NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Baš me zanima kaj mislite...

Smiju li se ruštiti kuće u kojima je živio klasik Miljenko Jergović?



Komentira meni Halter ovako:

- Problem s Cvjetnim je kristalno jasan: arhitektonski nevažne kuće (poput ove o kojoj je riječ), treba rušiti i na njihovom mjestu iznova graditi i to po mogućnosti arhitektonski vrijedne interpolacije. Koliko je ovaj projekt takav, drugo je pitanje. No, ako je i prosječan, napredak je u odnosu na sadašnje stanje. Ono što je u projektu neprihvatljivo jest smanjenje pješačke zone radi ulaska u garažu iz Varšavske. To, naprosto, nije prema pravilima struke i ustupak je gradnji na uštrb građana. Dobit od interpolacije ne može poništiti taj gubitak, jer su raznorodni. I to je živa istina. Argument da se kuću ne smije rušiti jer je u njoj živio pjesnik naprosto je smiješan.

Na što sam ja njoj odgovorio na jedini mogući način:

- Hvala Halter! Pametno. I, inspirativno...Jer dala si mi ideju za novi konkurs:
Smiju li se ruštiti kuće u kojima je živio klasik Miljenko Jergović?
To ću postaviti kao pitanje Vaseljeni, pa bih volio da se svojim prilozima okušate i u toj izazovnoj i nimalo lakoj tematici. Jer...

Eto kako smo Halter i ja, zajedničkim snagama, tijekom brain-storminga na popodnevnom team-buildingu sinergijski sintetizirali temu A, klasik Miljenko J., i temu B, rušenje starih i interpolacija novih građevina u urbano tkivo grada Zagreba.

Dakle, ako smo mi mogli u jednom koraku spojiti Milenka, doduše ne paroha nego klasika, i urbanizam, doduše parohijalnog a ne metropolitanskog tipa, što vi ne biste mogli napisati kakvu pričicu o tome smiju li se ili ne - i zašto! - ruštiti kuće u kojima je živio klasik Miljenko Jergović, pa sve ako se na njihovom nenadomjestivom mjestu izgrade vučurevićevski još lepši i stariji spomen-domovi na živućeg i neumrlog klasika!

Jasno, ne bi se trebalo ograničiti na Zagreb, nadasve ne nakon što smo već objavili Banjčevu poemu "April ili Memorijalni centar Miljenko Jergović":

Kuljiš o Horvatinčiću

VERLUST DER MITTE



Piše: Denis Kuljiš

U Srbiji demonstriraju jer ne žele da se promijeni status Kosova. U Hrvatskoj demonstriraju jer ne žele da se promijeni izgled zagrebačkog Cvjetnog trga. I jedni i drugi htjeli bi da stvari ostanu nepromijenjene, iako postojeće stanje nije idealno - daleko od toga.

Zašto su u bivšoj Jugoslaviji uvijek tako jaki otpori promjenama i modernizaciji? Dok se cijela Istočna Europa tresla zahvaćena groznicom antikomunizma, u Hrvatskoj si osamdesetih imao Šuvarov pokušaj reboljševizacije partije, a devedesetih u Srbiji Miloševićevu obnovu unitarističkog jugoslavenstva, što je samo izvana poprimilo oblik velikosrpske ideje. Dok je Sloba vladao, bio je to normalni komunistički režim, on je bio komunistički diktator, a njegova žena komunistički fanatik i svi ministri obraćali su mu se s "druže Miloševiću", osim Ace Tijanića, koji je znao da je izgubljen ako se barem malo ne distingvira, premda je Šef zarežao svaki put kad bi mu rekao - "gospodine predsedniče". Danas Miloševićeva demokratska opozicija i beogradski liberali u Moskvi demonstriraju pravoslavno jedinstvo istočnjačkog antimodernizma, a u Zagrebu, lijevo, liberalno građanstvo i alternativci pokušavaju zaustaviti prodor kapitalizma u gradski centar, te spriječiti luksuznu gradnju koja će sirotinju, a zapuštene dućane zamijeniti raskošnim magazinima te atmosferu ovog provincijskog gnijezda napokon pretvoriti u normalni ugođaj jedne tranzicijske provincijske metropole.

Prava provincija - to nije mala stvar. Dok je Zagreb bio austrougarska provincija na Balkanu, razlikovao se od Balkana - u provinciji živa su sva civilizacijska dostignuća glavnih kulturnih središta, koja se tu, doduše, prenose sa zakašnjenjem, u skromnim razmjerima i uz doslovnost, pretjeranu revnost u oponašanju izvornika, no istinski reprezentativna, kao što je, primjerice, zagrebački Glazbeni zavod, malena, lijepa, akustički vrsna verzija bečkog Musikveraina, prikladna za komorni orkestar. Susjedna kavana "Corso" bila je sjajna replika centralne bečke kavane "Central" - znači koncert, pa kapučino, prava bečka institucija... Pio se i u zagrebačkom "Corsu", što spominju Matoš i Krleža. Nije to bog zna što - civilizacija, provincijska.

"Corso" se održao do sedamdesetih godina u uzvornom izgledu, ali nevjerojatno ruiniran. Federi su virili iz naslonjača, gospođa u zapišanom toaletu u podrumu, izgledala je kao da je ispala iz Fellinijeva "Satyricona", a u polukatu izvodio se poslije ponoći strip-tiz. Onda su komunisti potegli ultimativno oružje - angažirali su za preuređenje jednog modernista, brilijantnog Vjenceslava Richtera, arhitekta i urbanista koji je teoretski zasnovao "sinturbanizam" futurističkih mega-gradova, te pokrenuo Exat 51, prvu skupinu umjetnika moderne i apstraktne umjetnosti iza željezne zavjese. Od "Corsa" on je napravio jezivu piceriju budućnosti, a kad su ga stali zbog toga napadati, zlovoljno je promrmljao: "Pa zašto su mene uopće angažirali? Ja nisam nikad u životu sjedio po kavanama, tko za to ima vremena?"

Kad je riječ o ustroju gradova, urbanisti - svi su školovani na idejama Bauhausa - pripadaju dvijema školama mišljenja. Jedni smatraju da treba graditi neupadljive položene paralelopipede, drugi, da su bolji erektirani, uspravni. A jedni i drugi smatraju da je zadatak arhitekta isključivo da taj kvadar iznutra organizira - urbanist će ga smjestiti u prostor. Ako se gradi kakva divna nova gradska četvrt poput zagrebačkog Zapruđa, Novog Beograda ili Novog Sarajeva, pa se polazi od prazne šperploče obojane u zeleno, na koju po volji možeš rasporediti idealna stabalca od spužve na čačakalicama, drvene cigle na maketi polagat će se uzdužno, niz avenije od četriri prometna traka, ili uspravno, u klastere, kako bi takav Grad Sunca što više nalikovao jednoj od izvornih fantazmi praoca, Charlesa-Edouarda Jeanneret-Grisa, koji je uzeo nom ne guerre - Le Corbusier. Gdje god se ta utopija realizirala, pretvorila se brzo u slam na gradskoj periferiji: mračni hodnici puni dječjih bicikla i kržljavih rododendrona, neispravnih veš-mašina i rezervnih koljena dimovoda za peći s krutim gorivom, a uz otirač, obavezno odložene karirane pustene papuče...
Položeni paralelopiped ima još i tu manu da je njegovo prizemlje beskorisno - kakav god tu otvoriš dućan, propadne, jer tim četvrtima nitko ne prolazi, dok se uz novogradnje zadržavaju jedino čopori huligana. Stvar je zamišljena za automobil, zdanja su okružena nepreglednim ledinama s usahlom travom, gdje tek škripi poneka nepodmazana dječja vrteška. Cio taj urbanistički ugođaj proizvod je socijalizma, ali koncept je nastao u pretfašističkoj Njemačkoj, u školi koja se okitila imenom Bauhaus (Građevina).

Osnovana u industrijskom sjedištu Dessau (tvornica Junkers - Štuke i bojleri), škola je propisivala funkcionalizam, dakle odsustvo ornamentike, vidljiv beton na pročelju gole, neobojane fasade, isključivo geometrijskog oblika, te gigantizam kao mjeru idealnih proporcija. Industrijska klasa trebala je živjeti u takvim kućama što oponašaju estetiku teške industrije, umjesto da se stiska u svojim primitivnim kućercima nalik na vikendice, s trulim plotom, malim voćnjakom i kavezom za kuniće. Kad je rat opustošio gradove, a milijuni napustili sela, bio je to jedini praktični pristup za masovnu obnovu i izgradnju, što je ubrzo unakazilo većinu europskih motropola. Arhitekti se od te modernističke bolesti brzo liječe - daj ti njima dovoljno novaca za neku prestižnu gradnju, banku ili bogatašku kuću, pa neće odoljeti da sve ne nakite s milijun dopadljivih kerefeka, a zahtijevaš li minimalizam, jer se ne želiš prostituirati buržaoskim estetizmom, financijski će te upropastiti nepreglednim monokromatskim površinama od dragocjenih materijala.

Firenza je načinjena od cigle, pa lijepa i nepotrošena, stoji već pet stotina godina. Idealni gradovi od armiranog betona koje su projekirali arhitekti zaluđeni totalitarnim vizijama "funkcionalizma" - za manje od sto godina postaju odvartne ruine, koje moraš ukloniti dinamitom. U današnje doba permisivnosti, takva urbanistička represija i preskriptivni pristup pitanjima životnog stila, više ne dolazi u obzir - ne možeš je nametnuti kao diktat vlasti, koju bi javnost morala prihvatiti u ime progresa. Zato sad urbanisti koji su izašli ispod Le Crbusierova šinjela, moraju iznaći drugo uporište, steći novi legitimitet. Jedan od najvećih paradoks toga angažiranog urbanizma, koji je na noge digao zagrebački lump da demonstrira protiv modernizacije gradskog centra jest što korbizijeovci, koji su svojim čudovišnim gradnjama uništili periferiju, sad pokušavaju naći pribježište u centru grada, gdje sad u svakoj pojedinosti žele očuvati arhitekturu19. stoljeća, pa je brane s istim fanatizmom s kojim su je ranije napadali i rušili! Svi ti takvi modernisti, uostalom, imaju svoje studije u moderno obnovljenim starim zgradama u centru, stanuju u vilama, a njihovi projekti namijenjeni masi, razne poticane stanogradnje, i dalje se realiziraju u pripizdini, banlieu, koju će nastaniti Vlaji, Alžirci ili, kao u Beogradu, Kinezi, vojska kontrarerevolucije, što će naposlijetku pomesti sve građanske vrijednosti, uključujući tu i ljevičarski idealizam srednje klase.

"Mi nismo nikad bili provincijalci", tvrdi moja žena, koja pri tom misli na Zagrepčane, pa objašnjava kako se, otišavši u New York sredinom osamdesetih, našla na jednom partyju kod Fordovih, vlasnika agencije "Elite" - a to je nevjerojatno elitna škvadra - pa smjesta ustanovila da prati iste novine, knjige, autore i filmove, kao bilo tko od njujorških snobova koji se tada zatekao u njihovoj milijunaškoj kući na Upper East Sideu. Ali baš to i jest moja predoždba o provinciji, kažem, provincija je velika stvar, znači da si u dosluhu s centrom, sve znaš, sve pratiš, važno ti je da ne ispadneš iz okvira koji omeđuje civilizaciju. Osim Rima i provincije, postoje još samo barbari... Provincija nije isto što i kolonija - kolonizatori svoje običaje primjenjuju samo u klubu, a izvan njega preuzimaju lokalnu kulturu - uče jezik, djecu povjeravaju urođenicama, kao što su to učinili Kiplingovi roditelji s nesagledivim literarnim posljedicama, a desegnu vrhunac kad i sami postanu dio domaće egzotike, kao Lawrence od Arabije.

Zagrebačka civiliziranost zasniva se na provincijalizmu, oponašanju centra, a to je izvanredna tekovina, samo što moraš na tome stalno raditi i podržavati formu - znači, ako je Beč izgradio golemu podzemnu garažu ispod Opere, morali bismo i mi, a ako je preko puta svoje Katerdrale, na svom Trgu bana Jelačića, na Grabenu, podigao nevjerojatno moderno, modernističko zdanje Haas Hausa, valjda bismo i mi trebali realizirati tu Podreccinu skromnu modernu gradnju, koja je izazvala uzbunu kao prvo djelo jednog čuvenog europskog arhitekta poslije Hermana Bollea koje bi se doista moglo ostvariti u Zagrebu.

Protest protiv te zgrade, navodno, nije protest protiv modernosti i kapitalizma, nego ustanak protiv neregularnih pothvata gradske vlasti, dirigiranih urbanista i korupcije gradske uprave. Zašto se onda ne bune jer gradske vlasti namjeravaju sagraditi dva nova stadiona po cijeni od 200 milijuna eura - to se čini financijski nusporedivo većim problemom? Zašto se ne bune što se glavni gradski trg redovno nagrđuju smrdljivim sajmenim brvnarama gdje se peku kobasice i toči pivo, a izgledaju kao nastambe iz rodnog kraja člana gradskog poglavarstva za kulturu? Zašto prosvjednici ne prosvjeduju što je kavana "Corso", sakrosantna ustanova agramerske uljudbe, zatvorena već sedam godina, pa se ispred nje, u najužem centru gradu, parkiraju tri automobila gradskog pročelništva za kulturu, nego prosvjeduju protiv podzemne garaže za tristo ili šesto auta, koji bi se uklonili s ulice? Prosvjednici kolektivno nisu profil koji ide na koncerte u Glazbenjak i, poslije, na kavu "Corso". Oni se ne bore za tu stvarnu prošlost, njeno oživljavanje, nego za virtualne tekovine egalitarizma i druge neostvarene iluzije. I. M Pei je za Miterranda u dvorištu Louvrea napravio blasfemičnu staklenu piramidu - a Miterrand je bio socijalist, ali kozmopolitski, velegradski, a ne parohijalni, provincijski postsocijalist podložan balkanskim deluzijama.

ZVONIMIR BERKOVIĆ

PISMO VLADKU MAČEKU

...nemojte reći da nije tako, jer sumnjam da ste nešto bolje mogli tada smisliti!


Pismo koje slijedi, a naročito dramolet: razgovor Kneza Pavla i dr.Vladka Mačeka, jednostavno je remek-djelo. Nije to pretjerano tvrditi. Nipošto. Dapače, problem je u tome da Zvonimir Berković ovo svoje pismo nikada neće prepisati u scenarij niti snimiti kao film. Tome nije krivo vrijeme ni osobno životno iskustvo Zvonimira Berkovića, koji će u jednom intervjuu kazati da su se svi njegovi životni projekti, pa i intimni, izjalovili. Ne, Berković bi obmanuo sebe kad bi to tako obrazložio. Riječ je o tome da je Berk snimio "Rondo" u svojoj tridesetosmoj godini, dakle da se kraj nazreo na samom početku: baš kao rondo, sve je bilo samo varijacija osnovne melanholične teme. Vječno ponovno došašće bila bi prva lopta; ono što iznenađuje, pa možda i fanove Davida Lyncha, jest činjenica da i Lynch sve češće ponavlja da je njegovo stvaralaštvo poput glazbe, opetovanje istog motiva.
To bi se slagalo s tezom Benedetta Crocea; već je Pater, 1877, tvrdio da sve umjetnosti teže položaju glazbe, koja je sam oblik. Glazba, stanja sreće, mitologija, lica koja oblikuje vrijeme, stanoviti sumraci, stanovita mjesta, žele nam nešto reći, ili su nam rekli nešto što ne bi valjalo da zaboravimo, ili će nam upravo reći nešto; ta blizina objave, koja se ne događa, možda je estetska činjenica., rekao je Borges u eseju 'Zid i knjige'.
Ta blizina objave, koja se ne događa, rekao bih ja, naša je povijest: suton Zapada.
I kao što Hamlet cijelu jednu dramu predugo oklijeva osvetiti smrt svoga Oca, tako Bog već cijelu jednu povijest predugo oklijeva osvetiti smrt svoga Sina.
Quod erat demonstrandum, Berković je iskupljen: njegova melankolija nimalo nije njegova privatna stvar, a najmanje krivica.
Dixi, et salvavi animam tuam.



Moj Predsjedniče!

Možda ćete se lakše odlučiti da pročitate ovo pismo ako Vas podsjetim da ste se već susretali s nekim mojim radovima. Spominjao sam Vas i pozivao se na Vas u mnogim kolumnama, a kada su književnik Nino Škrabe i Vaš sin Andrej sastavljali zbornik "Maček izbliza", dao sam im oveći prilog pod naslovom "Maček moje mladosti". Iako taj tekst nije imao epistolarnu formu, završavao je direktnim obraćanjem. U oproštajnom stupcu oslovio sam Vas sa Zbogom, Predsjedniče i zahvalio za sve što ste značili mom tati, dobrom i vrijednom čovjeku, ispravnom i uspravnom privatnom činovniku, stamenom Hrvatu i uvjerenom mačekovcu.

Unatoč tom davnom zbogom, čini mi se da moramo nastaviti korespondenciju. Imam, naime, nepodnošljiv osjećaj da ste Vi jedna od malobrojnih konstanti u mom životu. Rasprave o Vama starije su od svih mojih umjetničkih i profesionalnih polemika. Te su rasprave počele u mojoj 15. godini i u njima sam do dana današnjeg uvijek branio Vašu stranu.

Prvi s kojim sam se zbog Vas prepirao bio je moj stric, svećenik i ustaša. Nije Vas volio: Bože kako Vas nije volio. Kad je ubijen (nepoznatog datuma i na nepoznatom mjestu, ali u poznatim okolnostima), nastavio sam slične razgovore s pripadnicima svih kasnijih ideoloških grupacija ( partizana, udarničkih kolektivista,samoupravnih proizvođača, anacionalnih demokrata, nacionalno svjesnih boljševika i napokon Tuđmanovih historičarskih hobista). Svima je zajedničko da misle kako ste trebali u presudnim momentima ratnog zuluma postati kvisling: neki to misle zato što u tu vrstu spadate, drugi baš zato što tamo ne spadate, ali u svakom slučaju učinili biste fašistički režim ili racionalnijim ili humanijim. Zadnji okršaj imao sam s jednim od najboljih svojih prijatelja, Tomislavom Radočajem, s kojim sam se dogovorio da za čitavu budućnost skinemo temu Maček s kavanske konverzacione liste.

Međutim, vraćajući se s tog razgovora preko Zrinjevca, počelo me nešto kopkati. Jedno je nepobitno: "Tompi" nije s one strane idejne fronte, nego moj, stoput provjereni, istomišljenik! Nisam li ja pobjegao od rasprave o Mačeku, baš zato što više nisam siguran u Mačekove razloge? I koji su uopće Vaši razlozi? I što ste, napokon, Vi meni? Kada sam zadnji put o Vama ozbiljno mislio? Zbilja, krajnji je čas da ponovo provjerim akreditive s kojima sam Vas uvrstio u svoju memoriju! Samo, nije li već kasno? Nas dvojica smo se već davno i potpuno identificirali. Postali ste moj alter ego! A ja sam star čovjek i ušao sam u dob zadnje ispovjedi. Katolik sam ako ne u blagodatima vjere a ono po dubokom zlopamćenju vlastite prošlosti i mazohističkom pristajanju da zbog nje patim. Nema nam druge nego da se ispovjedimo zajedno. Vi i ja! Ja i Maček moje starosti.
Uđite, seljački vođo, u moju radnu sobu. Ona će nam sasvim dobro zamijeniti ispovjedaonicu. Sami smo, čitava mi je obitelj na ljetovanju. Imat ćemo vremena i mira. Nema na zidovima svetih slika, ali ima nešto svetih knjiga. I mnogo onih koje nisu svete ali, su dostojne da nam budu svjedoci.

Otkud da krenemo? Nemamo velik izbor. Postoji dvanaest dana koji su najkraći i najuzbudljiviji period Vaše biografije. Dvanaest dana kada ste bili netko i nešto, čak po aristotelovskom kriteriju. Dvanaest dana koji su potresli svijet. Od datuma pristanka Jugoslavije da pristupi Trojnom paktu, 25. ožujka do početka rata 6. travnja 1941. . Po isteku tih dvanaest dana našli ste se, kao predsjednik HSS-a i potpredsjednik jugoslavenske vlade, u strašnim dilemama:

Hoćete li postati jugoslavenski emigrant ili hrvatski vlastodržac?
Hoćeteli avionom - preko Kaira - Churchillu, ili vlakom - preko Zagreba - Hitleru?
Hoćete li u Londonu i dalje drugovati sa srpskim ministrima, koji su Banovinu Hrvatsku osjećali kao kamen u bubregu ili ćete u zagrebački zdrug s usijanim hrvatskim glavama, kojima je ta ista banovina bila tek aperitiv pred veliko opijanje na banketu puno-krvne i nezavisne države?

Znamo kako je ispalo: opredijelili ste se za emigraciju ali u Kupinec; na taj svoj legendarni posjed niste krenuli direktno nego zaobilazno (iz Beograda preko Užica, Bosne i Posavine); Vaša zagrebačka adresa nisu bili službeni Banski dvori nego privatni Deželićev Prilaz; nikada više niste ušli u svoj stranački štab, palaču Vranyczany na Zrinjevcu, ali ste zato mnoge mjesece proveli u Jasenovcu. Emigrirali ste, dakle, u intimu i zaključali se u nju kao u mrtvački kovčeg. Poratne morske struje i revolucionarne bujice otplovile su Vaš čamac-kovčeg vrlo daleko, čak do Washingtona, i vratile nakon devetnaest godina na Mirogoj, u domovinski vodostaj.
Ali hajdemo redom!

Najpouzdaniji vodič kroz Vašu biografiju sigurno su "Memoari". Uzimam s police tu meko ukoričenu knjigu, na čijoj su naslovnici velika zelena slova i Vaš starački torzo u bijeloj košulji i pod ljetnim šeširom. Jedanput sam, davno, tu lektiru progutao nadušak, od korica do korica, a zatim sam često iz nje znao srknuti koji zaslađeni gutljaj hrvatskog povjesnog pelina. Ali zašto je tako tanka ta tako važna knjiga? Nema ni 200 stranica!? Kako se dogodilo da to nisam ranije primijetio? Provjeravam: poglavlje koje nosi naslov "Kriza i puč", a odnosi se na onu fatalnu, bolje-rat-nego-pakt, epizodu. Ima točno 10 stranica, od čega na dan krize (tj. potpisivanje Trojnog pakta) otpada pola stranice a na puč samo jedna stranica.

Na istoj polici moje biblioteke smjestilo se šest tomova Churchillova "Drugog svjetskog rata". Uspoređujem koliko je prostora taj državnik-nobelovac poklonio istoj temi. Listam i ispada da tadašnji predsjednik britanske ratne vlade šiša potredsjednika predratne jugoslavenske vlade sa 17 - 10. No što Vama a što njemu znači ta jugoslavenska Hekuba da za njom nejednako plačete? Churchillu taj puč nije dokraja ispunio ni jedan jedini čitav radni dan; Vama su 24 sata tog 27. marta pojela ostatak života. Upravo toliko: umrli ste 15. svibnja 1964., dakle u dvadeset četvrtoj godini od dana kada je (po Churchillovim riječima) "Jugoslavija našla svoju dušu".

Primjećujem još jednu zanimljivu razliku u spisateljskim metodama .
Čitava je Vaša knjiga zapravo monološko nizanje događaja koji su se dogodili; Chuchill neprestano dijalogizira i o onom što se nije dogodilo -
a moglo se dogoditi.
Vaša je pozicija fatalistička, njegova aktivistička.
Vaš je politički angažman od početka do kraja u znaku seljaštva, to jest društvene klase koja kroz žitno klasje s pobožnim strepnjom gleda u nebo. Njegovu karijeru obilježava mornarica, dakle: borba s valovima, manipuliranje vjetrovima, bez čvrsta tla pod nogama.
Ali da se razumijemo: nemate se Vi zašto stidjeti svojih "Memoara". Svaka je Vaša rečenica teška, proživljena i oplakana. Vaše pero ne plovi nego ore duboko, koliko samo može seljački plug.


Nj.K.Visočanstvo Knez Pavele i Nj.K.Visočanstvo Kneginja Olga

Poglavlje "Kriza i puč" počinjete sjednicom Krunskog vijeća, najvišeg državnog tijela u kraljevini Karađorđevića. Raspravljalo se o prijedlogu Njemačke da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Na tom vijećanju podržavali ste pakt, kao i svi razumni političari, kao i svi odgovorni Srbi, uostalom. Ne samo zato što ni jedan element tog ugovora (za divno čudo kad je u pitanju Hitler!) nije bio sramotan za Jugoslaviju, nego jer i nije bilo drugog izbora, osim .rata s Novim svjetskim poretkom. Pakt je više bio manifestacija jugoslavenske solidarnosti nego savezništva sa silama Osovine. Lako Vas mogu zamisliti kako Vam ( dok slušate izlaganja ministra vanjskih poslova Cincar-Markovića, ministra vojnog generala Pešića, premijera Cvetkovića, kneza-namjesnika Pavla i drugih) prolazi kroz prsa tjeskobne slutnje.

Vi ste u to vrijeme bili, što bi se reklo, sretan čovjek. Onako nepomućeno sretan kakav je Job prije nego što su se Jahve i Sotona počeli na njega kladiti, onako zadovoljan kao kralj Edip prije početka znakovitih epidemija ili general Otelo kad je preuzemao komandu Cipra. Nitko Vam nije osporavao status nacionalnog vođe. Na slobodnim izborima dobivali ste toliko glasova koliko i diktatori na strogo kontroliranim glasačkim paradama. Uživali ste glas političara koji uvijek točno zna što je moguće i koji ostvaruje sve što je uopće moguće.

U političkim vještinama svladavanja mogućeg nadmašili ste svog učitelja i prethodnika, slavnog Stjepana Radića, kojega je proslavilo - nemoguće. On, koji je naslijedio Hrvatsku kao nejako i promrzlo tijelo, umotano u kancelarijski papir povijesnih gruntovnica, oživio je novorođenče svojim dahom. Taj se narod odjednom oglasio, ne kao dotad, ne preko književnika i povjesničara, nego masovno i direktno, vlastitim plućima punim plača. Svijet je bar nešto od toga čuo i shvatio da tu netko živi. Međutim, kralja Aleksandra, novog kućegazdu, bahatog svjetskoratnog pobjednika, jako je nervirao taj plač, koji nije svakiput bio žalostan, ali je uvijek značio život i živost. Jednog dana 1928. sasvim je izgubio živce i počinio najveće zlodjelo. Računao je, naime, da je trbuhozborac Radić važniji od njegove plačljive lutke, i da će, bez Radića i Hrvatska umuknuti.

Kad ste Vi preuzeli parnicu nacije, Vaš je klijent bio u očajnu stanju. Hrvatska zaista nije pravno postojala, izgubilo joj se ime, institucije se deformirale de neprepoznatljivosti, dok je teritorij bio razdijeljen među pet proizvoljno nacrtanih administrativnih oblasti, tobožnjih banovina, svaka bez povijesne boje i nacionalnog okusa a s mnogo (ne)civiliziranog mirisa. Vi ste strpljivo uznastojali da nacija sredi svoje misli, postigne konsenzus o polazištima i ciljevima, utvrdi crtu od koje se ne odstupa i onu preko koje se ne inzistira. Vi ste taj domovinski posao obavili sa seljačkom ljubavlju, advokatskom vještinom i državničkim vizionarstvom. Stali ste uz bok Stjepanu Radiću. On - inventivni i nepredvidivi osvajač; Vi - uporni i tvrdi pregovarač.

Sjedite, dakle, na sjednici Krunskog vijeća u situaciji kada se na obzorju javljaju opasni oblaci iz kojih bi mogla procuriti ne kiša nego ono što se prosulo na Sodomu i Gomoru. Kao i ostali članovi čekate da uzme riječ knez Pavle. Taj obrazovani i tankoćutni kraljevski namjesnik, ljubitelj umjetnosti i kolekcionar, bio Vam je službeni protivnik u parnici hrvatske autonomije u zajedničkoj državi. On je dugo ignorirao Vašu formulu da je Jugoslavija krivo zakopčani lajbek, koji treba otkopčati pa ispravno zakopčati. Ponašao se, uglavnom, tvrdo u svojoj ulozi ali ste od početka slutili da je on, zapravo, Hamlet u sirovoj balkanskoj dinastiji Karađorđevića i da točno zna što je trulo u njegovoj Danskoj, ali je, kao i onaj melankolik iz Helsingora, postavljao sebi vrlo zamršene legalističke skrupule. Shvaćao je da su hrvatski zahtjevi opravdani, ali je oklijevao s novim potezima jer da ne može do kraljeve punoljetnosti dopustiti nikakvih važnijih političkih promjena, budući da je dužan mladom kralju Petru II. predati državu onakvom kakva je bila u času smrti kralja Aleksandra (inače njegova bratića).

Sporazum o Banovini Hrvatskoj, o njezinim granicama i odnosima prema Državi, postigli ste zbilja u posljednji trenutak. Potpisan je 26. kolovoza 1939 a već 1. rujna Njemačka napada Poljsku i time službeno počinje II svjetski rat. Poslije tog datuma Vi i knez postajete prijatelji; zajedno pratite i komentirate kako padaju države jedna za drugom: Danska, Norveška, Belgija, Nizozemska i na kraju Francuska. To izaziva duboke emocije u Jugoslaviji, jer joj je ostao samo jedan tradicionalni saveznik: Velika Britanija, a pitanje je hoće li se Amerika ikada odlučiti da uđe u rat.

Evo kako knez Pavle zaključuje sjednicu:
"Hvala vam, gospodo. Znam da vam je teško; i meni je. Vi dobro znate da sam ja britanski student. Mnogi današnji britanski državnici su bili moji školski drugovi. Moja svastika je grčka princeza. Nije dakle teško pogoditi gdje mi je srce. Ali ja imam i savjest pa ne mogu voditi narod u klaonicu, znajući unaprijed da nas čeka bezuslovni poraz."

Odluka je, dakle, pala. I izvršena je. U srbijanskoj mentalnoj geologiji ona je izazvala jak potres, i računali ste da će neko vrijeme potrajati podrhtavanje u dušama, dok se ne prihvati nova filozofija: pakt = pax. Za vrijeme samog potpisivanja pakta (u Njemačkoj) dežurali ste u vladi a onda odlučili da odete doma na kraći odmor. Dočekali ste još samo Cvetkovića na beogradskoj željezničkoj stanici da čujete njegove prve dojmove nakon povijesnog čina u dvorcu Belvedere. "Kad sam uvečer stigao na zagrebački kolodvor, dočekao me je Šubašić, koji mi je saopćio da je cijeloj Hrvatskoj odlanulo nakon što je narod osam dana strepio pred ratom. Moram priznati da je bilo odlanulo i meni, no ne nadugo."

Zbilja nije bilo nadugo. Jer sutrašnji dan nosio je datum 27. marta 1941. ( Kad spominjem 27. 3. uvijek govorim mart, jer je to Veliki petak Srbije a 10. 4. može biti samo travanj: Uskrs "Nezavisne Države Hrvatske!)

