petak, 29.06.2007.

The Two Totalitarianisms

Image and video hosting by TinyPic

Slavoj Žižek

A small note – not the stuff of headlines, obviously – appeared in the newspapers on 3 February. In response to a call for the prohibition of the public display of the swastika and other Nazi symbols, a group of conservative members of the European Parliament, mostly from ex-Communist countries, demanded that the same apply to Communist symbols: not only the hammer and sickle, but even the red star. This proposal should not be dismissed lightly: it suggests a deep change in Europe’s ideological identity.
Till now, to put it straightforwardly, Stalinism hasn’t been rejected in the same way as Nazism. We are fully aware of its monstrous aspects, but still find Ostalgie acceptable: you can make Goodbye Lenin!, but Goodbye Hitler! is unthinkable. Why? To take another example: in Germany, many CDs featuring old East German Revolutionary and Party songs, from ‘Stalin, Freund, Genosse’ to ‘Die Partei hat immer Recht’, are easy to find. You would have to look rather harder for a collection of Nazi songs. Even at this anecdotal level, the difference between the Nazi and Stalinist universes is clear, just as it is when we recall that in the Stalinist show trials, the accused had publicly to confess his crimes and give an account of how he came to commit them, whereas the Nazis would never have required a Jew to confess that he was involved in a Jewish plot against the German nation. The reason is clear. Stalinism conceived itself as part of the Enlightenment tradition, according to which, truth being accessible to any rational man, no matter how depraved, everyone must be regarded as responsible for his crimes. But for the Nazis the guilt of the Jews was a fact of their biological constitution: there was no need to prove they were guilty, since they were guilty by virtue of being Jews.
In the Stalinist ideological imaginary, universal reason is objectivised in the guise of the inexorable laws of historical progress, and we are all its servants, the leader included. A Nazi leader, having delivered a speech, stood and silently accepted the applause, but under Stalinism, when the obligatory applause exploded at the end of the leader’s speech, he stood up and joined in. In Ernst Lubitsch’s To Be or Not to Be, Hitler responds to the Nazi salute by raising his hand and saying: ‘Heil myself!’ This is pure humour because it could never have happened in reality, while Stalin effectively did ‘hail himself’ when he joined others in the applause. Consider the fact that, on Stalin’s birthday, prisoners would send him congratulatory telegrams from the darkest gulags: it isn’t possible to imagine a Jew in Auschwitz sending Hitler such a telegram. It is a tasteless distinction, but it supports the contention that under Stalin, the ruling ideology presupposed a space in which the leader and his subjects could meet as servants of Historical Reason. Under Stalin, all people were, theoretically, equal.
We do not find in Nazism any equivalent to the dissident Communists who risked their lives fighting what they perceived as the ‘bureaucratic deformation’ of socialism in the USSR and its empire: there was no one in Nazi Germany who advocated ‘Nazism with a human face’. Herein lies the flaw (and the bias) of all attempts, such as that of the conservative historian Ernst Nolte, to adopt a neutral position – i.e. to ask why we don’t apply the same standards to the Communists as we apply to the Nazis. If Heidegger cannot be pardoned for his flirtation with Nazism, why can Lukács and Brecht and others be pardoned for their much longer engagement with Stalinism? This position reduces Nazism to a reaction to, and repetition of, practices already found in Bolshevism – terror, concentration camps, the struggle to the death against political enemies – so that the ‘original sin’ is that of Communism.
In the late 1980s, Nolte was Habermas’s principal opponent in the so-called Revisionismusstreit, arguing that Nazism should not be regarded as the incomparable evil of the 20th century. Not only did Nazism, reprehensible as it was, appear after Communism: it was an excessive reaction to the Communist threat, and all its horrors were merely copies of those already perpetrated under Soviet Communism. Nolte’s idea is that Communism and Nazism share the same totalitarian form, and the difference between them consists only in the difference between the empirical agents which fill their respective structural roles (‘Jews’ instead of ‘class enemy’). The usual liberal reaction to Nolte is that he relativises Nazism, reducing it to a secondary echo of the Communist evil. However, even if we leave aside the unhelpful comparison between Communism – a thwarted attempt at liberation – and the radical evil of Nazism, we should still concede Nolte’s central point. Nazism was effectively a reaction to the Communist threat; it did effectively replace class struggle with the struggle between Aryans and Jews. What we are dealing with here is displacement in the Freudian sense of the term (Verschiebung): Nazism displaces class struggle onto racial struggle and in doing so obfuscates its true nature. What changes in the passage from Communism to Nazism is a matter of form, and it is in this that the Nazi ideological mystification resides: the political struggle is naturalised as racial conflict, the class antagonism inherent in the social structure reduced to the invasion of a foreign (Jewish) body which disturbs the harmony of the Aryan community. It is not, as Nolte claims, that there is in both cases the same formal antagonistic structure, but that the place of the enemy is filled by a different element (class, race). Class antagonism, unlike racial difference and conflict, is absolutely inherent to and constitutive of the social field; Fascism displaces this essential antagonism.
It’s appropriate, then, to recognise the tragedy of the October Revolution: both its unique emancipatory potential and the historical necessity of its Stalinist outcome. We should have the honesty to acknowledge that the Stalinist purges were in a way more ‘irrational’ than the Fascist violence: its excess is an unmistakable sign that, in contrast to Fascism, Stalinism was a case of an authentic revolution perverted. Under Fascism, even in Nazi Germany, it was possible to survive, to maintain the appearance of a ‘normal’ everyday life, if one did not involve oneself in any oppositional political activity (and, of course, if one were not Jewish). Under Stalin in the late 1930s, on the other hand, nobody was safe: anyone could be unexpectedly denounced, arrested and shot as a traitor. The irrationality of Nazism was ‘condensed’ in anti-semitism – in its belief in the Jewish plot – while the irrationality of Stalinism pervaded the entire social body. For that reason, Nazi police investigators looked for proofs and traces of active opposition to the regime, whereas Stalin’s investigators were happy to fabricate evidence, invent plots etc.
We should also admit that we still lack a satisfactory theory of Stalinism. It is, in this respect, a scandal that the Frankfurt School failed to produce a systematic and thorough analysis of the phenomenon. The exceptions are telling: Franz Neumann’s Behemoth (1942), which suggested that the three great world-systems – New Deal capitalism, Fascism and Stalinism – tended towards the same bureaucratic, globally organised, ‘administered’ society; Herbert Marcuse’s Soviet Marxism (1958), his least passionate book, a strangely neutral analysis of Soviet ideology with no clear commitments; and, finally, in the 1980s, the attempts by some Habermasians who, reflecting on the emerging dissident phenomena, endeavoured to elaborate the notion of civil society as a site of resistance to the Communist regime – interesting, but not a global theory of the specificity of Stalinist totalitarianism. How could a school of Marxist thought that claimed to focus on the conditions of the failure of the emancipatory project abstain from analysing the nightmare of ‘actually existing socialism’? And was its focus on Fascism not a silent admission of the failure to confront the real trauma?
It is here that one has to make a choice. The ‘pure’ liberal attitude towards Leftist and Rightist ‘totalitarianism’ – that they are both bad, based on the intolerance of political and other differences, the rejection of democratic and humanist values etc – is a priori false. It is necessary to take sides and proclaim Fascism fundamentally ‘worse’ than Communism. The alternative, the notion that it is even possible to compare rationally the two totalitarianisms, tends to produce the conclusion – explicit or implicit – that Fascism was the lesser evil, an understandable reaction to the Communist threat. When, in September 2003, Silvio Berlusconi provoked a violent outcry with his observation that Mussolini, unlike Hitler, Stalin or Saddam Hussein, never killed anyone, the true scandal was that, far from being an expression of Berlusconi’s idiosyncrasy, his statement was part of an ongoing project to change the terms of a postwar European identity hitherto based on anti-Fascist unity. That is the proper context in which to understand the European conservatives’ call for the prohibition of Communist symbols.

Image and video hosting by TinyPic



Modern ideas that only seem anticapitalist:

Western Buddhism
Radical human-rights liberalism
Positivist psychology
Ecological food

Slavoj Žižek is as paradoxical as his world-renowned work, as much a serious intellectual as a comedian. Were it not for his vivid examples drawn from popular culture, the tangential though insightful ideas in his many books would be lost on the world and limited to a select few. He is an expert in Lacan, Stalin, Hitchcock, and Christianity, and coming from Slovenia has a fresh, surprising response to Western consumer products. He is a favorite speaker in Ivy League academia and in the contemporary art world, though he attacks them both.
He is the Senior Researcher at the Institute of Social Studies, University of Ljubljana, as well as the author of a dozen books of criticism including Looking Awry: An Introduction to Jacques Lacan through Popular Culture, On Belief, The Ticklish Subject, The Plague of Fantasies, The Sublime Object of Ideology, and The Puppet and the Dwarf. His most recent book, Iraq: The Borrowed Kettle, is an analysis of the strange logic that was used to justify the attack on Iraq.
My interview was typical of a conversation with Žižek: a conflicting competition to stop his rapid speech and jump in with my own ideas versus the fascination of listening to how his mind unfolds. I am still not sure which side won.
I will just say that Žižek, though tough to describe on paper, can be perhaps best encapsulated by what he once told me of going to the movies in a Chicago multiplex. “It included half mainstream Hollywood theaters and half art theaters. It is beautiful; when my friends drop me off, I can play the intellectual and say that I am going to see the new independent film, and then when they are not looking, I will run to see the blockbuster.”

Dianna Dilworth


THE BELIEVER: You have raised many eyebrows with your controversial rethinking of today’s accepted positions in philosophy. For example, you have said that Stalinism is worse than Nazism, despite the grand spectacle of the Holocaust. Can you describe your interest in Stalin here and why you think that his regime is a greater problem philosophically than Nazism?

SLAVOJ ŽIŽEK: It was typical in philosophy after World War II to evoke Nazism and the Holocaust as the most radical evil. You cannot comprehend it with any rational strategy. The idea is also that the experience of the Holocaust is something which undermines the entire traditional philosophy, which was basically the divine regulation, the idea that even if things appear thwarted, failed, and so on, ultimately, in some kind of rational totality, all of these tragedies are relativized as part of a harmonious project. It can be a divine plan; it can also be the development of humanity or whatever. The idea is that the Holocaust cannot be rationalized philosophically here.
Of course, I think that the Holocaust was horrific (my god, it is gross to even have to say that), but for me, Stalinism was even a greater philosophical problem than Nazism. For example, there is a basic difference between Stalinist and Nazi victim status, from a simple phenomenological approach. Under Nazism, if you were a Jew, you were simply killed, no questions asked, you had nothing to prove. You are guilty for who you are, you are a Jew, you are killed, that’s it. Under Stalinism, of course, most [victims] were on trial for false accusations; most of them were not traitors. Nonetheless, there is one interesting feature: that they were tortured or through some kind of blackmail forced to confess to being traitors.
BLVR: So your line of questioning is of the functioning of the system?
SŽ: Yes. Why this strange need to make them confess? And why the total absence of this in Fascism? In Fascism, if you were a Jew, you were simply killed. Nobody had the idea of arresting Jews and torturing them to confess the Jewish plot. Because in Fascism, you are guilty for your whole being. The very fact that you had to confess makes Stalinism paradoxical and perverse. The idea is that, in a strange way, it admits that you are still a free human being, you had a choice. You are guilty, you have to confess. This does not make Stalinism cause any less suffering; nonetheless, this pure quarrel of radical objectivization, “You are a Jew, you are guilty for who you are,” was absent in Stalinism. In a totally perverted, thwarted, and twisted way, some margin of human freedom was acknowledged under Stalin. So the result is that in Stalinism, everybody was potentially a victim in a totally contingent way.

BLVR: So your interest is not to forget Nazism, but to reexamine Stalinism.

SŽ: To put it in simplistic terms, Fascism is relatively easy to explain. It is a reactionary phenomenon. Nazism was some bad guys having some bad ideas and unfortunately succeeding in realizing them. In Stalinism the tragedy is that its origin is some kind of radical emancipatory project. In the origins you had a kind of workers’ uprising; the true enigma is how this project of emancipation went so wrong. This is a much greater enigma. The most representative orientation of Marxism in the twentieth century—critical theory of the Frankfurt school—obsessed over Fascism, anti-Semitism, and so on, and simply ignored the topic of Stalinism. Sure, there are a couple of small books, but there is no systematic theory of what Stalinism is. So for me, the key phenomenon to be accounted for in the twentieth century is Stalinism. Because again, Fascism is simple, conservative reaction going wrong. The true enigma is why Stalinism or communism went wrong.

BLVR: Any conclusions?

SŽ: It is very difficult; I am still working on it. My conclusions are not some kind of conservative or liberal vision according to which Stalinism should be pointed out as kind of a logical demonstration of any project of our so-called post-political era: the idea that the time for projects is over, all we can do is accept capitalist world-market economy, globalism, and so on. Today, whenever somebody tries to risk something politically, you immediately get, “Oh, didn’t you learn the lesson from history, this will end up in Holocaust.” This is the eternal topic of modern liberal-conservative skeptics, that the lesson of the twentieth century is that every radical attempt at social change ends up in mass murder. Their idea is a return to pragmatism, “Let’s strictly distinguish politics from ethics, politics should be limited, pragmatic, only ethics can be absolute.” What I aim at in my rethinking of all of these problems is precisely not to draw this conclusion.


BLVR: So you obviously strongly disagree with this liberal reading of the ideology behind World War II. This leads me to think about how in your work you are known to criticize liberalism, as it is manifested in political correctness, pragmatism, American academia, etc. So would this be your criticism of this way of thinking?

SŽ: First of all, I don’t have any big problems with liberalism. Originally, liberalism was quite a noble project if one looks at how it emerged. Today it is a quite fashionable criticism, with feminists, anti-Eurocentric thinkers, etc., to dismiss liberalism in principle for preaching the equality of all people, but in reality privileging the white males of certain property, addressing automatic limitations. The next usual accusation is that liberalism is ultimately founded in what the American moral-majority religious Right likes to call secular humanism: the idea is that there is no Supreme Being or mystery in the universe. Their criticism is that this idea—that the ultimate prospect of humankind is to take over as master of his own destiny—is man’s arrogance, criticizing that it always misfires and so on.
First, I don’t think it is as simple as that, for two reasons. It is a historic fact that at the beginning, the idea of human rights and all of those liberal notions, effectively in a coded way implied the exclusion of certain people. Nonetheless, in this tension between appearance and reality (appearance: everyone has human rights; reality: many, through an implicit set of sub-rules, are excluded), a certain tension is set in motion where you cannot simply say that appearance is just a mask of the reality of oppression. Appearance acquired a social emancipatory power of its own. For example, of course at the beginning, women were excluded, but then very early on, women said, “Sorry, why not also us?” Then blacks said, “Why not us?” And workers, and so on. My point being that all of these groups that criticize liberalism emerged out of these early bourgeois liberal traditions. It set certain rules—this tradition of universality of human rights and so on—and in this way it opened up the space. So that is the first thing to say for liberalism.

BLVR: So even though liberalism was started by a limited few, built inside of it is the ability for all others to use it to their benefit?

SŽ: Yes. The second thing to say for liberalism is that originally it was not an arrogant attitude, but it was quite a modest, honest attitude of confronting the problem of religious tolerance after the Thirty Years’ War. In the seventeenth century, all of Europe was in a shock, and then out of this traumatic experience, the liberal vision came. The idea was that each of us has some existential or religious beliefs, but even if these are our fundamental commitments, we will not be killing each other for them. To create a coexistent social structure, a space where these inherently different commitments can be practiced. Again, I don’t see anything inherently bad in this project.

BLVR: Neither do I. But last year I attended a lecture you gave in which you vehemently attacked liberalism. Can you help clarify this for me?

SŽ: The problem that I find today, with liberalism, not economic liberalism, but radical human-rights liberalism, is the philosophical approach. The saddest thing to happen in the last thirty years is the loss of the belief that we had in communism, and even in the social-democratic welfare states of the West, the accepted fact that the fate of humanity is not simply an anonymous fate. This belief that some blind fate does not control us, that it is possible, through human collective action, to steer development, is gone. I think what happened in recent years is that this logic of blind fate returned. Global capitalism is simply accepted as a fact that you cannot do anything about. The only question is, Will you accommodate yourself to it, or will you be dismissed and excluded? A certain type of question, and it needn’t be put in the old-fashioned Marxist way as class struggle, but the general anticapitalist question, basically has disappeared.

BLVR: Generally speaking, yes. But I disagree, as would I think a number of others, that everyone accepts global capitalism. What about the antiglobalism movements that have been taking place all over the world in the last decade? Seattle, Genoa, etc. What do you think of these groups?

SŽ: Now with the antiglobalism movement, they are still, in a limited way, reemerging. But the idea is that the fundamental conflicting areas are no longer those of vertical up-vs.-down social struggle, but more horizontal differences between me and you, between different social groups: the problem of tolerance; the problem of tolerance of other races, religious minorities, and so on. So then the basic problem becomes that of tolerating differences. I am not saying this is bad, of course we should fight for this, but I don’t think that this horizon—within which the ultimate ethical value is then that of tolerating difference—is the fundamental place for question. My problem with liberalism is in principle. This move of the new Left, or new radicals, towards a problem of identity politics (minority politics, gay rights, etc.) lacks a certain more radical insight into the basically antagonistic character of society. This radical questioning has simply disappeared.
For example, take my friend Judith Butler. Of course from time to time, she pays lip service to some kind of anticapitalism, but it’s totally abstract, what it’s basically saying is just how lesbians and other oppressed sexual minorities should perceive their situation not as the assertion of some kind of substantial sexual identity, but as constructing an identity which is contingent, which means that also the so-called straight normal sexuality is contingent, and everybody is constructed in a contingent way, and so on, and in this way, nobody should be excluded. There is no big line between normality identity and multiple roles. The problem I see here is that there is nothing inherently anticapitalist in this logic. But even worse is that what this kind of politically correct struggling for tolerance and so on advocates is basically not only not in conflict with the modern tendencies of global capitalism, but it fits perfectly. What I think is that today’s capitalism thrives on differences. I mean even naďve positivist psychologists propose to describe today’s subjectivity in terms like multiple subject, fixed-identity subject, a subject who constantly reinvents itself, and so on. So my big problem with this is the painting of the enemy as some kind of self-identified stable substantial patriarch to which these multiple identities and constant reinventing should be opposed. I think that this is a false problem; I am not impressed by this problem. I think that this is a certain logic, totally within the framework of today’s capitalism, where again, capitalism, in order to reproduce itself, to function in today’s condition of consumption society, the crazy dynamics of the market, no longer needs or can function with the traditional fixed patriarchal subject. It needs a subject constantly reinventing himself.


BLVR: OK, so you think that these antiglobalist movements aren’t asking the right questions and this can be really dangerous. I can see what you’re saying. This reminds me of the example that you gave in On Belief about the health-food market. How purchasing organic food, though seemingly good in intention, can really be a bad thing because of how it is appropriated. Can you explain what you meant by that?

SŽ: More and more crucial today are specialized markets, and in this sense, I think that it’s even more interesting to see how trends which were originally meant to be subversive or critical can be perfectly reappropriated and sold for consumption. Ecological food, organic food, green products, and so on—this is one of the key niche markets today. Let’s take a typical guy who buys organic food: he doesn’t really buy it in order to be healthy; he buys it to regain a kind of solidarity as the one who really cares about nature. He buys a certain ideological stance. It’s the same way as if you have stonewashed jeans, you don’t really buy it for the jeans, but you buy it to project a certain image of your social identity. So again, you are not buying a product, you are buying a certain social status, ideology, and so on.

BLVR: Does this also include your model of “Western Buddhism” as new-age philosophy being a product that can be purchased in capitalism (true Buddhism not being able to exist outside of the East)?

SŽ: Yes, you know why? Because this basic Buddhist insight that there is no permanent self, permanent subject, just events and so on, in an ironic way perfectly mirrors this idea that products are not essential, essential is this freedom of how you consume products and the idea that the market should no longer focus on the product. It is no longer: this car has this quality blah blah blah. No, it’s what you will do with the car. They are trying as directly as possible to sell you experiences, i.e. what you are able to do with the car, not the car as a product itself. An extreme example of this is this existing economic marketing concept, which basically evaluates the value of you as a potential consumer of your own life. Like how much are you worth, in the sense of all you will spend to buy back your own life as a certain quality life. You will spend so much in doctors, so much in beauty, so much in transcendental meditation, so much for music, and so on. What you are buying is a certain image and practice of your life. So what is your market potential, as a buyer of your own life in this sense?

BLVR: OK, so ironically, when Westerners buy into a Buddhist mentality, then they set themselves up to be perfect consumers in contemporary capitalism. It is kind of sad and funny at the same time. While looking for spirituality or God, they become ideal consumers to marketing executives. Sounds like science fiction.


BLVR: Do you believe in God?

SŽ: No, I am a complete atheist.

BLVR: Your book The Puppet and the Dwarf deals with St. Paul. In fact, it celebrates St. Paul’s Christianity in contrast to other forms of spirituality, i.e. gnosticism, new-age spiritualities, etc. So why would an atheist defend Christianity?

SŽ: Today, spirituality is fashionable. Either some pagan spirituality of tolerance, feminine principle, holistic approach against phallocentric Western imperialist logic or, within the Western tradition, we have a certain kind of rehabilitation of Judaism, respect for otherness, and so on. Or you are allowed to do Christianity, but you must do a couple of things which are permitted. One is to be for these repressed traditions, the early Gnostic gospels or some mystical sects where a different nonhegemonic/patriarchal line was discernible. Or you return to the original Christ, which is against St. Paul. The idea is that St. Paul was really bad, he changed Christianity into this patriarchal state, but Jesus, himself, was something different.
What I like is to see the emancipatory potential in institutionalized Christianity. Of course, I don’t mean state religion, but I mean the moment of St. Paul. I find a couple of things in it. The idea of the Gospel, or good news, was a totally different logic of emancipation, of justice, of freedom. For example, within a pagan attitude, injustice means a disturbance of the natural order. In ancient Hinduism, or even with Plato, justice was defined in what today we would call almost fascistic terms, each in his or her place in a just order. Man is the benevolent father of the family, women do their job taking care of the family, worker does his work and so on. Each at his post; then injustice means this hubris when one of the elements wants to be born, i.e. instead of in a paternal way, taking care of his population, the king just thinks about his power and how to exploit it. And then in a violent way, balance should be reestablished, or to put it in more abstract cosmological terms, you have cosmic principles like yin and yang. Again, it is the imbalance that needs to establish organic unities. Connected with this is the idea of justice as paying the price as the preexisting established order is balanced.
But the message that the Gospel sends is precisely the radical abandonment of this idea of some kind of natural balance; the idea of Gospels and the part of sins is that freedom is zero. We begin from the zero point, which is at least originally the point of radical equality. Look at what St. Paul is writing and the metaphors he used. It is messianic, the end of time, differences are suspended. It’s a totally different world whose formal structure is that of radical revolution. Even in ancient Greece, you don’t find that—this idea that the world can be turned on its head, that we are not irreducibly bound by the chains of our past. The past can be erased; we can start from the zero point and establish radical justice, so this logic is basically the logic of emancipation. Which is again why I find any flirting with so-called new-age spiritualities extremely dangerous. It is good to know the other side of the story, at least, when you speak about Buddhism and all of these spiritualities. I am sorry, but Nazis did it all. For Hitler, the Bhagavad Gita was a sacred book; he carried it in his pocket all the time. In Nazi Germany there were three institutes for Tibetan studies and five for the study of different sects of Buddhism.

BLVR: That is a really interesting point. I’m not religious at all, but when it comes to religions, I’ve always really distrusted new-age spiritualities.

SŽ: I agree. So let’s at least be clear of where in the West this fascination with Eastern spirituality originated. Of course when I advocate Christian legacy, I make it very clear that this legacy today is not alive in the Catholic or any Christian Church. Here I am kind of a vulgar Stalinist; churches should either be destroyed or turned into cultural homes or museums for religious horrors [laughs]. No no no, it’s not that, but nonetheless, a certain logic of radical emancipation exploded there. And all original emancipatory movements stopped there. This should be admitted. So the point is not to return to the Church, to rehabilitate Christianity, but to keep this certain revolutionary logic alive. I mean this is the good news that the Gospel means: you can do it, take the risk.

BLVR: So then is your problem with the rest of Christianity the ideology of institutionalized religion?

SŽ: This is not ideology. Ideology for me is a very specific term. Ideology, in a classical Marxist way, has nothing to do with what we usually take as an ideological project. The project of radically changing social orders, this is not, per se, ideology. The most conformist, modest empirical attitude can be ideology. Ideology is a certain unique experience of the universe and your place in it, to put it in standard terms, which serves the production of the existing power relations and blah blah blah. I claim that the minimum necessary structuring ingredient of every ideology is to distance itself from another ideology, to denounce its other as ideology. Every ideology does this. Which is why, the worst ideology today is post-ideology, where they claim we are entering a new pragmatic era, negotiations, plural interests, no longer time for big ideological projects.

BLVR: So even post-ideology is ideological?

SŽ: For me, ideology is defined only by how the coordinates of your meaningful experience of the world, and your place within society, relate to the basic tensions and antagonisms of social orders. Which is why for me no attitude is a priori ideological. You can be an extreme materialist, thinking that economic development ultimately determines everything; then you are truly ideological. You can be a fanatical millennialist religious mystic, and you are, in a certain way, not outside of ideology. Your position can be that of perfectly describing the data and nonetheless your point is ideological.
For example, I would like to use the wonderful model of Lacan. Let’s say that you are married and you are pathologically jealous, thinking that your wife is sleeping around with other men. And let’s say that you are totally right, she is cheating. Lacan says that your jealousy is still pathological. Even if everything is true it is pathological, because what makes it pathological is not the fact that is it true or not true, but why you invest so much in it—what needs does it fulfill? It’s the same with the Jews and the Nazis. It is not a question that they attributed false properties to the Jews; the point is why did the Nazis need the figure of the Jew as part of their ideological project? It is clear why: their project was to have capitalism without individualism, without tensions, capitalism which would magically maintain what they thought previous eras shared, a sense of organic community and so on, so in order to have this, you must locate the source of evil not in capitalism as such, but in some foreign intruder, that through its profiteering just introduces imbalance and disturbs the natural cooperation between productive capital and labor.

BLVR: So there is no escaping ideology? We are always participating in it?

SŽ: I would say that this just brings about a certain tendency that was here all the time. Like if I go to a more general phenomenon like reality TV, the lesson of it is much more ambiguous, because the charm of it is a certain hidden reflexivity. It is not that we are voyeurs looking at what people are really doing. The point is that we know that they know that they are being filmed. The true reality TV would be to plant cameras and really shoot people unaware of their being watched.

BLVR: That exists already.

SŽ: I wonder if they would be able to go beyond that level, because it’s basically the same as snuff movies. I claim that the way we identify with fictional movies, with murders, is not that we identify it, no: the awareness that it’s not true is part of our identification. Even when we cry and so on. Because, imagine watching a detective story, and someone is shot. If you were to learn that he was really shot, it would ruin your identification with the story. There was this Polish movie from the mid-sixties, a historical spectacle about a pharaoh that has a scene where they sacrifice a horse. And the way that it is shot, they throw lances at the horse, and you can see bleeding. It’s obvious that they are really killing the horse. And it was a dramatic point, people in Poland protested, people in the West didn’t want to see the movie. So you see how much more refined identification in the movie is.

BLVR: We have a strong identification with fiction.

SŽ: My point is this: the problem is that of acting. I think that there is only one radical conclusion here, with reality soaps, that we are seeing people acting themselves. And the conclusion that I would draw is that it is not so much that it is fake, but that in everyday lives, we act already, in the sense that we have a certain ideal image of ourselves and we act that persona.


BLVR: What do you think of the fact that California has an actor for governor?

SŽ: What I would like to avoid here is precisely this cheap conservative cultural criticism that this shows the decadence of our times. As if at some point politicians were substantially better—I don’t believe that. The fact that Bush is president is worse for me, because he is not even a good actor, and probably not much more intelligent. You never know what will happen. Schwarzenegger has advisors around him and they may give him good advice. I never quite agreed with the simple dismissal that there is no substance; when was there substance in politicians? The duty of a politician for me is to be a representative: a politician is not an expert, experts are experts, hired for their expertise and so on. A politician is more of…

BLVR: An actor that mediates?

SŽ: Yes, there is a dimension of identification of a master figure and so on. And for all that, it doesn’t matter if an actor does it. The problem for me is not that Schwarzenegger is governor, but the extent to which even politicians who are not actors are functioning like actors. But even this I am tempted not to simply dismiss as a bad phenomenon. Here I agree with Habermas, who made a very intelligent remark. It’s not so much that times are worse today, but that imperceptibly our standards are higher. For example, we don’t have feminism today because women are exploited only today, but they became much more sensitive to it today. The paradox is the following one, if you look, for example, at the typical genesis of a revolution: the terror never became so bad that the people exploded. No, it was always a kind of spiritual revolution, which raised the standards. And then usually those in power began to lose their nerves and accept these new standards silently. Out of this loss of legitimization, it exploded.
For example, recently I read a wonderful text by Bernard Williams that deals with David Mamet’s Oleanna, the harassment play, that made a nice point. If you look closely, Mamet is a little more refined than people usually think. The point is not that the young student is complaining about harassment, but that what she is complaining about is that she came to him as a student, she wanted guidance from him and so on. And basically, he was too liberal, not giving her any authentic guidance as an authority, and precisely because he renounced his authority, his power which remained as a professor appeared as irrational power. So paradoxically, it is precisely when the professor renounces his standard authority and behaves like we are all the same that, between the lines, he keeps his power (he can grade you and so on). At the moment when he pretends to be tolerant, you experience his power in all of its irrationality.

BLVR: That’s like your example of the employee and the boss. You said that when the boss claims to be buddies with the employee, he is actually exploiting the employee more, in that he is covering up all of his power, though in actuality, it still exists.

SŽ: Yes, these are the problems for me. The fact that something appears as irrational unjustified power, it’s not simply that it’s horrible authority. It is precisely when authority declines and you have the first steps towards a more equal tolerant attitude. So again, my lesson here is kind of a pessimistic one, but not pessimistic in the sense that nothing can be done. Pessimistic in the sense that maybe the first step towards really opening up the space to change something is to admit the extent to which there is no easy way out, nothing can be simply changed. Often, the worst way to become prisoner of a system is to have a dream that things may turn better, there is always the possibility of change. Because it is precisely this secret dream that keeps you enslaved to the system. At this level, I quite liked a modest movie, The Shawshank Redemption. The guy who doesn’t accept that he is in prison and dreams to get out, when he is let out, he hangs himself. And the guys who accept that they are really there, they are the ones who can really break out. So there are alternatives and in alternatives, a certain sense of false opening, in that it’s not necessarily so bad, maybe luck is around the corner, we can change things; those are the ideal ideological tools to keep you enslaved. The system functions through the idea that it can be changed at any point. So maybe the first step is to see that it can’t be changed, that it’s pretty closed.


BLVR: I would like to go back to the problem of people acting as personas of themselves. This sounds very Lacanian, in the sense that we do not experience the world directly, but by interpretation. The real is itself, mediated (in this case through acting as a persona). Could you describe for me your basic insight into Lacan’s work and what you think is his idea of philosophy?

SŽ: Lacan was a French psychoanalytic theorist, who despised philosophy officially. For Lacan, the discourse of philosophy is of a complete worldview which fills in all of the gaps and cracks. And Lacan’s idea is that precisely what we learn in psychoanalysis is how cracks and inconsistencies are constitutive of our lives. So officially he was against philosophy, but the paradox is that Lacan was constantly in dialogue with philosophy. In his work, there are even more references to Plato and Hegel than to Freud himself.

BLVR: So even though Lacan didn’t want to define the world concretely, he was a kind of philosopher himself?

SŽ: Obviously, Lacan was playing philosophy against itself. The idea being very simply that in our experience of the reality of the world, we always stumble upon some fundamental crack, incompleteness. What appears as an obstacle, the fact that we cannot ever really know things, is for Lacan itself a positive condition of meaning. There is a kernel of philosophy here, what philosophers call ontological difference; this is this experience of a rupture as a fundamental constituent of our lives. So to cut a long story short, for Lacan (and I try to further develop this idea, based on his insight), to properly grasp what Freud was aiming at with the death drive (the fundamental libidinal stance of the human individual for self-sabotaging; the basic idea of psychoanalysis is the pursuit of unhappiness, people do everything possible not to be happy), is to read it against the background of negativity, a gap as fundamental to human subjectivity, so in other words to philosophize psychoanalysis. Psychoanalysis in this way is no longer just a psychiatric science which develops a theory of how we can cure certain diseases; it’s kind of a mental and philosophical theory of the utmost radical dimensions of human beings.

BLVR: So Lacan was reading Freud’s death drive, the desire to self-destruct, as a good thing, philosophically speaking. Incompleteness and cracks, themselves being the place where difference is created.

SŽ: Exactly.

BLVR: You wrote some Lacanian-style quotations for last fall’s Abercrombie & Fitch catalog. How did that come about?

SŽ: Oh yes, I was helping someone who helped me once. It was easy, he sent me a series of provocative images, and I just wrote silly Lacanian statements about them. My critics have attacked me, saying how can you conscientiously accept money from such a company? I said, with less guilt than accepting money from the American university system.

- 01:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.06.2007.

Attempts to Escape the Logic of Capitalism

Image and video hosting by TinyPic

Slavoj Žižek

Vaclav Havel: A Political Tragedy in Six Acts by John Keane

Vaclav Havel's life would seem to be an unrivalled success story: the Philosopher-King, a man who combines political power with a global moral authority comparable only to that of the Pope, the Dalai Lama or Nelson Mandela. And just as at the end of a fairy tale when the hero is rewarded for all his suffering by marrying the princess, he is married to a beautiful movie actress. Why, then, has John Keane chosen as the subtitle of his biography 'A Political Tragedy in Six Acts'?

In the Seventies, when Havel was still a relatively unknown Czech dissident writer, Keane played a crucial role in making him known in the West: he organised the publication of Havel's political texts and became a friend. He also did much to resuscitate Havel's notion of 'civil society' as the site of resistance to Late Socialist regimes. Despite this personal connection, Keane's book is far from hagiography - he gives us the 'real Havel' with all his weaknesses and idiosyncrasies. He divides his Life into six stages: the early student years under the Stalinist regime; the playwright and essayist of the Sixties; the defeat of the last great attempt at 'socialism with a human face' in the Prague Spring of 1968; the years of dissidence and arrest which culminated in Havel's emergence as the leading spokesman for Charter 77; the Velvet Revolution; and finally the Presidency. Along the way, we get an abundance of 'endearing foibles', which far from tarnishing Havel's heroic image, seem somehow to make his achievement all the more palpable. His parents were rich 'cultural capitalists', owners of the famous Barrandov cinema studios ('bourgeois origins'). He has always had unreliable habits (a fondness for eau de toilette, sleeping late, listening to rock music) and is known for his promiscuity, notwithstanding the celebrated prison letters to his working-class wife Olga. (When he was released from jail in 1977, he spent his first weeks of freedom with a mistress.) In the Eighties, he was ruthless in establishing himself as Czechoslovakia's most important dissident - when a potential rival emerged, doubtful rumours would start to circulate about the rival's links with the secret police. As President he uses a child's scooter to zoom along the corridors of the huge Presidential palace.

The source of Havel's tragedy, however, is not the tension between the public figure and the 'real person', not even his gradual loss of charisma in recent years. Such things characterise every successful political career (with the exception of those touched by the grace of premature demise). Keane writes that Havel's life resembles a 'classical political tragedy' because it has been 'clamped by moments of . . . triumph spoiled by defeat', and notes that 'most of the citizens in President Havel's republic think less of him than they did a year ago.' The crucial issue, however, is the tension between his two public images: that of heroic dissident who, in the oppressive and cynical universe of Late Socialism, practised and wrote about 'living in truth', and that of Post-Modern President who (not unlike Al Gore) indulges in New Age ruminations that aim to legitimise Nato military interventions. How do we get from the lone, fragile dissident with a crumpled jacket and uncompromising ethics, who opposes the all-mighty totalitarian power, to the President who babbles about the anthropic principle and the end of the Cartesian paradigm, reminds us that human rights are conferred on us by the Creator, and is applauded in the US Congress for his defence of Western values? Is this depressing spectacle the necessary outcome, the 'truth', of Havel the heroic dissident? To put it in Hegel's terms: how does the ethically impeccable 'noble consciousness' imperceptibly pass into the servile 'base consciousness'? Of course, for a 'Post-Modern' Third Way democrat immersed in New Age ideology, there is no tension: Havel is simply following his destiny, and is deserving of praise for not shirking political power. But there is no escape from the conclusion that his life has descended from the sublime to the ridiculous.

Rarely has one individual played so many different parts. The cocky young student in the early Fifties, member of a closed circle which holds passionate political discussions and somehow survives the worst years of the Stalinist terror. The Modernist playwright and critical essayist struggling to assert himself in the mild thaw of the late Fifties and Sixties. The first encounter with History - in the Prague Spring - which is also Havel's first big disappointment. The long ordeal of the Seventies and most of the Eighties, when he is transformed from a critical playwright into a key political figure. The miracle of the Velvet Revolution, with Havel emerging as a skilful politician negotiating the transfer of power and ending up as President. Finally, there is Havel in the Nineties, the man who presided over the disintegration of Czechoslovakia and who is now the proponent of the full integration of the Czech Republic into Western economic and military structures. Havel himself has been shocked by the swiftness of the transformation - a TV camera famously caught his look of disbelief as he sat down to his first official dinner as President.

Keane highlights the limitations of Havel's political project, and the Havel he describes is sometimes remarkably naive, as when, in January 1990, he greeted Chancellor Kohl with the words: 'Why don't we work together to dissolve all political parties? Why don't we set up just one big party, the Party of Europe?' There is a nice symmetry in the two Vaclavs who have dominated Czech politics in the past decade: the charismatic Philosopher-King, the head of a democratic monarchy, finding an appropriate double in Vaclav Klaus, his Prime Minister, the cold technocratic advocate of full market liberalism who dismisses any talk of solidarity and community.

In 1974, Paul Theroux visited Vietnam, after the peace agreement and the withdrawal of the US Army, but before the Communist takeover. He writes about it in The Great Railway Bazaar. A couple of hundred US soldiers were still there - deserters, officially and legally non-existent, living in slum shacks with their Vietnamese wives, earning a living by smuggling or other crimes. In Theroux's hands, these individuals become representative of Vietnam's place in global power politics. From them, we gradually unravel the complex totality of Vietnamese society. When Keane is at his best, he displays the same ability to extract from small details the global context of what was going on in Czechoslovakia. The weakest passages in the book are those which attempt to deal more conceptually with the nature of 'totalitarian' regimes or the social implications of modern technology. Instead of an account of the inner antagonisms of Communist regimes, we get the standard liberal clichés about 'totalitarian control'.

Towards the end of his book, Keane touches on the old idea of the 'King's Two Bodies' and points to the equivalent importance of the Leader's body in Communist regimes. A 'pre-modern' political order, he writes, relies on having such sacred bodies, while the democratic system, in which the place of power is supposedly empty, is open to competitive struggle. But this contrast fails to grasp the intricacies of 'totalitarianism'. It is not that Keane is too directly anti-Communist, but that his liberal-democratic stance prevents him from seeing the horrifying paradox of the 'Stalinist Leader'.

Lenin's first major stroke, which he suffered in May 1922, left his right side virtually paralysed and for a while deprived him of speech. He realised that his active political life was over and asked Stalin for some poison so that he could kill himself; Stalin took the matter to the Politburo, which voted against Lenin's wish. Lenin assumed that because he was no longer of any use to the revolutionary struggle, death was the only option - 'calmly enjoying old age' was out of the question. The idea of his funeral as a great state event he found repulsive. This was not modesty: he was simply indifferent to the fate of his body, regarding it as an instrument to be ruthlessly exploited and discarded when no longer useful.

With Stalinism, however, the body of the Leader became 'objectively beautiful'. In 'On the Problem of the Beautiful in Soviet Art', an essay from 1950, the Soviet critic Nedoshivin wrote: 'Amid all the beautiful material of life, the first place should be occupied by images of our great leaders . . . The sublime beauty of the leaders . . . is the basis for the coinciding of the "beautiful" and the "true" in the art of socialist realism.' This has nothing to do with the Leader's physical attributes and everything to do with abstract ideals. The Leader in fact is like the Lady in courtly love poetry - cold, distanced, inhuman. Both the Leninist and the Stalinist Leader are thoroughly alienated, but in opposite ways: the Leninist Leader displays radical self-instrumentalisation on behalf of the Revolution, while in the case of the Stalinist Leader, the 'real person' is treated as an appendix to the fetishised and celebrated public image. No wonder the official photos of the Stalinist era were so often retouched, and with a clumsiness so obvious it almost seemed intentional. It signalled that the 'real person' with all his idiosyncrasies had been replaced by a wooden effigy. One rumour circulating about Kim Il Yong is that he actually died in a car crash a couple of years ago and a double has taken his place for rare public appearances, so that the crowds can catch a glimpse of the object of their worship. This is the ultimate confirmation that the 'real personality' of the Stalinist leader is thoroughly irrelevant. Havel of course is the inverse of that: while the Stalinist Leader is reduced to a ritualistically praised effigy, Havel's charisma is that of a 'real person'. The paradox is that a genuine 'cult of personality' can thrive only in a democracy.

Havel's essay on 'The Power of the Powerless', written in 1978, was perceptive in explaining how Late Socialism operated at the domestic, day-to-day level. What was important was not that the people deep down believed in the ruling ideology, but that they followed the external rituals and practices by means of which this ideology acquired material existence. Havel's example is the greengrocer, a modest man profoundly indifferent to official ideology. He just mechanically follows the rules: on state holidays, he decorates the window of his shop with official slogans such as 'Long Live Socialism!' When there are mass gatherings he takes part affectlessly. Although he privately complains about the corruption and incompetence of 'those in power', he takes comfort in pieces of folk wisdom ('power corrupts' etc), which enable him to legitimise his stance in his own eyes and to retain a false appearance of dignity. When someone tries to engage him in dissident activity, he protests: 'Who are you to get me mixed up in things which are bound to be used against my children? Is it really up to me to set the world to rights?'

Havel saw that if there was a 'psychological' mechanism at work in Communist ideology, it was not to do with belief, but rather with shared guilt: in the 'normalisation' that followed the Soviet intervention of 1968, the Czech regime made sure that, in one way or another, the majority of people were somehow morally discredited, compelled to violate their own moral standards. When an individual was blackmailed into signing a petition against a dissident (Havel, for example), he knew that he was lying and taking part in a campaign against an honest man, and it was precisely this ethical betrayal that rendered him the ideal Communist subject. The regime relied on and actively condoned the moral bankruptcy of its subjects. Havel's concept of 'living in truth' involved no metaphysics: it simply designated the act of suspending one's participation, of breaking out of the vicious cycle of 'objective guilt'. He blocked off all the false escape-routes, including seeking refuge in the 'small pleasures of everyday life'. Such acts of indifference - making fun in private of official rituals, for instance - were, he said, the very means by which the official ideology was reproduced.

A 'sincere' believer in official Late Socialist ideology was, therefore, potentially much more dangerous to the regime than a cynic. Consider two examples from countries other than Czechoslovakia. First, the emblematic figures of Evald Iljenkov (1924-79) and Aleksei Losev (1893-1988), the two prototypes of Russian philosophy under socialism. Losev was the author of the last book published in the USSR (in 1929) which openly rejected Marxism (he called dialectical materialism 'obvious nonsense'). After a short prison term, he was allowed to pursue his academic career and, during World War Two, even started lecturing again - his formula for survival was to withdraw into the history of aesthetics. Under the guise of interpreting past thinkers, especially Plotinus and other Neoplatonists, he was able to smuggle in his own spiritualist beliefs, while, in the introductions to his books, paying lip service to the official ideology with a quote or two from Khrushchev or Brezhnev. In this way, he survived all the vicissitudes of Communism and was hailed after 1989 as the representative of an authentic Russian spiritual heritage. Iljenkov, a superb dialectician and expert on Hegel, was, on the other hand, a sincere Marxist-Leninist. He wrote lively, individual prose and endeavoured to engage with Marxism as a serious philosophy rather than as a set of official maxims. This didn't go down well: he was excommunicated and committed suicide.

The second example is Yugoslav 'self-management socialism' and the fundamental paradox contained within it. Tito's official ideology continually exhorted people to take control of their lives outside of the structures of Party and State; the authorised media criticised personal indifference and the escape into privacy. However, it was precisely an authentic, self-managed articulation and organisation of common interests which the regime feared most. Between the lines of its propaganda, the Government suggested that its official solicitations were not to be taken too literally, that a cynical attitude towards its ideology was what was actually wanted. The greatest catastrophe for the regime would have been for its own ideology to be taken seriously and acted on by its subjects.

Havel was especially penetrating in his denunciation of the inherent hypocrisy of Western Marxism and of the 'socialist opposition' in Communist countries. Consider the almost total absence of a theoretical confrontation with Stalinism in the works of the Frankfurt School, in contrast to its permanent obsession with Fascism. The standard excuse was that the Frankfurt School critics did not want to oppose Communism too openly, for fear that they would be playing into the hands of Cold Warriors in the Western countries where they lived. But this is obviously not sufficient: had they been cornered and made to say where they stood in the Cold War, they would have chosen Western liberal democracy (as Max Horkheimer explicitly did in some of his late writings). 'Stalinism' was a traumatic topic on which the Frankfurt School had to remain silent - silence was the only way for its members to retain their underlying solidarity with Western liberal democracy, without losing their mask of radical leftism.

Their ultimate alignment with the Western system is equivalent to the stance of the 'democratic socialist opposition' in the German Democratic Republic. Although members of the opposition criticised Communist Party rule, they endorsed the basic premise of the regime: that the Federal Republic of Germany was a neo-Nazi state, the direct inheritor of the Nazi regime, and that, therefore, the existence of the GDR as the anti-Fascist bulwark had to be protected at any cost. When the socialist system was really threatened, the opposition publicly supported it (take Brecht's position on the East Berlin workers' demonstrations in 1953, or Christa Wolf's on the Prague Spring). The opposition retained its belief in the inherent reformability of the system, but argued that true democratic reform would take time. A rapid disintegration of socialism would, it thought, only return Germany to Fascism and strangle the utopia of the 'Other Germany', which, in spite of all its horrors and failures, the GDR represented.

This is why opposition intellectuals so deeply distrusted 'the people'. In 1989, they opposed free elections, well aware that, if given the chance, the majority would choose capitalist consumerism. Free elections, Heiner Mueller said, had brought Hitler to power. Many Western social democrats played the same game, feeling much closer to 'reform-minded' Communists than to dissidents - the latter somehow embarrassed them as an obstacle to the process of detente. It was clear to Havel that Soviet intervention in 1968 had preserved the Western myth of the Prague Spring: the utopian notion that, were the Czechs to be left alone, they would give birth to an authentic alternative to both Real Socialism and Real Capitalism. In fact, had the Warsaw Pact forces not intervened in August 1968, either the Czech Communist leadership would have had to impose restraint, and Czechoslovakia would have remained a fully Communist country, or it would have turned into a 'normal' Western capitalist society (though perhaps one with a Scandinavian social-democratic flavour).

Havel also discerned the fraudulence of what I would call the 'interpassive socialism' of the Western academic Left. These leftists aren't interested in activity - merely in 'authentic' experience. They allow themselves to pursue their well-paid academic careers in the West, while using the idealised Other (Cuba, Nicaragua, Tito's Yugoslavia) as the stuff of their ideological dreams: they dream through the Other, but turn their backs on it if it disturbs their complacency by abandoning socialism and opting for liberal capitalism. What is of special interest here is the lack of understanding between the Western Left and dissidents such as Havel. In the eyes of the Western Left, Eastern dissidents were too naive in their belief in liberal democracy - in rejecting socialism, they threw out the baby with the bath water. In the eyes of the dissidents, the Western Left played patronising games with them, disavowing the true harshness of totalitarianism. The idea that the dissidents were somehow guilty for not seizing the unique opportunity provided by the disintegration of socialism to invent an authentic alternative to capitalism was pure hypocrisy.

In dissecting Late Socialism, Havel was always aware that Western liberal democracy was far from meeting the ideals of authentic community and 'living in truth' on behalf of which he and other dissidents opposed Communism. He was faced, then, with the problem of combining a rejection of 'totalitarianism' with the need to offer critical insight into Western democracy. His solution was to follow Heidegger and to see in the technological hubris of capitalism, its mad dance of self-enhancing productivity, the expression of a more fundamental transcendental-ontological principle - 'will to power', 'instrumental reason' - equally evident in the Communist attempt to overcome capitalism. This was the argument of Adorno's and Horkheimer's Dialectic of Enlightenment, which first engineered the fateful shift from concrete socio-political analysis to philosophico-anthropological generalisation, by means of which 'instrumental reason' is no longer grounded in concrete capitalist social relations, but is instead posited as their quasi-transcendental 'foundation'. The moment that Havel endorsed Heidegger's recourse to quasi-anthropological or philosophical principle, Stalinism lost its specificity, its specific political dynamic, and turned into just another example of this principle (as exemplified by Heidegger's remark, in his Introduction to Metaphysics, that, in the long run, Russian Communism and Americanism were 'metaphysically one and the same').

Keane tries to save Havel from this predicament by emphasising the ambiguous nature of his intellectual debt to Heidegger. Like Heidegger, Havel conceived of Communism as a thoroughly modern regime, an inflated caricature of modern life, with many tendencies shared by Western society - technological hubris and the crushing of human individuality attendant on it. However, in contrast to Heidegger, who excluded any active resistance to the social-technological framework ('only God can save us,' as he put it in an interview, published after his death), Havel put faith in a challenge 'from below' - in the independent life of 'civil society' outside the frame of state power. The 'power of the powerless', he argued, resides in the self-organisation of civil society that defies the 'instrumental reason' embodied in the state and the technological apparatuses of control and domination.

I find the idea of civil society doubly problematic. First, the opposition between state and civil society works against as well as for liberty and democracy. For example, in the United States, the Moral Majority presents itself (and is effectively organised as) the resistance of local civil society to the regulatory interventions of the liberal state - the recent exclusion of Darwinism from the school curriculum in Kansas is in this sense exemplary. So while in the specific case of Late Socialism the idea of civil society refers to the opening up of a space
of resistance to 'totalitarian' power, there is no essential reason why it cannot provide space for all the politico-ideological antagonisms that plagued Communism, including nationalism and opposition movements of an anti-democratic nature. These are authentic expressions of civil society - civil society designates the terrain of open struggle, the terrain in which antagonisms can articulate themselves, without any guarantee that the 'progressive' side will win.

