiti s drukčijim mišljenjima i pogledima, on pokazuje sve znakove iskliznuća tipične za male diktatore.

Za razliku, naime, od velikoga diktatora koji je miran i superioran i kad je na nekoj vanjskoj sceni, možda ciničan ali kontrolirano, mali diktator je svađalački razdražljiv, misli da je dobitak ako na uvredu odgovori uvredom, po mogućnosti jačom i prljavijom, ne kontrolira riječi nego ih pušta da divljaju ispred pameti, te tako srlja iz bijesa u srdžbu, iz gluposti u opakost... Upravo tako se ponašao Dodik pred voditeljem HRT-ove emisije Stankovićem i pred njegovim kolegom Hadžiomerovićem koji se pred kraj emisije javio iz studija u Sarajevu.

Da bi obranio Dodikovu nevinost, Kuljiš na sva usta optužuje zločeste novinare da su ga namamili i zaskočili, kao da novinarski posao nije upravo to: istjerivati krupnu divljač na čistinu, pred javnost. Pa ako Stankovićev i Hadžiomerovićev način i jest u trenucima imao elemente "cipelarenja", kako to može opravdavati Dodika? Format i dar političara i pokazuje se upravo tu: na čistini, pred javnošću, pred pitanjima na koja nisi unaprijed pripremljen (kao kod kuće, u ugodnom ćaskanju s voditeljicom Radio-televizije Republike Srpske, koja pada u nesvijest od sreće već pri pomisli da će razgovarati s "premijerom Srpske").

Format i dar Dodik nije pokazao. On nesumnjivo jest sposoban menadžer, ima vijuge za biznis, pogotovo u bogomdanim mutnim tranzicijskim vremenima (a nije li sve njegovo vrijeme, od Ante Markovića do danas, takvo!), ali političar s kapacitetom kakav mu pripisuje Kuljiš, a, ruku na srce, i mnogi drugi, čak i "neprijatelji" u Sarajevu, koji su frustrirani i iskompleksirani Dodikovom svemoći u Republici Srpskoj? Ni blizu. I ne samo da je pokazao kako nema dar i format, nego je napravio dva-tri takva blasfemična ispada, zbog kojih u bilo kojoj politički civiliziranoj sredini teško da bi imao više ikada mogućnost da se kandidira za javnu funkciju.

Jedan od takvih trenutaka bio je, recimo, njegov odgovor na pitanje o uzrocima katastrofe Hrvata na području Republike Srpske: sadašnjih 12.000 naspram 220.000 prije rata! "Oni su decenijama sanjali da se domognu Hrvatske" - glasio je Dodikov odgovor, u stilu najzadrtije šovinističke zluradosti.

Etička pustoš

Slično je bilo i njegovo objašnjenje praktično političke zabrane prikazivanja znamenitoga filma Jasmile Žbanić Grbavica u banjalučkim kinima: ne pristaju, kaže, vlasnici kino-dvorana jer se boje "reakcija lokalnog stanovništva". No, daleko najstrašnije je bilo kada je objašnjavao zašto se dogodilo da su u ratu najviše stradali Bošnjaci-muslimani.

"Zato što ih je bilo najviše", glasio je Dodikov odgovor. Istina, malo kasnije se ugrizao za jezik i počeo muljati, kao, ratovali su najduže, ratovali su i sa Srbima i s Hrvatima, Srbi su imali najviše oružja, itd, itsl. No, ništa nije moglo izbrisati upravo ljudožderski hladnu (i, naravno, netočnu) "logičnost" prvoga i očevidno najspontanijega odgovora, onoga koji je čovjeku intimno najbliži i "najjasniji". I upravo taj odgovor; sama mogućnost da se tako razmišlja, i to još javno, svjedoči o potpunoj etičkoj pustoši, o strašnoj odsutnosti elementarne sposobnosti za empatiju, bez koje, ipak, ne može biti ozbiljnoga političara i dobre politike.

Nitko to, zapravo, bolje ne zna od Dodikova apologeta Denisa Kuljiša. Kako sad to? Jednostavno: u svojemu epski opširnom članku Kuljiš nabraja ama baš sve nepodopćine koje je njegovu miljeniku napravio "zavjerenički" dvojac Stanković-Hadžiomerović, nariče nad mukama koje je Mile (kako ga on sveudilj nježno-intimno oslovljava) morao podnijeti, a također nabraja i sve veličanstvene miljenikove zasluge, uspjehe, rezultate i divne osobine. Jedino o čemu "šuti mramorkome", to su upravo ova tri opisana odgovora, koji Dodika diskreditiraju kao političara i kao čovjeka. Zna, dakle, Kuljiš da je to tako, i zato - prešućuje. Na koji, pak, način to diskreditira njega, malo je gadljivo izgovoriti.

Služenje Tuđmanu

P. S. Likovi poput Kuljiša (jer nije sam, ima ih u našemu javnom životu na svakom koraku) vjerojatno svoju lažljivu računicu temelje na jednoj od glavnih navika i osobina našega svijeta: zaboravu i zaboravljanju. Tako naš gorljivi dodikoljub (koji "kod Mile" u Banjoj Luci drži i nekakvu dobro plaćenu katedru za novinarstvo) slasno priča čitaocima Nezavisnih kako se i sam nosio sa Stankovićem, pa kad ga je ovaj naljutio, Kuljiš mu je "podviknuo": vi ste kolaborirali s Tuđmanom a mi smo se borili protiv njega...

Istina je, naravno, sasvim drukčija: Kuljiš se jest "borio" protiv Tuđmana, ali ta je borba počela mnogo godina nakon Tuđmanove smrti; toliko kasno da je bilo mučno čitati, kao da u svakom tekstu iskopava mrtvaca ispod one kose mirogojske ploče. Kad je čovjek Kuljiš, onda naprosto ne umije drukčije: njegova borba protiv mrtvoga Tuđmana još je gnusnija od načina na koji mu je živome služio.



Denis Kuljiš

Ivan Lovrenović, naš književnik starije generacije (r. 1943.) iz Sarajeva, u Hrvatskoj uglavnom nepoznat osim po člancima koje povremeno objavi u "Feralu", napao me jer sam negativno pisao o Aci Stankoviću, koji je u svojoj emisiji nepristojno izvrijeđao Milorada Dodika.

Lovrenović me optužuje da neumjesno hvalim Dodika, što me ne vrijeđa, jer zbilja mislim da je Mile OK, pa me to nešto košta u Bosni - a u Hrvatskoj nitko, nažalost, više i ne želi čuti za Bosnu, osobito za Hercegovinu. No, Lovrenović je - kakva blasfemija! - pritom napisao da sam bio Tuđmanov apologet, koji mu se ulizivao dok je bio živ, a počeo ga napadati tek kad je umro. Istina je da mi se protiv Tuđmana sad zna oteti i koja teža riječ, jer me veliko sudsko iskustvo - više od 110 parnica, uključujući razne montirane procese koje je vlast naručivala da onemogući nezavisno novinstvo - uči kako te svaka budala može tužiti za uvredu časti i bez dokaza istine - uzmimo sve one odštete koje smo isplatili Merčepu - osim, naravno, ako je mrtav... O mrtvima sve najgore, to je moj stav.

No, ne znam zapravo kako da odgovorim na Lovrenovićevu svinjariju u "Feralu" - moram li sad natenane objašnjavati što su sve "Globus" i "Nacional" pisali i objavljivali u doba kad sam ih osnivao, uređivao i vodio za Tuđmanova života, kakav su status uživali kod čitatelja i kod vlasti, pa mu dokazivati ono što zna svatko tko je ovdje živio? Budući da je i on tu boravio za vrijeme rata - kako je moguće da me zamijenio s urednikom "Vjesnika", "Večernjeg lista" ili "Glasnika HDZ-a"?

Da je istina to što Lovrenović piše značilo bi da su svi novinari, moji kolege, suradnici i kolumnisti, te svekolika opozicija koja se jedino kod nas mogla oglasiti u doba dok je "Feral" još bio satirički podlistak, također sudjelovali u jednoj velikoj apologetskoj operaciji. Jesu li, dakle, svi oni istraživači, koji su u "Globusu" otkrili i objavili na stotine Tuđmanovih afera i skandala njegove vlasti, pa publicirali stotine antirežimskih komentara, kao i ljudi koji su dali mnoštvo intervjua u kojima njegovu vlast napadaju, također bili na toj liniji - ne, to je previše apsurdno da bi se o tome moglo polemizirati i ne da se objasniti osim kao tipična površna diskvalifikacija svojstvena današnjim bosanskim medijima, gdje se ovakvi publicisti nabacuju neumjerenim, neosnovanim optužbama, dokidajući racionalni okvir za javnu raspravu. Lovrenovićeva poza uzvišene moralne indignacije povezana je valjda s time što dolazi iz grada koji je pet godina bio pod opsadom, iako sam fizički uglavnom nije bio prisutan (izbivao je od 1993. do 1996.). Njegova, pak, diskvalifikacija moje novinarske karijere očekivano sadrži zgražanje, osudu s visoka, koja podsjeća na Aralicu i sve slične moralne autoritete iz provincije. Sasvim neprimjereno onoj tolerantnoj "dobroj Bosni" o kojoj je Rusmir Mahmutćehajić napisao nekoliko knjiga, a koja je vjerojatno ionako mitska fikcija, ili barem ne obuhvaća ovakve iskompleksirane tipove koji drve po niskonakladnim novinama. Doba književnih eksperata za moral i sva društvena pitanja nepovratno je prošlo, čim je završila faza nacionalne političke homogenizacije. Zato danas toliko odudara taj njegov diskurs, koji nije analitički, nego primitivna apodiktična forma marginaliziranog intelektualca općega tipa koji opet pokušava zauzeti prominentnu poziciju u javnosti.

Da nije bilo listova koje sam pokrenuo i uređivao, gdje bi se oglašavali protivnici Tuđmana, njegove politike i HDZ-a? "Globus" je bio antirežimski list. Tuđmana sam iskreno mrzio, kao i on mene. Nikad me nije pozivao na svoje ušljive domjenke. Svi su se živi oko njega vrtili, a ja nisam, i bilo je dobro poznato osnovno pravilo uređivačke politike koju sam uveo u "Globus" te u estradni podlistak "TV Best": ne može ništa pozitivno o Tuđmanu, odnosno o Vladimiru Kočišu Zecu. Kako se Lovrenović usuđuje jednom rečenicom otpisati ono što je u "Globusu" pet godina poduzimala velika skupina ljudi - praktično sav gremij današnjeg hrvatskog novinarstva? Izloženi golemom osobnom i egzistencijalnom riziku, nosili su glavu u torbi, a zastrašivali su nas Merčep i slični režimski huligani s visokom funkcijom u tadašnjoj nomenklaturi, pratila policija, denuncirali državni mediji. "Vjesnik" je preko cijele svoje pete stranice objavio naslov da sam ja agent britanske obavještajne službe MI6.

Prije nego što je otperjao u Berlin na debelu njemačku stipendiju, Lovrenović se motao po Zagrebu i tu izigravao nekakvog bosanskohercegovačkog kulturnog atašea, zaštićen diplomatskim imunitetom. Uvijek odjeven u crno kao Alaga Gagić ("Moja je boja crna"), sa crnim šeširom kao Crni Rok - blijed, blago avetinjska pojava, valjda je u svom nastupu duboka političkog esejista i komentatora, pokušavao ostvariti teatralnost, iako je, zapravo, bio diletant kojemu, vidimo, ništa nije bilo jasno... U jednu riječ, kako bi to Indijanci jezgrovito formulirali: "Bljedoliki sere kao bizon".

Nikad nisam rado priman u odaje vlasti, pa za svoju novinarsku apologetsku djelatnost - začudo! - nisam primio nikakvo odlikovanje, čak ni u socijalizmu, kad su svi novinari dobivali Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima, a ni u tuđmanizmu, kad su se naveliko dijelile "Danice" i sličan grincajg, a mimoišlo me i u višoj fazoj demokracije, kad je na Pantovčak uselio Stipe Mesić pa nagradio one koji su ranije preskočeni - čudo da se i Lovrenović tada nije ozvjezdao s kakvom "Danicom"... Gotovo ne poznajem novinara ili javnu osobu koja nije prikvačila odlikovanjce, a jedino ja za sad ništa nisam skupio da se nosi na onom jastuku ispred svečane povorke koje će ići za lafetom. Nije li to izvanredan dokaz moje novinarske neodvisnosti - jer kod nas nema urednika koji me nadmašio po prodanim nakladama i broju listova koje je vodio, uređivao, osnovao i zamislio, da članke i knjige koje sam objavio uopće ne računam...

Iako imam puno neprijatelja, nisam sasvim nepopularan, osim kod ovakvih ljubomornih tipova kao Lovrenović. No znam da nisam ja njemu bitan - on zapravo napada Dodika da napravi politički balans, jer je odnedavna prihvatio konsocijacijski model, shvativši kako je za Hrvate u BiH nužno da stvore treći entitet, odnosno samostalnu pregovaračku poziciju, pa ga sad u Sarajevu razdire 30 tipova na isti način kako se on u "Feralu" na mene okomio. Tu sam ja tek kolateralna žrtva feralnog bosanskog tabloidizma, a baš prije nekoliko dana zagovarao sam tezu kako je Lovrenović objektivno najprikladniji kandidat za hrvatskog političkog lidera u Bosni - išli smo deduktivno, a ne induktivno, dakle ne od dobrih svojstava koje možeš naći kod kojega čovjeka. Lider mora biti iz Sarajeva, a ne iz Mostara, gdje sad svi rade za Primorca, znači Bosanac a ne Hercegovac, umjesto švercerskog herc-komerc profila, kakav inteligent koji te ipak može reprezentirati... Nije ta kombinacija uopće tako daleko od pameti koliko se čini, a kad bi se nešto slično ostvarilo, siguran sam da bi Lovrenović dobro surađivao s dodikovcima - ta Dodik bi mu bio jedini realni partner. A koliko sam puta u karijeri vidio moraliste i zelote koji se naposlijetku lijepo ušeme - uvijek ja nekako preostanem da glumim opoziciju i još mi se čini da je oko mene svaki put sve manja gužva...