II

Prepisujem iz Vaših "Memoara":

"Dne 27. ožujka u 6 sati ujutro došao je k meni u sobu moj sin, u čijoj spavaćoj sobi se je nalazio telefon, i saopćio mi da me hitno zove Beograd. Odmah sam znao da ću čuti slabe vijesti, jer me do onda nitko nije u to doba dana zvao iz Beograda. Na telefon mi se javio Šutej, koji mi je saopćio da se on nalazi u zgradi ministarstva vojske zajedno s ministrima Smoljanom, Andresom i Torbarom, da su oficiri pod vodstvom generala Simovića izveli državni udar i da traže od njih da uđu u novu vladu pod Simovićevim predsjedništvom. On da im je rekao da toga ne može bez sporazuma sa mnom, nakon čega su mu dali sa mnom telefonsku vezu. Odmah sam razumio da su dr. Šutej i ostali moji ministarski drugovi zarobljenici prevratnika. Rekao sam mu da ovaj čas ne mogu meritorno odgovoriti, jer se želim prije toga posavjetovati sa svojim političkim suradnicima.

Tek što sam telefonom zamolio Košutića i Krnjevića da dođu k meni i na brzu ruku se obukao, došao je šef zagrebačke policije dr. Vikert, koji mi je saopćio da je na zagrebački kolodvor stigao dvorski vlak s knezom Pavlom, i da me Pavle moli neka odmah idem autom do Brežica u Sloveniji, 40 km od Zagreba, gdje će me čekati. Ja sam rekao Vikertu neka odmah telefonski javi, ukoliko već vlak nije otišao, da pet minuta počeka, a ja ću doći na kolodvor jer ne vidim razloga zašto bih se s knezom sastao u Brežicama kad to mogi učiniti i u Zagrebu.

Kad sam s Košutićem, koji je upravo bio došao, stigao na kolodvor, stajao je tamo mirno dvorski vlak, a pred vlakom šetao je komandant zagrebačke armije, general Nedeljković. On mi je rekao da se u vlak ne može, jer knez spava. Ja se na to nisam obazirao nego sam ušao u spavaća kola, gdje mi je u hodniku poslužnik rekao neka samo izvolim odmah do kneza, koji da baš mene i čeka. Kad sam ušao u knežev spavaći odio, našao sam ga gdje leži na krevetu u hlačama i košulji bez bluze, pa me je odmah pitao što se dogodilo. Ja sam mu odmah saopćio što sam čuo, a na njegovo pitanje što ćemo sad, rekao sam neka se mirno obuče pa ćemo se odvesti u Banske dvore gdje ćemo se posavjetovati.

Ja sam ostavio kneza da se obuče i prešao u susjedni salončić dvorskog vlaka, gdje sam već našao generala Nedeljkovića, ing. Košutića, dr. Krnjevića i bana Šubašića. Kratko vrijeme iza mene došao je u salončić i knez Pavle. General Nedeljković podnio je knezu uobičajeni - ali u onaj čas posve deplasirani raport:"Vaše Visočanstvo; pokorno javljam, stanje redovno". Nakon što se knez sa svima prisutnim pozdravio i rukovao, odvezli smo se svi zajedno u Banske dvore.General Nedeljković vozio se u svom autu iza nas. Ja sam već na kolodvoru prizvao na stranu šefa policije Vikerta i upitao ga koliko imade raspoloživih redara. Kad mi je odgovorio da ih ima 800, upitao sam ga da li se usuđuje uhapsiti za slučaj potrebe generala Nedeljkovića? "Zašto ne?"- odgovorio mi je.

Došavši u Banske dvore, sjeli smo knez, Košutić, Krnjević, Šubašić i ja u banovu radnu sobu, dočim je Nedeljković ostao u predsoblju.Nakon što smo porazgovarali o situaciji, saopćio sam knezu da prema Vikertovom izvještaju stvar u Beogradu još nije svršena, pa sam mu savjetovao da uhapsimo komandanta armije Nedeljkovića, a knez neka u svojstvu glavnog zapovjednika povjeri zapovjedništvo zagrebačke armije zamjeniku generalu Augustu Mariću, Hrvatu. Kako su uslijed mobilizacije u Zagrebu i okolici same hrvatske čete, imat ćemo dovoljno snage da s pučistima u Beogradu razgovaramo kao ravan s ravnim. Knez Pavle se malo zamislio, pa je pitao ne mislim li da bi to značilo ustati protiv zakonitog kralja. Ja sam mu odgovorio da ne mislim tako, nego da bi to tek značilo istrgnuti maloljetnog kralja iz ruku neodgovornih pobunjenika. (Uistinu, kasnije se ispostavilo da je čak i kraljev proglas rano ujutro 27. ožujka bio krivotvoren, jer ga je pročitao jedan mladi oficir, oponašajući kraljev glas.) Nato me je knez upitao da li ne mislim na to da su njegova žena i djeca u rukama pobunjenika. Osim toga, njemu da je svega dosta, i jedina mu je želja da ga zajedno s njegovom obitelji puste mirno otputovati u Grčku.

Uvidio sam da je daljnji argument suvišan, pa smo nakon toga pozvali u sobu generala Nedeljkovića da čujemo što on ima knezu reći. Nedeljković je isporučio knezu u najuljudnijoj formi molbu nove vlade da se vrati u Beograd, gdje će se sve "lijepo i u miru" svršiti. Knez mu je odgovorio kratko da će još tokom prijepodneva nastupiti put natrag prema Beogradu.

Međutim, u banovom radnom kabinetu nazvao me telefonom general Simović, koji mi je saoćio da su u novu vladu ušli predstavnici sviju stranaka, pa me je zamolio neka uđem u vladu i ja sa svim dosadašnjim ministrima. Nadodao je da nova vlada ne samo što potpuno prihvaća hrvatsko-srpski sporazum koji sam sklopio s Cvetkovićem, nego da je voljna hrvatske kompetencije i proširiti, izašavši u susret do skrajnosti mojim željama. Ja sam nakon kratkog razmišljanja pristao da ostali hrvatski ministri, koji se već nalaze u Beogradu, mogu u vladu ući, ali ja osobno da u vladu ne ulazim dok ne vidim kako će se situacija dalje razvijati.

O podne otputovao je Pavle u Beograd, na vlastitu želju praćen hrvatskim banom Šubašićem. Šubašić se vratio iz Beograda 29. 3. ujutro, pa mi je pripovijedao da su kneza Pavla odmah s beogradskog kolodvora odveli u ministrastvo vojske, gdje je morao potpisati abdikaciju, a njemu, Šubašiću, da nisu dozvolili da kneza vidi sve do uvečer, kada su mu dopustili da se na kolodvoru oprosti od kneza i kneginje prigodom njihovog odlaska u Grčku.

Nakon što je bio prevrat dovršen, ima sam prilike i čitati u novinama i slušati na radiju izjave gotovo svih britanskih novinara, a i nekih državnika, kako do nebesa hvale izvršitelje prevrata, a osuđuju kneza Pavla i njegovu vladu radi pristupa Trojnom paktu. Britanski premijer Winston Churchill izjavio je čak da je prevratom "Jugoslavija našla svoju dušu". Nadam se da su mnogi od od te gospode, nakon što su sami morali progutati mnogo toga da izbjegnu i najmanji rizik rata, promijenili svoje mišljenje te razumiju i kneza Pavla i nas njegove suradnike, da smo učinili sve da izbavimo naše narode ne samo od ratnog rizika, nego i od sigurne propasti." (citat završen)

To je bilo sve što je po Vašem sudu trebalo ostati zabilježeno o tom danu kada je prva Jugoslavija počinila suicid. Ponavljam, silno mi je žao što ste tako škrti u opisivanju, suzdržani u opservacijama i neskloni analizama. A za mene je svaka (doslovno svaka) riječ prebogata značenjima i poticajna za meditaciju.

Kada, recimo, usput spomenete da Vam je došao šef zagrebačke policije dr. Vikert, ja odmah pozavidim glembajevskim davnim danima kada su gradski policajci imali doktorate i kada je vjerojatno svaki policajhund imao otmjenost "gospodskog Kastora". Možda bih se u ovoj našoj sadašnjoj beznadno korumpiranoj državi s opasno kleptokratskim društvenim manirama, sigurnije osjećao da nam se bar ministar unutrašnjih poslova zove dr. Šime Lučin ili dr. Ivan Jarnjak ili dr. Ivan Penić ili dr. Onesin Cviran ili dr. Ivan Vekić ili dr. Josip Boljkovac. Koliko god kopao po pamćenju ne nalazim takve tituluše na takvim mjestima. Posljednji doktor-ministar unutarnjih poslova u hrvatskim vladama bio je dr. Andrija Artuković , ali kod tog imena prestaje moja nostalgija za doktorskim vremenima.

Isto tako, silno ste me zašarmirali pitanjem kojemu se nisam nadao od jednog gandhijevca a koje ste postavili tom istom policijskom doktoru. Može li sa svojim pandurima uhapsiti generala i armijskog komandanta jugoslavenske vojske za koju se smatralo da spada u najsnažnije i najhrabrije u Europi? Oduševilo me protupitanje:"Zašto ne?" , jer je dobro obaviješteni zagrebački murjak savršeno znao da su sve kasarne u Banovini pune Hrvatskog boga Marsa, budući da general Nedeljković nije stigao sve naše Jambreke poslati u Zaječar ili Tetovo. ("Zašto ne?" pitao se i general Špegelj, pola stoljeća kasnije -1991 - pred kasarnama koje su bile prepune Šiptara, muslića i ostalih prisilnih poklonika Žankova "jugoslavenskog socijalističkog patriotizma" a opkoljene mnoštvom Hrvata naoružanih samo plamenom Gotovčevom retorikom. Pitao se to Špegelj, ali nije dobio nalog za napad od predsjednika Tuđmana kao što ni dr. Vikert nije dobio nalog za hapšenje od Vas.

Osim toga jako bi mi imponiralo da ste mi omogućili da provirim u političku radionicu Banskih dvora, u satima kada se tamo nije krojila politika nego se krojila povijest. I da pročitam transkripte Vaših razgovora s knezim Pavlom. A i ostali sudionici sastanka u Banskim dvorima nisu bili nezanimljivi. Ing. Košutić i dr. Juraj Krnjević. Stari apostoli radićevske religije, provoditelji najtežih partijskih zadataka, internacionalni emisari i vječni emigranti. Tu je i bio i dr. Ivan Šubašić, kojega ste Vi nerado, ali na zamolbu princa Pavla, ipak imenovali banom i koji će ovog puta izvršiti posljednju želju svog promotora: pratit će ga na posljednjem putu vlakom kroz zemlju koju nikada više neće vidjeti. Tri godine kasnije Šubašić će, kao predsjednik kraljevske vlade, napraviti sporazum s Titom i sahraniti kuću Karađorđevića, ali i Banovinu, pa i sebe samoga.

Imam jedan prijedlog, doktore Maček. Slično nešto predlagao je Hamlet glumačkoj trupi kad je došla u Helsingor predstavljati "Gonzagovo umorstvo". Dopustite mi da malo preradim ovaj Vaš tekst. Zapravo da ga dopunim. U izvjesnom smislu dramatiziram! Tako bi se radilo da slučajno na fihplacu Britanskog trga u nedjelju ujutro nađemo neku izgubljenu i zaboravljenu staru hrvatsku kraljevsku tragediju, kojoj manjkaju mnoge stranice.
To poglavlje ovog mog pisma Vama zvat će se: Dijalog kneza Pavla i Vladka Mačeka u Banskim dvorima 27. 3. 1941.godine.



III

DIJALOG KNEZA PAVLA I VLADKA MAČEKA 27. 3. 1941. godine

Vratimo se Vašem, koliko kratkom toliko i zgusnutom, zapisu o danu, koji je počeo s telefonskim buđenjem i viješću da se u Beogradu dogodio puč. Preskočimo i Vaše dodatno iznenađenje kad ste čuli da je dvorski vlak upravo stigao na zagrebački Glavni kolodvor. Neću ovdje prepričavati informacije koje ste razmijenili s knezom Pavlom u salonu spavaćih kola; priključit ću se onoj maloj povorci automobila koja žuri prema Gornjemg gradu. Čitav taj put obilježen je nekim simbolima HSS-a: na Zrinjevcu monumentalni Seljački dom, a kada prođemo Jelačić -plac uspinjemo se Ulicom Pavla Radića da dođemo na Trg Stjepana Radića (danas Markov trg). Bilo je to vrijeme prije masovne motorizacije, pa su pješaci još tada neprikosnoveno vladali ulicama i zagledali se u prozore svakog automobila. Ovaj put se čini da bi prolaznici mogli biti dosta agresivni i pitati vas, prestrašenim pogledima i uzbuđenim jedva artikuliranim glasovima, što se to zbiva u državi. Ali svi ti zaposlenici koji odlaze na posao, sve mljekarice koje biraju svoje haustorske destinacije, pa mnoge domaćice s punim cekerima povrća, mesa i toplih kajzerica, tako često zastajkuju i obraćuju se poznatima i neznanima, da tek kada automobil kraj njih prođe oni se naknadno dosjete s kime su imali čast biti na ulici. Neki građani otvorili su širom prozore, a strogi spikerski glasovi dolaze do svih ušiju, jer nema prometne buke koja bi ih zatomila.

Iskrcali ste se pred Banskim dvorima, ulazite i penjete se na kat, gdje je kabinet bana Šubašića. Činovnici još nisu pristigli. Uvalili ste se u duboke kožne fotelje: Vi, knez, ban, ing. Košutić i dr. Krnjević. Dolazi odmah kava i neko žestoko piće, je li tako? I kada Vam je došla čašica u ruku, Vi ste, po starim hrvatskim i seljačkim običajima nazdravili visokom gostu, je li tako? I održali ste sljedeći govor (nemojte reći da nije tako, jer sumnjam da ste nešto bolje mogli tada smisliti!).

MAČEK
-Vaše Visočanstvo! Dobro došli u Zagreb! U posljednjih se nekoliko godina u Europi često rabi riječ "providnost". Svi diktatori svakog nas dana uvjeravaju da ih je upravo providnost k nama poslala i da nam je svaki od tih manijaka - usudben. Ali ovo što se dogodilo danas, priznat ćete, ima neke veze s vragom. Vi ste se sasvim slučajno našli na putu prema našem gradu točno u trenutku kada je u Beogradu izvršen državni udar. A prije točno sedam stoljeća, dakle 1241. godine, došao je u Zagreb jedan suveren, ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. Taj Arpadović uzmicao je pred nepreglednim hordama divljih Tatara, koji su zauzeli njegovu prijestolnicu, dok danas bučne horde uličnih demonstranata i razularenih oficira tjeraju vladajućeg Karađorđevića s njegove uzvišene funkcije, vrhovnog čuvara interesa države i odgoja maloljetnog kralja. Zagreb je u 13. stoljeću bio sasvim mali grad, neznatan čak u hrvatskim okvirima, pa ipak se iz njega neko vrijeme upravljalo kraljevskim žezlom. Od danas pa sve dok Vi smatrate za potrebno, Zagreb će biti prijestolnica Jugoslavije. Vidjet ćete, Zagreb je za to sposoban, zahvaljujući u velikoj mjeri i Vama, jer ste Vi u našem sporazumu od prije dvije godine dopustili da Hrvatska u Jugoslaviji ima onakav status kakav je imala Mađarska u austrougarskoj monarhiji a i Zagrebu, kao glavnom gradu Banovine Hrvatske, dopustili ste da odigra ulogu Pešte u odnosu na Beč. Sada smo svi ovdje u prilici da Vam uzvratimo za taj čin dobrote i mudrosti. Hrvatska Vas priznaje za svog vladara, jer ni u jednoj točki sporazuma Cvetković-Maček nije predviđeno da vojne hunte preuzimu vlast ni u kojem dijelu naše zemlje. Vojni pučevi su negacije demokracije ali i monarhije. Naglašavam: monarhije. Ovaj vojni udar nije tipičan slučaj borbe unutar vladarske kuće, kada jedan član dinastije radi o glavi drugome. Sada se radi o svečanosti ulice, gdje jednog okrunjenog dječaka vode kao karnevalsku lutku. Sada se radi o tome da našom zajedničkom državom zavladaju čaršija, patrijaršija i Oficirski klub. Zavšavam, kneže. Ovdje ste, na svom privremenom komandnom mjestu. Hrvatska vojska je pred Vama. Zapovijedajte!

KNEZ PAVLE također podiže čašu:
-Cijenjeni potpredsjedniče! Draga gospodo! Braćo! Maloprije smo ovdje čuli da ima nekih riječi koje su sada u velikoj modi. Hrvatska riječ providnost, srpska proviđenje. U te modernitete sigurno ne spada riječ braća. Ispada sad nekako da mi u Jugoslaviji nismo braća ni po babi ni po stričevima, nego da smo tu tek tako, neki slučajni putnici koji su se našli na željezničkoj stanici. Čekamo vlak za koji ne znamo ni kada će doći ni kamo će nas odvesti. Pa ipak, mi smo braća. Kad to kažem ne izričem nikakav kompliment. I braća Karamazovi su braća. I baš me oni u posljednje vrijeme jako podsjećaju na nas. Mi Srbi smo kao Mića, jer ubijamo nemilice svoje kraljeve i voždove. Slovenci su kao Ivan Karamazov jer su tako faustovsku pametni i zatvoreni u svoje misli da ih mi, slavenski Balkanci, uopće ne razumijemo. Vama Hrvatima ostaje treći, Aljoša, kojemu se oba brata ispovijedaju, plaču mu na ramenu, a on svakoga razumije, ljubi, tješi i sve tako, pravi anđeo. Ni to nije kompliment. Ništa nije teže nego održati se na moralnoj visini Aljoše. Jer ljudski je - uprljati se. A anđeo kada padne, pada dublje od nas običnih grešnika. Nego, idemo dalje, ovo je bilo samo usput.

MAČEK mrmlja:
-Meni je Tolstoj draži od Dostojevskog. Ali dobro, neka bude!

KNEZ PAVLE:
-Drago mi je da me je dr Maček pohvalio za onaj naš historijski sporazum. Samo mi je žao što se naše dobre ideje provjeravaju na lošim događajima.U porodici Karađorđevića ja sam prvi shvatio da Jugoslavija ne treba da bude kružnica s jednim centrom, nego elipsa s dva žarišta. Nije ni meni to lako ulazilo u glavu. Ipak sam ponosan da mi je za tu svijest bilo potrebno pet, a Francu Jozefu dvadeset godina . Izvinjavam se, doktore, što ste na neke pregovaračke seanse dolazili s robije ili s njih odlazili u zatvor. Tješim se da je grof Andrassy počeo pregovore kao osuđenik na smrt a završio kao predsjednik vlade dualističke austrougarske monarhije. U svom govoru spomenuli ste, ne jedanput, da je Zagreb privremena prijestolnica Jugoslavije. A zašto ne bi postala trajna? Možda bi tek onda naš sporazum postao kompletan.Treba shvatiti da Beograd razara Jugoslaviju. Svaku Jugoslaviju. Nemojte misliti da su vam Karađorđevići jedino zlo! Kada bi se dogodilo da neki Hrvat, i to Hrvat bez kapi srpske krvi, postane vlasodržac Jugoslavije, bilo bi vam isto. Čak kada bi taj bio stranac i klonio se stalnog života u Belom dvoru, bježao iz njega, pa gradio poput Dioklecijana neke palače na Jadranu, pokazalo bi se da ne može odoljeti gravitacionoj snazi Beograda, Baš-Čelika. Ima takvih gradova i drugdje u svijetu. Moskva na primjer. Što sve nije radio Petar Veliki da se oslobodi Ivana Groznog? Sagradio je na morskom pijesku sjevera nešto tako južnjačko kao što je Venecija, anarhičnoj arhitekturi Istoka suprotstavio nešto tako skladno kao što je Versailles, izolacionističkom ruskom duhu nametnuo čitav jedan kozmopolitski Babilon. Ništa nije pomoglo. Na kraju je ipak pobijedio Kremlj. I to preko jedne savim zapadnjačke ideogije, marksizma, preko topova ratnog broda koji ima zapadnjačko ime, Aurora, i preko grada koji je ni manje ni više nego - Sankt Peterburg.

NETKO od nazočnih:
-I u Jugoslaviji se događa nešto slično. Komunizam se preko Krleže šverca u Beograd. Ovdje je komunizam zapadnjačka anarhija, tamo će biti istočnjačka despocija, ovdje socijalna osjećajnost i težnja za pravdom, tamo državna teorija.

KNEZ PAVLE
-Možda imate pravo. Često mislim o tom nesretnom Lenjinburgu. Mom rodnom gradu. Neruski projekt ispunjen Rusima, okružen Rusima u ruskoj državi. Nema ni jednog zaštitnog mehanizma osim kulture, a to je slaba membrana. Zagreb je u sretnijem položaju. Zagreb je dio jednog naroda, koji je doduše preslab da bi iz svoje projestolnice nad bilo kime zagospodario, ali je prejak da bi ga neka druga prijestolnica potopila. Mislim da bi Jugoslaviju trebalo dati na upravu onima koji su je izmislili i kojima je Jugoslavija najbolje što su izmislili....".

MAČEK
-Molim vas, dečki, ostavite me malo nasamo s knezom! Pokušajte saznati što se događa u Beogradu! Javljaju li što agencije! I držite na oku onog Nedeljkovića! Da li telefonira? I s kim....
(Šubašić, Krnjevič i Košutić izalaze.)

MAČEK:
-Ja bih predložio, kneže, da našu temu spustimo s neba pa odmah s njom u rebra. Ovako: ja ću pred Vas staviti dva prazna papira. Vi biste trebali na svaki napisati po jednu rečenicu i staviti potpis. Prvi je papir Vaša izjava da ne priznajete pučističku vladu i da ostajete u Zagrebu, zapadnoj prijestolnici Jugoslavije. Na drugom papiru smjenjujete generala Nedeljkovića i postavljate generala Augusta Marića za komandanta zagrebačke armijske oblasti. I to je sve.

KNEZ PAVLE :
-Računate li da tu izjavu obojica potpišemo?

MAČEK:
-Ne, samo Vi. Ako ja potpišem, to će se protumačiti kao novi stupanj
eskalacije nacionalnogh pitanja. Evo, Hrvati, neizlječivi separatisti, već kod prve krize nakon Sporazuma pokazali svoju pravu ćud. Vaš potpis znači obranu legalizma. Afirmacija univerzalnog. Zaštićujete interese kralja koji ima pravo na mladost. 17 i pol godina mu je tek! Simović je napravio neregularan čin, koji će postati regularan samo ako Vi dobrovoljno pristanete na njega. Ili ako vi pod prisilom abdicirate, ali da bi se to dogodilo, on mora s vojskom doći u Zgreb, jer ovdje više neće biti generala Nedeljkovića da ga servisira. Ako potpišete ove papire, možda ćete pomoći i samom Simoviću da se povuče, jer se prenaglio. On će za svoju akciju pokušati dobiti podršku, a malo tko će mu je dati bezrezervno. Bez dijaloga. Čim on počne objašnjavati svoje motive odmah će se otkriti koliko su oni iracionalni. I neodrživi sa stanovišta čuvanja države. I koliko smo mi baš u tome bili brižni. Slažete li se sa mnom?

KNEZ PAVLE
-Slažem se da je sve izvanredno, upravo šahovski smišljeno. Simović nema ni jedne figure koju može pokrenuti, a koja ne vodi direktno u građanski rat. Isteći će mu sat na šahovnici, past će mu zastavica. Mat u dva poteza.

MAČEK
-Ali nisu ovi potezi samo igra s generalima, nego i simultanka u kojoj je s druge strane Hitler. Mogu Vam reći da stalno mislim na njega. Od šest sati ujutro. Pitam se jesu li i njega probudili kao mene? Ili su mu rekli tek maloprije, za fruštukom? Onda je on popio jedno sirovo jaje, da ojača glasnice i počeo urlati. Kladim se u što hoćete da se sada svi prozori na Speerovoj Kancelariji Reicha tresu od njegovih urlika.

KNEZ PAVLE
-Bio sam nedavno kod nega u Berchtesgadenu. Lijepo me primio. Opasno lijepo. Mislim da je u meni već vidio budućeg Petaina. Čak mi je to na neki način i potvrdio. Pitao me jesam li čitao izjavu starog maršala, kako ni Luj XIV nije imao više vlasti od njega. Vidite kako se isplati surađivati s Trećim Reichom? I u svemu je bio silno galantan prema Jugoslaviji. Ali sada će se svi oni njegovi čankolisci i poltroni potruditi da mu objasne kako je za svoju velikodušnost nagrađen balkanskim šamarom i udarcem opanka u tur. To će biti kao u Ilijadi, homerska srdžba! "Srdžbu Ahileja - Heilhitlera boginjo pjevam....." Moj Vladko, dragi Vladko, ta srdžba neće proći dok on ne spali Troju na ušću Save i Dunava. Jadni Beograde! Šta ti je to trebalo?!"

MAČEK
-Kneže, ne radi se o danima nego o satima. Sjećate li se što je na Krunskom vijeću rekao onaj slovenski mudrac Kulovec. Qui habet tempus, habet vitam! Morate potpisati prije nego padne odluka o kaznenoj ekspediciji. Jer ako mehanizam krene, stvar će ići dokraja, čak ako u međuvremenu Hitlera prođe histerija. On u ovome času misli da nitko na svijetu nema pametnijeg posla nego da mu se grohotom smije . To ga čini sasvim bezumnim. Treba mu skrenuti pažnju na nešto glupo i smiješno. A što može biti blesavije od toga da se dvije jugoslavenske polovice ratnički naroguše jedna prema drugoj. I da se prave kao da će povesti svoj vlastiti svjetski rat. To bi zbilja moglo navesti paranoika da na trenutak zaboravi sam sebe i čak da se nasmije. Ma zamislite: dvije seljačke vojske, jedna pod škrlacima, druga pod šajkačama, jedna s tamburicama druga s dragačevskim trubama, stoje jedna prema drugoj i ni da mrdnu. Ravnoteža snaga Pata i Patašona.

KNEZ PAVLE
-Dragi Maček, nas dvojica smo jako dobronamjerni i jedan prema drugome i obojica prema našim narodima. Kad smo sklapali sporazum, znali smo da je to prijelazna faza prema definitivnom razlazu. Ali civiliziranom, bezbolnom, brakorazvodu, kako je to bilo i u slučaju austrougarske monarhije. Koja je, nota bene, trajala šezdeset godina, čak je proživjela čitav Prvi svjetski rat, tek ju je Wilson u poslijeratnom europskom poretku razdesio. Mi se nalazimo na početku Drugog svjetskog rata. Vjerujem da se slažete sa mnom da će biti divno i krasno ako i mi ovaj strašni rat provedemo kao prestrašeni, ali mirni, stanari u zajedničkoj, a nesrušenoj, kući. Što će biti poslije rata, nije više važno, mili moji, kuda koji. Tako je bilo do današnjeg dana kada se sa srbijanske strane dogodio "formfehler", kako vi Hrvati volite reći, teški, teški formfehler.

MAČEK
-To je malo više od formfehlera.

KNEZ PAVLE
-Da, to je maksimalna uzurpacija. Vojni udar. I što sada? Vi predlažete da se puču odupremo. Ništa lakše. Za takav pothvat raspolažemo teritorijem, oružanim snagama, a bogami kod toga i pravo nešto znači. Ona Vaša dva šahovska poteza donose nam ako ne mat Simoviću a ono solidan remis, Hitleru ćemo bez borbe predati partiju zvanu Trojni pakt i biti tako pošteđeni nadiranja njegovih teških figura, a s engleskom obavještajnom službom, koja je naručila puč, odigrat ćemo nekoliko dopisnih partija u kojima ćemo pokazati da igraju mimo pravila i amoralno. Reći ćemi im da se to ne smije raditi vjernim prijateljima i zaljubljenim saveznicima: da zakolješ čitavog jugoslavenskog vola za jednu propagandnu šniclu.

MAČEK
-Slažem se i još uvijek ne shvaćam u čemu je Vaš problem?

KNEZ PAVLE
-Ako se čak sve dobro svrši što se danas pokvarilo, ako sutra, recimo, čujemo da je Simović pucao sebi u čelo i da su se generali povijena repa zavukli u svoje vile a poručnici u kasarne, odnos snaga u u našoj zemlji temeljito bi se poremetio. Srbija će ostati duboko osramoćena. Izgubit će autoritet kod svih u Jugoslaviju, izgubit će simpatije zapadnih saveznika i zadnje ostatke poštovanja sila Osovine. Svaki će balkanski pas na nju dizati nogu.

MAČEK
-Tješite se, kneže! Ako se obistini sve što kažete, Srbima će sada biti onako kako je Hrvatima bilo uvijek. Pa ipak smo pregrmjeli.

KNEZ PAVLE
-Sjećate li se da smo na Krunskom vijeću predvidjeli da ćemo, ako u ovoj rundi odbacimo Trojni pakt, dobiti ubrzo novu ponudu, ali s mnogo, mnogo težim i neugodnijim zahtjevima?

MAČEK
-I zelenaškim kamatama. Sjećam se, kako da ne. To nas neće mimoići.

KNEZ PAVLE
-Ne mogu zamisliti da se Hitler ne osveti. Beograd je počinio najstrašniji zločin: ignorirao je njegovu veličinu. Zar se može preko toga prijeći samo nekakvom verbalnom isprikom? Treba smisliti kaznu, koja bi maksimalno ponizila Srbiju. A što bi moglo biti sramotnije nego da se on pojavi kao zaštitnik nacionalne ravnopravnosti? U Čehoslovačkoj je to riješio tako da je Česima oduzeo državu, koju su imali odavno, a Slovacima, koji je nikada nisu imali, državu je poklonio i dao pride jednog popa za predsjednika. Vrhunac Hitlerove sadističke invencije bio bi da kaže Srbima kako ih neće okupirati i neće uništiti Jugoslaviju, ali će njih ostaviti da budu većinska služinčad manjinskim narodima.

MAČEK
-Maloprije ste rekli da biste rado vidjeli Zagreb kao prijestolnicu.

KNEZ PAVLE
-Ja bih bio oduševljen da se netko prije mene toga sjetio. Samo, nažalost, nisu se svi Srbi rodili u Sankt Petersburgu.

MAČEK
-Kneže, vrijeme leti. Jeste li odlučili da potpišete ova dva papira, koja spasavaju Jugoslaviju, ma kakva ona bila?

KNEZ PAVLE
-Uvjerili ste me, poštovani Maček, da bi moj momentani potpis otklonio aktualnu ratnu opasnost. Ali ja ove papire ne mogu potpisati. Čelično pero koje bi trebalo posredovati između mene i ovog sudbonosnog papira preteško je za moju ruku. To bih pero ja morao iščupati iz povijesne materije kao da je ono mač Excalibur zabijen u kamen. A vidite, da je ovoga časa na mom mjestu moj bratić i da ste ga Vi uvjerili kao što ste mene uvjerili u korisnost vladarskog potpisa, Aleksandar bi uz ležerni smiješak s najvećom lakoćom, kao da je pero, potegnuo čelik iz kamenih korica. A zašto? Zato što je on taj mač tamo i zabio. On je, naime, stvarao Jugoslaviju, ja nisam. To je stvar kompetencije. Ja se ne mogu šepuriti u Aleksandrovu šinjelu.

MAČEK
-Razumijem Vas, kneže. O, kako Vas razumijem! I mene muči isto pitanje. Svi se ponašaju prema meni kao da sam vođa hrvatskog naroda, a ja znam da sam tek njegov poslovođa.

KNEZ PAVLE
-Ne vjerujem Vam, Maček. Niste izabrali dobar trenutak da iznuđujete komplimente, vremena su zbilja preozbiljna.