Second, civil society as Havel conceived it is not, in fact, a development of Heidegger's thinking. The essence of modern technology for Heidegger was not a set of institutions, practices and ideological attitudes that can be opposed, but the very ontological horizon that determines how we experience Being today, how reality discloses itself to us. For that reason, Heidegger would have found the concept of 'the power of the powerless' suspect, caught in the logic of the Will to Power that it endeavours to denounce.

Havel's understanding that 'living in truth' could not be achieved by capitalism, combined with his crucial failure to understand the origins of his own critical impulse, has pushed him towards New Ageism. Although the Communist regimes were mostly a dismal failure, generating terror and misery, at the same time they opened up a space for utopian expectations which, among other things, facilitated the failure of Communism itself. What anti-Communist dissidents such as Havel overlook, then, is that the very space from which they criticised and denounced terror and misery was opened and sustained by Communism's attempt to escape the logic of capitalism. This explains Havel's continuing insistence that capitalism in its traditional, brutal form cannot meet the high expectations of his anti-Communist struggle - the need for authentic human solidarity etc. This is, in turn, why Václav Klaus, Havel's pragmatic double, has dismissed Havel as a 'socialist'.

Even the most 'totalitarian' Stalinist ideology is radically ambiguous. While the universe of Stalinist politics was undoubtedly one of hypocrisy and arbitrary terror, in the late Thirties the great Soviet films (say, the Gorky trilogy) epitomised authentic solidarity for audiences across Europe. In one memorable film about the Civil War, a mother with a young son is exposed as a counter-revolutionary spy. A group of Bolsheviks put her on trial and at the very beginning of the trial, an old Bolshevik demands that the sentence be severe, but just. After she confesses her crime, the court (an informal collective of Bolshevik soldiers) rules that she was seduced into enemy activity by her difficult social circumstances; she is therefore sentenced to be fully integrated into the new socialist collective, to be taught to write and read and to acquire a proper education, while her son, who is unwell, is to be given proper medical care. The surprised woman bursts out crying, unable to understand the court's benevolence, and the old Bolshevik nods: 'Yes, this is a severe, but just sentence!' No matter how manipulative such scenes were, no matter how far they were from the reality of 'revolutionary justice', they nonetheless bore witness to a new sense of justice; and as such, gave viewers new ethical standards against which reality could be measured.

Image and video hosting by TinyPic

Havel seems now to be blind to the fact that his own opposition to Communism was rendered possible by the utopian dimension generated and sustained by Communist regimes. So we get the tragi-comic indignity which is his recent essay in the New York Review of Books on 'Kosovo and the End of the Nation-State'. In it, he tries to say that the Nato bombing of Yugoslavia placed human rights above the rights of the state, that the Nato alliance's attack on the Federal Republic of Yugoslavia without a direct mandate from the UN was not an irresponsible act of aggression, or of disrespect for international law. It was, on the contrary, according to Havel, prompted by respect for the law, for a law that ranks higher than the law which protects the sovereignty of states. The alliance has acted out of respect for human rights, as both conscience and international treaties dictate.

Havel further invokes this 'higher law' when he claims that 'human rights, human freedoms . . . and human dignity have their deepest roots somewhere outside the perceptible world . . . while the state is a human creation, human beings are the creation of God.' He seems to be saying that Nato forces were allowed to violate international law because they acted as direct instruments of the 'higher law' of God - a clear-cut case of religious fundamentalism. Havel's statement is a good example of what Ulrich Beck, in an article in Die Süddeutsche Zeitung last April, called 'militaristic humanism' or even 'militaristic pacifism'. The problem with this approach is not that it is inherently contradictory, an Orwellian 'peace is war.' Nor is the Nato intervention best met with the pacifist-liberal argument that 'more bombs and killing never bring peace' (it goes without saying that this is wrong). It is not even enough to point out, as a Marxist would, that the targets of bombardment weren't chosen with moral considerations in mind, but were determined by geopolitical and economic interests. The main problem with Havel's argument is that intervention is presented as having been undertaken for the sake of the victims of hatred and violence - that is, justified by a depoliticised appeal to universal human rights.

A report by Steven Erlanger on the suffering of the Kosovo Albanians in a May edition of the New York Times was entitled 'In One Kosovo Woman, an Emblem of Suffering'. This woman is from the outset identified as a powerless victim of circumstance, deprived of political identity, reduced to bare suffering. As such, she is beyond political recrimination - an independent Kosovo is not on her agenda, she just wants the horror over:

Does she favour an independent Kosovo?

'You know, I don't care if it's this or that,' Meli said. 'I just want all this to end, and to
feel good again, to feel good in my place and my house with my friends and family.'

Her support for the Nato intervention is grounded in her wish for the horror to end:

She wants a settlement that brings foreigners here 'with some force behind them'. She is indifferent as to who the foreigners are.

She sympathises with all sides:

'There is tragedy enough for everyone,' she says. 'I feel sorry for the Serbs who've been bombed and died, and I feel sorry for my own people. But maybe now there will be a conclusion, a settlement for good. That would be great.'

Meli is the ideal subject-victim to whose aid Nato comes running: not a political subject with a clear agenda, but a subject of helpless suffering, someone who sympathises with all suffering sides in the conflict, caught in the madness of a local clash that can only be stopped by the intervention of a benevolent foreign power.

The ultimate paradox of the Nato bombing of Serbia is not the one that was regularly rehearsed by Western opponents of the war: that by an attempt to stop ethnic cleansing in Kosovo, Nato triggered cleansing on a larger scale and created the very humanitarian catastrophe it wanted to prevent. A deeper paradox involves the ideology of victimisation: when Nato intervened to protect Kosovar victims, it ensured at that same time that they would remain victims, inhabitants of a devastated country with a passive population - they were not encouraged to become an active politico-military force capable of defending itself. Here we have the basic paradox of victimisation: the Other to be protected is good insofar as it remains a victim (which is why we were bombarded with pictures of helpless Kosovar mothers, children and old people, telling moving stories of their suffering); the moment it no longer behaves as a victim, but wants to strike back on its own, it all of a sudden magically turns into a terrorist, fundamentalist, drug-trafficking Other. This ideology of global victimisation, the identification of the human subject as 'something that can be hurt', is the perfect fit for today's global capitalism, though most of the time it remains invisible to the public eye.

Havel praised the Nato bombing of Yugoslavia as the first case of a military intervention in a country with full sovereign power, undertaken not out of any specific economico-strategic interest but because that country was violating the elementary human rights of an ethnic group. To understand the falseness of this, compare the new moralism with the great emancipatory movements inspired by Gandhi and Martin Luther King. These were movements directed not against a specific group of people, but against concrete (racist, colonialist) institutionalised practices; they involved a positive, all-inclusive stance that, far from excluding the 'enemy' (whites, English colonisers), made an appeal to its moral sense and asked it to do something that would restore its own moral dignity. The predominant form of today's 'politically correct' moralism, on the other hand, is that of Nietzschean ressentiment and envy: it is the fake gesture of disavowed politics, the assuming of a 'moral', depoliticised position in order to make a stronger political case. This is a perverted version of Havel's 'power of the powerless': powerlessness can be manipulated as a stratagem in order to gain more power, in exactly the same way that today, in order for one's voice to gain authority, one has to legitimise oneself as being some kind of (potential or actual) victim of power.

The ultimate cause of this moralistic depoliticisation is the retreat of the Marxist historico-political project. A couple of decades ago, people were still discussing the political future of humanity - will capitalism prevail or will it be supplanted by Communism or another form of 'totalitarianism'? - while silently accepting that, somehow, social life would continue. Today, we can easily imagine the extinction of the human race, but it is impossible to imagine a radical change of the social system - even if life on earth disappears, capitalism will somehow remain intact. In this situation, disappointed Leftists, who are convinced that radical change of the existing liberal-democratic capitalist system is no longer possible, but who are unable to renounce their passionate attachment to global change, invest their excess of political energy in an abstract and excessively rigid moralising stance.

At a recent meeting of the leaders of the Western powers dedicated to the 'Third Way', the Italian Prime Minister Massimo d'Alema said that one should not be afraid of the word 'socialism'. Clinton and, following him, Blair and Schroeder, are supposed to have burst out laughing. This says much about the Third Way, which is 'problematic' not least because it exposes the absence of a Second Way. The idea of a Third Way emerged at the very moment when, at least in the West, all other alternatives, from old-style conservativism to radical social democracy, crumbled in the face of the triumphant onslaught of global capitalism and its notion of liberal democracy. The true message of the notion of the Third Way is that there is no Second Way, no alternative to global capitalism, so that, in a kind of mocking pseudo-Hegelian negation of negation, the Third Way brings us back to the first and only way. Global capitalism with a human face.

This, then, is Havel's tragedy: his authentic ethical stance has become a moralising idiom cynically appropriated by the knaves of capitalism. His heroic insistence on doing the impossible (opposing the seemingly invincible Communist regime) has ended up serving those who 'realistically' argue that any real change in today's world is impossible. This reversal is not a betrayal of his original ethical stance, but is inherent in it. The ultimate lesson of Havel's tragedy is thus a cruel, but inexorable one: the direct ethical foundation of politics sooner or later turns into its own comic caricature, adopting the very cynicism it originally opposed.

- 03:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.06.2007.


Image and video hosting by TinyPic

Splitska županija

U Splitsko-dalmatinskoj županiji odmara se oko 35.000 gostiju. Kako doznajemo u Turističkoj zajednici, to je oko dva posto više turista nego u istom razdoblju lani. Najpopunjenija mjesta su na Makarskoj rivijeri.


Prema podacima TZ-a, na dubrovačkom području je do 15. lipnja zabilježeno šest posto više dolazaka te smanjenje broja noćenja tri posto. Trenutačno u Dubrovniku boravi oko 16 tisuća gostiju.


U istarskim odredištima odmara se oko 85 tisuća gostiju. Kako doznajemo u TZ-u, to je oko tri posto više gostiju nego lani. U 2007. Istarski kampovi bilježe pet posto bolju popunjenost.


Prema riječima direktorice TZ-a Primorsko-goranske županije Gordane Medved, u 2007. na Kvarneru je zabilježen rast od čak 12 posto domaćih i stranih gostiju.

Image and video hosting by TinyPic


Strah je vjerojatno prvi osjećaj koji se javi kod većine ljudi pri spomenu ili pogledu na sliku morskog psa. Krvožedni, bezosjećajni ubojica, ljudožder koji jede sve na što naiđe na svom putu- to je slika koja se razvila u ljudskoj svijesti posljednjih desetljeća prvenstveno zahvaljujući filmskoj industriji. Počevši sa Spielbergovim filmom «Ralje», preko «Dubine» i zadnjeg Harlinova filma «Deep blue», takva slika o morskim psima se razvijala sve više i jače. Istina je kao i uvijek potpuno drugačija: od oko 370 vrsta morskih pasa danas poznatih, samo nekoliko ih se može svrstati u stereotip «Ralja». Većina morskih pasa je daleko od takve slike i to su uglavnom bezopasna morska bića različitih oblika, načina života i hranidbenih navika.

Na svu sreću izgleda da je slika o morskom monstrumu ograničena samo na «zapadnu civilizaciju» koja je i najviše pod utjecajem medija. Ostale civilizacije morske pse vide u posve drugačijem svijetlu. Tako npr. stanovnici otoka u Južnom Pacifiku morske pse u svojim religijama i mitologiji doživljavaju u raznim ulogama koje variraju od božanstva do duhova zaštitnika. U prastarim ceremonijama ovih otočkih naroda bila su poznata i ljudska žrtvovanja pred spomenicima ili oltarima posvećenim morskim psima.

Na Solomonskim otocima i danas postoji vjerovanje da morski psi žive u svetim špiljama koje su ispunjene posvećenim oltarima. U Vijetnamu pokraj napuštenih topovskih gnijezda i uništenih tenkova uz morske obale stoje i kameni hramovi posvećeni najvećoj živućoj ribi- kitopsini, Ca Ong, jer se vjeruje da ta vrsta morskog psa štiti ljude i čuva obalu.

Na Havajima je ubijanje morskih pasa zabranjeno jer se vjeruje da su ta bića u stvari reinkarnirani preci stanovnika tih otoka. Rođeni Havajci vjeruju da Kama-Hoa-Lii, kralj morskih pasa, živi u vodama Honolulu luke, dok kraljica morskih pasa, Oahu, živi uz dno istog područja. Legenda govori da se Kama-Hoa-Lii zaljubio u predivnu djevojku zvanu Kalei, koju je vidio dok je plivala. S obzirom da je kao kralj imao magične moći, pretvorio se u čovjeka i sa Kalei dobio sina kojeg su nazvali Nanaue. Rođenjem, Nanaue je na leđima imao madež u obliku usta morskog psa, pa je kralj dekretom odredio da se njegovom sinu ne daje mesa ni pod koju cijenu. Ipak ta zapovijed je bila narušena, čime se Nanaue, osjetivši meso, pretvorio u morskog psa, i u želji da zadovolji svoju novootkrivenu glad za mesom počeo napadati stanovnike otoka. Na kraju je ipak uhvaćen i ubijen, a tijelo mu je pokopano na dijelu zemlje koji se i dan danas zove Shark Hill (Brdo morskog psa).

Afrička plemena u morskim psima vide duhove koji ih mogu upozoriti na opasnost i time ih zaštititi. Ipak, ako im se ne oda potrebno poštovanje duhovi morskih pasa se preobraćuju iz dobrih u zle te donose nesreću. Afrička plemena, kao i Indijanci sjeverozapadnog Pacifika, i danas u svojim svetkovinama koriste obredne maske sa oblicima morskih pasa.

Kineski pomorci su dugo vjerovali da morski psi mogu osjetiti smrt na brodu te ih tako slijediti sve dok tijelo umrlog ne bi bilo bačeno u more. Poznato je da su tijekom devetnaestog stoljeća, mnoge kineske obitelji koje su se doselile u Kaliforniju potrošile znatne količine novca da bi umrle pripadnike obitelji transportirali u rodnu Kinu gdje bi ih pokopali. Pomorci koji su plovili tim brodovima kleli su se da su ih morski psi danima slijedili točno znajući što se nalazi na tim brodovima.

Nama u zapadnoj kulturi ovakva vjerovanja izgledaju zanimljiva i zabavna, a te kulture primitivne, ne razmišljajući da su naši pogledi i vjerovanja isto tako primitivna i puna praznovjerja. Pomorci iz Evrope su veoma često zabijali repove morskih pasa na bokove svojih brodova radi dobre sreće. Engleska riječ za morskog psa- «shark» također ima osnovu u starim i pogrešnim predrasudama. Tako se etimološki korijeni te riječi mogu naći u starogermanskoj riječi «shurke», što znači nasilnik, kao i u anglosaksonskoj «sceron»- sječi, kidati. Oni koje bolje poznaju engleski jezik sigurno su i upoznati sa složenicama izvedenim iz riječi shark kao što su «loan shark», «card shark» i «pool shark»- sve sa negativnim prizvukom. Danas, kao što smo i rekli, situacija nije ništa bolja, već bi se moglo reći da je i pogoršana. Utjecaj filmske industrije je doveo do toga da se morskih pasa boje svi, iako ih velika većina ljudi nikad neće vidjeti niti na ribarskim tržnicama, oderane i pripremljene za jelo, a kamoli uživo negdje u moru. (slika great white!)

Situacija u našoj državi ne razlikuje se od situacije u ostalimdržavama «zapadne civilizacije». Do skoro kraja pedesetih godina prošlog stoljeća u bivšoj državi isplaćivala se nagrada za ulovljene morske pse. 1956. godine to je na svu sreću ukinuto, ali razlog prestajanju isplaćivanja takve nagrade nije bila iznenadno razvijena svijest o pogubnosti takve odluke, već nešto mnogo prozaičnije- nedostatak novca u budžetu.

Danas, generacije ljudi koji su vidjeli «Ralje» sve morske pse doživljavaju kroz prizmu velike bijele psine: čudovišnog ljudoždera iz morskih dubina. Tako je i autor ovih redaka nebrojeno puta doživio da nekakva peraja koja siječe morsku površinu bude pripisana velikoj bijeloj psini. Zanimljivo je i to da taj morski pas prvi dan bude dug oko 1,5 metra, dok treći dan već naraste na dužinu od 5 metara. Na kraju se ispostavi da ne samo da nije bila riječ o velikoj bijeloj psini, nego se nije radilo ni o morskom psu uopće, već najčešće o tuni, bucnju ili dupinu. Ali kao što naš narod i kaže, a u slučaju morskih pasa se to veoma često može primijeniti: u strahu su velike oči.

Nažalost, posljedice takve percepcije nisu samo blage psihičke traume ili nove ribarske («lovačke») priče, već i nešto mnogo gore. U skladu sa raširenim mišljenjem da je svaki morski pas veći od jednog metra- velika bijela krvožedna psina, za koju vrijedi ona stara, donekle izmijenjena rečenica: «samo mrtav morski pas je dobar morski pas», svi morski psi, a naročito oni veliki, su stalno ugroženi. To se naročito odnosi na gorostasnu psinu, bezopasnog pripadnika svoje vrste, koja se hrani isključivo zooplanktonom, a u posljednjih se nekoliko godina često pojavljuje u Jadranu, a radi svoje veličine (i do 12 metara dužine) često je zamjenjuju sa velikom bijelom psinom. Poznat je slučaj organiziranja prave potjere sa automatskim oružjem u sjevernom Jadranu s ciljem da se ubije to «čudovište», što se na sreću nije desilo, pri čemu je i Vaš autor imao mali doprinos objašnjavanjem o kojoj je vrsti zapravo riječ.

Kad smo već kod velike bijele psine, o kojoj će biti više riječi u nekom od sljedećih nastavaka, za informaciju treba reći da ta je ta vrsta u našem dijelu Jadrana zadnji put zabilježena davne 1974. godine. To znači da se kod nas možete kupati bez ikakvih bojazni jer, s obzirom na teško stanje i ugroženost svih morskih pasa, naročito velikih, teško da će više u naš dio Jadrana zalutati jedan od već rijetkih primjeraka te vrste u svijetu.

O statusu morskih pasa, kako u svijetu, tako i kod nas nešto više u sljedećim nastavcima, a ovaj uvod bi završio sa iskazivanjem moje želje da će Vam ova rubrika približiti svijet tih divnih stvorenja i time barem donekle promijeniti pogrešno razvijenu sliku o, barem meni, najljepšim bićima mora a tako i cijelog našeg plavog planeta.

Image and video hosting by TinyPic

- 03:49 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 23.06.2007.

Zelenu granu s tugom žuta voća

Image and video hosting by TinyPic


Danas je to kasaba
podno Kozjaka
danju i noću
vrebaju samoubojice
u malim, nabrijanim

Tomislav Čadež

Sviđa mi se. Malo ljudskosti ne škodi.

odmak 23.06.2007. 13:51

Otpor, da, i mene je pridobio tom ljudskošću...hah, stavio sam Arcade Fire, počinje 'Intervention': velika, ogromna pjesma...
Tomica je izvrstan. U ovom isprepadanom, fake Zagrebu, gradu lažnih emocija i laži da išta osjećamo, netko pjeva otvoreno, bez poze, iskreno, ali s jasnom sviješću o prijetvornosti ambijenta u kojem se to pjesništvo zbiva; gledaj recimo što on radi:


Stari, moram te obavijestiti da sam kupio bormašinu.
Nikad mi nisi dao da baratam opasnim spravama. Ja sam držao šlauf-vagu, čistio šutu, asistirao primjedbama. Ti si bušio, mjerio, zidao, žbukao, postavljao pločice, brodski pod i parkete. Međutim, ja sam te uvijek pažljivo promatrao i sada, premda sam u gadnom zaostatku, brzo učim: za prvu sam sliku unakazio zid na tri mjesta, za drugu dvaput a otad uglavnom bušim otprve.

Naime, Čadež kao da razgovara s ocem prisno, naknadno, izgovarajući sve one riječi koje čovjeku padnu na pamet kad je već na stepenicama (mislim da je to kod Huxlleya, trepwerter ili kao nekako, te riječi koje nam na pamet padnu kad samo već na odlasku, kad je prekasno), ali, od te intimističke ispovijedi stvara ni manje ni više nego - oglas! Obaviještava oca da je usavršio ono što je od njega naučio, ali i nas da uglavnom buši otprve! Hoće kazati: imam ja jasnu svijest o ovom samoizlaganju, o tome da je u Zagrebu the full monty nepriličan i nerazumljiv čin, ali, neka, ako vas već treba prenaraziti, zgranuti i šokirati - nevjerojatno je da je u Zagrebu 2007. intimistička poezija zapravo preuzela nadrealistički program! - a pritom u isti mah i objasniti, učitnit ću to - kako ti Odmak kažeš: ljudskošću.
To je ujedno i indeks naše nehumanosti: našeg endemičnog, autohtnog agramerskog klajnbirgerskog pozerstva: govorio je kanonik Vramec za purgere, prije dva stoljeća i više, nemajuć puno hvastaju se! To je taj mentalitet: hohštaplerski.
Zato je ova poezija meni toliko iznenađujuća: napisati u Zagrebu vlastitom pokojnom ocu pjesmu koja priznaje:

Ja sam s dvanaest godina čvrsto odlučio
da ću postati pjesnik.

Ti jedini nikad nisi
poljuljao moje samopouzdanje.

pravo je čudo, socijalni presedan! Ta, zar nismo sve učinili da ga dekuražiramo!? Kaj bu on koji kurac pjesnik, kaj bi se ikaj drugo trebalo osim prodati još par tisuća kvadrata zemlje pod Sljemenom, koji kurac bi netko imao bilo kakvu drukčiju ambiciju u životu, pa bila ona i pjesništvo!? Ovaj grad treba uništiti, trebalo bi donijeti ogromnu lopatu i zatrpati ga zemljom Medvednice! Posljednje što čovjek može učiniti prije no što nas dobri anđeli unište, jest napistati par iskrenih, jednostavnih riječi bližnjima. I to je Tomica učinio.

NEMANJA 23.06.2007. 15:33

- 22:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Sailing to Byzantium

William Butler Yeats

THAT is no country for old men. The young
In one another's arms, birds in the trees
- Those dying generations - at their song,
The salmon-falls, the mackerel-crowded seas,
Fish, flesh, or fowl, commend all summer long
Whatever is begotten, born, and dies.
Caught in that sensual music all neglect
Monuments of unageing intellect.

An aged man is but a paltry thing,
A tattered coat upon a stick, unless
Soul clap its hands and sing, and louder sing
For every tatter in its mortal dress,
Nor is there singing school but studying
Monuments of its own magnificence;
And therefore I have sailed the seas and come
To the holy city of Byzantium.

O sages standing in God's holy fire
As in the gold mosaic of a wall,
Come from the holy fire, perne in a gyre,
And be the singing-masters of my soul.
Consume my heart away; sick with desire
And fastened to a dying animal
It knows not what it is; and gather me
Into the artifice of eternity.

Once out of nature I shall never take
My bodily form from any natural thing,
But such a form as Grecian goldsmiths make
Of hammered gold and gold enamelling
To keep a drowsy Emperor awake;
Or set upon a golden bough to sing
To lords and ladies of Byzantium
Of what is past, or passing, or to come.

Image and video hosting by TinyPic

Nemanja i ja odlučili smo otići na ljetivanje u Dalmaciju. Prihvatit će nas jedna cura koju smo upoznali preko bloga, a zove se Pavlinić Zrinka, odnosno zovu je tako, ahhaaa-hhaaaa. Nadamo se da će nam kuhati pašticadu jer nemanja i ja želiom lizati toč s prstiju i na taj način osjetiti niže oblike života, splesti se sa stvarnošću kioju nudi Dalmacija. Zrinka sad isto ima novaca nešto i ne mora više zirkati tko će što platiti. MI smo jedan solidan trojac, a ne kao oni moji frendovi jadnici koji nemaju posla i stalno me nekako pritajeno priglupo gledaju kao da bih im ga ja morao naći. Oduvijek sam se družio s totalnim jadnicima, sve dok nisam upoznao Nemanju, Zrinku i sebe. U sljedećem postu pisat ću o ljudima s kojima sam morao prolaziti neveselo kroz život sve do skoro 28 godine. Ajme, riga mi se kad samo pomislim na to, no moram preko rečenica izvršit egzorcizam na sebi, i izbaciti te muške i ženske jadnike iz sebe.

IZGNANIK 21.06.2007. 16:45

Ja sam odlučio kombinacijom close readinga i gematrije proučiti svaki Izgnanikov post do u slovo: molim da mi se odmah ubroji u metodološke i heurističke zasluge za oplemenjivanje povijesti teorije književnosti osebujno korištenje kliničkih opisa paranoje koje isprva preuzimam, a potom odmah ekstrahiram u obrazac koji se, za ljubav diskusije, simplificirano dade svesti na sljedeću postavku: umjetnik ne govori bez veze!; njegova je svaka riječ brižno i pažljivo izabrana; taj izbor je svijesan; sve nešto znači i, konzekventno, sve je sa svime u vezi. Dakle, da skratim, moj doprinos književnoteorijskoj povijesti jest nazor na čitanje kao na kontroliranu paranoju: mi se vladamo kao da smo paranoični, jer istražujemo svako slovo u potrazi za skrivenim značenjem, ali, mi smo svijesni i te naše paranoje, kao i mogućnosti da samim svojim činom upisujemo u tekst perspektivu koja uopće omogućuje tu posvemašnju povezanost! Tek je čin čitanja prošivni bod, onaj čin koji sve provodi kroz sve, vodeći od jednog do drugog!
U tom smislu mislim da je sada jasnije zašto samo Izgnanik i ja odlučili otići na ljetovanje u Dalmaciju. Tamo su pičke glupe i budući da u pedesetak dana sezone moraju brže-bolje pojebati sve što im se nudi, ne bi li pronašle nekog tko bi ih povukao 'gori', ili pak tko bi im priskrbio titulu jebačice ljeta, što je u Dalmaciji naročito na cijeni, jasno je kao dan nakon bure da nam svojim razgovorima neće ometati duhovne vježbe i intelektualni angažman svojstven jonskoj perspektivi: Duše mirišu u hladu! Hlad kao pretpostavka filozofiranja nešto je što nas je oduvijek i praktički i teorijski privlačilo, i to će nam, konačno, sada postati temom simpozija na prvom Braču, kamo se Izgnanik, Zrinka i ja selimo čim prodamo preostale primjerke Nepraktične žene na širem potezu Makarske rivijere. Jedva čekam da se onda Izgnani baci na ovo biografijsko samoizganavanje demona svoje prošlosti. Uh, to će biti štivo i pol. Nadam se jednako sočno kao pašticada koju ćemo polizati jedni drugima s prstiju.

NEMANJA 21.06.2007. 22:23

Da, ali hoćete li imati volje za duhovne vježbe nakon što vam rečene Dalmatinke iscijede i posljednju kap muške snage. Hoćete li se usuditi pomisliti na povlačenje u vlastitu nutrinu dok vas, kao rijetke kukce pribadačom, prikivaju pogledom, spremajući vam jednom rukom okrepu, a drugom bog zna što. Kako ćete svoj istančani sluh zaštiti od njihovih nazalnih, razvučenih vokala kojima će ustrajno remetiti vaš nedosegnuti mir. Ja bih dobro promislila prije nego bih se uputila u taj divlji kraj.

njetocka 22.06.2007. 23:09

Oh, ovo s pribadačom, pogledima i kukcima koji u Dalmaciji i nisu tako rijetki svidjelo mi se vrlo; zamišljam da je tako Nabokov postupao s leptirima. Ne boj se ti, Dalmatinke su posve bezopasne u autentičnom ambijentu: samo se gore, u Zagrebu, pomame i postanu zli gremlini. Doli su izvrsne cure, negdje do 23-24 godine, onda dobiju jače kukove i bokove, izgledaju kao vlastita none, nedajbože da rode pa se pretvore u bedevije, znaš kako to ide...Ali, dakle, u mladosti, nema boljeg odmora nego poharati Splitom na putu prema bračevima: Splićanke su lake žene, čak se ne bi moglo govoriti ni o lakoći prepuštanja koliko se one sebedarno predaju i nude užitku kontinentalaca: vjerojatno je riječ o nekom atavističkom zovu prirode: dolazak ljudi sa Sjevera, hladnih, bešćutnih jebača u užarinih je maritimnih kultura uvijek sijao paniku ali i potmulu radost i sladostrašće. Splićanke se ševe kao u nekom inverznom silovanju: one nam toliko govore DA, da je naprosto neugodno odbiti, a ne uzeti ih! Čudne pičke, te Splićanke. I sjajne su nakon seksa: čovjek se naprosto odmori uz tu lepršavu, pjenušavu i meketavu neobaveznu gori-doli e-a spikicu! Kao da razgovarate s nogometnim reprezentativcima Hrvatske o problemima s kojima se u životu susreću! Pravi odmor! Zato valjda ljudi toliko i hrle na obalu, poglavitu u Dalmaciju. Ne razumijem jedino zašto Izgnanik ima djevojku Dalmatinku. To je kao da nosiš drva u šumu! Jebati, pa on je jedini frajer koji u Veneciju ide s golubom na ramenu! Ja nikada nisam u Splitu naručio piće a da barem konobarica ne bi spustila pogled i ostala par trenutaka duže no što se od osoblja pristoji ili zahtjeva. Obožavam taj srdačan svijet Juga!

NEMANJA 23.06.2007. 15:02

U pravu si, hladni, bešćutni jebači sa sjevera dobrodošla su poslastica za ljetnih vrućina - kao nekakav živi sladoled koji, što ga više ližeš postaje sve veći i slasniji. Nije teško shvatiti prednost te lizalice pred prostim kornetom od vanilije. Ponajprije, kornet teško možeš zajašiti bez da ga u nepovrat skrhaš. Sa sjevernjakom nije tako. On će dječje povjerljivo svoj tuljac ustupiti za potrebe te drevne tjelovježbe jer zna da će ga paziti i maziti kako bi joj što duže potrajao. K tomu još, iako izvana hladan, jednom progutan, iznutra pali i žari, a poznato je da unutarnja temperatura poništava vanjsku. Kako onda da propuste takvu priliku, taj laki, nezasluženi plijen koji poput fatamorgane treperi na užarenom kamenu.

njetocka 23.06.2007. 16:01

Mi pak gledamo na tu istu stvar malo prozaičnije: nama je najvažnije malo ogrijati svoje promrzle kosti i samosvijest. Možeš zamisliti kako je čovjeku iz panonskih ili teutonskih šuma, kad iz magle izroni okupan azurnom jasnoćom Juga! Pa kad te još k tome ok(r)uže sve te brončane nimfe i slatke i slane sirene, čovjek olako smekša i srce i dušu, ali ne i kurac! On stoji ponosan kao klisurene. Kao posljednja skrutnuta zraka sunca Mediterana, koje je grijalo Hektora, koje je spržilo Ikara, koje je nadahnulo Ehnatona.
I zaista, možda nema ničeg ljepšeg pod suncem nebeskim od netom opaljenog nagog tijela preplanule, vatrene kćeri Juga, koje se još propinje i grči kao riba na suhom.
Uostalom, to je arhetipska ženska situacija:“A liberated woman,” said Karl Kraus, “is a fish that has fought its way ashore.”
Da, liberated woman, to je žena nakon što s nje ustane ratnik Sjevera!

NEMANJA 23.06.2007. 16:20

U Zagrebu Splićanka može potpunije slijediti svoj lovački nagon. Taj blagi kraj, to prirodno stanište divljači na koju je sezona uvijek otvorena svojim je izobiljem naprosto razjaruje. Pa ona mora samo pružiti ruku, i već će se neka ribica migoljiti pod njezinim prstima. Ali, ona je milosrdna. Malenima neće nauditi; njezina su lovina kapitalci, trofejni primjerci po kojima se ugodno valjati pred kaminom dok blaga svjetlost sipi sa visina.

njetocka 23.06.2007. 16:22

Divne li slike! Sva sam se naježila. U ženi oslobođena žena.

njetocka 23.06.2007. 16:31

Ne možeš zamisliti koliku zavist u gradovima Sjevera izaziva zapljenjena južnjačka divljakuša meke, smeđe puti štavljene maslinom, morem i burom, jezičava kao palucava vatra, prokleta i zvocava kao svi kotlovi i verige Podzemlja, pohotna, požudna, halapljiva i nezasitna kao glad i kuga i Pop i Grof i svi jahači Apokalipse zajedno, plavokosa i plavokoka kao more i nebo Otranta, utrobe tvrde kao džon vojničke čizme a srca meka kao kad mlijeko plave bajke sasnem.

NEMANJA 23.06.2007. 16:41

Nemanja, nektarom koji ti se cijedi s usana mogao bi omamiti i samu Artemidu, gospodaricu zvijeri i sestru Apolonovu, djevicu koja je od Zeusa izmolila nečuveni dar, da je oslobodi od žudnje za muškarcem.

njetocka 23.06.2007. 16:54

Image and video hosting by TinyPic

A ne bi bilo loše ni ovako:

William Butler Yeats

Leda i Labud

Udar niotkuda; još tuku ta veličajna krila
Nad djevojkom koja posrće, bedra miluju njezina
Mrežice tamnih opni, njen potiljak grabi njegova kljuna sila,
Prsa on naliježe na nemoć poprsja njezina.

Mogu li odgurati ti prestrašeni prsti mali
Tu pernatu divotu od bedara koja popuštaju?
I što može tijelo polegnuto bijeloj navali
Nego osjećati tuđe srce pri otkucaju?

Drhtaj tih slabina začinje sjemenom
Srušeni zid, krov, kulu i plamenje
I Agamemnona mrtva.
Tako uhvaćena,
Tako svladana krvlju zračnom nečovječnom,
Da li je uz njegovu moć primila i njegovo znanje
Prije nego je iz ravnodušna kljuna ispuštena.

njetocka 23.06.2007. 17:13

Image and video hosting by TinyPic

Mogao bih ja nju omamiti zamamnim nektarom koji bi mi iscijedila pa i Ona, sama Artemida, da nema svih tih vretenastih, vidrastih, vlažnih i malinkoličnih vestalki.

NEMANJA 23.06.2007. 17:18

- 21:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #


Image and video hosting by TinyPic


Nas dvojica na autocesti Karlovac-Zagreb. Idemo na posao, u plavoj mazdi. Ja vozim a ti si uz mene. Pričamo o prometu, onako, usput. «Uvijek moraš zamisliti da je ispred tebe zid», kažeš. Promiču sa strane krošnje topola, brzo, kao raznobojne četke u autopraonici. Pretječem kamion s poderanom, sivom ceradom, potom jednog nesigurnog mađara i jednog sporog bosanca. Pogledam svoju nadlanicu na volanu i vidim tvoju, prepletenu žilama, koščatu i mušku, snimljenu sa zadnje klupe plavog fićeka. U ruci je cigareta. Ja sam malen i nestrpljiv. Mama pravi sendvič od mortadele. Štipnem sestru jer je zašla u moj teritorij. Šutam je nogom. Podvikneš. Meni srce lupa. Ne vidim ti lice. Leptir staklo usisava dim, pustio sam bradu, ista je kao tvoja. Ona me nagovorila. Imamo sina. Ni njega nisi upoznao. Pokazat ću ti fotku. Sve dok ne parkiram, u sjeni Vjesnikova nebodera, razmišljam gdje sam je zaturio. Nema je. Kapi na vjetrobranu, prastara kaseta Novih Fosila. Slušam je, iz sentimentalnog inata, već mjesec dana. Ugasim motor, dođe tišina i ja se, stari, ne želim niti pomaknuti jer se bojim da ćeš odjuriti, u svom plavom fićeku, i da se više nikad nećeš vratiti.

- 01:02 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 22.06.2007.

La inseguridad vencerá

Antiprekaritarni aktivizam i Mayday parade

Image and video hosting by TinyPic

Prijevod: Boris Buden

Gerald Raunig

"We are the precarious, the flexible, the temporary, the mobile. We’re the people that live on a tightrope, in a precarious balance, we’re the restructured and outsourced, those who lack a stable job, and those who are overexploited; those who pay a mortgage or a rent that strangles us. We’re forced to buy and sell our ability to love and care. We’re just like you: contortionists of flexibility."
("Mayday, Mayday! Les precŕries i precaris es rebel.len",
Manifiesto convocatoria Barcelona EuroMayDay 004)[1]

Jedan australijski turist koji je uložio svoju ušteđevinu u jednogodišnje putovanje oko svijeta ispričao mi je u jednom baru u Barceloni kako je bio u Indiji upravo u vrijeme kad se u Mumbaiu održavao Social forum i kako je sada došao u pravom trenutku da to ponovo doživi u Barceloni. „Nije li veličanstveno kako se danas po čitavom svijetu šire ideje mira i razumijevanja,“ zaključio je.
Time je, prije nego je uopće otvoren, već postignut jedan od najvažnijih ciljeva „Foruma 2004“ u Berceloni (u vrijeme priprema nosio je šarolikije ime „Universal Forum of cultures“): PR-tehničko nadovezivanje na uspješne socijalne forume za kritiku globalizacije i to ne samo u Porto Alegru i Mumbaiu nego i na evropskoj razini u Firenci i Parizu. Ovaj švindl s etiketama poduprt je jednim nepreglednim programom koji je obuhvatio cijelo ljeto, jednako takvim nastupom prominentih imena kao i onom pojmovnom trijadom koja zvuči kao the-best-of neoliberalne verzije slogana socijalnih pokreta: „kulturna raznolikost“, „održivost“, „mir“. Dakako, iza ove zvučne konceptualne fasade skrivene su male kvake: kulturna raznolikost zbiva se uglavnom na reprezentativnoj razini kulturnog spektakla dok se u neposrednom kontekstu Foruma istodobno gotovo zatire raznolikost lokalnih autonomnih i squaterskih akcija u Barceloni; održivost se sastoji u tome da se u jednom ogromnom građevinskom poduhvatu čitava gradska četvrt, uz protjerivanje tisuća ljudi koji ondje stanuju, sistematski gentrificira; a mir se uzdiže pod zastavom sponzora koji do svojih profita dolaze između ostalog i unapređivanjem vojnih tehnologija. Dok socijalni forumi predstavljaju prekarne pokušaje da se jedan drugačiji svijet učini više no mogućim, forum u Barceloni ostaje pokušaj da se suvremena realnost diferencijalnog kapitalizma lažno prikaže kao velika pripovijest o uspješnom suživotu različitih kultura.
Upravo u Barceloni postoji međutim jedna protujavnost koja nije spremna prihvatiti ovo neoliberalno prisvajanje urbanog i diskurzivnog prostora bez pogovora.[2] U neposrednom okružju Foruma, njegovi protivnici pozvali su prominentne ikone globalnog pokreta kao što su Antonio Negri i Naomi Klein, koji su inače odbili sudjelovati na Forumu, da zajedno s aktivistima tematiziraju različite kontrastrategije kako u lokalnom tako i u globalnom okviru.[3] Prije, na rubovima, kao i s onu stranu same priredbe odigrali su se mnogi susreti- umrežavanja posvećeni opđim taktičko-političkim pitanjima. No, više od svega jednoj priredbi uspjelo je postati vrhuncem lokalnih protesta protiv Foruma. Riječ je o priredbi koja je te proteste povezala s općenitijom temom prekarizacije rada i života: oslanjajući se na uspješnu May Day paradu u Milanu[4] aktivisti u Barceloni obnovili su praksu radikalne prvomajske demonstracije i orgnizirali veliku May Day paradu protiv prekarizacije života.

We’re the precarious – the hidden face of Forum 2004“

Forum je na plakatima i na džinovskom demo-transparentu označen kao „fascismo postmoderno“. U pojmovnom smislu to je možda na jedan problematičan način prebacilo cilj. Ipak, zadaća te formulacije je bila da, svakako ne bez temeljitijeg promišljanja[5], ukaže na totalitarne aspekte diferencijalnog kapitalizma. „Prekarni“ fungiraju u tom kontekstu kao kreativnost koja je učinjena nevidljivom, ne samo u sjeni Foruma u Barceloni, nego i u određenom biopolitičkom postavu u kojem sveopća nesigurnost, i povrh sfere rada, sve više zahvaća sva područja života. Dok u čitavoj Evropi na 1. Maj socijaldemokracija i sindikati egzerciraju svoje rituale i obavljajući en passant svoju ciničnu propagandu „pune zaposlenosti“, dok s druge strane zelene partije pokušavaju s „danom nezaposlenih“ 30. aprila ostvariti u tom pogledu dihotomnu protutezu, realnost rada i nezaposlenosti odavno je već otišla mnogo dalje; u jedan svijet u kojem ne samo da rad i nezaposlenost u nebrojenim međuoblicima sve više postaju difuzni i kao takvi nestaju, nego u kojem se i oblici i strategije otpora moraju iznova iznaći.

Reclaim the Walls!

Gotovo deset tisuća demonstranata prošlo je uvečer 1.maja 2004. od centralnog Sveučilišnog trga kroz City sve do plaže Barceloneta: Sans-Papiers i migranti, autonomi, politički aktivisti lijevih i lijevo radikalnih sindikata i stranaka, umjetnički aktivisti, prekarni i kognitivni radnici svih vrsta koji se upravo navikavaju da sami sebe nazivaju „precari@s“. Poput jedne ubrzane varijante prakse Reclaim the Streets valjala se masa plešući, skandirajući i maljajući bojama kroz središte Barcelone. Ta je masa – kao što je ustvrdila bulevarska štampa – ostavila pustoš za sobom. Pritom nije riječ o uobičajenim antiglobalističkim ritualima suspenzije unutrašnjih zapreka i prekoračenja svih granica, kao primjerice u razbijanju izloga banaka – i to se je znalo dogoditi u Barceloni, ali samo kao rubni fenomen – odnosno u sukobima između militantnih demosntranata i policije.[6] Zaposjedanje ulice dogodilo se ovdje prije svega kao restrukturiranje miješanog tkiva tjelesa i znakovlja na terenu na kojem razlika između akcije i reprezentacije potpuno nestaje.[7]
U brzini koja je doslovno oduzimala dah pretvarale su se ulice kojima je prolazila kolona u obojene zone. Pod zaštitom demonstracije grad je potopljen u more znakovlja: šablonski grafiti, političke parole, plakati, naljepnice, website-adrese, zapisi na bijelim prugama zebri, kontekstualizirajući murali, koje su tu i tamo komentirale performativne akcije. Širenje kreativnosti, difuzija umjetničkog u društvo kognitivnog kapitalizma, još jednom je uzvratila udarac: Kao što logoi i displays korporacijskog kapitalizma, koji središta gradova diferencirano ujednaćuju, svoj nastanak zahvaljuju kreativnosti mnoštva kognitivnih radnika, tako se sada ta – usavršena radom – kreativnost kao protivnička sila rasula po logoima i displayima urbanih konzum-zona: po izlozima, po city-lights, rolling boards i led-screens, kao i po zidovima, zgradama i kolovozima.
Ovo prebojavanje urbanih displaya, koje će uostalom još danima nakon toga snažno obilježiti sliku grada, ni po svojoj formi ni po svom sadržaju nije podsjećalo na uobičajenu političku propagandu starog stila. Kao uopćavanje street arta sprayersa i taggersa zavladala je jedna mješavina adbustinga, cultural jamminga i političke propagande koja se predstavlja kao suvremena. Ondje gdje su tradicionalne lijevoradikalne partije ranije uniformno vukle sa sobom svoje slogane, pojavile su se sada, izmedju ostaloga, i naputci s adresama websitova.

„Precariousness is what we live, flexicurity is what we want“

Paralelno s raznolikošću oblika znakovlja u oči je upadala nejasnoća i proturječnost značenja ključnog pojma „prekarnosti“. Tako na primjer mayday formulaciju „capitalisme és precariat“ valja razumjeti kao analitičko i ambivalentno uvođenje pojma prekarnosti kao određenja suvremenog kapitalističkog oblika društva. Nasuprot drugim – jednoznačnijim – formulacijama kao što je „Contra el sistema i la precarietat“ ambivalentni pojam prekarnosti upućuje ujedno na izvanjski uzrokovanu nesigurnost koja je zahvatila sva područja rada i života kao i na mogućnost iznalaska novih oblika otpora odnosno šansu novog formiranja u vidu „prekariata“, „kognitariata“, „afektariata“. Rječima talijanskog medijskog aktiviste i teoretičara Bifa: „Samoorganizacija kognitivnog rada je jedini način da se prekorači psihopatska suvremenost.“[8]
Kada mi dakle – kao što je to formulirano u Mayday-manifestu – „živimo prekarnost“, valja nam na temelju tog iskustva zahtjevati „flexicurity“: sigurnosti i prava upravo ondje gdje vlada fleksibilnost i nesigurnost. I kao sto se izvanjski urzrokovana i samouzrokovana prekarizacija medjusobno mnogostruko isprepliću, upravo se ona praksa otpora pokazuje adekvatnom, koja polazi i manevrira s tog nesigurnog terena. Zato je pored ulaznih vrata jednog osiguravajućeg društva u okviru mayday parade dodat ispravak: „La inseguridad vencerá“.

[iz: UND-Magazin, Juli 2004:]


[2] usp.
[3] usp. također Gerald Raunig, Die doppelte Kritik der parrhesia,
[4] May Day parada „izmišljena“ je u Milanu 2004. i upriličena kao Euro Mayday u Barceloni i Milanu – s replikama navodno u južnoj Italiji i Dublinu. Pored brzog širenja ideje uvjerljivo je djelovao prije svega pokušaj organizacije i mobilizacije bez obzira na geografske i jezične distance. Usprkos unutarljevičarskih sporova do kojih je i ovdje dolazilo, uspješno je napravljena zajednička Website Također je uspjelo – do stanovitog stupnja – kolektivno uređivanje Mayday novina koja se pojavila u dvije verzije, talijanskoj i španjolsko/katalonskoj verziji.
[5] usp. s tim u vezi razmišljanja filozofa Santiago López Petita objavljena u časopisu "Forum 2004: el fascismo postmoderno", izdanom zu Mayday-Paradu u Barceloni i Madridu.
[6] Tek nakon službenog okončanja demonstracija došlo je, pri pokušaju da se zauzme jedan napušteni policijski revir, do sukoba i hapšenja. Za vrijeme same demonstracije pocija je, ako izuzmemo konstantno kruženje helikoptera, bila gotovo neprimjetna.
[7] Usp. Maurizio Lazzarato, Kampf, Ereignis, Medien, u: Gerald Raunig (Hg.), Bildräume und Raumbilder. Repräsentationskritik in Film und Aktivismus, Beč 2004, str. 175-184.
[8] Franco Berardi Bifo, Was heißt Autonomie heute? Rekombinantes Kapital und das Kognitariat, u: Gerald Raunig (Hg.), Bildräume und Raumbilder. Repräsentationskritik in Film und Aktivismus, Beč 2004, str. 33.

Image and video hosting by TinyPic

Desire to Own

Property Issue around Creative Industries

Branka Ćurčić

Today, one of the things that creative industries are based upon is the “exploitation” of Intellectual Property (IP), with the declared aim of “achieving its full economic potential.” At its origins – the web site of the British government's Department of Culture, Media and Sports – this statement is followed by a definition of the creative industries stating: We define the creative industries as those industries which have their origin in individual creativity, skill and talent and which have a potential for wealth and job creation through the generation and exploitation of Intellectual Property.

Concept of Property Throughout History

Concepts of property through history have been diverse. Some thinkers regarded the right to property as the fundamental premise for being truly a person: “The rationale of property is to be found not in the satisfaction of needs but in the supersession of the pure subjectivity of personality” (Hegel). This concept is more about “owning yourself” than what is usually regarded as property. In a similar vein, John Locke considered that man is “master of himself, and proprietor of his own person, and the actions or labor of it.”[1] According to Isabell Lorey, “at the beginning of the modern era, property acquired a supposed 'anthropological meaning' for both the bourgeois man, and a prerequisite for his formal freedom as a citizen, as well as for the worker, who owns his own labor power and must sell it, freely, as wage labor.”[2] Property over his/her own labor and body further opens a much more complex discussion regarding historical reasons and processes which have led to self-governmentality and, ultimately, to self-precarization.
According to Karl Marx, property or “property relations” are fundamental social relations in which the relations between people are expressed in the relations between people and things. Thus the existence of property alienates people from social relations and puts them into relations with objects. The ownership of property constitutes a social relation so that ownership affects the lives of other people. So, for example, a laborer in capitalism is the owner of their own capacity to work, but when they sell it on a day to day basis, it becomes the property of a capitalist who obtains the right to use it, and the right to profit[3] from it. To own the means of production[4] is the most important social relation, since it gives to the class owning the means of production, exclusive control over the labor process, and thereby the power they have over all laborers.[5] Therefore, according to this concept, property has been closely linked to the processes of the division of labor and the unequal distribution of its products.
Today we see the convergence of social and economic relations, where social relations turn into economic relations and economic relations into social ones. Capitalist production is identified with the body, with society, with life, and becomes an affective economy in which communication generates value (and surplus of value!), so that its role becomes crucial.[6]
With a variation on Proudhon's exclamation “Property is theft!”, McKenzie Wark twists it into “theft is property!”, continuing that “property is abstract theft, a theft of nature itself.”[7] According to Wark, property is not a natural right, it is the result of a history. To make something into property has two meanings: first, to exclude, to take something out of the continuum, mark it and enclose it, to represent it as something final; second, to make something into property means to enclose it by means of its own representation as an excluded, final object in relation to the subject that owns it. The “evolution” of property through history could be presented thus: land is the first format of property accompanied by the privatization of the land, a land enclosure. Capital is the second format of property accompanied by the privatization of production resources and material. Information became a commodity, a new format of property accompanied by privatization, an enclosure of the means of the production, accumulation and distribution of information. Wark believes that each of these privatizations results in the specific class relationships led by class interests (class here appears as an exaggerated definition): pastoralists-peasants, capitalists-workers and vectorialists-hackers. All of these “classes” are fighting for the ability to extract as much surplus value as possible from productivity as a whole for their own benefit.


