NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 08.04.2010.

Romano Bolković

I

„Možda si ovo počeo raditi iz taštine, ali nećeš to moći nastaviti raditi samo zbog taštine.“, rekao mi je početkom devedesetih lucidni Antun Vrdoljak. Tonči je poslovično bio u pravu, iako je kucao na otvorena vrata: meni ni na kraj pameti nije bilo da se u eteru bavim sobom; imao sam kudikamo jednostavniji plan, a taj je računao na temeljnu promijenu svijeta, pa i s onu stranu granice OTV-ova signala. Oba su posla dakako uzaludna, hoću reći po definiciji gentlemanska, jer znate da pristajete sudjelovati u unaprijed izgubljenoj bici, ali dok je baviti se u eteru samime sobom pišanje u vjetar, baviti se drugima, pišanje je u rijeku. Pametan čovjek, i prije no što zagazi u dob Vrdoljakove babe lončaruše, od obe se pogibli može zaštititi spasovnim kinizmom: ako vam i nije moguće poput Diogena zamoliti Aleksandra da vam se makne sa sunca – jer ima silnika, ali gdje da nađete Aleksandra? - još uvijek je moguće skloniti se u sjenu blagotvorne anonimnosti. Jer, vremena su teška, iako moderna: danas je zaista svatko slavan 15 minuta, i kad koncept ne bi bio naivan - ili antropološki neprihvatljiv - izlaz bi mogao biti AB: biti anoniman i bogat.
Ali, je li tako?
Ili, drugim riječima: Koji vrag ljude tjera na male ekrane?
Ta, kako je jednom pisao Hribar:

Pred televizorom sjedi mali čovjek. Veliki čovjek koje se pojavljuje na najvećem televizijskom ekranu uvijek je manji od najmanjeg gledatelja. Na TV ljudi su mali.

Otkud ta paradoksalna pomisao da će mali čovjek na malom ekranu biti velik? (Jednom mi je Jiří Menzel tipičnopraški kazao: Uostalom, a tko je velik čovjek? Rambo?)
Otkud ta nezajažljiva potreba da se bude poznat, i što nas to nagoni na slavu, kad je ona bar na četvrt sata neizbježna?

Je li možda tome tako zato jer ono čega u medijima nema kao da se i nije dogodilo, pa bez publiciteta ni ne znamo da postojimo?
Drugim riječima, možemo li mi uopće u današnjem poretku stvari – kultura spektakla, tehnokultura, ili kako vam drago – utvrditi svoje mjesto bez da se učinimo vidljivima?

Zašto žudimo biti celebrities, napokon?

II

Slavna je osoba poznata zbog svoje opće poznatosti, rekao je Daniel J. Boorstin. Jodi Dean tu efektnu rečenicu ovako tumači:

Bez obzira na to zbog čega je poznata, slavna osoba čini sebe vidljivom, dostupnom, raspoloživom, drugima. Ona je “javna” osoba. Kako piše Daniel J. Boorstin, “Slavna je osoba poznata zbog svoje opće poznatosti”. Drugim riječima, dio slave koji se odnosi na “bivanje poznatim”, podrazumijeva određenu refleksivnost. Slavna osoba nije samo poznata; ona je poznata jer je poznata. Kod slavne osobe, publicitet je refleksiviziran, vraćen na sebe na taj način da, ne samo da je nešto viđeno, nego ono sebe čini viđenim-dostupnim, informacijom za-druge.

No Boorstinova definicija nije lišena ironije: Jodi svoje tumačenje dobropočinje, ali od njega odustaje: bez obzira na to zbog čega je poznata...

Otkud nam je poznato ovo: bez obzira? Bez obzira na rasu, spol, religiju..., preambula je svakog demokratskog proglasa; ovo: bez obzira apstrakcija je svakog pozitivnog sadržaja i svojstva – svi ljudi bez obzira kakvi bili, jednom će 15 minuta biti slavni!

Nekoć su slavni bili vojskovođe, olimpijski pobjednici, čak i pjesnici, ako bi opjevali prve ili druge; kakva je to današnja demokratizacija slave koja ne pretpostavlja zasluge? I zar smo već zaista dotle došli da se Warholovo zlomenuvanje prometnulo u dosjetku britanskog umjetnika Banksya, čija tv-skulptura na ekranu ima natpis: U budućnosti će svatko 15 minuta biti anoniman!?

Je li zaista tome tako da je sve taština, kako veli Propovjednik?

A uostalom, što je ta taština, kad već spominjem Koheleta?

Hebrejski izraz hebel koji mi prevodimo kao ispraznost doslovno znači “dašak, prolazni vjetar”; riječ je dakle o temi Ubi sunt, o metafori prolaznosti i nestalnosti, o ispraznosti i uzaludnosti: 35 puta se u toj biblijskoj knjizi ponavlja taj motiv sažet u misli: "Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!" (Prop 1,2) Da čovjeku bude neugodno: Što god da radio, možda si ovo počeo raditi iz taštine, ali nećeš to moći nastaviti raditi samo zbog taštine!, sada već starozavjetno opominje Sv.Anton Lončarski.