MAČEK
-Vjerujte mi bar da mi nije lako reći ovo što ćete sada čuti. Otkad je ubijen Stjepan Radić, Hrvatska nema vođe. Ja sam od njega sve naslijedio. Stranku, ideologiju, biračko tijelo. Sve sam to sačuvao, pa donekle i unaprijedio. Ali se status vođe ne nasljeđuje. Vođa je onaj koji može biti nadomjestak za narod. Vođe i ubijaju, zar ne?

KNEZ PAVLE
-Ubijaju, ubijaju. A ubijeni se osvećuju.

MAČEK
-Vođa nije onaj koji za sve svoje akcije dobiva od naroda punomoć, vođa je onaj kojemu je sam narod - puna moć. Koliko puta sam ga zazivao s neba! Kod svake teže situacije uvijek sam se pitao što bi on na mom mjestu uradio? Nikada mi nije odgovorio. A tako je bilo i za njegova života. On bi uvijek znao što ću mu ja predložiti, a ja nisam mogao predvidjeti njegove poteze. Moje razmišljanje uvijek je logično, njegove odluke uglavnom začudne, ja sam sve efekte izračunavao, on je slijedio intuiciju.

KNEZ PAVLE
-Gledajte, ovdje, na stolu, još su uvijek ona dva prazna papira. Sada je na Vama red da nešto na njih po svojoj volji napišete i uredno se potpišete. Hoćete li da pogađam Vaš tekst?

MAČEK
-Molim lijepo!

KNEZ PAVLE
-Na prvom će papiru biti deklaracija o raskidu svih državopravnih veza Hrvatske s Jugoslavijom.

MAČEK
-Sudeći po Vašem glasu, mogao bih zaključiti da Vam taj postupak i ne bi bio sasvim stran.

KNEZ PAVLE
-Nije da Vam ga preporučujem, ali ništa tu nije za osudu. Srbi su to zaslužili, a Hitler bi se možda zadovoljio prizorom naše nesreće. Vjerojatno bi se u Berlinu procijenilo kako bi ovaj komad hartije, s kojom se jedva može obrisati neko solidno feldveblovsko dupe, mogao u Beogradu djelovati poraznije nego čitav Luftwaffe i deset blindiranih njemačkih divizija. Osim toga ništa ne košta, ni za benzin.

MAČEK
-Shvatio sam. Zapadne bi sile s najdubljim gnjušanjem osudile izdajničko napuštanje bratskog naroda u nevolji, njihovi bi političari zaključili da je tome kriv preblagi tretman nekadašnjih pobjednika nad poraženim Hrvatima 1918. godine. Svi bi jedva čekali da završi i ovaj rat pa da se ti propusti temeljito isprave a sve granice vrate na svoje versailleovsko mjesto. Je li tako, kneže?

KNEZ PAVLE:
-Ima nešto u tome!

MAČEK.
-U tom slučaju moglo bi se dogoditi da ja u zatvoru čitam kako u Beogradu kralj Petar II Punoljetni daje vojvodi Simoviću mandat za sastav koalicione vlade i da će u tom novom kabinetu portfelje zadržati i dva nekompromitirana Hrvata, Čedo X i Simo Y.

KNEZ PAVLE
-Bez šale, dragi Maček: odcjepljenje je i u miru prilična katastrofa, ali kad noževi rade a topovi grme, to je već apokalipsa.

MAČEK
-A što bi trebalo pisati na drugom papiru?

KNEZ PAVLE
-Taj bi papir trebao obznaniti svijetu da ste riješili sve dvojbe oko toga jeste li pravi vođa. Preuzimate svu odgovornost za naciju na sebe i ukidate sve posrednike između sebe i svog naroda. Tim aktom ćete zabraniti sve političke stranke.

MAČEK
-Pa Vi me, kneže, smatrate za fašista! Da bih ja gušio demokratske slobode!? Čak i one koje sam i sam uživao?!

KNEZ PAVLE
-Bože sačuvaj! Imali smo dosta vremena da se upoznamo! Vi spadate u najuvjerenije demokrate koje poznajem. No u Hrvatskoj je spontano nastao sistem koji fašisti grade programirano. Jedan narod, jedna stranka, jedan vođa. Hrvatska se politika, iz razumljivih i opravdanih razloga, formirala kao vojna struktura. Kao front vis a vis ugnjetačke kuće Karađorđevića. No što kad Vam posljednji Karađorđević padne pred noge kao progonjeni beskućnik? Neće li sada u svakom Hrvatu automatski popustiti disciplina. Jer došlo je vrijeme za pitanje kako dalje; vrijeme za naplaćivanje starih zasluga; vrijeme za osvete! Hrvatski političari, Starčević, Supilo, Trumbić, Radić, bili su ekstremni poštenjaci i askete, a i Vi ste im se priključili. Nisam siguran da li će Sveti Otac papa proglasiti svecem prvo Vas a onda nadbiskupa Stepinca? Ili obratno?

MAČEK
-Mene neće. Ne živim u crkvenom braku.

KNEZ PAVLE
-Hvala Bogu! Znači da imate bar minimalnu šansu da preživite kao političar i u narednom pokvarenjačkom razdoblju. Ali budimo ozbiljni, Maček! Sve što sam rekao o hrvatskoj situaciji, normalno je i zakonito. Samo je neprilika u tome što će se hrvatska politička demobilizacija obavljati u vrijeme kada se u starim demokracijama političari mobiliziraju. I to doslovno. U Britaniji su sve moje studentske kolege, aristokrati i konzervativci, već davno u uniformama. Neki su već poginuli. Kao avijatičari. Svi ostavljaju politiku za poslije rata. Svi žele oružje makar prepustili svoje glasače rovarenjima laburistima, koji ne idu na front jer moraju osiguravati proizvodnju.

MAČEK
-I kod nas će biti tako, kneže. Sve ćemo ostaviti za vrijeme kada ovaj kijamet prođe.


KNEZ PAVLE
-Ali kako kada će Vaša nezavisna država biti oaza mira? Vi imate čak i naziv za svoju državu. Radić ju je nazvao "Neutralna Seljačka Republika Hrvatska". A narod ima toliko toga i reći i htjeti? I nakupio se strasti i gorčina, mržnja i želja?

MAČEK
-Zaboravili ste da ja držim u ruci HSS, a on je dovoljno snažan da slobodno može ignorirati neke još nepostojeće stranke i strančice, radikalne struje i strujice.

KNEZ PAVLE
-Naprotiv, ja mislim da biste Vi mogli bez nekih većih briga ostaviti na životu svu tu stranačku sitnež, kad biste imali stvarnu kontrolu nad HSS-om. Što se sve nije u njemu skupilo, a što samo čeka svoj čas? Vi ćete se morati prema HSS-u ponijeti kao prema Jugoslaviji. Proglasiti da je stranački prsluk krivo zakopčan i da ga treba prvo raskopčati pa onda opet zakopčati! Ide li fina građanska dugmad u seljački kroj? Nije li Tortićevo desno dugme ušlo u Gažijevu lijevu rupu, a klerikalna rupa se pokazala pretijesnom za sve Bićanićeve modernizacije agrara itd...itd? Svi će intrigirati i međusobno se pred Vama tužakati, a ako ih ne uslišate obratit će se Vašim pokroviteljima iz Trojnog pakta moliti ih da ne budu s Vama tako uljudni a od Hrvatske tako distancirani. Nemojte se čuditi ako od Hitlera dobijete neko, doduše uljudno, pismo u kojemu će se Fuhrer pomalo čuditi da ste Vi tako strogi prema nekim desničarskim djetinjarijama, kao što su prebijanja raznih Cigana i komunista, a dopuštate vršljanja masona u novinskom izdavaštvu i židova u glazbenom životu. Pa ćete Vi morati maknuti direktora Opere, Sachsa, da bi židovska djeca mogla mirno ići u škole. Također, nemojte se čuditi, ako Italija predloži neke teritorijalne korekcije, da emigrant Pavelić organizira proteste stotine tisuća Dalmatinaca s parolama "Život damo, Split ne damo!". I proglasi Vas najvećim hrvatskim izdajnikom. I da bi on, kad bi bio na vlasti, znao od svog gostoljubivog domaćina Mussolinija sačuvati ne samo Split nego čak iskamčiti Trst.....Nešto ste ušutjeli, doktore. Dugo šutite.

MAČEK
-Računam koliko ću morati ustaša uhapsiti, koliko komnista, pa hrvatskih orjunaša, srpskih četnika? A bit će sigurno i smrtnih presuda. To je put koji mi Vi preporučujete, zar ne?

KNEZ PAVLE
-Pokušajte radije izračunati koliko ćete ljudi spasiti!

MAČEK
-To se ne računa. Niti pamti. Malo tko će uopće priznati da je spašen. Svaki čovjek živi s osjećajem da ima pravo na život, i da se ne treba za tu činjenicu nikome zahvaljivati, čak ni Bogu. Koliko je, recimo, putnika spasio željezničar koji je u zadnji čas primijetio da je skretnica položena krivo? Tu spasonosnu inspiraciju svi će odmah zaboraviti, čak i on sam.

KNEZ PAVLE
-Trebate učiniti prvi korak! Svaki korak ima drugačiju vizuru.


MAČEK
-Ja spadam u one koji se odlučuju na prvi korak kada su već učinili posljednji. Naš sporazum, kneže, ja sam vidio u duhu prije nego što smo prvi put sjeli za stol. Kako da učinim prvi korak u rijeku kada već vidim da po njoj plivaju mrtvaci? Moji mrtvaci! Kad bih bar mogao povjerovati da Hrvatska neće na kraju rata biti na gubitničkoj strani!

KNEZ PAVLE
-U tome ste kao i general Simović. Obojica budni sanjate 1918. godinu. On - kao najveću sreću, Vi - kao najstrašniju moru.

MAČEK
-A Vi, kneže, vjerujete li Vi da će ovaj rat završiti pobjedom Zapadnih saveznika nad silama Osovine?

KNEZ PAVLE
-Vjerujem ali ne tako slijepo kao Vi. A i to moje vjerovanje samo je vjerovanje a nikakvo znanje. Velika šahovska partija tek je počela. Sve figure još nisu ni ušle u igru. Osobito ne one najveće. Amerika možda i neće, a kod Rusije se još ne zna na koju će stranu. Ja sam pitao neke velemajstore koliko poteza mogu sa sigurnošću predvidjeti. Rekli su mi, zaboravio sam koliko, ali malo, vrlo, vrlo malo. A noćas, u spavaćim kolima, nisam mogao zaspati, valjda su me psovali pučisti kada su preuzimali vlast, pa sam pročitao jednu zanimljivu knjigu: "Darkness at Noon". Još je imam u džepu. To je roman o moskovskim procesima. Da Vam prevedem što glavni junak na jednom mjestu kaže o problemu koji sada nas dvojicu muči: predviđanje poteza u politici:"Za koga se pokaže da je bio u pravu u konačnom potezu, taj je uvijek u predzadnjem potezu nužno imao krivo i krivo postupao. Ali tko je bio u pravu u konačnom potezu, to se tek naknadno utvrđuje. U međuvremenu moramo raditi na kredit i prodavati duše vragu, u nadi da će nam Povijest podijeliti oprost...."

MAČEK
-....prodavati duše vragu....

KNEZ PAVLE
-Motto prvog poglavlja jedan je citat St. Justa: "Nitko ne moža vladati bez krivnje." Može li se dogoditi, gospodine Maček, da i ne-vladanje bude krivnja.

MAČEK
-Mislim da smo se dosta nagovarali. Kako shvaćam, Vi nećete potpisati.....

KNEZ PAVLE
-Što se tiče mog angažmana, moram Vas podsjetiti da su moja žena i djeca u rukama pobunjenika. Uostalom, već mi je svega dosta. Samo želim da me puste na miru i da mirno s porodicom odem u Grčku.

MAČEK
-Ne bojim se da Vas neće pustiti.

KNEZ PAVLE
-Ni ja. Najurit će me tako da se neću stići ni oprostiti sa svojim muzejem. Žao mi je, kakve su to lijepe kolekcije i sjajni eksponati! Možda će Vas zanimati da imam i dva izuzetna Meštrovića. "Moju majku" iz 1908. i "Povijest Hrvata" iz 1932. Oba mramora. Ona prva stvar čak je nešto vrednija, a došla je badava. Onu drugu Aleksandar je uredno kupio od autora.... Da, još uvijek mislim da je "Povijest Hrvata" preskupo platio.

MAČEK
-Sad možemo pozvati Šubašića, Krnjevića, Košutića i našeg starog prijatelja generala Nedeljkovića!



Moj predsjedniče!

Ovaj transkript o Vašem 27. martu (dramolet predugačak a nepredviđen) priveo sam kraju. Uskoro ćemo okončati i naš ispovjedni obred. U meni ste još jedanput stekli dušu koja je spremna da s Vama podijeli sve hrvatske klevete i kletve.

A što je dalje bilo u onih jedanaest dana, koji su preostali do katastrofe? Najkraće:

Iz dana u dan dolaze u Zagreb poklisari von Ribbentropa, koji Vas upozoravaju da pazite što radite! Najbolje bi bilo da se odmah odcijepite od ovakve Jugoslavije, u svakom slučaju da se držite podalje od Beograda. Fuhrer je, kažu, uvrijeđen i bijesan kao nikada prije. Međutim, Vi se od prijestolnice niti odcjepljujete niti u nju putujete. Tjedan dana preko svojih ministara ispitujete puls Simovića: je li on zbilja spreman držati se sporazuma po kojemu je dinastija Karađorđevića priznala Hrvatima onakav državni status kakav je zaspisan u Sporazumu?

Sedmog dana dolazi Vam posljednji put njemački pregovarač, Malletke, Vi mu opet objašnjavate svoje razloge, on ih s dubokim razumijevanjem prima, ali Vam ostavlja, kao svoj dar nabijeni revolver. Vi se niste njime poslužili. Osmog dana od puča ipak dolazite na mjesto zločina; posjećujete svog nesretnog partnera Dragišu Cvetkovića i privremenim autoritetom aktualnog moćnika oslobađate ga internacije, tako da slobodno može na svoj posjed u Nišku Banju, mjesto poznato po ljekovitoj vodi, nešto slično Kupincu (Jamnička Kiselica), nešto slično Petainovom Vichyju.

Devetog dana od puča prisustvujete sjednici vlade. Čudite se premijeru koji "govori same uobičajene fraze bez ikakva političkog sadržaja: Obraz, Kraljević Marko, Kosti pradjedova itd. Bilo je očevidno da Simović želi pod svaku cijenu zagaziti u rat." Ta mu se želja ispunila. Sutra ujutro, dok ste se brijali u hotelu, počelo je bombardiranje.

Kada ste izašli iz protuavionskog skloništa, zauvijek ste se lišili potrebe da više bilo kome i bilo kada tumačite kako je Jugoslavija kao lajbek, koji je krivo zakopčan pa ga treba prvo otkopčati a onda opet zakopčati. Nisu više bile važne ni rupice ni dugmad. Lajbeka više nema. "Štuke" su ga, uz stravično zavijanje, rastrgale na komadiće. Svoju slavnu metaforu možete pokloniti kakvom seljaku da mu posluži na njivi, kao strašilo za ptice.

Poglavlje o krizi i puču ovako ste rezimirali u "Memoarima":

Mislim da je ovdje potrebno da razjasnim koji su razlozi vodili mene i moje drugove da stvorimo zaključak da uđem u Simovićevu prevratničku vladu. Iako smo i ja i svi Hrvati bili uvjereni da je prevrat od 27. ožujka proveden protiv kneza Pavla zato što je u sporazumu "previše popustio Hrvatima" (sklapanje Trojnog pakta bila je tek zgodna izlika), ipak nam nije bilo drugoga izlaza. Ne priključiti se Simovićevoj vladi značilo bi automatsko priključenje Hitleru. I bez obzira na naše demokratsko i protunacističko gledanja na svijet, bili smo uvjereni da će Hitler konačno izgubiti rat, a mi Hrvati da moramo na svršetku rata biti na strani zapadnih demokracija. Nisam u ono vrijeme mogao predvidjeti da rat neće dobiti ni Hitler ni zapadni saveznici - nego komunistički Sovjetski Savez. Da sam to predviđao, možda bi odluka moja i mojih drugova bila drugačija. U tom slučaju ne znam da li bih mogao spriječiti da Hrvatska i Jugoslavija potpadnu pod komunistički jaram. Ne znam da li bi me zadesila sudbina monsinjora Tisa u Slovačkoj. No vrlo je vjerojatno da bih spasio veliki broj ljudskih života, i hrvatskih i srpskih."

Želio bih, dragi gospodine Maček, da ovo današnje dopisivanje završimo onako kako se i pristoji starcima: prisjećanjem na hrvatsku idilu koju ja poznajem samo preko Vaših uspomena. I mog tate, naravno. Na 38. stranici "Memoara" govorite kako ste bili kao rezervist (u to vrijeme to se nazivalo "pučki ustaša") mobilizirani poslije Sarajevskog atentata.

Na sabiralištu, iza Medicinskog fakulteta, okupilo se nekoliko tisuća ljudi s pozivima. Ali nisu mogli svi taj dan biti svrstani u bataljune, ni dobiti uniforme i opremu, pa "tko nije došao u vrstu, taj je mogao ići kud je htio, s time da se ima sutradan opet na istom mjestu prijaviti. Za opskrbu tih ljudi nije bilo spremljeno ništa, nego je pukovnik Pintar dao donijeti na dvorište dvije vreće srebrnog novca, pa je svaki čovjek, koji se tamo nalazio, bez obzira je li bio udijeljen u koji bataljon ili ne, i bez ikakvog upisivanja, dobio na dlan po jednu krunu. Kako je u ono vrijeme još vladalo staro poštenje, gotovo sam siguran da nitko nije došao po dva puta da tu krunu uzme."

Danas je stanje morala u našem narodu takvo da sam gotovo siguran kako te dvije vreće srebrnog novca ne bi uopće došle do mobiliziranih građana, a volio bih vidjeti onoga koji se ne bi bar dvaput vratio po nekontrolirano izdan novac. Čak ni u sebe nisam siguran, a ja spadam u poštenije Hrvate!

Ispričavajući se što sam Vam oduzeo toliko vremena, srdačno Vas pozdravljam starim našim usklikom: Vjera u Boga i hrvatska sloga

Zvonimir Berković

ZA RAVNOPRAVNOST SPOLOVA

I TRANSRODNIH OSOBA U ETERU

Nagrada za najbolje opremljen novinski tekst 2008!

Paradoksalno, ali već na samom početku 2008. moguće je zaključiti natjecanje za najbolju opremu novinskoga teksta u ovoj godini.
Bez obzira što tko učinio u ovih tristotinjak preostalih dana godine, apsolutno je nezamislivo da bi itko mogao nadmašiti domet samozatajnih pregalaca "Jutarnjega lista", koji su ovogodišnji Jom hašoah, Dan holokausta, dočekali spremno, svečano najavivši još jednu radnu pobjedu - konačnu plinifikaciju Jasenovca!
Nemam snage ni za kakav daljnji komentar; evo teksta...da, i naslova!...

Datum objave 25.01.2008 15:34
Zadnja izmjena 25.01.2008 15:34

SREDIŠNJA HRVATSKA
Plin će stići još ove godine u Jasenovac
Piše: Mate Piškor
Foto: Miroslav Kiš / CROPIX

Potpisan ugovor između Općine Jasenovac i novogradiške tvrtke Plin projekt



JASENOVAC - Do početka sljedeće sezone grijanja sva kućanstva i zainteresirane tvrtke na području općine Jasenovac imat će mogućnost priključka na plin. Rezultat je to ugovora o dodjeli koncesije za uvođenje plina koji su potpisali načelnica općine Jasenovac Marija Mačković i Josip Vuković, direktor novogradiške tvrtke Plin projekt.

Naglašeno je da će za uvođenje plina u Jasenovac trebati sagraditi oko 24 kilometra plinske mreže, te da je zanimanje za priključak pokazalo 300 kućanstava i desetak gospodarskih subjekata.

- Cijena plinskog priključka za kućanstvo bit će 4000 kuna, a čim to omoguće vremenski uvjeti počet ćemo polagati plinsku mrežu te početi s prvim priključenjima. Potrošači mogu biti sigurni da će imati plin do jeseni ove godine - rekao je Josip Vuković. Načelnica općine Jasenovac naglasila je da je uvođenje plina neobično važno za standard, ali i za razvoj te općine jer sve ulagače zanima infrastruktura.

Istodobno s gradnjom plinske mreže u Jasenovcu i ostalim općinskim naseljima počet će projektiranje plinskog sustava u susjednoj općini Hrvatska Dubica.



Bonustrack

dr.Kuro Bajraktare

I Kur-Bulatov na natječaju za ganc novu kratku priču pod naslovom:

Svinjska polovica Miljenka Jergovića



a koja počinje s:

Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku polovicu? upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda i nemre bolivit, a onda zapita:
- A koju?
Jergović ga dugo gleda i nemre bolivit.

Kur-Bulatov

Bestijarij, poetske minijature

SAID: ZVIJER KOJE NEMA



„dieses tier, das es nicht gibt. Ein bestiarium“

Said je pseudonim Iranca rođenog 1947. godine u Teheranu, koji je kao sedamnaestogodišnjak došao na na studij u Njemačku i u njoj zauvijek ostao.



Osamdesetih godina Said počinje pisati i objavljivati na njemačkom jeziku pa je tako danas njemački književnik i svojedobno (od 2000. do 2002.) prvi stranac na mjestu predsjednika njemačkoga P.E.N.-centra.

Said piše poeziju, prozu, radiodrame i dobitnik je više uglednih književnih nagrada, od kojih je najnovija Goetheova medalja u 2006. Djela su mu prevedena na više jezika.

Za svoj politički angažman i osobno zalaganje za progonjene i zatočene književnike odlikovan je medaljom Hermanna Kestena.

O knjizi:

Od knjige Franza Bleia Bestiarium der Literatur (Književni bestijarij) iz 1920. god. ta je neobična zoologija postala posebnom književnom vrstom. Said ponovno oživljava žanr i stvara duhoviti, katkad gotovo nadrealistički panoptikum koji obiluje porugom, satirom i erotikom. Na svome je Bestijariju Said radio punih jedanaest godina, a kad se 1999. godine knjižica najzad i pojavila, kritika ju je proglasila najljepšom, višom ludošću kakva već dugo nije viđena, i zvjezdanim trenutkom književnosti.
To je mali, ironični leksikon sa 74 životinjska portreta, ponekad i izmišljenih životinja, koji se nerijetko pretvaraju u apsurdno-duhovite, nadrealističke sličice.
Kratkim poetskim konstatacijama o osobinama, ponašanju i navikama pojedinih animalnih bića Said stvara alegorijske psihograme koji ne skrivaju povezanost s ljudskim ponašanjima i postojećim društvenim, umjetničkim i političkim prilikama.
S malo i precizno odabranih riječi Saidu polazi za rukom upečatljivo i točno karakterizirati svoje figure - koje se od albatrosa i bakalara, preko mukarine i murine nižu sve do zebre i žirafe - i čitatelju podastrijeti skurilni svijet od jezika, ljubavi i političkog zbivanja: tri teme oko kojih se vrti njegovo djelo, za kojima stalno poseže i s kojima se znalački poigrava.
Tako se kod Saida dupin neprestano smije i čovjek bi gotovo mogao pomisliti da se tu radi o nekom japanskom proizvodu;cvrčak uopće ne cvrči; on samo pili sunce za hladne zimske dane, jež se već godinama bavi uvođenjem reda u gradski promet i kompostiranjem dvonožaca; a papagaj u pravilu služi kao akustičko ogledalo; zbog toga svaki diktator posjeduje po jedan raskošni primjerak.

Sadržaj:

Kroz 74 ironična portreta životinja, što postojećih, što izmišljenih, perzijsko-njemački liričar SAID nam najviše govori o nama samima, o gorko-slatkom životu i društveno omeđenim putanjama kojima hodimo, o katkad začudnim, a katkad prepoznatljivim osobinama koje posjeduju njegovi animalule, mukarina ili baran, a koje manje ili više obradovani prepoznajemo kod sebe samih ako su poželjne, ili bismo ih rado pripisali drugima, ako baš i nisu.
Nešto bismo zasigurno i htjeli naučiti od njegove bestijalne menažerije: od mačke koja, eto, možda niste znali, tiho i neprimjetno ispraća kovčeg svoje vlasnice, a nakon toga, preko oglasa s fotografijom, traži novoga gospodarčića i dotad se tješi likerom od malina; od albatrosa, koji se nikad ne ispričava i nikoga ne moli za naklon.
Saidov je magarac stoički humanist i izučava algebru, pijetlu je hijerarhija sveta, osim ako upravo ne sluša Leonarda Cohena, a podnoktna uš, ako se pravovremeno ne suzbije, kroz nožne prste isisava čovjeku mozak - i takva žrtva onda često postaje općinski političar. Poznato?
Kad je pirana u nevolji, utočište nađe kod kanibala, zebra izbjegava ulični promet i mrzi uniforme, dok zec svoju lošu savjest s vremena na vrijeme smiruje stranom valutom. Korisno je znati da je albatros nekada bio protestant, a da danas više ne želi imati ništa ni s državom ni s crkvom, no da se i pored toga pridržava službeno propisanog ograničenja brzine.

Isječak iz djela:

indijski kos

indijski kos nikad sâm ne ide u robne kuće.
ne čita ni knjige jer vjeruje da obrazovanje životinju previše približava čovjeku.
no u prometnom zastoju povremeno sluša pripovijetke thomasa manna.
indijski kos nije socijaldemokratski nastrojen niti je sindikalno kompatibilan.
nikad se ne javlja na telefon, no nije ovisan o vremenu te i u mraku može pjevati.
voli duge šetnje udvoje - najradije po spaljenim šumama - i pritom uvijek ide korak iza čovjeka.
živi od dijaloga i umire od monologa; većina ljudi za njega je preglasna.
tu i tamo idijski kos se upusti u podrivanje četvrti u kojima vlada tolerancija.



mukarina

mukarina živi samo u tami; na poziv maloljetnih majki izlazi pak na sunce, daje mlijeko i pjeva schubertove pjesme.
jednom godišnje otpuže natraške u more - po ribu koja šapće.
mukarina je analfabetkinja, jede papirusovu travu i nada se da će tako naučiti čitati i pisati.
u slobodno vrijeme guta svekolike boje kako ništa sa strane ne bi ometalo one koji se vole.
kad je uhvati hunjavica - jednom godišnje i po tjedan dana - iz usta joj izvire ljubičasta tekućina od koje žene postaju ljepše.
mukarina potječe iz onog doba kad je europa prirodnim mostom bila povezana s afrikom - stoga ona još i danas plače, lica okrenuta prema crnom kontinentu.

GANZ NEUE NATJEČAJ!

ULAZI MILJENKO U MESNICU I KAŽE:
TREBATE LI SVINJSKU GLAVU?



Nakon natječaja: Ide Miljenko Jergović ulicom i..., raspisuje se natječaj s temom:

Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu i kaže: Trebate li svinjsku glavu? Mesar...

Mislim da je to ingeniozan i nadahnjujuć početak!
Zanimljiv je međutoa sam historijat te ideje.
Dr.Lebowski, doajen, filantrop i multimedijski pregalac, predložio je inačicu jedne moje, sada već kultne priče; poslušajmo dobrog doktora još jednom:
- Nemanja, ako dopuštaš nadogradnju tvoje crtice o mesnici. Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu i kaže: Trebate li svinjsku glavu.?
dr. lebowski
Što sam ja mogao drugo kazati nego:
- Ha, ha, briljantno! Ne da dopuštam, nego ćemo zajednički potpisti tu, unplugged verziju; dakle:

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda i nemre bolivit.

i/ili

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda, nemre bolivit da tako nešto čuje, jasno, i vidi, i to vrlo jasno, pa odgovori:
- Ne hvala, imamo već jednu.
Jergović ga dugo gleda i nemre bolivit.

Eto, imate sada prijeko potrebna objašnjenja, naputke i zorne primjere. I kao što monah sozrecava logosnost svake tvari u njenom večnom određenju, tako i vi pišite svoje priče. Srećno!

SREĆAN ROĐENDAN

DRUŽE M.

Danas je mom drugu i prijatelju Igri rođendan.
Ne mom, našem Igri, nešem je prijatelju rođendan.
Trideset i peti.
Užas. Praktički, već je tu, na pola puta.

Mogao bih mu čestitati rođendan na razne načine. Izabrao sam ovaj:
Čestitat ću mu pjesmom ukradenom iz danas nepostojećeg, a nekoć vrlo obljubljenog Hrama Sv.Polucije.
Napisala ju je, jasno, Luce.
Zašto je ta pjesma prikladna i posebna?
Evo zašto: mislim da je nastala sinergijski, i to ne zajedničkim radom, nego uplivom onog nečeg skupnog, patologijskog, što ne pripada nikome od nas zasebno, ali je, poput egregora ili sposobnosti orijentiranja jata ptica, svojstvo cijele te melanholične družine: riječ je o onome što utjelovljuje Antilopije, glavni junak ove pesme, koji se iz mojih komentara i Markizovih postova, preselio i u Lucinu pjesmu, i tako je putovao konačno do Igre, kao naš zajednički poklon.

Dragi moj M., Igra naš, sretan ti rođendan, uz pesmu vokalnoinstrumentalnog sastava Beirut!



A sad Luce:

PODVIGOPOLOŽNIK

Vaseljena je preobražena: iskoni be Mit ili činjenica; potom Povratak cara; sada, pre Zadužbine, sledi Podvižništvo.

Tko ima uši, neka čuje, što Duh govori crkvama: Tko pobijedi, neće mu nauditi druga smrt.
Otkr. 2:11

Kao krinovi procvetali su u najzabačenijim pustinjama pre monaške zajednice, koje su ubrzo postale mesta utehe i nove nade vasceloj vaseljeni. Kako tada u drevna vremena, tako i sada monasi svojim smirenim optimizmom nastavljaju da svedoče svetu da se jedina istinska radost može naći u tajni krsta.



Monah tinja u noći kao sveća pred ikonom. Jeste.

Osnovni smisao monaškog života najjasnije se može sagledati u svetlu krstovaskrsnog podviga podvigopložnika Hrista, koji u svome krajnjem smirenju krsne smrti pobeđuje samu smrt i vaskrsenjem otvara dveri besmrtnosti i netruležnosti palom coveku. Zato je pravoslavni monah, pre svega, ispovednik-mucenik, koji delatno, svojim podvižnickim životom svedoci do krvi blagovest pobede nad smrću.