Roždestvo Hristovo

Mitropolit Amfilohije: Privođenje istini o Hristu

Živimo u vremenu dubinskog progona Hrista i Hrišćanstva, hrišćanske etike i naravi iz ljudskog života, načina mišljenja i življenja. Vraćanje spoljašnjoj, folklornoj običajnosti i obrednosti hrišćanstva, bez povratka njegovoj vječnoj poruci i istini o Bogu i čovjekovom smislu, njegovim moralnim načelima kao mjeri i putokazu vječnom i bogočovječnom čovjekovom naznačenju, može biti i biva opasnije za čovjeka od otvorenog paganstva i neznaboštva. Zato ložeći badnjake, simbol Hrista kao drveta života i vraćajući se ostalim divnim božićnjim običajima nikad ne gubimo iz vida ovu veliku opasnost koja nas neprekidno vreba. Običaji su za to da nas privedu istini o Hristu i njegovom Roždestvu koje je obasjalo svijet svjetlošću vječne mudrosti i znanja. Istovremeno oni nas pozivaju na život saglasan toj istini u svetinji zakona Božjeg i vječnog čovjekovog "zvanija pred Bogom" - poručio je mitropolit Amfilohije u božićnjoj poslanici.



1. SIMVOL VERE

Verujem u jednoga Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog.
I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Jedinorodnog, od Oca rođenog pre svih vekova, Svetlost od Svetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog, rođenog ne stvorenog, jednosuštnog Ocu, kroz Koga je sve postalo;
Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa, i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve, i postao čovek;
I Koji je raspet za nas u vreme Pontija Pilata, i stradao i pogreben;
I Koji je vaskrsao u treći dan, po Pismu;
I Koji se uzneo na nebesa i sedi s desne strane Oca;
I Koji će opet doći sa slavom, da sudi živima i mrtvima, Njegovom Carstvu neće biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospoda, Životvornoga, Koji od Oca ishodi, Koji se zajedno sa Ocem i Sinom poštuje i slavi, Koji je govorio kroz proroke.
U jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu.
Ispovedam jedno krštenje za otpuštenje grehova. Čekam vaskrsenje mrtvih. I život budućeg veka.
Amin.

2. OPŠIRNIJE ISPOVEDANJE VERE

Verujem u Jednoga Boga u Tri Lica nedeljivo razdeljivanog: Oca i Sina i Svetoga Duha; razdeljivanog po Ličnim svojstvima, nerazdeljivog po suštini. Jedna i ista je svecela Trojica, i jedna i ista je svecela Jedinica; Jedinica po suštini i prirodi i obličju, a Trojica po Ličnim svojstvima i Imenima; jerse naziva: jedan Otac, a jedan Sin, a jedan Sveti Duh.
Otac je Nerođen i Bespočetan; Nerođen, jer nema ničeg starijeg od Njega, jer On (uvek) beše i svakako beše Bog; a Bespočetan je zato što niotkuda nema biće, niti sam od sebe. Verujem takođe da je Otac Uzrok Sina i Duha: Sina rađanjem, a Svetoga Duha ishođenjem, i u tome se nikakva razlika niti otuđenje ne sagledava, nego samo razlika Ipostasnih svojstava. Jer Otac rađa Sina i izvodi Duha Svetoga, a Sin se rađa od jedinog Oca, i Duh Sveti ishodi od Oca, te tako poštujem jedno Načelo (ili Početak) i priznajem Oca jedinim Uzrokom Sina i Duha.
A i Sina nazivam Početkom nadvremenim i neograničenim, ne kao početak stvorenja, kao prvostvorenoga koji njih prevashodi starešinstvom - ne bilo toga! to je buncanje arijanske bezbožnosti, jer taj zloimeni (Arije) bogohulio je da su Sin i Duh Sveti stvorenje - a ja govorim da je Sin sabespočetni Početak od Bespočetnoga Oca, da ne bi bila prihvaćena dva načela (ili dva početka). A sa ovim Početkom o Sinu, ispovedam takođe i Duha Svetoga, pošto i Sin i Duh Sveti i istovremeno i zajedno imaju biće od Oca: jedan rođenjem, a drugi ishođenjem, kako je već rečeno. I niti se Otac razdvaja od Sina, niti Sin od Duha, niti Duh Sveti od Oca i Sina, nego je sav Otac u Sinu i u Svetome Duhu, i sav Sin je u Ocu i u Svetome Duhu, i sav Duh Sveti u Ocu i u Sinu, jer su sjedinjeni razdeljeno i razdeljeni sjedinjeno.
Ispovedam takođe da je Logos Božiji, savečni Ocu, Nadvremeni, Neobuhvativi, Bezgranični, sišao do naše prirode, i čoveka uniženog i svega palog uzeo od čedne i devičanske krvi jedine Preneporočne i Čiste Djeve, da bi, iz Svojega milosrđa, vascelome svetu podario spasenje i blagodat. I zbilo se u Hristu ipostasno sjedinjenje prirode (Božanske i čovečanske); ne kao da se dete (u utrobi Djeve) usavršavalo postepenim dodatcima, niti su dve sastavše se prirode sjedinile sa mešanjem ili slivanjem ili sarastvaranjem, niti je (prvo) postao čovek pa onda naknadno došao Logos, te tako nastalo relativno sjedinjenje, shodno bogomrskom i judejski mislećem Nestoriju; niti pak bez uma i bez duše, shodno zaista bezumnom Apolinariju, jer je on buncao da je umesto uma dovoljno Božanstvo. A ja ispovedam Njega - Hrista - kao savršenoga Boga i Njega istoga kao savršenoga Čoveka; Koji, čim je postao telo istovremeno je to bilo telo Boga Logosa, oduševljeno razumnom i umnom dušom; Koji očuvava i posle sjedinjenja sva prirodna svojstva Svoga Božanstva i čovečanstva, i nije promenio osobine Svoga Božanstva ili čovečanstva usled celovitog sjedinjenja sa Logosom; Njega istoga koji ima Jednu složenu Ipostas, dve prirode i energije, koja Ipostas čuva ovo (dvoje) iz čega je i u čemu je On Isti, Jedan Isus Hristos, Bog naš, Koji ima i dve prirodne, a ne gnomičke volje. A treba znati da je On postradao za nas kao Bog, ali telom, a nikako da je Božanstvo stradalno ili da je Ono stradalo telom.
Još ispovedam da je On uzeo na Sebe sva naša besprekorna stradanja, koja su svojstvena našoj prirodi, osim greha, kao što su: glad, žeđ, zamor, suze i tome slično, koja deluju u Njemu, ali ne prinudno kao kod nas, nego tako što ljudska volja sledi Njegovu božansku volju. Jer On hoteći - ogladne, hoteći - ožedne, hoteći - umori se, hoteći - umre. On, dakle, umire primajući smrt za nas, a Njegovo Božanstvo ostaje nestradalno. Jer On, Koji uzima na Sebe greh sveta, nije podlegao smrti (nužno) već radi toga da sve nas izbavi od sveproždrljive ruke smrti i da nas krvlju Svojom privede Ocu Svome. I smrt, napadnuvši telo ljudsko, silom Božanstva biva smrvljena, i duše pravednika, od veka okovane, bivaju izvedene odande. A posle Njegovog vaskrsenja iz mrtvih, pošto se četrdeset dana pojavljivao na zemlji sa učenicima Svojim, vazneo se na nebo i seo sa desne strane Oca. Desnu pak stranu Oca ne kažem prostorno, niti ograničeno, nego kažem da je desna strana Božija - ona bespočetna i predvečna slava koju Sin imađaše pre očovečenja, i posle očovečenja istu ima. Jer Njegovo sveto telo poštuje se časnim poklonjenjem zajedno sa Njegovim Božanstvom, ali ne kao da je Sveta Trojica primila dodatak - da ne bude! - jer, Trojica je ostala Trojica i posle sjedinjenja Jedinorodnoga, a Njegovo sveto telo ostaje nerazdvojno i sa Njim ostaje i nadalje doveka. Jer će On sa njime doći da sudi živima i mrtvima, pravednima i grešnima, pravednike nagrađujući za veru i dela vrline Carstvom Nebeskim, radi kojega su se ovde i podvizavali; a grešnicima uzvraćajući večnom mukom i paklenim ognjem bez svršetka, čije iskustvo neka bi svi mi izbegli i obećana nam besmrtna dobra zadobili, u Hristu Isusu Gospodu našem! Amin.