Pokušajmo raščlaniti sve ove motive.

Nažalost, to neće ići bez da se prethodno zagledamo u dušu malog čovjeka (Jer tko je velik čovjek? Rambo?). A ona je, jednom davno, izgledala ovako:

III

Naša je uljudba svoje kategorije uglavnom domislila u Grčkoj. Tako recimo i dan danas, baš ovih dana – recimo Fukuyama i Sloterdijk - kad misle o duši, misle Platonovim mislima. Platon je volio trojstva, pa je tako sačinio i trodiobu duševnih dijelova ili moći: da ne opteretim čitateljice razlikama Države i Fedra, recimo da su ti dijelovi logos, eros i thymos. Jedan je dakle dio duše umni, drugi požudni, a treći, ovaj timotički, on je zaslužan za odvažnost, i izvor je volje, srdžbe, strasti i poriva za samopotvrdom.

Ali, želja za priznanjem i emocije bijesa, srama i ponosa, ujedno su i osobine koje odlučujuće utječu i na politički život; Hegel misli da su upravo one zamašnjak Povijesti: želja za priznanjem kao potreba za afirmacijom i uvažavanjem od strane drugih, ujedno je i ultimativni dokaz ljudske slobode: spreman dovesti u pitanje svoje samoodržanje, suprotstavljajući se determinizmu osnovnih nagona, čovjek afirmira čast i ponos kao navlastite ljudske vrijednosti, čineći od svoje povijesti svojevrsnu društvenu kroniku prestiža.

U nedavno i u nas objavljenoj Sloterdijkovoj knjizi „Srdžba i vrijeme“, razvijen je još jedan važan aspekt timotičkog dijela naše duševnosti, koji dopušta, ili nalaže, kraći uvod:

U filmu “Đavolji odvjetnik” postoji nevjerojatno poetičan pasaž posvećen ženskim ramenima i vratu:

A woman's shoulders are the frontlines of her mystique. And her neck, if she's alive, has all the mystery of a border town. A no man's land in that battle between the mind and the body.

Možda manje poetično, no tako je i s ljudima napose: ljudsko je biće bojno polje između strastvene želje za afirmacijom (tymos) i razumske potrebe za uravnoteženim životom (logos).
Govoreći o toj napetosti Sloterdijk uvodi glavnu temu: našu neizbježnu potrebu za ogledanjem u drugom:

Ukoliko je građanski kondicionirani thymos psihologijsko sjedište onoga poriva za priznavanjem što ga je prikazao Hegel, postaje razumljivo zašto izostajanje priznanja od strane drugih izaziva srdžbu. Onaj tko od nekog određenog na onoj strani zahtjeva priznavanje provodi moralni test. Kada se onaj drugi izmiče takvoj kušnji, mora računati sa srdžbom izazivača jer se izazivač osjeća poniženim. Provala srdžbe ponajprije je izazvana uskraćivanjem priznanja od strane drugoga (pa nastaje ekstrovertna srdžba), ali nastaje i kad samom sebi uskraćujem priznavanje već prema svojim vlastitim zamislima o vrijednosti (pa imam razloga naljutiti se na sebe). U skladu s naukom Stoe, koji borbu za priznavanjem smješta sasvim u unutrašnjost, mudracu bi trebalo biti dostatno samopriznavanje, najprije zato što pojedinac ionako nema moći nad sudom drugih, a onda i zato što će se mudar čovjek nastojati osloboditi svega što ne ovisi o njemu samome. U pravilu je, međutim, timotička sklonost povezana sa željom da se osjećaj vlastite vrijednosti potvrdi u odjeku drugoga.

I tu smo već sasvim blizu da lociramo tog demona, taj bijes koji nas sili da se učinimo vidljivim, da se zrcalimo - ali pitanje je da li u Drugom, ili u nečem sasvim drugom: kako pokazuje Jodi Dean, unutar Cyberije

„današnju slavu ne bi trebalo shvatiti kao oblik simobličke identifikacije...Umjesto toga, gledanje kojemu pojedinac sebe čini vidljivim jest točka skrivena u nejasnoj i heterogenoj mreži. Pojedinac je prisiljen sebe učiniti vidljivim upravo zato što nije siguran je li uopće bio zamijećen. Slava kao način tehnokulturalne subjektivacije također nije ni neka vrsta idealizacije ili primjer imaginarne identifikacije. Pojedinac sebe ne zamišlja jednostavno kao filmsku zvijezdu i ne ide kroz život kao da je na pozornici. Umjesto toga, pojedinac je prisiljen, zbog dojma da je poznat u kombinaciji s nepodnošljivim ekscesom načina na koje može biti poznat, uvijek iznova sebe činiti vidljivim, dostupnim.“

Taj svemoćni bijes o kojem govorimo, snažniji od prirodnih nagona gladi i žeđi, nije želja za posjedovanjem bilo čega izvan nas, a ako uopće jest želja, onda je to želja za željom.