Njegov podvig nije samo asketski proces etickog usavršavanja, kakav nam je poznat i u drugim religijama i filosofskim sistemima, već nadasve, proces integralnog preobražaja pale covekove prirode u svetotajinskom i blagodatnom životu Crkve kao tela Hristovog. U svome neprekidnom podvigu saraspinjanja raspetom Bogu-Logosu, na krstu dobrovoljnog stradanja, monah svakodnevno umire starom coveku zarobljenom okovima bioloških zakona pale i ogrehovljene prirode, da bi još za života vaskrsao kao nova tvar, obnovljena silom Duha Svetoga. U tom procesu on suštinski postaje silom blagodati Božije, nova tvar, zasnovana na sasvim drugacijim ontološkim pretpostavkama. Monah postaje »bog po blagodati», «nebeski covek», «anđeo u telu», kao što pevaju crkvene pesme.
Sveti apostol Pavle gromko blagovesti veliku tajnu koju duboko proživljava svaka bogocežnjiva duša pravoslvanog monaha: «Sve smatram za đubre da bih Hrista stekao i poznao Njega i silu Njegovog vaskrsenja i zajednicu Njegovih stradanja SAOBRAŽAVAJUĆI SE SMRTI NJEGOVOJ» (Fil. 3, 8-1O). Zaista, za monahe je ovaj prolazni život saobražavanje smrti Hristovoj delatno ostvarenje krštenjskog zaveta, jer krstivši se u smrt Hristovu sapogrebuju se Njemu i postaju jednaki sa Njim jednakom smrću, da bi savaskrsli Hristu. (up. Rim. 6, 4-5). Zato je za monahe, koji svaku rec Gospodnju podvigom krsne ljubavi odstradavaju, samo jedno važno - postati zajednicar Hristovog vaskrsenja i sanaslednik vecnoga života - nova tvar koja kao živi kavasac besmrtnosti zakvašava vascelu grehom umrtvljenu tvar koja uzdiše i tuži u okovima greha. Na taj nacin monah tiho i nenametljivo, preobražavajući samoga sebe blagodaću Božjom sveštenodejstvuje svojim molitvama, suzama i trudovima tajnu vaskrsenja celome svetu.
Oduševljenji premudrošću krsta, koja je pred ocima sveta ludost, monasi, po recima apostola, živi se stalno predaju na smrt za Isusa, da bi se i život Isusov projavio u smrtonom telu njihovom. (up. 21 Kor. 5, 10-11). Umirući svojoj ogrehovljenoj volji dobrovoljnim i bezropotnim poslušanjem; svojim strastima – podvižnickim uzdržavanjem; sujeti svetskog života – monaškim smirenjem i trpljenjem, monasi zadobijaju istinsku slobodu, koja se ne može definisati u uskim okvirima fizickih zakona, socijalnih i politickih teorija, već jedino u sveri blagodatnog života u Hristu Isusu. Oni gube sebe i zaboravljaju, da bi sebe našli i upoznali na jednom višem nivou postojanja. Žrtvuju vascelo svoje biće kao žrtvu svepaljenicu. Veliki su to logicki paradoksi i cudesna je ovo tajna skrivena od premudrih ovoga sveta. Zato je sva silina života koja zraci sa lica pravoslavnih monaha sakrivena u tajni životvorne smrti krsne, u dubini životoistocnog groba Hristovog. A oni, koji su srcem poznali tu tajnu i krenuli bez ikakve rezerve za Gospodom, ne cakaju samo obećanje blaženstva «zagrobnog života», već hitaju da sa radošću još u ovome životu umru u Hristu da bi zadobili vaskrsenje duše i pre svopšteg vaskrsenja i tako zaživili u predukusu eshatološke stvarnosti i pre svršetka vremena. Zato su oblagodaćeni monasi provesnici besmrtnog i vecnog života koji blistaju kao parcići neba u tmini svetske doline suza.

Rascvetali krst monaški

Težak je ovo podvig, svakodnevno liptanje krvi – podvig u kome se sve prodaje da bi se kupio «biser mnogocenjeni». Ali sve te bolove i tuge monaškog krsta blaži tiha nada i radost vecne utehe, nepokolobljiva vera i uverenost u svaku rec Božiju. Gde je krst, tu je i radost koja dolazi za njim. Radost je zapravo i zacaurena u dubini krsta kao njegova najdublja tajna. Monaški krst je kao rascvetali Aronov štap, kao oživela usahla utroba Sarina koja rađa u veri po Božjem obećanju. U znaku životvornog rascvetalog krsta Gospod podiže uboge i nišce, a gorde ovoga sveta obara u stidu. To je cudesni znak koji u sebi skriva vascelu tajnu božanskog domostroja spasenja, i zato je citav podvig ovaploćenog Gospoda od vitlejemske peštere do golgotskog krsta razumljiv i objašnjiv samo u svetlosti smirene filosofije krsta. Otuda je i monaški život kao život krstonosni sav ispunjen radošću krsta, naizgled bespolodan i suv zraci velikom silinom životnog optimizma i nade. Odeveni u crnu rizu pokajanja i duboko skrušeni u molitvenom placu, duhonosni monasi su nepresušni istocnici radosti koji napajaju žedne i obremenjene duše novom životnom nadom i verom. Kao krinovi procvetali su u najzabacenijim pustinjama pre monaške zajednice, koje su ubrzo postale mesta utehe i nove nade vasceloj vaseljeni. Kako tada u drevna vremena, tako i sada monasi svojim smirenim optimizmom nastavljaju da svedoce svetu da se jedina istinska radost može naći u tajni krsta.

Preobraženjem do «Prvobitne krasote»

Monasi su duhovni ratnici koji se u neprekidnoj borbi sa strastima oslobađaju okova smrti. Svakoj strasti protistavljaju suprotnu vrlinu: stomakougađanju – post, telesnoj pohoti – celomudrenost, gordosti – smirenje ... i sve svoje želje, prohteve sahranjuju u zemlju blažene poslušnosti i samoodrecenja, dok sama blagodat Božija ne ispravi i ne obnovi grehom deformisane prirodne sile njihove i dade im njihov prirodni i bogomdani smisao i cilj. Sveti oci nas uce: «Daj krv, da bi primio Duh». I kroz ove reci projavljuje se tajna krsta – «umri savršeno, da bi živeo savršeno», savetuje sv. Varsanufije. Da bi dostigli svoj cilj ili makar krenuli ka idealu istinskog monaškog života, monasi sve svoje sile usmeruju ka tome da izađu iz okova svoga samoljublja i gordosti, žrtvujući i prazneći sebe do beskraja. Oni traže svoje istinsko «ja» gubeći sebe za ovaj svet i zaboravljajući svoje «pseudo - ja». Da bi postali istinske bogolike licnosti, otvorene u ljubavi prema Bogu i bližnjem, oni odbacuju bezlicne maske sebicne individualnosti i odricu se svojih lažnih i neautenticnih potreba, cak i biloški prirodnog sežući ka nadprirodnom, samo da bi pronašli «prvobitnu krasotu» koju nam je otkrio Novi Adam - Hristos, obnovivši pali lik starog Adama. Monah se ne bori protiv onoga što je Bog stvorio i «što dobro bješe veoma». On ne ustaje protiv Bogom sazdane prirode, već protiv sile greha koja je obolestila i otruležila prirodu otrovom smrti, osmrtivši ono što je sazdano za besmrtnost i netruležnost. Ta sila greha deformiše covekov duhovni organizam, njegovu licnost i prirodne sile unakazujući Božiji lik u njemu. Zato da bi se greh, smrt i đavo pobedili potrebno je sve žrtvovati. Gospod nas poziva; «Ako dakle, ko hoće da ide za mnom, neka se odrece sebe i uzme krst svoj». (Mk. 10, 21). U tom pozivu sadržan je celi manifest monaškog života. Slediti Gospoda ne znaci, dakle, samo umom prihvatiti Njegova moralna i duhovan ucenja, već, delati istu sudbinu sa Gospodom do golgotske smrti. Pravoslavni monah se zato ne odrice samo onoga što «ima», već i onoga što trenutno «jeste» u svom palom stanju. Zato da bi našao sebe, on cepa sve svoje i sebe samog kao krpu pred Bogom, pred ljudima i svakom tvari, te se oblaci u hristopodobno smirenje. On kao martir dobrovoljnog stradanja živo svedoci premudrost tjne krsta. Otuda su hiljade monaha, sa žarom ranohrišćanskih mucenika, ostavljali luksuz i sjaj svetske sujete i bežali u rupe i jame planinske odevajući se u rizu smirenja i poniženja, da bi ih gospod odenuo netruležnom rizom netvarne svetolsti. Sve su svoje bacili pred Gospodom, omrznuvši na sve što je pred sujetnim svetom casno i hvaljeno. Bogataši ostaviše svoje bogatstvo, carevi carstvo, mudraci svoju svetsku mudrost. I, o cuda, oni koji nekada življahu u obilju, slavi i sjaju svetske moći postadoše prosjaci i ubožjaci Hrista radi, koji u ritama, poput Jova mnogostradalnog, na đubrištu vapiju gospodu za milost. Mudraci svetski postadoše jurodivi; blagoglagoljiva usta, Hrista radi, zanemeše najsmirenijim, ali i najrecitijim molcanijem. Svi oni prezreše svet, ali ne svet jao premudru tvorevinu Božju, već silu greha koja se služi svetom kao oruđem vecne smrti i osude; prezreše truležno i prolazno da bi primili netruležno i vecno, kao dar Božje ljubavi, a ne kao licno postignuće. Ostaviše svet zaražen otrovom greha i smrti da bi ga u vecnosti nalsedili preobraženog i blagodaću vaspostavljenog. Njihovo sledovanje Hristu nije bila stvar razumskog ubeđenja, već jednog sasvim celovitog delatnog preobražaja kojim ontološki postaju autenticne licnosti kakve ih je Bog prvobitno i odredio. Čitava asketika Pravoslavne Crkve duboko je utemeljena na premisi da je pali covek svojim otuđenjem od boga otuđio sebe i od samog sebe, da je njegova licnost u palom stanju tek samo maska, tragicna karikatura grehom deformisanog lika Božjeg, koga treba pronaći i obnoviti svetotajinskim i podvižnickim životom u crkvi. Zato je asketiki život pravoslavnog monaštva, iako spolja naizgled po mnogim svojim formama slican podvižništvu nepravoslavnog Zapada i Istoka, potpuno unikatni i pociva na sasvim drugacijim antropološkim osnovama.

Sila koja se u slabosti projavljuje

Pravi monasi su istovremno i najslabiji i najaci ljudi. Sila se njihova u slabosti projavljuje. I zaista, kao što govori bogomudri apostol: «Ono što je slabo pred svijetom izabra Bog da posrami jake»., (1 Kor. 1, 27), veliki svetilnici egipatskih i plaestinskih pustinja bili su cesto prosti i jednostavni ljudi, ali u svom smirenju prozreli su premudrost krsta Hristovog i obukli se u njegovu silu. I kao što nekada, od prostih ribara postadoše apostoli - prosvetitelji vaseljenje, tako i ovi sveti starci zasijaše božanskom mudrošću. Poznavši nemoć i slabost svoga paloga bića smiriše se pred Tvorcem, i budući nemoćni postadoše svemoćni u Hristu.Jer tek onda kada potpuno izgubimo sebe i sve svoje razapenomo na krstu potpune predanosti Gospodu, u nama pocinje da deluje druga sila koja nam daje snage za ono što je iznad naših moći. Tajna velikih podviga svetih otaca nije u tome što su oni bili snažnijii i jaci od ljudi današnjeg vremena, već u tome što su se potpuno odrekli sveta i svetksih uteha predajući sebe bez ostatka Gospodu, u krajnjem smirenju i poznanju svojih ljudskih nemoći. Kada covek nije više u stanju da išta ucini, tada nastupa Bog, koji iz prašine podiže nišce i uboge koji mu neprestano vape skrušenim i umilnim srcem. U našem vremenu isuviše je malo onih koji su spremni da se odreknu sebe, da potpuno odseku svoju palu volju i trpljivo podnseu voljne i nevoljne žitijske skorbi, jer današnji covek je cvrsto oslonjen na logiku svoga racionalnog uma i na sve je pere spreman osim na to da razapne svoj um i baci ga u bezdan logicke neizvesnosti krsta. Kao nekada za Jevreje i stare Jeline, krst je i danas kamen spoticanja za mnoge ljude.

Smirenje - ključ podviga

Svi monaški podvizi: post, bdenje, uzdražanje, simoraštvo, molcanije, molitva i dr. Sami po sebi nemaju nikakvu delatnu silu i moć i nemocni su pred silom smrti. Ti podvizi se samopouzdano i proizvoljno uz razne asketske metode primenjuju u drugim religijama kao svojevrsne magijske aktivnosti, koje same po sebi mogu doneti neku tobožnju duhovnu slobodu i prosvetljenje. Pristup pravoslavnog monaha je korenito drugaciji, jer monasi sve te podvige temelje na osnovnom krstonosnom podvigu smirenja, koji je potpuno stran i nepoznat u svim drugim religijama sveta. Sveti Oci definišu smirenje kao poznanje Božje svemoći i svoje vlastite nemoći, palosti i obolešćnosti vascelog bića. Smirenje je zapravo svest i duboki duhovni osećaj da smo mi pad, a On jedini Vaskrsenje, da smo mi smrt, a On život, da smo mi mrak, a On jedini svetolost. A gde je smirenje bez ljubavi, bez straha Božijeg, bez placa i suza? Te osnovne duhovne vrline jedina su plodna zemlja na kojoj jednom posađeni pomenuti podvizi donose duhovni plod. Monah posti ne zato što je post sam po sebi spasonosan, već posteći po poslušanju, a ne samovoljno . On delatno ispoveda svoje smirenje pred Gospodom i da ne živi covek samo o hlebu, već o svakoj reci koja izlazi iz usta Gospodnjih, kao što nas je sam Hristos naucio u svom kušanju na gori. Post sam po sebi, kada nije praćen smirenom molitvom i kada se proizvoljno upražnjava može da bude veoma pogibeljan i po telo i po dušu covekovu. Monah živi u nestjažanju i siromaštvu «ništa sebi samom ne sticući niti cuvajući, sem ono što je na opštu potrebu, i to iz poslušanja, a ne po svojoj volji».» Na taj nacin on delom ispoveda da se ne treba strasno vezivati za tvar, niti nalaziti telesnu i duhovnu utehu u tvari umesto u Tvorcu. Monah ćuti ne zato što je to vrlina po sebi, već zato što sebe smatra neukim i nedostojnim da bilo šta kaže; on postaje «lud» za ovaj svet i odbacuje mudrovanje ovoga sveta zasnovano na fantaziji uma i pomislima, da bi se omudrio netruležnom premudrošću Hristovom. Mnogi sveti monasi živeli su kao neulgedni ubožjaci ispovedajući samim svojim nacinom života svu bedu unutrašnjeg stanja palog coveka, da bi se tako upodobili cariniku i ubogom Lazaru i primili njihov udeo u onome svetu. Oni su birali neudobna mesta za život, pustare, pešcare, daleko od naselja, želeći da se u samoći više približe Gospodu. Iskusni podvižnici dobro su znali da se telesni um lako saobražava okolini i da se život u luksuzu i bogatstvu cesto nesveno pogubno odražava na dušu, koja se tada teže smirava. I sv. Isak Sirin sa tugom konstatuje da nema coveka koji je u stanju da potpuno odoli iskušenjima sveta živeći u njemu. Zato su se monaška staništa uvek odlikovala prostotom i siromaštvom, ne bi li ih kako i sami uslovi života vaspitali u siromaštvu duha i prostoti uma. Ali ipak, podvig koji se najjace izražava smirenje pred Bogom je podvig poslušnosti starcu koji zapravo predstavlja istinski temelj monaškog života. To je pre svega podvig kojim smiravamo svoju volju pred Božijom voljom koja se izražava preko starca. Monah kroz poslušanje prinosi na žrtvu ono što predstavlja najveće bogatstvo palog coveka . slobodu rasuđivanja, ispovedajući delatno na taj nacin potpunu svoju prednost i povrenje pred Gospodom.
Svaki, dakle, monaški podvig predstavlja izraz dubokog unutrašnjeg smirenja covekovog srca pred Gospodom, dok ti isti podvizi vršeni bez potrebnog smirenog i skrušenog raspoloženja duše i po svojoj volji i rasuđivanju ne donose nikakav duhovni plod i srce podvižnika još više ispunjavaju mrakom gordosti. Bogu nisu potrebni naši podvizi, već srce naše koje mi svojjim podvizima vaspitavamo da otvori svoje veri Božijoj blagodati, jer Gospod nikada na deluje jednostrano bez makar najmanjeg ucešća naše slobodne volje. Zato se monah trudi ne da sam svojim silama promeni sebe, nekim instant «autentnim treningom», već da se smiri, skruši u poznanju svoje slabosti, te tako privuce blagodat Božiju koja je jedina u stanju da pobedi silu greha. Jedino «srce skrušeno i smerno Bog neće prezreti». Mnogi pravoslavni monasi nisu veliki podvižnici u postu, bdenju i drugim telesnim trudovima, ali zato je njihov umereni podvig zasnovan na poslušanju i rastvoren smirenjem i dubokom svešću o svojoj nemoći i ogrehovljenosti, dovoljan da ih uzvede u njihovom blagodarnom trpljenju svih životnih nedaća do velikih duhovnih visina. Bogu nisu potrebni jaki i sposobni, mudri i pametni, već smireni i poslušni, koji kada ih Gospod u svoje i Njemu jedino poznato vreme, uzdigne, neće božanske darove pripisivati sebi i svojim spososbnostima, već će se još više smiriti pred svojim Tvorcem, kao što plodovita voćka obremenjena zrelim plodovima, sagiba svoje grane ka zemlji. Zato kod parvoslavnih podvižnika nema one magijske poze indijskih fakira i gurua ili barokno ekstravagantnih zapadnih mistika; sve je kod njih duboko opšteljudsko, smerno i sastradalno, jer duboko osećaju i znaju da sve što cine iznad svojih moći, to cine silom koju im BOG daje, a sebe smatraju tek nevrednim zemljanim sasudima u koje je po neizmernoj i nicim zasluženoj milosti Božijoj ulivena blagodat Božja, tako da preizobilje sile bude od Boga, a ne od njih. (up 2 Kor. 5,7).

Delatni bogoslov

Monasi ne proucavaju svojim razumom neku apstraktnu «istinu» i ne govore o njoj, već odstradavaju put jedinog ISTINITOGA, put koji jedini vodi iz lavirinta smrti i truleži. Oni ne koriste svoj intelekt da bi dosegli do najdubljih tajni Božijeg otkrivenja, već smiruju sebe do zemlje. Obrezuju svoj um molitvom i rezvenjem (molitvenim bdenjem uma), jer dobro znaju da se do poznanja božanskih tajni ne dolazi analitickim i spekulativnim razmišljanjem, već samim životom u Hristu, tj. vršenjem Božijih zaposvesti, opitnim zajednicarenjem u smrti i vaskrsenju Hristovom. Zato su monasi pre svega, delatni bogoslovi koji se ne bave teologijom kao naukom već je žive svojim životom. Teologija je danas u velikoj meri sužena nba jedan logicki i filozofski sistem, udaljen od prakticnog duhovnog života i sve je ređe plod molitvenog tihovanja uma i bogootkrivenja. Sveti Oci, su teologiju posmatrali u svetlu prakticnog izlecenja duše od strasti, kao svojevrsan terapeuticki metod. Njima je bila strana svaka sholasticka sistematizacija bolosovksih saznanja. Pred svetom su govorili o božanskim tajnama tek akda su ih podvigom prakticno proživeli i svetotajinski okusili. Zato je za njih svako teologisanje bez opita ravno teomahiji. Tj. bogoborstvu. Čitajući svete Oce jasno uviđamo da bogopoznanje nije neki intelektualni gnoseološki proces već živi susret sa licnim Bogom – bogoviđenje i oboženje, dakle, jedan sveobuhvatni ontološli preobražaj, koji se ne može postići bez ocišćenja srca – «Blaženi cisti srcem, jer će Boga videti». Zato monasi ne proucavaju Boga, već, kako rece jedan savremeni duhovnik žtvuju vascelo svoje biće, da bi primili na dar ono što je božansko». Ne menjaju ljude i svet oko sebe svojim savetima i poukama, već menjajući, osvećujući i prosvetljujući seb e, menjaju i preobražavaju na cudesen nacin celi svet. Monah isunjen blagodaću, živa je ikona božja, nepresušni izvor neizrecive teologije, i najtoplije utehe tužnim i obremenjenim. On ne govori svetu o velikim teološkim dubinama, jer je svestan da se ne može razumeti tajna Božja bez prethodnog podviga pokajanja – preumljenja (suštinske promene uma – nacina mišljenja, rasuđivanja),. I da nema istinskog znanaj bez sirenja, kao ni pravog bogoviđenja bez cistog srca. Tome nas uci i sv. Maksim Ispovenik, koji kaže da je znanje bez podviga fantazija. Zato monah, pre svega svojim licnim pokajanjem, smirenjem, skrušenošću srca poziva svet vapijući: «Pokajte se, jer se približi carstvo nebesko!»
Primeri svetih podvižnika nas uce da je istinskobogoslovsko svedocenje vezana za stradanje, za krst Hristov, i samo onaj koji je Boga okusio pijući gorku cašu stradanja za Hrista može i sme da prosvećuje i oplemenjuje svet oko sebe, i da bogoslovstviuje sa smelošću teologa-bogovica, koji ne otkriva Boga svojim ogrehovljenim razumom, već kroz koga se sam Bog otkriva i deluje. Dakle, samo oanj koji je Boga video «kakav on jeste» i opitno okusio «da je blag Gospod», u sili krsta i «raspeću uma», dobija blagodatnu silu koja ne preobražava i ne poucava ubedljivošću izraza već snagom duha.
Monaštvo je od velikog znacaja za savremenu teologiju jer je sacuvalo i svedoci njen starodrevni prorocki karakter – teologija koja je pre svega rec OD Boga, bogootkrivenje, a ne covekova rec i ucenje o Bogu i božanskim tajanama. Pored toga monaško predanje cuva i njen podvižnicki i isihasticki metod zasnovan na podvigu smirenja, poslušanja i molitvenog ocišcenja uma i srca, jer se živa rec istinskog bogoslovlja Duhom piše samo na tablicama ocišćenog srca. (up. 2 Kor. 3, 3-6). Drugaciji je put akademskog teologa od puta podvižnika monaha, koji se na bavi inetelekgtualnom refleksijom već molitveno bdi na dverima svoga srca. Nakon dugovremenog truda, pokajanja, suza, on postaje sposoban da svoji profinjenim i omolitvljenim umom, razlikuje božanske od demonskih energija (dejstava) i da prepoznaje pomisli ne podvragavjući ih logickom sudu razuma, već osećajući ih «po ukusu». Zato nema tologije bez duhovnog rasuđivanja, bez sposobnosti «razlikovanja duhova», niti ovoga bez prethodnog podviga ocišćenja od strasti. Ovaj teološki metod sasvim je suprotan akademskom koji se zasniva na intelekutalnom maštanju, pri kome ogrehovljeni razum, još podvigom neocišćen i blagodašu ne osvećen, sam na svoju sliku i priliku oblikuje sliku o Bogu i svetu oko sebe. Zato je koren svake jeresi i gordosti upravo u nameri da se «prepravi», po aršinima pale prirode i racionalne logike, ono što je u božanskom otkrivenju tobož nelogicno. Ovaj teološki metod potpuno je preovladao u teološkoj misli nepravoslavnog Zapada, gde je stvoren jedan veštacki jaz oizmedju asketske i akademske teo.logije. Dok prva ide u krajnost najopskurnijeg mistickog sentimentalizma, druga se pretvorila u sholasticku i naucnu disciplinu. Pravoslavni mnoasi koji su oduvek cuvali podvižnicki i isihasticki karakter boslovlja, imaju danas izuzetno veliku ulogu u ocuvanju autenticnog pravoslavnog bogoslovskog predanja.

Misionara sa stradalne ljubavi

Svedoceći svojim životom radost krsta svetu, tiho i molitveno, monah otkriva novi smisao i znacaj cele Bogom sazdane tvari. Zato monah ne prezire svet, već ga posmatra u svetlosti krsta i vaskrsenja Hristovog, u perspektivi preobražene lepote u vecnosti. Na taj nacin on daje svetu jednu netruležnu i beskrajno duboku vrednost. Svojim licnim podvigom saraspinjanja Hristu kroz podvige monaškog život, monah blagovesti novu istinu svetu – da se vrednost i smisao ovoga života i sveta može razumeti samo kada «sebe razapnemo svetu i svet sebi», kada svet i sve u njemu vozdignemo na nivo vecnosti. Odricući se sveta i ustajući protiv svih lažnih merila, odnosa i navika savremene covekobožne i antihristovske civilizacije, monah živo svedoci jednu novu i autenticniju sliku stvarnosti, sasvim drugaciju, bogocovecansku logiku postojanja, ili ikonografski receno, jednu «obrnutu ontološku perspektivu».
«Svet u zlu leži» i citava tvar se posle praroditeljskog greha pognjurila u smrt i ništavilo. Ono što je za vecnost sazdano da slavoslovi tvorca, postaje oruđe đavola, koji koristeći palog i ogrehovljenog coveka «pre-sazdava» svet, na svoju sliku i priliku i vrši prepravku Bogom stvorenog poretka, «stvarajući» preko njemu podcinjenih ljudi tzv. «Novi svetski poredak». Ne videći da je osnovni razlog «nesavršensosti» i tobožnje nepravednosti ovoga sveta upravo u tome što je izgubio svoj prvobittni liturgijski odnos sa Tvorcem i tvorevinom, pali covek se upinje da sam svojim silama preobrazi svet, da ga ucini humanijim, pravednijimi boljim. Čitava savremena evropska cifilizacija plod je ove tragicne zablude. Zato je Zapad još davno odbacio jednog «nesavršenog i nelogicnog» Boga i zamenio ga covekom humanistom, koji se jnoš lažno prikriva iza lika Hrista Spasitelja, sada već vešto prepravljenog po merilima palog coveka. Otuda toliko mnjogo akcije i reformatorskog duha na papistickom i protestatskom zapadu, toliko truda da se ljudski i medđunacionalni odnosi humaniziraju cisto ljudskim sredstvima i nastojanjima.
Nasuprot tome, duh Pravoslavlja, koji se posebno jasno izražava u mnoštvu, naizgled je pasivan prema svim kretanjima i akcijama savremenog sveta. Gledano zapadnim ocima, pravoslavno monaštvo, pa i cela Crkva okamenjeni su u tradicionalizmu i pasivnosti i ne pokazuju nimalo kooperativnosti u izgradnji «novog sveta». Svakako, ovakvi stavovi pokazuju krajnje nepoznavanje osnovnih bogocovecanskih istina koje nam je Gospod otkrio u Crkvi. Pravoslavni hrišćani, a po gotovo monasi, koji su krajnje radikalizirali svoj odnos prema ovome svetu i veku, gledaju na njega svim drugacijim ocima. U dubokom osećanju covekovog pada i cudsenosg bogocovecanskog podviga iskupljenja krsnim stradanjem i vaskrsenjem monau-pokajniku se pred ocima otkriva sva dubina mpremudrosti Božije. Čovek koji živi na prizemnom nivou svakodnevnih telesnih uživanja zauvek ostaje zbunjen pred cudesnom zagonetkom sveta, koga doživljava kao apsurd, slepu ulicu koja se završava smrću, truležju i ništavilom. U tom smislu,monasi su, ako tajanstveni služitelji svetu, pozvani da kao svetilnici svetle ukazujući jedini istinski put - put raspetoig i vaskrslog Hrista Spasitelja. Zato oni svetu daju vecnu vrednost. Za njih je svet veliki dar Božiji koji svojomm raznolikošću oblika i struktura života odražava svu punoću premudrosti Tvorca Logosa. Oni na svet gledaju kao na nešto nesavršeno, što sami trebaju da poboljšavaju, preomene i humaniziraju, već ga posmatraju u svetlosti sveopšteg vaskrsenja, kada će Gospod vaspostaviti vascelu tvar i svemu dati svoje vecno i pravedno mesto i poredak. Monah ne posmatra stvari u njihovoj privremenoj i fenomenalnoj stvarnosti bogootuđenja, već sozrecava logosnost svake tvari u njenom vecnom određenju i cilju. Zato se i ne tzrudi da svojom inteligenicijom ili fizickim sposobnosima revolucioniše svet oko sebe. Ne propoveda socijalne i politicke teorije, niti se predaje humanisitiickom aktivizmu. On polazi od sebe i menjajući sebe, žrtvujući sav svoj život na žrtveniku Božije ljubavi svojim krsnim stradanjem oblaci sebe u dobrovoljnu smrt i sahranjuje sebe kao zrno pšenicno u zemlju samoodrecenja i najdubljeg smirenja, da bi tek umrevši mnogo roda doneo. (up. Jn. 12, 24-25). Vaskrsavajući potom kao nova tvar, osvećena i obožena blagodatno zakvašuje vascelu tvorevinu. Obnavljajući sebe kao mikrokozmos u svome manastiru kao radionici spasenja i osvećenja tvari, oblagodaćeni monasi obnavljaju vasceli makrokozmos, jer je covek kao noilac lika božijeg vozglavljenje cele Božje tvorevine i sažetak cele njene logosne strukture, i u njemu se izvršava oboženje cele tvari. Zato je misija monaha u svetu tiha i nenametljiva, negova najrecitija propoved satkana je od placevnih molitvenih uzdaha skruše og srca. Ovaj smireni aktivizam potpuno je razlicit od samopouzdanog aktivizma humanistickog Zapada. Pravoslavni monah je uvek dduboko svestgan da je gospod jedini koji daje smisaamo svemu oko nas i jedini koji pobeđuje smrt. Posebno je savaki covek za monaha neprocenjiva vrednost, i to ne neki «apstraktni covek», već svaka licnost pojedinacno, koja bez obzira na svoje nacionalno porekolo nosi lik božiji na sebi. Jedan starac je rekao: «Video si brata svoga, video si Boga svoga». Monasi zato ne dele ljude na dobre i loše i ne prosuđuju ih racionalno i logicki, jer jedino Gospod poznaje srce svakog coveka. Hrišćanski odnos premadurogim ljudima ne zasniva se na rzhumu već na ljubavi. Zato monasi gledaju na sve ljude kao na licnosti u razvoju, duhovnom sazrevanjun i ozdravljenju od greha. U licu svakog coveka, pa bio on i najveći grešik, vide odraz lika Hristovog. Isto je taj lik Boižiji u njemu viće ukakažen grehom, oni mu tim više sastradavaju svojom ljubalvlju, nema bogoljublja bez covekoljublja svedoce Sveti Oci, i zato je za monahe odnos prema bližnjima najverniji barometar njihove ljubavi prfema Bogu. Svako monaštvo koje nije covekoljubivo nikako ne može biti ni bogoljubivo.To dvoje je narzdvojivo. Ali, istinsko covekoljublje se razlikuje od humanisticke filantropije koja ne pristupa coveku kao nosiocu lika Božijeg, već sentimentalisticki i nadasve utilitaristicki pretpostavljajući coveka, kao najveću vrednost civilizacije i samom Bogu i prvoverju. Ta ljubav nije licnosna već bezlicna i apstraktna i najcešće je rezultat projekcije neiživljenog samoljublja. Čoveka istinski može voleti samo naj koji je u sebi stekao JEDINOG ČOVEKOLJUBCA . HRISTA, i Hristom ljubi ne samo svakog coveka već i celu tvar. Otuda najviše covekoljublja kod najvećih hristoljubaca, svetitelja božijih, koji su cesto u najuirovijim podvizima bežali od ovoga sveta, od ljudi i naselja, da bi se najpre približili hristu, a tek kroz Hrista sastaradavali palom coveku i tvari.