JOŠ OPŠIRNIJE ISPOVEDANJE I ZAVETOVANJE

Verujem u Jednoga Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog; Bespočetnog i Nerođenog i Bezuzročnog, a ipostasnog Početka (ili Načela) i Uzroka Sina i Duha.
Verujem i u Jedinorodnog Sina Njegovog, neistečno i vanvremeno od Njega Rođenog, Njemu Jednosuštnog, kroz Kojega je sve postalo.
Verujem i u Duha Svetoga, od istog Oca Ishodećeg i sa Ocem i Sinom Saposlavljenog kao Savečnog i Saprestolnog i Jednosuštnog i Jednoslavnog, Stvoritelja i Životodavca i Osvećujućeg blagodaću svu tvar, Koji je kroz Proroke govorio i kroz Sina javljen i darovan Apostolima i svoj Crkvi kao Utešitelj i Darodavac blagodatnih darova i Obožitelj spasavanih. Odbacujem pak novačenje latinske jeresi, koja pogrešno mudruje da Duh Sveti ipostasno ishodi od Oca i Sina, čime se izvrće Hristovo Božansko Otkrivenje i kvari sveti i neizmenljivi Simvol vere Svetih Sabora i Svetih Otaca Saborne Crkve Pravoslavne, kojim jasno priznajemo Boga Oca kao jeidno večno Načelo i Izvor Božanstva Sina i Duha, čime blagočestivo ispovedamo Jedinonačalije Svete i Nerazdeljive Trojice.
Verujem da je Jedan od te iste Nadsuštastvene i Živonačalne Trojice, Jedinorodni Sin i Logos, sišao s nebesa radi nas ljudi i radi našega spasenja, i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve i očovečio se, to jest postao savršeni Čovek ostajući Bog, ništa ne promenivši niti izmenivši u Božanskoj suštini zbog opštenja sa telom, nego, primivši bez promene čoveka, u njemu stradanje i smrt pretrpe On Koji je po Božanskoj prirodi slobodan od svakog stradanja, i vaskrse u treći dan iz mrtvih, i uzišavši na nebesa, sede s desne strane Boga i Oca.
Verujem i svim o Bogu i Božanskim stvarima predanjima i tumačenjima Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve. Ispovedam jedno krštenje za otpuštenje grehova. Čekam vaskrsenje mrtvih, i život budućeg veka.
Još ispovedam jednu Ipostas Očovečenoga Logosa i verujem i propovedam da je Jedan i Isti Hristos, u dvema - po očovečenju - i prirodama i voljama, Koji čuva ono (dvoje) u čemu i iz čega postoji, pa sledstveno, i dve volje u Njemu poštujem, pošto svaka priroda očuvava sopstvenu volju i sopstveno dejstvo (tj. energiju).
Ispovedam takođe da se Trojični Bog javlja, ali ne po suštini - jer niko nikada nije video niti iskazao suštinu Božiju - nego po blagodati i sili i energiji, koja je zajednička Ocu i Sinu i Svetome Duhu. Jer svakome od Njih sopstvena je Svoja Ipostas i ono što se na nju odnosi, a zajednička Im je ne samo nadsuštastvena i nepristupna, pošto je iznad svakog imenovanja i projavljivanja i opštenja ili zajedničenja - nego i blagodat i sila i energija i svetlost i Carstvo i besmrtnost i uopšte sve ono čime Bog opšti i zajednički i po blagodati se sjedinjuje sa svetim Anđelima i ljudima, ne gubeći pritom Svoju prostotu niti zbog deljivosti i razlikovanja Triju Ipostasi, niti zbog deljivosti i raznovrsnosti sila i energija. Tako ispovedam Jednog Svemogućeg Boga u jednom Božanstvu, jer niti od savršenih Triju Ipostasi biva neka složenost, niti se Bog, zato što ima i poseduje prirodnu moć i silu i energiju i blagodat, može zbog toga nazvati složenim. Zato pravoslavno ispovedam da zajednička blagodat Oca i Sina i Svetoga Duha i ona najbožanstvenija svetlost budućega veka, u kojoj će pravednici zasijati kao sunce, kao što je to i Hristos prethodno pokazao zablistavši na Gori Tavoru, i uopšte svaka sila i energija i obožavajuća blagodat Triipostasnog Božanstva jeste netvarna i nestvorena - jer ništa što je Bogu po prirodi svojstveno nije kasnije nastalo - te zato sve one koji Jedno Božanstvo nečestivo rasecaju na tvarno i netvarno, kao što su Varlam i Akindin, koji su bezbožno učili da božanske sile i energije i sve što se na neki način neizrecivo razlikuje od Božanske prirode, jeste tvarno i stvoreno, takve kao bezbožne i mnogobožce odbacujem i odsecam od punoće pravoslavno verujućih, kao što to čini i Sveta Hristova Katoličanska i Apostolska Crkva, verujući u Jedno Božanstvo, Triipostasno i Svemoćno, Koje nikako ne gubi jedinstvenost i prostotu zbog Svojih Triju Ipostasi ili zbog Svojih blagodatnih sila i energija.
Poklanjam se iz počasti, a ne iz obožavanja, božanstvenim i časnim Ikonama: Samoga Hrista, radi nas Ovaploćenoga pa stoga i opisivoga Sina Božijeg; Prečiste Bogomatere i svih Svetih - prenoseći na Prvolikove čast njima ukazivanu. Uz to poklanjam se i Časnome Krstu i poštujem Božanske hramove i Sveta mesta i Sveštene sasude i Bogopredane reči, radi Boga koji u njima obitava Svojom blagodaću. Takođe poštujem i s ljubavlju celivam Svete Mošti Svetih Mučenika i Božijih Ugodnika kao izvor spasenja i dokaz vaskrsenja. Ispovedam i s ljubavlju primam čisti i čestiti hrišćanski život u veri i nadi i ljubavi i u svima hrišćanskim podvizima, vrlinama i blagodatnim darovima Duha Svetoga, a odbacujem prljavo i nečisto i bogolikog čoveka nedostojno življenje i delanje.
Primam i bogonadahnute spise i učenja starijih i novijih Svetih Otaca Crkve Hristove, koji su saglasni Jevanđelju i učenju Svetih Apostola i poštujem ih i prihvatam kao doprinoseća izgrađivanju savršenoga čoveka po meri rasta punoće Hrista Bogočoveka i sabornoga življenja i spasenja sviju u zajednici Tela Hristovog koje je Crkva.
One pak koji drugačije, a ne pravoslavno misle o hrišćanskoj veri, odbacujem kao tuđemisleće Hristovoj Crkvi, kao kvaritelje Istine Božije i upropastitelje spasenja ljudi. Anatemišem Arija i njegove jednomišljenike i zajedničare njegovog bezumnog zlomislija; Makedonija i one oko njega, s pravom nazvane duhoborcima; takođe i Nestorija i druge jeresinačalnike, i njihove jednomišljenike odbacujem i anatemišem, i jasno i glasno govorim: Svima jereticima anatema!
Gospođu pak našu, Bogorodicu Mariju, prevashodno i istinski ispovedam i propovedam kao Onu Koja je po telu rodila Jednoga od Trojice, Hrista Boga i Spasa našeg. Ona neka mi bude Pomoćnik Pokrov i Zaštita u sve dane života moga!
Ovome svome ispovedanju svete vere još dodajem:
Primam i prihvatam svetih Sedam Vaseljenskih Sabora i sve Pomesne Sabore koje Sveti Oci prihvatiše i potvrdiše, a koji su svi sabirani radi očuvanja pravoslavnih dogmata Crkve. Ispovedam sve odredbe prave vere, koje su oni u razna vremena, vođeni prosveljutućom blagodaću Presvetoga Duha, izložili.
Primam i sve sveštene kanone koje sastaviše Blaženi Oci i predadoše ih Crkvi, na ukrašenje Svete Crkve Hristove i na dobar poredak naravi, to jest na bogougodno hrišćansko crkveno življenje, delanje i ponašanje, saglasno Apostolskim predanjima i smislu Jevanđelskog božanskog učenja.
Staraću se da po njima upravljam služenje koje mi je Božijom voljom predano u nasleđe i da po njima učim sav povereni mi u duhovno pastirstvovanje svešteni Klir i izabrani Narod Božiji.
Ispovedam kao veoma važno da čuvam i držim jedinstvo vere pravoslavne svezom mira crkvenoga, i da sve ono što Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska Crkva Pravoslavna prima i dogmatski ispoveda, to i ja primam i verujem i ispovedam; ništa ne dodajući, ništa ne oduzimajući, ništa ne menjajući ni od Dogmata ni od Predanja, nego čvrsto stojeći u njima i sve to sa strahom Božijim i dobrom savešću učeći i propovedajući; a sve što ona osuđuje i odbacuje kao učenje tuđe Jevanđelju, to i ja odbacujem i sasvim odgonim od Stada Hristovog.
Ispovedam i čvrsto verujem da se na Božanstvenoj Liturgiji izvršuje pretvaranje hleba i vina u istinsko Telo i Krv Hristovu, silom i dejstvom i nailaskom Svetoga Duha, saglasno reči Gospodnjoj i Jevanđelskoj veri i predanju Apostola i Svetih Otaca, a služenjem i molitvenim prizivanjem (epiklezom) od strane Crkve Božije, predvođene Episkopom i časnim prezviterima. Na Božanstvenoj Liturgiji, kao sabranju i služenju i svetotajinskom zajedništvu ove Crkve Naroda Božijeg, ostvaruje se i čini prisutnim sav Hristov Božanski Domostroj spasenja sveta i roda ljudskog, u njoj se otkriva Bogočovečanska Svetajna Crkve Božije kao večnoga Carstva Svete Trojice, tako da samo onaj ko zna šta je Liturgija, zna i šta je Crkva Božija, i zna da bez Božanske Liturgije, kao sabranja i zajedničenja svih u Hristu vernih, sabirnih oko Episkopa, prezvitera i đakona, ni Crkva se ne naziva.
Obećavam da ću čuvati i čvrsto održavati crkveni mir, da ću usrdno poučavati u Jevanđelju povereni mi narod i, koliko god moći imam, pravo upravljati Rečju Istine, i da nijednim običajem, u bilo čemu neću umovati ni činiti suprotno Pravoslavnoj katoličanskoj istočnoj hrišćanskoj veri, do kraja moga života, kao da ću u svemu Crkvenom slediti i svagda se povinovati svetom Saboru Arhijerejskom, koji se, kao i u drevna apostolska vremena, svake godine sastaje. Sa Svjatjejšim Patrijarhom, Preosveštenim Arhiepiskopima, Mitropolitima i Episkopima Pomesne Crkve Srpske i svekolike Sabornokatoličanske Pravoslavne Crkve u vaseljeni, braćom mojom i saslužiteljima u Hristu, u svemu ću saglasan i saobrazan biti, po božanstvenim zapovestima i sveštenim pravilima Svetih Apostola i Svetih Otaca, i svesrdno ću prema njima gajiti ljubav duhovnu i poštovati ih kao oce i braću svoju. Uvažavaću takođe i čuvati prvenstvo ovoga Patrijaraškog trona i poštovati čast Prvostojatelja u Saboru Crkve Božje ovoga naroda, shodno Apostolskom pravilu koje kaže da se takvom slogom i skladnim poretkom ljubavi proslavlja sabornost i jedinstvo Crkve Božije po slici Svete Trojice.
Obećavam da ću sa strahom Božijim i bogoljubivim i čovekoljubivim raspoloženjem pastirstvovati povereni mi Narod Božiji, ovo stado Pastirenačalnika Hrista u kojem sam postavljen da sveštenodejstvujem Jevanđelje spasenja i da Bogu prinosim darove i žrtve Njegove Svete Crkve. Zato zavet dajem da ću poverenu mi pastvu često posećivati i sabirati na Službu Božiju i jevanđelskim poučavanjem je čuvati, sa svakim usrđem i staranjem, od svih jeresi i raskola, od sujeverja i lažnog življenja i od svakog nepravednog delanja.
Obećavam da, bez krajnje nužde i teške krivice, neću nikoga, bilo pojedinca bilo zajednicu, od Crkvenih tajni i zajedništva u Hristu odlučivati, niti proklinjati, nego većma u Duhu Svetom savetovati i na put pokajanja i spasenja obraćati.
Sa protivnicima Crkve Svete postupaću sa rasuđivanjem, krotko i pravedno, po Apostolu Pavlu, jer sluzi Gospodnjem ne priliči da se gnevi, nego da bude tih, nezlobiv i čovekoljubiv prema svima, moleći se Bogu da svima ljudima podari pokajanje za poznanje Istine. U svetovne poslove neću se uplitati, osim ako je učinjena neka javna nepravda, u kom slučaju ću najpre savetovati, a onda i u zaštitu ugroženih ustajati, saglasno Jevanđelskoj reči da se većma treba pokoravati Bogu nego ljudima i iskati pre svega Carstvo Nebesko i Pravdu Božiju, a za slabe se pravedno zauzimati i malu braću Hristovu nikada ne zaboravljati. Staraću se da sve činim sa iskrenom ljubavlju prema Bogu i bližnjima, a kao konačno merilo i cilj svih misli, reči i dela svojih postavljaću slavu Božiju, spasenje duša ljudskih i sve tvorevine Božije, izgrađivanje bogolikih ljudskih ličnosti i sazidanje Bogočovečanskog Tela Crkve, ne ištući ono što je moje, nego ono što je Gospoda Hrista, Arhipastira sviju nas i Vrhovne Glave vascele Crkve Božije kao smisla i vozglavljenja celokupne tvorevine.
Uz ovo obećavam da ništa neću raditi pod prinudom, ma bio i primoravan od vlastodržaca ili od mnoštva ljudi, pamakar mi i smrću pretili zahtevajući od mene da učinim nešto što je suprotno Božanskim zapovestima i sveštenim pravilima Crkve Hristove. U tuđoj Eparhiji neću bogoslužiti ili vršiti ikakvu sveštenu radnju bez saglasnosti Episkopa dotične Eparhije. Isto tako, neću rukopolagati ni jereja, ni đakona, niti bilo kakvoga klirika tuđe Eparhije, niti ih primati bez otpusnih gramata njihovih Episkopa. Predanje je Svetih Otaca Crkve da na jednoj Liturgiji rukopolažemo samo po jednog prezvitera i đakona, a ne više njih, i tu sveštenu praksu poštovaću i čuvaću. Monaštvo ću rukovoditi po pravilima i ustavima Svetih Otaca, koji su kroz vekove važili i danas važe u Pravoslavlju, kako u blagoljepiju svetog Bogosluženja, tako i u ostalom poretku monaškog devstvenog i anđelskog življenja i hristolikoga i mučenikopodobnog podvizavanja.
Još obećavam da ću, kada me Sveti Sinod, sa Patrijarhom (ili drugim Prvojerarhom) na čelu, blagoizvoli pozvati na Sabor, doći na Sabor zajedno sa svojom braćom Episkopima, bez neumesnog pravdanja ili izgovora. Ako bi, štaviše, neki moćnici ili mnoštvo ljudi hteli da me spreče, dužan sam da se odazovem pozivu na Sveti Arhijerejski Sabor, jer je Sabor i sabornost Episkopata i cele Crkve Božije Svetoduhovski dar i ustanova i živo kroz vekove Apostolsko-svetootačko predanje u Crkvi Istočnoj Pravoslavnoj.
Na kraju, zavetno iskazujem pred Bogom Živim i Crkvom Svetih Njegovih, sastavljenom od Anđela i od Ljudi, i pred Vašom apostolskom Svetinjom: da ću uvek pamtiti strašne reči Svetoga Pisma:
Proklet svako ko nemarno tvori delo Božje! - te zato savesno obećavam da ću se starati, koliko mi je ljudskih moći, da u svakom delu ovoga apostolskog zvanja i služenja hodim kao u delu Božijem, sa svakom pobožnošću i blagorazumnom revnošću, sa iskrenim hristoljubljem i čovekoljubljem, a Srceznalac Bog neka mi svagda i u svemu bude svedok i pravedni Sudija.
Takođe iskazujem pred Svevidećim Bogom i Vašim Bogoljubljem da sve ovo izloženo u mojem episkopskom ispovedanju i zavetovanju ne shvatam drugačije nego kako ovde izgovorih i svojeručno potpisah.
A u svemu mojem od danas pa nadalje episkopskom življenju, služenju, upravljanju i delanju u Bogopoverenoj mi ovoj Crkvi Naroda Božijeg molim se Bogu, a molim i sve Vas da se molite: da mi svagda i u svemu bude Učitelj i Pomoćnik - Načelnik i Savršitelj vere i svakog dobrog dela i reči jevanđelske, Gospod moj i Bog moj, Jedini Čovekoljubac, Milostivi Spasitelj sviju nas i svega roda ljudskoga, Bogočovek Isus Hristos, Kome neka je, zajedno sa Višnjim Ocem i Svesvetim Duhom, svaka slava, čast i poklonjenje, večna ljubav naša i blagodarnost besmrtna, sada i uvek i u vekove. Amin.

lecturae ducis

NOVUS SYLLABUS ERRORUM

Sažetak glavnih zabluda našeg vremena (XX st.)