Na početku smo kazali da je publicitet slavne osobe refleksivan: da ona nije samo poznata, nego je poznata jer je poznata.
Spomenuti bijes se također uvraća u sebe: Fukuyama tvrdi da je želja koja želi samu sebe.

Konačno, neizbježni Slavoj Žižek objašnjava hofstadtersku narav te nagonske petlje:

Slavna se osoba javlja kao subjekt nagona. Ovdje ću citirati Slavoja Žižeka. Na svojoj najtemeljnijoj razini, objašnjava Žižek, žudnja poprima oblik nezadovoljenja; kako bi ostala žudnjom, može biti jedino žudnja za žudnjom. No nagon “označava paradoksalnu mogućnost da subjekt, zauvijek onemogućen da ostvari svoj Cilj..., može unatoč tomu pronaći zadovoljenje u samome kružnom kretanju, uvijek iznova promašujući svoj cilj, u kruženju oko njega”. Nagon je petlja, ciklus u koji je uhvaćen subjekt. Uvijek iznova pokušavati, činiti istu stvar uvijek i uvijek i uvijek iznova, čak i kada, posebice kada je djelovanje osuđeno na neuspjeh – zadovoljstvo je samo po sebi., zaključuje Jodi Dean.

Neobično osvjetljenje sada pada na figuru celebritya: osoba koja je poznata po tome što je općepoznata, odjednom se ispostavlja kao lik koji kruži oko kukavičjeg gnijezda, oko ispraznosti slave, ali, sasvim postmoderno, iako zna njenu ispraznost, ipak oko nje nastoji, crpeći sav užitak upravo u opetovanom nastojanju.
U Cyberiji celebrity može dakle biti svatko, niotkuda i bez zasluga, lišavajući se pritom čak i same ambicije da se bude Netko, baš zato jer to može biti svatko.

Kakva Odiseja! Objektiv kamere kao oko Kiklopa, pred kojim Odisej na Polifemovo pitanje kako se zove odgovara: outis, Nitko.

Celebrity – bojim se to i kazati – kao Picture of Nobody.

Očito, ovdje više nema govora o slavi.

IV

Grijeh je želja koja se sama perpetuira i sebe sama tjera, nezasitno se hrani sama sobom, kao da bi zaboravila na svoju namjenu, da nastavimo s rekurzivnošću. Ovu opasku o grijehu napisao je Mladen Dolar. Njemu dugujemo i kratki povijesni pregled kataloga grijeha; nas će ovdje zanimati taština.

Teoretičar pustinjskog monaštva Evagrije Pontski u četvrtom je stoljeću predložio sljedeći popis:

"Osam je generičkih misli što obuhvaćaju sve ostale: prva je proždrljivost, potom dolazi pohota, treća je škrtost, četvrta žalost, peta gnjev, šesta bezvoljnost (acedia), sedma taština (vana gloria) i osma ponos.“

Sudbinu taštine izgleda da je tek u doba velikih summa, u 12. stoljeću odredio Hugo iz Svetog Viktora: taštinu je priključio ponosu.

Prije no što se posvetimo taštini – za koju pučke etimologije tvrde da je praznina, jer biti na tašte znači biti prazna želuca – i temi Ubi sunt, zadržimo se načas na poduci Svetog Teofana Zatvornika, koji govori upravo o Nikom koji umišlja da je Netko; prelest o kojoj je riječ, duhovna je zabluda, obmana:

A da li je moguće predstaviti sve prelesti sa njihovim odlikama i svojstvima? Njihovo osnovno svojstvo je da čovek sa sigurnošću i ubeđenjem drži sebe za drugačijeg nego što zapravo jeste, recimo, smatra se prizvanim da urazumljuje druge, sposobnim za neobično življenje, i slično. Njihov izvor jeste jedna fina, tanana misao: ja nešto značim, ja sam neko i nešto, i to ne makar ko. Ništavan čovek zamišlja da je neko i nešto. Tu skrivenu gordost koristi neprijatelj njegovog spasenja i hvata ga u zamku.