Saslužitelji Hristovi u liturgiji spasenja tvari

Za razliku od obezboženog coveka današnjice koji gleda na sve oko sebe sa neskrivenim koristoljubljem i sebicnošću, monah sozercavajući tajnovitu logosnost svake tvari u božanskom poretku, prema svetu i svemu u njemu ima, LITURGIJSKI ODNOS, odnos sastgradalne i samožrtvene ljubavi , koja je podstakla i samog gospoda da se obuce u oblicije tela greha, da bi postradaoi za coveka i celu tvar koja uzdiše i tuži u raspadljivosti i smrti. Poput ovaploćenog boga Logosa koji je iz ljubavi, sam budući bezgrešan, iuzeo na sebe grehe sveta, monah, sledujući svome Tvorcu, uzima na sebe sve bolove i patnje sveta i tuži se vascelom vaseljenom. U tom smislu, monaški podvig obesmrćenja i oboženja nije individualnog karaktera, već je od opšteg i sabornog znacaja za celu tvorevinu. Oblagodaćeni monasi, obnovljeni duhom Svetim, ostvaruju u sebi ideal tzv. «duhovnog sveštenstva» na što su pozv ani i svi hrišćani. «Hirotonisani» blagodaću Duha Svetoga, oni na žrtveniku srca sveštenodejstvuju mislene žrtve – najcistije molitve za svu tvar, saslužujući tako Hristu, vecnom Arhijereju, u Liturgiji vaspostavljanja i sapsenja pale tvari. Zato njihove molitve drže vaseljenu, neprestano se uzdižući pred prestolom Božjim, kao «miris miomira duhovnog». Na taj nacin, svaki monah kao i svaki drugi hrišćanin, bio on laik ili klirik, pozvan je da bude satrudnik Hristu u delu spasenja sveta. Tako covek zauzima svoje davno izgubljeno bogoslužbeno mesto saslužitelja Božijeg.
Ali, svakako, ova sveštena služba monaha svoj najdublji izraz nalazi u evharistijskoj žrtvi koja se svakodnevno u manastirima prinosi «za sve i za sva» i predstavlja centralnuz tacku oko koje se odvija monaški život. Liturgija se u manastiru i posle samog bogoslužbenog cina prenosi i u trpezariju, u radionice, u bibiloteku, u svaku keliju i na sva poje dina poslušanja koja monasi obavljaju u bogoslužbenom poretku i raspoloženju, uz molitvu i bogomislije. Zapravo je celi monaški život, jedna neprestana božanska liturgija, u kojoj monasi prinoseći evharistijske darove kao prvine vascele tvari prinose i celo svoje biće u «kome se tajanstveno usredsređuju sve božanske sile i energije otkrivene u svetu». Zato tek u božanskoj liturgiji monah živi svoje iskonsko određenje. On molitveno posrednicki prinosi Gospodu vascelu tvar da bi se cela vaseljena u Hristu preobrazila, osvetila. Ocrkvenjujući sebe same liturgijski kroz svete tajne i svete vrline monasi kao sveštenici Gospodnji ocrkvenjuju i ohristovljuju celu Božju tvorevinu i vaspostavljaju njeno bogomdano sve šteno ustrojstvo. Zato svaka delatnost i svaki predmet u manastiru ima svoje liturgijsko mesto i ulogu i sve se u njemu obavlja molitveno i s blagoslovom. Manastir je po recima pre. Av Justina pre svega bogosluženje – evharistijska zajednica, crkva i telo Hristovo. To je radionica besmrtnosti za vacelu ogrehovljenu tvar. Svaka forma monaškog života izdvojena iz bogoslužbenog i liturgijskog poretka, gubi svoj duhovni smisao i naznacenje. Čak i najveći pustinjaci, anahoreti, uvek su direktno ili indirektno ostajali sastavi deo evharistijske zajednice maticnog manastira ili skita.
Otuda tako imperatrivni znacaj blagoslova starca i poslušanja u manastiru. Monaško poslušanje nije tek neka prakticna dosetka radi održanja potrebne discipline, već je to, zapravo, svešteni i liturgijski odnos. Jedan starac je kazao: «Uspokojio si starca svoga, uspokojio si i Boga svoga. A, uvrediš li starca svoga, znaj da si uvredio i Boga svoga. Kada se ovaj blagodatni liturgijski odnos poslušanja naruši samovoljom ili neposlušanjem dolazi do otuđenja neposlušnog pojedinca od samog Boga i blagodatne zajednice u telu Hristovom. Zato je monaški krst iznad svega krst odsecenja svoje volje, krst dragovoljne poslušnosti, žrtva na koji prinosimo ne samo svoju volju, već i vlastito rasuđivanje, nacin mišljenja. Iz ovoga jasno proizilazi da delatnog pokajanja (preumiljenja) ne može biti bez istinskog ooslušanja, ne samo spooljašnjeg . prakticnog, već i unutrašnjeg – mislenog u kome sahranjujemo u zemlju samoodricanja svoj um i slobodu rasuđivanja da bismo vaskrsli obnovljeni u umu Hristovom.
Duh monaškog predanja nemoguće je usvojiti teoretski i individualno,već jedino svakodnevnim postepenim liturgijskim urastanjem kroz tajnu poslušanja.

Ispovednici krsta Hristovog

Uloga monaštva u savremenom svetu je izuzetno velika jer ono predstavlja snagu koja preobražavajuće deluje ne samo na sam život Crkve, već i na celu vaseljenu. Iako je u današnje vreme sveopšteg idolopoklonstva i humanisticke civilizacije i kulture sve više poziva na reformu autenticnih vidova monaškog života u pravcu «humanizacije» monaštva kroz haritativno obrazovne i kulturno naucne delatnosti, u duhu pravoslavnog monaškog predanja verno se cuva autenticni lik monaškog života koji je vekovima važio i važi kao najsnažniji izraz hrišćanskog maksimalizma i ranohrišćanske siline vere i oduševljenja koji neprestano krepi i novim poletom nadahnjuje celokupni život Crkve. Čuvajući svoj starodrevni podvižnicki (asketski) identitet, pravoslavno monaštvo je u opštim uslovima sobražavanja duhu ovoga vremena, radikalno suprotavljeno nekim osnovnim postulatima i manirima covekobožne kulture. Upravo zbog takvog svoga karaktera ono je neprocenjiva riznica sveopšteg istorijskog pamćenja Crkve i živi, delatni svedok i ispovednik autenticne vere pavoslavne, njenog bogoslovlja, crkvene kulture i umetnosti i vascelog hrišćanskog etosa. Usled sve veće sekularizacije crkvenog života stvara se jedna lažna dihotomija između «svetovnog» i monaškog života. Pritom se cesto zaboravlja da otacka literatura ne poznaje ovu razliku. Duh Pravoslavne Crkve je u suštini asketski. Takav je i karakter crkvenih bogosluženja koja su se razvila na osnovu manasirskih tipika. Bez obzira na mesto i nacin svoga života svi hrišćani su pozvani da zadobiju spasenje duše, da prođu kroz «uska vrata» podviga i duhovne borbe. Nažalost, danas je mnogo onih koji smatraju da za «svetovnjake» ne važe stroga monaška pravila o postu, molitvi, i poslušanju starijem kao da su to neki tobož egzoticni anahronizmi koji nisu za sve obavezni. Upravo je zato veliki znacaj monaštva jer ono neprestano svedoci eshatološko naznacenje coveka i cele tvari i podvižnicki etos Crkve Hristove.
Monasi su iznad svega ispovednici tajne krsta koji su u sbvakom trenutku svesni da su mrtvi za sebe i za svet i žive jedino Bogom; osećaju da su sami beskrajna slabotinja ljudska, a On jedina svemoć. Svako pouzdanje u sebe i svoju palu prirodu za njih je korak u smrt, a svako odsecanje svoje pale volje i polaganje nade na Gospoda otvara im dveri novog života u vecnom carstvu Jagnjeta Božijeg. Oni tuguju, a radosni su; nagotuju, a blagodat ih pokriva; žeđuju, a izvori su žive vode božanskeutehe; ubogi su, svi sve obogaćuju; njihove male kelije, pećinice, rupe zemaljske, najlepše su palate nebeskog Cara;sramote ih i ismevaju, a oni su još slavniji; «po zemlji hode, a na nebu obitavaju; jurodstvuju pred svetom premudrošću krsta i hitaju dverima novog Jerusalima kao prvovesnici besmrtnosti. Svojim životom, svojom recju, svakim delićem svoga bića najrecitiji su ispovednici i tajnici životvorne smrti i vaskrsenja Hrista Spasa.

Jeromonah Sava (Janjić)

Časopis Sveti knez Lazar God. 1 – 1993 br.4
Strana 63 - 76



Milorad Pavić

Pisati u ime Oca, u ime Sina, ili u ime Duha bratstva?

U Grčkoj, na poslednjem poluostrvu Halkidika već više od hiljadu godina postoji monaška država pravoslavlja. Mnogobrojni manastiri i mnogobrojni monasi, stanovnici tih manastira, žive tamo; Grci, Srbi (čiji manastir Hilandar poseduje polovinu Svete Gore), Rusi, Bugari i drugi. Posetilac tih manastira Svete Gore (Atosa) otkriće da tamo žive dve vrste monaha: kenobiti (ime dolazi od grčke reči koinos bios što znači zajednički život) i idioritmici – samci. Jedni dakle, žive u svetom zavetu bratstva, povezani među sobom u neku vrstu komune, a drugi žive kao samci, ne mešajući se mnogo sa ostalim monasima. (Naravno da su ta dva tipa monaškog života na Svetoj Gori i da i jedan i drugi manastirski red, da ga tako nazovem, daje podjednako one retke podvižnike koji se povlače u isposnički život anahoreta). Pomenuta dva reda, međutim, imaju još jednu važnu osobinu. Stolećima već monasi opštežitelji (koji žive zajedno) i samci dele među sobom različite zanate, poslove i duhovne discipline. I ta podela ljudske veštine među njima je veoma tačno izvedena i oni je se drže

1. SAMCI I BRATSTVO

Nije lako reći kada i pod kojim uslovima dolazi do prevlasti jednog ili drugog manastirskog roda na Atosu. Ali, sigurno je da u času kada na primer, jedno pokolenje kenobita (opštežitelja) odnosi prevagu u manastiru, oni stavljaju u prvi plan svoje preokupacije. A kenobiti (opštežitelji) su najradije i po pravilu muzičari (pojci u crkvi), raditelji i zidari, ratnici (ako prilike zahtevaju), lekari i vidari, astronomi, vinogradari, pisci, jer sve su to discipline vezane za njihov red, pa ih oni forsiraju inspirisani uvek quadrivium-om između sedam slobodnih veština poznatih nam iz davnine, dakle onim od tih sedam veština, koje spadaju u matematičke discipline (matematika, geometrija, astronomija i muzika). Naravno, da uz ove discipline kolektivno negovane, posebno uz muziku ide i naklonost za scenske umetnosti, za pozorište, iako njega, naravno, na Svetoj Gori nema.

Kenobiti su predstavnici velikih narodnih pokreta svoje sredine, a kada prelaze u jeresi, često su dogmatici i ikonomrsci.

Nasuprot ovome svemu, kada jedno pokolenje idioritmika (samaca) uzme prevagu i preuzme upravu nad manastirom na Svetoj Gori, tada ovi opet isturaju u prvi plan i pospešuju svoje preokupacije. A samci su po pravilu i prevashodno slikari, govornici, zemljoradnici, pedagozi, lingvisti, ribari i navigatori. Nasuprot kenobitima, idioritmici su pripadnici širokih međunarodnih pokreta, a kada padaju u jeres, oni su idolopoklonici. Inspirisani su trivijumom između sedam slobodnih veština, što će reći da se bave usmenim disciplinama kao što su retorika, gramatika (koja obuhvata i promišljanje književnosti) i metafizika, odnosno logika.

Ne treba misliti da prevaga jednog ili drugog reda u manastiru ide sama od sebe i da verno sledi smenu pokolenja. U stvari te smene su proizvodi poraza jednih, odnosno drugih težnji u monaškom životu. Veoma mi je teško da procenim pod kojim okolnostima dolaze na snagu kenobiti, a pod kojim idioritmici. Čini mi se da kenobiti vladaju manastirom u vreme procvata i dobra zemana, a idioritmicima dopada manastir u najtežim časovima i najmutnijim vremenima, kada se pada na prosjački štap. I prema sebi samima kenobiti i idioritmici se ponašaju na veoma određen način. Idioritmici se među sobom ne znaju, a ako su pisci ne čitaju se među sobom. A kenobiti uopšte i ne opažaju podelu o kojoj govorimo. To međutim, ne menja osnovni zaključak, a to je da se pokolenja idioritmika i kenobita smenjuju dajući snagu jednom ili drugom načinu života i naizmenično prevagu jednim ili drugim ljudskim delatnostima podeljenim između samaca i opštežitelja. Tako se na Svetoj Gori veštine čoveka podeljene na dve grupe naizmenično osnažuju ili povlače vekovima čineći da čovečje umetnosti i nauke dišu podređene ritmu smene generacija. Vidimo, dakle, da uvek jedna grupa disciplina ostaje u senci postajući grupa zanimanja drugog reda. I tako, domišljamo se kao monasi, čovečanstvo neguje svoje vrline, svoje delatnosti u plimama i osekama.

2. PROMENA MONAŠKOG REDA (OTŠELNICI)

Život ne poštuje uvek ljudske podele. Dešava se na Atosu da jedan idioritmik, samac u bogu, postane zidar (što nije svojstveno idioritmiji kojoj on pripada, nego duhovnom bratstvu), ili pak jedan kenobit poliglota, što je svojstveno onom drugom redu monaha. Ne treba podvlačiti da će takvi uvek imati teškoća da ostvare svoj poziv, koji je povlastica onog drugog, a ne njihovog monaškog reda. Boraveći na Svetoj Gori upitao sam kako idioritmik postaje kenobit? Šta treba da učini monah da bi promenio red? Mora da promeni ime – odgovorili su mi – maternji jezik, da napusti manastir u kojem je dotle bio i da ode u neki drugi manastir... Ako monah nađe snage da ostvari jedan takav podvig, da promeni život i manastir, ostvariće u novoj, drugoj sredini, u drugačijem redu, svoj poziv bez muke, koju bi imao u sredini kojoj je ranije pripadao. Sa stanovišta interesa njegovog poziva on je spasen, ali sa stanovišta njegovog identiteta, njegove duše, nije, jer onaj ko ozdravi od sebe neće imati dobar kraj.

3. KNJIŽEVNI VID POJAVE

Ovde bi trebalo odmah reći da nas dalje neće zanimati praksa monaha na Svetoj Gori i drugde. Jer, sve to o čemu smo govorili, naći će se i među monasima van Svete Gore, još na Sinaju, već od početka hrišćanstva i za nas je ovde od interesa zato, što se može shvatiti kao nešto što su monasi u svojoj mudrosti poneli iz života i iz još starijih razdoblja, pomažući samima sebi da prebrode smene pokolenja i njihovih zaduženja u manastirskom životu. Možemo, dakle da sa ovim iskustvima sa Svete Gore, zagledamo u život, ne misleći više gde smo ta iskustva stekli. Na primer, u književni život. Odmah nam pada u oči da književnost ne pripada uvek onom "povlašćenom" spisku zanimanja da i ona, kao i druge delatnosti ljudske, povremeno živi u senci drugih, za taj trenutak "važnijih" zanimanja, naravno u času kada prevagu u društvu odnese jedno pokolenje "idioritmika", samaca, (sada ne više u konfesionalnom značenju ove reči) u čiji delokrug (kao što smo videli) ne spada spisateljski poziv. Položaj pisca u svojoj sredini dakle, umnogome zavisi u kojem času se on javlja i još više od toga, kojem pokolenju, "idioritmika", ili "kenobita" pripada. I može nam biti zanimljivo zagledati u književna zbivanja kroz takvu smenu naklonosti i nenaklonosti pojedinih pokolenja za književno stvaralaštvo.

Čitalac koji ne troši energiju stečenu čitanjem liči na čoveka koji se goji, jer ne troši energiju stečenu jelom. Sa piscem je drukčije. Ali, ono što povezuje pisce i čitaoce, to je pomenuti univerzalni model sa Svete Gore, koji se može protezati na sve ljudske delatnosti, pa tako obuhvata i umetnosti i nauke zajedničkim konceptom (što, uzgred budi rečeno, nismo imali još od prosvetiteljstva). Moglo bi se čak reći da se svako od nas može upitati kojoj od dve grupe pripada, samcima ili bratstvu povezanih, i dobiti odgovor koji će pomoći da ponešto shvatimo o sebi i svom vremenu, o svojim delatnostima, o svojim neuspesima i eventualnim teškoćama ili postignućima. Polazeći od opisanog modela ponašanja prilikom smene pokolenja, mogla bi se zamisliti jedna Uporedna istorija umetnosti i nauka. Posle eventualnih budućih istraživanja na tom polju, možda bi se u takvoj nekoj knjizi moglo odgovoriti na pitanja kojoj je grupi, na primer, pripadao Vilijem Šekspir, ili Servantes? Jung i Ajnštajn?...

Za početak ja bih pokušao da uočim posebne slučajeve koji se u ovakvoj podeli života i rada mogu pretpostaviti u oblasti književnosti.

4. PISATI U DUHU BRATSTVA

U ovu grupu spadaju oni srećnici koji pripadaju redu u čijem krilu se favorizuje baš ona delatnost za koju oni osećaju naklonost. Ako je o književnosti reč, to se dakle, oni slučajevi kada pisac pripada bratstvu "kenobita" i piše u duhu svoga svetoga bratstva. (Podsećam da ovde više ne upotrebljavamo izraze u konfesionalnom značenju reči). Usuđujem se da verujem da je Servantes bio među takvima i po svom vojničkom i po svom spisateljskom pozivu, slično kao što je slučaj kod Platona, ili Tolstoja, takođe vojnika i pisaca, odnosno filosofa, koji su svi mogli da ostvare svoj spisateljski poziv ne nailazeći na prepreke posebne vrste, to jest mogli su se ostvariti ne menjajući grupu kojoj prirodno pripadaju i oni i njihova vokacija. Njima nije bio potreban nikakav otac, njima je bilo dovoljno bratstvo kojem pripadaju i nije im bilo teško da se zaklinju u slabe očeve, kojih se nisu morali bojati. Tako je činio, na primer, Platon zaklinjući se u Sokrata, jednog pravog samca, sa pravim anti-edipovskim kompleksom koji ga je i odveo u smrt. Jer, šta je i koliko bio potreban Platonu piscu, ratniku i čoveku bratstva, jedan usmeni kazivač mudrosti? On mu je bio samo izgovor, predmet lažne zakletve, kao Hristos Jevanđelistima. Jer, spisateljska veština – podsetimo se – spada u oblast "kenobita" i Platon je kao čovek bratstva primenjuje lege artis i nema nikakve potrebe da je podredi veštini svog učitelja samca, pripadnika jednog pokolenja kojem spisateljski poziv i ne pripada. Čak tu veštinu, veštinu pesništva Platon napada, osećajući da na to ima pravo, jer ona pripada njemu i njegovom bratstvu, pokolenju dobro svezanom, ostavljajući da je brani Aristotel opet jedan "samac" kojem ta veština ne pripada po redu stvari i po smeni generacija, pa je Aristotel dodiruje "bespravno". Na sličan način Servantes nije morao da stvara hvalospeve svojim saborcima iz rata. Na suprot, on se poigrao jednim vojnikom stvorivši od njega u Don Kihotu najčuvenijeg ratnika sveta.

5. PISATI U IME OCA (ANTI-OEDIPUS)

Ako sa prvom grupom spisatelja tek treba načiniti podrobnija istraživanja, čini se da je druga grupa jasnija. Za početak usuđujem se da pretpostavim da je Aristotel pripadao pokolenju samaca i da je bio stešnjen između dva moćna bratstva u generaciji očeva i u generaciji sinova njegovog kolena, ukratko, stešnjen između učitelja Platona i učenika Aleksandra Makedonskog. Kao takav, on nije imao pravo na književno stvaranje po generacijskom redu, nego ga je morao izboriti, ili izmoliti od pokolenja očeva, koje je živelo u duhu bratstva, pa je prema tome (setimo se podele zanimanja kod kenobita) književni rad "pripadao" njima. Rekli smo da izmoli, ili da izbori svoje pravo na književnu delatnost. Postoje i jedni i drugi slučajevi. Ovde da se zadržimo samo na prvim slučajevima, kada se pravo na svoju profesiju mora izmoliti od moćnih očeva kojima to pravo pripada po tradiciji, u onim slučajevima naravno, kada je reč o očevima "kenobitima" onim, koji imaju "preče pravo" na književnu delatnost. Jer, iste nauke, umetnosti i veštine u rukama samca postaju vazalne u odnosu na iste te nauke i zanate ili veštine kada ih praktikuju pripadnici dobro udruženog pokolenja "kenobita", ukoliko te discipline pripadaju njihovoj sferi i ukoliko su oni, tj. bratstvo trenutno preovlađujući činilac u društvu. Postoje, dakle jasno, da su u jednom trenutku jedne umetnosti, veštine i nauke "zabranjene" jednoj grupi ljudi i predstavljaju privilegiju jedne druge grupe ljudi. U takvom položaju pisac koji se kao Aristotel našao u procepu između dve moćne generacije "kenobita" kao između čekića i nakovnja, može kao "idioritmik" da se odluči da u svom izmoljenom spisateljskom pozivu (na koji generacijski nema pravo) počne da piše "u ime oca". To su slučajevi u kojima se kod pisaca javlja antiedipovski kompleks.

To nije slučaj zaklinjanja i slabog oca, kao kod Platona koji se zaklinje u Sokrata. To je slučaj zaklinjanja u jakog oca, kao što je slučaj sa Hristom, koji je pravi primer antiedipovskog ponašanja. Na kraju XII i početkom XIII veka na Atosu su živela dva monaha kasnije proglašena za svece srpske pravoslavne crkve, otac i sin. Otac, Nemanja, bio je čuveni ratnik, osnivač srpske carske dinastije Nemanjića i vladar srpske države. Njegov najmlađi sin, princ i kasnije svetitelj Sava bio je podignut u senci svog svemoćnog oca. Monah od svoje mladosti Sveti Sava je postao jedan od najvećih pisaca srpske književnosti. Polazeći od zanimanja i usredsređenja dva svetitelja, može se zaključiti da je Nemanja morao pripadati (prema šemi koja je ovde data) pokolenju koje je čvrsto bilo vezano u bratstvo dok je njegov sin mogao biti jedino "idioritmik" i to ne u manastiru, nego po generacijskoj pripadnosti. Problem se pojavio u času kada se princ i monah Sava odlučio za književno delanje, koji je posao "kenobita", dakle jedne grupe ili pokolenja kojem Sava nije pripadao, niti mogao pripadati generacijski. On je, dakle, počeo da se bavi jednom umetnošću koja ne pripada njegovoj krvnoj grupi "idioritmika", nego krvnoj grupi njegovog oca i vršnjaka njegovog oca, bratstvu. Sveti Sava imao je dva puta pred sobom. Mogao je odbiti poslušnost ocu i mogao mu se prikloniti. Izabrao je ovo drugo. Podredio je svoju književnu vokaciju "idioritmika" književnim vokacijama i ciljevima očevog bratstva "kenobita" izražavajući na taj način antiedipovski kompleks. Žrtvujući svoju individualnu vokaciju spisatelja "idioritmika" interesu zajednice, Sveti Sava je stavio svoje književno delo u službu slave svoga oca i dinastije Nemanjića, pomažući obnovu srpske države u XIII stoleću koja nas je dovela u XIV veku do carstva. A svoj manastir Hilandar na Svetoj Gori ustrojio je po ugledu na "kenobitske" grčke manastire i dao mu tipik sa opštežićem...

Zahvaljujući ovakvim zaključcima mogli bismo načiniti još nekoliko koraka na ovom putu punom pretpostavki.

6. PISATI U IME SINA (OEDIPUS)

Možemo sada postaviti pitanje šta bi postao Sveti Sava da nije podredio svoj spisateljski poziv opštim interesima, interesima svog oca i interesima očevog bratstva "kenobita"? Mogao je izabrati teški put nepristajanja na podređenost svog književnog poziva potrebama monaha "kenobita" koji su se književnim poslovima bavili po pozvanju, kao svojim zvaničnim zanimanjem. A među tim monasima se nalazio i njegov otac, Nemanja, i sam pisac. Sveti Sava je dakle, mogao birajući taj drugi put iskazati svoj edipovski kompleks. On to nije učinio. Ali, ima ih koji jesu. Tako dodirujemo pitanje Šekspira. Treba reći da Šekspir veoma dobro pristaje uz sve osobenosti onih pokolenja koje smo nazvali "idioritmicima" ili samcima. Iako je povremeno morao činiti usluge i pohvale pokolenju "kenobita" dobro združenom u bratstvo, on je uprkos svemu sačuvao svoju književnu samobitnost. Šekspir je bio – prema mom utisku – onaj najređi koji nije hteo da podredi svoju književnost književnim naporima svojih starijih savremenika "kenobita" udruženih u bratstvo. To su oni retki slučajevi, kada monah izabere veštinu onog drugog monaškog reda, ali ne prihvata vazalnost koju takav položaj donosi, i plaćajući izuzetno visoku cenu, ostvaruje svoj poziv uprkos prilikama ne pristajući da podredi svoju disciplinu ili veštinu istoj veštini negovanoj u krugu koja se oseća – da tako kažemo – pozvanim da je neguje i doživljava je kao svoje vlasništvo.

Kada je reč o Šekspiru, jasno je da su njegovi savremenici učinili sve da ga bace u zaborav. U zaključku mogli bismo reći da je književnost bila prava vokacija Šekspirova, ali nije bila, niti je mogla biti prava vokacija njegove samačke generacije "idioritmika". Šekspirovi soneti se mogu u tom smislu tumačiti i razumeti. Što se "kenobita" njegove epohe tiče, oni nisu nikada oprostili Šekspiru što je uspeo da bude najveći među pesnicima i piscima ne pripadajući njihovom bratstvu čija je književnost bila privilegija. Trebalo je da to postane neko između njih. Neko iz bratstva. A ne samac. Uz to, Šekspir je ušao još u jednu oblast privilegisanu samo za moćna bratstva. Ušao je u pozorište i više nikada nije do danas izašao iz njega. I to se moralo platiti "kenobitima". Jer, samci po prirodi stvari nemaju mnogo zajedničkog među sobom, oni se među sobom ne čitaju kada su pisci, i oni se obraćaju isključivo budućim pokolenjima, pišu u ime Sina, a ne u ime Oca ili u ime Svetog Duha svog bratstva. Pisati u ime Sina, međutim, ne znači da će razumevanje i prihvatanje naići brzo, ukoliko do toga uopšte dođe. Obično se između dva pokolenja "kenobita" nalazi jedno pokolenje "idioritmika" – samaca stešnjeno između bratstva očeva i bratstva svoje dece. Treba, dakle, imati na umu da u odnosu na sinove postoji isti problem koji pisac ima i u odnosu na očeve. Nije svejedno za vas kao spisatelja da li pred sobom imate jedno pokolenje "slabih" sinova ("idioritmika"), kakvo su pred sobom imali pobednici u Drugom svetskom ratu (oni su ga dobrim delom i načinili "slabim" i generacijom usamljenika) ili jedno pokolenje jakih, dobro udruženih sinova, kakvo smo pred sobom imali mi, rođeni oko 1930. godine, koji smo bili premladi za rat, a prestari za 1968. godinu koju su stvorili naši sinovi. Pobednici u II svetskom ratu proizveli su jedno do dva pokolenja nas, "idioritmika", "slabih sinova", i držali su nas u pokornosti sve dok nas nije definitivno potisnulo sa scene jedno novo pokolenje "kenobita", "sveto" bratstvo iz 1968. godine. U Nemačkoj pak, u Japanu, Italiji rat i poraz u ratu izveli su na scenu 1-2 pokolenja "jakih sinova", koji su se mogli udružiti u bratstva neometani od očeva, gubitnika u ratu i stvoriti nemačko, japansko i italijansko privredno čudo. Oni su za pokolenje bili mlađi od onih ljudi koji su vodili zemlje pobednice Drugog svetskog rata.

Književnost se, naravno, kao i sve ostalo kroz to prodevala i samci su morali izmoliti, ili izboriti kod jakih očeva i jakih sinova pravo na književni život, ukoliko su se opredeljivali na taj put. Tu se istorija, naravno, samo ponavljala.

Možda su najzanimljiviji slučajevi kada se nađu u istom razdoblju jedan "jaki otac", "kenobit", moćnik, političar i vojnik, kao što je bio slučaj sa Tolstojem ili Geteom, a u prethodnoj ili potonjoj generaciji, dakle u generaciji "slabih očeva" ili "slabih sinova" "idioritmika" veliki pisci, uprkos tome što njihovom redu ne pripada lege artis spisateljski poziv, kao što je bio slučaj sa Dostojevskim ili Helderlinom. Po analogiji sa ovakvim parovima trebalo bi tražiti i "jaki" "kenobitski" par Šekspiru, dakle nekog pisca kojem je pripadao (ali se nije ostvario) paternalistički odnos nad Šekspirom i ko nije uspeo da mu nametne svoju književnu volju, kao što to nisu uspeli Tolstoj sa Dostojevskim ili Gete sa Helderlinom.

Možda se u takvim pojavama "parova" ostvaruje novi zakon hebrejske hermetičke misli koji nalaže da se svako posvećivanje u vrhunsku tajnu obavlja udvoje.

7. PISATI U IME SVETE DEVICE MAJKE

Čitalac će se s pravom upitati zašto ovaj deo nije zastupljen u naslovu članka kojim se bavimo. Odgovor jer jednostavan: monasi na Svetoj Gori, iako je ona posvećena Bogorodici Trojeručici, nisu, prirodno, mogli u okviru svoje podele ljudskih zanimanja i generacijskih smena, uvrstiti i ženu, kojoj pristup na Svetu Goru nije dopušten. S druge strane, ni ja sam sve do danas nemam odgovor na to pitanje koje je na Svetoj Gori ostalo otvoreno. U smeni pokolenja, u poslovima "kenobita" i "idioritmika", ulogu žene je teško nazreti. Kojim ritmom se odvija njen život, nažalost još uvek stavljen u senku preokupacija čoveka? Čini mi se da na ženu ne bi mogla da se primeni ova monaška podela, iako su mi mnoge čitateljke Predela slikanog čajem govorile da se osećaju kao "samice", a nijedna da se oseća kao deo bratstva "kenobita". Razapete između "jakih očeva" i "slabih sinova" ili u nekoj drugoj generaciji između "jakih sinova" i "slabih očeva" one su uvek morale voditi računa i o "slaboj" strani svoje porodice (što ne znači da su bile na njenoj strani). možda bismo mogli reći da je i u književnosti kao i na Svetoj Gori, žena najprisutniji i najodsutniji činilac. U tom smislu čini mi se da pisci do sada nisu u dovoljnoj meri polagali račun pred sobom i pred svojim čitaocima za koga pišu i koje mesto u njihovom pisanju ima ženski čitalac. Izvesni pisci, međutim, i kod nas i u svetu, bili su smatrani "ženskim piscima". Takvi su kod nas Vojislav Ilić, Jovan Dučić, dakle pesnici, ali takvim je smatran i pisac ovih redova, koji se prevashodno bavi prozom. Znam za jedan slučaj da je jedna osoba ženskog pola sanjala čoveka koji je istovremeno oplođava sa svih strana, kroz sve pore njenog tela i da je taj čovek bio pisac, kojeg je ona doduše, poznavala, ali nije nikada imala nikakvih bližih dodira s njime. To je bila neka vrsta "potapanja u književno seme", vrsta oplođenja bez defloracije. Možda bi se takođe moglo reći da u jednom drugom smislu svaka knjiga ima oca i mater svoju i da je za pisca dobro da promisli ko je otac, a ko je mati njegove knjige. I da se seti, da pored žena spisatelja, koji pišu u ime svoga oca, sina i duha bratstva ljudi, i one i on pišu i u ime svete device Matere. Da se seti čuvene zaštitnice Svete Gore, Bogorodice Trojeručice, čija treća ruka, kao što je poznato, pripada jednom od najvećih pesnika čovečanstva, Jovanu Damaskinu.