Mladen Schwartz



AGNOSTICIZAM. Shvaćanje protivno gnostičkom znanju: ne znamo ništa, ili ne znamo mnogo, ili ne znamo dostatno, ili ne znamo ono bitno. No, na tome se ne može ostati: valja unaprijeđivati spoznaju.
ANARHIZAM. On se protivi državnom i vjerskom autoritetu. Ali, bez autoriteta i države nemoguć je ljudski život, duhovni kao i materijalni. Anarhizam vjeruje u «dobrog čovjeka». Kada bi bila ukinuta država, vlast bi uzurpirala prva razbojnička banda.
ATEIZAM. Nikako se ne dade dokazati Božje nepostojanje, a ateisti tvrde da im je ono izvjesno. Sumnja u Boga ne daje za pravo ateizmu nego, naprotiv, nuka na bogotražiteljstvo.
DEMOKRACIJA. Vjerovanje u jednakost narodnih pripadnika i svetost većinske odluke. Ali ljudi nisu jednaki da bi se njihovi glasovi mogli smatrati jednako vrijednima, a većina se itekako vara, pa je ludo i zločin je prepustiti joj sudbinske odluke.
DIJALOG. U njemu ne nastaje istina; samo pojedinac, sam sa sobom, ponirući u vlastiti duh, doseže je; «samo jedan stiže na cilj» (sv. Pavao).
EGALITARIZAM. Tvrdnja da su ljudi jednaki može se održati samo iz Božje perspektive. Na Zemlji, ljudi se po nizu značajki stubokom razlikuju, pa i po darovima što su ih dobili od Svevišnjeg.
EMANCIPACIJA. Izvorno znači oslobađanje od očinskog autoriteta u rimskom pravu. Moderna je donijela sobom emancipaciju građanina, radnika, žene, crnca, mladića, homoseksualca, životinje... Može se, međutim, oslobađati samo onaj koji je u sebi već slobodan, a višak emancipacije stvara novu tiraniju i robstvo.
FEMINIZAM. On je u najdubljem smislu protiv žene: ili je hoće modelirati po uzoru na muškarca, ili prenaglašavanjem «vječnog ženskog» pretvara ženu u sebičnu, ekshibicionističku, narcisističku bludnicu i pospješuje rat spolova, među kojima, naprotiv, mora postojati skladno dopunjavanje.
GLOBALIZAM. Suvremeni vid kolonijalizma, produžena ruka američkog imperijalizma s ciljem uništenja naroda, država i razlika u svijetu, te uspostave Svetog Svjetskog Carstva Američke Nacije. Protiv globalizma mora se povesti pravi križarski rat, globalnom koalicijom svjetskih nacionalizama.
HEDONIZAM. Etički nauk po kojemu je osjetilna ugoda najviše dobro. Hedonizam posve zabacuje prave, duhovne vrednote (vrednota može biti samo ono što je duhovno, neuništivo), te zanemaruje okolnost da je sama ugoda nešto nestalno, stalno ugroženo i jedva dostižno. Hedonizam postaje raširenim svjetonazorom tek u razdobljima dekadencije.
HUMANIZAM. Stajalište umišljenog čovjeka koji je sebe obijesno smjestio namjesto Boga. Radikalni humanizam bez Boga protivan je čovjeku, njegovu probitku i uopće opstanku.
KOMUNIZAM. Neostvariva (i nepoželjna) utopijska vizija i teroristička politička praksa nastala na temelju marksističkog nauka.
KOZMOPOLITIZAM. Nijekanje važnosti nacionalnih razlika i usuda, vjerovanje u mit homogenog čovječanstva, shvaćanje da pojedinac, bez međustupnjeva, izravno sudjeluje u cjelovitom ljudskom rodu.
LIBERALIZAM. Zagovaranje slobode pojedinaca i manjina, koje se u naše vrijeme udružilo s demokratskim kultom većinske odluke. Liberalizam u XX st. odvaja čovjeka od njegova organskog ambijenta, od autentičnog zajedništva, i propovijeda prava kojima ne odgovaraju dužnosti, te formalnu slobodu, slijep za istinu metafizičke slobode.
MARKSIZAM. «Naučavanje Karla Marxa» (Lenjin). Marksizam je fikcionalistički program dokinuća sveopćeg otuđenja proleterskom revolucijom, koja će otvoriti put pravoj povijesti savršenih ljudi – samosvijesnih, slobodnih, tvoriteljskih i socijalnih.
MATERIJALIZAM. U metafizici, tvrdnja da je zbiljnost isključivo tvarne naravi; u etici, nijekanje duhovnih vrednota. Materijalizam ostaje na prividu naših osjetila, dovađajući u pitanje samu stvar, koja nije materijalna.
NEW AGE. Sinkretična pseudoreligija i svjetonazor Postmoderne, koji hoće povezati zapadnjački scijentizam s istočnjačkom okultno-hermetičkom duhovnošću. Kao i svaka eklektična sinteza, ispod je razine svojih (ionako problematičnih) sastavnica.
NIHILIZAM. Temeljno raspoloženje dekadentne epohe po kojemu «najviše vrednote gube vrijednost», te na njihovu mjestu izranja, kao jedina izvjesnost, golo i konačno Ništa. Zdrave snage u čovjeku pak uvijek vode rat protiv Ničega, za Sve.
NOVI ČOVJEK. U njega vjeruju i Kršćanstvo i masonerija, i komunizam i fašizam. Ali je, u kršćanskoj vizuri, čovjek već jednom od Boga stvoren, on tek može obraćenjem postati bolji, ne bitno novi. Masonski novi čovjek trebao bi nastati nekom vrstom gnostičkog samousavršavanja, što je ili nemoguće, ili trivijalno. Komunistički «totalni» čovjek pokazao se neostvarivim (i nepoželjnim), a Nadčovjek Nietzschea i desnice već je među nama, nije tek novi projekt za budućnost. Može se, dakako, čovjek stegom, vježbom i odgojem popraviti, no, u biti, ostat će onaj stari Adam.
PACIFIZAM. Vjerovanje u mogućnost i poželjnost vječnog mira. Čovjek kakav jest, pak, ratoborna je zvjerka, a neki se ljudski problemi, danas kao i oduvijek, riješavaju samo ratom. Rat ne donosi samo stradanja, nego čovjeka disciplinira, čini ga ćudorednijim, uzdiže ga na višu razinu.
PARLAMENTARIZAM. Moderni oblik demokratske vladavine, u kojemu ne vlada narod, nego manipulativno «delegirane» slučajne oligarhijske klike.
PERMISIVIZAM. Sveopća dopustivost: ništa nije zabranjeno. Permisivna su sutonska vremena, koja su izgubila snagu neupitnog uporišta u vrijednosti i Vječnosti, ni u što ne vjeruju, ništa im nije sveto i ničemu se ne mogu usprotiviti.
POSTMODERNIZAM. Vjerovanje u epohu relativizma, eklektike, neozbiljnosti, koja je navodno naslijedila dogmatsku, racionalističku Modernu. Zapravo je Postmoderna istom posljednji trzaj Moderne, i tek nakon nje smijemo očekivati uistinu novu epohu.
POZITIVIZAM. Filozofijska antifilozofija, nijekanje metafizičke spoznaje i vjerovanje u svemoć znanstvene metode. Ovo samodokidanje filozofije tipični je pratitelj dekadentnih epoha.
PROGRESIVIZAM. Naivno i površno optimistično uvjerenje u sveopći i stalni napredak. Napredak je, međutim, uvijek konkretan i ograničen, a svaki napredak ujedno donosi i popratni nazadak.
RELATIVIZAM. Shvaćanje da je istina «relativna» prema prostoru, vremenu, spoznavatelju itd. Ono zamagljuje pogled na vječno, apsolutno i nepromjenjivo, koje jest, koje je neupitno, kojemu valja težiti, za što je čovjek obskrbljen prikladnim instrumentarijem.
SAVRŠENO DRUŠTVO. Ono je nemoguće, jer je čovjek nesavršen. Svaki pokušaj da se na Zemlji stvore idealni uvjeti ljudskoga suživota urođuje tek povećanjem sume terora i patnje.
SCIJENTIZAM. Vjerovanje u isključivost i svemoć znanstvene spoznaje. Ali, znanost i njezine metode – iskustvo i razum – imadu svoje granice. Najdublje su istine dostupne tek metafizičkim uvidima filozofije i religije.
SEKSUALNA REVOLUCIJA. Ljudi nisu tek u naše vrijeme «izmislili» seksualnost, ali prenaglašavanje spolnosti dolazi nam samo u razdobljima dekadencije. Seksualna revolucija XX stoljeća, kao i svaka revolucija, ubrzo se pretvorila u tiraniju.
SKEPTICIZAM. On je stajalište sveopće sumnje, no onda bi morao sumnjati i u sebe, u istinu skepticizma. Zapravo je dvojba jedna od ljudskih mogućnosti, dobrodošla je da se dovedu u pitanje predrasude i neutemeljene spoznaje, ali čovjek ne ispunja svoje poslanje ako ostane na stajalištu puke sumnje; njemu je potrebno sigurno znanje.
SVJETSKA DRŽAVA. Ovaj masonski projekt značio bi smrt sviju nacija, posvemašnje niveliranje ljudskoga roda, još neviđeni totalitarni teror, najveću katastrofu čitave povijesti. Zato mu se treba usprotiviti svim silama, odlučno i djelotvorno.
TEHNOLATRIJA. Tipično moderno udivljenje čovjekovim proizvodima, plodovima njegove vještine, koji u velikoj mjeri jesu dobrodošli i korisni, ali su nesavršeni kao i njihov izraditelj, a donose i brojne nevolje.
TEHNOKRACIJA. Tobože poželjna vladavina stručnjaka. Stručni savjet potreban je svakoj politici, ali narod mogu dobro voditi samo muževi ideja, ideala i vizija, rođeni vođe, a ne školovani i ograničeni eksperti.
TOLERANCIJA. Dobra je tolerancija onoga drugačijeg, ali nije dobra tolerancija zablude, laži, nepravde i zločina. Dobra je tolerancija, ali je bolja istina.
TREĆEKONCILAŠTVO. Riječ je o tendenciji da se reforme Drugoga Vaticanuma prošire i radikaliziraju: dokinućem celibata, uvođenjem ženskog svećeničkog ređenja, provođenjem demokratizacije u Crkvi... Trećekoncilaštvo bi trebalo dovršiti pobjedu duha vremena nad Duhom Svetim.
UTOPIJA. Fantastična zamisao o idealnom stanju ljudskih poslova. Budući da je čovjek nesavršen, ona je neostvariva, i u nasilnom pokušaju ozbiljenja rađa tek nove nesreće.



Mladen SCHWARTZ

O teologiji Ive Brešana

Uredništvu
NEDJELJNE DALMACIJE
S p l i t
Zagreb, dne 23. srpnja 2001.

Poštovani g. Uredniče!

U ND od 20. VII o. g. (br. 1578) objavili ste opširan i zanimljiv razgovor sa znamenitim spisateljem g. Ivom Brešanom ("Sretan sam što nisam akademik"). Ovdje me zanima samo jedna njegova izjava s kraja razgovora, pa Vas molim da donesete moj slijedeći komentar:
Gospodin Brešan, na upit o Bogu, iznosi tri, ne posve uskladive tvrdnje: (1) Pitanje Boga, kao i druga metafizička pitanja, nadilazi mogućnosti ljudskoga uma; (2) Jedan skolastičar rekao je da već samo postojanje ideje Boga dokazuje Božje postojanje; (3) Dakle Bog ipak "ima iza sebe nešto što postoji", a čovjek tome daje oblik sukladan svojemu iskustvu. - To bi sve značilo da je Bog nespoznatljiv, ali da je ipak na neki način spoznatljiv. Ako je g. Brešan skeptik, neka to bude dosljedno. Samo, kako će onda vlastiti skepticizam spasiti od skeptičnoga dovođenja u pitanje?
Glede "jednog skolastičkog filozofa u Srednjem Vijeku", g. Brešan očito misli na sv. Anselma Canterburyjskoga (1033-1109). Anselmo jest skovao jedan teistički dokaz koji ima neke veze sa zaključivanjem na Božje postojanje iz ideje Boga, ali na posve drugačiji način nego što to prikazuje g. Brešan. Anselmo, naime, tvrdi: ono od čega se ništa višeg ne da misliti (quo nihil majus cogitari potest), mora postojati. Ideji savršenog Bića mora odgovarati realnost. Ono ne može postojati samo u umu. Jer, kad ne bi postojalo, dalo bi se ipak pomisliti da postoji i u stvarnosti, što bi bilo još više. Dakle, ono od čega se ništa višeg ne da misliti, postoji i u umu i u zbiljnosti.
Taj, ontološki dokaz, nastao na tlu Anselmova platonskog realizma, sve do danas doživio je u filozofiji bezbroj verzija, preinaka, poricanja i poboljšanja. Ono o čemu govori g. Brešan, pak, mogao bi biti neki dokaz iz iskustva: postoji ideja, dakle mora imati neki uzrok, a on je u Bogu (to bi bio vid kauzalno-kozmološkog dokaza); ili, postoji ideja Boga, a teško će biti da se tako mnogi ljudi koji je misle, naprosto varaju (dokaz e consensu gentium - iz općeg suglasja), dakle, ta je ideja istinita; ili pak, ljudska je spoznaja tako ustrojena da ne griješimo u onome što nam se čini jasnim i razgovjetnim (clare et distincte, Descartes). To bi bila neka vrsta psihološkog ili epistemološkog dokaza. Svi su oni a posteriori, iz iskustva. Anselmov je dokaz jedini aprioran, i nema nikakve veze s onim što spominje g. Brešan.
Zahvaljući unaprijed na uvrštenju, preporučam se uz štovanje.
(M.Sch.)



P.S.