Kako to da sada o želji za priznanjem, koja je do maloprije bila zamašnjak Povijesti, govorimo kao o smrtnom grijehu? Razlog je u ambivalenciji timotičkog jastva: iako je thymos psihičko središte samozatajnosti, istodobno je i izvor sebičnosti. Thymos, kao generator ljudskih sukoba, stalno se iznova ljuti, nameće i svađa: zahtjev za prizanjem vlastita osjećaja za vrijednost ne temelji se ni na kakvom univerzalnom moralnom važenju. O tome govori Zatvornik: timotičko se jastvo smatra pozvanim da urazumljuje druge, misleći da je netko i nešto. Gordi se.
Odreći se pohvale – zato sam uvodno kazao da je koncept AB moguće antropološki neprihvatljiv – gotovo je neljudski: čovjek je pokudivo i pohvalivo biće, uči Aristotel. Stoga je jedan od naročitih egzistencijalnih moda onaj biti špijun: načelno se odreći mogućnosti javne pohvale (svojih zasluga) - da bi uopće bio to što ima biti - jezovito je; špijun mora sebe kao biće zatajiti i on je sam svoja posljednja i najveća tajna; rekao bih granična mogućnost ljudskosti.

Druga je krajnost ona rimska: vir triumphalis biva opomenut glasom roba da je samo smrtnik – memento mori – te da se okrene unatrag i prisjeti da je tek čovjek - Respica te, hominem te memento! Čovjek koji je na granici boštva!

Oba ova ekstrema propituju gordost: prvi u (prividnom) nijekanju, a drugi u beskrajnoj afirmaciji jastva. Ali što na kraju od sve te slave preostaje?

Što kad 15 minuta istekne?

Što kad nekome padne na pamet kazati: Ubi sunt qui ante nos fuerunt?
Da, gdje su oni koji bijahu prije nas?

Što kad, u skladu s bizarnim mjerinjima mase duše Dr.Duncana MacDougalla, naglo izgubimo 21 gram?
Što onda s timotičkim jastvom?

V

Ubi sunt je tema koju zasigurno poznaju i mlade udovice, klikuše pa čak i štićenice: Hamlet je na groblju s lubanjom u ruci i retoričkim pitanjama koja je tako rado postavljala srednjovjekovna poezija. Neki sam dan i sam, na radost vestalki, na Facebooku posegnuo za Villonovom varijacijom te teme:

Oů sont les neiges d'antan?

Gdje su lanjski snijezi?, moje dame, to vas pita François Villon, u baladi naziva Ballade des Dames du Temps Jadis, koju je Rossetti zlurado preveo kao: Ballad of the Dead Ladies.
Je li dakle sve tek noćni vjetar u hramu sudbine?

Je li sve tek dašak?

Bilo bi dostojno tisuće razbojnika ostaviti vas ucviljene i beznadne i stoga, na rastanku, dopustite da vam ponudim osebujan izlaz; možda neće utješiti baš vas, ali u moju dušu unosi naročit spokoj; riječ glasi:

Lamedvavniks

Lamedvavnik je termin koji na jidišu označava jednoga od 36 skrivenih pravednika ili Tzadikim, koje spominju Kabala i židovski misticizam. Sam pojam je izveden iz hebrejskih slova Lamed (L) i Vav (V), čija zbrojena numerička vrijednost iznosti 36. 36 je dvaput 18, a u gematriji – židovskoj formi numerologije – 18 je broj života. Stoga jer je 36 = 2×18, taj broj reprezentira “dvostruk život”.

Što to sad znači, taj “dvostruk život”?

Scholem piše da su posljednji vijekovi razvoja židovske mistike stvorili “beskrajno upečatljivu i u svijesti naroda duboko dopadljivu vrstu “skrivenog pravednika” (nistar). U svakom pokoljenju ima tredeset šest pravednika na kojima počiva opstanak svijeta. U mističkoj varijanti ovog stava, oni postaju “skriveni pravednici”, to jest oni su, po prirodi stvari, skriveni za svoje bližnje, a ponekad možda i za sebe same. Nitko ne zna, nitko ne može znati tko su ti istinski sveci na kojima stoji svijet. Ako bi bila razotkrita anonimnost koja je sastavni dio njihove biti, oni više ništa ne bi značili. Jedan od njih je, možda, Mesija i samo zato što ga vrijeme nije dostojno, on ostaje skriven.”

Tzadik Nistar! Skriveni pravednik! Onaj od čije je biti neodvojiva anonimnost.

Možda je to odgovor na pomamu oko slave?

Živimo u judeokršćanskoj civilizaciji. Kad sam već toliko spominjao kršćane, evo da na koncu dam riječ i jednom od dva meni najdraža rabija – rabi Menachemu Mendelu Morgenszternu od Kotzka:

Pisano je da je Bog pogledao na Svoje djelo i vidio da je dobro. Ja ne. Ja sam više određeniji, zahtjevniji nego On. Svijetu kakav jest ne nalazim svrhu, osim da ispušem svoj nos nanj.

- 08:13 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 07.04.2010.