*

Umesto zaključka rekao bih da model ponašanja o kojem je ovde bilo reči, pomaže, čini mi se, da uočimo odnose između umetnosti i nauka u protoku pokolenja. Monasi sa Sinaja i Atosa možda su otkrili jedan mali "sistem Mendeljejeva" u oblasti van hemije, u oblasti koja obuhvata brojne ljudske delatnosti, među njima i književnost. Ali, istraživanje ovih složenih odnosa zahteva više od dvadeset godina. Mi ćemo, dakle, prepustiti taj zadatak XXI veku zajedno sa ostalim pogrešnim ili pravim porukama naše epohe.

Ako naši potomci u XXI veku budu pročitali ove redove oni će, međutim, reagovati ili kao "kenobiti" zaključujući da ta priča o dve grupe nema značaja jer za njih podela na generacije ne postoji. Ostali, "idioritmici" XXI veka, reći će da je sve to potpuno tačno, ali osim toga neće učiniti ništa, i napustiće slučaj bez razmišljanja, jer idioritmici se nikada uzajamno ne potpomažu.

Zašto bi onda podržali hipotezu jednog idioritmika iz XX veka, hipotezu Milorada Pavića?

THE END

ANTOLOGIJA

Može se slobodno kazati da je regnikolarni litererni konkurs

'IDE MILJENKO ULICOM...'

završen.
Jer, pobjednike smo dobili: bolje od ovoga naime ne mere!
Obilje je izvanrednih radova, proznih i poetskih.
Sredstva se nisu birala: aliteracija, hiberbaton, zeugma, opkoračenje i trohej, invektiva i mise en abîme..pravi Turnir liepodušja!
Iako smo svi šampioni, neki će u svoje radne sredine i obitelji otići ovjenčani lovorikama i zavišću: da ne zlorabim vaše strpljenje, proglasit ću pobjednike Prvog jubilarnog poetskog takmičenja: "Ide Miljenko ulicom...":

Prvu nagradu "Smrda, ba, puhove", kao Trojica, rastrojili su Hero, Leb i Neptunalije. Sasvim zasluženo.
Posebnu nagradu za prozno delo, kao debitant, osvojio je Svijet u boci.
Nagradu za pjesmu i ples odnosi Marole.
Za (be)životno djelo nagrada "Zlatno meze", dodjeljuje se Markizu aka Inhibitoru, bez suviše objašnjenja.

Pročitajmo sada ta besmrtna štiva:



SMIČIKLASJE

Ide Miljenko ulicom, zamišljen i sam pa se, onako smotan, spotakne o vlastitu misao. Prospe se naš NAJPOZNATIJI KNJIŽEVNIK Miljenko snijegom pokrivenom ulicom koliko je dug i širok. S druge strane ugleda radnika pregaoca sa lopatom u ruci kako se svojski trudi učiniti prohodnim pješačke koridore.
-Jebem ti ovakav Grad - pomislio Miljenko otresajući snijeg sa svog krombi kaputa te zaviče na radnika:
A RALICA???
Vidje radnik pregaoc da mu ljutiti gospon nešto dovikuje pa ga upita:
- Nešto ste rekli gospon?
A RALICA? Gdje vam je b a ralica?
- Eno ga kući, piše, vrijedno piše. Bilo bi i vama pametnije da slijedite njegov primjer umjesto da šetate snijegom zavijenim ulicama.
Miljenko Jergović ljutito frkne a odmah potom osmijeh mu zatitra na vidljivom dijelu lica:
- Zna me!!! Radnik pregaoc me pozna.
I ode Miljenko Jergović ulicom, zamišljen i sam....

Herostrat 17.01.2008. 09:02

MOZAK

Ide Miljenko Jergović ulicom, u sumrak, na Duhove, kad odjednom golub mu se posere na rame. Kud baš meni na rame, pomisli Jergović.

Kud baš na moje rame, a ne na tuđe? Rame je blizu mozga, a mozak je meni ono što je Madonni guzica. Moram osigurati svoj mozak, do đavola. Očito je da netko iz čistog jala dresira golube da seru na glavu Miljenka Jergovića! Tko li želi Hrvatskoj toliko zla? Da nije Aralica? Ili Zima? Da nije Houellebecq?

Miljenko Jergović, najveći hrvatski pisac, preminuo uslijed sepse prouzrokovane golubljim govnom - ne bi izgledalo dobro u lektiri. Napisao sam previše toga da me upamte po golubljem govnu. Moram priznati, tko god se odvažio, mudar je strateg. Što mi je činiti? Što bi učinio Ivo Andrić? da napišem anegdotu o tome za Auto magazin? Istražim tko se sve posrao na ramena medijskih zvjezdica pa uvalim to Graziji?

Ili da... Možda da osiguram svoj mozak? Zašto bih ja trebao osigurati svoj mozak? Zašto se nitko do sada nije sjetio osigurati moj mozak? Moj mozak bi trebao biti na UNESCO listi, to je živući spomenik kulture. Što je dobro dala neka katedrala? Zaklon od kiše, u najboljem slučaju. A moj mozak... Moj mozak. Eh, moj mozak. To je mozak, Miljenko, to je pravi veliki mudri mozak skriven iza neukrotive grive. Kakav ja mozak imam, brate mili. Ne bih ga mijenjao ni za jedan tuđi. Zšto me to nitko ne pita? Glupi novinari, kopipejst generacija.

Dresirajte vi svoje golubove, vi jalni mali ljudi. Ako će vas to spasiti. Ako će vam to ublažiti mizeriju svakodnevnice. Za sve okrivite Miljenkov mozak. Tu ste najjači. Najjači ste kad drugog treba okriviti. Sve ste mi mogli oprostiti, ali uspjeh nikako. Ma dresirajte bengalske tigrove, dresirajte slonove i kobra zmije, morske pse, pirane, divlje pse, konje, zečeve...

Ali nećete me preplašiti!

dr. lebowski 17.01.2008. 10:56

KUBURA

Ide Miljenko Jergović Jergović ulicom sav pesinav i deverli glave. A deveri ga koliko još hrsuza ima u dunjaluku (Zagreb op.p.).
No kad skrene dilber u bezistan, dođe mu merak; naleti Miljenko na dućan (tur. dükkân), koji je bezbeli, prodavnica oružja.
Pa gleda on kuburu kroz otvoren pendžer, a gleda kubura njega. I sve tako ašikuju Miljenko i kubura i sve tako igra Miljenku srce junačko, a i brk i brada mu...
Zlata vrijedi ova Kubura, misli se junački hrabro, koliko ću sad tek glava moći tjedno ustrijeliti.
Pa kroz otvoren pendžer zaište kuburu.
A hrsuz će zagrebački:
"Evo ti efendija. Ubij se."

Neptunalije 18.01.2008. 12:25



LUPUS IN FABULA

Ide Jerga ulicom pa nastavi kroz kupus
a za njim vuk Lupus
trči Jerga sad kroz kupus
a vuk Lupus voli svinjske glave ukus
šprinta Jerga sad kroz kupus
ali brži je vuk Lupus
skvik
jebiga

Marole 18.01.2008. 21:17



Izgledao je malo čudno u kaputu crnom, kupljenom prek veze

Ide Miljenko Jergović ulicom sav kićen , u finom novom kaputu sa zabačenim šalom. U ustima mu cigaršpic, onako ga dostojanstveno drži, kao neki mladi turski beg, koji se vraća s uspješnog ašikovanja. Ide Miljenko i smišlja novi roman, velik će to roman biti, o beskućniku koji je umro u noćnom tramvaju linija br 34, negdje između Frankopanske i Glavnog kolodvora. I nitko baš nitko od putnika nije primjetio da je čovjek umro, svi su mislili da je pijanac koji spava i u tramvaju se grije. A tko bi od tih klinaca, koji se vraćaju s noćnog pijančevanja, te dječurlije u Iron Maiden i Biohazard majicama mogli pomisliti da je to Vahid, a i da znaju da je Vahid, kao da bih to i zanimalo. Jer Vahid je počeo kružiti tramvajima još prije nego što se neki od njih rodili, a kojeg je čudna igra sudbine, za koju u ovoj priči nit imamo mjesta nit vremena da je ispričamo, dovela u Zagreb, a koji je prije rata bio generalni direktor jednog uspješnog bosanskog privrednog giganta. Moćan je bio Vahid, neka vrsta socijalističkog bega, nisi u mjestu iz kojeg je Vahid bio, zaposlit ikoga od rodbine, a da ne dobiješ Vahidovov blagoslov. A što sada, sklapa u glavi rečenice Miljenko, završio je ovdje gdje je bio nitko i umro kao ništa, dočekali su ga mrtvog jutarnji vozači ZETa, ljuti jer se još i s mrtvacem moraju u zoru baktati. I samo će poneki beskućnik iz prenoćišta Crvenog križa primjetiti da Vahida više nema, i trajat će to dva dana, jer skitnicama nije suđeno da o drugim tužnim sudbinama razmišljaju, i svoje im je previše.

I zanio se on tako u misli, kad ga prenu neki glas Pa gdje si ti Jerga prijatelju?. Kad ono Edo Popović, obučen sav u nekakav prastari traper i dronjke, zarastao i ispijen, kao da je u istoj odjeći još od kad je 77 zapalio prvi joint. Vidjevši Jergu u skupom DiCaprio kaputo, Edo se sav prenerazi - MIljenko pobugu pa otkad se ti tako hohštaplerski odijevaš. I bi Miljenko nuegodno, kao da se on što nove skute ima Edi opravdavati mora, vidje da ga Edo blijedo gleda i šuti šuti dugo, pa kaže.
Pa eto, krenulo me u kladionici, pa sam si odlučio nešto priuštiti. A još od mojih sarajevskih dana, oduvijek sam sanjao kako ću imat jedan kaput u kojemu će se osjećati kao agramerski gospodin.
Sumnjivo je sve to Popoviću, viri mu suhonjava glava iz izlizane dolčevite, pa nakon toga reče Ali otkad se ti to kladiš moj MIljenko? Ja te kao hazardera ne znam.

Otkad sam pročitao Hazardski rječnik odbrusi Miljenko i produži brzim koracima dalje k svom dijelu grada, izbjegavajući daljna neugodna pitanja te ostavivši Edu da se sveudilj čudi i stoji sam na ulici kao u nekoj davno odsviranoj hipi baladi.

svijet u boci 17.01.2008. 17:29



ANTOLOGIJSKA PRIČA

Ide Milenko Jergovićevom ulicom.

inhibitor 17.01.2008. (15:17)

Ide on ulicom i treći dan...

Marole

LUPUS IN FABULA

Ide Jerga ulicom pa nastavi kroz kupus
a za njim vuk Lupus
trči Jerga sad kroz kupus
a vuk Lupus voli svinjske glave ukus
šprinta Jerga sad kroz kupus
ali brži je vuk Lupus
skvik
jebiga

18.01.2008. 21:17

Markiz

5 STVARI KOJE STE ŽELJELI ZNATI O MILJENKU, A NISTE SE USUDILI PITATI

Hodio sam ulicama i nabasao na Milenka.
- Dobar dan klasiče, želite li ispuniti ovaj upitnik?, protisnuh.

Jerguson je izvukao pero iz šinjela i ovako napisao:

1. Milenko mrzi ljude. Sve je počelo kad su mu hiligani (zato jer su živjeli na brdu) u djetinjstvu oteli omiljenu igračku koju je u svojoj nestašnoj zaigranosti sakatio. Bila je to najdraža maca iz šestog okota moje bestidno spolno aktivne mačke Mimi koja se parila sa svima. Prvo ju je jebao susjedov pas Anto kojemu se glavić ukliještio u njezinoj pohotnoj rupici pa je morao intervenirati autolimar Branimir, razdvojivši ih brenerom s kojim je običavao šuriti svinje i besplatno depilirati brkove gojaznih žena u zamjenu za nekakve nastrane igrokaze u kojima je glumio pekaricu koju uzbuđuje kad netko mijesi tijesto za kruh na njegovim mošnjama koje mu potom zajedno sa svježim tijestom srolaju u štrucu koju halapljivo prima u svoj analni otvor. Mimi je okotila užasne mačiće koji su me u svojim izmučenim licima neodoljivo podsjećali na susjeda Branimira, imali su pseći rep i kožu iz koje je rasla brada pa sam ih često zarezivao britvom, nemušto se pripremajući za dane mladenaštva, prvih stidnih dlaka i prvih brkova koje je valjalo odstraniti kako bih nanio lagani sloj bijelog pudera koji bi dodatno isticao moju ljepotu.

2. Izgubio sam nevinost s lešom. Nakon što su me časne sestre ulovile u protuprirodnom bludu s magarcem na otoku Visu i uvjerile da to nije ništa strašno jer Bog ionako pod gubitkom nevinosti podrazumijeva samo općenje s osobom suprotna spola, uputio sam se u grad kako bih si pribavio žensku. Stajala je izgubljeno na trgu zato što joj se frendica nije pojavila da idu na Labuđe jezero u HNK. Ugledah nimfu i odlučih je snubiti. Pozvao sam je na piće i potvrdno je kimnula. Naravno da nije primijetila kako joj ubacujem omamljujuće sredstvo u piće. Dok je još bila pri svijesti odvukao sam je u zelenilo Štrosa koji je u tom trenutku bio prazan. Prvo sam joj strgnuo traperice na kojima su ostale slijepljene bijele pamučne gaćice s uzorkom ružičastih medvjedića. Nisam se mogao uzbuditi na njezino komatozno lice pa sam si zabio tehničku olovku u guzicu na što je prostata odmah reagirala uputivši impuls odobravanja prema ukrućenom penisu. Penetrirao sam mahnito, čak me zabolio kurac i imao sam osjećaj kao da izvrnutom kožicom stružem po šmirgl-papiru. Puknuće njezine opne prouzročilo je neki mizeran zvuk, nalik osrednjem prdcu, sukrvica mi je štrcnula u kosu i nisam se mogao načuditi tom idiotskom ritualu u kojem sam sudjelovao. Šamarom sam je pokušao motivirati da se pomakne, no odgovora nije bilo. Shvatih da je preminula zbog prevelike količine omamljujućeg sredstva kojim sam je pogostio. Zakopčao sam šlic i odšetao u noć.

3. Moje omiljeno cvijeće su maćuhice.

4. Trenutno sam u prvoj fazi Montignac dijete zato jer volim posrati mehko govno:
kruh od 100% cjelovita brašna 35
suhi grašak 35
mliječni proizvodi 35
voćni sladoled (sorbet) 35
suhi grah 30
leća 30
slanutak 30
cjelovita tjestenina 30
svježe voće 30
voćna marmelada bez šećera 30
crna čokolada (>70% kakaa) 22
fruktoza 20
soja 15
zeleno povrće, rajčica, limun i šampinjoni < 15

5. Imam jedan pomalo neobičan hobi. Subotom obilazim glavne gradske prometnice gdje skupljam izgladnjele dječake lutalice (križanje Vukovarske i Držićeve). Vozim ih u svoj planinski brlog gdje im dajem mnogo hrane. Potom im govorim je posve prirodno malo pozirati jer sam pored urođenog kanibalizma i konceptualni umjetnik.

Srolao sam toaletni papir s njegovim odgovorima i krenuo prema agenciji PULS.

18.01.2008. 21:27

Catma

Ide Miljenko Jergović ulicom.
Možda hoda. Malo kljakavo jer ga je Srda opet svojom malom pesnicom udarila u jaja.
" Rekao si da ću slavna da postanem, to si rekao....samo malo da se strpim mrtva, da ćeš da me ubiješ svojom penkalom i siluješ mrtvu, ali da će moja slava da bude posthumna i vječna"
" A viiidiiii saaaaad!", ridala je Srda neutješno.
" Sve si zasrao s onim blogom, sve!
Rekao si da samo malo treba da pretrpim za slavu i hvalu mog vjećnog imena, da će kad me napišeš cijela država u transu lelujati i moje ime pojati na melodiju od " Kuje Mujo konja po mjesecu" , rekao si i da ja neću više stajati i prosjačiti anonimna na uglu naše ulice već će svi da me čitaju, a onda ćemo lako da napišemo zajedno roman pod pseudonimom Srda Kapurova "
" Ti lažove !" vikala je mala Srda sada već pomalo histerično.
" Hrvati ne čitaju! Trebao si znati da Hrvati ne čitaju i da ne daću i dalje da ostanem anonimna već da će me i oni malobrojni spominjati u vrlo negativnom koneksatu jer je onaj Nemanja sa bloga napravio kontest u kontekstu tvog popaljivanja motiva sa Patologije"
" Ali ja n-ne čitam blogove..."....uzmucao se Miljenko ustuknuvši poslovično muški pred tornadom ženske uznemirenosti što je jadna i mala i mrtva i verbalno izjebana i anonimna i marketinški posve upropaštena.
" Je, a kad sam ti ja rekla da Hrvati ništa ne čitaju..." reče Srda srdito.
" Ali ja nisam..." pokušao se Miljenko izvaditi
A onda je naglo ušutio i počeo polako uzmicati pipajući kvaku s unutarnje strane vrata uličnog WC-a pitajući se gdje je kvaka, gdje su vrata za izlaz i zašto je tog jutra išao ulicom i kako se našao zatvoren u tom klozetu?
" Što si mi u kavu stavila ?" prošaputao je onemoćalo.
" Ništa naročito, Miljac."
Recepat koji sam skinula s jednog bloga"....
Miljenku je polako krenula mjehurava pjena na usta.....
" Kojeg bloga, Alaha ti ? "
" Onog kojeg nisi čitao..."
" Aha, tog..."
" Da...tog...još samo malo pa će tvoja bol da umine, a onda ćemo da se sretnemo na onome svijetu, na onome blogu...a kad budeš ovako mrtav i trul kao ja...e ONDA ćemo da tek da te nabijemonakurac!"

18.01.2008. 23:10

doktor Jatogen

HAJDE DA ME VOLIMO

Ide Miljenko Jergović ulicom, laka koraka, sav ozaren; subotnja je zora, na povratku je sa zabave u sklopu promocije svoje nove knjige "Ljubav u doba Turaka", pripit je i osmijan, prisjeća se događanja: hiljadu je ljudi bilo na zabavi, ćeifilo se na hiljadu načina, Sodoma i Gomora, ljudi moji - ali nije cijelo vrijeme bilo tako: počelo je ponešto ukočeno, samu je promociju odradio zlovoljan, neki su nepoznati likovi sa sumnjivim novinarskim akreditacijama ulijetali sa sarkastičnim pitanjima poput "ne mislite li da je hiljadu kartica za obradu ovakve teme zapravo premalo" ili "što nam možete reći o utjecaju romana 'Nož' Vuka Draškovića na vaš novi roman" i tako dalje, a onda se događanje premjestilo u Banske dvore, otpočela je zabava, stali su pristizati uglednici, svi su mu članovi Vlade čestitali, a bogme i pola sabora i vođstvo Grada i Dinama, ali nešto je nedostajalo, sve je još šepalo, premalo se pilo, premalo (ga) se slavilo, svi su pričali o drugim stvarima dok je Miljenko razmišljao kako da tomu doskoči, a onda ga je iznenada dubljina sjene nabora na baršunastoj crnoj suknji Đurđe Adlešić između misli pogurala, ponukala ga da se uspentra na ramena Franje Arapovića s kojih dograbi francuski luster pa se zaljulja i zaurla "Hajde da se volimo!" iz petnih žila - isprva muk, a onda prolom oduševljenja, stupnjevi raspojasanosti, golotinja, sperma, krv, sve kao u Ljubavi u doba Turaka, sve kako je genije namislio - pomisli i isceri se izlazećem Suncu.

19.01.2008. 00:50

cveba

ČEMPRESATA

,,šeće Miljenko konavoskom čermpreastom i rszgovara sa mrtvima....

19.01.2008. 01:46

plurabelle

SAJAM KNJIGA

Bazao Milenko po halama na beogradskom sajmu... Pod ruke mu je došla i "Je l neko video devojčice, kurve i ratne zločince", posle čega je inspirisan dospeo do pornografskog štanda i zapanjen zaključio: "Šta sve cura ume, s pimpekom od gume!"

19.01.2008. 15:58

doktor Jatogen

SAM, JA NISAM JEDAN

Ide Miljenko Jergović ulicom i... no, ostavimo se konkursa za trenutak, velim ja samima sebi, i popričajmo o tome kako smo (usred radnoga vremena, dakle ne bez rizika - što samo po sebi dovoljno govori o snazi želje), odvučeni posve prirodnim ljubopitljem, proguglali naslov "Srda pjeva..." (ne spomenuti ga u njegovoj cijelosti rezultira sočnijom izražajstvenošću i srsima neke naopake slutnje, nije li) da bismo ubrzo otkrili kako kozjomrežnom stazom do čitavog prvog poglavlja te knjige, naslovljenog "Lazar" i u besplatnom stanju, goluždravog, nezaštićenog čamprama matičnoga zalistka, i zagrizli smo u tekst o nesretnom milicioneru Lazaru - o, beskrvna li zombija - izjebanom poviješću i patologijom obitelji i podneblja i usuda i nagriženom čirevima doslovnim i odslovnim i o toj nesretnoj, čudovišno lijepoj infantkinji, mrzloj mrtvovjesnici posvemašnjeg očaja južnoslavenskoga, utjelovljenoj Kroaciji utrobe ispreturane vlastitim grijesima spram samoj sebi u zrcalu i iza gdje je silovana Hercegbosna bit hrvacka, i zaplakasmo ja usljed svjedočenja beshumornoj katahrezi i ja u olajavanju smrti smrtovinom, prekapanju grobova putem grobova, pretakanju grobova u grobove, o odisejo naša šepava i uzaludna do Gologa otoka i natrag raštrkanim tragom samih sebe, jedvice - još jecaj - i kraj.

19.01.2008. 18:13

markiz

INTERVJU: BRANIMIR POFUK PITA JERGOVIĆA

Pofuk: Otrcano pitanje: kako si došao na ideju za ovaj roman?

Jergović: Roman je krenuo od ideje da oko nas postoje ljudi poput Srde Kapurove, djeca prosjaci za koju se pravo ne zna ni tko su ni odakle su. Dobro se sjećam djece koja su uoči pretprošle Nove godine išla okolo u trojkama i prosila, a jedan mali među njima fenomenalno je svirao harmoniku. Počeo sam razmišljati što bi bilo kad bi netko od njih bio ubijen? Kako bi društvo gledalo na takvo ubojstvo? Bi li policija uopće tražila ubojicu? Bi li se za njih pobrinula država iz koje su došli i kakva je uopće društvena šteta od takvog ubojstva? Ovo zvuči okrutno, ali tako funkcionira naša zajednica, a ne vjerujem da i druge sredine, mnogo bogatije i s većom demokratskom tradicijom od Hrvatske, drukčije gledaju na tu vrstu ljudi.

Pofuk: Ne mogu se oteti dojmu da si uvodni prizor romana popalio s Patologije?

Jergović: Šta ti je to Patologija, ba?

Pofuk: Znaš ono mjesto gdje se seciraju leševi. Čak mi se čini da si sam opis Srdinog reza mrknuo s Patologije, točnije iz "uvoda" u Patologiju koji se zove "Obdukcija".

Jergović: Nijesam, Alaha mi.

Pofuk: Svjedoci smo neviđene medijske hajke na doktora Kurjaka koji je prepisivao iz tuđih znanstvenih radova pa ga optužuju za plagijat.

Jergović: Plahirat? Šta ti je to jadan ne bio?

Pofuk: Plagijat je kada nešto prepišeš, a ne navedeš izvor. Tako se to zove kod nas u Hrvatskoj.

Jergović: Ima kod nas u Bosni izvora koliko ti volja. He, he (moronski se osmjehnu dok su mu iz natrulih dvojki ispadali brabonjci)

Pofuk: Vidiš naši medicinari zbog toga idu na sud, a u književnosti se to zove intertekstualnost?

Jergović: Jašta.

Pofuk: Dakle ne želiš priznati da si prljavo plagijatorsko smeće?

Jergović: Njet.

Pofuk: Ti nisi samo plagijator, nego si loš plagijator. Naime opis sirotinjskog reza na truplu Srde Kapurove ravan je klasicima trash-horror književnosti, a opis šivanja koji podsjeća na hrvatski pleter djeluje poput gej-priče iz Smokvinog lista.

Jergović: Fala ti jarane.

Pofuk: Zašto me tako gledaš?

Jergović: Priča se da dobro fukaš. Oš' fukat?

Pofuk: Naguzi se.

Jergović: Evo.

Pofuk je penetrirao u Jergusonov pak. Dok je uzimao Branimirov analni sakrament Miljac je cvilio kao djevojčica koja prvi put prima tatin kurac.
Brankec ga je trpao u ludom frenetičnom ritmu, kao u zatvorskoj seriji OZ, govoreći
- Jerguzoviću moj, oh Jerguzoviću!, sve dok ga nije napunio vrućim, ljepljivim sjemenom. Dohvatio je knjigu iz kolekcije EPHŠKART u koju je obrisao kurac i krenuo, jer dok dođe doma Miljenko će zasigurno objaviti novi roman, a onda opet sve ispočetka.

19.01.2008. 20:05

svijet u boci

JOŠ MALO ŠETNJE SAVSKOM I TO JE SVE

Ide Miljenko Jergović ulicom u svom skupom kaputu i sretne Aleksandra Tijanića u baloneru. I pita ga Aca, onako magnupski, kao da mu je sudbina da provocirati mora- jeli, bre, Milenko gde u ovom gradu može dobro da se jede. Miljenko, već bijesan što mu po cijeli dan ometaju koncentraciju u šetnjama na kojima smišlja svoj dosadi najveći roman o Vahidu direktoru,Vahidu tramvajcu i Vahidu skitnici pogleda ga i odbrusi- U restoranu Kod Tri svinjske glave.

I ostade Tijanić zbunjen, i postane mu odjednom malo nelagodno na križanju Vukovarske i Savske, kao da se pobojao da bi ga netko od slučajnih prolaznika mogao zamijeniti s Momom Kaporom, i pitati ga zato se slikao s četnicima u Kanadi. A Miljenko odjuri dalje prema svom dijelu grada, da ne zametne netom smišljenu rečenicu prije nego što mu se u nju Tijanić bezobrazno upleo.

19.01.2008. 23:39

Vaseljenski konkurs:

I tako ide Miljenko Jergović ulicom drugi dan kad...




NEMANJA

Ako

Išao onomad Milenko Jergović, od milošte zvan 'Minja Dušik', Knez Mihajlovom ulicom, polahko, s noge na nogu, kontajući sve tako o predavanju u Srpskom književno-filosofskom društvu "Filokalija", Njegoševa 34, koje ima da održi pod naslovom "O pesničkom umeću kao umetanju pesnica", u suton, sutra, na Duhove, iljadudevetstotitina i devete godine.
Ide tako, klasik, i misli, dakle radi dve radnje istovremeno, pa će samome sebi u bradu, gustu, jednu od onih što se nosi punim poprsjem, kako i dolikuje klasiku: Bog da mi dušu prosti ako ja znam šta mi valja govriti. A i da znam, kojim jezikom da govorim? Jer vidite, srpski je strašno zamršen jezik. Na primer, vremena. Koliko bre vremena može samo da se nađe u srpskoj gramatici, ih, toliko ih nema ni u ruskom, a ruski, eh, vi, ruski je jezik ogroman i neiscrpan, kao ruska duša i stepa, dumao je klasik Milenko Jergović idući Knjaz Mihailovom ulicom. Evo da ilustrujem šta sam 'teo da kažem:
Ko prvo, u srpski imademo prošlo neodređeno vreme. Naprimerice, u rečenicu:
Onomad sam išla na pijacu da kupim zejtin.
Onomad je prošlo neodređeno vreme. Je l' tako? Tako.
Ondak, buduće neodređeno vreme. Recimo, u rečenicu:
Stojane, ka' ćemo beremo kukuruz? Lakom ćemo, Milenija, ima bre vremena.
Lakom je buduće neodređeno vreme.Tako.
Na kraju, prošlo buduće vreme, kao najzanimljivija specifičnost srpskoga jezika.
Onomad vija domaćin prase po šljiviku. Prase skiči, beži oko šljiva ranki - Na šljive ranke tvoja nedra mirišu/ za njima momci uzdišu... - a gedža ga juri, kliza se po blatu, pada, nervira se, i lakom da ga uvati za zadnje noge, kad prase skikne i šmugne ispod žicu u komšijino dvorište! Seljak baci šajkaču u blato, pljune ustranu, i prokune, onako, iz duše:
- E, jebo sam te, kad te uvatim!
To je prošlo buduće vreme.
Jeste.
Srpski je strašno zamršen i bogat jezik, pomisli klasik Milenko Jergović zvan Minja Dušik, i uđe u galeriju "Singingdunum".
Tu je bilo mlogo lepih slika koje se čoveku urežu u memoriju i kolektivno nesvesno, pa ih se rado seća i nemoš da zaboravi.
Ako.

18.01.2008. 10:36

dr.lebovski i Nemanja

TREBATE LI SVINJSKU GLAVU?

Nemanja, ako dopuštaš nadogradnju tvoje crtice o mesnici. Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu i kaže: Trebate li svinjsku glavu.?
dr. lebowski

Ha, ha, briljantno! Ne da dopuštam, nego ćemo zajednički potpisti tu, unplugged verziju; dakle:

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda i nemre bolivit.

i/ili

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda, nemre bolivit da tako nešto čuje, jasno, i vidi, i to vrlo jasno, pa odgovori:
- Ne hvala, imamo već jednu.
Jergović ga dugo gleda i nemre bolivit.

Zapravo, Lebe, mislim da je ovo sasvim novi konkurs.
Nakon natječaja: Ide Miljenko Jergović ulicom i..., raspisat ću natječaj s temom: Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu i kaže: Trebate li svinjsku glavu. Mesar...
Mislim da je to ingeniozan početak! Kaj veliš?

18.01.2008. 11:12

Propaganda Minister

ubistvo na strani prvoj

ide Miljenko prugom i gori mu cigara. miljenko se, naime, jos uvijek, sa svojih 40-ak godina i bradom klasika, ne usudjuje da pripali pred starom majkom. dan je svez, sneg kopni, a oblaci bi dali odlicnu scenu za kakav film o Auschwitzu. miljenko zvera okolo i znoji se od uzbudjenja: bez ovog gerliskog pusenja uz prugu citav bi njegov zivot bio dupke ispunjen prazninom u ovom smrdljivom i nedruzeljubivom gradu..
odjednom, kao sto je to uvek slucaj kada se neocekivano zivot racva na dve strane, pred miljenkovim budnim pogledom vodjenim ovoga puta nepogresivim njuhom zagrobnog bernadinca- naklonjenom pre svega jadnim bednicima kojima vise kako su vec mrtvi nije za pomoci - otkri se uzasan prizor. u jendeku pored pruge, napola prekriven snegom i ogrnut neizdrzljivim bazdom, koji se miljenku, na sopstveno uzasavanje, nekako dopadao, lezao je dostojanstveno i nekako zivahno - valjda zbog hiljada gamadi koja je u pravilnim pokretima gmizala celokupnim torzom - vec pred crvima poklekao lesh. prizor u neku ruku velicanstven, pomisli miljenko. "porozno tijelo, besmrtan stoff"- promrlja pesnik samome sebi u bradu i brkove, na kojima se pocelo skupljati inje- plodovi ubrzanog vlaznog daha umetnikovog uzbudjenja.
ne oklevajuci i verziranim pokretom miljenko odbaci cigar i zaprti lesh na krke-dzake. sta se nadalje desava imacemo prilike citati u njegovom sledecem fiktivnom romanu-noveli.