Dragi Igra,

Budući da često puta u našim razgovorima spominjemo hrvatsku desnicu, odlučio sam te upoznati s imenom, likom i djelom prvoga trijumvira Nove hrvatske desnice, Mladena Schwartza, od kojega je desnije jedino zid.
Trijumvira Mladena Scwartza u njegovom predanom djelovanju na desnici hendikepira nekoliko otegotnih okolnosti koje, ontološki, spadaju u carstvo nužnosti, u ono dakle što ne može biti drukčije, pa i nisu predmet politike, u čemu je fundamentalan hybris Schwartzove kobi:
- ponajprije, između dobrobiti hrvatskoga naroda i političke akcije Mladena Schwartza ispriječio se - hrvatski narod. Nezahvalan kakav jest, isprovocirao je Scwhartza na demisiju, ali i besmrtnu opasku: Vi ćete bez mene propasti, a ja bez vas mogu! Moram priznati da ova iskrena invektiva dostaje da iskupi sav neuspjeh Schwartzova političkog angažmana u nezavisnoj i slobodnoj Hrvatskoj, ali i cijeli njegov životni opus.
- nadalje, tu je sasvim neuvjerljivo koncipiran Schwartzov dossier: Židov, odrastao u Beogradu, ideologijom ustaša, a imenom Schwartz! E, švajnhund, pa da tako nešto napišeš u romanu, dobronamjeran bi ti urednik kazao: Nu, ovo vam je nekako neuvjerljivo, mislim, prva lopta, to da se negativac zove Schwartz, te k tome je ustaša iz Beograda, i kao zuschlag svemu, još je i Židov! Možete li to malo razraditi, molim vas...
- konačno, Schwartz je, kao što dokazuje rasprava o ontološkom dokazu božjeg postojanja, izvanredan erudit i mislilac! To pak znači da je u svojim nastojanjima Schwartz prepreka samome sebi, jer savršeno dobro razumije problem vlastite pozicije! Ali, tamo gdje bi drugi, manje vispren duh posrnuo, Schwartz nalazi ono spasonosno (Heidegger ponavlja za pjesnikom Hölderlinom: Gdje je pogibelj, tamo raste i ono spasonosno!): Schwatz uvraća moment vlastite negacije, i od svog nepatvorenog herojskog nihilizma čini isto što i Marylin Manson: camp! Fašizam, za kojega je Duce smatrao da je estetska činjenica, doveden je ovdje do krajnje konzekvence: do svoje groteske, budući da je ideal onog uzvišenog malom narodu sasvim nesvojstven: mali se ljudi na velikane nabacuju drvljem i kamenjem, baš kao djeca na ono što ne mogu dosegnuti! Ono uzvišeno, za nizinske je nacije tlaka.
Tako je Mladen Schwartz, kao autentični postmoderni hrvatski fašist, konačno morao odustati od svoga životnog projekta, razočaran zbog neprimjerene i nezavrijeđene reakcije njegova Naroda na njegov Rad! Kako više nije mogao djelovati na korist svoga Naroda, Schwartz se morao povući iz djelatne politike.
Danas se bavi publicističkim radom.

KULJIŠ vs. STANKOVIĆ

KULJIŠ



Aca Tijanić neće biti zadovoljan - kralj beogradskih tabloida dobio je u Zagrebu nasljednika, ali taj ne piše, nema duha, ne ubija visprenom frazom, nije megdandžija. Ne ide na grizlija s tomahvakom, nego postavlja stupicu i čeka da divljač u nju padne pa polomi noge. Aca Stanković deset godina na zagrebačkoj televiziji vodi talk-show, a nitko se ne sjeća ni jedne jedine njegove rečenice. U tom showu sav talk osiguravaju gosti. Aca samo zauzima poze - kao kombinacija Johnnyja Brava i manekena za dezodorans Axe, on tek figurira, mršti se, ili prekriži ruke na prsima da pokaže kako je nestrpljiv, da mu se ne sviđa ono što sugovornik kaže, pa ga zatim ošine non sequiturom. Bio je bokser što se odražava na njegovu držanju i intelektualnom habitusu. Nikad nije izbacio štos koji će se prepričavati pa ući u legendu, nikad nije sugovorniku uputio kakvu upečatljivu invektivu, dosjetku, šalu, ne daj bože da je pokušao igru riječima, ili našao fascinantnu usporedbu, nije mu pala na um nikakva instantna originalna misao. Beligerentan i neartikuliran, pravi se da ima čvrste stavove, ali zapravo nema nikakvo mišljenje. Aca je tip novinara kakvog možeš naći u svakoj redakciji - stoji u kutu, drži se malo nabrušen, kao da vrti neki svoj film, a u stvari, rukovodstvu ne pravi nikakve problema, jer dok gradi pozu, striktno drži liniju.

Njegove emisije naprosto su mlaka voda, iako on uvijek demonstrira ratobornu pozu, ali ono što izgovori, kao da je prethodno redigirao sam oprezni Mirko Galić, koji je Stankovića izmislio, samo što se taj mudri direktor odavna povukao na rezervni položaj zaslužnog karizmatika hrvatske demokracije u pariškom Četrnaestom arodnismanu. Ukratko, Aca Stanković nije Cyrano de Bergerac - neće te probosti na kraju balade, nego zatući kijačom ako zaključi da je dobra prilika i da će mu to povećati rejting. Ako je pošao na tebe znači da može, smije ili treba. Ponekad se Aca, naime, mora dokazati. Naprosto, ne bi bilo dobro da se pretvori u dio namještaja u zagrebačkom studiju koji pruža gostoprimstvo kakvim god gostima iz zemlje i regije - nedavno je bio čak i francuski pisac Frederic Beigbeder, pa su razgovarali uz pomoć bubica jer Aco, naravno, ne govori jezike. Možda je pročitao neko Beigbederovo djelo, ali ne bih rekao da puno čita knjige, valjda igra igrice i posuđuje DVD u videtoci, jer taj intervju, zaista, nije bio nikakav tour de force, vidjelo se da na književnike gleda kao na čudake i egzotične pojave. Daj ti njemu političare, njima se divi, pa razne domaće uglednike sitnijeg zuba, s kojima će u nedjelju brzo proći sat vremena popodnevnog sjedenja u fotelji. Emisija, uostalom, ima jako dobar rejting za taj tip televizijskog programa - dobar je termin, nedjeljom u dva, i za goste jako primamljiv format, dva u dva, razgovor jedan na jednoga, u kojemu ti postavlja jednostavna, samo gdjekad malo neprijazna pitanja, o najzanimljivijoj temi na svijetu - o tebi, a kako je domaćin najčešće inferioran ili krotak ako predvidi da bi mu mogao žestoko odvratiti, naškoditi mu, cinkati ga šefovima, dakle, uopće, ako si zaštićen općim poretkom koji Aca nikad ne dovodi u pitanje - provozat ćeš se kroz emisiju kao čarobnom kočijom bez konja kojom te vozaju kroz atrakcije u Disneylandu.

S vremena na vrijeme, da se emisija ne pretvori u puko televizijsko ugostiteljstvo, Aca uznastoji nadvladati gosta, pa koristi silu, jer se ne može osloniti na rječitost, inteligenciju, znanje, stav ili intelektualnu superiornost. Okomit će se na žrtvu kao pravi poluteškaš - pognute glava, serijom kratkih udaraca, samo da suparniku poremeti ravnotežu, pa da dođe do naguravanja u kutu, gdje možeš i laktom, mangupski, kao u uličnoj šori, pa poslije primaš čestitke u birtiji: E, jesi ga, majstore, bravo... To novinarstvo, zaista, kao da je okrenuto stručnoj publici iz nekog kafića na Trešnjevci ili u Dubravi. Nema veze s malograđanskim duhom HTV-a, u koji se Aca Stanković ionako nikad nije uklopio, pošto nema ni ono malo građanskog štiha koji je za to potreban. Najveći uspjeh stoga mu donosi televizijski spektakl, tabloidno novinarstvo intervju iz zasjede, kad nije važno o čemu se govori i što je rečeno, nego cipelarenje oborene žrtve. Kako dolazi do žrtve na koju će nasrnuti iz zasjede, odnosno put narudžbe, nije sasvim jasan. Zna se da Aca ima oslonac kod predsjednika Mesića, koji selektivno štiti neke prominentne kadrove na HTV-u. Ranije je također slušao Galića, ali je imao i svoje kalkulacije - kad je mene bio davno pozvao u emisiju, htio se okoristiti tiražnim potencijalom kontroverznog gosta, a istodobno, htio me naguziti iz zasjede da se dodvori mojim neprijateljima iz "Nacionala", hrvatskog mafijaškog tjednika, s kojima je bio u dosluhu. Ispalo je polovično - dosta me prostački napao, a ja sam se dosta bezobrazno branio. Lako se zezneš kad te pozovu - misliš, evo, napokon su se sjetili da dođem pa da malo prođemo kroz sve one moje neprolazne zasluge... Opustiš se, a on te zaskoči. Nije baš pametan, ali je krvoločan kao mungos, što znači da ga ne smiješ potcijeniti čak ni ako si kobra duga četri metra. Aca Tijanić ga je satro - Stanković je baš proračunao da će mu se lako napiti krvi - šta, pa bili ste Miloševićev ministar, pa Mira Marković s kojom ste pili kavu, pa napisali ste ovo, pa ono, a Tijanić se uspravio na stražnje noge kao tyrannosaurus rex s frizurom Arnolda Scwartzeneggera i udri - šta, Stankoviću, bogati, zar se ti kao Srbin iz Sremske Mitrovice moraš ovako nedostojno ulagivati i dokazivati da sačuvaš posao na Hrvatskoj televiziji?

Stanković ima staklenu bradu. S dva dobro upravljena udarca sastaviš ga sa zemljom - no on reagira jedino na čistu agresivnost, a takva bespoštedna borba isplati se samo profesionalnim kečerima. Ako moraš štiti neki svoj ugled ili poziciju, nastradao si. Kad je mene isprovocirao, bacio sam mu u lice da su se svi novinari HRT-a koji su poput njega preživjeli Vrdoljaka, ulizivali Tuđmanu, pa sad nešto seru protiv žute štampe i tabloida, zapravo tadašnjeg nezavisnog, antirežimskog novinstva, ne bi li dokazali kako smo svi bili isti. E, nismo! podviknuo sam mu, mi smo se borili, a vi ste kolaborirali... Odmah je podvio rep, ali ako ne drekneš, nego staneš objašnjavati, gotov si - on te i ne sluša, nego stalno prekida, a pritom se odvratno, podrugljivo i pobjednički ceri.

U svemu, Aca Tijanić neće biti zadovoljan nasljednikom. Kralj beogradskih tabloida koji je u međuvremenu postao ozbiljna politička šarža, pripadnik kuhinjskog kabineta premijera Koštunice i jedan od četvorice ljudi koji kontroliraju srpske elektronske medije, ima oponašatelja koji u okrilju Hrvatske televizije što je ranije špilala finoću, pokušava zasnovati svoj tabloidni obrt, ali bez autorske karizme. Razmontirat će te po narudžbi koju ne možeš ni razabrati, u sklopu drugorazrednih intriga previše dosadnih da se čovjek puno trudi da ih pronikne...

Prepad koji je prošle nedjelje Aca Stanković izvršio na Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, egzemplarni je primjer takve njegove ofenzivne taktike. Kad je visoki, samozadovoljni srpski političar, najkrupnija politička figura vaskolike BiH, srpski pezzonovante, maegashira s političke scene tamnog vilajeta, došao u zagrebački studio, nije imao pojma što mu se sprema - a trebao je znati... Da ima dobar advance-tim, znači ured s fenomenalnim profesionalcima kakve drži srbijanski predsjednik Boris Tadić, ili dobro ustrojenu mrežu kakvu ima Milo Đukanović, ne bi mu se to dogodilo. Ali, mislio je, valjda, da mu se u Zagrebu nermaju što prigovoriti, pa kako se ničega na mora stidjeti, da će, dođe li do kakve raspre, obraniti svoju stranu. Razložan je kad monologizira, jer mu je sve jasno posloženo u glavi, zna što radi i kako - vrlo je sposoban čovjek - a kad se svađa, svađa se onako narodski, prostački, jer nije neki fin, ucifran tip, nego rmpajlija iz Laktaša, rodom zapravo iz jednog velikog sela pored tog malog mjesta blizu Banja Luke, gdje njegov otac, krupni zemljoposjednik, farmer koji uzgaja krumpire, inače nepopravljivi Jugoslaven, ima kuću, a ima je ondje i Mile, jer nije nikad otišao u grad pa uselio u stan, kuću ili rezidenciju. A i zašto bi? U selu koje ga je čuvalo kad je u doba Karadžićeve vladavine to bilo itekako važno, kao nekadašnji gradonačelnik Laktaša sagradio je sportsku dvoranu, gdje igra njegov košarkaški klub Igokea - i sam je bio košarkaš, a nogomet ga baš ne zanima. Trista metara od njegove kuće počinje pista međunarodnog aerodroma u Mahovljanima na koji nitko ne leti, ali on ondje drži vladin džet, s kojim može za pola sata skočiti u Beograd ili Dubrovnik. Uostalom, uvijek je bio vezan za zemlju i dok je studirao pravo, pobijedio je na jugoslavenskom prvenstvu u oranju traktorom. Otac i on natovarili bi kola s krumpirima, pa u Zagreb, na plac, odakle bi se vraćali s punim džepovima para. Laktaši su bili poduzetnički kraj - multietnički, uostalom, sve do granice kuće su na četiri vode, džamije s munarama i barem jedan veliki katolički samostan, gdje se također bave nekim biznisom... Upravo u Laktašima mogla se prvo otvoriti privatna firma u socijalizmu, prije nego u Brežicama, pa se Mišo Kovač prijavio kod Dodikova oca da je može registrirati. Sam Mile Dodik napravio je tada tvornicu namještaja u Dugom Selu, s jednim partnerom Hrvatom, s kojim se na lijepe rastao kad je zagustilo uoči rata. Na prve izbore izašao je kao Markovićev reformist, poštena komunjara, nadasve Jugoslaven, koji je teško ulazio u okvir BiH, kad se raspala bivša država. Ušao je u parlament, koji se rasturio poslije referenduma o samostalnosti, pa su se srpski zastupnici vratili u Banja Luku i ondje zasnovali svoju skupštinu, koja i sad funkcionira. U to doba rata, puno je vremena provodio po Beogradu, gdje je započeo trgovački posao, a u doba embarga, nije se radilo samo s vrijednosnicama američke robne burze. U Banja Luci za vrijeme rata četiri godine nije bilo struje... Kad je poslije Daytonskog sporazuma došao UNPROFOR, a Biljana Plavšić izvršila državni udar protiv Karadžića, Dodika je, kao nepomirljivog protivnika nacionalističkog SDS-a, postavila za premijera. U Sarajevu je bio također jak SDS Zlatka Lagumdžije. No, kad je došao međunarodni guverner Paddy Ashdown, on je dekretom likvidirao sve te socijaldemokrate, vratio na vlast nacionaliste koji su vodili rat, a Lagumdžiji montirao optužbu da priprema državni udar! To je bilo kao da si optužio Račana da namjerava napasti Rusiju i osvojiti svijet.