Hugo Hamilton

Njemački pisac Heinrich Böll je 1957. godine objavio svoj glasoviti putopis pod nazivom Irski dnevnik (Irisches Tagebuch). Irci su bili protiv njega, Nijemcima se jako svidio. Irci su držali da u njemu ima jako puno magaraca i kamenih zidova, jako puno sanjarenja i natražne bezazlenosti. No Nijemcima je on upravo omogućio snove i želje koji u Njemačkoj nisu bili mogući. Nosili su tu knjigu u svojim ruksacima tragajući za emocionalnom vezom s tim narodom i tom zemljom. Davala im je osjećaj bezazlenosti i pripadanja, budila u njima čuvstva koja su im u njihovoj vlastitoj zemlji bila uskraćena.

To zapravo uopće nije bila knjiga o Irskoj nego o svemu onome što je manjkalo u Njemačkoj. Irska je posjedovala obilje neuhvatljivih i neshvatljivih osobina poput duše, sjete, žudnje, bezvremenosti, sve romance oslobođenja i slobode. Irci su se odnosili spram života kao da ne postoji sutra. Posvuda se čula glazba i pilo se. Moguće je da je taj opojni naturalizam, taj idealizam nezamršenog života toliko privlačio njemački duh. Irska je postala njihovom ikonom poput postera Che Guevare na zidu sobe.

Da je Böll napisao istu takvu knjigu o Njemačkoj, ona bi nedvojbeno bila odbačena kao fašistička. Na stijenama Mohera Nijemci su se mogli osjećati kao kod kuće bez ikakvih ideologijskih asocijacija. Mogli su zviždati na praznim limenkama od konzervi pa i pjevati pjesme o slobodi.

Ono što su Nijemci doživljavali u Irskoj nije bilo toliko bijeg od prošlosti niti neka vrsta oslobađanja od povijesti nego upravo suprotno od toga. U Irskoj su mogli ostvariti vezu s prošlosti, osjetiti da su i dalje dio svijeta, što im je njihova vlastita povijest oduzela. Osjećali su se manje isključenima iz svijeta u kojem su bili obilježeni kao krivci.

Emocionalna privrženost domu, zemlji, mjestu u kojem ste rođeni, jest nešto što je duboko usađeno u ljudskoj psihi te je stoga nacistička ideologija mogla to zloupotrijebiti. Rezultat je te zloupotrebe da Nijemci otada sustavno uskraćuju sebi svaki osjećaj pripadnosti i to se toliko uvriježilo u njihovoj svijesti da je iz nje posvema odstranilo taj ljudski instinkt.

Naravski da Nijemci imaju čuvstva. Zaljubljuju se, imaju želje kao i svi drugi. No nešto je vazda manjkalo. Manjkala su im snoviđenja, barem dok se nije pojavio film Wima Wendersa Nebo nad Berlinom. A možda su se vratila rušenjem berlinskoga zida, s plačem i grljenjem ljudi na ulicama. Možda su došla s bivšeg istoka s filmovima kao što su Good-bye, Lenin. Prizor sina koji pokušava naći "Spreewald" krastavce da bi pričinio zadovoljstvo svojoj majci vjerojatno je najdirljiviji filmski kadar ikad snimljen u Njemačkoj.

Nijemci su se dosada navikavali da ne osjećaju bol, da ne osjećaju da su nešto izgubili i da nemaju sućuti prema samima sebi. Nisu mogli voljeti svoje majke. Svoje očeve još manje. Nigdje na svijetu jaz između očeva i sinova nije bio dublji nego u Njemačkoj. Od 1968. godine mladi su optuživali svoje roditelje i davali novi oblik njemačkoj svijesti. Bilo je to prijeko potrebno za obnovu Njemačke, ali je dovelo i do dislokacije, do neke vrste osjećaja napuštenosti. Istjerivanjem nacističkih zločina iz svoje psihe, čitavi su se naraštaji Nijemaca lišili vlastitog nasljeđa i prekinuli emocionalnu vezu s vlastitim narodom.

Skrivena agonija tog diskontinuiteta još nije posve istražena. Zapravo su Nijemci postali ljudi bez doma i to su još i danas. Prilagođavanjem i ponovnom gradnjom prevladali su fizičko uništenje njemačkih gradova i okupaciju stranih trupa. No, intelektualno beskućništvo nigdje nije bilo dublje od toga i značilo je surovi prekid svih duhovnih veza s njemačkom dušom. Postoji stanovita nepriznata samotnost u biti Nijemac.

U izvanrednom prizoru iz knjige Berlin- Moskva Wolfgang Büscher opisuje dirljivu komemoraciju u Auschwitzu gdje je od ljudi svih nacionalnosti zatraženo da na vlastitom jeziku otpjevaju uspavanku. Kad je došao red na Nijemce nastala je tišina, a jedna opatica je na posljetku zapjevala Guten Abend, Gute Nacht. Nema ničega bezazlenijeg od uspavanke, a ipak ima Nijemaca koji se još plaše čak i pjevati svojoj djeci.