18.01.2008. 11:33

neptunalije

KUBURA

Ide Miljenko Jergović Jergović ulicom sav pesinav i deverli glave. A deveri ga koliko još hrsuza ima u dunjaluku (Zagreb op.p.).
No kad skrene dilber u bezistan, dođe mu merak; naleti Miljenko na dućan (tur. dükkân), koji je bezbeli, prodavnica oružja.
Pa gleda on kuburu kroz otvoren pendžer, a gleda kubura njega. I sve tako ašikuju Miljenko i kubura i sve tako igra Miljenku srce junačko, a i brk i brada mu...
Zlata vrijedi ova Kubura, misli se junački hrabro, koliko ću sad tek glava moći tjedno ustrijeliti.
Pa kroz otvoren pendžer zaište kuburu.
A hrsuz će zagrebački:
"Evo ti efendija. Ubij se."

18.01.2008. 12:25

crkotica

CRTICA;

(Jučer, rano popodne)
Eno, ide i Miljenko Jergović ulicom. Pa, svi su se danas sjetili u grad. Pokraj njega žena u ljubičastom kožnom mantilu. (Ostatak sam dana razmišljala o ljubičastoj koži i pitala se koju li je to beštju odrala.) Idu oni tako, u smjeru juga, tamo gdje sunce sija jače, gdje su ljudi visoki, preplanuli i imaju zdrava zubala.

18.01.2008. 13:39

haleter skelter

Miljenko ili Nedaće nevinosti

Ide Miljenko Jergović ulicom i misli. Prosto tako naviko; da ide i misli, misli i ide, nekad više misli, a manje puta prijeđe, nekad prijeđe silan put, a kad ono ništa smislio nije, ali – „Bog je velik i zna sve putove i sve koji njima hode, koji su hodili i koji će hoditi“. Dopade se Miljenku ova misao. Istina, nije to baš bila prava misao, ali joj je dosta nalikovala. „Dobro je“, pomisli Miljenko mišlju boljeg pisce, „upalit će“. Nasmije se Miljenko potiho i započe novi roman.

"Slučaj“

Ovih sam dana otjerao svoju dragu. Učinio sam to oštro, najgrubljim riječima, ne bih li joj prištedio boli. Kada je otišla, poželio sam čašu, da je iskapim do dna, a zatim bih onako slomljen prošetao obalom rijeke. Noću, to bi svakako moralo biti noću. No mislim da o tome ne treba govoriti. Zamislimo radije ovakav slučaj:

Jedan intelektualac preko oglasa objavljuje da mu je hitno potrebna knjiga, recimo „Uvod u psihoanalizu“. Potencijalni prodavač, javivši se na oglas, postavlja kobno pitanje čemu će dotičnome građaninu knjiga služiti. Vlasnik je knjige, naime, zapao u novčane poteškoće i ne imavši drugog izlaza odlučio je knjigu prodati anksioznom intelektualcu. No istodobno, i čak i predvidivo, je zbog minulih događaja bio do strasti za nju vezan i želio je da dospije u prave ruke. Takvim upitom do krajnosti iznerviran, intelektualac odgovori da je iz knjige namjeravao izrezivati sličice. „Ah, oprostite", odgovori siromah, "sličice sam već odavna izrezao ja.“

Osjeti Miljenko da je zagrabio u zeitgeist i nešto kao da ga ugrize za srce.
Dopiše: Zla bijaše njihova kob.

18.01.2008. 13:55

doktor Jatogen

CIPELARENJE

Ide Miljenko Jergović ulicom, ruke zario duboko u džepove, pretovaren mislima čiji se višak nakupljao u tamnim natečenim podočnjacima - brada mu guta mjesečinu, gleda pred sebe i žustro grabi; gledamo ga nas trojica s ograde kroz kolutove dima, cimamo jedan drugoga laktovima, jel' to Jerga, jest, Jerga je, pogledavamo se zavjerenički, pa kao po naredbi (a i ne bijaše to drugo doli unutrašnja naredba) odbacimo opuške i hop! s ograde pa za njim, mučaljivi, krupnim koracima, srdaca sve nemirnijih, niz dvije ulice, pa niz treću, i već mu bijasmo sasvim blizu, koliko je od kandelabra do kandelabra, dahtavi i drhtavi i uzavreli, i sjene ga naše dotakoše kadli on iznenada potrči svom snagom i arlaukne U pomoć!, a mi ga umah sustignemo, uspjenjeli, posve unezvjereni, pa ga oborimo na pod i stanemo ga žestoko cipelariti, a on zaplače, zaplače gorko, vapijući Nemojte, ljudi, nemojte, i mi ga udarimo još pokoji put, ali splasne nam bijes, sažalimo se nad njim - suze mu oblile lice, strašna grimasa boli, i krv zgrušana od prašine u bradi mjesečinastoj, i mi se udaljimo mučaljivi, krupnim koracima, srdaca sve nemirnijih.

18.01.2008. 18:30

halter skelter

Nadahnuće

Ide Miljenko Jergović ulicom, a na ulici sve same barabe. Ide gospođa – baraba. Za njom gospodin – baraba. I djeca – barabe. „Pokvarenog li svijeta“ pomisli Miljenko. „Najbolje da sve opišem, dušu da spašavam.“

halter skelter 18.01.2008. 19:40

ANTOLOGIJA HRVATSKE JUČERAŠNJE KRATKE PRIČE

‘IDE MILJENKO JERGOVIĆ ULICOM…’



Herostrat

SMIČIKLASJE

Ide Miljenko ulicom, zamišljen i sam pa se, onako smotan, spotakne o vlastitu misao. Prospe se naš NAJPOZNATIJI KNJIŽEVNIK Miljenko snijegom pokrivenom ulicom koliko je dug i širok. S druge strane ugleda radnika pregaoca sa lopatom u ruci kako se svojski trudi učiniti prohodnim pješačke koridore.
-Jebem ti ovakav Grad - pomislio Miljenko otresajući snijeg sa svog krombi kaputa te zaviče na radnika:
A RALICA???
Vidje radnik pregaoc da mu ljutiti gospon nešto dovikuje pa ga upita:
- Nešto ste rekli gospon?
A RALICA? Gdje vam je b a ralica?
- Eno ga kući, piše, vrijedno piše. Bilo bi i vama pametnije da slijedite njegov primjer umjesto da šetate snijegom zavijenim ulicama.
Miljenko Jergović ljutito frkne a odmah potom osmijeh mu zatitra na vidljivom dijelu lica:
- Zna me!!! Radnik pregaoc me pozna.
I ode Miljenko Jergović ulicom, zamišljen i sam....

17.01.2008. 09:02

doktor Jatogen

DAYTON SEVDAH REUNIONION

Ide Miljenko ulicom - sasvim je svejedno da li je to zagrebačka, sarajevska, beogradska, bruxelleska ili washingtonska ulica, svejedno je, jerbo je bitno da Miljenko ide - i ne zna točno kuda ide - znao je, ali se privremeno ne sjeća, jer je za ovaj stadij priče bitno da Miljenko ide - a ulica pusta i monotona, vrijeme tmasto, goluždravi drvored, prašina, crkli mačak prosutih crijeva i par tustih štakora što mu utrobu proždiru i ne zaustavi se Miljenko ni časka iznad lešine, niti se usili da štakore otjera, nego prijeđe ulicu brže-bolje, a tamo isto: golotinja brijestova (ili su to dudovi? kestenovi možda? nevažno je za ovaj stadij priče) i prašina, ali bez mačka i bez štakora i Miljenko odahne i nastavi, kadli stade u mislima isprva oplakivati, a potom i otajavati Mačka i prekoravati narav štakorsku, potom i prezirati, potom i žestokom mržnjom kasapiti i osjeti se iznenada progonjenim Miljenko, i hrabro se i prkosno zaustavi nasred ulice i raširi ruke i zavapi gromko nešto u tmasto nebo, svejedno je što, jer je za ovaj stadij priče bitnije da se nebo rastvorilo i Sunce Miljenka obasjalo, Sunce!

17.01.2008. (09:36)

Marole

NA TRAFICI

Ide Miljenko Jergović ulicom skromno ramišljajući je li napisao najveću knjigu u povijesti. Prozuji mu natrenutak interijer švedske Akademije, ali stari je on lisac, prvo će on osobno ispitati javno mnijenje, pa će se zatim nastaviti naslađivati možebitnom budućnošću. I dođe Miljenko do prve trafike u Ilici.
- Imate li Sarajevski Marlboro? - upita, pritom misleći da je zasigurno već sve prodano.
- O gospon, baš imate sreće - odgovori mlada trafikantica - vidite sarajevski Marlboro se ne naručuje više, ali tamo je rodbina od dečka, pa imam par kutija slučajno. Hoćete obični ili lajts?
- Ma knjigu hoću, a ne cigare, razumiješ - naljuti se Miljenko - knjigu sa listovima.
Trafikantica pogleda Miljenka zaraslog ispod brade i kose i pomisli da je to neka šifra za travu.
Gdje baš mene oblijeću ovi hašišari - pomisli - još će me i opljačkat.
- Gospon, mi vam to nemamo, ako ne prestanete inzistirat, zvat ću policiju - histerično reče.
Miljenko se prepadne i odstupi, znao je da ako dođe policija, da nema šanse da ih uvjeri da je on kandidat za Nobela, a ne stari beskućni delikvent. I uputi se dalje ulicom. Trafikantica ga je u čudu gledala kako odlazi i sjeti se da je čovjek u pravu, jer su dobili, stvarno, neku knjigu Sarajevski Marlboro, ali slabo je se sjeća, jer su je vrlo brzo vratili zbog katastrofalne prodaje. Ustvari kada se bolje sjeti, nisu prodali nijednu.

17.01.2008. (10:14)

Tužni pas

Slava

Ide Miljenko Jergović ulicom i ne zna koji mu je đavo danas da mu baš ništa ne pada na pamet a kolumne čekaju. Koga danas da opatrnem onako etički i žestoko? Gazdu i njegove ne mogu i neću a Milanovića i njegove sam sasvim potrošio. Neku bezveznu kulturnjačku temu neću ni da dirnem - sama fukara i netalent a svi kriče do neba da im je loše. Što ne pišu bolju literaturu i što se bolje ne prodaju ako misle da mogu? Ide tako Miljenko ulicom a misli samo naviru, ulica se širi, svjetlo je sve jače a u susret mu ide Slava.

17.01.2008. (10:37)

dr. Lebowski

MOZAK

Ide Miljenko Jergović ulicom, u sumrak, na Duhove, kad odjednom golub mu se posere na rame. Kud baš meni na rame, pomisli Jergović.

Kud baš na moje rame, a ne na tuđe? Rame je blizu mozga, a mozak je meni ono što je Madonni guzica. Moram osigurati svoj mozak, do đavola. Očito je da netko iz čistog jala dresira golube da seru na glavu Miljenka Jergovića! Tko li želi Hrvatskoj toliko zla? Da nije Aralica? Ili Zima? Da nije Houellebecq?

Miljenko Jergović, najveći hrvatski pisac, preminuo uslijed sepse prouzrokovane golubljim govnom - ne bi izgledalo dobro u lektiri. Napisao sam previše toga da me upamte po golubljem govnu. Moram priznati, tko god se odvažio, mudar je strateg. Što mi je činiti? Što bi učinio Ivo Andrić? Da napišem anegdotu o tome za Auto magazin? Istražim tko se sve posrao na ramena medijskih zvjezdica pa uvalim to Graziji?

Ili da... Možda da osiguram svoj mozak? Zašto bih ja trebao osigurati svoj mozak? Zašto se nitko do sada nije sjetio osigurati moj mozak? Moj mozak bi trebao biti na UNESCO listi, to je živući spomenik kulture. Što je dobro dala neka katedrala? Zaklon od kiše, u najboljem slučaju. A moj mozak... Moj mozak. Eh, moj mozak. To je mozak, Miljenko, to je pravi veliki mudri mozak skriven iza neukrotive grive. Kakav ja mozak imam, brate mili. Ne bih ga mijenjao ni za jedan tuđi. Zašto me to nitko ne pita? Glupi novinari, kopipejst generacija.

Dresirajte vi svoje golubove, vi jalni mali ljudi. Ako će vas to spasiti. Ako će vam to ublažiti mizeriju svakodnevnice. Za sve okrivite Miljenkov mozak. Tu ste najjači. Najjači ste kad drugog treba okriviti. Sve ste mi mogli oprostiti, ali uspjeh nikako. Ma dresirajte bengalske tigrove, dresirajte slonove i kobra zmije, morske pse, pirane, divlje pse, konje, zečeve...

Ali nećete me preplašiti!

17.01.2008. (10:56)

inhibitor

SMRDA PJEVA, U SUMRAK, NA PUHOVE 1

Ide Miljac ulicom pa kaže: "Srda Kapurova bila je moja najveća ljubav. Sjećam se prvi put sam je đarao u ašik-mahali kako zvasmo avliju Izetovu. Bio sam ćosav momak, a Srda Kapurova mala vrtirepka od svojih šes-sedam ljeta. Često je kad bi išla samljeti kahvu za svog babu Milenka prolazila mojom mahalom i zavodljivo njihala bokovima. Sjedio sam ispod svojih dvora od oraha i voštio karu. Ne znam zašto, ali uspaljivale su me te male kurvice kao što je Srda Kapurova, starog Milenka kći.
Jednoga dana, taman kad sam ćeifio uz rakiju i rahatlokum, naiđe Srda Kapurova, a ja opleo ašikovat na glas da me svi čuju:

Sreo sam je u sjeni fildžana
noga kratkih
umrljanih skuta

kažem sreo sam je u sjeni fildžana
i reko: "Đes ba, jes ti moja Ruta?"

Srda Kapurova zastala i ovako mi govorila:

nijesam ruta, vidiš da sam kruta
zbog komornog frizera
milog mojeg dilbera.

Nešto me presječe, jedva čujno štrcnuh mlaz žutog sjemena u svoje duge gaće iz prćije pokojne babe Jergovuše. Dotaknuh se kurčeve žile što iz guzice raste i priđoh mojoj maloj Srdi.
- Ja sam pjesnik, spjevo sam ti pjesmu.
- Zakaj?, upita me Srda Kapurova.
Ovo me pokosi. Kakav kroše! U glavi punoj misli rodi mi se stih "pokradenim parama voze mercedes i porše", ali umah shvatih da sam skrenuo s teme, a bogami i s uma.
- Ovaj, ja…
- Kaj buš me karal il' ćeš samo pesme popevati?
Kako je otvorena! Kako je dobra!, mislio sam u sebi, ali se ispostavi da razmišljam na glas.
- Pa normalno da je otvorena kad idem s abortusa.
Ovo me pokopa, sahrani sve moje nade.
- Udri me, tvoj sam rob! Želim ti tabane lizati, želim tvoj kavijar u mojim ustima!
Odmah osjetih udarac u predjelu vrata. Okrenuo sam se i iza sebe ugledao svoju bijesnu curu Smrdu s bejzbolskom palicom kako me tuče i arlauče - Zar opet, zar opet!?
Podigoh se s leša bosanskog goniča čija mi je šapa visjela iz labrnja i tužno otpuzah natrag u spavaću sobu."

17.01.2008. (11:16)

inhibitor

SMRDA PJEVA, U SUMRAK, NA PUHOVE 2

Ide Miljenko Jergović ulicom pa omrči pero:
"Putniče namjerniče pišem ovu pri-povijest što prenosi se s koljena na koljeno kako BiH razmrsio mistično klupko štiva "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" koje na 28,75 araka hartije nije ništa reklo o sudbi obitelji Kapur.
Sjedio sam danas u dvorani kobnoj,
u idili plagijatorskog smeća,
na visokom odru,
u agoniji Srdinih pleća, kad odlučih istražiti genealogiju Kapurovih. Budući da hrvatskoj književnosti manjka ženskih likova koji su zapostavljeni u domaćoj inačici patrijarhata (osim bosansko-jevrejskog remek-djela "Ruta Tannenbaum", koje je ovdašnja kritika nepravedno nazvala govnom, i potencijalnog proljetnog hita s originalnim zapletom "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove"), ispričat ću vam kroniku ženskog dijela ove obitelji.
Evo kako se to dogodilo.

Kapa

Obitelj Kapurovih vuče španjolsko-talijanske korijene još iz vremena zlosretne obitelji Borgia. Lukrecija Borgia je godine 1510. rodila kopile koje je morala sakriti pa ga je povjerila svojoj služavki Segmedini, kćerki Dudlaj paše Sarajevskog. Lukrecija joj dijete dala i ovako govorila: "Evo ti moja Segmo, ovo malo biće, nosi ga što dalje, vidiš da sviće."
Nerotkinja Segmedina i njen muž Atif bijahu pobožni ljudi, a taj darak uljepša njihove mračne drkodane. Kad je Segmedina upitala Atifa kako da joj dadnu ime, Atif se podbočio i ovako uzvratio: "Joj ba Segmo, pikola Borgia je capo famiglia", aludirajući na ono što je Machiavelli kasnije nazvao mafijaškom obitelji, pa malu djevojčicu nazvaše Kapa.
Prolazili dani, prolazile zime i maloj Kapi iz međunožja kapnu prve kapi. Atif pomislio da se Kapa nasmrt britvom izrezala pa se objesio na šljivu usahlu. Kad je to vidjela žena njegova, u bunar se bacila. Kapa si na muf stavila komad vune predene, pokupila roditeljsku ušteđevinu i otišla u krčmu. Ondje je ugleda Luiggi Quattrostagione, poznati ženskar koji je imao veliko srce, a još veće imanje. Poslije šeste runde već su jahali prema njegovu domu. Bijaše hladna zimska noć, ljeta Gospodnjeg 1526.

Smrda Kamforova

Prema dostupnim izvorima Kapa Quattrostagione dugo je poživjela i svoga muža rano sahranila. Kažu žensko dijete je rodila i kuću zapalila jer joj je negdje oko 80-te provrela zla krv borgijska u venama. To mogu potvrditi seljani koji su stoljećima poslije tog nemilog događaja prenosili priču o paležu Luiggijevog stanja. Njena kćer se zagledala u lokalnog doktora Webera koji je bio nadaleko čuven po svojim terapijama kamforom. Majka Kapa isprva se protivila njihovoj vezi pa je doktor Weber kradom dolazio na njihovo gumno gdje je u sjeniku jebo njenoj ćerci sliku. Kad to vidjeli nadničari Luiggijevi, vijećali, vijećali među sobom govorili: "U Kapine kćeri mnogo dobra prda", a zato što se kradom kara nazvaše je Smrda. Kad to čula Kapa majka u sevdah je upala, misleći da joj ime dadoše zbog Weberove kamforne terapije.

U nastavcima čitajte o sudbinama ovijeh žena Kapurovih:

Grda Krapinova
Strda Harpunova
Stvrdla Kaporova
Muda Kapulica
Smrda Kuplungova
Svrdla Whirlpoorlova
Srda Kapurova
i
Štrudla Stranputova."

17.01.2008. (11:03)

inhibitor

SMRDA PJEVA, U SUMRAK, NA PUHOVE 3

Ide Miljenko Jergović ulicom i napiše roman. Bijaše prošlo podosta zima od zadnjeg spomena Smrde Kamforove. Kad su roditelji razotkrili njezin blud udaše je za doktora Webera i dadoše joj nešto prćije. Navodno je Smrda bila prava prznica, zle krvi i još gorih gena; zadnji put se za nju čulo kad je prevarila svojeg doktora kamfornog s pastuhom iz njihove štale. Sve je to promatrao i na platno slikao neki Caravaggio, siromašni sluga Weberov. Dobri doktor isprva joj povlađivao, ali kad su krenule priče uprtio je Smrdi nešto dukata i otpravio je prema istoku govoreći: "Nemoj se vraćati, tako ti Alaha."
Zime su cičale, čiviluci se u čmar uturavali, ratovi šištali, mezehetluk mezio, fildžani tucali, hartija mrčila, u bradi se uši gnijezdile, hemoroidi na zadebljanom šupku pucali, govna se rađala, janjeće posteljice se odijevale, vododerine derale, čatrnje čatrnjile, Turci se kurčili, Banovina bančila, Bosna se u pak davala, a našoj Smrdi ni traga ni glasa. Kao da je u zemlju propala.
Grda Krapinova
Došlo je tako, putniče zlonamjerniče, i stoljeće ohosamnaesto. Grga pl. Kurczinsky uzjahao konja pa opleo s Gradeca na izlet u Zagorje. Obitelj ga upozori da se čuva divljih ljudi koji su tamo živjeli, ali Grga pl. Kurczinsky reče
- Boli me kuratz, i podbode riđana mamuzama srebrnim.
Došao Grga do izvora šumskog da napoji riđana zapjenjenog. Pije riđan, a pije i Grga, pije i lapće od zadovoljstva. Čuje on neku pjesmu. Isprva mu se učini da to slavuji poju, kao što je katkad znao čuti na križanju Vukovarske i Držićeve, ali glas bijaše jasan i lijep, kao svježa guščja iznutrica.
Podignu Grga glavu kad ispred sebe ugleda kosmato biće prekrasnih kovrča i još ljepših očiju plavih. Nije se pravo ni snašao, a neznanka ga uzjahala i ovako dahtala: "Oh da, dragi moj Jergovitzu, ućeraj mi ga dilberu moj!"
Grga shvati da je riječ o zabuni, ali svejedno momački stisnu zube i upre svim silama da zadovolji divlju djevojku. Kad je onako momački svršio, musava neznanka mu se unese u lice govoreći: "Sad ima da me ženiš."
Tako je Grga pl. Kurczinsky upoznao svoju ženu. Prvo je morao izmisliti priču za oca Fodora kako je Grda plemenitaške krvi da ga ovaj ne bi razbaštinio pa mu reče da ona dolazi iz stare loze Krapinovih, jer tamo je bijaše uzjahao.
Otac priču popušio pa Grdu snajku prigrlio. Trebam li, putniče zlonamjerniče, reći da ga je Grda ubila, posjed prisvojila i konja pojebala kad je u njoj provrela zla krv borgijska?

17.01.2008. (10:41)

BOLESLAV

Klub 600

Miljenko je išao ulicom. Presrela ga je prosijakinja koja je dojila dijete i istovremeno prosila novac. Miljenko joj reče:
- Dat ću ti petodinarku ako mi odgovoriš što si zadnje čitala.
Žena ustuknu.
- Mislite od domaćih ili stranih autora.
- Domaćih - bez oklijevanja će Miljenko.
- Roberta Perišića i Dalibora Šimpragu - nabroji prosijakinja. I kao da joj to nije dosta još krene objašnjavati:
- Ta dvojica pisaca zadiru u našu sivu stvarnost, pričaju o ovom što nam se događa, o našim nevoljama, zato ih volim.
- Ali zar miljenko jergović isto nije pisao o ovome sada, i to baš o vama nesretnim prosijacima na cesti?
- Možda i jest, uporni čovječe, ali ja ga nisam čitala. Nisam članica kluba čitatelja Jutarnjeg i ne mogu ostvariti pravo na kupnju te knjige.
Tog časa Miljenko joj iskešira punih 600 kuna, što se u narodu kaže, na ruke.
- idi, ženo, i učalni se u Klub, učlani i tog malog što te siše.
Žena ipak nije uzela taj novac. Nešto se u njoj smutilo.

17.01.2008. (11:20)

NEMANJA

"Kurac od ovce od gipsa"

avangardni scherzo

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Imate svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda i nemre bolivit.

17.01.2008. (11:21)

NEMANJA

In extremis

Ide Miljenko ulicom i uđe u vežu na broju 17, gdje se nalazi, kao što je općepoznato, ordinacija primarijusa doktora Kožića, venerologa. Miljenko odmah vadi notes i bilježi:
U čekaonici ordinacije sjede dama s kamelijama, baka s unukom koji u ruci drži plišanog medvjedića, reper nesumnjivog izgleda i gospodin sa šeširom Pere Kvrgića. U ordinaciju onda ulazi mama s klincem. U čekaonicu bijesna upada dobrodržeća žena u tridesetima i ulazi u ordinaciju.
Miljenko zapanjeno zastane...imao je neugodan osjećaj da je sve to već negdje vidio ili čuo ili, nedajbože, pročitao! Deja vu, pomisli Miljenko. I, uostalom, ta ordinacija: izgledala je kao čuveni Jokin stan koji kao da si ga izvukao iz lajfstajl magazina. Bijeli namještaj, bijele kožne fotelje, stakleni stolić, plazma. Osjećaš se kao u ordinaciji...
Isuse! Pa ja sam usred Bulićevog romana! Koja pušiona!
Beo mada ne još mrtav, Jergović počne pjevušiti: Kad već budem mrtav i beo / ja bih ipak nekako hteo / da makar kakva nekakva / svetiljka budem.
- Pardon, mladi gospon, nekaj ste rekli., odjednom mu se u lice unese primarijus dr. Kožić. Izvolite, vi ste na redu.
- Ispričavam se...hvala...oprostite.
- Malo ste mi blijedi., primjeti dr.Kožić, uvodeći Jergovića u ordinaciju.
- Da, da, zato sam vas i potražio, znate...
- Da?
- Čujte, imam velikih problema., iskreno će in medias res Jergović.
- A tko danas nema, dragi moj Jergovac, tko nema...
- Jergović!, zajapureno će Miljenko, kojemu se naglo vratila boja u lice.
- O, pardonček, moje isprike, nego...počeli ste o vašim problemima...
- Da, znate, doktore, imam zaista nemali problem.
- A taj je?
- Vidite, svi me jebu u zdrav mozak.
- Kad ste to primjetili, mladi gospon?
- Pa nekako s proljeća. Točnije, od Duhova.
- Da? Zanimljivo. I kak se to manifestira? Mislim, kakve simptome imate...
- Piše mi se.
- Pardon...
- Vazda mi se piše.
- Je, mladi gospon, onda ste trebali ići urologu, a ne k meni., dometnu doktor Kožić, očito odsutan ili jednostavno dekoncentriran Jergovićevom hipohondrijom.
Jergović zabezeknuto pogleda u doktora i pomisli kako ga u ovom bešćutnom gradu nitko ne uzima za ozbiljno. Vani se mračilo.
- Pokušajte pisati niz vjetar, mladi gospon, to vam nemre naškodit., bilo je zadnje što je toga dana zabilježio Miljenko Jergović.

17.01.2008. (12:08)

vertebrata

Ide Miljenko Jergović ulicom i plaši djecu

Ide Miljenko Jergović ulicom i plaši djecu. Skrene u birtiju na jednu brzu i napiše jedan roman simić, onako s nogu. Zatim ode u drugu birtiju i tamo napiše desetak kolumni, zatim poslije obilatog ručka se sjedne na wc školju i počne paralelno i na papir srat. Zagreb je mali. Tu svatko svakog zna. Vijest se brzo pročula. Stariji se pozgražali i malo pomalo počeli ignorirati tog amoralnog gorostasa a mlađi se poplašili grive i nerazgovjetnog mumljanja. Jergović je ubrzo postao efikasna metoda umirivanja djece. Tako jedna majka neki dan, nasred Jelačić placa priprijeti kmečavom derištu: Ušuti već jednom. Ušuti ili ću ti pozvati Jergovića da ti zanovijeta i sere gdjegod stigne! Malac u trenu se smiri i zašuti. Majke su konačno odahnule. Mora biti nešto zastrašujuće u Jergoviću. Nešto duboko uznemiravajuće. Kolika upornost. Kakva čvrstina, kakva bešćutna ili nedužna oholost, a godine mu jalovo prolaze.

17.01.2008. (12:26)

inhibitor

RADO IDE ŽIDOV U VOJNIKE

Ide Mulenko ulicom i razgovara sam sa sobom: "Ovo je radni naslov romana koji počeh pisati na Bajram 2006. godine. Sav trud koji sam uložio danas mi se čini uzaludnim jerbo (ga ja) cijelo vrijeme muku mučim s glavnim likom djevojčice Rute, od čije mi se kompleksnosti stidne dlake krute.
Želio sam, kako da kažem, ispasti moderan a opet nekako suvremen, zapravo shvatiti bit društva u kojem živim, ali s jedne vremenske distance u kojoj se neće osjetiti moj naporni narativni iscjedak koji me inače muči dok pišem štivo za uspaljene bakice koje bi me najradije držale na policama u staklenkama formaldehida pokraj urni svojih muževa koji su otegnuli papke između dva Svjetska rata kada zapravo i dolazimo do porođajnih muka čije trudove osjećam još od, kako rekoh, pretprošle gohdine.
Evo kako je sve počelo. Uoči Bajrama dvehiljaditeišeste javijo se meni Zemo rahmetli Tufahije pa udario onako po naški: "Đes ba jaro, šta mai, ima l' pićke u Zagrebu…" i sve nešto u tom stilu.
- Ima Zemo pićke ko sahalate, samo što mene ovdje vazda pićkom zovu.
- Ajde ba na kolodvor poslo sam ti škije.
- Fala ti ko bratu, al otkad živim na Zapadu presto sam pušit krdžu. Sad ložim samo Malboro crveni, a ponekad malo zasolim i s hašišom pa si pustim Natašu Atlas il' Alien Soap Operu da mi reve ko hodža s minareta.
- Posto si fina guzica. A pišeš li štogod?
- Ih ba, jel pišem? Jašta nego pišem. Evo baš sad tucam tastaturu. Pišem i kad jedem i kad serem, pišem ko gonjena zvijer, al' ubi me ovaj zadnji roman.
- Može l' se ikako pomoći?, zabrinu se Zemo.
- Ma ne znam. Evo jebe me ta mala Ruta, htio sam na njoj pokazat kolko su Hrvati sjeban narod pa sam izmislio taj lik mahnitog skretničara Slobodana koji postane ustaša pa pije i kolje.
- Jebo nanu koji dobar zaplet. I šta je onda bilo?
- Ma ne znam, evo zapetljo sam se ko brabonjak u mojoj guznoj čupi. Mala Židovka mora da pjeva, a ne zna. Babo joj pije i ugurava si čiviluk u čmar, sve ću ih ja na kraju u logor poslat, ali…
- Znači po kratkom postupku. A jel te jebe onaj zagrebački, jel te to jebe Milovane? Jel te stvarno toliko zaokuplja priča o Ruti, uvalim joj kruti?
- Jes. Šta da radim Zemo, zemljače, ba?
- Ma bolan opleti ti samo po naški, ko ih jebe. Kad te prevedu na njemački neće niko vidit razliku. Evo ja sam ti se uvalio u neki žiri pa ću reć da ti dadnu nagradu, tu kod nas u Bosni.
- E ova ti valja Zemo, jel ti to o Meši pričaš?
- Znaš da ja dobro mešam.
- Ahahahaha.
Onda sam odjebo Zemu i otišo smišljat kako će onaj zapadniji Zapad plakati nad sudbinom moje male Rute kojoj su ustaše uštrcavali spermu pod skute. Još sam dobio ideju za novi roman u kojem se neki propali slikar Filip vraća u Zagreb nakon dugo godina."