Kad je taj stravični engleski muljator napokon otišao a s njim i gnusni poslovni ljudi koji su dobivali nevjerojatne ugovore za eksploataciju izvora energije, kakvi nisu postojali ni u Južnoj Rodeziji, na novim izborima Dodikova stranka osvojila je vlast u Republici Srpskoj. On je odmah pokrenuo silnu poslovnu aktivnost, prodao Telekom za neusporedivo veći iznos od svote koju je Hrvatska dobila za svoj, a zatim Rusima uvalio brodsku Rafineriju, što će zaista promijeniti ekonomske odnose na Balkanu gdje se, prikriveno, vodi veliki rat za energetske mreže. Politički nemiri na površini, samo su odraz tog strateškog sukoba koji podsjeća na doba uoči balkanskih ratova, ili na stvaranje željezne zavjese, koja se i sad spušta, ali, kako je primijetio jedan analitičar, sad je prozračna, pa osmotski propušta novac, naime ruski kapital, iako su političke linije, kao, čvrsto utvrđene. To je tema koja se uopće ne obrađuje u hrvatskim medijima, jer bi značilo postaviti pitanje porijekla imovine najvećih domaćih konglomerata, i to onih nespornih, za koje znaš da nisu nastali s parama što su ih pokrali tuđmanovci pa odnijeli u Austriju, Švicarsku, Luksemburg i Lichenstein. U općoj konfuziji i natezanju, Dodik je dobro pozicionirao i učvrstio vlast, s milijardu eura na državnom računu u banjalučkim komercijalnim banakama. To je, naravno, izazvalo strahovito neraspoloženje u Sarajevu, gdje se ljudi ponovo osjećaju kao gubitnici. Ondje je, osim toga, opozicija na izborima totalno propala. Dodik je u Sarajevu vodio rat s Harisom Silajdžićem, a kad ih je obojicu pritisnula međunarodna zajednica, s njim se stao dogovarati, pa su Lagumdžijini esdepeovci potpuno marginalizirani, što ih je navelo da zakuhaju napade na Dodika preko medija koje kontroliraju, žešće i od onih koji je trpio od islamskih nacionalista. Taj nesretni Lagumdžija neviđeni je svađalica bez jasnoga smjera djelovanja, koji nema koncepciju, a postavlja se kao da je njegov lik najveća vrijednost bosanskoga SDP-a. Okružen sikofantima koji s njim ponavljaju da su svi ostali govna, malo podsjeća na Budišu, iako je sasvim drukčijeg idejnog predznaka... Sačuvaj nas bože političara sposobnih negativaca, ali i nesposobni pozitivci pretežak su teret za ovako kratak život i ono malo prilika što ih pruže povijesni ciklusi.

Kad je došao u zagrebački studio, Dodik se, dakle, osjećao kao čovjek kojemu tu nemaju što zamjeriti - nije nacionalist, nije ratni zločinac ili ratni huškač, politički je i osobno naklonjen Hrvatskoj, u Zagreb dolazi češće nego što odlazi u Beograd, iako ga ovdje baš ne primaju, jer je Mesić slizan s Harisom preko zajedničkog prijatelja Petrača, dok ga je Sanader izbjegavao uoči izbora, iako će poslije lako uspostaviti kontakt preko hercegovačkog HDZ-a i katoličke crkve, a Zoki Milanović možda donekle tendira lijevijem sarajevskom SDP-u. No, to su male stvari, koje se lako riješe, a što se tiče drugih optužbi na koje političar uvijek mora biti spreman, Dodik se sigurno uzdao u to što ga još nitko nije nadgovorio - nikome nije ostao dužan, čak i onda kad je bilo bolje da je možda nešto i prešuti. No, definitivno nije bio spreman na atak televizijskog zamčara, koji je unaprijed iskopao veliku rupu u eteru. Emisija je počela prilogom o Dodiku, pa je rečeno kako je on švercer poznat pod nadimkom "Mile Ronhill", te da je sad bog zna otkud namakao silan novac i izgradio sjedište vlade u državi koju nitko ne priznaje. Zatim da u Banja Luci obožavaju kult Putina, te namjeravaju spriječiti secesiju Kosova organiziranjem nemira. Ukratko, da je on jedan balkanski lupež i smutljivac, s kakvima Aco razgovara samo zato jer mu je to obaveza pred javnošću. Inače, priču o "Ronhillu" plasirao je pripadnik Zemunskog klana, koji je na svom suđenju za ubojstvo optužio Đinđića i Dodika za šverc duhana.

Kad se Dodik, šokiran, bijesan kao puma - a on je od ljudi koji srdžbu ne znaju skrivati, ako je i kontroliraju - stao braniti, Aco ga je podcjenjivački sjekao, pa otvoreno vrijeđao i nipodaštavao, čak mu u jednom trenutku dobacio da je sudjelovao u ubojstvu ili prikrivao ubojstvo muslimana u demonstracijama koje su u Banja Luci pokrenute kad se prvi put pokušalo početi obnavljanje u ratu spaljena prekrasne srednjovjekovne džamija Ferhadija. Da ti tako nešto dobaci - to je baš svinjarija, za koju bi u svakom društvu fasovao zaušnicu. Mile je lagano poludio, jedva se suzdržavao, glas mu je gotovo zamukao od bijesa, ali je i dalje govorio i odgovarao, jer iako je on silovite čudi, pravi bosanski krajišnik poput Nikoletine Bursaća, zapravo je umjeren u stavovima, i kad je poslije na hrvatskim portalima objavljeno što je pritom rekao, vidiš da ima glavu i rep, i da nije ni malo ekstremistički, jer se nije dao isprovocirati politički, nego su ga samo naveli na krive geste.

No to je bio tek početak. Onda ga je Aca stao šarafiti - da zašto ne voli svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, uobičajeni glupi argument koji moraš stalno slušati po Sarajevu, jer ti je neugodno reći - čuj, Bosna i Hercegovina isto je što i Jugoslavija: sad je vidiš, sad je ne vidiš, to je konstrukt koji postoji samo na temelju Daytonskog sporazuma, pa da u njemu piše da ne postoji, nitko ne bio smio tome prigovarati, kao što sad nitko nema prava prigovarati što postoji, ali nije ona nikakva bogomdana domovina, pa što bi netko trebao biti zaljubljen u Dejtoniju? Vezan si za zavičaj, moj je, primjerice Dalmacija, a živio sam u Jugi, zatim u Hrvatskoj, onda u Velikoj Hrvatskoj kojoj je Tuđman bio pripojio Hercegovinu, pa u hrvatsko-bošnjačkoj konfederalnoj Vašingtoniji iz Washingtonskog sporazuma, pa opet u poluvelikoj Hrvatskoj, koja se na televizijskim meteo-kartama, otkako je na HTV bio došao Mirko Galić ne prikazuje povezana s malo svjetlijim hrvatskim kantonima i paradržavnim hercegbosanskim područjima unutar Federacije, ali se, ipak, u tim svijetlim mrljama, i dalje bira zastupnike u hrvatski Sabor, koji će novoj vladi osigurati prednost za dobivanje mandata... Za razliku od Dalmacije, ove uzastopne političke formacije baš nisam ljubio - Hrvat sam po jeziku, ravnodušan prema toma kao prema činjenici da sam bijelac, a živim u Hrvatskoj, gdje plaćam PDV, preveliki porez i nerviram se zbog nesposobnosti korumpirane države: zašto bih volio takvu nesretnicu, a čak s njom nisam ratovao, kao Dodikovi sunarodnjaci sa svojom? O pitanju patriotizma, možeš napisati knjigu, razgovarati s intelektualcima, možda čak i na televiziji u dovoljno komotnom formatu, u kojemu su dopuštene duže eksplikacije i monolozi - a svađati se polurečenicama s krvoločnim televizijskim jazavčarom koji je došao da te odradi, sasvim je promašeno...

Još je desetak tako kompleksnih tema pokrenuo Aca svojim floksulama, pa Dodiku uopće nije dao da odgovara, bezobrazno ga je prekidao, potcjenjivački mu se cerio, a zatim, kao vrhunac, pustio u studio vezu preko unilaterala sa sarajevskim tv-studijem, gdje je sjedio jedan bošnjački novinar, Lagumdžijin pristaša, s kojim se Dodik sudi zbog klevete, i kad je Mile vidio da mu ovoga namještaju, totalno je podivljao, valjda bi se bio digao i otišao, ali nije, i dobro da nije, jer je to uvijek krajnji poraz - novine jave da si se digao i otišao, ispadne da su se te nadjačali, a svaka druga stvar prije se zaboravi nego datum - "ono kad se Dodik digao, i izašao iz studija..."

Zašto ga je Stanković napao baš po tim temama? Nema Aca pojma o bosanskoj političkoj situaciji - ne zna on ništa ni o hrvatskoj - pa bi činjenica što se ovaj lagumdžijski pionir s Federalne televizije, volšebno ukazao u hrvatskom eteru i to u emisiji koja baš nikad ne uključuje uključenja, navodi na zaključak kako je cijela stvar bila zakuhana iz dva pravca - možda je ohrabrenje došlo i od Stipe i Stipinih, tijesno povezanih s raznim Harisovim ljudima i intersima, što sigurno nije bilo presudno, jer je očito iz aviona da su se Dodik i Silajdžić načelno sporazumjeli... Ali, zatim, i valjda glavno - tu je taj nezadovoljni, isključeni Lagumdžija, uvijek spreman na neki autodestruktivan potez. Nije li mu, naime, upravo Dodik, uz umjereniji bošnjačko-muslimanski SDA jedini prirodan partner ako misli doći na vlast, ili to uopće i ne namjerava, nego naprosto čeka lokalne izbore početkom sljedeće godine, svjestan da će pretrpjeti još jedan poraz, a onda zbilja više neće biti kadar da odolijeva prigušenim zahtjevima u svojoj stranci da se makne, pa prepusti mjesto drugima, možda manje karizmatičnim, no konstruktivnijim ljudima... Do tad će izgubiti podršku kapitalnih krugova u Sarajevu koji ga sad podržavaju, jer će oni svoje medijske interese prodati multinacionalnoj kompaniji koja neće imati razloga da opstruira Mileta, a podržava Zlatka.

Kad se sarajevski novinar pojavio na ekranu u zagrebačkom studiju, Dodik je pukao, stao se baš žestoko svađati, protestirati, derati se kao na pijaci, sve je otišlo dođavola, nadasve njegovo premijersko dostojanstvo koje tu više nitko nije čuvao - a Aca se samo kezio, vidjelo se kako trijumfira... Namamio je mamuta u zamku, gdje sad bijesno trubi, jer nije očekivao napad ćelavog, uglavnom bezazlenog trapera, koji se najvećma bavi lovom na bizamske štakore. Sad se tu moraš sjetiti Mile Đukanovića koji je također gostovao kod Stankovića. Apartni dugonja u prugastom odijelu, stari Miloševićev drugar koji je za nj pokrenuo "balvan revoluciju", rezerviste koji su gađali Dubrovnik i šverc cigaretama na kojima je srpski režim opstao, naposlijetku se odmetnuo od Slobe te zametnuo razne svoje priče, pa ga traži talijnski sud zbog krijumčarenja i zbog pogibje krunskog svjedoka kojega su u Stockholmu, u sačekuši, izrešetali iz Kalašnjikova. Prije nego je došao u emisiju, Milo se sigurno javio Stipi, koji je dolazio na Kraljičinu plažu u Miločer, koja se pruža ispred nekadašnjeg ljetnikovca Karađorđevića, gdje i Primakov, ključni Putinov oligarh, bivši šef KGB-a ima vilu, a džipovi sa specijalacima rutinski zatvore pristup kad god se "presjednik kupa". Budo Lončar također drži tu vezu, a zna se da je on po gradu lobirao za Vanju Sutlića kad je trebao postati direktor HRT-a. Možda je i neki ljubazni momak iz advance-teama unaprijed navratio da se detaljno dogovori oko formata i pitanja, pa nisu ni morala dolaziti dva đetića iz pratnje, u prugastim odijelima, da se Aci zagledaju duboko u oči i kažu - Aco, prijatelju, sve će biti kako smo se dogovorili, zar ne? To uopće nije potrebno s tipovima poput Stankovića. Možda ga je nazvao Bulajić pa rekao da je zadovoljan da Milo gostuje, i pozvao na svoju premijeru... U svemu, Milo je dobio genijalan tretman, kao da je švedski ministar vanjskih poslova. Prebacivao je nogu preko noge, dugo je razvijao svoje misli, a Aca ga nikad nije prekidao, najviše što je sebi dopuštao bilo je da se malo promeškolji, pa pokaže kako nije odumro nego, evo, novinarski funkcionira. Nije se, naravno, podrugljivo, cinično smijao kao kad je Dodika satjerao u tjesnac - a baš to bio je najružniji prizor u tom tvornom napadu, ujedno slika koja ga dobro definira. Dođe ti da mu ponoviš sve ono što mu je rekao Aca Tijanić, ali to bi bilo ružno, i ne stoji, nema to veze - to kakav je Aca Stanković, samo je njegov problem, što je već iste večeri u Dnevniku demonstrirao fenomenalni Zoran Šprajc, pravo zaštitno lice Hrvatske televizije...