Sve je to posve razumljivo. I trebalo je da Nijemci okrenu leđa nacionalističkoj aroganciji. Oni su jedini narod na svijetu koji je tako temeljito propitao vlastitu prošlost. Osjećaj krivnje ih je vodio putem do pakla i natrag, a njihov izuzetan osjećaj odgovornosti prema svojim žrtvama veći je nego u bilo kojem drugom društvu. Sjećanje na holokaust zamijenilo je Kristovo raspeće kao najvažniju ikonu u našem društvu. Spomenici su postali poput religijskih svetinja, mjesta za razmišljanje, svetilišta što stvaraju novu vrstu svetosti i vode nas prema rasno tolerantnom društvu. Ako postoji oproštaj grijeha, on je samo u nezaboravljanju i posjećivanju tih mjesta.

Sve je to postalo vrlo značajnim dijelom njemačke svijesti. Ali prisutno je i mišljenje da se Nijemci rađaju s pogledom usmjerenim unatrag, što sprječava emocionalnu inteligenciju i prisiljava ih da uvijek budu racionalni i budni. Imaju osjećaj da sve što kažu kao Nijemci najprije podliježe službenom odobrenju, da njihovo mišljenje ne smije biti nepromišljeno, da su iz njega odstranjeni svi elementi vragolanstva i spontanosti.

Možda u tomu leži snaga njemačke književnosti. Pisci poput Petera Handkea i Thomasa Bernharda cijenjeni su zbog načina na koji su rekonstruirali njemački jezik, dok je Böll kroz niz primjera iz područja morala obavljao preispitivanje samih Nijemaca. U posljednje se vrijeme puno govori o ponovnom otkrivanju njemačkih patnji, što je pokrenuo uglavnom roman Günthera Grassa Korakom raka (Im Krebsgang), priča o njemačkoj tragediji bez moralnog upozorenja na pojavu neonacizma. Kadšto se čini da Nijemci prije nego i što otvore usta da bi nešto rekli moraju dokazati da nisu neonacisti…

...Jedan me njemački novinar nedavno optužio da sam odveć blag prema vlastitom ocu i rekao da bi njemačkog pisca kritika uništila zbog takve vrste simpatije prema vlastitim roditeljima. Irski pisci poput Colma Toibina i Johna McGaherna otvoreno iskazuju posvema drukčiju prisnost s obitelji, domom, prirodom i krajobrazom. Irski pisci govore o svom osjećaju mjesta. Pisanje Seamus Heaneya o kopanju, na primjer, u Njemačkoj bi značilo nešto posve drugo. Močvara u Irskoj otkriva veze s prošlošću, dočim su šume u Njemačkoj pune mina što vode samooptuživanju. Dalje od holokausta ne možete kopati.

Možete se šetati duž jezera u Bradenburgu, ali na kraju vazda nalazite na mjesta poput Ravensbrücka. Možete promatrati zalazak sunca nad Rajnom, ali ne možete učiniti da sunce uđe u vašu svijest.

Tijekom posjete Dublinu prije nekog vremena, Bernharda Schlicka su upitali može li objasniti što je tako posebno u njemačkoj ideji o Heimat ili domu, na što je on jednostavno odgovorio da je rođen u Hamburgu i da je tamo išao u školu. Možda to za njemačke pisce nije prioritet, i njegova odlična knjiga Der Vorleser (Čitač) u kojoj se roditelji glavnog lika uopće ne pojavljuju, na najbolji način dokazuje to suvremeno njemačko stajalište.

Može biti da su Nijemci daleko ispred ostalih suvremenih društava u kojima se nacionalizam i domovina i dalje drže krepostima? Jesu li, zahvaljujući svom osjećaju povijesti, stekli višu svijest u kojoj je pripadnost prevladan pojam i čak je i sveta riječ Sehnsucht (čežnja) izgubila svoje mjesto? Jesu li snovi u Njemačkoj izgubili svoju ulogu? Umjetnici poput Josepha Beuysa izvrgavali su podsmjehu njemački osjećaj doma i njegova uređenja. No, intenzitet čežnje Nijemaca za Irskom govori da u njima i dalje postoje isti instinkti za dom kao i kod drugih, samo su sebe navikli potiskivati sve potencijalne patriotske veze s vlastitim precima. Slijepi ugao retrovizora uklonio je njihovu domovinu iz njihove emocionalne karte.

Na nedavnom predstavljanju svojih knjiga u Njemačkoj upitao sam učenike jedne srednje škole u južnonjemačkom gradiću Otterberg što im znači to što su Nijemci. I oni i njihovi učitelji bili su zaprepašteni. Objasnio sam im da je moje njemačko-irsko djetinjstvo u Dublinu bilo opterećeno takvim nacionalističkim pitanjima, osekom irskog nacionalizma kod mojega oca i nasljeđem njemačkog nacionalizma koji je moja majka doživjela pod nacistima. Opisao sam i jezični rat kojemu sam kao dijete bio prisilno izložen i bio primoravan govoriti samo irski i njemački, nositi Aran džempere i lederhozne, a zabranjeno mi je bilo govoriti engleski.