As seen here, the process of privatization relates in many instances to the issue of property. It would be interesting to examine bonds created between the creative industries and property issue in different contexts – of West and of East, Post-communist Europe, and especially in terms of their mutual relationship. Together with economic and political transitions in former communist countries, cultural production also moved “from real socialism to post-modern capitalism”,[8] where the struggle for distribution, appropriation and property rights is taking place together with the production of new “capitalist souls”[9] – nouvelle private owners. According to Boris Groys, in communist times the abolition of private property meant a radical break with the (bourgeois) past, leading towards artistic and political freedom. He continues that the re-introduction of private property thus represents a prerequisite for putting an end to the communist experiment. In the communist countries, cultural production was instrumentalized by bureaucratic and not by economic interests. Most of the socialist governments have viewed copyright and Intellectual Property regulations as a support mechanism for artists instead of a legal right. The reality of the copyright systems in the Eastern European communist states was deeply entangled with censorship and state control of culture. It was a centralized, state stimulated creativity based on party interests, strictly controlled in order to protect pure ideological interests.

To the “Developing” Countries

The latest European Union enlargement process, which took place in 2004, also expressed a certain economic interest of “old” Europe in the acceding countries of Central and Eastern Europe. Since then, those ten “new” EU countries, together with candidate countries to a certain extent, are experiencing a process of regulation, “normalization” and accommodation to common European values. At first glance, Intellectual Property and copyright regulations represent just a marginal part of this normalization, but lately it appears that those regulations are playing a more and more important role within this process.
First-world countries and transnational bodies express quite a lot of economic interest in the third-world countries – they are practicing global commodification without any real interest in cultural matters and subjectivities in those countries. According to M. Wark, developing countries are usually forced to privatise their shares in communications, education and culture, and to employ more and more strict legal forms of Intellectual Property protections in order to secure the highest possible accumulation of surplus value. It is one part of a new strategy of “market stabilization”[10] that has been employed when nation-state based activities were no longer able to achieve this. The choices that have been put in front of the developing countries are not really choices: after they lose their sovereignty, these countries become resources for the global production of means, whereby as much profit as possible is extracted from this process. These countries are giving up their ability to socialize part of that value as a precondition for joining the new global system.[11] These “choices” sometimes seem to be part of the “normalization” process, and they very often appear to be the result of a purely economic interest in many cases. “Market stabilization” in the developing countries is a process that is usually well traded, in the sense that the interests of those who are stabilizing are, first of all, well respected. In some cases, however, this kind of “trade” is accompanied by what could be regarded as “blackmail”, or at least a more explicit way of justifying a certain country's exclusion from the “new global system”. According to Cindy Cohn, one of the legal directors of Electronic Frontier Foundation, in the case of United States' trade position and its relation to the developing countries, this could go so far that developing countries could be forced to apply some laws that would not benefit them at all. In C. Cohn's view, this strategy is never direct and transparent, but it could be summarized thus: unless you pass this law and unless you sign this agreement, we're not going to trade agriculture with you or we're not going to trade textiles with you![12]

IP Law Enforcement in Eastern Europe

More recently there has been a trend toward flexibility in the legal part of the implementation of Intellectual Property law. The implementation of and respect for IP laws is a very important issue when it comes to the creative industries, and this is orchestrated from many different levels: global (mostly meaning the USA), EU, local and regional levels. In this sense, it has almost become a habit to blame the US administration for giving generous support to the IP industry, but in fact it has had substantial help from Japan and the EU since the 1980s. Still, the EU has an advantage in certain cases, such as in the case of the enforcement of copyright laws for computer software since 1991. Since then, we have heard about many things: one of them at the European level is "The Intellectual Property Rights Enforcement Directive". “Its basic schema is to collect the hardest investigative mechanisms from the different countries in Europe and integrate them and then impose that standard on every EU jurisdiction. This arsenal includes, for example, a British legal instrument allowing raids on private or commercial premises, the seizure of documentation and materials on the pretext that they are evidence which may be destroyed. This means that the copyright industry can come to your door with the police to raid your place. Another element is called the 'Minerva Order' that allows the copyright owner to freeze bank accounts of people that they allege to be copyright infringers.”[13]
The issue is quite complex: enforcement pressure emanates both from the EU and the US and from international organizations. Enforcing IP laws involves and, in a certain way, connects: political leaders, intelligence services, trade representative bodies, customs authorities, police, and international IP protection organizations, which are forming a kind of axis, which very rigorously upholds IP laws and, ultimately, also creative industries' interests at global, regional and local levels. All of this is done by monitoring and controlling the implementation of IP laws at national levels. The EU and the US administration are putting substantial pressure especially on Eastern European countries, specifically because piracy is known to have been an important basis of production in these countries in the last decade. The music and audio-visual industries target the pirate economy at the level of production (optical disk manufacturing plants), import/export (thus the pressure on customs authorities) and street level activity (markets, internet cafes, etc).[14]
There have been many meetings and declarations about IP law regulations adopted in the last few years at global and European Union levels. One interesting action took place just before the EU enlargement in 2004. Alan Toner has said that the copyright industry has claimed that some Eastern European countries have an economic interest in copyright infringement – there is a fairly significant unauthorized CD and DVD production in Bulgaria and Poland – and these countries do not have the will to enforce IP laws that will be damaging to them economically. They were rushing the directive through, so that it would be finished by the accession time. Eastern European states had no opportunity to participate in its design or drafting. “The directive covers the enforcement within the EU, whereas a new regulation is operative from the 1st of July. It has reproduced the regime at the borders of the expanded EU and gives customs authorities greater powers to seize goods and basically act on their own initiative.”[15] Other recently held meetings were "The Eastern Europe and Central Asia Regional Congress on Combating Counterfeiting and Piracy" in Bucharest and the "Subgroup on Intellectual Property Theft within the Southern European Cooperative Initiative", which is dedicated to the creation of regional organizations designed to foster cross-border cooperation and continuity in fighting piracy. The very last one, "European Union Copyright Directive", realized this autumn, is intended to undertake a revision of IP law implementation in European Union countries, and also to be an evaluation review of the Directive, i.e. an evaluation of whether or not has it achieved its policy objectives.
Among all of these regulations of Intellectual Property and cultural production, one could ask what is actually the position of cultural producers. It is very clear that the implementation of IP laws is of great benefit for the entertainment industry, which is assisted by mechanisms for monitoring possible infringements of its rights. This monitoring process usually means employing many resources, which are generally not available to individual creators. In the general picture, cultural producers have always been used as an alibi, as the usual neo-liberal rhetoric is that those laws are here to protect them. According to George N. Dafermos, the object of IP law today is the regulation of immaterial labor and the control of the production process. He continues that “the imaginary of Intellectual Property law, first and foremost, is designed to control people through control of the production process, regardless of whether this production takes place within the factory or outside it.”[16]

Taking over the Western European Mode

Back to Eastern Europe where “the marketplace had long ago been eliminated and the primacy of politics was pervasive. Thus for the east the marketplace represented utopia.”[17] That could be the reason why cultural producers placed their faith in a marketplace of a Western character and maybe why this specific cultural production is unquestionably and uncritically taking over models of market-based production from the West. Also, there is a practice of applying PPP (public-private-partnership) funding strategies, which has often been employed in the EU, where new cultural institutions are created through a partnership between public and private spheres. This was the case, for example, with a recent urban development in Budapest – the cultural complex of the Ludwig Museum, the National Theater and the Philharmonic, called Palace of Arts. It is a huge project of three buildings spreading over 10.000 square metres, in which around 132 million Euro has been invested through PPP – the Hungarian Ministry for Cultural Heritage, including the Hungarian government and private sector's investments. It is clearly stressed that this cultural complex is intended to represent a significant “resource for the cultural and economic life of Hungary”, which should be in complete harmony with the “European values” themselves. It is quite similar to what has been employed and practiced in other EU countries: huge investments in building cultural complexes such as the Museum Quarter in Vienna or Forum in Barcelona, which significantly influence the commercialization of art and culture, both locally and more globally. Although Adorno and Horkheimer's essay on “The Culture Industry: Enlightenment as Mass Deception” only partly applies today, a significant observation is relevant here: “The decorative industrial management buildings and exhibition centres in authoritarian countries are much the same as anywhere else... It is alleged that because millions participate in it, certain reproduction processes are necessary that inevitably require identical needs in innumerable places to be satisfied with identical goods... Furthermore, it is claimed that standards were based in the first place on consumers' needs, and for that reason were accepted with so little resistance.”[18]

Individual Producers and Licenses Covering Their Own Work
Cultural producers own only a small part of the Intellectual Property of their work, and again and again they find themselves in a position where their rights have been derogated. They are faced with diminished rights over property (or what meanwhile has the status of property). In the incredibly harsh conditions of work described above, there is a belief that there are still different positions from which to act and to obstruct power structures, and also to influence a change of the very definition of property representation, instead of uncritically taking over existing property based models. The point is that cultural producers should be in position to make a difference. On the other hand, they are actually interested in ownership of the property of information. Every small profit that a cultural producer derives from a privatization of information is obstructed by the constant accumulation of tools of production, which are in the hands of proprietors. According to M. Wark, the privatisation of information is not in the interest of cultural producers. For a short period, some forms of property could secure a certain temporary autonomy for them, but not in the long run. This kind of “temporary autonomy” has influenced the appearance of many different “open and 'free' licenses”, which actually have respect for IP laws and they are based on a “tin” regime of Intellectual Property. Cultural producers are questioning the scale of property, but not property itself. It is not really an obstruction of the law or a “system of domination”. There are many producers who have faith in the legal framework and public policies of Intellectual Property as a neutral arbiter that could lead to some order, which should be of interest for all of them at once. This is clearly a semi-reformist position. “But it becomes clear that both law and public policies have been coopted by proprietary interests, which are a mockery of the constructive good will of those who are fighting for open licenses.”[19]
In contrast to the developed countries of Western Europe, the connection between IP regulations and cultural production with the direct aim of profit accumulation is not so visible in the countries of Eastern Europe such as Serbia. Although it may appear that these processes do not exist, they are just not so obvious, since IP laws are new and only partially implemented (depending on the circumstances and the interests they protect), and the institutions that are supposed to implement them are only in their infancy. Moving from IP regulations as an occasional reward in the past to the current situation of shifting them to the side, it seems that the period of piracy has brought more significant economic benefits to these countries than IP regulations do today.
There have been, for example, many initiatives to localize the Creative Commons (CC) license in Eastern Europe and adapt it to local legal systems. The question is, what happens if the law that CC is being adapted to is not frequently put into practice? What it stands for, perhaps, is a desire to attain the system that would enable culture producers to finally own their work, not really outside of IP regulations but alongside them; not really outside of piracy itself and the bureaucratized/economized market, even if the category of ownership here could present an opportunity to accumulate her/his own private symbolic capital, if not real capital. In her essay “Governmentality and Self-Precarization” Isabell Lorey elaborates, in a much broader sense, the position of the culture producers and their belief that they themselves can arrange their working conditions “relatively freely and autonomously”. Although her essay deals with a specific field more closely related to self-chosen and self-determined working and living conditions, she openly argues that many alternative living and working styles “have become increasingly more economically utilizable in recent years because they favor the flexibility that labor market demands”[20]. She also maintains that the practices of social movements in the last few decades were not only fighting against normalization, but were also a part of the transformation toward a neoliberal form of governmentality. Further, she argues that “the following is concerned not with the questions, 'When did I really decide freely?' or 'When do I act autonomously?' but it's concerned instead with the ways in which ideas of autonomy and freedom are constitutively connected with hegemonic modes of subjectivation in Western capitalist societies.”[21]
In the very specific conditions of creating and working described here, restricted by draconian rules on the one hand and by a kind of self-regulation and self-control on the other, the real question is what would be a realistic space for acting, creating and living for these cultural producers today. Concluding with Brian Holmes' description of their position, what he called “the flexible personality”, which “represents a contemporary form of governmentality, an internalized and culturalized pattern of 'soft' coercion, which nonetheless can be directly correlated to the hard data of labor conditions, bureaucratic and police practices, border regimes and military interventions”,[22] it is important to stress that this position “is not a destiny.”[23] There is a call saying that it is worth experimenting with different forms of critical knowledge, political autonomy and democratic dissent.


[1] See reference to John Locke in: Lorey, Isabell (2006). "Governmentality and Self-Precarization: On the Normalization of Cultural Producers". In Capital (It Fails Us Now), Critical Readers in Visual Cultures # 7, OE & b_books. (
[2] Ibid.
[5] Marx, Karl. "Preface to Critique of Political Economy".
[6] Negri, Antonio, & Hardt, Michael (2000). Empire. Harvard University Press.
[7] Wark, McKenzie (2004). A Hacker Manifesto. Harvard University Press; Wark, McKenzie (2006). Hakerski manifest. Zagreb: Multimedijalni Institut.
[8] Groys, Boris (2005). "Privatisations, or The Artificial Paradises of Post-Communism". In Privatisation, Contemporary Art from Eastern Europe (The Post-Communist Condition). Revolver.
[9] Ibid.
[10] Wark, 2004, op. cit.
[11] Ibid.
[12] "Struggle for Preservation of Basic Internet Values, an interview with Cindy Cohn". In divanik, Conversations and Interviews About Media Art, Culture and Society (2004). Novi Sad:
[13] "Creative Commoners and the Dystopia of Control, an interview with Alan Toner" (2004). Published in the reader Trans_European Picnic: The Art and Media of Accession. series of
[14] From the research in progress about Intellectual Property law enforcement by Alan Toner, 2006.
[15] "Creative Commoners and the Dystopia of Control, an interview with Alan Toner", op. cit.
[16] Dafermos, George N. (2005). "Five Theses on Informational-Cognitive Capitalism".
[17] Groys, 2005, op. cit.
[18] Horkheimer, Max, & Adorno, Theodor W. (1995). The Culture Industry: Enlightment as Mass Deception. In The Dialectic of Enlightenment. New York: Continuum.
[19] Wark, 2004, op. cit.
[20] Lorey, 2006, op. cit.
[21] Ibid.
[22] Holmes, Brian (2001) "The Flexible Personality: For a New Cultural Critique". In Brian Holmes, Hieroglyphs of the Future. Zagreb: What, How and for Whom? and Arkzin. (
[23] Ibid.

- 22:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #



Uzorak Čadežove poezije imate u novom broju "Sućutnika". Enjoy!

Image and video hosting by TinyPic

Željno očekujem tvoju novu knjigu stihova, mada i predobro svjestan koliko si te stihove skupo platio: svaki stih, jedna nova rana!
Teško je danas biti pjesnik.
Slažeš li se, Liječeni?

hi-fi NEMANJA 08.04.2007. 03:16

Patologija ovih dana 3jumfira: ne samo da sam ja, Nemanja, otvorio Sućutnik, nego je, u isčekivanju 'Truliksa', Tomislav Čadež, pripadnik čvrstog patobloškog jezgra, u izdanju Durieuxa, izdao knjigu naslovljenu "liječ". Knjiga je dakle naslovljena po Čadežovom patobloškom nicku; vjernim čitateljima Patoblogije sasvim je jasno zašto: ja sam naime davnih dana na toj istoj Patologiji napisao sljedeće retke:

Ja, tamo, iskren i naivan kakav jesam, hvalim Čadeža kao telentiranijeg od Dantea i Goethea! I još ga nagovaram, klečim pred njime: Molim te, Tomice, piši, piši ko nekad bar dva, tri reda...

Dakle, manje-više za izlazak sam ove knjige zaslužan ja, Nemanja, Car svih Persiskih i Nepersiskih zemlja i Svevaseljenske posvudi.
Ali, nije sad trenutak da pričamo o meni. Pričajmo rađe o jednoju mojoj poijeziji posvećenoj Lečenom:

Ližem ti sliku Almodovara

Hommage Lečenom

Ližem ti sliku Almodovara
na kartama. Iz rukava asa
vadi dasa i keca k'o uskršnjeg
zeca čarobnjak iz šešira,
dok kurcu svira Tango
a pasionato, alegro vivače,
za Dragačevske trubače i društvo
u kutu mrtvih pjesnika:
Šoljana, Slamniga i Tina
Naručismo vina koje je pretvorio iz vode
Nekakav došljak na šanku
Blago se smiješi, u kutu usana pljuga
Naručuje Branku, poleti i litra druga
vidim, pašemo liku, bacimo spiku
Ispadne, jebote Bog, da je on osobno
Ustao iz groba, odjednom smrkne se soba
sve stane (u jednu rečenicu) gledam, stigme,
zbiljam kažem nije Sudac a ima i moć bilokacije
da bude u dva lokala odjednom, ahahaaha,
i tako odemo mi u drugi, pa drugi, pa Drugi,
dok se nismo propisno napili na Uskrs
Dvijetisućeisedme godine, tu
u Zagrebu, na Klaki, i Dubravi, i na Ravnicama,
po kojima smo jahali u suton

hi-fi NEMANJA 08.04.2007. 02:51

Evo što je o toj prekokrasnoj pjesmi kazao sam Tomislav Čadež, a on zna, jer, on je pjesnik:

• Ajme, Nemanjo, čisti A. B. Šimić. Jest da je malac krao od Švaba, ko Rade Šerbedžija ("Šta će poštenom čovjeku pasoš?"), ali visprenost ostaje visprenost, pa makar bila i hrvatska. Pazi ti suptilnog niza ironičnih rima, koje poništavaju retoriku mojih nagomilanih:
"Naručismo vina koje je pretvorio iz vode
Nekakav došljak na šanku
Blago se smiješi, u kutu usana pljuga
Naručuje Branku, poleti i litra druga
vidim, pašemo liku, bacimo spiku
Ispadne, jebote Bog, da je on osobno
Ustao iz groba, odjednom smrkne se soba..."


08.04.2007. 03:01

Jasno, morao sam i ja njega malo pohvaliti, a što bi drugo:

• A, ne, magistre, da nije bilo vaše slike:

Ližem ti sliku Almodovara,
iz tebe očaj progovara,
nasljednico ženskastih lara,
svaki Rim sebe stvara

teško da bih ja išta mogao večeras staviti na papir, pa makar on bio i Rizzla!
Mislim da bi se i samom Almodovaru, koliko ga znam, svidjela ova slika lizanja njegove slike, ali, ovaj je stih kužan: olako zavede, kao djevojčica! Opasan je! Pogledajmo:
U prvi mah, kad dođemo do zareza, pred očima puca prizor: Ližem sliku Almodovara.
Ali, close reading otkriva ovo suptilno, prigušeno, diskretno 'ližem ti': ne, nije riječ o idolatriji, o naivnom djetinjem idolopoklonstvu u nježnim godinama traženja i individuacije! Nasuprot, riječ je o statementu: Tebi ližem, tebi ližem sliku, sliku Almodovara, tvoju ikonu, i konzekventno, instrument sam tvoga užitka (pervertit per definitionem, op.p.)! Sasvim ti se predajem! Nevjerojatno suptilno, iznimno pametno, suvereno (to poigravanje površinom i površnim čitanjem prima vista i dubinskom analizom bezdanog značenja stiha!), u riječ: dijelo jednog zrelog poete doctusa!
A što tek kazati za poantu: Svaki Rim sebe stvara!
Mislim da će se o ovome stihu pisati sljedećih par naraštaja: to da u svijetu bez središta svaka točka na obodnici može biti i centar univerzuma, u ovo vazmeno vrijeme, ideja je koliko heretična, toliko spasovna!
Ovo je duboko mistična, za naše stvarnosne prilike tako duhovna poezija da jedva da ima premca u korpusu modernog hrvatskg pjesništva.
Željno očekujem tvoju novu knjigu stihova, mada i predobro svjestan koliko si te stihove skupo platio: svaki stih, jedna nova rana!
Teško je danas biti pjesnik.
Slažeš li se, Liječeni?

hi-fi NEMANJA 08.04.2007. 03:16

• Nemanjo, lako je biti pjesnik, teško je biti tajkun. Mislim, znam ja u dušu svog gazdu, koji me uzima s distance jer nisam zaposlen kod njega nego mu samo berem lovu. Kužiš, lova ide a emotivne veze nema. Kaj bi ja više od toga mogal isposlovat? lijecenikatolik 08.04.2007. 03:24

• Naravno da te gazda uzima s distance. Raspitivao se neki dan o tebi i kad je saznao da nigdje nisi zaposlen malo se razočarao u tebi. Veli, čovjek tvojih godina ne bi smio biti tako neodgovoran, ipak su tu familija i obveze, žena, dijete, znaš kako to ide. Vidiš i sam da je baka već stara, ne može ni ona sve sama.
Pusti stari to što lova ide a emotivne veze nema, nije sve ni u lovi.
Mislim da bi ti trebao ozbiljno sjesti i sam sa sobom malo porazgovarati.
Možda će se onda i Gazda drukčije postaviti kad vidi da si ozbiljnije shvatio život.
Govorim ti ovo kao prijatelj, za tvoje dobro. hi-fi NEMANJA 08.04.2007. 04:08

• Oj, Nemanjo, ja sam na spisku Ministarstva kulture. Živio socijalizam u kapitalizmu. lijecenikatolik 08.04.2007. 22:46

• Čestitam, prijatelju! E, sad lijepo odskrolaj negdje na početak moje ovogodinšnje sesije na Patologiji, pa pogledaj tko te je bodrio i nagovarao na ovaj očajnički čin: rekao sam ja, bolje je idati Domovinu nego knjigu, jer, druge ionako nemamo! Ma što to značilo.
Čuj, mi imamo ionako kapitalistički etatizam: kad tržište u liku Rajića djeluje autonomno, Vlada u liku Todorića djeluje heteronomno. Prosto k'o pasulj. Zato nije nimalo čudno da i ti konstatiraš te pojave, u svojoj mikrosituaciji.
Na spisku si Ministarstva?
Čuj, a kolika je nagrada?
Mislim, ako te privedem, živog ili mrtvog-pijanog? hi-fi NEMANJA 09.04.2007. 01:24

• Hteo sam da kažem da mi Ministarstvo plaća staž i socijalno na osnovicu od otprilike hiljadu evra. A glavni lik romana koji ću da završim za otprilike godinu dana (prvu verziju sam zgotovio ali nisam zadovoljan, ni najmanje) jest glumac, škrt i sjeban koji, među ostalim, visi i na netu gde ga posebno nerviraju, plaše i privlače komentatori poput Nemanje. Ti ćeš dakle da se upleteš u radnju u trećem od devet poglavlja, u subotu na dan premijere Hamleta, u kojoj ovaj moj nesretnik igra Grobara, a popodne, nakon ručka kod mame, krati u internet kafeu na Cvetnom trgu. Premijera će da propadne a on će da se ubije ko glumac svim i svačim, premda inače mrzi drogu i preteranosti, i ujutro će da pokupi devojčicu Cigančicu da je kara. Posle će da je, do kraja romana, mrtvu vozi u gepeku svog razbucalog hindajija... lijecenikatolik 09.04.2007. 01:55

Eto, to je bio naš mali dijalog o poeziji i njenom položaju u suvremenoj hrvatskoj kulturi.
Evo pak što su o Čadežu kazali preostali Patolozi; prvo Izgnanik:

Naletio sam sinoć na Liječenog. Nije to bilo slučajno; podsvjesno sam ga želi susresti, pa sam ga i susreo. Stakla od naočala bila su mu zamućena; plakao je. Na puloveru i izbljedjeloj traper jakni vidjeli su se tragovi bljuvotine; po svemu sudeći Liječeni je bančio cirka tri noći, onako neprestano, trezneći se ujutro juhom od bundečkog mulja gdje je dolazio da se pere na vodi.
-Liječeni, u čemu je problem, zašto više ne dolaziš? - upital sam ga.
- Poezija me predaleko odvela - otpovrnu on.
- Do kuda, možeš li otprilike lokalizirati?
- Do Bundeka.
Zamislil sam se nad ovim pomalo (ba)zenističkim odgovorom. Liječeni je tada pobjegao, kao klošar po kojeg je došla tetka iz Vrgorca da ga vrati među ljude i obitelj, a on to ne želi.

IZGNANIK 14.02.2007. 16:36

A onda potom briljantni, zaista nadahnuti Markiz de ga Sad. Ovo je pismo i pol!

utorak, 23.01.2007.

Pismo doktoru Čadežu

Poštovani gospodine doktore,

nije istina da sam zapalio roditeljsku kuću. Zli jezici i susjeda, kojoj sam jednom prilikom navodno otrovao kornjaču, urotili su se protiv mene. Ovo pismo će dokazati moju nevinost i potvrditi da sam laštio parkete do visokog sjaja (za što postoje fotografije koje dostavljam u privitku). Istina je, palim se na drvo. Volim ga brusiti i polirati. Nakon nanosa prvog sloja laka udišem kemikalije koje me dovode u stanje transa. Ushićeno promatram tu preobrazbu materije dok doživljavam sjedinjenje s prirodom kroz umijeće kemijskog laboratorija. Taj zvuk kista uronjen u posudu laka koji nestašno draška podlogu, taj zamamni odsjaj Poda u mom oku, ta simfonija održavanja parketa! Oh, kako sam ih laštio….
Nikako se ne mogu složiti s nalazom sudskog vještaka o bačvi benzina pronađenoj u dnevnom boravku. Ljudi su bića od krvi i mesa (prema nekim istraživanjima 80% organizma sačinjava voda) i kao takvi svi imamo svoje poroke. Netko ispija alkohol, netko se drogira intravenozno ili u krutim oblicima, netko sluša Magazin, a ja, eto, povremeno volim udisati benzin koji je nažalost lako zapaljiv. Zbog te sklonosti roditelji su me često korili u djetinjstvu jer sam običavao sjediti u garaži iza upaljenog očevog automobila i upijati opojne miomirise koji su se poput proljetnog cvata nošenog na krilima vjetra širili iz ispušne cijevi. Zar ćemo jednu nevinu dječju navadu uzimati kao dokaz na sudu? Bestidna je laž da sam uživao u plamenu čiji jezičci zavodljivo njišu bokovima poput hula plesačica s rajskih plaža tropskoga pojasa dok ispijam koktele i zamišljam kako cijeli svijet uživa u tom blještavom erotskom zanosu. Stajao sam tamo i bespomoćno promatrao, a što ću drugo, šokiran prizorom od kojega su mi se oduzeli udovi pa nisam mogao pozvati vatrogasce.
Pitam vas doktore moj zašto svi upiru prstom u mene?! Uzmite moje pismo u ozbiljno razmatranje i pustite me ovaj vikend na utakmicu hrvatske reprezentacije, tih Vatrenih momaka. Rekao bih da je ovdje riječ o zavjeri nekih mračnih organizacija kao što je Komitet 300 i ona prokletnica susjeda sa svojom sjebanom kornjačom na kojoj sam provodio randomizirani pokus pesticidima zbog dobrobiti šire društvene zajednice.
A što i da jesam? Zar je grijeh gledati u vatru, taj razorni simbol rađanja nakon kojega uvijek slijedi obnova zalivena plamenim znojem trudbenika.
Stoga sam odlučio pisati kritičice kako bih barem malo zauzdao nagone i dokazao svoju odanost Blogerskoj organizaciji raznosača govana.

Yours TRULI,

Markiz de ga Sad, pl.* Inhibitor

Vjerujte mi, razmišljao sam i o lizanju halucinogenih žaba, ali nekako još nisam dovoljno smion za istraživanje skrivenih zakutaka svijesti s pomoću organske sluzi. Uvijek sam govorio prirodno je prirodno. Zato sam i prešao na ljepilo. Kažu mi bake na ulici, vidi ga markoman, pije ljepilo, a ja im kažem budale jedne to je potpuno ekološki proizvod koji ishlapi na zraku ako tuba nije zatvorena.


* plameni

Ja sam na sve ovo mogao uzvratiti jedino klasičnom pojezijom: Čadežu sam poklonio reminiscentni nokturalni škerco:

Ne turno!

Mlačna noć; u selu Čadež; kasan
fuk bi netopir!
Dok se skida, smradež jak i strašan
Puknul mu je čir!

Sitni kurčić mek k'o duša, malen
Kao srebren žir;
Teške oči sklapaju se na san,
Oko kare sir.

S mrkog tornja bat
Platil je za sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;

Kroz samoću muk,
Sve je tiši fuk:
Čadeža nam guta već daljina

AGM 07.12.2006. 09:19

Na kraju, ne mogu da suspregnem svoje emocije; znam da to vi Hrvati nerado činite, ali, nabijemvasnakurac:

Jebiga, Čadež, volim te k'o brata, i zaista mislim da si ti pismeniji i duhovitiji (u kurac, pa zar te ja moram zaista nazvati i kazati ti to i telefonom: Čadež, tko onako čuje stvari čak i kad je u kurcu, u austrijskom zatvoru, pa je do te mjere artikuliran da ispiše onakvu reportažu kakvu si ti napisao, a riječ je o reportaži za koju ću te ja, vidjet ćeš, nominirati za žanrovsko dostignuće godine, ne zajebavam se!, taj bi zaista morao naoštriti pero i zamrčiti papir; kakav kurac Bulić, stari, pa ja sam ovdje iz pizdarije i čitaniji i duhoviti i pismeniji od njega, što mi i nije nekakav kompliment!) od čika Vlade, ali nemoj molim te da preteruješ - ne znam što si ti pročitao kod Bulgakova, ali ja kod Bulića nisam pronašao ništa osim površine, koja, dapače, nije poput one Oscarove, blještava a plitka, kao rižina polja; nedostaje joj barem odbljesak, naime. Za sada toliko, idem malo da karam, kad god dođem u Zagreb ja toliko karam da prosto nije normalno: ove vaše devojke lude su za pravim jebačima, pre bi potero dete s trešnje nego njih s kurca, i ja stvarno ne znam zašto vi to češće ne taslačite!? Živ mi ti...

Nemanja 07.12.2006. 21:08

Image and video hosting by TinyPic

Tomislav Čadež, Čateš, 1998.

Sve u svemu, kad se ova dugoočekivana zbirka poezije konačno rastvori, čovjek ostane osupnut.
Ja sam mislio da je Tomičina knjiga nalik rutinskim patobloškim obdukcijama.
Onda sam okrenuo sedmu stranicu i prvo Pismo starom u grob, naslovljeno: 'Na autocesti Karlovac - Zagreb'.
Obuzela me iznenadna i intenzivna tuga.
Odjednom sam se, nepripremljen, našao usred autentične, zrele, dovršene, pametne i (znam da će to malo kome išta značiti, ali moram zbog kazati zbog samoga sebe) iskrene književnosti.
Kućica na drvetu na koju se neću popeti.
Molitvenik moje bake.
Kiša u polju.

Prije dva tjedna vozio sam djevojku na Markovo polje, na grob njene majke. Kako sve rijeđe prolazim pored šuma, a kamoli da njima šećem, pažnju mi je privuklo usamljeno drvo na livadi pored groblja. Sjetio sam se jedne jabuke u voćnjaku moje bake, stotinjak kilometara sjeveroistočno. Pomislio sam: A što bi bilo da sam u L.A., i da mi tamo to drvo padne na pamet? Što bi bilo da poželim barem još jednom osjetiti njegovu koru, znajući da se više nikada neću popeti na granu s koje sam, kroz fosforno lišće, u to razbludno vrijeme čaja u kolovozu gledao na zlaćane okrajke dana?
Pomislio sam: Što bi bilo da u nekom filmu neka mala djevojčica - recimo da je film snimo Tarkovsky - upita nekog čovjeka, možda pjesnika, ima li svaki čovjek jedno takvo drvo, negdje na drugom kraju svijeta, drvo kojemu se može ili čak i mora vratiti?

Na Vaseljeni sam iskreniji češće no što mislite; sada sam samo otvoren.
Nije važno je li knjiga Tomislava Čadeža velik dan u kalendaru hrvatske poezije, uostalom koga boli kurac za (taj) kalendar, ali, budući da to nebrojenima znači gotovo sve, u prilog Čadežovoj zbirci pjesama mogao bih kazati da me poneka od njih, kao rijetko koje štivo posljednjih godina, nuka da na čas povučem ruku niz jedra bedra neke usputne blune, i vlažnom jagodicom srednjeg prsta okrenem novu stranicu u knjizi na koju sam nagovarao pjesnika Tomislava Čadeža.

Kad se jednom, za dva, tri desetljeća sve desi i prođe, kad u neku miholjsku jesen zagledan u zlaćane okrajke svojih dana pomislim što sam ja to sve u životu radio i napravio, zbog mnogočega bi me savjest, kad bih je imao, mogla peći kao u Tribunju Nijemca preplanula pleća; nagovor ovog sugestibilnog poete na libar pod ozloglašenim nazivom liječ, nikako nije jedan od tih grijeha.

Ipak, tih 70 kn koliko košta ova knjiga radije standardno potrošite na ulaznice za Zoološki vrt:

majmuni već željno čekaju na ogradi začuđeni veličinom vašeg kaveza.


Vidite da Baka nekaj jamra. Znate kakve su stare žene. Sačuvaj nas Bože. Ipak, evo Tomičine fotke prije tog senzacionalnog makeovera:

Image and video hosting by TinyPic

Slika govori koliko tisuću riječi, zar ne?!
Nije da vas nagovaram, ali nakon ovakve preobrazbe, umjesno je upitati: A što ste vi u posljednje vrijeme učinili za sebe?

- 00:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.06.2007.

Fuzzy Production Logics

Iskustvo i refleksija u laboratoriju nesigurnosti

Prijevod: Boris Buden

Klaus Neundlinger

Image and video hosting by TinyPic

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Italiji je, kad je riječ o ekonomskoj i političkoj situaciji te zemlje, posebno omiljena jedna tema: laboratorij, eksperimentalno polje najrazličitijih snaga, interesa, strujanja. Izrazita raznolikost protestnih formi kao i diferencijacija izvanparlamentarne javnosti od kasnih šezdesetih pa sve do preokreta 1977. izgleda da su posebno pogodovali raspirivanju romantičnih predodžbi o snazi “protivnika poretka”, pokreta u nastajanju koji ne dopušta da ga prisvoje predstavničke strukture.
Istodobno, u sjeni antagonističkog pokreta niz intelektualaca ipak je veoma brzo počelo rasturati “molarne” diskurse masovnih radnika, klasne borbe, integracije klase radnica/radnika[1] o statutu radnica/radnika koncipiranog nakon divljih borbi u jesen 1969. i o drugim diskursima o mogućim institucionalnim i vaninstitucionalnim ciljevima. Na temelju jedinstvene povezanosti istraživanja i praćenja društvenih grupa i pokreta, autorima takozvane “conricerca” ukazala se uskoro jedna diferencirana, slika različitih oblika rada koja se više nije mogla svesti na identitet klasne borbe. Taj rad započinje već šezdesetih godina kad Raniero Panzieri i drugi autori/autorice u “Quaderni Rossi” analiziraju sindikalne strategije i kada jedna grupa oko Maria Trontija (kojoj pripada i Toni Negri) razvija takozvani “operaismo”. Važnu funkcija u prijelazu prema socijalnim pokretima sedamdesetih i novim političkim subjektima (feministički pokret, autonomija, “postoperaismo”, slobodni mediji, omladinski pokret …) imaju i “Quaderni Piacentini” (Bellocchio, Fortini) koji se poduhvaćaju refleksije političko-kulturne sfere. Teze o “samostalnom radu” koji se ne utapa u dijalektici klasne borbe formulirane su tek mnogo kasnije kada zbog sve veće prekarizacije radnih odnosa postaje sve jasnije da je zakon o zaštiti radnica/radnika iz 1970., koji je važio kao uzoran, sve manje u stanju odraziti zbilju radnog čovjeka.[2]
Iskušenje “molarnog” odgovora na sve veću deregulaciju tržišta rada postoji još i danas. Godine 2003. pozvala je jedna od partija nasljednica Komunističke partije, Rifondazione Comunista, na sudjelovanje na referendumu koji se zalagao za proširenje efikasne zaštite od otpuštanja kakvu je predviđao “Statuto del lavoro”.[3] Na referundumu je sudjelovalo 25% ljudi s pravom glasa. Da bi uopće bio važeći, glasovanju je moralo pristupiti dvostruko više ljudi. Sindikati su u pitanju sudjelovanja na referendumu bili podijeljeni. To je samo znak za činjenicu da se novi sukobi – kao i revolti sedamdesetih koje je pokrenula uglavnom omladina – ne mogu razriješiti tradicionalnim mehanizmima pregovaranja. Naprotiv, u različitim figurama “novoga” rada ocrtava se antagonizam čiji subjekti iz različitig razloga odbijaju reprezentativno usuglašavanje interesa. Tijekom zadnjih mjeseci dolazilo je kako u Milanu tako I u drugim gradovima uvijek iznova do “divljih” štrajkova, dakle do prestanka rada, koji se nisu držali sindikalnih pravila. U slučaju javnog transporta u Milanu i drugim gradovima Lombardije kao u Bresciai to je imalo teške posljedice jer se u normalnim okolnostima štrajkovi u toj branši odvijaju prema vremenskom “rasporedu”. U udarnim vremenima sindikati su obavezni garantirati – premda ograničen – prijevoz. Neke grupe organizirane u bazičnim komitetima ipak su odlučile provesti štrajk i u tim vremenskim razdobljima.[4] Do štrajkova iza kojih djelomice ne stoje sindikati došlo je i kod jednog nekad državnog avioprijevoznika, kod Alitalie[5], gdje je zbog outsourcinga čitavih područja poslovanja dolazilo do sve lošijih uvjeta rada i do masovnih otpuštanja zaposlenih. Povrh toga, od siječnja do lipnja 2004. došlo je već do četiri štrajka u području javnih zdravstvenih usluga kao i do više protestnih akcija, u čitavoj zemlji, protiv reforme školstva i sveučilišta ministrice Moratti[6] koja je pored ograničavanja izvannastavnog odgoja i kraćenja nastavnih planova predviđala i ograničenja u području radnih odnosa.
Kuha dakle posvuda pri čemu je sve vidljivije kako je lomljiva javnost obilježene regulativom socijalne države. Mnogostruke studije su opisale taj obrat u novu proizvodnu paradigmu koja je razorila kompenzacijske mehanizme (pre)raspodjele društvenog bogatstva kakvu poznajemo od fordističko-keynesijanskog kompromisa.[7] Središnje kategorije kao što su produktivnost, zapošljavanje, socijalizacija rizika, itd., dospjele su s promijenjenim proizvodnim uvjetima u duboku krizu. Ono što izgleda da odlikuje protestne pokrete je to da prekarno zaposleni postepeno pokušavaju ne doživljavati svoju situaciju isključivo kao nedostatak spram onih koji su u “garantiranim” radnim odnosima. Obrat u proizvodnji, prijelaz ka stvaranju vrijednosti na temelju formi života, svijesti, znanja i komunikacije, čine od subjekata komunikacije (učitelja/učiteljica i učenika/učenice, istraživača/istraživačice, zaposlenih u području telekomunikacija, transporta, kreativaca, novinara/novinarki, prevoditelja/prevoditeljica, itd) istodobno i željena bića i subjekte želje. U mjeri u kojoj se od njih zahtijeva sve više i više, u mjeri u kojoj se njihov život fragmentira (fleksibilnost), u kojoj moraju raditi za sve manju plaću bez ikakvih organizacijskih pretpostavki (autonomija, samostalnost) bez ikakvih garantiranih prava, postavlja im se, jasnije nego onima u stalnom radnom odnosu, pitanje, gdje su zapravo granice između produkcije i neprodukcije odnosno reprodukcije, gdje počinje rad a gdje on završava; u čemu se sastoji razlika između rada i ne-rada odnosno u skladu s tim: što je smisao te razlike?
Pad produktivnosti koji talijanska ekonomija bilježi posljednjih godina, objašnjava se između ostaloga i činjenicom da potražnja za radnom snagom najvećim dijelom dolazi od malih i najmanjih poduzetnika koji nemaju mogućnosti ulagati u skupe tehnologije odnosno u istraživanje i razvoj. To se može uzeti kao indicija za to da je najveći udio u rastu produktivnosti koji je postignut prije svega razvojem u području informacijske tehnologije, posljednjih godina sasvim jednostrano otišao privatnim poduzetnicima. Izvan reguliranog rada koji je preko modela dodatnih troškova najamnog rada morao snositi glavni teret socijalizacije rizika, odigrava se prema tome jedan kolektivni eksperiment koji služi manje “porastu efikasnosti”, a mnogo više discipliniranju onih snaga na koje je proizvodnja upućena. Unutar tog “laboratorija” nalazimo sve oblike rada i radnih odnosa koji se u međuvremenu povezuju s pojmom prekarnosti: vremenski ograničene ugovore, nikakvo pravo suodlučivanja u pogonu, nikakvo ili minimalno penziono osiguranje, nikakva naknada za nezaposlenost i tek rudimentarno zdravstveno osiguranje.[8] Prekarni čovjek postavlja si dakle pitanje: Što još smijem željeti? Kako da djelujem?
Keynesijanizam ostaje “vrijedan promišljanja” u mjeri u kojoj je pod pojmom akumulacijskih mehanizama industrijske statičko-matematički organizirane proizvodnje otkrio simboličke funkcije novca. Njegova tendencija, da “razvodnjava” segmentirane, stvrdnute, monetarne aspekte novca kako bi pokrenuo društveno djelotvorne procese razmjene, otvara prespektivu imaginarnog uobličenja (“potrošnja”) i simboličkog posredovanja (“institucije, prava”) realnog zapletenog u proizvodnji. S današnjeg gledišta trebalo bi uzeti u obzir “opću teoriju prihoda”[9] kako bi se pronašle strategije uravnoteženja između iskustva nesigurnog, fragmentiranog, vremenski ograničenog uključenja u process proizvodnje i jednog “vremenski neograničenog” načina života. Riječ je dakle o tome da se najprije pojmovno a zatim i praktički preokrene u mnogim područjima svijeta rada uznapredovalo obezgraničenje glede mjesta, vremena i intenzivnosti. Kad nam se napokon utuvi u glavu da je sa sigurnošću jednom zauvijek završeno, da se moramo priviknuti na fleksibilnost i mobilnost, onda mi prekarni odgovaramo: “ako je tako, dobro, ali ukoliko nam više nitko sa sigurnošću ne može reći da li upravo radimo ili ne, onda zahtjevamo – za svaki slučaj – dohodak! U slučaju dvojbe, za stvaraoce! Sanjam, dakle radim …”
Iza toga se skriva naravno više od pokušaja da se dovrši projekt Situacionističke Internacionale. U stvari, proizvodni proces koristi se neprestano društvenim, kolektivnim, javnim postignućima, dobrima i oblicima kako bi iz njih stvorio vrijednost. Ono što napokon valja staviti na raspravu je pojam same proizvodnje. Ne treba se samo žaliti na poricanje prava vezanih za uključivanje u proces proizvodnje, nego i na nepostojanje vremenskih razdoblja jedne na iskustvu utemeljene javnosti. Utoliko zahtjev za osnovnim dohotkom ostaje u zraku [10] između mogućnosti da se stvore slobodni prostori s onu stranu prisile zapošljavanja i šikaniranja od strane represivnih institucija socijalne države, zamišljanja jednog ekološki, socijalno i privredno održivog poretka proizvodnje i opasnosti da se iznova postane instrumentom isključivanja grupa koje se nalaze izvan normalnosti kako ju definira društveni poredak koji leži u temelju proizvodnje.

[1] Komunistička Partija je preko društvenih inicijativa i sukcesivne integracije sindikata u institucionalne strukture promovirala postajanje reprezentativnim jednog pretežno muškog radničkog pokreta. Pored moralnog diskursa koji se okomio na korumpiranost institucija (u vrijeme predizborne kampanje 1974. proslavio se prije svega slogan mani pulite) KPI je pod vodstvom karizmatskog generalnog sekretara Enrica Berlinguera pokušala postići stabilizaciju dohodaka. Molarno rješenje u vezi s politikom dohodka zvalo ze scala mobile i garantiralo je usklađivanje nominalnih dohodaka sa stupnjem inflacije.
[2] Usp.: S. Bologna / A. Fumagalli: Il lavoro autonomo di seconda generazione. Scenari del posfordismo in Italia. Milano: Feltrinelli 1997. Parlamentarna ljevica koja i dalje inzistira na “normalnom” odnosu rada i dohotka uglavnom ignorira temu samostalnosti.
[3] Konkretno radilo se o proširenju Članka 18 spomenutog zakona koji je zabranjivao otpuštanje “bez razumnog razloga” za poduzeća s više od 15 zaposlenih. Veliki broj poduzeća u Italiji bitno je manji te ih u tom sudovi rada smislu ne mogu progoniti.
[4] Inchiesta autoferrotranvieri: "Su la testa". U: Posse. Politica Filosofia Moltidudini. Nuovi animali politici. Giugno 2004.Roma: Manifestolibri, S. 166-171.
[5] Amoroso, Pulejo Trasciani: "Dossier Alitalia." U: Posse. Politica Filosofia Moltidudini. Nuovi animali politici. Giugno 2004.Roma: Manifestolibri, S. 148-165.
[6] Cristina Morini: "Di culla in computer." U: Posse. Politica Filosofia Moltidudini. Nuovi animali politici. Giugno 2004.Roma: Manifestolibri, S. 101-108.
[7] Usp. Na primjer: M. Piore/C. Sabel: Das Ende der Massenproduktion. Frankfurt a. M.: Fischer 1985, C. Marazzi: Der Stammplatz der Socken, Zürich: Seismo 1996, i isti autor.: Fetisch Geld, Zürich: Rotpunkt Verlag, 1999, odnosno Lorenzo Cillario: L’economia degli spettri, Roma: Manifestolibri 1996.
[8] Procjene polaze od toga da u području Milana u međuvremenu gotovo 70% mladih ljudi koji stupaju u svijet rada nemaju neograničen radni odnos.
[9] J. M. Keynes: Allgemeine Theorie der Beschäftigung, des Zinses und des Geldes. Berlin: Duncker & Humblot 1936.
[10] Andrea Fumagalli: "Misure contro la precarietŕ esistenziale e distribuzione sociale del reddito". U: Posse. Politica Filosofia Moltidudini. Nuovi animali politici. Giugno 2004.Roma: Manifestolibri, S. 28-43.

- 15:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 20.06.2007.


Reclaim the Streets! Globalni protesti i lokalni prostor

Prijevod: Boris Buden

Marion Hamm

Image and video hosting by TinyPic

Pogledamo li aktivisticki videomaterijal od Seattlea preko Praga do Göteborga i Salzburga (ovogodisnja Diagonale u Grazu pruzila nam je priliku za to), vidjet cemo uvijek iste slike: gomilu kako plese u ruzicastim i srebrnim kostimima , likove u crnim odorama kako stupaju iza ironicno-marcijalne Infernal Noise Brigade, mladolika lica u suncem obasjanoj koloni demonstranata, sarene transparente. A zatim obrat - na scenu stupaju robocopi, kontejneri za smece pretvaraju se u barikade, batinasko orgijanje. Tek rijetko promatracica ili promatrac zadobija uvid u pripreme koje su prethodile tim velikim protestima, bilo na mjestu njihova odrzavanja, bilo na razlicitim scenama u drugim gradovima Evrope. Tako nastaje dojam postojanja nekog "pokreta", cije se izrazajne forme, neovisno o specificnoj socijalnoj strukturi njegova podrijetla izmedju sjeverne Amerika i juzne Spanjolske, stapaju u jednu jedinstvenu kulturu protesta - jednu formu koja se moze bez razlike primijeniti na scenariju sjevernoamerickog Seattlea, stare srednjoevropske metropole Praga odnosno juznoevropske Djenove. Je li tu rijec o izrazajnoj formi globaliziranog aktivizma u globaliziranom svijetu, izrazajnoj formi jednog nomadskog pokreta kojemu vise nije neophodna vezanost za realne drustvene lokacije?
Taj protok stalno istih slika zavarava. Na primjeru jedne akcione forme, "Reclaim the Streets", koja se pojavila pocetkom devedesetih u Londonu, moguce je pokazati kako je taktika koja se danas s uspjehom primijenjuje u citavom svijetu izvorno bila usko povezana s konkretnim lokalnim prilikama.
Posvuda primjenjivi temeljni koncept Reclaim the Streets-Party sasvim je jednostavan: vremenski ograniceno prisvajanje javnog prostora uz pomoc ljudskih tijela, kreativnosti i glazbe - akcija koja je odvec dobrodusna i vesela, a da bi policija bez zadrske mogla opkoliti i rastjerati njezine sudionike, no istodobno, kao ometanje automobilskog prometa i potrosacke svakidasnjice, dovoljno djelotvorna a da bi se, kao na primjer berlinska Love Parade, mogla jednostavno uvrstiti u niz kulturnih dogadjaja koji obiljezavaju takozvano drustvo zabave.
U Londonu su slogan "Reclaim the Streets" i s njim povezana kritika automobilskog prometa nasli svoje mjesto u gustom tkivu subkulturnih, folkloristickih, politickih i ekonomskih konotacija kao i u takozvanoj kulturi svakidasnjice.

Od ekoloskog protesta protiv izgradnje cesta do automobila kao simbola urbane nametljivosti
Pocetkom devedesetih u Engleskoj je zapocelo provodjenje opseznog programa izgradnje cesta - a time i podizanje protestnih kampova po provinciji, dakle pokretanje akcija cija je forme promatracima sa strane ponekad izgledala veoma neobicno: aktivisti se najednom pojave, podignu kolibu u krosnji drvaeta, postave zahtjev za svojim "Squatter's Rights", potkopaju tunel ispod gradilista, lancem se privezu za betonske blokove i cekaju da ih odvezu i odvedu. [1] ti kampovi su u najboljem slucaju mogli tek usporiti izgradnju cesta, a njihov uspjeh cesto je mjeren financijskom stetom koju su prouzrokovali, dakle troskovima odvodjenja i ciscenja, ostecenih strojeva ili "oslobodjenog" gradjevnog materijalom. Trajniji karakter njihov je ucinak imao u eksperimantalnom smislu, u pokusaju solidarnog kolektivnog zivota i djelovana izvan takozvanog "Rat Race", stalnog lova za novcem nuznim za prezivljavanje u velikom gradu. S kreativnim zaposjedanjem gradilista (u medjuvremenu otvorene) prilazne ceste auoputu M11, koja je prolazila kroz srediste jednog stambenog kvarta na sjeveroistoku Londona, godine 1993., protest se sa seoskog podrucja preselio u grad.
Time se pored ekoloske u prvom planu pojavila i socijelna motivacija. Stapanjem umjetnicke djelatnosti, tijela i medijske tehnike sacici aktivistikinja i aktivista uspjelo je da nekoliko mjeseci odrzavaju trajni performans u neprekidno zaposjednutoj Claremont Road. Instalirani su umjetnicki predmeti koji su po potrebi pretvarani u barikade. Sofe, stolice odnosno ono sto se obicno nalazilo u dnevnim sobama iznijeto je iz privatnog interijera na javnost ulice. Cak i u trenutku nemilosrdne policijske intervencije u novembru 1994., akcionistima koji su zauzeli ulicu uspjelo je simbolicki odnijeti pobjedu: 1300 za borbu protiv demonstranata tesko opremljenih policajaca plesalo je na sceni njihova teatra, sto je drzavu kostalo dva milijuna funti. Jedan aktivist je to objasnio ovako: "Svo vrijeme smo znali da ce sve jednoga dana zavrsiti u rusevinama. Ta svijest o prolaznosti dala nam je izvanrednu snagu - bilo je naprosto moguce da budes porazen! - snagu dakle, da tu temporalnu autonomnu zonu negdje drugdje ponovo uspostavimo. [2]
Zapravo je akciji "Reclaim the Streets" uspjelo formu protesta protiv izgradnje cesta na seoskim podrucjima prilagoditi prilikama zivota u metropoli, protest protiv unistavanja okolisa izgradnjom cesta povezati s iskustvima londonske svakidasnjice i tako ga preobraziti u protest protiv "automobila" kao simbola kapitalisticke dresure urbanog zivota. Londonska ekonomija ovisi o tome da su ljudi primorani pomiriti se sa satima dugom voznjom automobilom do radnog mjesta - i time s masivnim ogranicenjem kvalitete svojega zivota. [3] Prosjecna brzina prometa otprilike je na razini s konca 19. stoljeca, slavni Rush Hour pretvorio se u permanentno stanje, a javni gradski promet je usprkos naporima gradonacelnika Kena Livingstonea preskup i zastario. To je pozadina na kojoj je aktivistima uspjelo motivaciju neprijavljenih gradskih tuluma pribliziti gradjanskim medijima i uciniti plauzibilnom sirokoj javnosti.