17.01.2008. (12:50)

doktor Jatogen

NEPOUZDANI OČEVIDAC O LAKŠOJ PROMETNOJ NEZGODI NA MARKOVOM TRGU

Ide Miljenko ulicom i sretne Miroslava Petrovića, novopečenoga književnog kritičara prefriganca čiju je fotografiju iz nekih novina - čiji se naslov nije ni udostojio upamtiti - netom fotokopirao, fotokopiju temeljito plamenim očima ispresnimavao te ju u novčanik spremio, sve jer mu se hulja debitanskom diletantskom pederskom recenzijicom njegova romana - čiji je naslov bolje ne spominjati (da se ne urekne) - zamjerila, ponajviše poradi prispodobe zloguka potajična namjesnika vlastohlepne garniture trbuhonamirnika s kojom ga je poistovjetio, i stade Miljenko pred Miroslava Petrovića, stade uz vjetar a vlasi mu se zatalambasaše, stade i zagrmimikrikne: "Na šta li književna kritika spade, kad smandrljbrlje tak'ih pederčića-lezilebovića kakav jesi iz blogoblata izranjaju da zlom magijom zlo učine, da u drvo jako krošnje trudne od sočna ploda sjekiru ukače, da mi pravdom trudnome trude nadljudske svojim sotonskim bljuvotinama oblože, na meni kulu babilonsku da utemelje, e neš', jebem li te u dupe virtualno", reče i odvali strašan šamar, pa još jedan, pa treći Miroslavu Petroviću, petnaestogodišnjem gimnazijalcu i istaknutom članu novinarske sekcije, koji zatetura i premjesti se teturajući s pločnika na kolnik gdje ga blago zakači passat ministra Šukera.

17.01.2008. (13:03)

Marole

Derviš i hrt, u sumraku, a ispred njih Dobre Nade rt

Ide Miljenko Jergović ulicom i sretne svog davnog jarana sada pripadnika klana Al Kaide.
- Miljenko, imam jedan velki problem, kao šta znaš pripadnik sam Al Kaide - reče Muhamed.
- One strašne Al Kaide jel? - upita Miljenko.
- Jes one strašne, al živim sad u Zagrebu i Ustaše su mi za vratom, hoće da me uvate na
(ne)djelu.
- E i kako ti mogu pomoći? - znatiželjno će Miljac.
- Vidiš, napumpao sam Nusretu i rodiće ni manje ni više nego trojke i to sve ćeri. Moram im dati imena, a pošto živim u Zagrebu i pripadnik sam Al Kaide, imena moraju biti muslimanska, ali neupadna, a pošto si ti najpametniji na svijetu, mislio sam da mi možeš pomoći. Vidiš sjetio si se Srde, ja to nikad ne bih mogao.
Miljenko misli i misli kao profesor Baltazar i smisli te naposljetku reče:
- Tarifa, Getriba i Fasada, dok se ti boriš u džihadu, jedna može raditi kao menadžerica marketinga u T-comu, druga u marketingu auto kuće Zubak, a treća u IGH-a. Niko ništa neće skontat.
- Baš si pametan moj Miljenko, puno ti hvala, gdje li samo smišljaš ta imena? - pohvali ga Muhamed.
- Ispred Dione na križanju Držićeve i Vukovarske, u sumrak, na Duhove.

17.01.2008. (13:29)

doktor Jatogen

NEOBJAVLJENI PAMFLET

Ide Miljenko ulicom i naleti na Predraga Raosa koji je mirisao na češnjak i nekakva ga nelagoda spopade, a da nije točno znao zašto. Predraga također spopadne nelagoda, ponešto jasnijega profila, no sveudilj magličasta: što mu ima biti neugodno, baš ga briga, mislio je. Prođu jedan pored drugoga, Miljenko jedva primjetno kimne, Raos ga kratko pogleda preko oka, promrmlja nešto u znak polupozdrava; Miljenku se učini da se Raosu brk smije, taj podrugljivi brk, ali ne odreagira Jerga, ta mačak je on - barem ne odmah, nego pričeka da Raos par koraka odmakne, pa se duboko zadere, ne okrećući se: "Otac ti je bitno bolji pisac od tebe bio." Raos stade, okrete se, pa udre u grohotan grohot prateći mutnim pogledom čupavu priliku koja je odmicala niz ulicu, i smijao se od srca sve dok Jerga nije u magli nestao. A Miljenku je Predragov smijeh do duboko u noć odzvanjao u glavi, petljao mu se u kose, pa niz bradu do pera plamena kojime napiše iskričav pamflet protiv piskarala Raosa, no ne usudi ga se objaviti, nego ga spremi u ladicu, među duhove.

17.01.2008. (14:16)

halter skelter

Suze liju plave oči

Ide Miljenko Jergović ulicom i usni neobičan san. Kao sjedi on na nekom tronošcu (i, bude mu, lukavcu, drago što je kosu i bradu sačuvao), oko tronošca oblak, a pod oblakom silna raja. Sklopili ručice, umilno gledaju, i sve više mole: Sudi, baćuška, koji je prav, a koji je kriv!“ Uopće ne bi neugodno Miljenku, nego zasuče rukave, pa kom obojci, a kom opanci.
„Kazuj“ narodski će prvome, pak mu se učini da ono čuje gusle, ali pretrpješe i upriješe pogled na stvorenje koje se u njega uzdalo.
„Baćuška“ upita Ivan Budalica, „ja ne vjerujem, ali pričaju ljudi da je tvoja moć u gustoj grivi kojom pokrivaš obličje i da bi ona nestala, kad bi ti kosu i bradu odrezali“
„Kako je narod glup“ pomisli Miljenko, kojemu se načas učini da je Zeus, što mu se također učini glupim, jer kakve on ima veze s klasičnom starinom. „Misle da sam Samson“. Kako je bio odlično raspoložen, odluči se malo našaliti.
„Pa dobro, bre, dilajle,“ preuzme istočni idiom, „jel nismo prevladali ta verska predubeđenja. Moja je moć iz glave. To ću i da vam dokažem, evo saću da se obrejem. Ali posle svi da puštamo bradu i brkove.“ Odmah se dosjetio i da to silno pramenje docnije uplete u pleter i dijeli kao bookmarkere.
Rečeno, učinjeno.
Kad posljednja dlačica pade na tlo, probudi se Miljenko, a kad ono, stoji on, gol do kože i nijedan ga ne prepoznaše.

17.01.2008. (15:17)

inhibitor

ANTOLOGIJSKA PRIČA

Ide Milenko Jergovićevom ulicom.

17.01.2008. (15:17)

svijet u boci

Izgledao je malo čudno u kaputu crnom, kupljenom prek veze

Ide Miljenko Jergović ulicom sav kićen , u finom novom kaputu sa zabačenim šalom. U ustima mu cigaršpic, onako ga dostojanstveno drži, kao neki mladi turski beg, koji se vraća s uspješnog ašikovanja. Ide Miljenko i smišlja novi roman, velik će to roman biti, o beskućniku koji je umro u noćnom tramvaju linija br 34, negdje između Frankopanske i Glavnog kolodvora. I nitko baš nitko od putnika nije primjetio da je čovjek umro, svi su mislili da je pijanac koji spava i u tramvaju se grije. A tko bi od tih klinaca, koji se vraćaju s noćnog pijančevanja, te dječurlije u Iron Maiden i Biohazard majicama mogli pomisliti da je to Vahid, a i da znaju da je Vahid, kao da bih to i zanimalo. Jer Vahid je počeo kružiti tramvajima još prije nego što se neki od njih rodili, a kojeg je čudna igra sudbine, za koju u ovoj priči nit imamo mjesta nit vremena da je ispričamo, dovela u Zagreb, a koji je prije rata bio generalni direktor jednog uspješnog bosanskog privrednog giganta. Moćan je bio Vahid, neka vrsta socijalističkog bega, nisi u mjestu iz kojeg je Vahid bio, zaposlit ikoga od rodbine, a da ne dobiješ Vahidovov blagoslov. A što sada, sklapa u glavi rečenice Miljenko, završio je ovdje gdje je bio nitko i umro kao ništa, dočekali su ga mrtvog jutarnji vozači ZETa, ljuti jer se još i s mrtvacem moraju u zoru baktati. I samo će poneki beskućnik iz prenoćišta Crvenog križa primjetiti da Vahida više nema, i trajat će to dva dana, jer skitnicama nije suđeno da o drugim tužnim sudbinama razmišljaju, i svoje im je previše.

I zanio se on tako u misli, kad ga prenu neki glas Pa gdje si ti Jerga prijatelju?. Kad ono Edo Popović, obučen sav u nekakav prastari traper i dronjke, zarastao i ispijen, kao da je u istoj odjeći još od kad je 77 zapalio prvi joint. Vidjevši Jergu u skupom DiCaprio kaputo, Edo se sav prenerazi - MIljenko pobugu pa otkad se ti tako hohštaplerski odijevaš. I bi Miljenko nuegodno, kao da se on što nove skute ima Edi opravdavati mora, vidje da ga Edo blijedo gleda i šuti šuti dugo, pa kaže.
Pa eto, krenulo me u kladionici, pa sam si odlučio nešto priuštiti. A još od mojih sarajevskih dana, oduvijek sam sanjao kako ću imat jedan kaput u kojemu će se osjećati kao agramerski gospodin.
Sumnjivo je sve to Popoviću, viri mu suhonjava glava iz izlizane dolčevite, pa nakon toga reče Ali otkad se ti to kladiš moj MIljenko? Ja te kao hazardera ne znam.

Otkad sam pročitao Hazardski rječnik odbrusi Miljenko i produži brzim koracima dalje k svom dijelu grada, izbjegavajući daljna neugodna pitanja te ostavivši Edu da se sveudilj čudi i stoji sam na ulici kao u nekoj davno odsviranoj hipi baladi.

17.01.2008. 17:29

Virtuela

EX STAZA

Ide Miljenko Jergović ulicom kada začuje unutrašnji glas:
Kako dalje, Miljenko? Kako???
Tko si ti?, prenerazi se ljudina.
Nećemo sad o imenima, odgovori glas.
Onda nemamo što razgovarati, ljutnu se Miljenko.
Ali, Miljenko, pa ja sam tvoj unutarnji glas!?!, brecnu se glas.
Jebe mi se!, tvrdo će Miljenko, S anonimnim i kukavičkim glasovima ja ne razgovaram!
Ali, Miljenko, ta ja sam tvooooj glas, zavapi unutrašnji glas.
Moj ili svoj, bez imena i prezimena mi se ne obraćaj!
Ali, Miljenko, ja samo želim pomoći kao struja svijesti za tvoj sljedeći roman, tvoje remekdjelo, tvoj obračun s njima!
Ja ne slušam, ja ne slušam!, zapjeva iz sveg glasa Miljenko i prstima začepi uši.

Viđe ovog na ekstaziju!, dobaci Milan Peh raskuštranom umjetniku, u prolazu.

18.01.2008. 00:10

lolina

BAČAKRA

Ide Miljenko Jergović ulicom i sa druge strane ulice primijeti Lolinu. Čim ju je ugledao odmah mu je bilo slabo. Osjetio je kako mu se steže bačakra negdje između jajca i guzice.
Znao je da ta mala rospija već dvije godine kenjka po blogu kako je njegovo remek djelo kupila u supermarketu izloženo na Ledo škrinji pored blagajne .Zamišljao joj je na licu podsmjeh o tome kako su mu Dvore od oraha hvatale zdepaste ruke krmeljavih i raščupanih domaćica trpajući godine njegovog mučnog pisanja u vrećice sa kruhom i jeftinom salamom.
Sprdala se da su mu knjigu kupovale babe misleći da su u njoj recepti za pite od oraha.
Odlučio je kako joj neće doviknuti da je pozdravi mada bi ju rado tresnuo dlanom ravno u taj njen umišljeni nos .ali ona je pogledala na njegovu stranu ulice i primijetila ga.
Vidi ju; vražja ženska, ta sve vidi, pomisli Miljenko gledajući Lolinu u nerc bundi kako živahno cupka prema njemu preskakujući tramvajske tračnice .
Ljutnju mu polako zamijeni neka neobična mješavina osjećaja.
Krenuo je prema njoj; ne bi bilo loše da jE za kaznu kresnem i izbijem joj svu tu bezobraštinu.Takve zaslužuju da im se pokaže i utjera … da vidi što je muško, mozgao je Miljenko…
- Di si Lolina ba šta ima?
- Ma joj Čupko naj me niš pitat danas sam sva nekak, kaj ja znam.
- A jel čitaš štogod Lolo?
- Ma znaš kaj Jergo, ja sam one tvoje orahe kupila. I onda sam ih malo čitala pa sam ih vratila u dućan natrag, da mi kužiš ono ne vrate nofce. Ja to više nisam mogla čitat.
- ?!?

Miljenko osjeti kako ga napušta jebački poriv .
Jedva se suzdržavajući da je ne uhvati za vrat i počne daviti nasred Ilice pozeleni u licu
- Slušaj ti mala , bezobrazna si ko pokvarena turšija!!!
Lolina se naceri – Pa kaj oćeš čovječe, skužila sam stranicu na kojoj si ti prestao pisati , pa sam ja onda prestala čitati. Uostalom nisam mogla više mogla čitat kad sam ti vidla fotku na korici knjige. Si ti normalan?. Mislim ono ne, kaj nisi našel nekog zgodnog dečka za fotku. Mislim ono kak si ti sebi zamislil da bum čitala knjigu kad mi se pred očima non stop pojavljivala tvoja dlakava faca.
Ono, bil mi je film da si ti ona stara baba. Iz Dubrovnika, kaj ne? Kad se već nisi prisličil onom malom iz Sarajeva.
Onom kaj je fukal onu…

Miljenku Jergoviću svega je bilo dosta. Loline, njenog podjebavanja, knjige, oraha i Nemanje. Njega pogotovo.
Njezinog najdražeg prijatelja kojeg se sjetio kad je ugledao Lolininu skupocjenu bundu.Taj voli krvoločno skupe stvari, mora da joj je on to kupio. Nemanja mu je pogotovo išao na nerve, možda i više nego ona, i odjednom padne mu na pamet: znam kako ću kazniti te zagrebačke umišljene Face i strgne svom snagom bundu s Loline.
Lolina počne vrištati svom snagom:
'Bunda!! Bunda!! Pravi nerc! To je pravi nerc idiote bosanđeroski!'
U tom trenutku odnekud se stvorio Luka Oman koji brzo podmetne svoj zaštitni znak, transparent plakat „spasimo piliće“ Miljenku Jergoviću pod noge. Ovaj se stropoštao na tračnice. Nije prošao ni treptaj oka kada se stvori tramvaj nad tijelom Miljenka.
Ispod plavog ZET-a virila je samo kosa.
Lolina je pobjegla glavom bez obzira sa čudom spašenom bundom, a Oman se skljokao u nesvijest jer mu se učinilo da pod tramvajem vidi truplo sa runom crne ovce. Ni u snu Oman nije mogao pomisliti da će ubiti nercom prerušenu ovcu...

18.01.2008. 03:24

Markiz

NOSFERATU

Ide Miljenko Jergović ulicom i sve me nešto rajca da ga jebem u šupak.
- Nemoj markiže, govori mi jedan novinar, Milenko nije ljubitelj anala.
- Ali on je već ušao u anale, uzvratih zbunjeno.
- Vidi, nastavi njegov kolega iz redakcije, on se često sa svojom dragom igra "Trnoružice".
- Što je to pobogu?
- Navodno je njegova žena dobila neki tekst na lehturu poslije čega je potpuno šenuo.
Rekoh da sam već primijetio njegove neobičnu sklonost prema djevojčicama, ali ova informacija mi je potpuno raspalila maštu.
- Pričaj žurnalisto, ne oklijevaj!
- Obično bi Milenko poslije noći iznurujućeg pisanja padao u postelju kao mrtvac. Njegova draga ga je pokušala potaknuti na snošaj halterima, seksualnim pomagalima, ali Miljac kao da je prestao disati. Dozlogrdilo njoj čekati pa se dohvatila posla, nekog opskurnog štiva koje joj zaokupi pažnju. Vidjela ona da tu ima života, da sve pršti od energije i uskoro prestala zvati Miljca u ložnicu. Prođe nekoliko dana i Miljcu postade čudno kako ga ona više ne zove u krevet. Prišulja se stari lisac sobi, kad ima šta vidjeti – njegova draga raskrečila noge, u rukama drži rukopis i dahće, kao da očekuje kozmički orgazam. Milenko pukne, istrgne joj rukopis iz ruku i pobjegne u ćenifu.
- I što se onda dogodilo?
- Sjedi on na ćenifi, sjedi i čita, kadli mu se upali lampica! To je ono što mu je falilo!
Vratio se u sobu i naredio dragoj da glumi mrtvu djevojčicu na odru. Ova nije mogla vjerovati, rekla mu je nek' se nosi u tri pičke materine poremećene i poslije toga zaspala. Ali Miljcu se digo. Poput Nosferatua je pričekao pravi trenutak da se prišulja dragoj koju je natrljao pekmezom i počeo lizati. Uskoro je svršio u svoje duge gaće «Nada Dimić».
- Ako sam dobro shvatio, Milenko se pali na leševe na kojima se poslužuje hrana?
- Da, uzvrati žurnalista, na taj način ispunjava svoje seksualne maštarije i uvijek je sit.
- A zna li njegova djevojka za taj igrokaz?
Žurnalist se uzvrpoljio, pružio mi je ruku i rekao da žuri na presicu.

18.01.2008. 09:44

dr. lebowski & Nemanja

TREBATE LI SVINJSKU GLAVU?

Nemanja, ako dopuštaš nadogradnju tvoje crtice o mesnici. Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu i kaže: Trebate li svinjsku glavu?
dr. lebowski

Ha, ha, briljantno! Ne da dopuštam, nego ćemo zajednički potpisti tu, unplugged verziju; dakle:

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda i nemre bolivit.

i/ili

Ide Miljenko ulicom i uđe u mesnicu 'Kurac od ovce', mesara Stjepana Zimšeka.
- Dobar dan., pozdravi Jergović.
- Dobar dan., odzdravi mesar Štjef Zimšek.
- Trebate li svinjsku glavu?, upita Miljenko Jergović.
Mesar ga dugo gleda, nemre bolivit da tako nešto čuje, jasno, i vidi, i to vrlo jasno, pa odgovori:
- Ne hvala, imamo već jednu.
Jergović ga dugo gleda i nemre bolivit.

Zapravo, Lebe, mislim da je ovo sasvim novi konkurs.
Nakon natječaja: Ide Miljenko Jergović ulicom i..., raspisat ću natječaj s temom: Ulazi Miljenko Jergović u mesnicu i kaže: Trebate li svinjsku glavu. Mesar...
Mislim da je to ingeniozan početak! Kaj veliš?

18.01.2008. 11:12

Jagneza Spitzműller-Dorčić, mr.oec.

Rahat-Lokrum

Da kod Bagdada i postoji neki Auschwitz, ne bi nas to uznemirilo, jer smo na to navikli – veli pisac koji je priznao da je roman pisao (samo) tri mjeseca, “opravdavši” to srednjoškolskim svladavanjem daktilografije.
S promocije romana "Srda i Duhovi"

Ide Miljenko Jergović ulicom i zaustavi nekog čovjeka, slučajnog prolaznika.
- Je l' ti znaš tko sam ja?, upita Jergović.
- Mmm…ne bih se mogao kladiti…ne, ne znam, gospon, znate, ja nisam odavde, tu sam u posjeti bratu., odvrati začuđeni namjernik.
- Zbilja ne znaš ili zajebavaš?, inzistirao je Miljac.
- Ozbiljno, gospon, zakaj bi vas zezal, nemam razloga.
- Baš, ono, nikako se ne možeš sjetiti.
- Ne da se nemrem sjetiti, nego vas ne znam, kaj ja znam, prvi put vas vidim!
- Jebeš!?
- Čujte, nemojte bit tak vulgarni. Velim vam da vas ne zezam, nit vas poznam i kvit. A ko ste vi, kad baš hoćete znati?
- Tko sam ja?, sad će iznenađeno Jergos. Tko sam ja?
- Da, tko ste vi, zapravo?
- Pa ja sam Miljenko Jergović lično, klasik iz Sarajeva!
- Ma sad vi mene zajebavate! Kaj bi vi bili klasik! Vi ste kurac a ne klasik., dometnu čovjek koji je u Zagrebu bio u posjeti bratu, i nastavi svojim putem.
Jergović se počeše po glavi, promrsi bradu, pa pomisli:
- Hrvati stvarno malo čitaju!

Ide Miljenko Jergović ulicom...

HRVATI STVARNO MALO ČITAJU

Vaseljena već tradicionalno, koncem siječnja, organizira regnikolarni literarni konkurs s temom: Ide Miljenko Jergović ulicom...
Tako je i ove, prestupne godine.
Svoje sastavke i opet možete da šaljete na adresu Takovska 10, za "Konkurs: Idi mi Miljenko ulicom", ili ih jednostavno ostavite u komentarima postova na Vaseljeni.
Regule su konkursa proste:

Svaki sastavak, koji se zove kratka priča, vazda mora da započne karakterističnim uvodom: Ide Miljenko Jergović ulicom...
Priče lišene takvoga početka naprosto ne jebemo za suvu šljivu i nisu konkurentne.
Sastavci ne smeju da budu duži od 1500 znakova, od kojih niti jedan ne može da bude svastika ili petokraka.
Klasik ne sme da bude preterano ironiziran ili nahvaljen; isto tako, ne smete da ga opisujete podrobno, jerbo ga po drobu niste videli.
Poetike mogu da budu na rubu stvarnosne proze, i s jedne (faction) i s druge (fiction) strane pesničkog umeća.
Dopušteno je i žensko pismo, daklem i antinaracija.
Poželjna je moralna poenta, ili kakvo naravnoučenije.
To je sve.

Laureata konkursa čeka neprocenjiva nagrada: iz pristojne razdaljine moći će da vidi kako u Vempajr Stejt Tim Bilding u Koranskoj ulici ulazi klasik Miljenko Jergović lično, sam, ili u pratnji dobrog glasa koji ga bije.
Kao primer, navodimo prošlogodišnju pobednicu, Jagnezu Spitzműller-Dorčić, i njenu uzornu kratku crticu, ne sasvim nedvosmislenog naslova: "Rahat-Lokrum".
Pa, pisci, piše li se štogod?



Rahat-Lokrum

Da kod Bagdada i postoji neki Auschwitz, ne bi nas to uznemirilo, jer smo na to navikli – veli pisac koji je priznao da je roman pisao (samo) tri mjeseca, “opravdavši” to srednjoškolskim svladavanjem daktilografije.
S promocije romana "Srda i Duhovi"

Ide Miljenko Jergović ulicom i zaustavi nekog čovjeka, slučajnog prolaznika.
- Je l' ti znaš tko sam ja?, upita Jergović.
- Mmm…ne bih se mogao kladiti…ne, ne znam, gospon, znate, ja nisam odavde, tu sam u posjeti bratu., odvrati začuđeni namjernik.
- Zbilja ne znaš ili zajebavaš?, inzistirao je Miljac.
- Ozbiljno, gospon, zakaj bi vas zezal, nemam razloga.
- Baš, ono, nikako se ne možeš sjetiti.
- Ne da se nemrem sjetiti, nego vas ne znam, kaj ja znam, prvi put vas vidim!
- Jebeš!?
- Čujte, nemojte bit tak vulgarni. Velim vam da vas ne zezam, nit vas poznam i kvit. A ko ste vi, kad baš hoćete znati?
- Tko sam ja?, sad će iznenađeno Jergos. Tko sam ja?
- Da, tko ste vi, zapravo?
- Pa ja sam Miljenko Jergović lično, klasik iz Sarajeva!
- Ma sad vi mene zajebavate! Kaj bi vi bili klasik! Vi ste kurac a ne klasik., dometnu čovjek koji je u Zagrebu bio u posjeti bratu, i nastavi svojim putem.
Jergović se počeše po glavi, promrsi bradu, pa pomisli:
- Hrvati stvarno malo čitaju!

Jagneza Spitzműller-Dorčić, mr.oec.

Čas materinjeg

Serbokaotische Schprache



Ovde je prevashodno reč o specifičnostima srpskog jezika. One su mnogobrojne. Jeste. Za danas, izdvajamo tri takove:

1. Ko prvo, prošlo neodređeno vreme. Naprimerice, u rečenicu:

Onomad sam išla na pijacu da kupim zejtin.

Onomad je prošlo neodređeno vreme.
Je l' tako? Tako.

2. Ondak, buduće neodređeno vreme. Recimo, u rečenicu:

Stojane, ka' ćemo beremo kukuruz? Lakom ćemo, Milenija, ima bre vremena.

Lakom je buduće neodređeno vreme.
Tako.

3. Na kraju, prošlo buduće vreme, kao najzanimljivija specifičnost srpskoga jezika.

Onomad vija domaćin prase po šljiviku. Prase skiči, beži oko šljiva ranki - Na šljive ranke tvoja nedra mirišu/ za njima momci uzdišu... - a gedža ga juri, kliza se po blatu, pada, nervira se, i lakom da ga uvati za zadnje noge, kad prase skikne i šmugne ispod žicu u komšijino dvorište! Seljak baci šajkaču u blato, pljune ustranu, i prokune, onako, iz duše:
- E, jebo sam te, kad te uvatim!

To je prošlo buduće vreme.
Jeste.

A sad čas kroatische schprache.

BESPRIJEKORAN UM, NENAMIRENA STRAST*

Ante Peterlić
(Kaštel Novi, 18. svibnja 1936 – Zagreb, 13. srpnja 2007)



Hrvoje Hribar

Ante Peterlić je Dalmatinac koji se govorom i ponašanjem drži oprezno podalje od zavičaja. Tek par sati što je otišao, koristim mračnu privilegiju, imenujem ga zavičajno, makar mu se ne dopalo.

Čini mi se važno. Dalmacija je dio svijeta gdje se živi u rajsko-paklenom aranžmanu malih gradova koji na istom mjestu nude zvjezdane bljeskove i sitnokolektivno ništavilo. Iz tih mjesta često dolaze suzdržana, logična gospoda, dalmatinski „britanci“ o kojima piše Betizza, paradoksalna djeca Mediterana koja osporavaju temperamentni, hedonistički stereotip. Sicilija naizgled neočekivano rađa Geparde i Lampeduse, Dalmacija Peterliće.

Cikloni navodno imaju mirno središte, a buka jezgru tišine. Ante Peterlić je takva točka na ovome svijetu. Mir bez spokoja. Dramatična stišanost. Besprijekoran um, nenamirena strast.
Intelekt pun čežnje za akcijom.
Gorki heroji Fordovih vesterna i zavrtanj karaktera crnih holivudskih krimića točke su u koje se neprekidno zagledao, kao da istražuje vlastitu sudbinu.
Klasični holivudski film posjeduje u istom formatu dvije različite stvari: dječačku fascinaciju i zrelu kapitulaciju. Svjedoči i svemoguće i nemoguće, horizont i granicu, slobodu i bezizlaznost. Filmovi Hawksa, Forda, Langa, rastu na zagonetki života za koju je Peterlić bio zainteresiran do poistovjećenja, gledajući platno kina očima dječaka koji se hrani filmom, a lavovski gladan vlastitog bića.

Univerzalnost, da ne rečemo mudrost klasičnih holivudskih filmova dolazi iz nevjerojatne blizine banalnosti. Alkemijski moment koji banalno pretvara u klasično zove se umijeće filmskog pripovijedanja, otajstvena tehnika koju je Peterlić pobožno proučavao, uvjeren da je posrijedi gotovo mistična tajna.
Kroz mentalna, teorijska raskrižja, kretao se kao da traži put do sebe, u rečenicama koje je napisao stoga vlada oprez i uskraćujuća jezgrovitost, neka zabrana da se ne uđe u ono što još nije otkriveno, ili da se ne otkrije štogod od onoga u što ne treba ulaziti.

Vazda usredotočen na jezgru, na potragu za centralnim načelom koje će providjeti kroz pojedinačno djelo, klonio se specijalističkih teorija, kao prenapučene periferije, irelevantnog meteža. Radije je boravio u prostoru jednostavnog, središnjeg, nerješivog. U blizini pitanja kako i zašto se događa film, i kada i kome se događa, ili također, kako i kada i zašto se ne događa, usuprot svih poduzetih napora.
Kao što je često slučaj s ozbiljnim učiteljima, više je izrekao nego napisao, a izrekao je manje nego što je saznao.
Izrečenog Peterlića poštujem. Prešućenog Peterlića volim. Zato što je stvarniji. Prešućeni Peterlić bio je onaj pravi.
Buster Keaton, Carry Grant, Garry Cooper, John Wayne, Humphrey Bogart, a osobito i nadasve James Stewart, odživjeli su na platnu velike dionice života u ime Ante Peterlića, koji je filmovima mandatno prepustio da budu umjesto njega. Ova ljudska slabost, ujedno je razlog zbog kojih milijarde ljudi još uvijek trebaju filmove. To je sam temelj opstanka filmskog pravljenja, umjetnosti koja je Peterlića nadahnjivala i zlostavljala čitav život. Otkrivajući tajne koje su ga zanimale, susretao je istine koje nisu bile ugodne.

Prema svojoj zajednici Peterlić se odnosio s osjećajem asketske dužnosti. Bio je neka vrsta lučkog kapetana hrvatskog filma.
Jedan od onih lučkih kapetana koji u suton upali svjetionik na rivi, pa obnoć sanja oceane.
Koliko god bio patrijarhalna, suzdržana muška figura, bio nam je više majka nego otac. Davao je obilato, nikad ne nudeći. Trošio se, sebi ne dozvoljavajući.
Dalmatinski gentleman, Gepard, Lampedusin subrat Peterlić zadnjih desetljeća umio je posve blago promatrati kako makija zauzima njegove latifundije. Vodio se posve izoštrenom mišlju kako je drač vrlo dinamičan oblik života. Što će ovdje biti dalje, gledat će s nekog drugog mjesta.

U prošli petak otišao je čovjek koji je napravio dobar film „Slučajan život“, te u naknadnih četrdeset godina dovršio svoj vlastiti, nastojeći u njega ugraditi vrlo sustavne namjere.
Svi smo se okoristili od tog života.
Anti Peterliću u sljedećem životu želim da se on okoristi više.
S potpunom ljubavlju i zahvalnošću, želim mu sav nemir ovoga svijeta. Želim mu da sve što je u ovom životu sagorio, naredni put eksplodira. Da sve što je prešutio, drugi put glasno zapjeva.
Bit će to čudesna glazba.



______________

* Previdio sam ovaj Hrvojev rastanak s profesorom kojemu svatko od nas duguje ove riječi, kad bi ih mogao ili znao sročiti. Ipak, postoji razlog da se ovaj In memoriam ponovi: možda je za života profesoru trebalo reći barem ponešto od toga, pa kad već uglavnom nismo, da to ponavljamo sada.

Miljenko Jergović o blogu, blog o Miljenku Jergoviću

UNUTRAŠNJA STRANA VRATA

El Clásico je jednom zgodom pisao i o blogu. Jergović i inače, u smislu kreativnog mentaliteta, funkcionira kao nekadašnji sportski program Televizije Sarajevo: najvažnije je izricati što veću količinu vrijednosnih sudova o bilo čemu, zapravo o svemu, jer, konačno, to ti je posao, za to si plaćen. Miljac je u stvari neostvareni sportski komentator; malen je to gubitak za Jergovića, velik za čovječanstvo. Evo, dakle, što je Milenho Jergos Selhosa napisao o blogu, kao takvom.



Antoine Helbert