Moguće je da njemačka nacionalna svijest i ne postoji. Moguće je da je cijelo pitanje suverenosti zastarjelo i da su Nijemci postali prvi pravi internacionalisti, s globalnim sklonostima, da tečno govore engleski i da se posvuda u svijetu osjećaju kod kuće. Ali ako je nacionalna pripadnost zastario pojam, tada je to i osobni identitet. To bi značilo da biti Nijemac ne znači ništa i da Nijemci nemaju individualnost nego samo lažni identitet koji daju reklamne majice piva Guinness i imitiranje Iraca u irskim pabovima. Možda su Nijemci u tijeku procesa odlaska u egzil, emigracije u novi globalni identitet.

Imao sam osjećaj kao da sam u školu u Otterbergu bacio bombu. Iako su potomci Nijemaca i žive u Njemačkoj, čini se da ti učenici nisu dotada puno razmišljali što znači biti Nijemac. Rekao sam im kako su me kao dijete pogrdno nazivali Krautom i nacistom, kao što je izgleda još česta praksa u Engleskoj. Treba li obraćati pozornost na to? Treba li poviti glavu i udaljiti se? Ili to pretvoriti u šalu i reći: "Ja sam Kraut i ponosan sam na to", kao u znamenitim kadrovima filma Roddyja Doylea The Commitments.

Svi su šutjeli, dok naposljetku jedna učenica nije ustala i rekla: "Ja sam njemačko-izraelsko-palestinskog podrijetla". Nije nosila maramu i rekla ja da osjeća da je pripadnik sva tri naroda, ali i da ima osjećaj da ne pripada nigdje. Jedan učenik koji je rođen u Argentini izjavio je da Nijemci mogu biti ponosni što ih je njihova povijest naučila da postanu najtolerantnija nacija u Europi. Jedna je učiteljica dodala da je ponosna što se Nijemci nisu pridružili okupacijskim snagama u Iraku.

Može li činjenica da nisu sudjelovali u tom ratu vratiti Nijemcima osjećaj identiteta i učiniti ih manje nevidljivim? Može li se njemačka svijest smatrati stanovitim postignućem, kao nešto čemu i druge nacije trebaju težiti? Hoće li nova globalna svijest učiniti kraj samotnosti biti Nijemac?

Hugo Hamilton, I'm a Kraut, and I'm proud, 2004.

S njemačkog preveo Mario Kopić

- 21:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 03.04.2010.

Umberto Galimberti

U svojoj knjizi Izvanredno stanje: političko rješenje ili pomilovanje talijanska politologinja Rossana Rossanda opravdano primjećuje da pojam izvanrednog stanja ne znači ''niz nezakonitih provokacija koji su osuđeni na prolaznost'', kao što se mislilo u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća i kao što možda još i danas misle oni koji podcjenjuju brojne primjere prijetnji i uvreda upućenih snagama reda. Izvanredno stanje je, tvrdi Rosanda, ''fiziologija živog društva različitih subjekata i interesa u njihovom sazrijevanju, ukrštanju, izbijanjima, padovima i mijenjanju postojećeg''. Međutim, oba određenja izvanrednog stanja ostaju na sociološkoj razini i zato čitaju izvanredno stanje ili kao otklon od pravilnog društvenog zbivanja ili kao fiziologiju koja je u osnovi svake društvene promjene.

Dok definicije ostaju na društvenoj razini, alternativa ''pomilovanje'' ili ''političko rješenje'' ostaje konsekventan izbor što prati dane definicije. No terorizam nije društvena činjenica, nego prekid društvenog sporazuma. Društveni se sporazum, naime, regulira s obzirom na vrijednost razmjene. Terorističko izvanredno stanje prekida vrijednost razmjene i sve premješta u područje simboličke razmjene, gdje u igri nije ugovaranje nego izazov.
O izazovu govorimo kad je ugovaranje ukinuto i sistem može odgovoriti samo smrću terorista ili vlastitom smrću. Silovitost simboličkog je tolika da prekida svaki oblik ugovora što su ga civilizirana društva s mukom dosegla postupnom emancipacijom od primitivnih modaliteta suživota.

Nitko naime ne zna što će moći utržiti u terorističkom činu; u nijednom terorističkom činu nema sporazuma o okvirima i mogućim ekvivalentnim razmjenama. Zahtjevi terorista su jednakovrijedni zahtjevima za radikalnim odbacivanjem pregovaranja. I upravo zbog toga prekidanja društvene norme i dakle prijelaza na simbolički poredak, čija je moć upravo u tome da ne poznaje nikakvu računicu i razmjenu, blokiran je sistem, sistem koji živi, pa bilo i u ravnoteži nasilja, samo od pregovaranja.