Image and video hosting by TinyPic

Free Parties

Reclaim the Streets-Parties u Londonu koristili su slicnu koreografiju kao i Free Parties [4] raverskih zajednica kasnih osamdesetih: Tulumi nisu bili prijavljeni; informacija o mjestu njihova odrzavanja daje se u posljednjem trenutku i to preko telefonskog broja koji cirkulira od ruke do ruke ili usmenom propagandom; sam tulum, bilo da se odrzava u nekom ispraznjenom magazinu u urbanoj pustopoljini engleskog sjevera [5] ili na pretrpanim ulicama londonskih cetvrti, mogao je zapoceti u trenu i na potpuno iznenadjenje eventualno prisutnih cuvara reda. Ono sto je u izvanrednom svesku "DiY-Culture" [6] receno o radikalnom ekoloskom pokretu Earth First!, vazi i za Reclaim the Streets: protivnici izgradnje cesta postaju borci za zastitu zivotinja, voze bicikle zajeno s Critical Mass, squotiraju prazne kuce, pretvaraju se u ravere " ad infinitum, jednostavno svojom prisutnoscu u toj posebnoj prilici. (…) Tako je na primjer nemoguce govoriti o Earth First! i protestnom pokretu protiv izgradnje cesta kao da je rijec o medjusobno odvojenim pojavama: pojedinci se krecu zajedno s tim pokretima i u mnogim slucajevima ni sami sebe ne bi definirali kao clanove jedne od tih grupa"
Nekomercijalni raverski tulumi sa svojom hedonistickom ideologijom i svojom protivnoscu kapitalistickoj logici profita predstavljali su ocigledno masivnu prijetnju javnom poretku. Godine 1994. uveden je zakon poznat kao "Criminal Justice Act". Time je policija dobila dozvolu rastjerivanja raverskih tuluma. "Rave" je definiran kao "muzika koja je u potpunosti ili pretezno obiljezena nizom beatova koji se ponavljaju".
"Criminal Justice Act" primijenjen je pri rastjerivanju nebrojenih tuluma kao i ciscenju zaposjednute Claremont Road. Istodobno je taj zakon doveo do politizacije raverske zajednice i do solidariziranja izmedju razlicitih subkulturnih i politickih scena. Poruka jednog rave DJ-a vlastima: "Cheers, thanks a lot for bringing us all together. We're a lot more networked now than we ever were." [7]
"March for Social Justice" koji je 1997. organizirala Reclaim the Streets, proglasen je na rave sceni "najboljim ilegalnim raveom u povijesti" [8] i opcenito pozdravljen kao "jedan od najznacajnijih tuluma od Castlemortona 1992". [9] A 2. junija 2002. tocno na desetgodisnjicu tog fantasticnog tuluma u Castlemortonu se usprkos masivnoj prisutnosti policije ponovno ravelo.
Pored aktualnih politickih i kulturnih konotacija Reclaim the Streets je u vezi i s kolektivnim pamcenjem nacije, ne samo u smislu prisvajanja narodnih festa koje se priredjuju povodom kraljicinih jubileja.
Upotreba pojma "enclosures" [10] u jeziku RTS-a upucuje na jednu traumu koja je latentno prisutna u kolektivnoj podsvijesti Ujedinjenog kraljevstva, traumu prvobitne akumulacije: u sesnaestom stoljeca zapocelo je, u svrhu uzgoja ovaca, ogradjivanje (enclosure) zemlje koja je do tada bila kao opce dobro (common good) svima pristupacna. S razvojem kapitalizma proizvodnja tekstila postala je naime unosnija od zemljoradnje. Zemlja je, da tako kazemo "ukljucena", ali su ljudi pritom "iskljuceni". Danas su prema logici Reclaim the Streets ulice "enclosed". Ono sto je u mitskoj proslosti bilo "the commons of the city", svima pristupacno, dakle zajednicki prostor rasprave i medjusobnog opcenja unutar drustvene zajednice, danas je zatvoreno za takvu vrst koristenja. Ako su nekada ovce bile povod privatizaciji zemlje, danas su to automobili koji stanovnistvu otimaju urbani javni prostor.
Tako za onoga tko je bio u stanju iscitati konotativni tekst letaka, protest protiv ekspanzije automobilskog prometa nije bio nikakva single issue kampanja, nego je ujedno predstavljao i implicitnu kritika kapitalizma, jos mnogo prije nego je Reclaim the Streets 18. juna 1999., u okviru globalne akcije u financijskim centrima svijeta izricito artikulirao svoj "antikapitalizam".

Svakidasnjica u kapitalistickoj metropoli

Nije nikakav slucaj da je Reclaim the Streets otpocetka imao taj antikapitalisticki touch - nastao ne iz lektire Marxova Kapitala, nego iz svakodnevno dozivljavanih izazova zivota u jednoj naskroz kapitaliziranoj metropoli. Londonska je svakidasnjica vjerojatno vise no u bilo kojem drugom evropskom velegradu prozeta kapitalizmom: stambeni prostor je objekt spekulacije i to ne samo za investitore. Posjet kinu stoji najmanje dvije minimalne satnice, a s voznom kartom do gradskog centra, to su ukupno tri. Opcinski centri, u kojima su gradjani uz niski najam mogli jeftino sami organizirati javne priredbe, pod vlascu Margaret Thatcher gotovo su u potpunosti ukinuti. Za isplativo (aktivisticko) druzenje preostaje scena javnih squatova koja se stalno mijenja i rijetko egzistira duze od nekoliko mjeseci. Nisu samo sastajalista podlozna stalnoj mijeni, nego se i akteri neprestano izmijenjuju - za mnoge od njih London je tek privremeno boraviste. Ta nestalnost londonske svakidasnjice ogleda se u privremenim, neprijavljenim zaposjedanjima javnih prostora posredstvom ljudske gomile, muzike, karnevala i plesa.
Akcionisticka forma Reclaim the Streets Party-ja primjenjivana je u mnogim gradovima sirom svijeta usput se mijenjajuci i prilagodjavajuci danim okolnostima. Mnoge konotacije koje su u Velikoj Britanije opce poznate gube se u tom procesu, ali zato stalno nastaju nove. Londonska se Reclaim the Streets scena uslijed vala represije nakon globlane akcije 18. junija 1999. unekoliko primirila. Umjesto da se zadovolje slavom proteklih intervencija odnosno da se izloze opasnostima kriminalizacije, aktivisti se koncentriraju na druga podrucja, pregrupiraju se na drugim mjestima i u drugim kontekstima i prilagodjuju oblike svoje akcije trenutnim politickim i drustvenim uvjetima. Lijep nusproizvod te prakse je cinjenica da je Reclaim the Streets ostala vjerna sebi: dezorganizacija koja nema potrebe za glasnogovornicima i herojima, ali zato moze reci: "We are Everywhere!"

Image and video hosting by TinyPic

[1] Usp. Going Underground. Some Thoughts on Tunneling as a Tactic. U: Do or Die 8 (1999), str. 60-61.
[2] John Jordan: The art of necessity: the subversive imagination of anti-road protest and Reclaim the Streets. U: George McKay (Izd.): DiY Culture. Party dj Protest in Nineties Britain. London 1998, str. 129-151, ovdje str. 139.
[3] Usp. Patrick Field: The Anti-Roads Movement: the Struggle of Memory Against Forgetting. U: Tim Jordan/Adam Lent (Izd.): Stoming the Millenium. London 1999, str. 68-79.
[4] Usp. Rupa Huq: The Right to Rave: Opposition to the Criminal Justice and Public Order Act 1994. U: Tim Jordan/Adam Lent (Izd.): Stoming the Millenium. London 1999, str. 15-33.
[5] Drew Hemment: The Northern Warehouse Rave Parties. U: George McKay (Izd.): DiY Culture. Party dj Protest in Nineties Britain. London 1998, str. 208-227.
[6] George McKay (Izd.): DiY Culture. Party dj Protest in Nineties Britain. London 1998, ovdje Str. 159.
[7] Rupa Huq: The Right to Rave, 1999, str. 24.
[8] Mixmag 73, Juni 1997, str.101.
[9] Muzik 25, Juni 1997.
[10] U jednom ranijem letku pisalo je: "Radi se o tome da se ulice kao javni, inkluzivni prostor, preotmu i oslobode od privatne (enclosed) upotrebe."

- 12:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 19.06.2007.


Ratni stroj protiv Carstva

Uz prekarni nomadizam Volxtheaterkarawane

Image and video hosting by TinyPic

Prijevod: Boris Buden

Gerald Raunig

U okružju protesta protiv reakcionarne austrijske vlade [1] na prijelazu devedeset devete u dvije tisućitu, stvoren je razgranat sklop platformi umjetnickog otpora [2] koje su provele niz akcija [3] na sirokom prostoru izmedju komunikacijske gerile i alternativnog informiranja. Nakon par mjeseci od svog tog sarolikog i hiperaktivnog mnostva nije preostalo gotovo nista. Tu cinjenicu medjutim ne moramo shvatiti kao nuzno negativnu. Magicna rijec ovdje je - transformacija. Kao sto vec protesti dvije tisucite nisu dosli ni iz cega, nego su se nadovezali na scenu intervencionisticke umjetnosti devedesetih [4], tako su i iskustva subjekata i struktura iz te godine ponovo primijenjena u drugim kontekstima. Kako vise nije imalo smisla napadati radikalni desni populizam na razini nacionalne drzave, umjetnicki se aktivizam sve vise senzibilizirao za novo zariste globalnih protesta, protiv rezima granica na primjer, ili za prava migrantkinja i migranata. [5]
Ovdje, u kontekstu globalnog protestnog pokreta, izgleda da je umjetnicko-politicka praksa napokon ostavila za sobom dihotomiju umjetnosti i aktivizma. Aktivistkinje i aktivisti nisu isli za tim da svojim akcijama postignu nesto na umjetnickom polju odnosno proizvedu nekekve razlikovne ucinke. Pa ipak, radili su s metodama i strategijama koje su uzete iz povijesti umjetnosti i/ili su primjenjivane odnosno primjenjuju se u aktualnoj umjetnickoj praksi. Same akcije stvaraju tako jedan novi teren koji nije dio ni umjetnickog ni politickog polja u uzem smislu.
Ta nova praksa na novom terenu ne moze se ni analizirati ni kritizirati pomocu starih kategorija kao sto su primjerice Site Specificity, kritika institucija, interakcija/participacija ili cak sasvim starim kategorijama kao autorstvo, aura ili djelo. Ocigledno je da se upravo iz spomenute prakse moraju razviti nove kategorije kako bi se doslo do adekvatne spoznaje. Ovdje cemo to pokusati na jednom primjeru i na tri pojma koji su - u skladu s praksom koju istrazujemo - uzeti prije iz politicke teorije nego iz estetike.
Spomenuti primjer je slucaj VolxTheaterKarawane: inicijativa koja je u dugim virtualnim i realnim diskusijama pripremljena u proljece 2001., koja je u junu krenula na put iz Beca, i nastavila se akcijama na granicnom prijelazu Nickelsdorf, u okviru protesta protiv sastanka na vrhu Svjetskog ekonomskog foruma u Salzburgu, granicnom kampu u Lendavi (Hrvatska/Madjarska), pred jednim logorom za ekstradiciju u Ljubljani i napokon na rubu sastanka G-8 u Genovi, na kraju kojeg je talijanska policija uhapsila i cetiri tjedna drzala clanove karavane u zatvoru. [6]
Tri pojma uzeta su iz arsenala teoreticara Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija: Nomadizam, ratni stroj i mikropolitika granice.
Figura nomada danas ima sasvim neodredjen okus. Tako su osamdesetih razlicite grupe surfera, tehnoglazbenica/ka, net-umjetnica/ka nekriticki pobrkale Deleuze/Guattarijev pojam nomadskoga s dobrodoslom kicastom metaforom i poistovjetile sebe i svoje aktivnosti s njim. Pojam ipak valja u njegovom Deleuzovskom kontekstu zastititi od takvih himni slobodi, kretanju ili internetu kao ultimativnoj demokratizaciji: nomadizam je prvo prekaran, drugo, ofanzivan i trece, na granici.
Nomadsko je dakle prekarium, nesto sto postoji tako da se uvijek moze opozvati, sto u svakom trenutku moze zakazati, ili, receno teorijski uzvisenije: konstitutivna razlika cilja i posljedica. Prekarnost, djelovanje u prekarnom kontekstu uvijet je nomadskoga.
Taj nomadski prekarium lako se moze demonstrirati na borbi VolxTheaterKarawane za odgovarajucu organizacijsku formu, ili bolje: s njom, naime s kolektivom. Iskustva s kolektivnim planiranjem u zamornim sastancenjima i s provodjenjem kolektivnih akcija uvijek su iznova dokazali da ono vec implicitno povlaci za sobom razbijanje kolektiva. S pokusajem da se sudionici Karavene ne ogranice samo na becku ili austrijsku scenu, odnosno da se po mogucnosti realiziraju transnacionalno, pojavila se jos jedna teskoca: razliciti jezici.
Treci i u kontekstu teme prekarnosti najvazniji aspekt sastoji se ipak u naravi forme karavane same: nomadsko kretanje stvara prekarnost jer kolektiv - uostalom u suprotnosti s dosadasnjom predodzbom nomadskog - krece nepoznatim putevima, dolazi na mjesta koja uopce ne poznaje i ondje biva prisiljen donositi odluke koje ekstremno reduciraju - ni ne prepoznatu - kompleksnost: VolxTheaterKarawane je kao kolektiv u pokretu prisiljen bez prestanka regulirati te nivoe prekarnosti.
S pocetkom devedesetih doslo je do nove renesanse nomadskog koje je tako na primjer posluzilo Michaelu Hardtu i Antoniu Negriju kao kljucni pojam u njihovome Empireu. [7] Javljajuci se ponovo u tom eksplicitno politickom kontekstu figura nomada zadobija bez sumnje sasvim drugu kvalitetu nego u kontekstu nesporazuma iz osamdestih. Kao sto se u Empireu zapravo pod pojmom nomadizma mijesaju kretanja putujucih intelektualaca i politickih izbjeglica, tako opcenito dolazi do konceptualnog isprepletanja dobrovoljne i prisilne migracije. To nuzno zavrsava u neumjerenom precjenjivanju subjekata migracije koji time istodobno bivaju uzdignuti u najvazniju suprotnost svemocnom "Empireu".
Kod Deleuze/Guattarija nasuprot molarnoj liniji moci stoje odmah dvije linije: molekularna linija ili linija migranata kao i linija bijega, loma ili nomadska linija. [8] To odgovara nuznom razlikovanju prisilne migracije, bijega s jednog mjesta na drugo, gdje postoji nada da ce se covjek negdje ponovo skrasiti, s jedne strane i ofenzivne nomadske prakse s druge. Linija migranata povezuje dvije tocke, vodi od jedne k drugoj, od deteritorijalizacije do reteritorijalizacije. Nomadska linija, naprotiv, je linija bijega koja izmedju tocaka ubrzava kretanje deteritorijalizacije do jednog strujanja, jednog odlucnog kretanja koje nema nista zajednicko s bijegom u dosadasnjem smislu. Bjezati, da, ali u bijegu traziti oruzje.
Obiljezje te nomadske linije, te linije bijega, je ofenziva. Sto medjutim znaci ofenziva u jednom svijetu koji prema Deleuze/Guattariju, kao i prema Hardt/Negriju, prijeti potonuti u jedno jedino sveobuhvatno opce mjesto kritike globalizacije: Moc je posvuda i istodobno nigdje. Njezini mehanizmi funkcioniraju bez sredista i bez svakog upravljanja. To sto oba para autora kao odgovor na tu situaciju u kojoj se moc vise ne moze predociti kao nesto izvanjsko, i sto se prije svega u Empireu uvijek iznova propovijeda, jest: ako mehanizmi moci funkcioniraju bez sredista i bez sredisnjeg upravljanja, moralo bi biti moguce napasti ih iz svakog mjesta, iz svakog lokalnog konteksta. [9]
Kolikogod ta teza bila rasvjetljujuca i privlacna, toliko ostaje ona ipak proizvoljna i neodredjena, dok je god nejasno tko ili sto bi tu zapravo trebalo biti napadnuto. Kako je to "biti protiv na svakom mjestu" s jedne strane dvoznacno, naime, kao mogucnost da se na svakom mjestu bude protiv, ali i kao nuznost da se na svakom mjestu mora biti protiv, tako s druge strane postoje mjesta koja takvo protivljenje vise zasluzuju nego neka druga. A ta mjesta moraju takodjer biti trazena, posjecena, zaskocena, sasvim u suprotnosti s Deleuzovskom formulom da je nomad onaj koji se zapravo ne krece. [10]
Intenzivno putovanje na mjestu, to pregnantno sjeciste izmedju Kanta i Deleuzea postalo je suvisno. Onaj legendarni Kantov sindrom fiksacije za mjesto boravka, za njegov Königsberg koji nikako nije htio napustiti, Deleuzeovo inzistiranje na nekretanju nomada, sve to je danas prosjecna, naskroz normalizirana svakidasnjica. Upravo s obzirom na tu normalnost, danas je nuzno suprotstaviti mehanizmima drustvene informacije i kontrole takvu praksu koja se jednako kao i deteritorijalizirana strujanja kapitala nece dati fiksirati za jedno mjesto, pretvoriti ga u mjesto stalnog boravista, koja ce medjutim, u razlici spram kapitala, bez prestanka stvarati nekontrolirane i samoodredjene linije loma. I tu se krecemo u susjedstvu umjetnicko politickih intevencija u okviru globalnih protesta s njihovim naglasavanjem spontane akcije, taktickim napadima i brzim prilagodjavanjem na novu situaciju, s njihovim linijama bijega u i kroz nomadski prostor.
VolxTheaterKarawane djeluje takodjer na jednoj liniji bijega, ona napada, ofenzivna je, ukratko: ratni stroj u Deleuzeovskom smislu. To niposto ne znaci pripisati joj poseban oblik nasilnosti. Naprotiv, ratni stroj nadilazi diskurs nasilja i terora, on je upravo onaj stroj koji nastupa protiv nasilnosti drzavnog aparata, protiv poretka reprezentacije. Upravo suprotno, drzavni aparat pokusava ono nepredstavljivo prisilno stjerati pod moc reprezentacije, primjerice iz karavane napraviti Black Block: Upravo tim mehanizmima reprezentacije suprtstavlja se ratni stroj ili, rijecima Hardt/Negrija, militant koji ponovo otkriva ne reprezentativnu djelatnost, nego djelatnost koja konstituira. [11]
Kada je dakle rijec o tomu, da se uspiju locirati mjesta moci koja nestaju iz zona vidljivosti, granica zadobija vaznu funkciju. Pritom nije rijec o granici kao metafori, nego o konkretnim granicnim linijama kao sto su - vec prema stajalistu - granice nacionalne drzave, ili unutarnje granice "Empire-a"; odnosno takodjer druge granicne linije drzavnog aparata, kao policijske linije koje su svojim akcijama probijali i koje ce probijati Tute Bianche, Pink-Silver Blocks, ili u Austriji Performing Resistance. [12]

U okviru granicnog kampa u Lendavi na primjer Karavana je, pretezito oz pomoc sredstava nevidljivog teatra i iritacije, istrazivala prostor nicije zemlje izmedju pogranicnih postaja. U svojoj akciji na granicnom mostu, na nicijoj zemlji izmedju madjarskih i hrvatskih granicnih postaja, aktivistice i aktivisti u narancastim overallima i UN-uniformama podigli su novu granicnu postaju, zaustavljali su automobile i dijelili vozacicama i vozacima Noborder-putovnice i letke. Tu je rijec manje o prekoracenju, probijanju, ukidanju granica, kao sto sugerira slogan karavane No Border!, a vise o necemu naizgled suprotnome: podizanju novih granicnih postaja na nicijoj zemlji, cime se apsolutnim granicama nacionalne drzave suprotstavlja oscilirajuci, nomadski granicni prostor. [13]
Takvim oblicima "Mikropolitike Granice" (Guattari) razlicite prakticke aktivnosti u okviru globalnog protesta napustaju neodredjenu formulu "vertikalnog napada na virtualne centre moci" za koje pretpsotavljamo da se nalaze svugdje i nigdje. Ovdje je daleko vise rijec o cinjenju vidljivim, o konkretnom napadu na virtualnost, o probijanju ustolicenih granicnih linija, ali ujedno i o iskusavanju eksperimentalnih formi kolektivne organizacije. To je ono sto cini ratni stroj: napad na drzavni aparat povezan je sa stalnim trazenjem alternativa ili, jos jednom parafrazirajuci Negrija i Hardta: otpor, ustanak i konstituirajuca moc teku u jednom nerazlucivom procesu.

[1] Usp.
[2] Usp.,, performing resistance, itd.
[3] Usp. Gerald Raunig, Wien Feber Null. Eine Ästhetik des Widerstands, Wien 2000.
[4] Usp. Gerald Raunig, Charon. Eine Ästhetik der Grenzüberschreitung, Wien 1999; Holger Kube Ventura, Politische Kunst Begriffe in den 1990er Jahren im deutschsprachigen Raum, Wien 2002.
[5] Usp.,,
[6] Usp -
[7] Usp. Michael Hardt, Antonio Negri, Empire. Die neue Weltordnung, Frankfurt/New York 2002, posebno str. 222-226.
[8] Usp. Gilles Deleuze / Clarie Parnet, Dialoge, Frankfurt/Main 1980, str. 147 i dalje.
[9] Usp. Gilles Deleuze / Félix Guattari, Tausend Plateaus, Berlin 1992, str. 583; Michael Hardt, Antonio Negri, Empire. Die neue Weltordnung, Frankfurt/New York 2002, S. 223: "Wenn es also keinen Ort mehr gibt, der als Außen gelten kann, so müssen wir an jedem Ort dagegen sein." ("Kada vise nema tog mjesta koje bi moglo vaziti kao ono izvanjsko, moramo onda na svakom mejstu biti protiv.")
[10] Usp. Gilles Deleuze / Félix Guattari, Tausend Plateaus, Berlin 1992, str. 524.
[11] Usp. Gilles Deleuze / Félix Guattari, Tausend Plateaus, Berlin 1992, str. 578; Michael Hardt, Antonio Negri, Empire. Die neue Weltordnung, Frankfurt/New York 2002, str. 419.
[12] Usp. Gerald Raunig, Wien Feber Null. Eine Ästhetik des Widerstands, Wien 2000, str. 40-45.
[13] Usp. Moj koncept "Spacing the Line", na primjer Gerald Raunig, Spacing the Lines. Konflikt statt Harmonie. Differenz statt Identität. Struktur statt Hilfe, u: Eva Sturm/Stella Rollig (Izd.), Dürfen die das? Kunst als sozialer Raum, Wien 2002, str. 118-127.

Precarious Lexicon

Provisional European lexicon for free copy, modification, and distribution by the jugglers of life by some precarias a la deriva

Precarization of existence

In order to overcome the dichotomies of public/private and production/reproduction, and to recognize and give visibility to the interconnections between the social and the economic that make it impossible to think precariety from an exclusively laboral and salarial point of view, we define precarity as the set of material and symbolic conditions that determine a vital uncertainty with respect to the sustained access to the essential resources for the full development of the life of a subject.

Notwithstanding, in the present context it is not possible to speak of precarity as a differentiated state (and, as such, to distinguish neatly between a precarious population and another guaranteed one), but rather that it is more fitting to detect a tendency to the precarization of life that affects society as a whole as a threat ("... be careful to behave yourself because the situation is tense, don't push it...")

In the day to day, precarity is a synonym for some laboral and vital realities that are increasingly destructured: fragmented spaces, hyper intensified and saturated times, the impossibility of undertaking middle- to long-term project, inconsistency of commitments of any kind of indolence and vulnerability of some bodies submitted to the stressful rhythm of the precarious clock. Some bodies debiliated by the inversion of the relation of forces (now on the side of capital), by the difficulties of building bonds of solidarity and mutual aid, by the current obstacles for organizing conflicts in the new geographies of mobilities and the constant mutations where the only constant is change.

These new and metamorphic forms of life can get caught by the discourses and technologies of fear and insecurity that power unfolds as dispositifs of control and submission, or, and this is what we are betting on, the can conceive new individual and collective bodies, willing to edify organizational structures of a new logic of care that, faced with the priorities of profit, place in the center the needs and desires of persons, the recuperation of life time and of all its creative potentialities.


The social context that we live in today is the network-society. The factory has overflowed and has invaded the social, changing it into the principal lever of production. The wave of struggles in the 1960s and 1970s, on one hand, and the saturation of markets, along with the high levels of competition that introduced the process of globalization, on the other, obligated firms to develop techniques and technologies to make themselves more mobile and flexible and also more resistant to conflictivity and crisis: their survival depended, on one hand, on their capacity to detext (and take advantage of) the politico-institutional and social conditions and of the supply of most optimum raw materials, software, and machinery and work force; on the other hand firms' survival depended on their ability to respond within very brief time spans to oscilations of demand, thus in order to create (with a whole set of identification of needs/desires/forms of life and production of signs) the demand for a product even before manufacturing it. The key thus was in the multiplication of contacts and in a flexible and network organization that allowed a maximum fluidification of the circulation of information about local and international markets and an immediate production response to this information. In this manner, externalization, dislocalization and flexibilization became the slogan and communicative and relational work became the essential pivot, the active interface, of this ever more networked production.

The paradox of these transformations resides, however, in that these relational and communicative capacities that are in the center of the present economy never pertain to an isolated worker, but rather are inscribed (they form and recreate) in the concrete social fabric, which each worker forms a part of. On the other hand, in this networked context, the consumer/spectator/citizen works when they select one product in place of another, one program in place of another, on candidate in place of the other. And subaltern communities work when they invent a new mode of wearing their pants (even if it is because of a lack of money) that later a cool-hunter sells to a multinational fashion firm. The blackmail, however, is rooted precisely in that, even though work takes place in common, retribution continues to be individual and, at bottom, profoundly arbitrary.


Precarization affects all of us, and however, axes of stratification traverse it. Axes that have to do with gender, ethnicity, age, and with other things. In the first place, with the resources monetary (patrimony) and cognitive (education) that we count on. In second place, with the networks of contacts and of support in which we participate, in order confront unforeseen events, in order to ease uncertainty. In third place, with the capacity for mobility: just as with businesses, the more mobile we are the more possibilities we will have to take advantage of comparative advantages in changing from one position to another, but it's trouble for us, if - due to physical or mental condition, dependents that we care for, lack of material or cognitive resources or roots - we don't know to move at the exact moment, like a lightning bolt! Finally, the degree of precarization has to do with our place of origin and our legal situation: those who have come to Europe from the East and the South of the world in search of a better life, fleeing from situations of exploitation and/or oppression, not only have to cross ever more militarized borders, but also traverse a veritable legal obstacle course (from their status of being "without papers", that is to say, without rights, to achieving full citizenship) imposed by the European policies of immigration control.

The borders are among the principal enemies of any struggle against the precarization of existence, because they generate veritable local laboral and social apartheids that enclose and precarize the social bond and impregnate it with fear of the other. Creating spaces of mixture, of alliance between precarious with and without papers, from here and from there, is to challenge these borders, subtract their command from them, to produce the common. The European action day of 2April of this year for freedom movement and right of residence is an example of this sense: see,, and

Typologies of precarity

Once precarity became a key word for explaining our existence in post modernity and the tensions that traverse it, typologies also began to spring up, that attempted to establish some type of coherence within the galaxy of atypical laboral figures in precarious conditions. One of them, perhaps the most well heard, is that enunciated by the Milanese "chainworkers" ( and, more recently, the Italian pre-cog network - under this perspective, there existed three key figures within the condition of precarity: on one side, the "chainworkers" (or properly precarious), that is to say, all those atypical workers contracted in services and the fordist chains of the commercial public and private tertiary sector, as with flexible material production, who live in conditions of continual blackmail imposed by uncertainty due to the changes in the work contract; on the other side, the "brainworkers" or cognitarios, that is to say, all those that, with low salaries and ever longer work hours, loan their knowledges to the firms of immaterial labor (programming, semiotic production, relational activities, logistics, etc); finally, immigrants, that is, subject to whom the European immigration policies force into totally deregulated frequently illegal and probably informal labor relations, and which constitute, as such, the extreme figure of precarity.

This typology has various problems: in first place, it lacks coherence, because don't immigrants sometimes work as chainworkers, in the services of public and private cleaning, in the large fast food chains, in the workshops and factories of flexible material production? Can't we also find them, even if with less frequency, in informatic firms? And later, doesn't it happen sometimes that those who work in McDonald's later dedicate their free time to writing music or study? Are the chainworkers or brainworkers? On the other hand, where do we place the telephone operators, frequently immigrants, whose work is repetitive yet has a high relational and communicative content? Are they chainworkers or brainworkers or immigrants or all or none at the same time? Secondly, this classification is totally blind (in the most literal sense of the term) to all those activities that develop, as some feminists have said, "in the corporeal mode": domestic work, care work, sexual work, relational and attention work... and which insert themselves inside that which we call the communicative continuum sex-attention-care. That is to say, it is blind to a whole set of labors traditionally assigned to women, marked by invisibility and/or stigmatization, low salaries, and a strong affective component that makes these labors central in the creation of social bonds.

In general, in the laboral terrain, more useful typologies attempt to think from the point of view of expressions of unrest and rebellioning the distinct positions. Thus, we can see that, in jobs with a repetitive content (telemarking, cleaning, textile workshops), the subjective implication with the task performed is zero and this leads to forms of conflict of pure refusal: generalized absenteeism, dropout-ism, sabotage... In telemarketing, for example, absenteeism is the number one problem for the departments of human resources, which rack their brains in search of strategies to deal with it: from the relocation to the old colonies of the mother firm (Marruecos and Argentina in the case of Spanish firms) to the contracting of more blackmailed subjects (women heads of household between 40 and 50 years of age) or the attempt to inculcate loyalty among the workforce, changing telemarketing to one of the branches of professional education. On the other hand, in jobs where the content is of the vocational/professional type (from nursing to informatics, to social work to research) and, as such, the subjective implication with the task performed is high, conflict is expressed as critique: of the organization of labor, of the logic that articulates it, of the ends toward which it is structured... This can be seen very clearly in the mobilizations of nurses in France in the 90s, in the present struggles of the intermittents in the media also in France or in the free software impelled by programmers all over the world in the face of the logic of proprietary software of the big corporations. Finally, in those jobs where the content is directly invisibilized and/or stigmatized (the most paradigmatic examples are cleaning work, home care, and sexual work, especially - but not only - street prostitution), conflict manifests as a demand for dignity and the recognition of the social value of what is done. "Fucking, fucking it's a service to the community" chant the whores of Montera street in their demonstrations against the constant police harrassment and the criminalizing plans of the mayor of the city of Madrid.

However, one and the other typology shares a same problem: the location of the point of view exclusively in the laboral terrain turns our perspective myopic to the micro and macro conflictivities that are given in and against the precarization of existence in the passage between work and non-work, generating short circuits in the intricate system of connections of the network society.


Since 1886 the first of May has been the international day of commemoration (except in the US) of the "Chicago Martyrs" (worker leaders condemned to the gallows in the context of the general strikes for the eight hour day in the US) and of expression of the demands and struggles of that great historical and strongly identitarian subject, the proletariat, inexorably united in a period of capitalism, industrial capitalism, to some modes of organization, the great strikes and the mass unions, and to some places of mobilization, the factories. But to the degree that capitalism has been changing its forms of exploitation in order to dodge the workers conflicts and reappropriate their demands, passing from industrial capitalism to fordism and, from this, to the present postfordist mode of production, this date has been losing meaning until it became of holiday (for some) and completely devoid of content for almost everyone.

Because today that monolithic antagonistic subject has been replaced by a diffuse multiplicity of singularities that some dare to call the precariat. In the year 2001, a Milanese colelletive of precarious of the large service sector chains, the Chainworkers (, issued a call for May first what was baptized the Mayday Parade. Its protagonists were atypical workers, remunerated and non-remunerated, with and without papers: these professionals of geographic and vital flights, fixers of temporality, experts in metamorphis who, linked by multiplicity, sought, in the difficult times of existential precarization, to celebrate and visibilize our struggles and dreams. The initiative caught on and was repeated year after year with increasing numbers and increasing expressiveness. Three years later, it was put on in the city of Barcelona as well, and this year anticipates these Maydays in no less than 16 cities European cities (see

The Mayday Parade constitutes a means of visibilization of the new forms of rebellion, a moment of encounter for the movements, and practices of forms of self-organized politicization (social centers, rank-and-file unions, immigrant collectives, feminists, ecologists, hackers), a space of expression of its forms of communication (the parade as an expression of pride inherited from the movements of sexual liberation, but also all the media-activist artillery developed around the global movement against the summits of the powerful of the world) and a collective cry for rights lost (housing, health, education) or new ones (free money, universal citizenship), which day to day and from each situated form we try to begin and to construct from below.


Biosindicalism has nothing to do with bifidus. It is an attempt to name a series of recent practical and everyday experiments that are happening in the terrain of precarity, in a provisional, provocative, and extremely pragmatic manner. Biosindicalism is a contraction of life and sindicalism, where life crawls toward that tradition of struggle that has been sindicalism and deprives it of its most corporative and economistic elements. But: why insert into this medium? 1) Because life is productive. We are not among those who say, "Life has been put into production." It always produced: cooperation, affective territories, worlds... but now it also produces profit. The capitalist axiomatic has subsumed it. 2) Because precarity cannot be understood only from the laboral context, from the concrete conditions of work of this or that individual. A much more rich and illuminating position results from understanding precarity as a generalized tendency toward the precarization of life that affects society as a whole. And 3) because the labor has ceased to be a place that organizes (individual and collective) identity), a place of spontaneous encounter and aggregation and a place that nourishes the utopia of a better world. The reasons? The failure of the worker movement and the process of capitalist restructuration that accompanied it, as much as the push of the desire of singularity (of the feminist movement, the black movement, the anticolonial movements and other movements linked to the spirit of '68) that made the worker movement stall from the inside.

But, look, this does not mean that the laboral can no longer be a place (among others) of conflict, nor that the teachings of the worker movement cannot be useful. It means only that the battle inside and against precarization cannot be restricted to the laboral. It means that it is necessary to invent forms of alliance, of organization, and everyday struggle in the passage between labor and non-labor, which is the passage that we inhabit.

Rights of Citizenship and Care *1

The 8th of May 2004, in the neighborhood of Pumarejo in Sevilla there was inaugurated a rehabilitation house and, to leave a memory of the event, a commemorative plaque was hung up. On the plaque one could read "on the 8th of May this neighborhood center was inaugurated, the neighbors of the Pumarejo neighborhood having the right to use enjoy the cuidadania". From chance or mistake, the "u" and the "i" changed places, launching to the passers-by a paradoxical wink that soon became a slogan. Faced with the abstract (and mystifying) bond that unites the cuidadania as a whole population linked to a territory and a State, the cuidadania appears to us suddenly as a concrete and situated bond created between singularities through the common care (and care for the common).

Thus, from the experience of fragility and isolation that produces the process of generalized precarization, the rights that we want to instantiate are rights of cuidadania: right to resources, spaces, and times that permit the placing of care in the center and, with that, the possibility of constructing the common in a moment in which the common is shattered. But, look, if we speak of care it is not as the exclusive task of women to care for others, but rather as an ecological mode of taking charge of bodies that breaks with the securitarian logic and that substracts itself from the logic of accumulation. Care as passage to the other and to the many, as a point between the personal and the collective. Care as a fundamental weapon against the precarization of our lives.


"Free money"

"More money, less hours"

"Insecurity shall overcome"

"35 hours, ugh, what a pain!"

Those are the happy battle cries of those who know the line of continuity between work and nonwork, between the public and the private, between production and reproduction: of those who know that their life is productive all the time. Time pirates have preferred not to save the lifeboat of meaningless securities and to take to the sea of uncertainties. Mariners of the interminable life have elected to navigate the heavy swells of the intense present, the tides of the desire to learn, to change, to experiment. But, though weather-beaten by the experience, they are vulnerable navigators on the constancies of terra firma: in long term projects, in the needs or desires to root oneself in vital, laboral, or political initiativies. Because, as good as uncertainty is in a certain - chosen - mode, it also is, at the same time, heterodetermined. And it is the case that, in the present, flexibility is increasingly something that benefits capital and not those who try to balance themselves on the tightrope.

From here arises the need to turn this situation around, in the sense of demanding securities and rights in the bosom of flexibility. It would be a matter of demanding and constructing flexicurity, as a contribution to a sort of new welfare state for intermitency. The dispositifs and demands are multiple: assure the access to knowledge generated by all, to housing, to real mobility (through free transportation and the abolition of migration regulations), to health and to care; generate a universal basic income that ends with the economic overturning of the bipolarity of temporary workers, a regularity in their incomes that would give them negotiating power when they accede to a remunerated job and when they refuse to accept determined laboral conditions and that permits the organization of strong networks of resistance in the times of non-work; to study the creation of new labor rights that respond to the new realities of temporary workers and would be aimed at avoiding the new forms of abuse due to this condition and to recognizes the wisdom and dexterity acquired across the length and width of these labor and vital trajectories enriched by mobility (changes of activity, of country, continuous education).


Copyleft is a movement that, departing from the certainty that the goods encapsulated in the concept of "intellectual property" (a book, an informatic program, a melody...) are the patrimony of all persons (since they are nourished from collective magmas) and that, unlike material goods, they neither deteriorate nor are exhausted with use, nor, lastly, are they subjected to the principle of scarcity (but rather that, to the contrary, they increase and are enriched when they are shared), it would be a matter of fomenting the diffusion of this idea as basis for projects of cooperation without command over living labor and of promoting legal implementations to make it effective (creation of licenses that assure the free circulation of immaterial goods).

Copyleft is, also, an axis of fundamental articulation for a politics from below adequate for our times. Some times traversed by crossroads such as the overcoming of the society of labor in forms prescribed by the social system based on waged labor, knowledge converted into the principle productive force when labor time is maintained as a unity of measure or 18th century property laws applied now to immaterial goods (pillars of our global economy) whose qualities are completely distinct from those of tangible products.

But, what relation does all this have with precarity? Well, among the possible avenues of deprecarization is that of assuring that the fruits of collective intelligence (from the development of free software to audiovisual production, passing through all types of literary and musical creations) for the use and enjoyment of all, because they are born from the common and nourished by the common, because it would be the cultivating stock from which future immaterial creations will grow. If the lang was once a common good for the few who managed to appropriate it, the moment has come for stopping the communal lands of knowledge from being also enclosed, the time of the freedom to access, distribute, modify, and enrich what belongs to everyone.

Precarious Instinct

Faculty of staying on a tightrope.

Inclination toward creative survival.

Illuminating heard of the uncertain avenues of precarity.

Happy intuition, transformative of the times of non-work into

Transitory eternities for putting into practice new forms of relation.

Cyborg nature that cooperates for the very pleasure of cooperating.

Sense of smell that seeks common names for our fragmented realities.

Pushes toward multiplicities.

Intelligence of strong alliances.

Resort to exodus.

Propensity to create networks generative of community.

Impulse for liberation from alienated labor.

Reflection of cross border voyage, across the geographies of earth, minds, and bodies.



1. This section makes use of a play on words that is not directly translatable into English. The word "ciudadania" means citizenship, as well as having resonances with the word for city, "ciudad." The word for care, "cuidado," is spelled vary similarly. The authors of the text use these similarities to craft the neologism "cuidadania", referring to proposed rights to care analogous to the citizenship rights demanded by some sectors of the European precarity and immigrant/asylum seeker movements. Phrased in terms of a probably outmoded and problematic distinction, it can be said that "ciudadania" is a demand for public recognition and rights and "cuidadania" is a demand for private recognition and rights, though at the same time "cuidadania" is an attack on the separation between public and private. - Tr.

Translated by Franco Ingrassia and Nate Holdren. The translators are involved in an informal collective project to encourage, support, and conduct translations of social movement and radical theory related material. Anyone interested in being involved is encouraged to contact them at notasrojas at

- 17:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.06.2007.

22. veljače 1935.


Image and video hosting by TinyPic

Ne kužim! A kaj rat nije počeo 1941.?
Kak su ovi Hrvati pali za slobodu hrvatskom narodu 1935., doktore Maček?

Naime kaj...
Tražio sam neku osmrtnicu kao prigodnu reklamu za novopokrenuti "Sućutnik", jer nije red da s Patologije ljudi odlaze u zaborav. I tako, odmah sam naletio na spomen nevino poginulih žrtava koje su u crno zavile cijeli hrvatski narod i Zagreb, hrvatsku metropolu.

Sve je to jako čudno.


Vidim da je smeće počelo gubiti živce.
Spominju se stvarni identiteti, adrese, objede...
Da skratim priču, predvidjet ću budućnost:

Ćeraćemo se mi još

retrogardna parabola

...što se mirca tiče, vidim da u Srbiji imate po kuhinjama sutre, a ne narodne poslovice: Kuharice manje zbori da ti čakra ne zagori! Ahahahah...Sve sami balansirani yogini! Poznat je klasičan razgovor Domaćina Vuksana i njegove blagočastive Devi Milice, tijekom proučavanja Mahamudre yantre:
- Je li bre Vuksane, da ja tebi jaja prepečem?
- A da ja tebi sise zgnječim, a!?
- De bre sise, Vuksane, otić će mi anahata u pizdu lepu materinu, pa de smo onda Vuksane!?
- Opet si vidim yogirala, mater ti jebem, jesam ti reko da ne želim više da te vidim da mi po selu medituješ! Jebo sam ti mater ako te uvatim...
Ulaze dva yogina s Ravne Gore:
- Hare Rama, domaćine!
- Hare Rama, junaci! Kojim dobrom?
- Pa eto, šalje nas Shree Čičananda i pita ima li kakvih tantrika ovde po selima?
- Iju, black you, kakvih bre tantrika!? Ovde živi miran svet, svi sede u asanama i po ceo dan vežbaju pranayamu. Samo gdegde netko dane dušom i ode na chat...
- Ma nemoj? Baš u asanama kažeš!? Om shanti, Milice, nego, da ipak nema tih tantrika, znaš kako je, nemoj dvaput da dolazimo...
- Ma jok, de bre, nema, nije tantrika ovde nikad ni bilo, kažu ljudi da su zadnji otišli još za prošlog Činodejstvovanja. Nego, kako Bhagwan Čičananda, šta priča, šta, šta, levitira li se štogod, pričajte junaci!?
- Eh, da levitira! Čiča svakoga jutra postroji dva voda yogina, sva jedan prosvetljeniji od drugog, pa udri u meditaciju! Znaš kako je... Nije lako, al' šta se mora, nije teško, je l' tako bre batice, šta si ti zamro, jebote Šiva šepavi, alaj si se usuk'o, vidi ga, da nisi ti neki tantrik, a, Vuksane, pičkin dušmanine?
Na to Vuksan pogleda ispod oka pa vako reče:
- Pih, popišam ti se na sidhi, budalo! Ja tantrik? Oca ti jebem u guzicu da ga jebem, dok sam ja uvežbavo indriya sadhanu po Čairu ti si gologuz muda mrsio! Ajde begaj, nema od tebe ni go kurac, kakav yogin, nema, ništa nema od tebe...
- Nemoj tako Vuksane, umeša se daikini, vidiš da su ljudi pošteni, realizovani, mlogo si strog, pusti ljude da ćeraju te tantrike...znaš kako se kaže: Yogas citta vrtti, gde burigija nemoš!
- Ćeraćemo se mi još, prozbori po prvi put i drugi yogi, Svami Momčilo, pristali usredsređeni sanyasin iz okolice Ražana, koji je osobno spasio nekoliko američkih pilota nakon što su yogini, iz nehata, levitirajući udarili u stealth-avione.
Svi se začuđeno pogledaše.
Yogini odlaze. Milica briše tanjir čudesnom krpom. Vuksan dugo gleda kroz prozor, i jedino se čuje duboki timbar njegova basa: Ommmmmmmmm........

Tantričke vežbe muškarcima omogućuju da ojačaju i održe zdravlje prostate. Samo, za to treba imati muda:

Image and video hosting by TinyPic

U mahaparamuda asani čovjek vrlo brzo zaboravi sve što misli da zna i još se brže prisjeti svega što je zaboravio.

Svaki bi Idiot Savant o tome morao razmisliti.

Image Hosted by

- 16:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.06.2007.

Priopćenje za ogavnost – Index librorum prohibitorum

Budući da zbunjeni moroni identificiraju adresu s nazivom bloga morao sam im na praktičnom primjeru objasniti što znači Index librorum prohibitorum.
Patološko-monarhijski koncept vraća se u ilegalu iz koje je krenuo na svoj znanstvenofantastični pohod i od jučer je započela akcija izdavanja iskaznica odabranim patoblogerima. Neka se ne ljute oni koje ne želim na svojoj stranici zato što će od 300-tinjak tisuća blogova sigurno pronaći nešto po svojoj mjeri. Svatko tko želi pristupiti bogatoj riznici kratkih priča, kvalitetnom zezanju i 7 (i kusur) tisuća komentara neka se javi mailom kako bi dobio pristupnu šifru. U vezi ove akcije možete se javiti i Nemanji Prvovenčanom koji će provoditi sigurnosnu provjeru IQ-a zainteresiranih.
Na patologiji i dalje nastavljaju u revijalnom tonu: Nemanja Car Vaseljene, Liječeni katolik, Izgnanik i naše drage patoblogerice.

Nabije vas,


Milane svakako se javi, jer si jedini šupak od okupljenih koji je proteklih mjeseci stasao u kvalitetnog provokatora.

- 18:42 - Komentari (9) - Isprintaj - #

lib, lab

Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic



14. lipnja, 2007.

Feral Tribune, najnagrađivaniji hrvatski list, ovoga tjedna nije tiskan, a hoće li se i kada sljedeći brojevi pojaviti na kioscima još uvijek je krajnje neizvjesno. To što Ferala, nakon 14 godina redovitog izlaženja, nema u prodaji, rezultat je problema s kojima se redakcija lista nosi već duže vrijeme, ali ih više, ni uz najveća samoodricanja, nije u mogućnosti prebroditi.

Nedavna blokada računa od strane države, kada je prisilno naplaćeno pola milijuna kuna na ime neplaćenog duga za PDV, financijski je destruirala poduzeće, pa novinari mjesecima nisu primali plaće. K tome, zaprijećeno je novom ovrhom zbog preostalih milijun kuna duga za PDV. Činjenica je da je Hrvatska vlada dosad u više navrata otpisivala dugovanja za PDV medijima koji su u državnome vlasništvu (poput Vjesnika, HRT-a ili, donedavno, Slobodne Dalmacije), pa je kreirala nepoštenu tržišnu utakmicu, a također smo upozoravali da drakonski iznos PDV-a za novine - bez konkurencije najveći na svijetu - može rezultirati samo sigurnom smrću malih i nezavisnih izdavača. Sadašnje Vladine hitne mjere, prema kojima će se iznos PDV-a dvostruko smanjiti, samo potvrđuju kako problem postoji, te da će se, kako izgleda, riješiti zahvaljujući Feralovu apelu, ali i uz najveću štetu što će je pretrpjeti ovaj list.

Upozoravali smo također i na nesmiljeni korporacijski diktat koji vlada medijskim tržištem, pa je Feral Tribune, bez obzira na respektabilnu nakladu, zbog svoje nezavisne i nepotkupljive uređivačke politike u potpunosti lišen prihoda od oglasa. Potpuno je neodrživa situacija da veliki oglašivači, u očiglednom dosluhu s vladajućom politikom, selektiraju medije na poćudne i nepoćudne, pretvarajući cjelokupno hrvatsko novinarstvo u servisnu službu svojih kompanija. Novinarska struka u Hrvatskoj, predvođena medijskim korporacijama i njihovom težnjom za profitom, bez otpora se prepušta ovome vidu poslušnosti, nauštrb slobodnoga informiranja i interesa građana ove zemlje. Istinoljubivo raspoloženi mediji, poput Ferala, bivaju sustavno ignorirani, planski lišavani značajnoga dijela prihoda i prepuštani financijskome uništenju. Na djelu je reket enormnih razmjera, korupcija koja se pretvorila u sustav - uz udružene interese gospodarskih, političkih i medijskih profitera - te se postojeće okolnosti samo uz uvredu zdravoga razuma mogu nazivati "tržišnima".

Naposljetku, presude zbog tzv. "duševnih boli", s enormnim odštetnim zahtjevima, zadnjih su mjeseci neusporedivo učestalije nego u zadnjih nekoliko godina, pa ne prođe tjedan da u redakciju Ferala ne pristigne sudska ovrha s iznosom od više desetaka tisuća kuna. Tako hrvatsko pravosuđe, podložno političkom i interesnom diktatu, daje svoj doprinos gušenju slobode javne riječi, kao u najcrnjim godinama tuđmanizma.