STANKOVIĆ



"U 100 intervjua pitali Denisa Kuljiša zašto je tako velik novinar.
A Denis Kuljiš šuti. Pokušavali svašta. Sa ovim i onim, zasjedama i doskočicama, invektivama i šalama, ali ništa. Veliki novinar ni riječ.
Međutim od silne šutnje, od silne misli koja ga spopada Denis Kuljiš se napuhuje. Primijetiše to i novinari, odlučiše pomoći. Važan je Denis, ne bi htjeli da ode.
Pa ga pitaju: 'Denise, jesi li ti veliki novinar zato jer si onomad po naređenju vrha SKH uništio redakciju Danasa?'
Denis Kuljiš šuti. Tek blago napuhavanje veličine.
Puknut će! Zavapiše novinari, pa grozničavo dalje po biografiji doajena.
-"Denise pa je li tajna tvoje veličine u tome što si se u Globusu najebao majke onim srpskim kurvama Lovrić, Iveković, Drakulić… početkom rata koje su se usudile lajat protiv Hrvatske?"
Denis ni glasa.
-"Sigurno si velik jer su te zlatnom kašikom hranili Hrvoje Petrač, Mate Boban i Neven Barač?" -pitaše novinari.
"Velik si i zato jer u tvojem srcu ima mjesta za Tijanića i Dodika, a nema za Bosnu. Velik si i zbog osude na 6 mjeseci zatvora jer si krivotvorio službenu ispravu sve to znamo, ali daj Denise reci majke ti, u čemu je tajna tvoje veličine?", upita novinarski zdrug uglas.
Ništa ne pomaže, Kuljiš ni glasa.
I tako bi ova priča imala tužan kraj da se netko ne dosjeti da iza sedam mora i sedam planina živi glupi, ćelavi, novinar, Srbin, boksač kojega Kuljiš voli. Možda će njemu otvoriti dušu pomisliše novinari.
Tako i bi.
Kako ćelavi Srbin stade ispred Kuljiša, gorostas se otvori i otkri vječnu tajnu uspješnog novinarstva.

Na svoju i tuđu nesreću
Jeo sam govna i opet ću
Dajte mi kašiku najveću
Jeo sam govna i opet ću
Sve je u stvari ponuda
Ko plati više dobiva
Gazdina guza je najslađa
Svejedno od Dodika il Petrača
Ni ideali ni naracija
Ni trenutna inspiracija
Moja dobitna kombinacija
Koprofagija i opstipacija

…i začu se pljesak, isprva sramežljiv, tih, a kasnije sve jači i jači… .

Do dugo u noć zrakom se širio žestoki miris božanske objave. Struka bijaše sretna jer je spasila rijetku zvijerku, a glupavi Srbin još uvijek veselo maše repom dok unucima prepričava kako je otvorio veličinu.
Kao sjećanje na ovo medijsko ukazanje i dan danas u nekim krajevima Hrvatske obično utorkom ili srijedom kada se Globus pojavljuje na kioscima možete čuti ovu pjesmu:
Denis Kuljiš koprofag
Novinarstva vječni mag
Oštro pero pogled blag
Denis Kuljiš koprofag!
U spomen na sve boksače, glupave Srbe i nerealizirane voditelje

Zabilježio Aleksandar Stanković

Koprofagija - medicinski termin za konzumiranje vlastitih fekalija. Razlog bolesti nepoznat. Pretpostavlja se da konzument neobičnim ponašanjem želi skrenuti pažnju okoline na sebe
Opstipacija - otežano ili nepotpuno pražnjenje crijeva"

Ich bin ein Berliner

Drugim rečima, moje takozvano hrvatstvo, koje sam ja konkretno odbacio upravo iz tog razloga, moglo je imati smisla samo ukoliko mi u političkom smislu osigurava pravdu, život u nekakvoj manje-više pravičnoj zajednici, a što kod nas nije slučaj. Ja doista mislim radikalno - zašto biti Hrvat, budi nešto drugo, odaberi si nešto što ti bolje paše, možeš to unutar svoje zemlje napraviti, ili izvan nje. Firme za koje rade ljudi koji žive u Hrvatskoj i onako nisu hrvatske, banke u koje odlažu svoje novce i onako nisu hrvatske, provajderi komunikacija i onako nisu hrvatski, mediji koji ih informiraju i onako nisu hrvatski. Mislim, zašto bi onda insistirali na tome da budu Hrvati? Činjenica da i u Srbiji i u Hrvatskoj ljudi to čine, ne znači da oni imaju dobre razloge za to. Po mome sudu oni su u krivu, ljudi koji vjeruju da srpstvo ima još nekakvog smisla su u krivu, jednako kao ljudi koji vjeruju da hrvatstvo ima još nekog smisla, njemstvo, austrijanstvo - ja sam konkretno Austrijanac, i dakle, u krivu sam ako to austrijanstvo za mene znači nešto bitno u kulturnom, političkom smislu.

Boris Buden

Requiem

Anna Akhmatova



How I love,
how I loved to look At your chained shores,
At the balconies,
where for hundreds of years
No one has set foot.
And verily you are the capital
For us who are mad and luminous;
But when that special, pure hour
Lingers over the Neva
And the May wind sweeps
Past all the columns lining the water,
You are like a sinner turning his eyes,
Before death to the sweetest dream of paradise . . .



(How I love, how I loved to stare
At the ironclad shores,
On the balcony, where forever
No foot stepped, not mine, not yours.
And in truth you are - a capital
For the mad and luminous us;
But when over Nieva sail
Those special, pure hours
And the winds of May fly over
You past the iron beams
You are like a dying sinner
Seeing heavenly dreams.)



Requiem

Not under foreign skies
Nor under foreign wings protected -
I shared all this with my own people
There, where misfortune had abandoned us.
[1961]

INSTEAD OF A PREFACE

During the frightening years of the Yezhov terror, I
spent seventeen months waiting in prison queues in
Leningrad. One day, somehow, someone 'picked me out'.
On that occasion there was a woman standing behind me,
her lips blue with cold, who, of course, had never in
her life heard my name. Jolted out of the torpor
characteristic of all of us, she said into my ear
(everyone whispered there) - 'Could one ever describe
this?' And I answered - 'I can.' It was then that
something like a smile slid across what had previously
been just a face.
[The 1st of April in the year 1957. Leningrad]

DEDICATION

Mountains fall before this grief,
A mighty river stops its flow,
But prison doors stay firmly bolted
Shutting off the convict burrows
And an anguish close to death.
Fresh winds softly blow for someone,
Gentle sunsets warm them through; we don't know this,
We are everywhere the same, listening
To the scrape and turn of hateful keys
And the heavy tread of marching soldiers.
Waking early, as if for early mass,
Walking through the capital run wild, gone to seed,
We'd meet - the dead, lifeless; the sun,
Lower every day; the Neva, mistier:
But hope still sings forever in the distance.
The verdict. Immediately a flood of tears,
Followed by a total isolation,
As if a beating heart is painfully ripped out, or,
Thumped, she lies there brutally laid out,
But she still manages to walk, hesitantly, alone.
Where are you, my unwilling friends,
Captives of my two satanic years?
What miracle do you see in a Siberian blizzard?
What shimmering mirage around the circle of the moon?
I send each one of you my salutation, and farewell.
[March 1940]

INTRODUCTION
[PRELUDE]

It happened like this when only the dead
Were smiling, glad of their release,
That Leningrad hung around its prisons
Like a worthless emblem, flapping its piece.
Shrill and sharp, the steam-whistles sang
Short songs of farewell
To the ranks of convicted, demented by suffering,
As they, in regiments, walked along -
Stars of death stood over us
As innocent Russia squirmed
Under the blood-spattered boots and tyres
Of the black marias.

I

You were taken away at dawn. I followed you
As one does when a corpse is being removed.
Children were crying in the darkened house.
A candle flared, illuminating the Mother of God. . .
The cold of an icon was on your lips, a death-cold
sweat
On your brow - I will never forget this; I will gather

To wail with the wives of the murdered streltsy (1)
Inconsolably, beneath the Kremlin towers.
[1935. Autumn. Moscow]

II

Silent flows the river Don
A yellow moon looks quietly on
Swanking about, with cap askew
It sees through the window a shadow of you
Gravely ill, all alone
The moon sees a woman lying at home
Her son is in jail, her husband is dead
Say a prayer for her instead.

III

It isn't me, someone else is suffering. I couldn't.
Not like this. Everything that has happened,
Cover it with a black cloth,
Then let the torches be removed. . .
Night.

IV

Giggling, poking fun, everyone's darling,
The carefree sinner of Tsarskoye Selo (2)
If only you could have foreseen
What life would do with you -
That you would stand, parcel in hand,
Beneath the Crosses (3), three hundredth in
line,
Burning the new year's ice
With your hot tears.
Back and forth the prison poplar sways
With not a sound - how many innocent
Blameless lives are being taken away. . .
[1938]

V

For seventeen months I have been screaming,
Calling you home.
I've thrown myself at the feet of butchers
For you, my son and my horror.
Everything has become muddled forever -
I can no longer distinguish
Who is an animal, who a person, and how long
The wait can be for an execution.
There are now only dusty flowers,
The chinking of the thurible,
Tracks from somewhere into nowhere
And, staring me in the face
And threatening me with swift annihilation,
An enormous star.
[1939]

VI

Weeks fly lightly by. Even so,
I cannot understand what has arisen,
How, my son, into your prison
White nights stare so brilliantly.
Now once more they burn,
Eyes that focus like a hawk,
And, upon your cross, the talk
Is again of death.
[1939. Spring]

VII
THE VERDICT

The word landed with a stony thud
Onto my still-beating breast.
Nevermind, I was prepared,
I will manage with the rest.

I have a lot of work to do today;
I need to slaughter memory,
Turn my living soul to stone
Then teach myself to live again. . .

But how. The hot summer rustles
Like a carnival outside my window;
I have long had this premonition
Of a bright day and a deserted house.
[22 June 1939. Summer. Fontannyi Dom (4)]

VIII
TO DEATH

You will come anyway - so why not now?
I wait for you; things have become too hard.
I have turned out the lights and opened the door
For you, so simple and so wonderful.
Assume whatever shape you wish. Burst in
Like a shell of noxious gas. Creep up on me
Like a practised bandit with a heavy weapon.
Poison me, if you want, with a typhoid exhalation,
Or, with a simple tale prepared by you
(And known by all to the point of nausea), take me
Before the commander of the blue caps and let me
glimpse
The house administrator's terrified white face.
I don't care anymore. The river Yenisey
Swirls on. The Pole star blazes.
The blue sparks of those much-loved eyes
Close over and cover the final horror.
[19 August 1939. Fontannyi Dom]

IX

Madness with its wings
Has covered half my soul
It feeds me fiery wine
And lures me into the abyss.

That's when I understood
While listening to my alien delirium
That I must hand the victory
To it.

However much I nag
However much I beg
It will not let me take
One single thing away:

Not my son's frightening eyes -
A suffering set in stone,
Or prison visiting hours
Or days that end in storms

Nor the sweet coolness of a hand
The anxious shade of lime trees
Nor the light distant sound
Of final comforting words.
[14 May 1940. Fontannyi Dom]

X
CRUCIFIXION

Weep not for me, mother.
I am alive in my grave.

1.
A choir of angels glorified the greatest hour,
The heavens melted into flames.
To his father he said, 'Why hast thou forsaken me!'
But to his mother, 'Weep not for me. . .'
[1940. Fontannyi Dom]

2.
Magdalena smote herself and wept,
The favourite disciple turned to stone,
But there, where the mother stood silent,
Not one person dared to look.
[1943. Tashkent]

EPILOGUE

1.
I have learned how faces fall,
How terror can escape from lowered eyes,
How suffering can etch cruel pages
Of cuneiform-like marks upon the cheeks.
I know how dark or ash-blond strands of hair
Can suddenly turn white. I've learned to recognise
The fading smiles upon submissive lips,
The trembling fear inside a hollow laugh.
That's why I pray not for myself
But all of you who stood there with me
Through fiercest cold and scorching July heat
Under a towering, completely blind red wall.

2.
The hour has come to remember the dead.
I see you, I hear you, I feel you:
The one who resisted the long drag to the open window;
The one who could no longer feel the kick of familiar
soil beneath her feet;
The one who, with a sudden flick of her head, replied,

'I arrive here as if I've come home!'
I'd like to name you all by name, but the list
Has been removed and there is nowhere else to look.
So,
I have woven you this wide shroud out of the humble
words
I overheard you use. Everywhere, forever and always,
I will never forget one single thing. Even in new
grief.
Even if they clamp shut my tormented mouth
Through which one hundred million people scream;
That's how I wish them to remember me when I am dead
On the eve of my remembrance day.
If someone someday in this country
Decides to raise a memorial to me,
I give my consent to this festivity
But only on this condition - do not build it
By the sea where I was born,
I have severed my last ties with the sea;
Nor in the Tsar's Park by the hallowed stump
Where an inconsolable shadow looks for me;
Build it here where I stood for three hundred hours
And no-one slid open the bolt.
Listen, even in blissful death I fear
That I will forget the Black Marias,
Forget how hatefully the door slammed and an old woman
Howled like a wounded beast.
Let the thawing ice flow like tears
From my immovable bronze eyelids
And let the prison dove coo in the distance
While ships sail quietly along the river.
[March 1940. Fontannyi Dom]



FOOTNOTES

1 An elite guard which rose up in rebellion
against Peter the Great in 1698. Most were either
executed or exiled.
2 The imperial summer residence outside St
Petersburg where Ahmatova spent her early years.
3 A prison complex in central Leningrad near the
Finland Station, called The Crosses because of the
shape of two of the buildings.
4 The Leningrad house in which Ahmatova lived.