Simbolički izazov iznimno je djelotvoran. To su znala već sva primitivna društva. Naše ga tek otkriva, no to može izbjeći činiti čitajući terorizam kao ''otklon'' ili kao ''fiziologiju'' društvenog sistema. Olovne godine (razdoblje terorizma talijanskih Crvenih brigada u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, prim. prev.) nisu ni jedno ni drugo. One su prekid društvenog odnosa, budući da predstavljaju odbacivanje njegovog pravila, koje se izražava u ugovaranju, u pregovaranju, u razmjeni. Kao što piše Jean Baudrillard:

Svaka smrt se lako može iskalkulirati unutar sistema, pa čak i ratna klaonica, ali ne i smrt-izazov, simbolička smrt, budući da ona nema izračunljivog ekvivalenta – ona otvara put nadmetanju koje se ne može okajati drukčije osim uzvratnom smrću. Nema drugog odgovora na smrt, izuzev smrti. To se i zbiva u ovom slučaju: sistem je prisiljen zauzvrat izvršiti samoubojstvo – što na očit način i čini svojim rasulom i očitovanjem nemoći.

Ne kažem da teroristi toga nisu svjesni, no to nije značajno, budući da simboličko ipak djeluje s onu stranu njihove i naše svijesti. Djeluje svagda kad između dvije ugovorne strane nastupi situacija kad jedna od njih nema više ugovorne moći. A to se moglo dogoditi u šezdesetim i sedamdesetim godinama, kad je država nakon gospodarskog čuda i zajamčene socijalne sigurnosti ispunila društvo darovima bez mogućnosti protiv-dara. Već je Nietzsche dokučio suštinu moći u daru bez mogućnosti uzdarja, u tome je čak vidio genijalni potez kršćanstva:
Genijalni potez kršćanstva: Bog koji sama sebe žrtvuje za krivnju čovjeka, Bog koji sama sebe čini otplaćenim, Bog kao jedini koji od čovjeka može odriješiti ono što je za samog čovjeka postalo neodrješivo – povjerenik koji se žrtvuje za svojeg dužnika, iz ljubavi (treba li to vjerovati?), iz ljubavi spram svog dužnika.

Dar rada, dar plaće, dar potrošačkih dobara, dar slobodnog vremena, dar medija i njihovih poruka, sve dakako pod monopolom zakonika koji ne dopušta prigovor. Pa još dar zaštite, sigurnosti, nagrađivanja, društvene participacije, dakako na predviđene načine, no uvijek takve da nitko ne može pobjeći. Kad je sistem na taj način reducirao socijalne subjekte od ugovornih strana na društvene objekte, nagrađene darovima, otvorio je put simboličkom koje protiv sistema okreće samo načelo svoje moći: nemogućnost odgovora.
Društveni sistem je naime izazvan kad je potisnut u situaciju nemogućnosti odgovaranja svojom logikom, logikom ugovaranja, tipičnom za sva društva koja su oslobođena simboličkog nasilja koje je reguliralo primitivna društva.

Složimo li se oko toga da ideološki terorizam nije društveni otklon ili fiziologija društvenog, nego prekid društvenog i njegovog pravila, možemo reći da smo izišli iz olovnih godina, jer ugovaranje ponovno preuzima premoć nad simboličkim izazovom. To se događa sa zakonom o kriminalcima pokajnicima (kriminalci pokajnici, pentiti, su članovi mafije ili teroristi koji su u zamjenu za policijsku zaštitu i promjenu identiteta spremni svjedočiti protiv drugih članova mafije, prim, prev.), gdje smo u određenom smislu svjedoci obnove ugovornih strana i dakle povratka ugovora.

Pritom valja isključiti amnestiju, jer bi ona trebala biti dar koji opet slavi vlast (ona daruje, ne zahtijevajući nešto u zamjenu) i dakle ponovno nudi perverzni mehanizam koji je bio temelj simboličkih izazova. Političko rješenje pak dolazi u obzir ako ne želimo da se društveni sistem spotakne o vlastito nasilje, ne odgovarajući zapravo na izazov kojemu je bio izložen. Ako naime izazov izvire iz oduzimanja političke subjektivnosti u društvu koje je bilo nagrađivano darovima, no istovremeno objektivizirano, može samo još političko rješenje obnoviti subjektivnost što ju je preobilje darova oduzelo.

Sve je to moguće samo ako na događaje gledamo ne samo očima koje ne zastire veo izvanrednog stanja, nego prije svega očima uprtim u istinsku prirodu izvanrednog stanja, odnosno u rađanje simboličkog zbog prekida društvenog odnosa i njegove ugovorne potke. A ta se potka kida kad vlast negira drugog kao subjekt i oduzima mu mogućnost ugovaranja. Tada nastaju simbolički izazovi kao totalni odgovor na nemogućnost ugovaranja.

Umberto Galimberti, Il gioco delle opinioni, Milano 2008.

Preveo s talijanskog Mario Kopić

- 23:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

- 14:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>