Feral Tribune dobitnik je više međunarodnih profesionalnih priznanja nego svi ostali hrvatski mediji zajedno. Zastupao je profesionalne i moralne standarde kakvi su u ovoj zemlji i dalje nedosegnuti. Otvarao je najdramatičnije teme, s kojima su se drugi listovi tek godinama kasnije usuđivali hvatati u koštac. Aktualni udar na Feral nagovještava izgon svake kritičnosti s medijske scene. Nestanak Ferala s kioska, sviđalo se to nekome ili ne, bit će simptom budućnosti u kojoj je novinarstvu namijenjena bijedna uloga šarenog sluganstva.

Redakcija se zahvaljuje vjernim čitateljima Feral Tribunea, koji su nas podupirali u najtežim trenucima. Osnaženi tom potporom, kao i glasovima podrške koji stižu od demokratskog dijela hrvatske javnosti, novinari ovog lista učinit će sve da Feral u što skorije vrijeme ponovo pokrenu.

U Splitu, 14. lipnja 2007.

Redakcija Feral Tribunea


subota, lipanj 24, 2006

Kraj Feral Tribunea?

Drugarice i drugovi! Danas je petak, dan kad izlazi splitski tjednik Feral Tribune. To je tjednik, koji već godinama truje hrvatsku mladež svojim otrovnim tekstovima, tjednik koji se suprotstavlja svakom obliku diktature, bila ona komunistička, nacionalistička ili crkvena. Moja malenkost je vjerni čitatelj tog anti-diktatorskog tjednika, ali ne zato što volim čitati njihove nebulozne tekstove, već da bi se iznervirao. Opće je poznata stvar, da diktatori najbolje funkcioniraju kad ih se isprovocira. Naime, već godinama mi dižu tlak svojim trubljenjem o ljudskim pravima, jednakosti, demokratskim načelima, osudama prema Franji Tuđmanu i humanoj politici koju je spomenuti drug diktator vodio (posebno prema Bosni i Hercegovini), i ostalim sranjima koja se kose s mojim svjetonazorima i svjetonazorima mojih kolega po diktaturi. Tim ljudima ništa nije sveto, niti Josip, niti Franjo, niti don Anđelko. Njihove dijabolične fotomontaže najbolje govore o njima samima, samo potpuni bolesnici, mutikaše i smutljivci mogu smisliti takve nakaradne stvari.
Poznata je stvar, da je Feral trpio mnoge zaslužene udarce za vrijeme Tuđmanove ere. Mnogi su se naplaćivali od njih, u ime duševnih boli koje im je zadao njihov otrovni stil pisanja. Nabrojat ću samo neke od dostojanstvenih ljudi koji su se pošteno naplatili, ili pokušali naplatiti na Feralov račun: Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, Miroslav Kutle, Dino Mikulandra, Nevenka Tuđman… i mnogi drugi. Ministarstvo kulture, kada je na njenom čelu bila nepokolebljiva Vesna Girardi-Jurkić, odrezalo je Feralu porez na promet. Kako je to divno svojevremeno rastumačila ministrica Jurkić, djevojačko Girardi: « Jedan od glavnih razloga odluke da se Feralu uvede porez na promet jest kontinuitet napada na vlast». Kakva su to krasna vremena bila, u kojima nije bilo dozvoljeno svakoj šuši nekažnjeno napadati demokratski ustoličenu diktaturu. Prestanimo sanjariti o dobrim starim vremenima, i krenimo dalje. Protiv tog splitskog tjednika bio je pokrenut postupak zbog promicanja pornografskog sadržaja. Nažalost i takvim su se metodama služili protiv onih koji su promicali prave vrijednosti u ovoj državi. Sjetite se naslovnice (Tomislav Merčep: «Zašto sam se ispišao i HDZ-a?», iz 1997.), koja je bila «bestidna skaredna i izazivala osjećaj gađenja» pa je prema tome ispunjena «pornografskim sadržajem», kako je to formulirao Neven Jurica, tadašnji predstojnik Ureda za priopćavanje Vlade RH, koji je podnio prekršajnu prijavu.
Dakle, Feralova vatra pokušavala se ugasiti svakakvim metodama, nažalost bez uspjeha. Unatoč mnogim financijskim sankcijama kojima su bili izloženi, tjednik je opstao do danas. Ali, današnji broj Ferala, najavio je skori kraj tog anti-tjednika. Poznati kao novina bez reklamnog prostora, osim u situacijama velikih financijskih poteškoća, kad naklada nije uspijevala pokriti troškove, Feral je uvijek bio novina koja nije imala previše reklama. Današnji broj kompromitirao je tu praksu. Na 56 crno-bijelih stranica, izbrojao sam 31 reklamu, od toga 17 preko cijele stranice. Gdje je nekoć bio tekst, uperen protiv svega i svakoga, sad se kočopere reklame za: fast-food restorane, mobitele, životna osiguranja, benzinske pumpe, itd. Najveći presedan učinjen je na samoj naslovnici, koja uz fotomontažu presvijetlog kardinala Bozanića sadrži reklamu za Ožujsko pivo.
Moj zaključak je da se ipak radi se o nakladničkoj krizi, koja rezultira financijskim teškoćama u poslovanju. Prosječni čitatelj ne želi se zamarati tako teškim temama kao što su: hrabri ratni uspjesi, koji su se događali u Osijeku, Gospiću Lori, Pakračkoj Poljani i ostalim mjestima gdje je Hrvatska vojska izvojevala velike ratne pobjede nad srpskim civilima, čitatelju je pun Glavaš kurca, privatizacije, malverzacije i ostalih nevažnih tema. Limunade koje nude neke druge tjedne revije, modni listovi, jet-set magazini… mnogo su interesantnije i zabavnije štivo. Gasi li se Feral Tribune, da li je to kraj? Iskreno se nadam da je tomu tako, jer kad dođem na vlast i uspostavim diktaturu nad svim živim i neživim, kad počnem maltretirati narod i disciplinirati mu kičmu, iskreno se nadam, da neću imati feralovce protiv sebe."



Jučer je premijer Ivo Sanader, gostujući u emisiji Total-specijal na Obiteljskom radiju, rekao: "Vlada neće oprostit dug Feralu, ali će pronaći način da pomogne tom tjedniku koji treba izlaziti".


Žaljene zbog gašenja "najpoznatijeg neovisnog lista u Hrvatskoj koji se proslavio svojom britkom političkog satirom, ali i nizom vrlo utemeljenih kritičkih i analitičkih tekstova" u danas izdanom priopćenju izrazio je SDP.
"Uređivačka politika Feral Tribuna bila je takva da nikada nije štedjela nikoga, pa su i SDP i mnogi naši istaknuti članovi često bili na meti oštrog pera Feralovih novinara. Svjesni smo toga da se porezni zakoni moraju poštivati, ali ovom prilikom ukazujemo na selektivan pristup Ministarstva financija prema izdavačima i neprihvatljivu praksu da se porezni dug nekima oprašta i otpisuje, a nekima ne", stoji u priopćenju.
SDP-ovci u svom priopćenju upućuju i apel Ministarstvu financija da ujednači kriterije naplate poreza prema svim dužnicima.
Potporu uredništvu Ferala danas su dali i IDS-ovi saborski zastupnici Damir Kajin i Valter Poropat.
Premijer Ivo Sanader u petak poslijepodne rekao je u emisiji Media servisa "Total specijal" da će Vlada pronaći načina kako pomoći Feralu jer "Feral mora dalje izlaziti".
O neizlasku današnjeg broja Ferala rapisale su se i strane agencije. Agence France Press piše da novine nisu izašle zbog toga što im je zatvoren račun. Razlozi za to su "drakonski porez na novine" i odbijanje oglašavanja lokalnih tvrtki koje su razbjesnili istraživački članci koji ih ne pokazuju u najboljem svjetlu.
Associated Press piše također o nemilosrdnim porezima, te o zastupnicima koji su zatražili državnu intervenciju u slučaju duga novine koja je "zbog neustrašivog istraživačkog novinarstva i snažnog kritiziranja svih vladinih dužnosnika, posebno bivših, nacionalističkih, postala simbol slobodnog novinarstva među mnogim Hrvatima".


Što se zapravo dogodilo?

Nedavno je Ministarstvo financija Vlade Republike Hrvatske blokiralo račun Feral Tribunea zbog neplaćenog duga za PDV u iznosu od 500 tisuća kuna. Država je prisilno uzela novac od prodaje lista koji je pristizao na račun, obogatila budžet za pola milijuna kuna, a u razdoblju od dva mjeseca - praktički sve do danas - Feralovi novinari i ostali zaposlenici zbog toga nisu primali plaće.

Vlada RH ima krajnje selektivan pristup kada je riječ o izbijanju dugova zbog neplaćenog PDV-a. Tako je redovita pojava da se medijima koji su u potpunome ili djelomičnom vlasništvu države - poput Hrvatske radio-televizije ili Vjesnika - dugovi za PDV u cijelosti otpisuju, premda se radi o milijunskim iznosima. Prije nego je Slobodna Dalmacija iz državnoga vlasništva prešla u ruke Europapress holdinga, Vlada RH je toj novinskoj kući otpisala dugovanje za PDV u iznosu većem od 20 milijuna kuna.

Već je dovoljno nakaradno što je, Vladinim postupcima, ozakonjena neravnopravna "tržišna utakmica" između "državnih" i nezavisnih medija - tako što jedni moraju plaćati PDV, makar i prisilno, a drugima se rutinski otpisuje - ali stvari zapravo stoje i mnogo gore. Trgovcu papira Marinku Mikuliću, recimo, koji izdaje i opskurne šovinističke novine, Ministarstvo financija još uvijek nije blokiralo račun, iako je njegovo dugovanje za PDV, kako su novine izvijestile, odavno premašilo iznos od 16 milijuna kuna.

Kakve se nagodbe sklapaju s drugim kompanijama i drugim medijima, možemo samo nagađati. Nemamo saznanja o tome plaća li Hrvatsko slovo PDV, na primjer, ali je izvjesno da Ministarstvo kulture Vlade RH svake godine uplaćuje tome listu - u kojemu nije manjkalo sadržaja otvoreno profašističke orijentacije - pozamašnu sumu pod firmom "poticanja kulturnog stvaralaštva". Izvjesno je također da novinari i zaposlenici Vjesnika, kroničnoga gubitaša koji nije platio PDV otkad je oformljena hrvatska država, nikada nisu bili dovedeni u situaciju da ne dobivaju plaće.

Tek, sigurno je da Feral Tribune ne spada među takve državne miljenike. Štoviše, logika kazuje da se od medija poput Ferala pedantno ubire PDV, po cijenu da ih se ugasi, upravo zato da bi se na životu mogli održavati mediji poput Vjesnika, HRT-a ili Hrvatskog slova, a posve je sigurno da država sklapa sumnjive porezne nagodbe s onim medijskim kompanijama koje iskazuju lojalnost politici Vlade RH.

Hrvatska je svjetski šampion po visini PDV-a za novine; u Europi pak nema zemlje gdje spomenuti porez nije višestruko manji nego u nas; u onim najrazvijenijim novine su oslobođene plaćanja PDV-a. Ta mjera - 22-postotni PDV na novine - u izravnoj je opreci s velikim parolama o slobodi medija, jer malim i nezavisnim izdavačima jamči sigurnu smrt. O tome smo više puta pisali na ovim stranicama: velikim medijskim korporacijama uskraćuje se dio profita, ali malim i nezavisnim izdavačima trasiran je put u neminovnu propast, jer su prisiljeni, uz ostale poreze i davanja, odricati se u korist države skoro četvrtine svojih prihoda.

Feral je jedan od rijetkih preostalih takvih medija i prema njemu nema milosti: ovih je dana na našu adresu od Ministarstva financija Vlade RH stigla zadnja opomena da platimo preostalu tranšu neplaćenog PDV-a, u iznosu od blizu milijun kuna, a ako tu zadnju opomenu ne ispoštujemo, tj. ako ne platimo milijun kuna kojih nemamo, uslijedit će sudska ovrha i nova blokada računa.

No, Vlada RH u tome neće biti jedina. Feralov račun, naime, već je ovih dana blokirao Županijski sud u Osijeku, pravomoćnom presudom po tužbi generala Slavka Barića, zamjenika načelnika Glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga, te isporučio ovrhu prema kojoj se dotičnome visokom časniku ima isplatiti 50 tisuća kuna za pretrpljene duševne boli. To je već neka po redu pravomoćna presuda zbog istinite informacije koju je Feral objavio: da je general Barić istaknut kao prvi na listi dobitnika stambenog kredita Ministarstva obrane, a da u isto vrijeme ima raskošnu dvokatnu vilu u Valpovu. U svakoj bi civiliziranoj zemlji takva presuda bila sramotna, a u Hrvatskoj, gdje se do istinitog i slobodnog novinarstva drži kao do lanjskog snijega, ona je sasvim rutinska.


Viktor Ivančić

U ime zatajene Hrvatske

Deset godina Ferala jedno je od mogućih polazišta za razgovor s Viktorom Ivančićem. Pa recimo da je ovaj put tomu baš tako.

Agata Juniku

Okolnosti pod kojima ste odlučili Feral Tribune izdvojiti iz Slobodne Dalmacije su poznate. No, što vam je bila ideja, odnosno namjera?

- Nažalost, ideja je ipak bila nerazdvojiva od okolnosti, jer bez okolnosti ne bi bilo ni ideje. Dok Tuđmanova vlast nije okupirala tadašnju Slobodnu Dalmaciju, nama nije padalo na pamet pokretati samostalan list. A i tada je plan nastao i realizirao se dosta spontano i brzo, nismo ga baš previše domišljali. Sjećam se, imali smo prikupljenog novca da tiskamo dva broja lista i svaki je od tih brojeva rađen kao da je zadnji. Međutim, sam koncept bio je radikalan utoliko što je Feral predstavljao potpunu suprotnost tadašnjoj Hrvatskoj: tadašnjim standardima, tadašnjim vrijednosnim sustavima i vladajućoj nacionalističkoj ideologiji. U tom smislu, Feralov plan bio je duboko antihrvatski i mi smo, priznajem, u to antihrvatstvo uložili svu svoju kreativnu energiju. Pokazalo se, srećom, da u Hrvatskoj postoji cijeli jedan podzemni antihrvatski život, struktura kojoj se silno gadilo sve što se događalo na političkoj i društvenoj površini i kojoj je takav list došao kao slamka spasa: kao neka vrsta potvrde vlastita postojanja. Odjednom, pojavio se glas nepostojeće Hrvatske i svi su bili užasno zgranuti. Kad danas gledam na to razdoblje - uz svu opasnost da imam romantičan pogled - cijeli mi se taj proces čini kao postupna legalizacija ilegalnog, nasilno zatajenog dijela društva. Naši su kritičari, naposljetku, bili u pravu: kada smo uzeli u obzir sve što se smatralo poželjnim manifestacijama hrvatstva, naš je plan bio da budemo antihrvati.

U kojoj je mjeri satirički diskurs bio vaše prirodno okruženje, dakle neka spontana poetika, a u kojoj mjeri je bila riječ o tada jedinom mogućem sredstvu za ostvarivanje misije?

- Satira je kao jedino moguće sredstvo možda figurirala u komunizmu, ali ne i u vrijeme hrvatskog revolucionarnog državotvorstva. Tu se s naše strane igralo sasvim otvoreno, bez ikakve mimikrije u izboru forme - pisalo se u najizravnijem nesatiričnom obliku o zločinima, nasilju i nastupajućem državnom teroru - a kako smo bili sami svoji vlasnici, nije postojala institucionalna mogućnost nadzora. Satiru smo naprosto ponijeli kao dio svojih autorskih iskaza, s tim da je ona tada postala efektnija nego ikad. Ali ona više nije bila sredstvo da se kaže ono što se ne može ili ne smije kazati na drugi način. Naprotiv, ona je bila dodatna provokacija, jer se tuđmanizam zasnivao na povijesnoj ozbiljnosti. Trebalo je samo malo dara da se ta drama prokaže kao prvorazredna farsa. No, da je Feral kojim slučajem bio samo ozbiljan list, siguran sam da bi imao sličnu sudbinu i izazvao iste društvene reakcije. Riječ je, na koncu, o jedinstvenoj poetici, a desetak autora koji su tada stvarali Feral - od kojih su svi bili prognani iz prethodnih redakcija, s egzistencijama koje su već bile otišle u vražju mater - imali su toliko malo smisla za kalkulacije i kompromise da nije bilo šanse da ne prouzroče subverziju ozbiljnijih razmjera.

Na Tuđmanovoj sisi

Ako bismo prvih deset godina Ferala podijelili okvirno u dvije faze - ratnu i poratnu - što bi izdvojio kao bitne odrednice i ciljeve novine, s obzirom na to kako se kontekst mijenjao?

- Kontekst se nije bitno mijenjao, to je najveći problem. Mijenjao se provizorij, ambalaža ispod koje se ukazuju jedni te isti - nerazriješeni - društveni konflikti. Ovdje ne samo da nije postojala želja da se radikalno raskine s nacionalističkim obrascem nego je učinjeno sve da se ne dopusti niti da on odumre sam od sebe. Deklaracija o Domovinskom ratu, recimo, kao najbezočnije udvaranje prizemnim nacionalističkim sentimentima, nije nastala ni pod kakvim pritiskom, pa ni pod pritiskom tzv. narodnih masa, nego zbog puke želje za profitom: postoji potreba da se muze stara Tuđmanova sisa i da se iz nje crpi politička energija. U tom procesu održavanja kontinuiteta - istog sadržaja u drukčijem pakovanju - nije angažirana samo vlast, nego i intelektualci koji masovno i halapljivo rade na svome samoetabliranju i zauzimanju mjesta u nomenklaturi. Onaj kome sve to nije simpatično, proglašava se radikalom, destruktivcem, katastrofičarem, i izbacuje iz igre. Kao popularan politički recept, recimo, danas se bučno reklamira vječno prijateljstvo i friška suradnja između Rade Šerbedžije i Zlatka Viteza: eto naputka o zajedničkoj sreći, usprkos političkim različitostima, eto načina da se prebrode nacionalne traume. Bit toga prijateljstva i te suradnje, naravno, sastoji se u tome da se nojevski zabija glava u pijesak kod svakog prijepornog pitanja. Kao što je nedavno - koreći radikale - kazala ministrica obrane: Zašto bih govorila da je Hrvatska bila agresor u Bosni, pogotovo ako me to nitko ne pita?! Ali ako kažete da vam sav taj politički korektni relativizam ide na živce, da je slinav i da ne predstavlja ništa drugo nego jednu patetičnu laž - bit ćete, kao patološki destruktivac, zborno izgnani iz društva koje je ustanovilo parametre novog napretka. Ivan Čolović nedavno je u Feralu opisao identičnu situaciju u Srbiji pod naslovom Kako sam postao moralni taliban.

U tom je smislu Feralova pozicija apsolutno autsajderska - takva je bila, takvom ostaje i takva će po svemu sudeći biti i ubuduće. Nije tu riječ ni o kakvu svjesnom izboru margine, nego su tako naprosto posložene karte. Ne možeš biti drugo nego autsajder tamo gdje je oportunizam proglašen vrhovnom društvenom kvalitetom. Ako pak inzistiraš na dvije Feralove faze - ratnoj i poratnoj - jedina razlika koju ja vidim je što je u prvom razdoblju Feral bio nešto usamljeniji.

Tužbe ste svi skupa dosta hrabro podnosili, ali tvoja obrana u palači pravde - kada si progovorivši zapravo o Tuđmanovoj shizofreniji dobio slučaj - jedan je od primjera za udžbenike iz prava. Jesi li stvarno bio toliko samouvjeren ili si naprosto računao s tim da nemaš što izgubiti, bez obzira na ishod?

- Bez obzira na to jesam li imao što izgubiti ili ne, bilo je to jedino što sam mogao učiniti, jer prava je istina da pravni ishod spora uopće nije ovisio o mome držanju u sudnici. Na toj suvišnosti počivalo je Tuđmanovo pravosuđe. Mogao sam, dakle, imati sjajnu i argumentiranu obranu, a da opet budem osuđen, što se uglavnom i očekivalo. Stjecajem okolnosti za sudačkim stolom našao se čovjek koji se baš i nije dao politički manipulirati, što je bio izuzetak, pa je ta presuda u mnogo većoj mjeri rezultat njegova digniteta nego moje obrane. Vrlo slično iskustvo imao sam sredinom osamdesetih, kada su me tužili zbog uvrede šefa države, i kada sam bio siguran da će me osuditi, ali je sudac donio oslobađajuću presudu i pritom napisao predivan traktat o slobodi javne riječi. U svakom slučaju, proces protiv Marinka Čulića i mene bio je režimski autogol, gotovo pacerski: država je u ta doba Feralu znala praviti mnogo ozbiljnije probleme.

Hrvatski demokratski nesporazum

Kako tumačiš to što Tuđman, usprkos pokušajima svojih pijuna, ipak nije nikada udario baš svim sredstvima na Feral? Misliš li da se bojao međunarodne reakcije pa racionalno odlučio ostaviti neko svjetlo na margini ili je opet bila riječ o shizofreniji, tj. o nekom ostatku njega samog, iz doba privrženosti antifašističkom pokretu?

- Uvijek me takva pitanja podsjećaju na teorije zavjere, jer podrazumijevaju nekakve svemoćne autoritete koji kontroliraju ukupna društvena zbivanja, a zapravo je bila riječ o diktatorima u hodu koji počesto nisu uspijevali kontrolirati ni sami sebe. Tuđmanov glavni problem bio je njegov demokratski legitimitet: ta zlosretna okolnost - činjenica da je ipak izabran po nekakvoj demokratskoj proceduri - trajno je abortirala njegovu izvornu vokaciju i pregnuća, pa je u tom smislu on kao vladar ostajao frustriran i nedovršen. Čitavo njegovo razdoblje možemo promatrati i kao nikada do kraja uspio pokušaj da suzbije okolnosti svoga dolaska na tron. Politička zajednica imala je kakvu-takvu demokratsku infrastrukturu koja se nastojala nafilati autoritarnim sadržajem i osposobiti da funkcionira kao klasična diktatura. Ali totalitarnu kontrolu nije bilo moguće ostvariti. Tako je uspostavljen politički bastard, iliti Hrvatski demokratski nesporazum. Tuđman je u tim okolnostima - uz tihu asistenciju račanovske opozicije - počinio sve opačine koje je mogao, ali ne i sve koje je želio. On je, sjetimo se, htio povećati državni teritorij, pa to nije uspio. Htio je imati totalni nadzor nad medijima, pa nije uspio. A da ne govorimo da, uz sve one prislušne uređaje i aktivnosti tajnih policija, nije ni sanjao da će njegov pokret posrnuti na nečemu tako banalnom kao što su izbori.

Feral je, s druge strane, bilo moguće zaustaviti samo golom fizičkom silom, pošto su sva druga sredstva već bila isprobana. Režimu nisu bila strana takva rješenja - tako su se riješili Reihl-Kira, Krivokuće i Paradžika - ali je ovo, zbog međunarodnog ugleda Ferala, bio mnogo ozbiljniji zalogaj. Kasnije smo doznali da su u Splitu postojali prilično detaljno razrađeni planovi fizičkog uništenja lista. Vjerojatno je procijenjeno da bi se time polučilo više štete nego koristi.

Koja je uloga Ferala danas? Kako određuješ njegovu poziciju u medijskom i tržišnom kontekstu?

- Ta pozicija je, kao što sam rekao, autsajderska, bez obzira na nakladu lista, na respektabilan broj čitatelja, pa i na izvjesnu težinu koju Feral ima na javnoj sceni. No, činjenica je da Feral ne participira u tekućim trendovima, pa utoliko i ne zaslužuje blagodati novoga medijskog i tržišnog konteksta. A trendovi su takvi da naši izravni konkurenti - Globus i Nacional - opstaju zahvaljujući fabriciranim senzacijama i polugolim pjevačicama koje opisuju svoja prva seksualna iskustva. Trendovi su takvi da je razina pismenosti u novinama srozana do mjere komične nerazumljivosti. Tipovi koji niti imaju što reći niti znaju kako bi to učinili postaju cijenjeni novinski kolumnisti. Novinski kiosci zatrpani su medijskim smećem koje se prodaje za pet ili sedam kuna. A svo to tržište planira i kontrolira s jedne strane država - jer se Račanova vlada nije željela odreći patronata nad dvama dnevnim listovima i nacionalnom televizijom - a s druge jedna i pol korporacija, monopolno jača od države, koja emitira svjetonazor konzumacije & relaksacije & spektakla, naravno, na najprizemnijoj razini.

Teksaško furanje furke

Osobno nemam ništa protiv toga, ali kada se ta agresivna i poluprimitivna industrija zabave stušti na zemlju veličine stočne farme u Teksasu, onda fakat nije lako pronaći mjesto da udahneš svježeg zraka. Tako je skrojen uprosječeni hrvatski konzument, tipski malograđanin koji odgovara potrebama medijskog i tržišnog konteksta. On viri u tuđe živote, razgledava tuđe luksuzne kuće, pomno prati društvenu kroniku, beskrajna glavinjanja nove elite s novim toaletama, i čak ima uvid u ukazanja tzv. visoke kulture, jer je onaj medijski mastodont zbog svojeg teksaškog kompleksa naumio patronizirati i kulturni život. Znatan dio suvremene literarne produkcije, recimo, na ovaj je ili onaj način dotiran od Europapress holdinga, što je za svaku pohvalu, ali problem nastaje kada se kroz medijsku prezentaciju stvaraju vrijednosni standardi koji imaju mnogo više veze s poluestradnim furanjem nego s kvalitetom. Oni preporučuju knjige za godišnji odmor, oni organiziraju godišnje izbore, oni sufliraju trendove koji su najčešće malograđanski pomodni i prazni... Čak je i koncept FAK-a u svojoj biti sasvim prilagođen estradnim stečevinama, dakle medijskom i tržišnom kontekstu, bez obzira što njegovi pokretači vjeruju da nastavljaju revolucionarnu tradiciju približavanja kulture narodu. To je sve u redu, nemam ništa protiv, ali ako ne izraziš dovoljnu količinu oduševljenja glavnim tokom zbivanja, bit ćeš proglašen trulim elitistom, ili frustriranim zavidnikom, ili nekakvim mrzovoljnim ignorantom koji ne respektira potentne književne mužjake. A zapravo je riječ o samouspostavljanju novog establišmenta koji je u svojemu popularnom izdanju gotovo jednako dosadan kao i onaj akademski. Jer ako Feral u svojoj ediciji objavi deset novih knjiga, a da se ni u jednim hrvatskim novinama ne objavi nijedna recenzija nijedne knjige - makar ta recenzija bila negativna - ne znam mogu li to tumačiti kao golu kulturnu činjenicu. Ili: kakva je to kulturna činjenica ako se u medijskom posredovanju hrvatskih kulturnih prilika ne smatra vrijednim zabilježiti Paula Austera, ili Danila Kiša, ili Boru Ćosića? Eto, zato je djelovanje s margine u našim okolnostima posve logično. U jednom davnom tekstu taj je vladajući trend opisan kao Centralni komoditet: to je mentalna institucija zadužena za otpravljanje u nepostojanje.

U kojem bi smjeru onda Feral trebao svijetliti u sljedećoj petoljetki? Koji bi bili njegovi zadaci?

- Mi ćemo i dalje računati na pametne i obrazovane čitatelje, zahvaljujući kojima živimo iz tjedna u tjedan. I pritom je izvjesno da nećemo raditi kompromise koji bi bili u suprotnosti s našim karakterima i temeljnim uvjerenjima. Što se zadataka tiče, onaj najvažniji je već obavljen. To je da je uz staru novinarsku gardu - autore poput Heni Erceg, Predraga Lucića, Marinka Čulića, Drage Hedla, Milana Gavrovića ili Ivana Lovrenovića - kroz Feral stasala briljantna generacija mlađih novinara, prema mom skromnom sudu najbolje što u hrvatskome žurnalizmu danas postoji. Tu prije svega mislim na Ivicu Đikića - danas u ovoj zemlji bez sumnje prvo ime mlađe novinarske generacije - a zatim na Hrvoja Prnjaka, Vladimira Matijanića, Igora Lasića, Borisa Rašetu, Tatjanu Gromaču, Tonija Gabrića, Gorana Borkovića... Većina njih u autorskom smislu ne samo da su dosegli nas starije nego otvaraju neke posve nove perspektive, ukazuju na neke posve drukčije izazove, pa je već vrijeme da mi učimo od njih. U svakom slučaju, na njihovoj energiji počiva današnji Feral i oni su ti koji će određivati daljnje zadatke.

A što će biti sa starom gardom?

- Perspektivu Ferala vidim u tome da mi sviramo druge violine. Ali da ne preskačemo koncerte.

Utjerivanje Hrvatske u kosti

Pitanje o sljedećoj petoljetki smisleno je pod pretpostavkom da više nije riječ o spašavanju života, nego o borbi za neke složenije oblike socijalne prakse. S druge strane - parafrazirat ću završni odlomak iz Točke na U - ne samo da se nije dogodio susret u kojem bismo se mogli pogledati u oči - oni u naše bez straha, a mi u njihove bez stida - već smo ovog proljeća gledali izgradnju barikada za Gotovinu, mračno dizajnirana slavljenja rukometaša i skijaša... naslovnica prvog broja Ferala s Antom Pavelićem u prvom planu uopće nije neaktualna...

- Ta će naslovnica, bojim se, ostati aktualna još dosta vremena. Riječ je o maloj i zapuštenoj zemlji u kojoj je uzgojena svijest o vlastitoj važnosti na nekoliko temeljnih mitova - o hrvatstvu kao stoljetnoj kulturnoj i društvenoj vrijednosti, o državnom suverenitetu kao jedinome jamstvu kolektivne sreće, o etničkome principu reguliranja odnosa u zajednici, na koncu, o blistavoj čistoći tzv. domovinskog rata kojim je izborena hrvatska sloboda - a kada se te kulise jednom stropoštaju, naravno da će oveći broj hrvatskih romantika tresnuti dupetom o tlo. Ili barem više neće znati gdje se nalaze, pa dakle neće znati ni tko su. Ako je jedina točka njihova identiteta sadržana u činjenici da su Hrvati, onda je odlično što će se jednom osjećati kao nitko i ništa. Za razliku od pesimista, ja uopće ne sumnjam u demontažu tih kulisa, jer će se to događati i protivno volji ovdašnjih političkih garnitura. No, prirodno je što se aktualni hrvatski mitovi brane nasiljem, s obzirom na to su oni nasilno i stvoreni. Ideologija hrvatskog državotvorstva nije bila ni benigna ni sentimentalna, nego se u praktičnoj izvedbi zasnivala na utjerivanju Hrvatske u kosti, na golome strahu od fatalne pozicije ne biti dobar Hrvat, koju su mnogi platili vrlo skupo. Glupo je, međutim, ustuknuti pred nacionalističkim nasiljem, ili mu čak povlađivati - kao što to čini Račanova vlada - jer je riječ o mamuzanju mrtvoga konja. Sutra će ovom zemljom vladati desnica ili ljevica, svejedno, ali će opjevanog hrvatskog suvereniteta - mimo mitologije, mimo narodnih pjesama i mimo ratničkih pokliča s kojima se i danas priziva razbijanje glava - pouzdano biti sve manje i manje. Vjerojatno toliko malo da će najveći Hrvati u potaji žaliti za Jugoslavijom, koju ionako nikad nisu iskreno mrzili.

S druge strane, sve to nema veze sa sudbinom novine. Feralu su mnogi proricali smrt nakon Tuđmanova odlaska, pa se to umiranje nije dogodilo. Nisam pobornik teze da bi veća količina društvenih gadosti trebala osiguravati veći smisao novinama koje njeguju radikalnu kritiku. Bitno je da prostor za kritiku postoji i da je on u što većoj mjeri slobodan. Kako se društvene okolnosti budu mijenjale, mijenjat će se i predmeti kritike, ali razlozi za kritiku zasigurno neće nestati, osim ako ne prihvatimo neku novu utopiju. Naposljetku se ipak sve svodi na to koliko to dobro, originalno ili vjerodostojno činiš. Na koncu ostaje dobro pisanje. Tržišna prođa toga posla, pak, sasvim je drugo pitanje. Priznajem da se time pretjerano ne opterećujem.

Ne-baš-obična redakcija

Veći dio mlađe generacije Ferala, koju si malo prije imenovao, objavljuje književne radove. Gotovo bi se moglo reći da uzgajate pisce, koji su - paradoksalno - zanat brusili na nimalo prozaičnim temama - ratnim zločinima, mafijaškim obračunima, političkoj prostituciji...

- Feral nikad nije bio baš uobičajena redakcija. Ovdje se uvijek dosta pozornosti posvećivalo tekstu, brusile su se ideje, inzistiralo se na nekakvu odmaku od normalnosti i rutine, omogućavao se priličan stupanj autorske slobode, prirodno je što su novinari poticali jedan drugoga na razne avanture. Proveo sam deset godina u dnevnome listu i dobro znam što je novinarski birokratizam: s nekoliko svojih kolega stršao sam kao strašilo za ptice. U Feralu je to sasvim drukčije. Ovdje je normalno da se o pisanju razgovara i da se u njemu još iznađe nekakva radost. Napokon, nije slučajno što je to praktički jedini naš list u kojem nema urednika koji ne pišu.

Zanimljivo mi je kako si podijelio svoj opus i sfere interesa - u visokom žanru feljtona baviš se moglo bi se reći anatomijom jednog društva izraslog na mračnim i mučnim skandalima, a u niskom žanru bilježnice seciraš ipak nešto vedriju svakodnevnicu istog tog društva... Kako se slažu Viktor i Robi?

- Slažu se zapravo odlično, nemam nikakvih identitetskih problema, premda to s visinskim razlikama baš ne stoji, jer niski žanr nerijetko iziskuje veće napore. Pišem toga Robija K. iz tjedna u tjedan već punih osamnaest godina - znate li koliko je to tisuća kartica? - i jedino čega se uistinu prepadnem jest što mi to još pričinja mjestimično zadovoljstvo. Što bi rekao Branko Matan, satira je teško pitanje.
Feral Tribune.


HHO podupire Feral Tribune

Hrvatski Helsinški odbor (HHO) daje punu potporu Feralu, a predsjednik Danijel Ivin je danas izjavio kako je "osupnut Vladinim postupkom blokade računa zbog naplate PDV-a , najavivši da će HHO, ako Vlada ne promijeni odnos prema medijima koji će im jamčiti ravnopravnost, pokrenuti akcije "kakve još nisu pokrenute i internacionalizirati cijeli slučaj".

Na tiskovnoj konferenciji HHO-a Geza Stančić iz Vijeća za medije pozdravio je Vladine najavljene mjere o smanjenju poreza na dodanu vrijednost za novine, dodavši da bio taj porez mogao biti i manji, ali ni da taj potez nije loš. Kako je rekao, situacija s Feralom može izgledati kao poslovna kriza nekog poduzeća, a zapravo je alarm iz perspektive politike i stanja u medijima.Naglasio je da bi gašenjem Ferala bio smanjen programski pluralizam hrvatskog novinstva, kao i pluralizam vlasništva. Sve to pokazuje da u Hrvatskoj ne postoje dostatni uvjeti za pluralizam novinstva, a Vlada bi to trebala osigurati, istaknuo je, pozvavši Vladu da hitno pomogne Feralu da prebrodi krizu.


HND poziva vlasti da pomognu Feralu

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) drži da je najavljen odlazak Feral Tribunea s hrvatske medijske scene zbiljski, ali i simboličan gubitak za hrvatsko novinstvo i novinarstvo te poziva vlasti da u ime pluralizma medija podupru opstanak toga lista.

Vlasnička i uređivačka raznolikost medija, a Feral je nezaobilaznim dijelom te i takve raznolikosti, spada u najviše stečevine suvremene demokracije i civilnog života, ističe se u priopćenju koje je potpisao predsjednik HND-a Dragutin Lučić.

Feral prestao izlaziti Hrvatsko novinarsko društvo poziva i one koji se uopće ne slažu s uređivačkom politikom Ferala da u ime upravo toga svog prava na neslaganje ustanu u obranu Feralova opstanka.Središnjica HND-a danas, kao i splitski ogranak HND-a jučer, podsjeća na djelatnost i ulogu Ferala. Feralovi novinari i urednici među prvima su ustali protiv imperijalne politike Slobodana Miloševića i izvještavali gotovo sa svih hrvatskih ratišta, često i uz najveće moguće rizike, kaže se u priopćenju.Među prvima su hrvatskoj javnosti razotkrili tamne strane naše novije povijesti i otvorili brojne tabu teme, i opet uz najveće moguće rizike. U vremenima nesklonima neovisnosti i slobodi medija Feral je bio među onima koji su zazivali ne samo medijske nego i ljudske, građanske, te osobito etničke slobode i prava, ističe se u današnjem priopćenju HND-a u povodu vijesti da Feral nije izišao i da je njegov opstanak upitan zbog dugova za PDV i sudske odštete.


Davor Butković

Feral Tribune značajna je hrvatska društvena i kulturna institucija, kojoj treba omogućiti da izlazi neovisno o pravilima poslovanja u izdavaštvu

Eventualni trajni prestanak izlaženja Feral Tribunea bio bi vrlo loš događaj za hrvatsku javnu scenu. Utoliko se nadamo da jedan preskočeni tjedan prije svega znači krajnji pokušaj uredništva Ferala da se izbori za trajnije rješenje svojih financijskih problema, a ne najavu gašenja lista čiju se profesionalnost vrlo često moglo osporavati, ali čija uloga u hrvatskom životu gotovo isključivo pozitivna.

Feral Tribune, kao svojedobno najdosljednija opozicija Tuđmanovu sustavu, smrću prvog predsjednika Republike Hrvatske nužno je zapao u određenu krizu; Feral je izgubio svog prirodnog neprijatelja, koji je pred britanskim ministrom vanjskih poslova svojedobno bijesno mahao Feralovim naslovnicama pokušavajući Engleza uvjeriti kako je Feral dokaz da takva razina slobode tiska, kao u Hrvatskoj, ne postoji u Velikoj Britaniji. Feral je Tuđmanovom smrću naizgled izgubio svoj glavni raison d’etre: Tuđman je itekako zaslužan za svjetski ugled Feral Tribunea i za njegovu sasvim pristojnu nakladu u vrijeme Tuđmanove vladavine.

Tuđmanovim odlaskom i određenom demokratizacijom medija koju je provela Račanova vlada, Feral je, kako u satiričkom, tako i u novinarskom dijelu, izgubio velik dio svoje atraktivnosti, što je dovelo do značajnog pada naklade, a što je opet jedan od uzroka sadašnje krize.

Bitke s Tuđmanom

Međutim, Feral je u jednom drugom, dubljem, uistinu posve strateški značajnom smislu jednako uspješno funkcionirao i u posttuđmanovskom razdoblju kao i u svojim najduhovitijim i najhrabrijim godinama bitke s Tuđmanom. Feral Tribune se, naime, i u posljednjih sedam godina kontinuirano potvrđivao kao posve jedinstvena i nenadoknadiva hrvatska kulturna i društvena institucija. Ono po čemu Feral Tribune jest jedna od presudno značajnih institucija hrvatskog javnog života njegova je stalna afirmacija prava na drukčije mišljenje.

Uistinu se ne možemo sjetiti niti jedne druge hrvatske javne ustanove koja se toliko konzekventno i razmjerno uspješno zalagala za pravo na drukčije, često manjinsko mišljenje, za pravo na drukčiji, često manjinski sustav vrijednosti i za pravo na društveno predstavljanje svih manjinskih grupa. Taj je Feralov doprinos hrvatskom javnom životu, politički i vrijednosno promatrajući, zapravo važniji od njegove bitke protiv Tuđmana. Takav Feralov doprinos našem javnom životu izdiže njegov sadašnji problem iz konteksta medija te ga stavlja u kontekst preispitivanja nekih temeljnih vrijednosti u Hrvatskoj: želimo li, dakle, imati javnu instituciju koja konzekventno dovodi u pitanje većinska uvjerenja i koja konzekventno brani manjinska prava i uvjerenja?
Čvrsto vjerujemo da je takva institucija hrvatskom društvu upravo neophodna i utoliko smatramo da Feral mora preživjeti. Utoliko smatramo da bi odlazak Ferala bio neusporedivo veći gubitak za našu javnu scenu nego što je to gašenje samo jednog od brojnih listova koji financijski loše posluju.

Dosljedno presipitujući, dosljedno manjinski i dosljedno ikonoklastički stav neizbježno je dovodio Feral u sukob sa svakom vlašću i sa svakom političkom elitom, dakle i s Račanovom i sa Sanaderovom, a nema nikakve sumnje da će im Zoran Milanović, nastave li izlaziti, vrlo skoro postati omiljena meta (Stipe Mesić jedini je političar koji u Feralu povremeno uživa poštedu, no to bi se moglo protumačiti potrebom za održavanjem dobrih odnosa bar s jednim od relevantnih izvora informacija, i to s onim najbenignijim, jer Mesić, ipak, značajno manje utječe na stanje u zemlji nego predsjednik Vlade). Feral je, dakle, tvrda i nemilosrdna opozicija prema svakoj vlasti. Ali, stvarna prosvijećenost pojedine vladajuće elite manifestira se, među ostalim, i u odnosu prema najoštrijoj javnoj oporbi. Uistinu prosvijećena vlast u uistinu demokratskoj zemlji podržavat će medije koji najkritičkije pišu o toj vlasti, naprosto zato što tako vlast promiče toleranciju i jednakost svih legitimnih političkih stavova, kao i različitost svjetonazora u društvu.

Utoliko sadašnja vlast, želi li pokazati da doista ima demokratske namjere prema slobodi tiska i javnom komuniciranju, naprosto mora pronaći model da Feral i dalje može izlaziti, a da nitko ni na koji način ne utječe na njegovu uređivačku koncepciju.

Kontrola oglašivača

Pitanje Ferala sada je, nažalost, postalo jedno od bitnih pitanja demokratskih namjera vlasti: no, u zemlji u kojoj država financira više kulturnih novina, koje se sve, zapravo, bave politikom, i u zemlji u kojoj je dio medija još u državnom vlasništvu, opstanak nečeg realno važnog, kao što je Feral, definitivno postaje i državno pitanje, a ne pitanje uobičajenog izdavačkog biznisa. U današnjem svjetskom trendu smanjivanja slobode medija, u kojem prednjače Putinova Rusija i lijeve južnoameričke diktature poput Chavezove, hrvatska vlada može demonstrirati svoju demokratsku orijentaciju i potporom najoštrijem opozicijskom listu.

Nadajmo se da će Vlada pokazati dovoljno civiliziranosti i zrelosti za takav potez i da će Feral drugi tjedan normalno izaći.

Iako slučaj Feral Tribunea nadmašuje medijski kontekst, on nam pruža povod za dvije važne konstatacije o medijima, koje ukazuju na dublje probleme u društvu i u raspolaganju raznim aspektima društvene moći.

Prvo, uredništvo Ferala nije u potpunosti u pravu kada tvrdi da list ne može dobiti oglase zato što velike tvrtke oglase uvjetuju isključivo pozitivnim pisanjem o njihovim poslovnim aktivnostima. Feral, prije svega, ne može dobiti oglase zbog vulgarnosti koja je, opet, neizostavan dio njihova stila. Feral bez vulgarnosti ne bi bio Feral, a niti jedan veliki oglašivač ne želi imati ništa s rječnikom koji Feral koristi, ni s Feralovom vrstom satire. To je naprosto tako i to se neće promijeniti.

Međutim, uredništvo Ferala jest u pravu kada upozorava javnost da velike kompanije pokušavaju kontrolirati medije oglasnim novcem. Taj je trend startao prije više godina, svojedobno se manifestirao u brutalnim pritiscima na poslovne strukture medijskih kompanija, ili u primitivnim pokušajima podmetanja public relations uradaka kao originalnih novinskih tekstova, da bi se u posljednje vrijeme počeo kretati prema neformalnim strateškim partnerstvima s pojedinim velikim oglašivačima. Riječ je o problemu koji nipošto nije karakterističan samo za Hrvatsku, nego i za medijske industrije mnogih razvijenijih i demokratskijih zemalja i za koji se zasad ne naziru jasna rješenja. Drugo, sadašnji slučaj Feral Tribunea tjera nas da obnovimo pitanje o stvarnoj slobodi medija u Hrvatskoj, koju razne međunarodne institucije iz godine u godinu sve lošije ocjenjuju, što mi uglavnom doživljavamo kao stanovitu nepravdu. Činjenica je, primjerice, da i najutjecajniji mediji, poput HTV-a, redovito kritički izvješćuju o bilo kojoj vlasti, što je dobro.

No, činjenica je, nažalost, i da su obojica posttuđmanovskih predsjednika vlade željela utjecati na izbor vodećih ljudi Hrvatske televizije i na izbor ravnatelja HINE, a to su samo neki od njihovih vidljivijih pokušaja miješanja u medije. Tek kada hrvatska politička elita bude dovoljno emancipirana i demokratski orijentirana da odustane od bilo kakvog uplitanja u medije, moći će se govoriti o stvarnoj slobodi medija u Republici Hrvatskoj. Izlaženje Feral Tribunea, lista s kojim se u mnogočemu nikada nismo slagali, nenadoknadivo je važan dio tog procesa.


Jurica Pavičić

Netko nije razumio da uz politički sustav vrijednosti ide i lifestyle.

Kad čovjek s distance gleda povijest Feral Tribunea, ne preostaje mu nego posegnuti za onom groznom, olinjalom publicističkom frazom po kojoj Feral - eto, reći ću - “nikog nije ostavljao ravnodušnim”.

Tijekom najvećeg dijela svoje dvodesetljetne povijesti (koja počinje osamdesetih u Nedjeljnoj Dalmaciji) Feral je proizvodio burne, oprečne strasti. Bile su to novine koje se jako voljelo i jako mrzilo, novine koje su ljudi javno spaljivali na trgovima, ali i kojima su vlastiti čitatelji oporukom ostavljali nekretnine. Paradoks je povijesti da je tjednik koji je živio od uzburkanih i konfliktnih strasti preminuo ne od burnih emocija, nego upravo od - ravnodušnosti. Feral Tribune, tjednik koji je ovog tjedna prestao postojati, nisu upokojili ni SUBNOR ni HVIDRA. Njegovo konačno utrnuće nisu skrivili ni Tuđman ni sudski procesi. Feral nisu ubili oni koji su ga mrzili - ubili su ga oni kojima je svejedno, oni kojima ništa više nije značio u novom, promijenjenom svijetu bez diktatora i jakih ideologija. Priča o dva desetljeća Feral Tribunea priča je koju novinar, a pogotovo ne ja, ne može pripovijedati iz
neutralne hladnoće trećeg lica. S nekim od ljudi koji su činili FT danas sam dobar osobni prijatelj, s nekima se ne pozdravljam na ulici. S nekim od ideatora Ferala zajedno sam radio, s drugima sam imao gorke, prgave polemike. U Feralu sam neko vrijeme objavljivao, a nakon toga za dugo sam bio “kućni neprijatelj”, citati su mi izlazili u Greatest Shits, a u lako vidljivoj feralovskoj podiobi na “naše” i “vaše” imao sam mjesto na polici za negativce, polici koja je godinama postajalo sve veća. Unatoč tome, stalno sam se veselio da Feral postoji. Uživao sam u njemu osamdesetih, kad je izlazio kao podlistak Nedjeljne i kad je bio najbolji, najduhovitiji. Milo mi je bilo da postoji u devedesetima, kad je bio mali trn u tabanu ajatolahu Tuđmanu. Bilo mi je drago da Feral postoji koncem devedesetih, kad je netko morao objaviti svjedočenje Mira Bajramovića i pokrenuti lavinu. Bilo mi je drago da postoji čak i zadnjih godina, kad je postao poprilično besmislen. Feral sam simpatizirao više nego Feral mene, ali tako je to katkad u životu.


Razlog zašto nisam mogao prestati navijati za Feral bio je samo jedan - smijeh. Najveći dio Feralova “ozbiljnog” novinarstva bio je predvidiv, shematičan i repetitivan. Ali, za onu količinu ludičke energije koju mi je Feral priuštio prvo u Nedjeljnoj, potom u Slobodnoj, a kasnije i prvih godina samostalnog izlaženja, ja sam nekome tamo ljudski zahvalan. Možda sam lokalpatriot, ali ja sam u Feralu nalazio nastavak iste one spalatinističke tradicije prgavog, terorističkog humora koja je osamdesetih živjela u bezobraznom Berekinu, a između dva rata obitavala u čak 42 satirička lista koja su izlazila u Splitu od 1918. do Aleksandrove diktature. Feral je u svojim ranim i najboljim danima nastavio tu baštinu humora s imenom i prezimenom, izravnog, drskog i bombaškog, i nadogradio je duhom epohe nakon Monthyja Pythona - autoreferencijalnošću, medijskom osvještenošću i citatnom domišljatošću.

Početkom devedesetih Feral se osamostalio, Tuđmanova tiranska sjenka nadvila se iznad Hrvatske, a tjednik s Bačvica najednom je postao čudnovato važan. Razlog zato ležao je u odnosu Tuđmana i Ferala, sado-mazohističkom catch as canu u kojem je pokojni velmoža ostao kraćih rukava. Pompozan, mrk i velevažan, Tuđman je bio idealnom metom zafrkancije, a još ga je više takvim činilo to što se na zafrkanciju ljutio. Poput dosadnoga germanskog uče Tuđman nije razumio Mediteran, ulicu i zezanje, svojim je bijesom potpirivao novu satiru i hranio još gore psine. S vremenom je Tuđman postao ono što u Splitu zovu “fjoket” - spadalo - a u vrijeme kad je njegova autokratska sjenka u Hrvatskoj zasjenjivala svakog i sve, ta pukotina ranjivosti hranila nas je poput kruha.


Ali, na žalost Ferala, Tuđman je jednom morao umrijeti. A upravo je Tuđmanova smrt (a ne poraz HDZ-a 2000.) bila trenutak kad Feral gubi razlog postojanja. U idućih godina hrvatska će se politika pretvoriti u postmoderni “anything goes”, ideologije se svlače kao košulje, a namjesto političkog monarhizma Hrvatska dobiva sustav kojim vladaju raspršeni, sivi, bezidejni stranački biroi. Pogreška Ferala bila je u tome što je vjerovao da od Budiše, Račana ili Sanadera može načiniti novu dominantnu figuru koja kod publike izaziva prasak oslobađajućeg užitka onog časa kad golemi kumir padne. Hrvatska više nije funkcionirala na taj način - a Feral je to propustio uočiti i propustio se mijenjati.