Translated by Sasha Soldatow



If someone someday in this country
Decides to raise a memorial to me,
I give my consent to this festivity
But only on this condition - do not build it
By the sea where I was born.....
Build it here where I stood for three hundred hours.
U Sankt Peterburgu je krajem 2006. godine postavljen veliki spomenik pred zatvorom gde je pesnikinja donosila pakete sinu i mužu. Ovo sam negde pročitala. "Donosila pakete" - to ne zvuči dovoljno snažno.
U san mi se uvlači ilustracija sa brodom.

Anna Livia 04.01.2008. 03:29

Na dodjeli Pritzkerove nagrade Zahi Hadid, u Petrogradu se u Ermitažu okupilo distingvirano društvo. Thomas J. Pritzker, predsjedik The Hyatt fondacije, obrazlažući nagradu Zahi odjednom se prisjetio Ahmatove:
The soul of Russia and of the Russian people is carried in its poetry. And this great city, St. Petersburg, has its own poet, a woman who suffered in diffi cult times, and who gave voice to all the beauty, grandeur and courage that was St.Petersburg, from Empire to Revolution, to Seige. So tonight, St. Petersburg’s Poet Laureate, Anna Akhmatava and Zaha Hadid meet, here, in the halls of the Hermitage. Akhmatava saw the city as ethereal. She saw its buildings touching eternity, and dancing with the landscape, anticipating Zaha Hadid’s production of the Ballet Meta-Polis.
(,,,)
She is an architect whose buildings are shadows emerging out of landscapes. And thus it is fitting to celebrate her with the words of Akhmatova, who speaks to her beloved St. Petersburg:
Our separation is imaginary:
We are inseparable,
My shadow is on your walls,
My refl ection in your canals,
The sound of my footsteps in the Hermitage halls . . .
Zaha Hadid choreographs land, space, structure, and person, so that each is inseparable from the other, and each calls to the other,
My Shadow is on your walls,
My reflection in your canals.
Ladies and Gentlemen, tonight it is the footsteps of Zaha Hadid that are heard in the Hermitage halls.
I tako, sjedi Zaha u Ermitažu, prima Pritzkera, sluša laude u kojima odzvanjaju koraci Ane Ahmatove, a do nje, kao predsjednik Pritzkerova žirija, sjedi The Lord Rothschild!
Što ti je sudbina: sjediš do lorda Rothschilda, a uspoređuju te s Ahmatovom.
Kakav ignorantski svijet!
(BTW, kad već spominjem Zahu Hadid i Ermitaž, nije zgorega spomenuti se i sljedećih prezimena: Quarengi, Rastrelli, Rossi, von Klenze, Stasov. Oni su naime gradili Ermitaž.)

2. siječanj

NIKOLA ŠOP & EDO MURTIĆ



Na današnji dan umrli su Nikola Šop i Edo Murtić; prvi 1982., drugi 2005. godine.
Pretragom Interneta, o Šopu i Murtiću ne ćemo puno saznati: mi smo Hrvati imbecilan narod i ovdje se od stoljeća sedmog nije rodio nitko koga bi ovdašnji poštovali: ne postoji niti jedna jedina osoba u povijesti Hrvata oko koje bi postojao nacionalni konsenzualni minimum uvažavanja, ili barem obzira! Iz ovoga grada, kao i iz povijesti ovoga naroda, može otići bilo tko a da to Hrvati ne primjete, ili barem da ne daju primjetiti da im nedostaje!
Zašto bi itko, googlajući, saznao išta o bilo kome u ovoj idiotskoj zemlji, ako već nije riječ o bagri: kriminalcima, govnožderima (kako je Krleža zvao špiclove), droljama ili kurentnoj političkoj nomenklaturi?! Zašto bi itko, drugim riječima, o nama mogao saznati bilo što osim kao o bagri!?
Uostalom, tko bi se i poduhvatio sastavljanja enciklopedijskih natuknica Wikipedije o znamenitim Hrvatima i toj njihovoj tisućljetnoj kulturi? Ta, dobar dio inteligencije obrazovane u drugoj polovici XX. stoljeća ionako misli da je svaki takav čin nacionalistički anakronizam, dakle kulturnopovijesno passé, dok su 'nacionalno senzibilizirani' akademski građani ili polupismeni ili naprosto pijani.
Ne da mi se dalje...Kreteni.

Bilo kako bilo, na današnji su dan umrli Šop i Murtić, dobri ljudi, veliki umjetnici.
Naravno, pokušate li nabaviti Šopovo remek-djelo 'Astralije' - recimo kao poklon veleposlaniku Britanije, koji izvrsno govori hrvatski i koji bi zacijelo rado pročitao ono najbolje od jednoga od najboljih hrvatskih pjesnika - suočit ćete se s nemogućom misijom, baš kao da na netu pokušate pronaći Murtićevo djelo veće od 600 pixela!
Opet počinjem... naprosto ne mogu misliti o tim ljudima, a da se istodobno ne suočim s nevjerojatnom hrvatskom ignorancijom.
Suprotivu njoj, pišem ovu posvetu dvojici genija čija su mi djela život učinila smislenijim, ili barem manje besmislenim, čak i u ovom, za život inače nepogodnom podneblju.



Nikola Šop

KUDA BIH VODIO ISUSA

Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te da ti
jedno obično odijelo skroji.
I obućaru malom koji svu noć kuje
oštre čavle u teški poplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.
Zatim čovjeku koji šešire pravi
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.
Onda ćemo poći u krčmu kraj grada
koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada,
bacaju čaše i šešire na pod.
Prvi krik pijetla bit će britka strijela
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.
A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
šešir i aureola.



MOLITVA ZA VEDRU SMRT

Daj mi, o Bože, da zaspim nasmijan
radošću sitih prepelica,
pod kruškom zrelom, u hladu slušajući
sve dalju pjesmu bijelih žetelica.
I uzglavlje mi daj od svježeg, mladog sijena.
I pokrov od biserne rose nanizan.
O daj mi da umrem u mirisu žita i trave,
kad budu sva polja pokošena.
Tada još jednom da ravnicom rodnom
vidim žetelice ko golubice bijele.
Kućerke daleke i u dvorištima krošnje tamne,
gdje stare bake dugo u noć prele.
I plodovi zreli neka tad zatutnje oko mene,
sa grana koje sve tiše šumore.
O Bože, i neka u ponoć dođu u travi skrivene
krijesnice tihe i za moju dušu dugo gore

Pookin radikalni optimizam

Pooka je radikalni optimist. Što to znači? Hm...da vidimo.
Pooka se nedavno bavio radikalnim zlom. Kako je Pookin kućni lar Immanuel Kant, radikalno zlo onda treba shvatiti kao zlo koje ne činimo iz osobne koristi ili užitka, nego iz principa; o tome je li Zlo privatio boni, lišenost Dobra, ili postoji neka pozicija za zlo, pa i u samom Bogu, kao kod Schellinga, nije sada važno. Važno je to da znamo tko nam je neprijatelj i da je Zli ontološka činjenica.
Evo kako se s tom činjenicom nosi Pooka, pa će nam radikalni optimizam, toliko potreban u novogodišnjim čestitkama, sam po sebi biti jasan, prisan i neupitan:

'Tko u mladosti nije bio ljevičar - taj nije čovjek, tko u starosti nije desničar - taj je glup.' - dobio sam kao odgovor na priznanje da imam ekstremnu averziju prema ljudima koji profitiraju na financijskim tržištima i brane očigledno nepravednu i opasnu ulogu tih tržišta ovakvih kakva su sada. Nasmijao sam se, šala ima stila. Apokalipsa ili ne, prekasno je ili nije... ne znam, stvarno ne znam. Ali ovi 'crni' humanoidni opnokrilci u latexu su već danas u defenzivi, to znam. I mislim da je bolje biti glupi stari ljevičar nego neki mudri desničar, pun životnog iskustva obojenog konačnim premazom ciničnog prihvaćanja nepravde kao nužnosti i 'I told you so!' stavom kojim zlurado pozdravlja svaki poraz ljudske solidarnosti.
Vidi ovo... '98. godine je u Škabrnji dječak ostao bez noge jer je ugazio na paštetu koju smo mi (AKD Mungos) ostavili iza sebe. Zbog loše vođenih zapisnika i pozicije mine točno na crti između dvije trase (dva pirotehničara) nije se moglo sa sigurnošću tvrditi kome je mina ostala. Ali postojalo je neko prešutno prihvaćanje da je riječ o ovom mom bivšem kolegi. Prije svega toga, taj je čovjek za sebe govorio da je dobar, da nije nikoga prevario u životu, da je pomagao svima, da on ne može biti drugačiji i da mu to više vrijedi od svog novca na svijetu. I bio je nekako takva osoba, bar na prvi do stoti pogled, imao je smisla za humor i zdravu seljačku pamet kojom se ponosio iako je bio inžinjer građevine. Nakon toga užasa u Škabrnji, gotovo odmah je promijenio svjetonazor i govorio kako treba zajebati koga god možeš, da nema koristi od poštenja, da su ljudi psi koji samo čekaju da netko padne u nemilost pa da ga rastrgaju i tako dalje u tom stilu. Znači, jedan propust koji je lako opravdati (jer što god da napraviš u razminiranju, UVIJEK ostaje mogućnost da pogineš ili da ostaviš minu iza sebe), uz to da je mina bila na sred staze koju su godinama koristili mještani, a i mi... jer je smatrana sigurnom, nabijeni makadam, svakodnevni prolasci motokultivatora, totalna zagađenost metalom... jedan propust koji je objektivno bio (po mom sudu) i neizbježan, njegova savijest nije mogla provariti. I da bi izbjegao buđenje u krivnjom zatrovanom svijetu, on je taj svijet redefinirao i svoju odgovornost prenio na 'sistem'.
Mislim da Kangrga nije bio ni glup ni loš čovjek.
Ja znam da iritiram svojim radikalnim optimizmom... pa evo: ti, Nemanja, sudjeluješ u bitci koju smo (jeli, jes' ti naš ili njihov? :) prema propagandnim tvrdnjama, neizravnim sugestijama (puno gore), subliminalnim porukama u medijima i ostalim defetističkim podmetanjima neprijatelja, mi navodno već unaprijed izgubili. Ja te neću prijaviti zbog ovog malog ideološkog zastranjenja, ali kad pukne puška... i ti na barikadi pored mene, crn od gareži detoniranog eksploziva, gladan i žedan, sa ožiljcima od preživjelih napada bojnim otrovima plikavcima, tifusom prorijeđene kose i u uniformi koja udomljava pola milijuna ušiju (vašaka), gledaš tenk koji nam prilazi, držiš nesigurno bocu od pive koju sam ja napunio benzinom i začepio krvavim odmotanim zavojem koji sam skinuo sa grudi tako da mi se rupa zbog koje mi je pneumotoraksom kolapsiralo lijevo plučno krilo jasno vidi ispod selotejpa... govoriš meni: 'pooka... nemaš šanse da prebaciš tu deku (čebe) preko kupole onog tenka, ubit će te ko zeca... nemaš daha ni da pošteno sažvačeš hranu takav bez zuba, a ne da trčiš sa dekom sto metara pa da je još i prebaciš preko tenka... ima još bitaka pred nama... ajde da tom bazukom koja ti donosi sreću jer ti je poklonila ona časna sestra što je uništila dvadeset tenkova... u stvari, ispala joj je sa zvonika i pogodila te u zube... što je mogla reći nego da se poklonjenom konju ne gleda u zube... ajde da s njom gađamo onu trafiku, to će odvratiti pozornost tenkista, znaš da je puna cigareta... pa zar ti nije jasno da su nas ostavili ovdje da ih samo usporimo... znaš što to znači... ne želim poginuti k'o neki bedak kojeg je poručnik bivši zaštitar ostavio samo da može nacrtati imaginarnu liniju obrane na karti!'
ja te gledam nijemo, hroptim dok teško dišem pa kažem: 'Jel si so šisiš defesisam!? Žao mi je, Semanja... srijavis ću se komesasu... sjećaš se osih laseks anđela, a? Samo da basim seku na senk sa ću ja sebe sred srijeljački sos! no pasaran, Semanja!' I ti mene gledaš kako pognut posrćem prema onom tenku sa dekom u ruci... pa gledaš onu pivsku bocu... i misliš: 'E jebiga, bar ću zajebat pola miliona ušiju kad se počnem hladit...' pa preskočiš barikadu, stigneš mene i uhvatiš me ispod ruke dok ja kašljem krv i pođemo ravno prema tenku. Tenk stane, otvori se poklopac od vozaća ispod kupole i izviri ona časna sestra. 'Hvaljen Isus i Marija, drugovi!' - vikne ona... 'Lako je tako... pijani glavinjate... i to sa dekom, da ne bude tvrdo kad opadnete, a? Bogami će komesar da čuje za ovo!'

pooka 01.01.2008. 10:39