Zašto Feral nikad nije postao ideološki solidni, inkluzivni, ozbiljni newsmagazin poput sarajevskih Dana ili beogradskog Vremena? Zašto je tako slabo iskoristio svoj veliki ugled? Zašto nije poput B92 oko sebe stvorio medijsku industriju jasnog svjetonazornog predznaka? Zašto je - ukratko - Feral ostao tako sam, umjesto da bude centar kulturološkog okupljanja, što je trebao biti? Odgovor se vjerojatno krije u ljudima koji su čitav projekt vodili, a koji neke stvari nisu shvatili, a trebali su. Netko tamo nije naime razumio da uz politički sustav vrijednosti ide i lifestyle. U kulturi, životu i društvenoj sceni Feral nikad nije niti pokušao artikulirati nešto što bi bilo programatski i afirmativno, nešto iza čega bi stajali i rekli “evo, to je ono što mi mislimo da vrijedi”. Posve nezainteresirani za takvo “desno plućno krilo” novine, a po osobnom ukusu i prilično konzervativni, ključni ljudi Ferala na koncu su izgubili prirodne saveznike: kontrakulturu, klupsku scenu, GLBT grupe, rokere, Mamu, Motovun, Kocku, Zarez, FAK. Kulminacija takvog autizma bio je jedan broj s početka ove dekade u kojem je Feral s grožnjom pisao o buci klubova koji rade dokasna. FT je postajao sve više novina za stare oficire, ne za urbane mlade. I kad danas Feral zapomaže što nije imao oglašivača (pa za to krivi Sanadera i korporacije), onda je ta kuka lijepim dijelom uperena nakrivo. Ne znam zašto nitko nije htio oglašavati u Feralu, ali jedan je od mogućih razloga i taj što nije više bilo jasno koju demografiju i koji životni stil priheftati uz Feral. U međuvremenu, naime, u Hrvatskoj postupno stasava jedna sasvim nova građanska klasa. Ta nova buržoazija danas i bez Ferala zna da je Šaban Bajramović dopušten, a Karleuša nije, da su Zagreb FF, Edo Maajka i azijska kuhinja “naši”, a splitska estrada i vjenčanja s pucanjem “njihovi”. U tvorbi te nove urbane middle class Feral je mogao imati glavnu ulogu, a nije. Mogao je je biti ćaća i mater buldožerovskom “novom vremenu”. Ovako, to ga je “novo vrijeme” metnulo u starački dom - i na kraju ugušilo, nježno, jastukom.


Nakon pustih godina izlaženja, Feral danas nije došao na kioske. Ivančića, Lucića, Dežulovića i ostalu ekipu sa splitske adrese Bačvice 10 pratim zaista već dugo, i ako se zaista ugasi Feral, osjećat ću se kao da mi je otišao netko od mojih najbližih. Najvećeg hrvatskog kolumnistu Robija K. čitam ih još od onog vremena kad sam i sam išao u III. a. razred. Studio LUDEŽ otkrio sam nešto kasnije u legendarnoj Studentskoj Iskri iz koje je izašla cijela plejada vrhunskih splitskih novinara. Zakačio sam se za njihov humor i satiru u kojoj im zaista ništa nije bilo sveto: sprdali su se oni u ta mračna crvena vremena i s Mamulom i Špiljakom i Miloševićem i Kertešom i Stambolićem i Markovićem i Lončarom i Tupurkovskim i Stanovnikom i Kaćušom Jašari. Nisu ni Armiji, a ni Centralnom komitetu ostajali dužni. Ujedinjeni u VIVA LUDEŽ pod okriljem Nedjeljne Dalmacije u Feralu postali su još jači. I još urnebesniji.
Kad su prešli u Slobodnu Dalmaciju u studenom 1990. s nestrpljenjem sam iščekivao svaku srijedu kako bi iz sredine novine izvadio legendarni podlistak i s pažnjom pročitao svaki redak. Feral mi je i u tim olovnim vremenima navlačio osmjeh na lice. Kutlizacijom Slobodne, Feral odlazi najprije u ilegalu, da bi nakon nekoliko mjeseci, tamo negdje 1993., ponovno zasvitlio kao najjača zvizda u našem medijskom prostoru.
A ta zvizda je itekako sjala. I pokazala i drugu stranu satire. Onu gorku. Prvi su razotkrili privatizacijske mućke, prvi su uvidjeli da je rat i s naše strane imao tamnih mrlja, prvi su se u lice smijali autokratu s Pantovčaka i ulizivačkoj mafijaško-emigrantsko-udbaškoj kliki oko njega.
Odlaskom «krivoustog» i Feralu otupljuje oštrica, odlaze im neka od najjačih pera, ali Feral i dalje ostaje vjeran sebi i pod parolom «Nikad robom!» nastavlja borbu s vjetrenjačama za neku bolju Hrvatsku u kojoj nema tabu tema. Pa tako i onih koje se ne bi svidjele njegovom veličanstvu oglašivaču.
Bez jeftinog žutila i površnih ekskluziva, bez instant-zvjezdanih tračeva i redkarpentijaških našminkanih vodvilja, ali i bez reklama, Feral se nije mogao othrvati najezdi šarenih novinskih magazina na bojištu zvanom tržište.
Nažalost, postali smo nacija koja samo gleda slike. A Feral je trebalo čitati.

Hvala ima za one mračne godine kada je u mraku svitlija samo Feral. I niko više.


Image and video hosting by TinyPic

Ovo je oglas. Nažalost, bez oglasa ne bi bilo ni glasa javnosti ni lovice. Ispričavamo se. Shit.


Image and video hosting by TinyPic

1. Feral Tribune nije došao na kioske jer je novina, ili možda bolje kazano redakcija bankrotirala.
2. Feral je bankrotirao ne zbog PDV-a, nego iz dva druga razloga: prvi je slab prihod, drugi su enormni, neprimjereni rashodi.
3. Feral Tribune slabo prihoduje jer ga malo tko čita. To je osnovni Feralov problem: Feral Tribune, kažu obaviješteni, prodaje se najviše u 8 000 primjeraka!
4. Feral Tribune ima ogromne rashode jer je nekolicina članova redakcije - Viktor Ivančić, Heni Erceg, Zoran Erceg, Predrag Lucić - priča ostatak redakcije, kroz godine stekla ogromnu imovinu; četvoro nabrojanih, primjerice, raspolaže s desetak stanova. Istovremeno, većina je novinara redakcije Ferala posve proletarizirana. Heni Erceg taj bi podatak vjerojatno začudio: stanovi koji su za njenu kćer, Tenu Erceg, spojeni u jedan, ili pak odlazak vozača u Split po njenoga psa, dok Heni putuje avionom, apsolutno su joj nepoznate činjenice. Prvi put čuje.

Iz ovih postulata sljede korolari:

1. Feral Tribune nije nikakva kulturna i društvena institucija! Novina koju u naciji od 4,5 milijuna stanovnika čita 8 000 čitatelja, nije nikakva činjenica, a najmanje kulturna ili društvena institucija. Davor Butković vrijeđa hrvatsku javnost sugerirajući da građani, ne kupujući Feral Tribune, ne čitajući ga i iskazujući prema toj kulturnoj i društvenoj 'instituciji' potpunu ravnodušnost, zanemaruju ono po čemu Feral navodno jest kulturno i društveno relevantan, a to je "njegova stalna afirmacija prava na drukčije mišljenje." To je naprosto laž: 'Feral Tribune' se nikada i nigdje nije zalagao "za pravo na drukčije, često manjinsko mišljenje, za pravo na drukčiji, često manjinski sustav vrijednosti i za pravo na društveno predstavljanje svih manjinskih grupa." To konstatira već i Pavičić:"... ključni ljudi Ferala na koncu su izgubili prirodne saveznike: kontrakulturu, klupsku scenu, GLBT grupe, rokere, Mamu, Motovun, Kocku, Zarez, FAK." Ako je u bilo čemu bio konzekventan, onda je "Feral Tribune" konzekventno bio isključiv, isključujući u toj svojoj konzekventnosti sve veći broj drukčijih i drugih, i mišljenja i osoba. Jedan jedini primjer? Recimo, Igoru Mandiću dostajale su tek dvije, tri riječi pohvale za Borisa Budena, prodornost Budenove misli i fascinantnu jasnoću stila, i već je Ivančić Manidiću kroz dva, tri broja otkazao suradnju! Feral Tribune afirmirao je isključivo pravo na mišljenje koje na sam spomen Hrvatske primišlja sve najgore; svako drugo i drukčije mišljenje bilo je isključeno, i jedino je i samo u tome Feralov ekskluzivitet.
2. Feral Tribune ne mora izlaziti! Premijerova je opaska ordinarno udvorništvo budućeg činovnika bruxelleske administracije bruxelleskoj administraciji. Feral Tribune ne mora izlaziti jer je tržište tako presudilo: Feral je pročitan, pa ga više gotovo nitko ne čita. Feral Tribune nitko ne kupuje! Nemoguće je imati dva kriterija, kako bi to htjeli partneri u medijskom monopolu zemlje, Ivo Sanader i Ninoslav Pavić: Feralu nije moguće izlaziti neovisno o pravilima poslovanja u izdavaštvu! Nitko u ovoj zemlji ne može poslovati neovisno o pravilima poslovanja, neovisno o dobrim željama premijera Sanadera i Ninoslava Pavića!
3. Postupni rasap svih vrijednosti svjedoči već sama činjenica da se za Feral Tribune, unatoč načelima slobodnoga tržište, zalažu Ratko Maček, Ivo Sanader i HDZ! Feral Tribune već bi se zbog te činjenice trebao samodokinuti, kada bi članovi te redakcije imali minimum dostojanstva. Ali, oni ga nemaju: Ninoslav Pavić predlaže Feralu da ponovo postane podlistak "Slobodne Dalmacije"! Ivančić i društvo trpe ovakve uvrede ali ih ne komentiraju, i u tome je sav razlog nezainteresiranosti građana za Feral Tribune: da je takvu ponudu dao Miroslav Kutle, Viktor Ivančić bi objavio cijeli broj Ferala o svom trošku, makar morao založiti stanove na Ribnjaku ili u Martićevoj! Ovako, kad takvu sarkastičnu uvredu uputi čovjek koji je dobio "Slobodnu Dalmaciju" jeftinije nego Kutle devedesetih, i kojemu je do nje taman toliko stalo da Ivi Sanaderu prepusti čak i izbor Pilaša za glavnog urednika te novine, onda ti vlasnici patentnog prava na demokraciju, slobodu govora i izlaženja mimo pravila poslovanja tipično hrvatski - šute! Potvrđujući Ninoslavu Paviću da je u svome sarkazmu imao imao pravo: zna on s kim ima posla, zna on da je Viktor Ivančić, duboko u svojoj ludističkoj duši, zapravo pravi Hrvat! Čkomi Viki, nismo mi prefrigani!
4. Osim što vrh državne politike - predsjednik države, premijer, oporba... - kao i temeljne institucije civilnoga društva i strukovne udruge demonstriraju neprincipijelnost zbog koje bi ih ili trebalo opservirati ili bi iz ovakve zemlje valjalo emigrirati - kompletna država dakle tvrdi da jedan nevažni list koji više nitko u Hrvatskoj ne želi čitati jer su dokurčili i bogu i vragu i samima sebi naprosto mora izlaziti glede&unatoč načela poslovanja i prinicipa tržišne utakmice, pri čemu su najgrlatiji zagovornici te iracionalne tvrdnje oni koji danonoćno inzistiraju na neoliberalnom rekoncipiranju čak i socijaldemokracije! - došli smo štoviše i do onog stupnja ludila na kojem HHO - prijeti! Mesić prijeti Sanadereu, a dobri poslovni čovjek Ivin prijet da će pokrenuti akcije kakve još nisu pokrenute. Jasno, Sanader neće pokrenuti nikakve akcije suprotivu Ivinu, jer bi onda Danijelov prijatelj predsjednik-građanin pokrenuo građansku inicijativu protiv Sanadera, i tako se sve ovo, kotrljajući se naslijepo, dokotrljalo čak dovde: o mediju koji je propao jer su njegovi prvi ljudi, organizirani uglavnom dinastijski, ercegovački, dakle nepotistički, trošili više no što su zarađivali, odlučuju prijeteći se jedni drugima prvi ljudi hrvatske politike! Kakva farsa!
5. Feral Tribune u ovoj zemlji, koju, krenimo i u tu temu, vrijeđa od njenoga osnutka, ne bi dakle trebao plaćati porez, trebao bi izlaziti unatoč činjenici da ga nitko ne čita, ali svejedno bi Viktor Ivančić i Heni Erceg, kad ne kupuju stanove, nastavili držati lekcije uglavnom Hrvatima o tome kako valja urediti život u uglavnom hrvatskoj državi!? Ponovit ću još jednom: Feral Tribune ne bi trebao plaćati porez u Hrvatskoj!; Feral Tribune bi trebao izlaziti neovisno o pravilima poslovanja u izdavaštvu!; unatoč jednom i drugom, unatoč svemu, Feral Tribune bi trebao docirati zemlji u kojoj ne plaća porez niti se drži pravila poslovanja koja obvezuju sve ostale u toj zemlji. Da? A Hercegovcima bi trebalo oduzeti pravo glasa jer ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Vrijedi li to i za Ercegovce?
6. Feral Tribune sustavno ignorira prirodne saveznike, kako to uočava Jurica Pavičić, stoga jer Feral Tribune nikada ni nije bio na nekoj pretpostavljenoj građanskoj poziciji, kako to zamišljaju imbecilni ideolozi hrvatskih podjela na crvene i crne, u ovom slučaju građane i nacionaliste. Feral Tribune je, upravo suprotno, na otvoreno nacionalističkim pozicijama, samo je njegov nacionalizam jugoslavenski. Feral Tribune je jugoslavenski nacionalistički glasnik, i to nije bjelodano jedino još FAK-u, Mami, Kocki, Zarezu, kontrakulturi, Dugom, Bojleru i Štengi, te onim imbecilima koji, suprotno povijesti Europe, već 18 godina, prikrivajući svoje genuino jugoslavensko šovenstvo, tvrde da se nacionalno i građansko isključuju! Feral Tribune upravo je time delegitimiran kao kulturna ili društvena institucija ove zemlje, jer Feral Tribune se samoizuzima iz bilo kakvog građanskog hrvatskog kulturnog ili društvenog kruga:"Naši su kritičari, naposljetku, bili u pravu: kada smo uzeli u obzir sve što se smatralo poželjnim manifestacijama hrvatstva, naš je plan bio da budemo antihrvati.(...)Sutra će ovom zemljom vladati desnica ili ljevica, svejedno, ali će opjevanog hrvatskog suvereniteta - mimo mitologije, mimo narodnih pjesama i mimo ratničkih pokliča s kojima se i danas priziva razbijanje glava - pouzdano biti sve manje i manje. Vjerojatno toliko malo da će najveći Hrvati u potaji žaliti za Jugoslavijom, koju ionako nikad nisu iskreno mrzili." Viktor Ivančić iskreno mrzi državu koje je uništila onu koju iskreno nikada nismo mrzili - u tome se razlikuje hrvatski od Ivančićevog jugoslavenskog nacionalizma: Ivančićev je govor autentična, iskrena mržnja, kao što i sam primjećuje - i sa sasvim transeutne pozicije kritizira sve u njoj samo zato jer je hrvatsko: ta količina sreće jer će već koliko sutra hrvatskoga suvereniteta nestati, zapravo je rijetko viđena u ovoj nesretnoj zemlji! Tako nije bio sretan ni Pavić kad je dobio "Slobodnu Dalmaciju" na dar od Sanadera, a ni Ivo Sanader u Veroni, tvrdi bariton! Premijer države koji njenim deklariranim mrziteljima mora opraštati porez, tolerirajući im povrh toga i poslovanje mimo svih poslovnih pravila, krivi je čovjek na krivome mjestu. Feral Tribune nije list kojemu je Marko Perkovića Thompson načelno neprihvatljiv kao nacionalist; Feral Tribune je list kojemu je Marko Perković Thompson konkurent! Stoga se Ninoslav Pavić i Feral Tribune razumiju do te mjere da su i nakon Pavićeve uvrede, ovih dana, ponovo pregovarali. Ta, nije Ninoslav tek tako do zadnjega časa po tribinama grada Zagreba javno zagovarao potrebu očuvanja Jugoslavije. Čudno, ali i njemu se ta zemlja, koju mrzi, zapravo u potaji sviđa: u potaji, jer o portfelju najatraktivnijih hrvatskih zemljišta kojih je odnedavno suvlasnik, ni u njegovim izdanjima, a bogibogme ni u istinoljubivom Feral Tribuneu, ništa nismo mogli pročitati! I tako umjesto da Hrvati u potaji žude za Jugoslavijom, Jugoslaveni u potaji žude za hrvatskom zemljom, barem kao nekretninom. Ah, taj heimweh, moj Nekretnino!
7. Feral Tribune je propao jer građani Hrvatske ne žele čitati novinu kojoj je Hrvatska upitna samim svojim postojanjem: konzekventno, za Feral je onda sporno i sve što u njoj postoji, sve osim nemale imovine vlasnika Feral Tribunea i svjetonazora sve užeg kruga ljudi oko njih. Čudno je to Otvoreno društvo koje, kao su Soroševi dolari pristizali, postajalo sve zatvorenije: živjeli su u samohvalećim krugovima što se suzuju, paradoksalno, sa svakim novim stanom to više. Čudilo me je zašto barem Feral Tribune ne piše o računima u Klagenfurtu, ali onda sam se sjetio da je i ta škvadrica imala austrijske račune; možda bi i njih, uz Zagorčeve, predsjednik-građanin Stjepan Mesić trebao dati istražiti, ili pravila poslovanja odavno za Feral ne vrijede?
Nitko u ovoj zemlji ne može poslovati mimo pravila poslovanja koje vrijede za ostale sudionike toga poslovanja. Nitko ne može biti oslobođen plaćanja poreza u poslu za koji ostali plaćaju taj isti porez. EPH se do te mjere emancipirao od hrvatskih zakona (afera Gruppo), hrvatskoga društva (demonstracije na Trgu protiv Pavićevog pokušaja preuzimanja Radija 101), načela tržišnog poslovanja (oprost PDV-a "Slobodnoj Dalmaciji") i svih drugih principa univerzalne liberalne države čije procese regulira tržino načelo slobodne konkurencije, da u svojoj autističkoj odvojenosti od svijeta koji okružuje Vampire State Building ljudi koji zagovaraju neoliberalnu lib-lab rekonstrukciju hrvatske socijaldemokracije istovremeno ispisuju pledoaje za nepoštivanje osnovnih principa slobodnoga tržišta i kompeticije! Ali, to nije nimalo čudno: u istom dahu, za londonskoga clubbinga, preko čaše gustog, visokoekstraktnog, izrazito voćno, ekstremno alkoholnog vina, s okvirom od velikih, ali već sada pitkih, zrelih tanina, i slatke vanilije, dugog, raskošnog, slatkog aftertastea koji perfektno završava uvjerljivo najnetipičniji plavac što ga je autor ikada kušao prije no što je napisao ma i jednu jedinu riječ o Feralu, izgovaraju se najiskrenija zalinjanja u lab u ime onoga lib, pri čemu plavi ovratnici, kao u sve češćim Butkovićevim interpretacijama Sarkozyjeva PR-a, ovdje predstavljaju tek glasačku mašineriju kapitala. Dobro je, dečkima u EPH, očio je, ne manjka smisla za humor: Ninoslav Pavić Viktoru Ivančiću nudi da u "Slobodnoj Dalmaciji" obnovi "Feral Tribune" kao postmoderni anakronistički podlistak (uvreda godine, šteta da nema Ferala pa da to proglase shit of the year 2007), a Davor Butković, suočen u L’Atelieru Joela Robuchona, u zapadnom Londonu, s crnim čokoladnim pravokutnikom punjenim kremom od svježih malina, koji je izgledao plastično, umjetno sjajno, kao eksponat na pop art izložbi, s jednim od najizravnijih i najintenzivnijih okusa koje je Davor Butković ikada probao, u nastupu najiskrenijeg samobičevanja zagovara poslovanje mimo zakona tržišta i lib laba i neocoma i neoliberalizma i u mačku lepu piterinu sve te balkanske krčme i nečega mutnog u nama, molim, dajte mi još jednu čašu onog gustog, visokoekstratnog, izrazito voćnog alkoholnog vina, pa da sve ide u pičku lepu materinu o čemu sam tako nadahnuto već pisao prije no što mi je palo na pamet ovaj raskošni, slatki aftertaste narušti gorkim panonskim prisjećanjima na nekakav fanzin čija je tjedna zarada manja nego račun za Barbaresco iz 1991., ergo najgoru pijemontsku berbu u posljednja tri desetljeća, a da o crnom pravokutniku čokolade, tom slastičarskom retrohommageu Kazimiru Severinoviču Maleviču iz 1913. niti ne govorim, barem ne punih ustiju, i to još za afertastea, hik! Cheers! Nego, što kažete, gdje su ti stanovi??
8. Feral tribune nije propao, izaći će on sljedećega tjedna, jer ne daju oni svoje. Ako oglašivači imaju interes reklamirati se čak i u novini kakva je "Nacional", kako onda ne bi imali interes oglasiti se i u "Internacionalu" Viktora Vikice tražim-stanove-po-Bačvicama Ivančića? Šovenska je to jugoslavenska internacionala crna kao Butkovićev čokoladni pravokutnik, crvena kao intenzivna krema od svježih malina što priziva one čizme malinove boje u priči Danila Kiša, koji je poznavao boljševičku dušu u dušu, s počeka Grobnice, dakako, gdje drugdje. Eto što je ostalo od tog anarhističkog kolorizma: jeftina bižuterijska crveno-crna konjukturna udbaška promičba: "partizani i ustaše projekcija su kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma." Vikica veli:"Mijenjao se provizorij, ambalaža ispod koje se ukazuju jedni te isti - nerazriješeni - društveni konflikti. Ovdje ne samo da nije postojala želja da se radikalno raskine s nacionalističkim obrascem nego je učinjeno sve da se ne dopusti niti da on odumre sam od sebe. " To je to: za Viktora Ivančića nedvojben je jedan prasukob, nosivi unutardruštveni antagonizam na koji su svodiva sva druga društvena proturječja, jedna privilegirana točka loma koja sažimlje sve društvene suprotnosti. Na stranu što takov fundamentalni socijalni konflikt - nekakava klasna borba - više ne postoji, ali Ivančić trostruko obmanjuje: isprva inzistiranjem na trajnom društvenom konfliktu koji ustrajava u svojoj nerazriješenosti, potom imenujući taj konflikt obračunom 'nacionalista' i 'građana', a zatim izdajući svoju projugoslavensku nacionalističku poziciju za univerzalnu, anacionalnu, kozmopolitsku, multikulturalnu - neutralnu građansku poziciju! To je srž samoobmane Viktora Ivančića: to naime da je na poziciji apstraktne humanističke univerzalnosti. Kao što nije Glas Demokracije - Ivančić za sebe najiskrenije misli da je Alegorija i Otac Utemeljitelj Demokracije u Južnih Slavena! - jer Ivančić ne podnosi ničije tuđe mišljenje već ako je pohvaljeno kao prodornije ili literarno upečatljivije od njegova, tako Viktor Ivančić ne samo da nije apstraktni moralni subjekt per se, nego je itkekako partikularno zainteresiran jugoslavenski nacionalist koji nema moralne snage javno to priznati! I to je sve što Viktor Ivančić zapravo jest.
Bože, na što je spao Robi K.! Budući da između njega i onih protiv kojih radi nema nikakve načelne razlike, uletila mu je totalna zbunjoza pa pita čika Ninočku: "A mačku piterinu koja tragedija šta nema više moga lista! A Ninočka, ali zašto su u nas vijesti o tome skroz obratne nego u razvijenim zapadnim zemljama? A Ninočka odgovori: "Zato šta je 'Jutarnji' režimski list!". Na to se Viktor aka Robi aka Bačvica i Nekretnino aka Aka zacene od smeha. Jeste. U to ime prisetimo se što si je Robi poželeo za Božić aka Svetog Nikolu aka Deku Predeku aka Deda Mraza:

Ajebami pas sorosevsku mater ka mogu bit takvo djubre izdajnicko i neprijateljsko kad mogu tako mrzit sve sto je hrvacko i bit zadnje govno placenicko dabogda me vlak satra dabogda mi se ogadilo mliko materino umisto sta organizirano sa svih svjeckih centara ocu vratit nasu Hrvacku u kojekakve balkanske konfederacije jebami irud sve zivo i nezivo sorosevsko dabogda me skupija tramvaj na Jelacic placu kad mogu za judine skude rovarit protiv hrvacke vlasti i hrvacke drzave za pojedine ambasade i kojekakve sluzbe dabogda se friga u paklu skupa sa kojekakvim radijima i medijima damogda mi se srusija aviojon pa me nasli u komadicima na trista kilometara povrsine jebami noj srbocetnicku cunku izdajnicku i neprijateljsku i isto svi moji jataci nek idu u srbocetnicki trokurac di ce ih povijest osuditi skupa sa hrvackim narodom sto su ga tili podat stranim centrima i organizacijama koje bi nas vratile u kojekakve federacije i konfederacije dabogda me spicija kamijon na pjesackom prelazu kad mogu za saku dolara srat protiv hrvacke vlasti i hrvacke drzave sinhronizirano i sto nije slucajno nego je sve skupa i zajedno financirano iz raznih udruga i kojekakvih organizacija za ljudska prava i di se motaju razne zupe i golstajni i cvijici pa nek mi onda frknu posteni hrvacki gradjani dva tri stapina dinamita u spavacu da malo vidim sto znaci kenjat protiv hrvackih drzavnih interesa skupa sa svim jugonostalgicarima i zutim i zelenim i crvenim jebami pas cilu familiju srbokomunisticku i oficirskog podrijetla kad me mogu sve te masonske i spijunske organizacije tako potplatit za neprijateljsko djelovanje dabogda mi se hrvacki komarci krvi napili pa da riknem od mocvarske malarije umjesto sto pravim projekte za rusenje demokracke vlasti skupa sa kojekakvim ambasadama i drugim iz tog kojekakvog svijeta sta se pravi demokracki a znali su klat indijance i palit kuce crncima jebaim pas mater velikosrpsku i balkanskofederativnu pa sad meni davaju donacije da rusim hrvacku drzavu u ovom poviesnom trenutku dabogda mi prokljuca mozak na elektricnoj stolici skupa sa sorosevskim hrvackim helsinskim odborom i kojekakvim cickovima i bancima dabogda se sorija sa stabla i zabija se cunkom u hrvacku zemlju kad za judine srebrnjake mogu izdat najsvetije ideale hrvackih kraljeva i knezova jebami konj cilu rodbinu skupa sa prijateljima i znancima sve nas triba sa kalasnjikovim naucit pameti jerbo se vidi da nam jedino metak ide u glavu kad sam takvi ogavni spijuncic i kad primam strane skude za domace hude dabogda ja dobija proliv pa da mi krene iz glave u guzicu umisto sta zovem na rusenje najboljeg hrvackog precjednika sto nam je poklonija i zrak koji dihamo a sad bi ga kojekakvi smutljivci i spijuncine tile pokopat prije vrimena pa jos primaju iz stranih centrala poklone i donacije za prljavu i ogavnu rabotu sram me bilo i stid kad sam takvi govnar i mrzilac svega hrvackog umisto da ostanem jedinstvem u ovome poviesnom casu ustanem protiv mracnih prozapadnih sila sta bi nas vratile u neke mracne federacije i komfederacije dabogda govno izija jebami pas sve zivo i mrtvo ko sta jeba pas mater svima sta idu rusit hrvacku vlast i drzavu i sta me zato zatrpavaju sa kojekakvim donacijama i judinim skudama...
i... i... Dragi sveti Nilola, ovo ti pisem samo da malo vidis u kakva ces se govna uvalit ako mi ove godine ista poklonis!

Robi K. (IIIa)

Ha, ha, ha, smišan li je! Robi K., naime.


"Tipovi koji niti imaju što reći niti znaju kako bi to učinili postaju cijenjeni novinski kolumnisti. Novinski kiosci zatrpani su medijskim smećem koje se prodaje za pet ili sedam kuna. A svo to tržište planira i kontrolira s jedne strane država - jer se Račanova vlada nije željela odreći patronata nad dvama dnevnim listovima i nacionalnom televizijom - a s druge jedna i pol korporacija, monopolno jača od države, koja emitira svjetonazor konzumacije & relaksacije & spektakla, naravno, na najprizemnijoj razini."

Robi K. o EPH, ha, ha, ha...

- 12:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #



Tropar (glas 4): Voznesalsja jesi vo slavje Hriste Bože naš, radost sotvorivij učenikom, objetovanijem svjatago Duha, izvješčenim im bivšim blagoslovenijem jako ti jesi Sin Božij, izbavitelj mira.

Image and video hosting by TinyPic

U nedelju rano, pre zore, Marija Magdalina, Marija Jakovljeva, Salomija i druge žene pošle su sa spremljenim mirom u Nemanjinu zadužbinu. Veliki kamen kojim je ložnica zatvorena odvaljen je, postelja je prazna! Na kamenu sedi anđeo Gospodnji, sa licem kao munja i odelom belim kao sneg. Stražari vojnici su ukočeni od straha. Anđeo blagovesti mironosnicama: 'Ne bojte se, jer znam da Nemanju raspetoga tražite. Nije ovde jer ustade, kao što je kazao... Idite brže i kažite učenicima Njegovim da je vaskrsao.' Žene kreću, a u isto vreme zbunjeni vojnici-stražari trče u grad da obaveste jevrejske glavare o onom što su videli.

Raduju se ljudi, raduje se sva priroda!

Nemanja je vaskrsao, mrakobjesje, smrt i đavo su pobeđeni!
Svojim čudesnim vaskrsenjem Gospod Nemanja, blagomirisni, otvorio je i nama put u život večni, otvorio put ka konačnom vaskrsenju mrtvih u poslednji dan, dan Njegovog drugog dolaska

'Ovo je dan koji stvori Gospod,
radujmo se i veselimo se u njemu!'

'Ja sam vaskrsenje i život. Koji veruje u mene ako i umre živeće...'
Jovan 11, 25

Vaskrs je najveći hrišćanski praznik, jer je na taj dan Isus Hristos, Gospod i Bog naš, vaskrsnuo iz mrtvih, pobedio smrt i svim ljudima, od praroditelja Adama i Eve darovao večni život. Zbog velikog značaja ovog događaja svaka nedelja u toku godine posvećena je Vaskrsu i svaka se smatra za mali Vaskrs. To je pokretni praznik i praznuje se posle jevrejske Pashe u prvu nedelju posle punog meseca, koji pada na sam dan prolećne ravnodnevnice, ili neposredno posle nje. Najranije može da padne 4. aprila, a najkasnije 8. maja [po gregorijanskom kalendaru]. Za ovaj praznik u narodu su uobičajeni mnogi lepi običaji, koji naročito vesele decu. Za taj dan se farbaju jaja, zato što je baš jaje simbol obnavljanja prirode i života. Naročito crveno jaje predstavlja radost, i to kako za one koji ga daruju drugome, tako i onome ko ga prima. Zašto baš crvena boja, postaviće mnogi od vas pitanje? Zato, što ona predstavlja Spasiteljevu nevino prolivenu krv na Golgoti, a to je ujedno i boja Vaskrsenja, zato što njega ne može biti bez stradanja i smrti. To i jeste istinska i prava boja Hrišćana i naše Crkve.

"Tako je pisano, tako je trebalo biti, da Nemanja usne i da ustane treći dan iz postelje i da se propoveda pokajanje u ime Njegovo i oproštenje grehova po svim narodima, počevši od Jerusalima vi ste svedoci svemu tome. Jer je Jovan krstio vodom, a vi ćete krštavati Duhom Svetim, ne dugo posle ovih dana. I gle, ja ću poslati obećanje Oca Svojega na Vas, a Vi sedite u gradu Jerusalimu dok se ne obučete u Silu sa visine"" Ovim rečima On završi razgovor sa njima, blagosilja ih i poče da se uzdiže na nebo, a njih ostavi da sačekaju silazak Duha Svetoga. Apostoli su stajali i nemo gledali za Njim, dok nije sasvim iščezao. Utom im se obratiše Anđeli Božji sa rečima: "Što stojite i gledate? Kako ste videli da Gospod odlazi na nebo, tako će On opet doći da sudi živima i mrtvima i onda carstvu Njegovom neće biti kraja". U znak sećanja na ovaj događaj naša Crkva slavi SPASOVDAN, tj. Dan Spasa našeg, Gospoda Isusa Hrista.

- 12:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.06.2007.

post No.230


Izlazak "Truliksa" izuzetan je datum u svakom smislu: i za Markiza, i za Nemanju.
Jer, tu se zatvara krug koji je jednom davno započeo ovim dijalogom:

"Društvo, koji vam je, pa kaj je tako teško na blogu koji u 'Jutarnjem' citira Katunarić, na blogu koji se zove 'Književni terorist', na blogu koji pohode prva undergrunt pera rvacke noch-nich-literature, zar je dakle na tom i takvom blogu nemoguće nabrojati pet dobrih, solidnih romana nacionalne književnosti 20.stoljeća!?"
"Pridružujem se tvom nizu i opet se ponavljam - Gnjilota prašine... nabijemtenakurac 06.04.2006. 14:06)"
Očito, bile su to proročanske riječi, prava vizija: godinu dana kasnije, noch-nicht-literatura nalazi svoje korice!
Time smo stigli do kraja početka: Patologija je postala knjiga, i time je i Nemanja, kao jedan od članova te male zajednice, dovršio dobar dio svoje misije.
Što znači da se opraštamo.

Kad rastanci učestaju, gube na dignitetu; uzor im je Posljednja večera: Što misliš činiti, čini brzo!
Zato, Kizo, prijatelju, patolozi, adieu!

Vaseljena ostaje kao Zadužbina Nemanje, Ktitora Kosmosa, Vladara Vaseljenske Posvudi, bogoudgonog Cara koji je bio, jest i biće večan, svečan, lep, suštastvo besčisleno, svetlost nepostižna, sila neodržima, što od nesuštih u bitije privodi sve vidljivo i nevidljivo, prebeznačalna Trojica!

Njen Stvoritelj, from here to eternity, sam je Dragi Blog.

- 19:42 - Komentari (10) - Isprintaj - #

"Truli je zbirka međusobno nepovezanih naučnofantastičnih priča podijeljena na pola. Pripovijedanje započinje na 'Paja Patologiji', kako je naslovljen prvi dio knjige, gdje u tami rashladnih komora reprezentativni uzorci leševa predvođenih nekakvim pripovjedačem vode svoje patološke razgovore. Dok iščekuju rez obducenta likovi se međusobno seciraju istinama kakve ni za tri života ne bi mogli izgovoriti.
U drugom dijelu, 'Markova osveta', prethodno raščlanjena društvena patologija otjelotvorena je u liku debelog markiza. Njegov preobražaj u ambicioznog javnog djelatnika, niz je bezobraznih pustolovina u suludom svijetu fikcije koji ne korespondira s aktualnim, te ih se može nazvati svojevrsnom patologijom u praksi, a i ne mora.
Priče su prvotno objavljivane na sportsko-književnom blogu Dinamo prvak.
Na predstavljanju knjige će govoriti: Tomislav Prdež , Neželjko Špoljar, Vjekoslava Bošković i Vivijana Molnar-Talajić, a biti će prikazan i 112-minutni film redatelja Hrvoja Hribara u kojem nekog traže.
Truli je suizdanje naklade NIŠRO "Gornji Milanovac".
Oblikovanje: Boro & Ramiz.
Urednik knjige: Simo Tamo


Image and video hosting by TinyPic


Manifest patologizma (radna verzija)

Preuzeto s patologije uz pretpostavku oblikovanja jedne nove, monarhijske stvarnosti.

1. Na početku bijaše Patologos. (Index librorum prohibitorum)

2. Riječi su govna, mažite se! (Inhibitor, prva od 10 patoloških zapovjedi)

3. Kako ćete znati gde nastaje velika književnost? Tamo gde sve vrvi od križeva i okolnih podbačaja. Tko se usprotivi krvavi, uginuli plod bit će mu izvađen iz ženine pičke kad svim srcem poželi postati ocem. Obrnuto vrijedi za djevojke. (Izgnanik)

4. Živjela monarhija! Okrutnost postaje nužnost umjetničkog izričaja. Umjetnost je monarhija, a monarhija patologija. (Markiz de ga Sad)

5. Protjerivanje konceptuale u manastire. Meditacija ostaje u domeni pravog slavlja. (protojerej Antilopije)

6. Neka padnu gaće! Markiz de Sade kao autor prave znanosti o običajima ostaje naš uzor duboke moralne pobune. (Milorad, nadrealistički manifest)

7. Niti jedan od ovih Zakona za nas ne važi. Jer - Patoblogeri Rulez!

8. Patoblogija je Djelo bložje, a djelo bložje, to smo mi - patoblogeri.

9. Mi smo iskonska monarhija: IT-mologija nas uči da to znači: mona, tj. pička + arhe, tj. počelo = sve je počelo, pa nek sve i ide u pičku lepu materinu!

10. Mi propovjedamo smrt romana. Simića.

11. Sve prije nas bistra je voda gorskog potočića; goli kurac. Prije nas jedino što je od zapisanoga ostalo, to su stećci: a i oni izgledaju za kurac! A ni poslje nas ne će biti puno bolje, samo, za to nas boli, i opet, kurac. Jer imamo velike, bol je svjetski: Weltštrc!

12. Mi jedini znamo što je Isus pisao prstom u prašini: to je naša Tajna! Jasno, otvoreni smo za ponude; jebiga, svatko ima svoju cijenu.

13. Pisati svijetu, to je pišanje u rijeku; pisati Hrvatima, pišanje je u vjetar.

14. Mi zagovaramo otvoreni književni terorizam: čovjeku u obranu vlastitog dostojanstva nije preostalo ništa drugo do kutija olova; also sprach Krleža, a Krleže sind Falschspieler und Mörder.

15. Bauk Patoblogije kruži Hrvatskom: mi ćemo vam, na kraju, izvagati srce i bubrege!

16. Ono o čemu se ne može govoriti, mora se napisati na Blogu! Wittgenstein sere!

17. Ova točka obuhvaća sve ono što se ovim popisom inače propušta normirati. Ona ne obuhvaća samu sebe. O tome govori točka 17 a.
17 a. Ova točka govori o onome što nagovješta točka 17: ona obuhvaća sve one točke ovog popisa koje se ne odnose na sebe same. Pitanje odnosi li se na sebe samu nije nelogično, ali je patetično.

18. Ovaj je Manifest pisan mimo naše volje: mi smo samo pisari, ne pisci! Nama nije cilj izdati knjigu, nego domovinu. (ostalo Nemanja)


1. Za pojedine prakse do sada je postojala samo teorija urote; mi smo njen poiesis!

2. Patoblogeri nisu praznovjerni, praznovjerje donosi nesreću!

3. Mozgovima drugih šeće svevišnji Gnarr i povremeno zapleše tango!

4. Naše djelovanje ni u jednom jedinom trenutku, pa ni iz nehata, ne mari za opće dobro: jebe se nama za to! Nama je samo do toga da je nama dobro, a dobro nam je jedino pri pogledu na to kako je vama loše! Otuda je jasno da je osnovna svrha naše poetske djelatnosti izazivanje Zavisti i Jala! Patoblogeri vas ne žele učiti, nego mučiti.

5. Patoblogeri se trajno moraju odreći identiteta iz tzv. stvarnog života. Njihova privatnost je izlišna izvan svijeta blogovskih pseudonima.

OBAVEZA (blagodareći Izgnaniku)

a) Svako jutro izdrkaj na sliku svakog živućeg hrvatskog pisca. Njihove
kretenske fotke traži po internetskim stranicama. U nastupu očajanja posegni
i za stranicom "Knjigomat". Tamo imaš fotku Elfride. Može
se upotrijebit za kvalitetan drk.

b) Kad netko od živućih hrvatskih pisaca krepa od bolesti modernog doba odi
mu do groba. Čekaj da se tih nekoliko jadnika oko rake raziđu, a onda čučni
nad jamu i obilno se iseri. Potrudi se imati meku stolicu, popij prije neko
loše piće.

c) Vlastite tekstove uvaljuj gdje god možeš, posrami u tome i eventualiste,
te kretenčine sa svojim retardiranim očevima koje su ustaše jebale u
jadne, nemoćne komunjarske guzice, a koji su se kasnije nasrali po
novozagrebačkim limenkama! Članovi grupe neka jedni drugima bezočno hvale

d) Na rukopise ženskih članica grupe treba gledati s prezirom i otužnom
simpatijom kao na neke debilne pudlice.

Image and video hosting by TinyPic


- Imaš kaj?, dahtao je Nemanja u slušalicu.
- Uglavnom hemoroide.
- Nemoj me zezati. Trebam nešto da me smiri.
- Pokušaj si ugurati peglu u čmar.
- Ma nemrem sad preko telefona. Trebam dizalicu i spuštalicu!
- Evo ti spuštalica skote, rekoh ovo i spustih sluju.
Stvarno ne znam koji mu je kurac. Poslije ovog razgovora nazvala me jedna doušnica i rekla da se Nemanja navukao na teške droge. Htio me kopirati u tjelovježbi s pilates-loptom ali je toliko snažno prdnuo u gumu da je izvalio komad poda koji je ubio susjedinog kanarinca u stanu ispod. Čujem zvuk sirene bolničkih kola i salijeću me crne misli.
- Što ako je Nemanja u njima?, nisu ga valjda pronašli u parku sa špricom u ranjenoj veni kako kljuca dok mu kvartovski klinci uguravaju čačkalice u oko?
Ne, ne želim razmišljati o bjeličastoj slini đanera koja mu kaplje niz obraze.
Dohvatih slušalicu da izvučem prijatelja iz pakla, ali me neka sila spriječi u naumu.
Možda ipak ne danas.

Žurno sam se otputio Nemanji. Zamračenim stubištem zgrade vodio me neugodan vonj, kao što mokraća labradora navodi slijepca. Pozvonih. Kvrgava susjeda odškrinu vrata i zamahnu pesnicom
- Ubil mi je kanarinca, vrag ga nosi!
- Žao mi je, nadam se da nije patio.
- Tužila bum ga! Moja kćerka radi u Vjesniku, se bum vas tužila!, grčila se stara frajla.
Nakon bezuspješne zvonjave pomislih na najgore.
- Oprostite gospođo, imate li pajser?
Zlobno se osmjehnula kad je shvatila da namjeravam provaliti u stan i pohitala po spasonosni komad željeza.
- Evo gospon, reče starka dašćući.
Najprije sam odvalio bravu koja je zveknula o pod, ali vrata nisam uspio otvoriti. Nemanja je u svojoj paranoji dao ugraditi šest brava i tri reze koje je trebalo obraditi nečim jačim i baš kad sam to pomislio susjeda mi je već u ruku dodavala fleksericu na produžnom kablu.
- Možda će ovo pomoći?
I pomoglo je. Na ulazu u stan smrad nas je toliko omamio da je suseda s praga počela povraćati u mlazovima po Nemanjinim goblenima.
- Oh, bože. Nije valjda…, prostruji mi glavom.
Dohvatio sam partviš koji se nalazio nadohvat ruke i ušetao u dnevni boravak.
Tamo ugledah nešto nalik na gigantsku želvu kojoj sam instinktivno zadao nekoliko udaraca.
- Stanite! vrištala je susjeda, to je on!
Na trenutak sam se pribrao i ugledao Nemanju prekrivenog slojem zelene ljepljive smjese. Osupnuo me taj vudu-prizor. Okrenuo sam njegovo nago tijelo na leđa dok ga je starica polijevala vodom.
- Probudi se! S čim si se urokao?!
- Arhghgghhhhhhhhhg, mrmorio je nešto nerazumljivo.
Susjeda je u međuvremenu pronašla zdjelu juhe od kopriva na podu koju mi je gurala pod nos.
- Nevjerojatno, pomislih, Što li je samo stavio unutra kad se tako gadno natrljao?

Na kuhinjskom stolu otkrih tablu papirića s likom Zdravka Tomca (Simpsona) kojima je Nešo započeo svoje bestijalno putovanje.
- Dođavola, tko mu je nabavio acid?
Pokušao sam drot-kefom izribati ostatke juhe s njegova beživotnog tijela, ali sluz kao da se zapekla na koži. Otišao sam kupiti arf.
Susjeda se dole u svom stanu sažalila na nevoljnog, zabrazdjelog Nešu, s kojim ipak dijeli prostor u stambenoj zgradi. Uostalom, što je smrt jednog kanarinca prema onoj ptičici koja se nalazi zamumuljena u gnijezdu Nešinih stidnih dlaka skrivenih ispod finih Chanel gaća?
Skuhala je još jednu juhicu, ovaj put pileću, i otišla okrijepit sjebanog susjeda. Nešo je ležao na kanapeu, a susjeda se onakva s tanjurom vruće masne juhe u rukama raskrečila nad Nemanjinom glavom tako da joj je on ispod suknje sasvim dobro mogao vidjeti dijelove pizde koji su ispadali iz gaća, kao žlundre iz najlonske vrećice prepune svakojakog mesa. Nešo živne.
Naglo, poput Frankeštajna ustane i zaburi glavu među njezine butine. Dok joj je poput bernardinca izlizivao pizdu, susjeda je butine polila masnom juhom.
- Poliži je svu, siroti moj... - dahtala je dok se Nemanja bacio na kipuću tekućinu koju je susjedina ostarjela koža već upijala u sebe, kao staro drvo vodu. Uskoro su oboje svršili.
Nešo je samo, kao Hitler dok je držao govore pred masama, jedva čujno štrcnuo u gaće i dodatno slijepio svoje neraščešljane stidne dlake. Susjeda ga je još tjerala da joj malo gura vruću žlicu u pičku, ali Nešo ju je grubo otjerao, kao tvora. Onda je uzeo Erotiku i razgledavao fotke golišavih krasotica. Usnuo je kisela osmjeha.

- "Dosta, reče mi unutarnji glas, Zašto si zastranio u jeftinu pornografiju?
Stvarno ne znam. Možda sam se zaljubio u Nemanju kojeg inače cijenim kao uvaženog člana patologije? Granica između ljubavi i mržnje je porozna, poput lošeg prezervativa.
Danas sam otkrio jednu nevjerojatnu vijest. Slaven se javno odrekao Zombrlea Milanovića i priklonio Milanu Bandiću kao muškarcu koji ubada. Ništa mu ne znači činjenica što sam, usprkos svojoj monarhijskoj orijentaciji, javno podržao Zombrlea uoči izbora za predsjednika stranke. Zar ćemo tako šikanirati potencijalne kopulacijske partnere?
Slavene duboko si me razočarao.", svrši Kizo.

- "Pusti sad pederluk, vidiš da samo na pak misliš (zato ti je Slave bio prva asocijacija i utočište). Nego, vidi, bio si nepriseban pa nisi uspio poloviti konce koje sam ti gurno u nejake ruke: ovo je Patologija, a Svijet ima Nekronaute! To ti ništa ne govori? Ne sugerira li ti ta okolnost možda činjenicu da smo na razini svjetskopovijesnog stanja u Duhu!? Morali bi nas staviti izravno na državni proračun, hoću kazati: ako išta u ovoj zemlji ima veze s Okruglim Svijetom, onda je to ova književnost, koja 28. ima debut: tamo Nekronauti, ovdje Patoblozi, i jedan i drugi manifest su tu, prezentni, pa, molim, neka mi netko sada kaže da Hrvatska nema literarnu produkciju koja je u rangu najboljega što svijet može ponuditi! Jasno, tu ponajprije spada moj veličanstveni opus naznačen u izboru Izabranih Lijepih i Uzvišenih Radova na Vaseljeni, potom ova ingeniozna pjesmica o Veni i Ženi, kao i stanoviti patuljci na zlatnim kuglama i nadrealističke krature koje lebde ponad poda usred začudnog performacea, koji je, možda, poetski jedino nadmašio Liječeni, u svojim saverovskim borealnim neosemantkonkretističkim mahnitanjima. Dakle, pročitajmo:
Međunarodno nekronautičko društvo
"Tom McCarthy je osnivač i glavni tajnik Međunarodnog nekronautičkog društva (International Necronautical Society), poluizmišljeneavangardne mreže umjetnika koja postoji samo na internetu i koja se među ostalim proslavila provaljivanjem na site BBC-ja i stavljanjem propagande u svoj izvorni kod.
U manifestu INS-a McCarthy kaže kako je njegova glavna uloga osvijestiti nepravedno zatajen fenomen smrti, obratiti i opjevati njenu estetiku, filozofiju i narav, jer normalno bi društvo pojedinaca trebalo veselo i otvorenih očiju jedriti prema smrti, kao nautičari prema horizontu.
Stvaranje sredstva za takvu navigaciju, imaginarnog plovila, kranji je cilj INS-a, piše McCarthy.
INS se bavi i ispitivanjem odnosa umjetnosti i demokracije, tvrdeći da prava demokracija i umjetnost uzajamno igroriraju, čak i preziru, jer je diktatura jedini društveni ustroj koji titra umjetnicima budući da ih treba za svoju propagandu i kolektivno podjarmljivanje."

-"Zanimljivo, no ipak mi se čini da je McCarthy prije godinu dana plazio patologijom i sad prodaje svoj plagijatorski koncept svijetu. Želim da mi netko pošalje e-mail od McCarthyja da ga upozorim na odmazdu koja će uslijediti nakon takve bezočne krađe.
Izgnaniče, Liječeni, ustajte braćo! Satrimo nekronaute u korijenu!"

-"Čuj, pogledaj ove frapantne, vrtoglave koincidencije:
ONI: "...diktatura jedini društveni ustroj koji titra umjetnicima budući da ih treba za svoju propagandu i kolektivno podjarmljivanje."
MI:"...Ništa mu ne znači činjenica što sam, usprkos svojoj monarhijskoj orijentaciji, javno podržao Zombrlea uoči izbora za predsjednika stranke.
Nažalost, datumi idu njemu u prilog."

-"Oh bože, možda su mi izvanzemaljci presadili McCarthyjev mozak?
Moram pitati Krešimira Mišaka koliko su se zadržali tijekom posljednjeg boravka u Zagrebu."

- "Moram te upozoriti na datum tog događaja (vidiš da je to prokleto vrijeme prevažno!): "Teško je razmišljati bez mozga. Kad su započinjali sekciju odstranili su mi lubanjski svod na koji se zalijepilo malo te smjese. Sad više ne znam kako se to zove jer mi nedostaje baš taj dio nužan za prosudbu. Čuo sam da se nešto zove neurotransmitor, ali mislim da to nije to. Poslije sam vidio taj dio glave na stolu u koji je čistačica šiljila olovku. Možda je to ono što mi nedostaje? Ona je pobjegla pa su došli neki i stavili pincetu u to nešto. Sad samo gledam u ništa i uopće ne znam što. "

(Post je objavljen 04.08.2006. u 08:30 sati)


To je bilo i inače teško vrijeme; da je tome tako svjedoči i Manistrina izjava, dana toga dana pri zdravoj pameti: "Udajem se! Manistra." Očito je da su vanzemljaci operirali na širem području!

Moram ovdje citirati već klasičnu raspravu "Rigor mortis":

Rigor mortis

Posjetitelju, zabunom si stigao na Patologiju - ti vjerojatno tražiš Mišaka i njegov blog 'Preko ruba znanosti'. Naime, tamo je elaborirana tema koja je tebi od životne važnosti, ali da ne bazaš uokolo s tim svojim hendikepom na vratu, prosljeđujem ti, dobrohotan kakav već jesam u svojoj notornoj filantropiji, najvažnije informacije:

"Koliko nam je potreban mozak?

Kada je na Sveučilištu u Sheffield-u u Engleskoj, doktor primio jednog od svojih studenata zbog neke manje ozlijede primjetio je da je glava studenta malo veća od prosjeka. Proslijedio ga je na neurologiju kod profesora John Lorber-a na snimanje glave (CAT). Rezultat pregleda pokazao se dosta nevjerovatnim, naime umjesto dvije hemisfere koje bi ispunjavale prostor lubanje, u studentovoj glavi nalazilo se manje od 1 mm cerebralnog tkiva - odnosno laički rečeno taj čovjek uistinu nije imao mozga. Kao paradoks svemu tome student je imao IQ 126, i dobro mu je išao studij.
Prema onome malo što znamo o neurologiji student je po svim pravilima trebao biti mrtav, te nije čudno što je takav nalaz začuđivao u istoj mjeri koliko je i fascinirao. No to nije bio izoliran slučaj. 1970 godine u New Yorku na autopsiji čovjeka od otprilike 35 godine ustanovljeno je kako ni on nije imao mozak. Profesor Lorber je otkrio još ljudi sa istim nedostatkom, no ipak su živjeli posve normalnim životom.
Ovaj paradoks povukao je mnoga pitanja. Jedno od njih je: gdje pohranjujemo memoriju? Ukoliko mozak nije taj u kojem pohranjujemo sjećanja i iskustva, kako bi naučili živjeti - čemu on služi? Gdje se nalazi inteligencija i o čemu ovisi? Gdje je naš um?"

Eto. Bitno sam potcrtao ja. Nemoj zahvaljivati, pusti to. I ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. Nažalost postoji pobratimstvo takvi lica (in fronte) u svemiru: dobri profesor Lorber otkrio je još ljudi s istim nedostatkom, no ipak su živjeli, tja, posve normalnim životom: jeli su, čohali se po trbuhu, navijali za Dinamo, pisali neBuloze, glasovali za HDZ ili SDP, čitali 'Sportske novosti', gledali Red Carpet i Schpitzu, nastupali u Najslabijoj kariki, drkali uz Severinin home-video, pjevali uz Mladena Grdovića, ljetovali na Viru, čitali Bulića, šljakali u EPH (ahahahahahah...)...
Ima puno ljudi koji nemaju tu "tvoju" vrijednu osobinu. Ovo te saznjanje može ohrabriti, možda i usmjeriti, no od svega je važnije da odluke kojima postaješ donosiš sam: prije no se otruješ*, popuši si kurac. Kad stigneš na patologiju, konačno ćeš biti u nečemu jedinstven: bit ćeš prvi čovjek bez mozga koji je u glavi imao - kurac!
Nije puno, ali, i to je nešto.
Pogodiš li tajming i dozu, možda ti na usnama zauvjek ostane smiješak.
Rigor mortis!

*Čemu trovanje? A kako si mislio drukčije? Pucanj u glavu gubitak je vremena i metaka: tebi metak uđe na jedno uho unutra, a na drugo izađe, kao čovječanstvu za Prvog svjetskog rata, kao je rekao Kraus. Vješanje se pokazalo neučinkovitim: tako praznoglav visio bi obješen i tijekom cijelog Božića a da se ništa ne promijeni, i samo bi ti stara majka predbacila da si obješenjak.
Da se giljotiniraš, nema svrhe, kako je pokazao slučaj glave Cara Lazara, tvog zagrobnog supatnika:"Pođe glava preko polja sama...". (Usput, pronašao sam u guslarskim napjevima o Kosovskom boju divnu sliku:"očima rasutim po polju: Aj krst i luna na nebu se kolju"; kako je imaginacija srpskog narodnog genija osebujna, primjećuješ li?)
Da ne duljim, ti si gotovo besmrtan: tebi je nemoguće nauditi dekapitacijom, tebi je nužno odstraniti tijelo, a ne glavu!
Dakle, nisam stručnjak, ali mislim da se riješenje krije u blokiranju autonomnog živčanog sustava i pokušaju da obustaviš disanje: jesi li probao ne izdahnuti? To bi bilo originalno!
Bio bi prvi čovjek u povijesti čovječanstva koji je umro Krajnjim Paradoksom: tvoj bi Epitaf glasio: Izdahno je, ne izdahnuvši!
E, ako ti ja nisam pomogao, ne znam to jest!

Prof.dr.hi-fi Stefan Nemanja, veliki župan 24.03.2007. (07:37) NEMANJA 14.06.2007. 15:57

Remainder+Kiseli utovar:

Koje radnje oni moraju izvoditi?” (pita ga agent kojega je unajmio da organizira cijeli projekt). ”Ispod mene će živjeti starica, odmah ispod mene... Njena glavna dužnost bit će da peče jetrica. Stalno. Njena kuhinja mora gledati na dvorište, stražnje dvorište na koje će gledati i moja kuhinja i kupaonica. Miris jetrica mora se penjati gore. Ona će morati i ostavljati vreću za smeće pred svojim vratima kad silazim niz stepenice, i razmjenjivati određene riječi sa mnom, ja ću razraditi koje. Susjeda se dole u svom stanu sažalila na nevoljnog, zabrazdjelog Nešu, s kojim ipak dijeli prostor u stambenoj zgradi. Uostalom, što je smrt jednog kanarinca prema onoj ptičici koja se nalazi zamumuljena u gnijezdu Nešinih stidnih dlaka skrivenih ispod finih Chanel gaća?
Skuhala je još jednu juhicu, ovaj put pileću, i otišla okrijepit sjebanog susjeda. Nešo je ležao na kanapeu, a susjeda se onakva s tanjurom vruće masne juhe u rukama raskrečila nad Nemanjinom glavom tako da joj je on ispod suknje sasvim dobro mogao vidjeti dijelove pizde koji su ispadali iz gaća, kao žlundre iz najlonske vrećice prepune svakojakog mesa. Nešo živne."

NEMANJA 14.06.2007. 16:11

Zašto se prvi roman nepoznatog britanskog pisca proglašava revolucionarnim, a autora Beckettovim djetetom i tvorcem novog egizistencijalizma...

Remainder (Ostatak) britanskog pisca Toma McCarthyja je roman o čovjeku iz Londona. On je na ulici doživio neku nesreću koje se ne sjeća a i da se sjeća, ne bi je, kako objasni na samom početku, smio ispričati jer upravo očekuje masnu, milijunsku odštetu od neimenovanih “tijela” odgovornih za njegovu nesreću s kojima se nagodio. “O samoj nesreći mogu reći vrlo malo. Gotovo ništa. U njoj je nešto padalo s neba. Tehnologija. Dijelovi, djelići. To je, zapravo to: sve što mogu otkriti. Nije puno, znam da nije.“ Da bi dobio novac, mora pristati zauvijek javno i privatno šutjeti o nesreći.

U nesreći je izgubio pamćenje, ali se nakon nekoliko mjeseci oporavio i vratio se u svoj svakodnevni život londonskog samca. Funkcionira kao i svi normalni ljudi. Ali skriva tajnu koja ga suprotstavlja svemu što ga okružuje. Mozak mu je ostao oštećen, a da bi čovjek normalno funkcionirao, da bi uopće “bio”, mora razumjeti kako to biti.

On, zapravo, ne može raditi ništa što istinski ne razumije. Ne može njihati ruke u hodu ako ne shvati što taj pokret jest i koja mu je svrha. Ne može brzo i spretno sudjelovati u razgovorima u kojima ne razumije stvarno značenje svih riječi, što ga tjera da se malo blokira, da se zamisli nad raznim poštapalicama, slengom, izjavama svojih prijatelja... Ukratko, McCarthyjev junak nakon svoje nesreće više ništa ne podrazumijeva. Njemu je svijet u kojemu funkcioniramo na svoj sili mišljenja, reakcija i značenja koja zapravo nikad nismo preispitivali prilično strano mjesto u kojemu se ne osjeća ugodno i prirodno.
Remainder je još u rukopisu postao slavan, godinama kružeći od ruke do ruke na britanskog književnoj i izdavačkoj sceni. Ipak, prvi je put izdan u Francuskoj jer nije prošao odjele marketinga britanskih izdavača. Procijenili su da je njegov tržišni potencijal nedovoljan i da će se taj roman, iako je izazvao ono duboko uzbuđenje slično prvom albunu Nirvane, kad publika osjeća da se događa nešto važno, teško odrasti u nešto značajno i popularno na masovnom tržištu.

Godine 2005. Remainder je dospio u Pariz gdje ga je izdala kuća Metronome. Kad je kao strani roman dobio ovacije kritike kod kuće, za masovno ga je tržište na engleskom prvi otisnuo neovisni britanski izdavač Alma, ali nije imao puno koristi jer su njegov dio kolača brzo požderale veće ribe. Glavni urednik izdavačke kuće Vintage pročitao je Remainder u francuskom izdanju, oduševio se i onda ga na velika vrata u mekom uvezu doveo u Sjedinjene Države. Remainder je već bio jedno od rijetkih djela čija biografija je svijetom išla pred njim i utirala mu slavu.

Glavni junak Remaindera nastavlja život otprije nesreće, očekuje pozitivan razvoj flerta s Amerikankom Christine koju je sreo ranije u Parizu, njeguje odnose sa svojim muškim prijateljima čvrstih, klišeiziranih stavova, potpuno sigurnih u svoj street-smart, pokušava iskoristiti odnos sa svojim odvjetnikom iako više ne razumije njegov specifičan, pravnički i pragmatični pristup problemima. Sve upućuje na to da će se McCarthyjev junak pretvoriti u egzistencijalističkog heroja našeg doba, medicinski osuđenoga na zdrav razum i bol sudbine u kojoj karizme, mode, spinovi, medijski utjecaj, poruke između redaka, cool, majspejsovski identiteti... više ne postoje - dogodi se preokret.

Čovjeka, umornog od razmišljanja i razumijevanja, nesigurnost prvo načinje a onda ga počne opsjedati kao ideja o autentičnosti, o vremenu kad je i on imao um koji ne testira već samo kompilira mišljenja i ideje čijeg se ishodišta više nitko ne sjeća. To je vrijeme kad je sve radio glatko, spretno, uklopljeno, zna to, ali ga ne uspijeva prizvati u sjećanje. Potaknut jezikom tijela Roberta De Nira u filmu koji je gledao u kinu, on razmišlja: “Oduvijek sam bio neautentičan. Čak i prije nesreće, ako sam i hodao ulicom kao De Niro, pušio kao on, čak ako bih uspio kresnuti upaljač iz prve, ipak sam mislio: evo me, hodam ulicom, pušim, kao netko u filmu. Vidite? Second-hand. ...

Oporavak od nesreće, učenje hoda i govora, razumijevanje prije postupanja - sve me to učinilo još više onakvim kakav sam ionako bio, još je i dodalo sloj distance između mene i stvari koje radim. Greg je apsolutno bio u pravu. Nisam bio neobičan: bio sam običniji od većine.” Taj osjećaj druge ruke, neizlječive neautentičnosti, izoliranosti od apsolutno svega, čovjeka proganja dok ne dobije odštetu iz snova - osam i pol milijuna funti. On, naravno, ne zna što bi s tim novcem. Ima par konvencionalnih ideja o ulaganju, sve dok pukotina na zidu tuđe kupaonice ne surva i priču i njezina glavnog junaka u neobičan vrtlog.

Autor Tom McCarthy u intervjuima objašnjava da nije imao namjeru napisati egzistencijalistički roman već samo pokazati kako su mehanizmi kojima društvo samo održava svoju moralnu, životnu, mentalnu, ukupnu ravnotežu običan mit. Svatko, tvrdi McCarthy, može napraviti što god želi, što god to bilo, ako ima dovoljno novca za to.

Društvo se može kititi svojom unutarnjom logikom, objašnjava McCarthy, ali ona ne vrijedi ništa kad se suoči s puno novca kojim se može financirati provedba volje jednog čovjeka. Kritičari ga obožavaju, ali se još ne mogu složiti što da misle o te dvije razine romana. I o trećoj, skrivenoj u njegovoj strukturi.

Tom McCarthy je, za razliku od svoga junaka, potpuno autentičan u načinu na koji piše. Ali Remainder je namjerno napravio kao podsjetnik, napunio ga aluzijama, parafrazama i citatima svega što ga inspirira, od Camusa preko Houellebecqa do filma Memento. I njegovo je djelo, tako, samo kompilacija rezultata tuđih umova i, da pojača dojam sumnjive autentičnosti, McCarthy ne piše ništa što bi čitatelju moglo omogućiti emocionalni angažman u čitanju. Više se ne zna tko je kome tko.

Čovjek iz Remaindera, dakle, ode na neki tulum i mokreći u kupaonici kuće svoga poznanika koja se renovira, ugleda pukotinu na zidu. Taj detalj izazove buru u njegovu mozgu. Iste takve pukotine sjećao se iz nekog svog bivšeg stana, ne sjeća se kojeg, iz vremena za koje vjeruje da je jedino u životu kad je bio autentičan iako u sjećanju ne može locirati ni to vrijeme. “Svi su (njegovi) pokreti bili tečni i neusiljeni. Nisu bili čudni, stečeni, iz druge ruke, već prirodni... bio je stvaran - bez razumijevanja kako da to pokuša biti...“

Pukotina ga podsjeća na miris pečenih jetrica u zgradi, zvuk klavira na kojemu vježba susjed pijanist, zavjese koje se nadimaju na povjetarcu... detalj po detalj njegov um stvara sliku cijeloga kvarta, cijeloga dijela grada. “U tom sam trenutku točno znao što ću s novcem. Želio sam rekonstruirati taj prostor i ući u njega da bih se opet osjećao stvarnim. Želio sam; morao sam; i jesam. Ništa drugo nije bilo važno. Stajao sam tamo zureći u pukotinu. Sve se svelo na to: način na koji se protezala niza zid, teksturu žbuke oko nje, mrlje boje s njene desne strane.”

On tako svoje milijune funti, uz pomoć posrednika i agencija spremnih sudjelovati u tome za dobru proviziju, počinje trošiti na fizičku rekonstrukciju cijelog dijela Londona. Može si kupiti kulisu koja će mu poboljšati stanje, više ne razmišlja i ne pita se i postaje “autentičan”. Mora naći teren, mora podignuti desetak zgrada, otvoriti dućane iste kao u svom sjećanju, sagraditi iste krovove i tamo staviti mačke kojih se sjeća, mora unajmiti stanare cijele svoje zgrade koji će raditi isto što i susjedi kojih se sjeća...

“Koje radnje oni moraju izvoditi?” (pita ga agent kojega je unajmio da organizira cijeli projekt). ”Ispod mene će živjeti starica, odmah ispod mene... Njena glavna dužnost bit će da peče jetrica. Stalno. Njena kuhinja mora gledati na dvorište, stražnje dvorište na koje će gledati i moja kuhinja i kupaonica. Miris jetrica mora se penjati gore. Ona će morati i ostavljati vreću za smeće pred svojim vratima kad silazim niz stepenice, i razmjenjivati određene riječi sa mnom, ja ću razraditi koje.”

Šest godina nakon što je napisan, dok Remainder i njegov autor ulaze ravno s entryja na prvo mjesto svjetske književne slave, mnogi se ugledni kritičari zalažu da odmah uđe u lektiru, a mediji povijest tog romana nazivaju reprezentativnom na nereprezentativan način. McCarthyjev junak se, pak, slijedeći svoju ideju o autentičnosti, surva u ponor agresije i psihoze.

Promocija - 'Truliks', Vjekoslav Bošković

Knjiga 'Truliks' autora Vjekoslava Boškovića prvo je izdanje naklade Baobab. Osim što je provokativna i zabavna u jednoj od priča spominje se Booksa!

Truliks je zbirka međusobno povezanih fantastičnih priča podijeljena u dva dijela. Pripovijedanje započinje na 'Patologiji', kako je naslovljen prvi dio knjige, gdje u tami rashladnih komora reprezentativni uzorci leševa predvođenih bezimenim pripovjedačem vode svoje patološke razgovore. Dok iščekuju rez obducenta likovi se međusobno seciraju istinama kakve za života ne bi mogli izgovoriti.

U drugom dijelu, 'Markizovu uskrsnuću', prethodno raščlanjena društvena patologija otjelotvorena je u liku 'zloglasnog' markiza. Njegov preobražaj iz lopova u političara, odnosno ambicioznog javnog djelatnika, niz je bezobzirnih pustolovina u suludom svijetu fikcije koji itekako korespondira s aktualnim, te ih se može nazvati svojevrsnom patologijom u praksi.

Priče su prvotno objavljivane na iznimno posjećenom književnom blogu Index librorum prohibitorum.

Na predstavljanju knjige će govoriti: Tomislav Čadež , Željko Špoljar, Vjekoslav Bošković i Vivijana Radman, a biti će prikazan i 12-minutni film redatelja Dragana Mileusnića u kojem autor čita priče iz knjige.

Truliks je suizdanje naklade Baobab i Postscriptuma.
Oblikovanje: Mileusnić&Serdarević.
Urednik knjige: Simo Mraović

- 16:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 12.06.2007.


Image and video hosting by TinyPic

In Remainder, the extraordinary debut novel by author Tom McCarthy, the nameless victim of an unexplained accident uses compensation money to painstakingly reconstruct and re-enact his memories of a London apartment building. A darkly comic and unpredictable exploration of memory and identity, it was originally published by underground French publisher Metronome Press, and is now available to a wider readership courtesy of Alma Books.

Tom McCarthy’s non-fiction book Tintin and the Secret of Literature is published by Granta Books (also available from Raincoast), and Remainder will be published in North America by Vintage in 2007. Tom is also the General Secretary of the International Necronautical Society (INS), a semi-fictitious avant-garde network. He was born in 1969, and lives in London, England.

Raincoast Blog: Remainder has several incidental moments that appear significant but are ultimately unexplained. Do you know exactly what happens?

Tom McCarthy: If you mean do I know what exactly the ‘accident’ consisted of, no. It’s not Memento: it’s not important what the accident is, simply that it happened, that we’re in its aftermath. If you want to be literal about it, some bits of a satellite or plane falling on the hero’s head wouldn’t be a bad guess; if you want to be allegorical, you might think more along the lines that the ‘accident’ is history, time, being thrown into the world in the first place. All the other loose ends have their place and function at one level or another - short councillors, extra cups of coffee, even cordite…

RB: Is ambiguity a virtue?

TM: For sure. If you were simply communicating a message you were certain about it wouldn’t be any good as literature.

RB: So did you work out the precise details of the characters and plot first or did you just see where the initial idea would take you?

TM: The whole thing came in a flash, in half-an-hour of mad scribbling at a party after I’d seen a crack in the bathroom wall and had a moment of deja-vu, just like the hero. The rest was carpentry. Of course, details and whole sub-sequences came while I was developing and executing it, but essentially it was pretty much all there in the crack-moment.

RB: Is the apartment building in Remainder based on a real location?

TM: I went walking around Brixton (in South London) looking for a building corresponding to the one I had as a picture in my mind, just like the hero does. I found one that wasn’t exactly the same, but close enough to provide a base to work from, just like he does. It even had little roof-access cabins which I realised could be used for putting out the cats his vision requires to be slinking around (and which plummet to their deaths one after the other). The real building’s not called ‘Madlyn Mansions’ either: that’s a nod to Proust’s madeleine moment - and, of course, to madness.

RB: Do you think there is a unique London sensibility about the book? Will a North American audience read it differently to a British audience?

TM: It’s very integrated into the landscape of London, but I think that’s more incidental than fundamental. It’s by no means certain that the forthcoming movie will be set in London. Any big city that has dilapidated areas undergoing gentrification, coffee-shop chains and social hierarchies that break down along racial lines (and which big Western city doesn’t have all these?) could host its action. The only place it couldn’t be is LA, because then all its unreality and re-enactment scenes would play out as an allegory about the movies, which they’re not.

RB: I read in your fantastic Ready Steady Book interview with Mark Thwaite that you researched trauma and post-traumatic stress disorders for Remainder. Did you find that research interesting?

TM: It was absolutely fascinating. You wouldn’t wish it on your worst enemy, but PTSD is an extremely creative condition. It instils a propensity for repetition alongside a need to disguise the scene being repeated, i.e. to generate other scenes and contexts for the primal event to morph through. It also leaves you with a sense that everything is somehow artificial, secondary, fake. Andy Warhol said that from the moment he was shot for the rest of his life onwards he felt he was just watching TV. The only ‘real’ thing for PTSD sufferers is the traumatic moment itself, which remains outside of proper memory, hence outside of all narrative, all representation. Again, that’s why the ‘accident’ must remain unnamed.

Raincoast Blog: Authenticity is a recurrent theme in Remainder and yet a lot of contemporary culture strives to be arch, or ironic. As an artist/author, is authenticity something important to you in your own work? What makes something authentic? Is authenticity possible through repetition? Are irony and authenticity mutually exclusive?

Tom McCarthy: These are complex questions, and to even begin grappling with them we’d have to go back to Plato, the notion of the simulacrum, and so on. Art’s whole currency and mode is inauthenticity, and yet it strives to be ‘truer’ than, say, propaganda, science, journalism - in fact, than all other mediums. Paul de Man wrote a brilliant essay on irony and inauthenticity called ‘The Rhetoric of Temporality’. I hadn’t read it when I wrote Remainder but it could be describing the book. He says that to recognise your own inauthenticity doesn’t mean you become authentic: you just repeat inauthenticity at more and more self-conscious levels, and that double, triple, quadruple language is called irony. Having said that, there’s ‘sincere’ irony and pat, smug irony, like you get in the worst one-liner, get-it-got-it kind of art. In Remainder I wanted to deal with the whole question of inauthenticity authentically, if that makes any sense.

RB: Remainder starts with the narrator describing being knocked unconscious by an unexplained lump of technological hardware, and in his subsequent quest for authenticity he has an aversion to using technology during his re-enactments. Do you have reservations about technology? (I appreciate it’s kind of ridiculous to be asking you this on email!)

TM: I’m not sure he’s averse to technology. He doesn’t want any cameras present during his re-enactments, but that’s largely because that would collapse the whole book into a Baudrillard-style meditation on media and the image, which I really didn’t want. He invests the huge sum of money which he gets as compensation for the accident in technology stocks. I’m fascinated by technology, or by the theme, at least. Techne means showing, revealing, and technology is the gauze through which the world reveals itself to us - and behind which it retreats. It’s the veil.

RB: Do you own a mobile phone?

TM: My god, yes. I’d rather leave home naked than without my phone.

RB: What will the future look like?

TM: Who on earth knows? I don’t even know what the present looks like! [J G]Ballard says we’ve collapsed the future into the present and we’re surrounded by fictions and fantasies from which we can pick at will. He says that the writer’s job is to invent the reality. I like that, that’s very good.

RB: It’s interesting that Remainder has been compared to J G Ballard, the author of Crash. Ballard seems to have this fascination with technology, and both Crash and Remainder have this clinical air of unease.

TM: Crash was a big influence. It’s more the repetition side of things than the technology. Ballard’s hero Vaughan re-enacts car crashes of the rich and famous. He’s also obsessed with becoming authentic, as is Ballard-the-character-in-the-book. He keeps saying things like ‘the car crash was the first real thing that had happened to me’. The heroes of both Crash and Remainder use re-enactment and stylised violence as a portal towards the real - and fail spectacularly, excessively, luxuriously.

RB: Are you a fan of Ballard?

TM: Ballard is fascinating because he’s a great writer without even being a good one. I don’t mean this negatively: I’m a huge fan. But he doesn’t care about polished prose (compare his sentences to Nabokov or Updike and they look like pulp) or depth of character. Having said that, Crash has an intense lyricism that comes from its almost incantatory, modulated repetition of technological and sociological terms, and Vaughan is a much truer presence for me than, say, some boring ‘rounded’ figure out of Jane Austen. That’s the great thing about Ballard: he’s got a vision, he’s a visionary, that makes him great, and the niceties he doesn’t bother with. He knows exactly where he stands in this respect. I talked to him once and told him my theory that Crash was a re-write of Don Quixote, whose hero also re-enacts stylised violent moments on the public highways in a bid for ‘authenticity’, and also fails fabulously - and he answered: ‘Your theory is great, but I’ve never read Don Quixote. I don’t really read proper books, I’m very low-brow.’ Genius.

RB: Who are your literary inspirations?

TM: I’m very un-Ballard in this respect. I went through a phase of worshipping Joyce, and read Ulysses and Finnegans Wake inside out. And before that, Conrad: I’d copy out whole passages from Heart of Darkness. Burroughs, Pynchon, Melville, Faulkner - The Sound and the Fury is the best book ever written in my opinion. I read lots, and try to work out how they do it. If you wanted to be really good at football you’d watch videos of Pele and Zidane and try to emulate their moves, then take them somewhere else. I like the French a lot: Genet, Blanchot, Bataille, Ponge. I like Shakespeare, and the Greeks. I’m really traditional I’m afraid. But then I’ve just published a book about how brilliant the Tintin books are from a literary viewpoint, so maybe I’m not all canonical...

Raincoast Blog: Remainder has had an interesting route to publication. How did you end up at Metronome Press and how did Alma Books come into the picture?

Tom McCarthy: I finished Remainder in 2001, but the conglomerates wouldn’t touch it with a barge-pole. To be fair, some editors pushed quite hard, but couldn’t get it past their marketing departments, acquisition boards, whatever they call the ones who actually call the shots. So I involved myself more with art projects for a while - art projects which were actually literary projects in disguise. The art world is very literate. Virtually no one I met in publishing in the UK had actually read much literature beyond contemporary middle-market stuff, but artists, curators, critics and so on are super-literate. Some of them were even doing work based on the writings of Beckett, Huysmans, Robbe-Grillet and so on. So I found a kind of refuge in that arena. And it was in that arena that I met Clementine Deliss, who set up Metronome Press with Thomas Boutoux. They’re both curators and critics, and they wanted to do a project around the legendary Olympia Press, which operated out of Paris in the 50s and 60s and published (in English) people who the conglomerates also wouldn’t touch with a barge-pole: Beckett, Burroughs, Trocchi, Nabokov, people like that. Olympia was very tied in with visual art, and with soft porn, and Metronome Press wanted to emulate that - re-enact it, you could say. So in late 2005 they published my book and three others, plus ‘Teasers’ that had erotic imagery from contemporary artists alongside excerpts from the books. They were determined that this was an art project, not a publishing one. So when Remainder was getting big press reviews and the UK chain stores were asking for it, they still only distributed it in art galleries and institutions. Then Alma came into the picture and produced a mass-market edition in 2006.

RB: Are you glad Remainder wasn’t taken up by a large publisher in the UK, or do you just think about the millions that you could’ve made?

TM: Funnily enough, as I was signing up to Alma after the good reviews and the general buzz, one of the biggest of the bigs, who’d rejected it on two separate occasions before, came running in trying to gazump them, offering my agent I don’t know how much. We were like: ‘It’s the same book now as it was then. F*** you.’ You’ve got to work with people who actually support what you want to do, or it’ll all go wrong a year or two down the line. I’ve signed with Vintage in the US, but that was because they came across it, tracked down Metronome (which wasn’t easy) and took it on their own initiative. The Editor-in-Chief, Marty Asher, said to me: ‘I don’t know if one hundred or one hundred thousand people will like it as much as I do, and I don’t care. It’s what I want to publish.’ And he can: he’s got the power. He’s like a fairy godmother. So’s Clementine Deliss. And Alma. I wonder how many other serious novels there are out there that haven’t found fairy godmothers yet. I’m lucky. Three years is nothing.

RB: What are you working on now?

TM: I’m editing the manuscript I wrote before Remainder, Men in Space, which Alma will bring out next spring. It’s a novel about disintegration set in Prague during the break-up of the former Eastern Bloc. And I’m working on a new novel called C, about technology and mourning.

RB: I came to your artwork relatively late. Could you explain the International Necronautical Society to me?

TM: The INS is a construct, a cultural fiction that gets played out in both virtual and real spaces. It’s got the bureaucracy of a Kafka novel (committees, sub-committees, sub-sub-committees), the political austerity of Stalinist governmental bodies (denouncing enemies and former members, issuing proclamations and so on), the cultural bombast of early twentieth century avant-gardes (it was launched with a manifesto very much modeled on the Futurist one of 1909), and the subversive viral energies of Burroughs and Debord (we infiltrated the BBC website a few years ago, inserting INS propaganda in its source code which only a network of a few hundred people could access). The INS is most visible when we hold Hearings, interrogating other artists and writers in front of press and public, publish reports or let public spaces such as the Institute of Contemporary Art in London host our FM broadcasting units; but it’s operative all the time, everywhere. We are all necronauts - always, already.

RB: I get asked this all the time by people in the book industry, so I am going to ask you - were you tempting fate by calling the book ’Remainder‘?

TM: Remainder is the right title. It’s about aftermaths, residues, what’s left when everything else has been said, shown, repeated, taken away. In terms of the book industry it’s the right title too: it was left behind, but it’s still there.


We, the First Committee of the International Necronautical Society, declare the following:-
1.That death is a type of space, which we intend to map, enter, colonise and, eventually, inhabit.
2. That there is no beauty without death, its immanence. We shall sing death's beauty - that is, beauty.
3. That we shall take it upon us, as our task, to bring death out into the world. We will chart all its forms and media: in literature and art, where it is most apparent; also in science and culture, where it lurks submerged but no less potent for the obfuscation. We shall attempt to tap into its frequencies - by radio, the internet and all sites where its processes and avatars are active. In the quotidian, to no smaller a degree, death moves: in traffic accidents both realised and narrowly avoided; in hearses and undertakers' shops, in florists' wreaths, in butchers' fridges and in dustbins of decaying produce. Death moves in our appartments, through our television screens, the wires and plumbing in our walls, our dreams. Our very bodies are no more than vehicles carrying us ineluctably towards death. We are all necronauts, always, already.
4. Our ultimate aim shall be the construction of a craft1 that will convey us into death in such a way that we may, if not live, then at least persist. With famine, war, disease and asteroid impact threatening to greatly speed up the universal passage towards oblivion, mankind's sole chance of survival lies in its ability, as yet unsynthesised, to die in new, imaginative ways. Let us deliver ourselves over utterly to death, not in desperation but rigorously, creatively, eyes and mouths wide open so that they may be filled from the deep wells of the Unknown.
1This term must be understood in the most versatile way possible.It could designate a set of practices, such as the usurpation of identities and personas of dead people, the development of specially adapted genetic or semantic codes based on the meticulous gathering of data pertaining to certain and specific deaths, the rehabilitation of sacrifice as an accepted social ritual, the perfection, patenting and eventual widespreaddistribution of ThanadrineTM, or, indeed, the building of an actual craft - all of the above being projects currently before the First Committee.

Tom McCarthy

Tom McCarthy was born in 1969 and lives in London. He is known for the reports, manifestos and media interventions he has made as General Secretary of the International Necronautical Society (INS), a semi-fictitious avant-garde network. His nonfiction book Tintin and the Secret of Literature will be published by Granta Books in 2006. Remainder is his first novel.

Mark Thwaite: I wouldn't normally ask a writer about their publisher, Tom, but Metronome Press seem like such an interesting outfit that I'm intrigued as to how you got involved with them and why you decided to place your manuscript with such a new, small and untested house?

Tom McCarthy: It's very simple: all the corporate houses rejected it. Either the editors simply didn't 'get' it or they did but couldn't push it past the marketing people who run these places nowadays. When Clementine Deliss, who I knew from my involvement in the art world, set up Metronome Press with Thomas Boutoux, she asked to read Remainder, and decided it was the sort of book they wanted MP to promote.

MT: Clementine (Deliss) recently said (in an interview with 3:AM) that "fiction within art practice might be the way forward". Is that a sentiment you would agree with?

TM: When Remainder got stonewalled by the conglomerates in 2001-2 I turned my attention to art and started doing more and more art projects. And I noticed pretty quickly that, whereas the editors - and, indeed, writers - I'd come across on the mainstream publishing circuit were more or less ignorant about literature and its history, artists and curators were extremely literate. They'd all read people like Faulkner and Beckett and Joyce, and some of them were doing work based on the novels of Huysmans or Robbe-Grillet. In the current climate art has become the place where literary ideas and themes are creatively discussed and transformed - not publishing. On top of that, Metronome Press is itself a kind of art piece: a reprise of Maurice Girodias's Olympia Press, even down to their look and the way they bring out these little 'Teaser' booklets which mix erotic photography with excerpts from their novels. You could almost say it's a re-enactment, which obviously ties in very nicely with the subject-matter of Remainder. But Remainder isn't a piece of conceptual art, or curating or anything like that. It's just a straight-up novel.

MT: You are an artist yourself, Tom. Do you see a conflict or a tension between the two sides of your artistic endeavours? Is writing your first love?

TM: I became an artist by accident. I have no training in visual art: my entire background is in literature. The art thing started when I got interested in the early twentieth century art manifesto as a literary form and wrote a close pastiche of Marinetti's 1909 Manifesto of Futurism, but substituting his fetishisation of technology with a fetishisation of death (I was reading a lot of Blanchot and Derrida and stuff like that at the time). Gavin Turk gave me half a table at this 'Articultural Fair' he was organising, a kind of mock village-fete, and I handed out my International Necronautical Society or INS manifestos, and pretty soon all these galleries were going: 'This is conceptual art; have an exhibition.' So I set up a huge bureaucracy, with INS committees and sub-committees of philosophers and writers and artists, and got them to present reports in public session, and we'd arraign other artists in front of INS Hearings that very self-consciously reprised the format of Soviet show-trials or Un-American Activities Hearings, and the art press would all come and sit in special 'press' boxes in the galleries and report on it, and so on. What I was doing, in effect, was using art as an arena to play out the fictions of Kakfa, Conrad, Burroughs - people like that. Last year the INS had a whole radio station running out of the ICA, a giant control room in which more than forty assistants harvested lines of text picked up from newspapers, tv and other radio stations, cut them up and re-ordered their fragments into lines of poem-code which were transmitted over FM around London, like the secret radio messages in Cocteau's 1950 film Orphée. Basically, it was a huge Burroughsian cut-up that lasted ten days. So, yes, writing is my first love and there's nothing better than really good literature - but art has one advantage in that it provides an active space, a space of becoming-active. You can actually do the thing rather than just represent it. Not if you're a painter, of course - but in process-based art you can, and that's a really powerful thing.

MT: Did Remainder take you a long time to write? (And how do you write? Longhand, directly on to a computer?)

TM: It took about a year to write. I did lots of research into trauma and post-traumatic stress disorder, and interviewed a couple of people who had been in bad accidents. I also researched forensic procedure and the formalities of bank robberies (thank God for the British Library's subject-searchable catalogue!). Plus I walked around Brixton with a camera and a dictaphone, studying the patterns on the pavement in the strip where the protagonist re-enacts the gangster shooting and capturing the details of the apartment building that would become Madlyn Mansions. I'd print all my notes out, then write skeletons for each chapter on a laptop, then print these out, add to them by hand, then write the draft itself back on the laptop.

MT: The plot of Remainder involves your (nameless) main character being traumatised "by an accident that involves something falling from the sky and leaves him eight and a half million pounds richer; our hero spends his time and money obsessively reconstructing and re-enacting memories and situations from his past". So, where did that come from then!?

TM: It came just like it does to the main character: I was in a friend-of-a-friend's bathroom, staring at a crack on the wall, and I got a sense of déja-vu. I half-remembered having been in a place like this, looking at an identical crack - but this other place had had a window looking over a courtyard at facing roofs around which cats were lounging; and there'd been the smell of liver frying, piano-music looping and so on. And I thought: if I had all the money in the world, I could hire architects and designers and actors to recreate and re-enact this memory. I realised straight away that this was the premise of a novel, and within an hour I'd jotted the whole plot down - apart from how he gets the money. I thought initially that he could win the lottery, but when I sat down to actually begin writing a few months later I decided that was a bit naff and that he should be a trauma victim instead. Trauma is intimately tied in with re-enactment: it brings about a compulsion to repeat. But I never thought of Remainder as just a psychological drama. What excited me right from the crack-moment onwards was that the premise clearly had much wider implications: it was about history and time, simulation, questions of authenticity and, by extension, of our whole state of being-in-the-world. And it was about the world's state of being-in-the-universe as well: the world, matter, this shard left over from some unnameably violent disaster - a remainder.

MT: Did you set out to write a self-consciously literary novel? What does that - literary novel - really mean to you?

TM: The themes of Remainder have a huge literary back-history. Reviewers have picked up on Huysmans's Against Nature and Ballard's Crash as influences, plus virtually anything by Beckett (think of Vladimir and Estragon re-enacting Pozzo and Lucky's antics in Waiting for Godot, or Winnie going through the same gesture of taking objects from her hand-bag day after day while fully aware that she's repeating the same gesture-loop in Happy Days). But it goes further back, right to Cervantes: Don Quixote is a guy who obsessively re-enacts certain situations. For that matter, so does Hamlet, getting the court actors to replay his father's death-scene. It goes even further. All the masks my protagonist makes his re-enactors wear, the looks of dread on their faces even when they take them off, the way he keeps inducing ponderous, slow states that tend towards stasis: I was thinking of Greek tragedy. But - and this is really important - it wouldn't have worked if the book had been self-consciously literary. Imagine him standing in front of the crack going: 'Hmm, I'm experiencing something similar to what Proust describes with the madeleine…' It would have been dreadful. So I was very careful to make sure the narrator had absolutely no literary sensibility. Similarly with art and philosophy: his activities have been read (and not wrongly) by one reviewer as an allegory for the experience of art, but the book would have been no good if he'd been an artist or a thinker. So I made sure he had no interest in or awareness of these things. He's not an intellectual: he's a bloke, an Everyman. I did leave a few little pointers if you really want to look: he lives off Ruskin Park, the flat with the crack in is on Plato Road… These are real places in Brixton, although 'Madlyn Mansions' isn't. But that stuff is for literary train-spotters: it doesn't matter at all to the book. Writing has to do its thing as directly and credibly as possible, I reckon, not retreat into a rarefied back-zone of references - unless, of course, that is the thing it's doing, like in Finnegans Wake for example. To put it another way: in good writing, the whole history of literature is at play, but it's being actively transformed into something with real immediacy, and that immediacy doesn't have to be complex.

MT: You say that Remainder was inspired by Blanchot's The Writing of the Disaster. I'm fascinated by this. In what way did Blanchot - such a difficult writer and critic many think - inspire you and your work?

TM: The Writing of the Disaster is a brilliant, mesmerising book. I don't know what the fuck it means, but I read it like poetry: all these lyrical invocations of a 'patience that is the passivity of dying whereby an I that is no longer I answers to the limitlessness of the disaster, to that which no present remembers' and of 'repetition, the ultimate over and over, general collapse, destruction of the present.' All the repetition in Remainder, those scenes in which he does nothing, or at least nothing active, but just passively delivers himself over to some process, to the ripples of an 'event' which has already happened, never happened, never stopped happening and is forever yet to come - that's very Blanchot. And the whole trauma premise, the accident he can never name which 'involved something falling from the sky': as Blanchot points out, the word 'disaster' comes from des astre, 'from the stars'. It's fate, it's gravity, it's time and, of course, death. I used 'Desastre' as a working title for the novel, until Remainder suggested itself.

MT: Have you been pleased with the response to your novel?

TM: I've been delighted. There have been intelligent reviews in places like the TLS, The Indy on Sunday, Time Out and 3:AM, who kindly named it their Book of the Year; I've been whisked over to Vancouver to do a reading at the art school where they're studying the whole question of re-enactment, invited to give a seminar on it at the Central School of Speech and Drama here in London - and so on. It seems to have by-passed the commercial sector and gone straight into the critical one, which is exactly where I wanted it to play out. Distribution is a problem, though. A corporate publisher would get your book into all the bookshops - but then to be with a corporate publisher it seems to me that your book would have to execute the kind of brief dictated by their market research teams, which would make it not worth writing in the first place. You may as well go into advertising and become a copywriter instead. You'd make more money that way, that's for sure!

MT: Do you think anything can be done about the dominance of nescient bookshops and huge corporate publishers?

TM: Yes. I think the solution is very simple: the Arts Council needs to fund independent literary publishers directly. They fund non-commercial art spaces in order to guarantee that quality artworks which aren't commodity-based get produced and circulated. They need to do the same with publishers. I'm not a Marxist, but it's blindingly obvious that if you apply the logic of commodity marketing at an editorial level you just churn out bland, middle-brow products that can't in any meaningful sense be called 'literature'. Maybe writers should take a cue from artists, who have been setting up independent, artist-run galleries for a decade or so now, and applying for funding so the spaces can gather momentum and status. To an extent, that's what Clementine Deliss and Thomas Boutoux have done: they set up Metronome Press in Paris, where they can get direct public funding, and also hit on major arts patrons for support. The response to Remainder has made me think that enough people believe in proper writing to make something dynamic happen here - they just need a strategy. I hope someone from the Arts Council is reading this. Hey you - yes you! - start funding independent publishers directly, or else the country with the strongest literary tradition in the world will have a 'lost generation' as big as Stalin's!

MT: What are you working on now? What is coming next?

TM: I'm working on a novel about family secrets, incest and telephony. It's very influenced by the autobiography of Sergei Pankajev, the real figure behind Freud's case history 'The Wolf Man'.

MT: What is the best book you have read recently? Who is your favourite writer/what is your favourite book?

TM: I'm reading this amazing new book by Stewart Home called Tainted Love. He is the single best writer in the UK in my opinion - although he'd hate to be called that as he's a kind of anti-writer. My favourite books are probably the Usual Suspects I'm afraid: Moby Dick, Heart of Darkness, The Sound and the Fury, Ulysses - plus some less obvious ones like Nova Express, Ada or Ardor, Updike's Rabbit books. I'm sorry for being predictable - but if you ask people who their favourite footballers of all time are you'll be told Pele, Maradonna, George Best: they do things with the form that are incredible, make and unmake the world at every moment. That's what literature at its best can do.

MT: Has the internet changed the way that you read and write?

TM: No. These people who do online 'hypertext fiction' are completely missing the point. Literature was hypertexted up way before HTML came along. They'd realise that if they bothered to read Chaucer, let alone Raymond Roussel. What has been really interesting, though, has been discovering literary e-zines like yours in the wake of Remainder's publication. They're for the most part run by people with a considerable knowledge of literature, who are also editorially independent, unlike the broadsheets who have to largely plug the conglomerates' products which they offer at special reader-discount prices under the reviews. I noticed the BBC and Guardian sites have started linking to It's almost as though they were listening in to get the dope. You've become like Huggy Bear to their Starsky and Hutch!

MT: Anything else you'd like to say?

TM: No - just thanks for your interest in Remainder and good luck with RSB.

-- Mark Thwaite

- 11:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.06.2007.


Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma.

Image Hosted by


Jedan od fenomena koja pereniraju u ovom našem društvu notorno je postojanje sukoba crvenih i crnih kao temeljne ideološke fantazme hrvatskoga društva. Temeljne, jer se taj sukob pokušave etablirati kao nosivi sukob društva, prasukob na koji bi se trebalo reducirati totalitet društvenih proturječja. Moj je odogovor na pitanje zašto se to ustrajno čini dvostruk: s jedne strane mislim da je riječ o načinu političkog legitimiranja i perpetuiranja pozicije moći dobrog dijela hrvatkog političkog establishmenta - jer, dok postoje ustaše neophodan je antifašisticki sanitarni kordon, a sve dok tinja žar nekdašnjeg partijskog entuzijazma, Thompson misli da ima razlog za pjesmu, ako ništa drugo - dok se s druge u tom inzistiranju na preostacima dvaju ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače, namjerno je guše i onemogućuju. Pri tome se samoproizvode, tj. iz potreba jednoga za drugim proizvode opravdanje vlastitog postojanja. Ono što mene zanima zapravo je odgovor pitanje je li uopće moguće denuncirati tu fantazmu? Naime, kad se shvati da tu građanstva i nema, ne samo u smislu socijalnog supstrata, ne čak ni u smislu osviještene političke pozicije, nego građanstva nema a priori budući ga ni ne može biti jer je njegov prostor uzurpiran i okupiran ovim obračunom koji se stalno iznova nameće kao jedina politička stvarnost zemlje, ostaje pitanje kako je uopće moguće tu opsjenu ne samo teorijski prokazati, nego praktički, dakle politički diskvalificirati i onemogućiti?
Kad se recimo netko zapita zašto u Dnevniku HRT-a nema jedne jedine vijesti o suđenju Perkoviću u Njemačkoj, onda se takva zapitanost tumači kao malum omen nacionalizma: Udbu moze spomenuti samo ustaš. Ovdje je dakle nezamislivo da bi bilo tko, u ime zakona, mogao zahtjevati suđenje za Đurekovićevo ubojstvo, koje je, priznat će se, imalo malo što s nacionalizmom ili ustaštvom! Ne moram posebno objašnjavati kako se s druge strane doživljava opravdanje svih onih ljudi koji su radeći u službama sigurnosti bivše zemlje naprosto radili svoj posao, i ni manje ni više od toga: takva pomisao nužno je plod neke nove udbaskokosovske podvale, nema što drugo biti! Hoću kazati, crvenima i crnima nezamisliva je ta treća instanca, instanca građanina koji, sasvim zakonito, i pravno ali naprosto u skladu s elementarnom logičkom zakonitošću, zahtjeva minimum društvene racionalnosti. Kad se sve ovo prevede na jezik iskustva, na jezik činjeica, Norvala i ovdanje Udbe, Šuška i Manolića, Krajačićevog intelektualnog kružoka dakle, ispada da je u Hrvatskoj autentična, spontano nastala građanska politika liberala, socijaldemokrata, demokršćana...itd. praktično nemoguća.
Moje pitanje glasi: Kako je moguće urušiti tu fantazmu, tu laž koja strukturira cjelokupno hrvatsku stvarnost i koja joj nameće crvenocrnu dijalektiku kao jedinu sudbinu što ne dopusta pomak ih 1941.? Naravno, moguć je odgovor: jedino izborima, ali, nije to ono sto pitam. Naime, problem je u tome da većina građana zna da odnos ustaša i partizana i nije presudno proturječje ove zemlje, pa ipak se ponašaju kao da jest!
Odgovor pak da se oni nužno tako moraju ponašati sve dok taj odnos zaista ne bude povijesno razriješen u korist partizana, tj. dok ustaše konačno ne dozive 1945. i definitivno kapituliraju, samo je dio odgovora.
Naime, nije vise problem u ustašama, u crnima: oni su demontirani; problem je u tome da su nasi antifašisti nespremni na opasku o tome da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran. Iz toga sljedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, nego svi Thompsonovi fanovi zajedno! Jer, ustaše je lako diskvalificirati. Ali, što ćemo s onima koji bi mogli postaviti sljedeće pitanje: O.K., recimo da nitko ne mora odgovarati ni za jedno ubojstvo poput Đurekovićevog, ali, što ćemo s Informbiroom?
Mjesto građana u Hrvatskoj zauzeli su ljudi koji su građansku poziciju 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu.
Nadalje, mjesto građana zauzeli su ljudi koji fingiraju nekakvu anacionalnu, navodno kozmopolitsku poziciju - iako najčešće nisu bili dalje od Gratza - a iza nje se krije jedno sasvim specifično, ovaj put jugoslavensko šovenstvo (to je uzgred u polemici s Katunarićem natuknuo Jergović; ne znam kako mu se omaklo, budući da je i sam u toj polemici nastupio kao onaj koji drugome predbacuje djetinjstvo na Kalemegdanu!).
Da zaključim: u ovakvom hrvatskom mikrosvijetu, pitam se je li uopće moguće danas biti liberal, socijaldemokrat ili demokršćan, ili se sve neminovno raspada na ono masivno nacionalno i socijalno, kao u slučaju mutnih predstava naših navijačkih plemena dvaju avangardi: one nacionalnog i one radničkog pokreta, HDZ-a i SDP-a (pri čemu ove odredbe, jasno, nemaju nikakve veze sa stvarnim angažmanom ili programima tih stranaka).
Kako, drugim riječima, učiniti barem to da SDP i HDZ ne budu anakroni nazivi za partizane i ustaše, ako ništa drugo?!


Građanstvo kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje. Kod tebe je ono normativna kategorija, što je cesto bilo i kod meine. Tako da ono sto sam napisao uvijek mozes čitati kao kritiku aktualnog građanstva, takozvane elite, uključujući i onu s onu stranu političkih opcija. S druge strane ja sam govorio o praznom mjestu građanstva, dakle upotrebljavao taj pojam kao normativnu kategoriju. - subjekt prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd. Ukratko, za mene je hrvatsko građanstvo definirano jedino njegovim aktualnim odsustvom. Ili bolje, raelno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.
Danas me građanstvo više ne zanima ni kao normativna kategorija, jer procesi raspada ne samo institucije nacionalne države, nego i samoga društva, tako su daleko otišli, da se samo zamišljanje takvog jednog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Ja ne živim više u “drustvu”, odnosno društvo u kojem živim nije francusko, nije ni europsko ni pariško, nije ni globalno, ali je sve pomalo od toga. Kakvo god, ono nema normativnu moć, ono nema ni jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku bazu, u smislu klasičnih kateogrija. Samo nekoliko napomena koje naizgled nemaju nikave veze s temom, ali potpuno mijenjaju perspektivu:
Do 2020 godine bit će 650 milijuna Indijaca pripadnika srednje klase. Zamisli sad to kao subjekt obrazovanja, kulture, političke volje, ekonomskih interesa itd ... Ili drugi podatak. Ove godine je u Japanu po prvi puta takozvana sex-industrija pretekla autoindustriju. To je razlika i u načinu proizvodnje – afektivni rad nadmašuje kao izvor društvenog bogatstva industrijski rad. Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase.
Kategorije ljevice i desnice, ili kako ti pišes, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša su u političkom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih svaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma.

- 17:39 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Crvene haringe, pičkin dim ili Hercegovci raus!


Image and video hosting by TinyPic

Ne bi li se prikrilo kako buduća Vlada, bilo SDP-ova ili HDZ-ova, nema namjeru sankcionirati privatizacijiski kriminal devedesetih - koji je u temelju socijalnih odnosa današnje RH - SDP i HDZ organiziraju multimedijalni performance na temu ukidanja prava glasa Hrvatima u BiH, pokušavajući pažnju javnosti skrenuti s bitnog na nebitno: već treće izbore za redom građane se homogenizira u borbi protiv neprijatelja nacionalnog jedinstva: mitskih Hercegovaca! Van s njima! Vratite nam naše Srbe, evo vam vaši Hercegovci!Hercegovci aus!


U srijedu, 11. travnja 2007., pisao sam o racionalnoj varijanti izbora u SDP-u, onoj za koju bih ja glasovao na unutarstranačkim izborima, da sam socijaldemokrat: "Recimo da hrvatska politika nije farsa, da nema dogovora HDZ-a i SDP-a. Zapitajmo se na čas: dobro, a o čemu se u toj hrvatskoj politici zapravo radi? Ako izuzmemo onaj dobar, ali ipak neugodan Duceov odgovor da je jedini njegov program da on hoće vlast, što biste vi odgovorili: Što je vaš program? Agenda je zadana: Haag je tu umjesto pravne države; EU umjesto vanjske politike; MMF umjesto ekonomske politike, Svjetska banka umjesto monetarne...sasvim je jasno da vam preostaje samo Monopoly, kao navlastit sadržaj politike: kockanje s lukrativnim hrvatskim nekretninama. U takvoj situaciji očito je da je svako pametan shvatio kako ovih par godina, ako već ionako nije kasno, svakako valja biti in, inače si za cijeli jedan život isključen. Homo sacer, neke vrste: biološki živ, ali bez ikakvih prava. Čini se da bi to bio jedini posao SDP-a, ili HDZ-a, svejedno: ne dozvoliti da se Hrvatska petrificira u odnosima kakvi upravo vladaju: u Hrvatskoj svi koji su nekaj u politici, zapravo su na vlasti, barem u svojoj županiji!"
A opet, samo se o tome radi. U Hrvatskoj je u ovom trenutku sve do toga da se za duge godine ustanovi definitivan društveni casting: dovršit će se podjela socijalnih uloga, do kraja definirati raspodjela društvene moći i petrificirati odnosi koji bi u hrvatskom društvu trebali stabilno vladati desetljećima. Ovaj je mandat u tom smislu presudan: sva se svrha toga mandata iscrpljuje u tome da se ništa ne dogodi! Bez obzira tko sutra vladao Hrvatskom, Sanader ili Milanović, cijeli će njihov posao biti onaj Patera Hada, protagonista 'Družbe Isusove': ne učiniti ništa, bit će najviši čin njihova premijerskoga djela! Jer, Hrvatska u tom mandatu ima dva povijesna – u ovoj zemlji u kojoj je svaka kvalifikacijska utakmica svakoga sporta povijesna to je devalviran termin, ali, ovdje je zaista riječ o povijesno gustom i bitnom vremenu – cilja: vanjskopolitički, ući u euroatlanske integracije, EU i NATO, te unutrašnjopolitički, definitivno konsolidirati i konzervirati novonastale kapitalističke odnose. Ova su dva cilja u izravnoj svezi. Potonji, uspostava unutrašnjeg društvenog poretka, hijerarhije moći u krajnjoj liniji, sasvim je ujetovan ovim prvim: Hrvatska je potpuno izručila svoju suverenost već odavno, u rasponu od pravne pa do ekonomske, i nema tu više govora o nekakvim sankcioniranjima privatizacije i sličnim obećanjima za naivne: tko je jamio, jamio je, a, što se Zapada tiče, sve i jest bilo u tome da netko jami – doduše, njima nije bilo svejedno tko! – i da se konačno ovdje uspostave odnosi, pa i imena za njih, kompatibilni i razumljivi svijetu kapitala: ta, workers self management ili društveno vlasništvo, što je to? Me Englsh nicht versteht!
27. siječnja ove godine Davor Butković je objavio briljantan tekst posvećen strahu od kapitalizma. Govoreći (pro domo sua) o tom strahu, Butković anticipira presudnu temu ovih izbora i hrvatskog političkog trenutka:
"Glavni izborni zadatak ozbiljnih političkih stranaka, prije svega oporbenih, bio bi da pokušaju artikulirati sadašnje dominantno raspoložnje građana i da ga pokušaju pretvoriti u niz konkretnih političko-socijalnih akcija. Oporbene bi stranke, teoretski gledajući, morale izraditi model funkcioniranja gospodarstva i model raspodjele državnog proračuna, koji bi bio socijalno zadovoljavajući, koji ne bi sprečavao poduzetništvo, ali koji bi, istodobno, jamčio minimum korupcije u biznisu i u odnosu politike i biznisa. Ona stranka koja bi izašla na izbore uvažavajući masovno protukapitalističko raspoloženje, ali koja bi bila kadra uvesti nova pravila igre, kojima bi se uspostavilo povjerenje u političke i poslovne sustave, i koja bi sve to mogla formulirati u jednostavnim porukama, vjerojatno bi uvjerljivo pobijedila na predstojećim parlamentarnim izborima. Realno govoreći, u Hrvatskoj ne postoji ni jedna takva stranka. Stranke šesteročlane koalicije iz 2000. godine nemaju dovoljan intelektualni kapacitet, a osim toga, nitko im ništa ne vjeruje jer su prije sedam godina obećavale reviziju pretvorbe, koju, naravno, nisu mogle provesti (i bolje je da nisu, jer da jesu, ugrozile bi desetke tisuća radnih mjesta). Osim toga, SDP je stranka protiv koje se, zapravo, danas prosvjeduje na Cvjetnom trgu jer će, u konačnici, SDP-ova gradska vlast odlučiti hoće li se na Cvjetnom trgu sagraditi Horvatinčićev kompleks. Hrvatska demokratska zajednica naprosto ne može oblikovati takvu agendu jer bi se suprotstavila ne samo svojem naslijeđu nego i svojim sadašnjim projektima. Jasno je, dakle, da protukapitalističko raspoloženje hrvatskih građana neće biti operativno politički artikulirano. Što znači da će hrvatski građani još neko vrijeme, sve manje i manje, poštovati hrvatske političke elite. Te će se elite, pak, i dalje dodvoravati masovnim osjećajima tako da izbjegavaju stvarne, teške socijalne reforme. Hrvatske političke stranke sada mogu formirati dvije vrste produktivnih politika: ili mogu stati na stranu masovnog protukapitalističkog raspoloženja i pokušati ga kanalizirati ili mogu pokušati provoditi stvarnu politiku slobodnog tržišta. Uvjereni smo, nažalost, da neće učiniti ni jedno ni drugo."
Pogleda li se prekjučerašnji intevju Ive Sanadera dan upravo Butkoviću, u kojoj Sanader otkriva i više no što misli, rekavši "naša glavna namjera jest da Hrvatsku učinimo zemljom poželjnom za dobar život", dajući tako jasno do znanja da je u ovoj zemlji očito sve do toga da se stvori dojam riješenosti svih političkih proturječja i društvenih antagonizama - što omogućuje da se od sad do vječnosti posvetimo najprimarnijem zadatku svih hravatskih naraštaja, dakle rafiniranju komocije života, cizeliranju malograđanske udobnosti, izletima u Gratz i prosinačkim domjencima i siječanjskim skijanjima na sunčanoj strani Alpa, uglavnom dakle imbecilnom hohštapleraju kao osnovnoj svrsi života kako ga vidi prosječni hrvatski moralni, mentalni i materijani bogec - na pitanje:"Hoćete li pokrenuti liberalizaciju ekonomije? Osnovna zamjerka i MMF-a i drugih međunarodnih institucija jest da gospodarstvo djeluje u nedovoljno liberalnim uvjetima.", premijer Ivo Sanader odgovara, potvrđujući Butkovićev anticipando:
- "MMF-u socijalno partnerstvo nije među prioritetima, dok ja duboko vjerujem u socijalno partnerstvo. Vjerujem da se u hrvatskoj javnosti mora promijeniti percepcija poduzetnika. Oni stvaraju nove vrijednosti, otvaraju nova radna mjesta, poduzetnici su korisni i potrebni. Međutim, jednako čvrsto vjerujem da poslodavci i država radnicima moraju omogućiti pravo na dobar život, na dobre plaće, i da ih moraju zaštiti od bilo kakve eksploatacije. Ja jesam za liberalizaciju gospodarstva, ali u okvirima socijalnog dogovora, koji će štititi i promovirati prava radnika. Jednako tako inzistiram i na dogovoru oko Zakona o minimalnoj plaći."
Očito, Butković ima pravo: nečista savjest radi, i iako je Ivo Sanader poznat kao intimni favorit krupnog kapitala - jer Verona je pravilo a ne iznimka, tj. sa Sanaderom se dokazano može napraviti posao - premijer je itekako svjestan da se umjesto pravne države, sankcioniranja privatizacijskog kriminala, uspostave pravne države, restitucije načela vladavine prava etc.etc – uglavnom umjesto krvavoga noža u temeljima kuće Glembay, toj primordijarnog zločina kao metodološki nužne pretpostavke svakog kapitalizma – isključenima iz sfere moći mora nešto ponuditi: što bi to drugo bilo neko par molova više, još zajmova, konzumeristički raj, solidniji standard; na to su samoupravljači ionako desetljećima navikavani i svikli! Nevjerojatno, ali HDZ, kao stranka koja bi imala zastupati poziciju kapitala, stalno iznova pokazuje ovu prijetvornu socijalnu senzibiliziranost. Jasno, riječ je o licemjerju: nedaće za koje Sanader nudi lijek, stvara sama hrvatska vlast! Danas Sanaderova, jučer Račanova (sjetimo se kako je samo smjerno, gotovo bez ikakve svoje krivnje sljedio diktat MMF-a u ukidanju božičnica etc.). Nije to senzibiliziranost za društvene nevolje, nego za društvene želje: HDZ ima neobičan senzibilitet za čokoladu prije juhe! On nudi ono što dijeca žele, ne što im zaista treba ili što bi se pristojilo! U tom smislu, briga je za hrvatski kapitalizam izlišna: ne samo da EPH nitko neće dirati i da su razgovori s Milanovićem oko veza s Turekom suvišni, nego je moguće i logično pretpostaviti da će se za sljedećeg mandata ta trauma od obnove Gruppoa konačno iživjeti i otkloniti, i to na višoj, svehrvatskoj razini: nema više straha od obnove afere nikakvih gruppoa, to je blagovijest i konačna istina tog mandata. Nema straha za vas. Vi, nova hrvatska oligarhija, sasvim ste izvan zone opasnosti. Dapače, iako je ovaj mandat bio berićetan, recimo uvećano je i kompanijsko bogatstvo za Slobodnu Dalmaciju i osobno za Hypo Consultants, sljedeći mandat donosi još i više, zapravo maksimalno: izdat će se uvjerenja da je sve lege artis! Ovo je mandat potvrde nespornosti i zakonitosti stečenog. Tko je jamio, jamio je, i u tome nema ništa spornog, ilegalnog i sramnog. To je kapitalizam! Sada samo treba postići društveni dogovor: svaka zajednica počiva na nekom prvotnom dogovoru oko onog jednog za koje jesmo da bi uopće bili za-jedno, i kad se takav dogovor postigne, njegov se predm stavlja izvan diskusije, kao neupitan pretpostavka društvenog zajedništava! Mi smo za kapitalizam, zar ne? Da, odgovoriše Hrvati prešutno (a kako bi Hrvati drukčije odgovarali). Pa, to vam je to, eto vam kapitalizma: netko je mora biti kapitalist, da bi bilo kapitalizma. Nije to lako, znate. Ti ljudi imaju silnih problema, jer i bogati plaču, kao što možete vidjeti na sapunicama koje vam danonočno emitiramo za razonodu, kad se vratite s dirinčenja. I u tom je smislu pred nama povijesni društveni dogovor: idemo se dogovorit da je ovo do sada bila prvobitna akumulacija kapitala, što je bilo bilo je, a od sada, ako ne ide dručije, igramo pošteno! Nama kapital, vama rad. Nama sve, vama minimalne plaće: " Ja jesam za liberalizaciju gospodarstva, ali u okvirima socijalnog dogovora, koji će štititi i promovirati prava radnika. Jednako tako inzistiram i na dogovoru oko Zakona o minimalnoj plaći.", kaže premijer Sanader. Jednom opet, tko bješe ništa bit će sve, možemo vam osobno jamčiti taj utopijski komunistički eshaton, ne samo zbog tradicije, već i zbog sadašnjosti: pa vidite kolike su ništarije postale sve i sva! Sumoran je ovaj back to the future: kako je povratak iz socijalizma u kapitalizam zapravo dosadan period, kako je tranzicija predvidljiva. Nije čudno da se njome zapravo nitko teorijski ozbiljno ne bavi: sve se tu već zna, ako je o revolucionarnoj ironiji riječ.


Recimo, zna se što je osnovna opsjena ovih izbora, i što je paravan te opsjene: budući da je upravo riječ o tome da se ni o čemu ne radi, da je sve do toga da se nikakva promjena ne desi – u tome Butković ima pravo na negativan način: ljudi osjećaju želju za promjenom jedino u smislu da sve ostane isto, samo s jednom razlikom: da i oni malo budu pri kopanju!, i u tome je sav cinizam ove situacije: nitko ne osjeća potrebu nikakve društvene promjene, ali cijelo društvo (a to u Hrvatskoj znači: društvo u kutu) osjeća nepohodnost privatnih promjena već od ponedjeljka, kao kod alkoholičara ili pušača, jer, ovdje je život postao samo ružna navika, život je u Hrvatskoj porok – budući da je dakle cijeli posao budućega premijera i Vlade postići taj osnovni društveni dogovor građana oko statusa quo, treba i opet, kako bi se ta neugodna i stupidna istina zataškala, pronaći nekakav spektakularan antagonizam kojime bi se s bitnog pažnja preusmjerila na nebitno. Pri čemu, važno je kazati, u ovoj opsjeni zdušno, i čak znajući što radi – i opet dakle imamo pojma s prosvječenom ideologijom, čak štoviše ne samih ideologa nego i onih koji bi trebali biti objektom ideološke manipulacije, budući da ovdje svi znaju što čine, a ipak to čine - sudjeluje cjelokupno hrvatsko društvo! A ono je tradicionalno malograđansko: tipična društvena sredina, klajnbirgerska osrednjost oportunost, i, čemu se onda čuditi, šovenska isključivost: jasno je da moramo pronaći onaj element koji iz društva valja isključiti da bi se ono homogeniziralo, da bi postigli taj traženi dogovor, da bi uspostavili konačnu harmoniju i jednstvo suprotnosti svih društvenih snaga i odnosa, da bismo razriješili sve društvene probleme i proturječja – to je posao aktualne Propagande: to je cilj ovih javnih nastupa pronositelja gospodarskih panaceja i šećernih vodica, Polančeca, Čačića i Jurčića, to je svrha histerije oko Jurčića, u krajnjoj liniji, to stvaranje dojma da više nema političkih problema, nego preostaju samo otvorena pitanja gospodarskih strategija dosizanja traženog standarda! – i, dakle, u toj sveopćoj potrazi za mangupom u vlastitim redovima, metežnicima, onima koji kvare harmoniju i koje nužno valja odstraniti ne bi li se postiglo organsko jedinstvo društva, domovinski Hrvati po tko zna koji put odgovaraju fašistoidno: evo, krivi su i opet Drugi, eto, po treći put za redom (izbori 2000.-te, izbori 2003., i konačno ovi izbori) taj drugi je, nakon što više nažalost nema Srba jer je i srpsko pitanje tako riješeno, isključenjem naime, drugi je, jasno – Hercegovac!
U briljantnom eseju "Agrameri lete u nebo"* o navlastitom agramerskom fašizmu Boris Buden piše:"Iz korpusa hrvatskog građanstva istiskuje se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju društvene negativnosti i koja tako demonizirana postaje simbolički simptom-uzročnik sveukupne društvene nesreće." Tu smo već dakle u poznatim okolnostima: nekoć Židovi, onda Srbi, danas su to Hercegovci. Hrvatska je u svojoj bosanskojugoslavenskoj fazi: vratite nam naše Srbe, citirat će Buden, uzmite si vaše Hercegovce. Da bi organsko jedinstvo bilo potpuno, valja izlučiti iz organizma taj hercegovački, strani virus.
U Hrvatskoj nije dovoljno biti lopov: nužno je biti hercegovački lopov! Recimo, Zagorac. Da bi demonizacija Zagorca bila potpuna, nije bilo dovoljno pronaći dragulje ili račune – bilo je neophodno etiketirati ga ne samo kao čovjeka Šuškovog klana, nego biološki – organski, velim ja vama! – kao Tuđmanovog faćuka! I to je onda ipso facto optužujuće! Tada je on po prirodi neprijatelj! Prepreka koju valja odstraniti. Otuda fašistoidnost.
Kada bi se danas pitali o čemu se zapravo na sljedećim izborima radi, što bi trebao biti temeljni spor HDZ-a i SDP-a, oko čega bi se trebalo sukobljavati, teško da bi itko znao odgovor, jer, već se dugo vremena provlači teza o moralnom niveliranju hrvatskih stranaka, tome da su svi jednaki u svojoj korumpiranosti i klijentelizmu, o izjednačavanju vrijednosnih ideoloških i svjetonazornih sustava koje u svojim programima deklariraju i zagovaraju te stranke, i, usred sveopće uravnilovke hrvatskog političkog prostora, javlja se potreba za barem nekakvim jasnim razlikovanjem, za nekim spasovnim antagonizmom, za nekim tko će biti objekt novog pokliča: Drž'te lopova!, u zemlji koja očito ne zna glasovati nego protesno, glasujući protiv, a nikako ne za nekoga ili nešto. Hrvati zaista ne znaju za što su: u temeljnim oblicima ljudske spozaje, ni prostorno no vremenski Hrvati se ne slažu za što su: prostorno, oko granica te Hrvatske, vremenski, oko njene povijesti; jedni su za Bleiburg, drugi za Jasenovac, jedni za Banovinsku, drugi za Avnojevsku Hrvatsku, svejedno, podjednako nesložni. Stoga bi bilo neophodno iznaći fokus izvan te uznemirujuće slike općeg rasapa svih hrvatskih vrijednosti – činjenice su zapravo suprotne od onoga što se pokušava sugerirati: ne samo da političkih problema ima, nego je u Hrvatskoj sve problematično, počevši od samih temelja stvari: ovdje se nikada nitko nije dogovorio za što smo mi to zapravo, za koje to jedno, i ništa ovdje nije van diskusije, dapače, tek će se ta osnovna tema u diskusiju to snažnije i traumatičnije, kao potisnuta, javiti: ovdje je sporan Domovinski rat, ovdje je sporan cijeli utemeljiteljski državni vrh, ovdje je, konzekventno, sporna država sama, izgleda samim svojim postojanjem – i to se redovito i uhodano i oprobano traži i nalazi u figuri Ere s onog svijeta: u našem Vanzemljaku.
Predsjednik je Mesić koncem devedeseth u predizborne svrhe larmao o 2 – 8 milijardi isisanih iz privrede, a nije vratio jednu jedinu kunu! Hercegovački su lopovi navodno opljačkali zemlju, a nitko, osim Kutle, ne zna ime ni jednog hercegovačkog tajkuna pored Dubravka Grgića! Hercegovce već sedmu godinu učimo loviti ribu, ali ni nama ni njima nije ništa bolje. Odjednom, Hercegovci se vraćaju u raspravu: kad se ne može pričati o tome tko stvarno i dan danas pljačka ovu zemlju, pokušajmo i opet antagonizirati domovinsku Hrvatsku i Hercegovce, jer ništa nije izborno ospješnije u Hrvatskoj od lova na vještice: opet se buju kumeki zabavjali svojim fašističkim progonom 11. izborne jedinice, tu će biti složni svi k'o jedan, a kad se vlast osvoji, stvarne ćemo protagoniste velikog pustošenja Hrvatske još jednom umiriti da s Turekom ili bez njega nikave revizije niti sankcioniranja privatizacije, pretvorbe ili ostalih transupstancijacija ničega u sve nikada biti neće!
To je poanta sadašnje rasprave o 11. izbornoj jedinici, to je svrha antagoniziranja građana Hrvatske i Hrvata u BiH, to je hint koji odaje inspiraciju i ishodište Milanovićeva političkog nadahnuća: sudeći po prosedeu, predsjednik Mesić je utjecajniji u SDP-u nego u HNS-u, a možda je izabrao i nasljednika; svog, ne Račanovog!
A opet, kad se pogleda današnja situacija u kojoj su protiv takvoga stava i Željka Antunović i Antun Vujić i Mato Arlović, kao i Bandić i Leko, pitanje je zapravo otkud ta načelnost Milanovićeva stava?
Kako to da je tu izjavu dao baš "Dnevnom avazu"? Očito, Milanović misli vrlo načelno: Hrvati su konstitutivan narod i u BiH, i tamošnji Hrvati imaju svoju državu u kojoj je glasovati i demokratski izraziti svoju političku volju! Da, točno, ali, zašto smo im u prvom redu dali državljanstvo, ako im sada, kao državljanima RH odričemo pravo glasa na izborima?
Uostalom, nemojmo simplificirati stvari: nije ovdje riječ o pravu glasa Hrvata iz BiH na izborima u RH.
Ovdje je riječ, htio to Milanović ili ne, bila to njegova prvotna intencija ili ne, koordinirao on svoje političke akcije s Pantovčakom ili ne, o politici koja želi za sva vremena riješiti "hercegovačko pitanje" u Hrvatskoj!
Hercegovci aus!
To je poanta ove akcije, iako na tu konzekvencu Milanović ne bi pristao: izbacimo te nametnike na zdravom narodnom organizmu iz naše kuće!
To je poanta! To, i ništa drugo.


Poanta je u jednom, sada već sasvim suludom ratu bivših HDZ-ovih frakcija. Imao je Manolić devedesetih ipak pravo: sve se ovdje zbiva kao obračun tih dviju frakcija, njegove i Šuškove. Tko to ne razumije, taj ništa ne razumije.
Samo, to nije Milanovićev rat, reći ćete!
U tome je problem.
To nije naš, hrvatski problem, proglem građana ove zemlje i problem ove zemlje.
To je problem nekih staračkih taština i zadrtosti, kao i potpunog državničkog sljepila: umjesto da se upravo danas pristupi agilnoj postdaytonskoj inicijativi, Hrvatska se na svaki mogući način otklanja od sudbine Hrvata u BiH.
Stoga jer je jednom dr.Franjo Tuđman na zahtjev nekog stranog špiclova smjenio Jožu Manolića s mjesta šefa UNS-a?
Kad se pogleda tko tu zapravo protiv koga ratuje, sve postaje jasno: unatoč Sanaderovom deklarativnom protivljenju Milanovićevoj inicijativi, jasno je da od Mesića preko Sanadera do Milanovića svi profitiraju na Milanovićevoj inicijativi: ta, zar Sanader i Mesić upravo taj kraj ne doživljajaju kao rodno mjesto svojih Arcinemezisa? Nije li sada prigoda da se za desetljeća Hrvatska odvoji od Hercegovine i emigracijske politike? Ne ratuju li to još uvijek Stipe i Joža s mrtvim ministrom obrane, i nismo li mi, kao što sam zloslutno nagovijestio, nakon desetljeća hercegovačke, sada zaista u bosanskoj fazi: Kako to, zaista, da je Milanović središnje pitanje hrvatskog političkog trenutka izrekao u Sarajevu? Što ima ta izjava tražiti u "Dnevnom avazu", ako Hercevci nemaju što tražiti u Zagrebu?
Kazao sam da mi Milanović kao političar imponira. Ne jedan, nego ni niz poteza s kojima se čovjek ne bi složio ne moraju promjeniti takvo mišljenje. Ovo je takav slučaj: naprosto mislim da Milanović griješi. Ne stoga jer se veže uz sasvim određenu političku infrastrukturu koja izvorno nije ni SDP-ova ni socijaldemokratska, nego naprosto zato jer u raspravu uvodi teme koje nisu navlastito socijaldemokratske, niti su prioritet trenutka.
Problem RH nisu u ovome trenutku Hercegovci ili Hrvati u BiH, nego je problem građanima objasniti da kriminal na kojemu je podignuta zgrada novih socijalnih odnosa neće biti sankcioniran!
To je temeljni hrvatski problem.
Kako bi se taj problem zataškao, Milanović sudjeluje u spektakularnoj pirotehničkoj manifestaciji organiziranoj u svrhu manipulacije pažnjom javnosti: sa svojim šogorom Jandrokovićem ulazi u obračun SDP-a i HDZ-a oko lažne izborne dileme, koja je tek potpala najnovijeg u nizu hrvatskih šovinizama: mržnje spram Hercegovaca; ta mržnja, danas je red herring priče o ovogodišnjim parlamentarnim izborima: u književnosti, red herring je termin koji označava literarnu tehniku odvraćanja čitateljeve pozornost s bitnih zbivanja na ona manje značajna; nekoć su mladi lovački psi u Britaniji bili obučavani sljediti trag životnje unatoč intenzivnijem mirisu usoljene, dimljene crvene haringe, koju bi trener pasa vukao ispred psa, ne bi li ga omeo u sljeđenju izvornog, manje snažnog, primjerice lisičjeg miris.
Hrvatska je prepuna ovakvih trikova: crvene haringe mirišu na sve strane!
Treba imati dobar nos da bi se osjetilo odakle riba ovaj put smrdi!


Red Herring je tehnika naročito omiljena, i svrsishodna, u kriminalističkim romanima. Svaki pak krimić počiva na onome što je u priči clue: ovdje je to naoko nevažan detalj zataškavanja rodbinske bliskosti Milanovića i Jandrokovića, protagonista ove farse oko bosanskohercegovačkih Hrvata i njihova prava glasa na izborima u RH.
Naime, osim "Novoga lista", da se građani/Vlasi ne dosjete, nitko nije prenio podatak da je Jandrokovićeva supruga kćer Milanovićeva ujaka. I, baš taj Jandroković, nekakva epizodistička efemerida, iste večeri kad Milanović postaje predsjednikom SDP-a, organizira press-konferenciju kojom se predstavlja hrvatskoj javnosti (do te presice Jandroković je bio relativno nepoznat političar), a istovremeno konfrontira Zoranu Milanoviću, stvarajući dojam antagonizma, i stranačkog i osobnog. Jasno, ta je intencija hinjena: sve je to očito brižna koreografija! Dan, dva kasnije, Milanović istupa s inicijativom u "Dnevnom avazu", a Jandroković brže-bolje biva primljen kod Stankovića: infrastrukutra je uvijek spremna za takve projekte, i uvijek ista: EPH, kroz "Jutarnji list", brže bolje komentria taj senzacionalni nalaz da je 68% građana protiv glasovanja Hrvata iz BiH na izborima u Hrvatskoj, i tako to postaje središnjim političkim pitanjem ove zemlje. Kad se pogleda tko je sve sudjelovao u ovoj akciji te koji je redosljed događaja, sasvim je očito da nema govora o spontanitetu zbivanja: insideri znaju, recimo, da Slavko Goldstein ima u formulaciju identično objašnjenje zašto Hercegovcima treba uskratiti pravo glasa na izborima onom Zorana Milanovića! Znaju to i u SDP-u, a znaju i što to po svemu sudeći znači.
Bez obzira što je predsjednik SDP-a postao Milanović a ne Bandić, farsa je jedna te ista: svađe sa Sanaderom običan su igrokaz. Kao Bandićeva i Sanaderova navlačenja oko rukometnih dovrana; predstava za naivne. Da se za njega ne bi doznalo, glumci se angažiraju već po tazbinskorodbinskoj liniji, da sve ostane u familiji, a hrvatski slobodni tisak tu povezanost, kao neugodan detalj koji privlači pažnju, prešućuje i zataškava. S pravom. Jer, sve je to laž i opsjena: i ta ishitrena presica kojoj je svrha tek sada shvatljiva - Jandroković je požurio iste večeri organizirati press-konferenciju ne bi li tako upao u oči; da je pričekao samo dan, efekta ne bi bilo, i nitko ne bi ni primjetio nekakvog Jandrokovića - i ta izjava za bosanskohercegovačke novine, i taj Stankovićev poziv i njegovo pitanje gledateljima, i uhodano recenziranje Stankovićeve emisije u "Jutranjem listu", što je već do te mjere nesnosno, da će i on morati početi učiti jezike ne bi li u zasluženu diplomatsku prijevremenu mirovinu...Farsa. Spram ove zemlje počinjem osjećati intenzivno gađenje. A nisam Hercegovac.
(Usput budi kazano, zanimljiv je još jedan sićušni detalj: Jandrokovića, kao strašno važnog i sposobnog mladog hadezeovog lava, u javnosti je branio Andrija Hebrang! Hebrang, u ulozi dežurnog programiranog desničara, već dugo vremena i sam sudjeluje u ovakvim spektaklima, uzurpirajući prostor autentične hrvatske desnice, jedine koja bi zapravo Sanaderu bila realna opasnost: one koja bi, kad HDZ ne bi bila nacionalistička klijentelistička zadruga - kao što je SDP socijalistička interesna zajednica - Sanadera mogla pitati: 'Dobro, OK, ti si pametan kit, i sve mi to poštujemo, ali, ti si u našoj, ne mi u tvojoj stranci, i to kaj ti zastupaš doduše jest plemenito, ali s izvornom politikom HDZ-a nikakave veze nema! Zakaj ti ne odeš Milanoviću, a mi ćemo evo pozvati Bandića, pa smo egal!' I taj Hebrang, takav Hebrang, upravo je on dakle našao objašnjavati kako je Jandroković autentičan političar! To je objašnjenje, koje nije traženo, dovoljna optužba! Jasno da je Jandroković ono što se odvajkada u teoriji hrvatske književnosti i ovostranog nazivalo - pičkin dim. Samo, to je imalo sasvim drugu funkciju od mirisa crvene haringe. Rekoh već, to je clue - ono što privlači pažnju. Isprva. A onda čovjeku nekako počne malo smetati. Kad te toliko jebu, čovjeku se već i pička zgadi, a di neće haringe. Ili tako nekako. Morate imati neku poantu, da bi znali kazati o čemu se u tekstu, ili Hrvatskoj, radi. Kad vas djeca pitaju.)

- 13:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #



Budući da sve veći broj čitatelja dolazi na ovaj blog zbog političkih analiza, evo razloga zbog kojih je to razborita odluka i dobra navada:

Image and video hosting by TinyPic


Danas je "Jutarnji list" objavio sljedeću vijest:
"Novi predsjednik SDP-a Zoran Milanović mogao bi biti nositelj svih SDP-ovih lista na izborima u studenom. Iako ni na jednom od sutrašnja tri važna sastanka u vrhu SDP-a, a sastaju se Klub zastupnika, Izborni stožer i Glavni odbor, o tome neće biti odluke, nekoliko Milanovićevih poteza i prošlotjednih izjava upućuje na to da on ozbiljno razmišlja o tome."

Ja sam pak u tekstu od prije sedam dana, prije no što je o tome i sam Milanović progovorio s najbližim svojim suradnicima, ovu situaciju nagovijestio nedvosmisleno, jasno i otvoreno kazavši sljedeće:

4. Pobjedi li Milanović kao nositelj SDP-ovih izbornih lista Hrvatsku demokratsku zajednicu s Ivom Sanaderom na čelu, bilo bi i nenormalno, a ne samo nelogično tražiti od Milanovića da ustupi svoje lidersko mijesto bilo kome drugom! Ponavljam, to nema veze s Ljubom Jurčićem! Ovaj argument zapravo pokazuje do koje to mjere nema veze s Ljubom Jurčićem: ta pobjeda, naime, bila bi uvelike pobjeda Zorana Milanovića! Drugim riječima: nakon što je članstvo SDP-a većinski i s aklamacijom izabralo Milanovića za novoga šefa stranke, odluče li se građani za SDP pod Milanovićevim vodstvom, svima će biti jasno da je riječ i o Milanovićevoj osobnoj pobjedi nad Ivom Sanaderom - ne radi se tu tek o tzv. personaliziranim kampanjama, nego je naprosto riječ o povjerenju koje bi elektorat ukazao Zoranu Milanoviću kao novom predsjedniku socijaldemokratske partije! U tom slučaju Milanović ne bi čak ni smio prepuštati mandat za sastav Vlade bilo kome drugom! Jer, sasvim bi bilo jasno da građani na čelu Vlade žele njega, a ne nekog drugog."


U postu od 20. travnja - dakle mjesec dana prije no što će to Bandić učiniti - napisao sam sljedeću rečenicu: "Svima koji politiku prate izbliza, ili u njoj sudjeluju, ta je koalicija očita već gotovo dvije godine. Stoga je za očekivati da se Milan Bandić ipak uključi u borbu za predsjednika stranke...!"

Eto. Dakle, u prvom sam slučaju mjesec dana prije Bandića jasno istaknuo logičnost i nužnost njegove kandidature, dok sam sada sedam dana prije samoga Milanovića nagovijestio mogućnost da on bude nositelj svih SDP-ovih lista.

Zainteresiranima mogu kazati i gdje su izgubili ključeve i gdje su im supruge.
Nemojte se tome čuditi.
Ipak sam ja Car Vaseljene.
Modernije kazano, direktor svemira.

Vaš Dragi Blog,

Nemanja, Car Vaseljene


Naknadno sam vidio sljedeći primjer: Davor Butković i EPH izuzetno puno polažu do tekstova objavljenih na Vaseljeni.
Evo dokaza:

1. Ja sam jedini koji je u Hrvatskoj uz ime Zorana Milanovića (te tumačnja zahtjeva za neolibaralnim redizajnom socijaldemokracije u Hrvatskoj) spominjao famozni lib lab, političku ideju 19. stoljeća, koju je, očito je, Butković pokupio na putovanjima po Engleskoj. O njoj sam pisao primjerice u već citiranom tekstu, 4. lipnja ove godine:

"Poruka koju se želi uputiti građanima zapravo je pralaž našeg društva: tvrdi se time da Hrvatska zapravo nema bitnih političkih problema, nego je jedan jedini problem gorući, a taj je gospodarstveni: kako da i isključeni žive bolje!
Politički su problemi već riješeni: još samo ovaj mandat i socijalna je stratifikacija dovršena, moć je distribuirana i hijerarhija je za duga vremena ustanovljena i zadana! Tko je jamio, jamio je! Ostali su isključeni iz političkog života zemlje, i sve je samo sada do toga da se nađu gospodarske recepture podizanja standarda života depriviranih!
Uostalom, to se danas traži i od SDP-a kao stranke u cjelini! To je smisao tog zahtjeva za neoliberalnim redizajnom stranke: od SDP-a se ultimativno traži jasno i nedvosmisleno očitovanje da neće sankcionirati privatizacijski kriminal, jer da bi to pomelo ionako krhko hrvatsko poduzetništvo i tek stasali kapitalizam!

To je smisao licemjernog zahtjeva koji je izravno stavljen i pred samog Zorana Milanovića.
Razgovor koji je sa Zoranom Milanovićem bio vođen na temu navodnog prijateljstva s famoznim Franjom Turekom, imao je upravo taj smisao, i u tom je smislu taj razgovor metafora budućnosti Zorana Milanovića i socijaldemokracije u ovoj zemlji: jedini stvarni posao Zorana Milanovića i SDP-a, zapravo je takav zahtjev kao i njegovog podnosioca dovesti u pitanje!
Nikakva moderna socijaldemokracija ili Hrvatska kao moderna demokratska zemlja socijalne pravednosti naime nije moguća sve dok kapital stečen privatizacijskim bezakonjem uvjetuje presudne političke procese ove zemlje.
Tu su poruku izborom Zorana Milanovića za predsjednika partije članovi konvencije SDP-a uputili Hrvatskoj javnosti: izborom neokaljanog, čistog čovjeka za nekorumpiranu, poštenu budućnost Hrvatske.
Osnovno je pitanje današnje Hrvatske: Je li Zoran Milanović sam razumio tu poruku, poruku koju svima nama prenosi?
Razumije li Zoran Milanović, drugim riječima, koju on to poruku alegorizira?
Shvaća li što njegov izbor znači?
Sasvim je pošteno i primjereno Zoranu Milanoviću pružiti sada dovoljno vremena - a to znači i par godina bez obzira na ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora i nestrpljenje SDP-ovaca da preuzmu vlast! - da rekonceptualizira socijaldemokratsku stranku Hrvatske, ali i socijaldemokraciju u Hrvatskoj, da pokaže kako je jasno razumio poruku koju u ime svojih stranačkih drugova prenosi i nosi ostatku zemlje.
To je poruka o nužnosti modernizacije i SDP-a i Hrvatske, ali upravo u smislu suprotnom zahtjevu navodnog neoliberalnog lib-lab redizajna (koji to uostalom ionako nije): socijaldemokracija u ovoj zemlji što prije mora rehabilitirati vrijednosti svojstvene socijalizmu njemačkog ili skandinavskog tipa, pa, ako se već želi, i onoga u nasljeđu radničkog samoupravljanja što nikako nije smjelo biti s bačeno skupa s prljavom vodom komunističkog epohalnog projekta.
Kad se SDP i Hrvatska prestanu sramiti pa čak i strašiti riječi socijalizam, SDP će vrlo jasno znati što mu je za činiti.
Samo i jedino tako SDP od Hrvatske može napraviti i pravnu državu!"

Sada se u tekstu Davora Butkovića objavljenom ovoga vikenda u "Jutarnjem listu" taj pojam javlja u razgovor sa Zoranom Milanovićem:

"U razgovoru o ideologiji i politici Milanović se ne poziva na Marxa, nego, tek iz daljine, na Adama Smitha i Alexa de Tocquevilla, i time razotkriva svoju sklonost liberalizmu. Tony Blair i Bill Clinton njegovi su suvremeni politički favoriti: “Ovdje nije riječ samo o lib labu (kombinaciji liberalizma i laburizma) niti o superiornom Clintonovu imidžu. Riječ je o služenju zajednici, o postizanju najviših ciljeva za najšire društvene slojeve uvažavajući društvenu realnost, i o postavljanju društvenih ispred osobnih ciljeva. Clinton je, s obzirom na fakultetski kurikulum, mogao postati jedna od najvećih odvjetničkih zvijezda američke korporacijske scene. Umjesto toga, on se odlučio na riskantnu političku karijeru. Blair je, pak, preporodio Englesku. U razdoblju između Beatlesa i Blaira Engleska nije bila osobito uspješna i vesela zemlja.”


Usput budi kazano, lib lab sam spominjao i prije, recimo 20. svibnja u sljedećem komentaru:

"Neviđeno je to licemjerje i nevjerojatna perfidija: kad Bandić financira gradnju crkava, onda je riječ o konzervativnoj zadrtosti hercegovačkog katoličkog fundamentalizma, ali kad se Ninoslav Pavić s Romanom Binderom i Mijom Gabrićem u Kaptol-centru razgovara o investicijama i projektima Kaptola, onda je to zagrebački 'lib-lab' laissez-faire!

Ne bu dobro.

Hard rain coming! 20.05.2007. (14:39)"

Lijepo je vidjeti kako se moje ideje šire Hrvatskom kao šumski požar.

2. Razgovor Ninoslava Pavića i Zorana Milanovića o Franji Tureku prvi sam spominjao i opet ja; ne samo prvi, nego i jedini, na veliku žalost i sramotu hrvatskoga novinarstva. O tom prešućivanju malo kasnije, no posvetimo se sada samom tom razgovoru.
Iz (sada je to već očito) prevažnog teksta od 4. lipnja ove godine, citiram posljedni spomen tog susreta:

"To je smisao licemjernog zahtjeva koji je izravno stavljen i pred samog Zorana Milanovića.
Razgovor koji je sa Zoranom Milanovićem bio vođen na temu navodnog prijateljstva s famoznim Franjom Turekom, imao je upravo taj smisao, i u tom je smislu taj razgovor metafora budućnosti Zorana Milanovića i socijaldemokracije u ovoj zemlji: jedini stvarni posao Zorana Milanovića i SDP-a, zapravo je takav zahtjev kao i njegovog podnosioca dovesti u pitanje!"

Butković o tom razgovoru ne govori ništa, ali Milanovića ipak dovodi u situaciju izjašnjavanja o Tureku:

"Otprilike u isto vrijeme zagrebačkim je političkim krugovima počeo kružiti obavještajni dokument, u kojem se Milanovića povezuje s Franjom Turekom, bivšim šefom tajne policije. Kada se spomenu taj dokument i Franjo Turek, Milanović redovito povisuje glas: “S Franjom Turekom nemam i nikada nisam imao ništa! On me više puta nazivao kada je želio da preko Rotary kluba učinim jednu uslugu za jednog njegova prijatelja. Bili su to naši jedini kontakti, koje su ljudi u tim službama, možda isti oni koji su devedesetih godina masovno prisluškivali novinare, tipično pogrešno protumačili. Nemam i nikada nisam imao ništa s Turekom, kao što nikada prije nisam imao ništa s Rankom Ostojićem, bivšim ravnateljem policije, koji je sada podržao moju kandidaturu."

Butković spominje Tureka out of the blue! Kome je to važno? Neupućenom čovjeku nije shvatljivo zašto bi bilo kompromitirajuće poznavati Franju Tureka. Recimo, Pukanić bi se time hvalio. No, u svijetu Davora Butkovića to je optužba od koje se Milanović treba braniti. Za znalc dakle, ovime se otkiva mnogo štošta o Milanoviću, EPH i njihovom odnosu: od Tureka strahuje vlasnik EPH, zato jer je Franjo Turek prvi egzekutor afere Gruppo, pa je stoga Milanović doveden u kontekst u kojem se od takvog čovjeka treba otkloniti: ako si njegov prijatelj, ne možeš biti naš! Eto, tako se grade odnosi na hrvatskoj političkoj sceni!

Bilo kako bilo, o razgovoru Ninoslava Pavića i Zorana Milanovića na temu Turek jedino sam do danas govorio u našoj javnosti ja; koliko je ta tema važna i Zoranu Milanoviću i Europapress holdingu, vidljivo je iz Butkovićeva teksta.

Da je riječ o prevažnoj temi za cjelokupnu hrvatsku javnost, upozorio sam prvi puta u postu objavljenom 30.04.2007. u 23:57 sati, pod nazivom 'Behind The Velvet Curtain.':

"Ne bih volio da imam pravo: zapravo, volio bih da sam u krivu, ali rijetko se kada u stvarima politike varam ma koliko one po definiciji spadale u ono što može biti i drukčije.
Volio bih da sam u krivu, jednostavno zato jer mi Zoran Milanović - priznajem to otvoreno - kao političar imponira.
Zoranu je dakle dobro krenulo: taman ga je Ninoslav počeo u svim svojim izdanjima oglašavati kao već izabranog, novorođenoga Vođu Partije - dok je Hudelist opisivao Račana u potrazi za Higgsovim bozonom - kadli je stranački vrh SDP-a, što u ovom trenutku znači tout Zagreb, primio neveselu vijest o Milanovićevim vizitacijama Vampire State Buildingu: Ninoslav se Pavić jako naljutio na Milanovića, koji je osobno morao potegnuti do Koranske, na noge Voldemortu, i u proskinezi objašnjavati da nema ništa s - Turekom!

I mada "Jučerašnji list" tvrdi da i Stjepan Mesić misli kako je Zoran Milanović logičan, solidan i, na kraju krajeva, Račanov izbor, jasno je k'o sunčan majski dan da Stjepan Mesić ne prašta ovakve zajebancije: koliko ja znam Stjepana Mesića, on svaki dan po povratku kući može izlemati Tureka, ali ako samo i pomislite da sami nešto dobacite na Franjin račun, brzo ćete zavezati; jasno, ovaj primjer valja shvatiti krajnje, vjerujte krajnje općenito.
Hoću kazati: Ninoslav se Pavić iz samo njemu poznatih razloga s vremena na vrijeme uživi u ulogu predsjednika Regije ignorirajući činjenicu da bi to samo jedan čovjek, da to doista poželi, uistinu mogao postati, barem s ove strane Drine. (...) Meni ta vizita nije neprihvatljiva samo zato jer za šefa SDP-a ne želim osobu kojoj je Ninoslav Pavić nadređen, osobu koja vlasniku EPH polaže računa o bilo čemu.
Meni ta vizita nije neprihvatljiva niti zato jer pokazuje da Milanović zapravo na razumije stvarne odnose u hrvatskoj politici, logiku povijesnih zbivanja u ovoj zemlji, istinske protagoniste tih događaja i njihove realne relacije.
Meni je ta vizita neprihvatljiva ponajprije zato jer pokazuje da Zoran Milanović ne shvaća zašto bi trebao biti predsjednik SDP-a i što bi kao predsjednik SDP-a prvo trebao učiniti: trebao bi naime onemogućiti samog sebe, tj. onu društvenu situaciju u kojoj medijski monopol izigrava bazične demokratske procese zemlje: bilo bi zanimljivo od Milanovića čuti misli li on da njegova posjeta Ninoslavu Paviću ima ikakve veze sa stranačkom demokracijom i njenom procedurom?
Ili se i Zoran Milanović, kao nekoć Ivica Račan, doskora kani sastajati s Ninoslavom Pavićem po Mokricama, dogovarajući ono isto što je u terminu prije već dogovorio Ivo Sanader?

O zataškavanju ponovit ću već rečeno, i dodati novi primjer:
* "Holding, to će kazati: tvrtka čija je osnovna svrha zadržati informaciju, a ne objaviti je. Uostalom, to je ono što Pavić najbolje zna raditi, to je i radio u socijalističkom novinarskom predživotu, što drugo?"

Iz nekog nepoznatog razloga osim "Novoga lista" nitko ne govori o rodbinskim vezama Gorana Jandrokovića i Zorana Milanovića. Navodno da je Jandroković oženjen za kćer Milanovićeva ujaka. Naime, čudno je da odjednom, niotkuda, baš Jandroković, obiteljski dakle vezan uz Milanovića, isprva saziva onu nastranu press-konferenciju i napada Milanovića - valjda iz prijeke potrebe da započene igrokaz u kojemu bi se stvorio dojam silnog animoziteta između njih dvojice, te HDZ-a i SDP-a! - a potom postaje protagonist instant-senzibiliziranja javnosti za problem 11. izborne jedinice: čim je taj problem Milanović postulirao kao presudnu temu izobra, odmah je bio organiziran Jandrokovićev nastup kod Stankovića, a EPH je ekstenzivno, pružajući svu svoju infrastrukuturu, izvjestio o tom epohalnom glasovanju završenom u zlatnom rezu, dakle 68% za ukidanje prava glasa Hrvata u BiH! I tako je ta tema zakrila sve ostale, a sva je priprema tog blitzkriega ostala u familiji! Sjajno!



The English term "welfare state" is believed to have been coined by Archbishop William Temple during the Second World War, contrasting wartime Britain with the "warfare state" of Nazi Germany.
In German, a roughly equivalent term (Sozialstaat, "social state") had been in use since 1870 . There had been earlier attempts to use the same phrase in English, for example in Munroe Smith's text "Four German Jurists",[2] but the term did not enter common use until William Temple popularized it. The Italian term "Social state" (Stato sociale) has the same origin.

U tekstu Kampanja je počela Davor Butković govori o Sanaderovoj navodnoj viziji države blagostanja (koja je usput budi kazano kao koncept odavno zakazala, čemu je jedna od posljedica i Bolonjski proces, dakle zahtjev za većom pokretljivošću i zapošljivošću građana upravo usljed sloma države blagostanja, ali, zašto bi to Davor Butković znao!?), fascinantno se naslanjajući na zahtev točno suprotan onome što SDP-u i Milanoviću EPH i Butković pod nos guraju već tri mjeseca; zanimljivo je i opet da taj zahtjev za socijalnom državom spominjem izrijekom u tekstu od 4. lipnja kao osnovni desiderat Zorana Milanovića, nasuprot zahtjevima za neoliberalnim redizajnom partije i socijaldemokracije u Hrvatskoj. Naprosto je čudesno da se pred SDP stavljaju neoliberalni zahtjevi, a da HDZ ispovijeda ideje socijalne države! Imao je pravo Konfucije rekavši da bi kao vladar prvo učinio to da imena odgovaraju stvarima.

"Naime, prema današnjem intervjuu u Jutarnjem listu, Ivo Sanader želi odvesti HDZ prema welfare stateu i prema lijevim, ili barem socijalno osjetljivim biračima. Sanader želi predstaviti novi ili modernizirani HDZ (on sam izbjegava termin novi HDZ, tvrdeći da je novi HDZ nastao 2003. godine. No, realno govoreći, riječ je o bitnim inovacijama u stranačkoj ideologiji i retorici) kao stranku koja će pokušati ostvariti “društvo znanja”, kao stranku koja se orijentira prema mladima, kao stranku kojoj je socijalna ravnopravnost jedan od glavnih ciljeva te kao stranku koja u Hrvatskoj želi stvoriti uvjete za kvalitetan život.

U svemu tome, očigledno, nema baš ništa od tradicionalne desne retorike: u trenutačnom Sanaderovu rječniku ne postoji skoro ništa ni od uobičajenog rječnika hrvatskih političara.

Čini nam se da je Sanader namjerno krenuo prema gotovo socijaldemokratsko-prosvjetiteljskoj retorici, kako bi oduzeo što je moguće više prostora SDP-u. Sanaderov ulazak u SDP-ovo područje zapravo je očekivan manevar, karakterističan za suvremenu europsku politiku; konzervativac Nicholas Sarkozy u francuskoj se predsjedničkoj kampanji najviše obraćao tradicionalnom radništvu.

No, Sanader svojom retorikom prosvjetiteljske države blagostanja ne želi samo izmaknuti SDP-u njegov potencijalni prirodni teren, nego vjerojatno pokušava isprovocirati i eventualno skretanje SDP-a prema radikalnijoj ljevici, što bi bilo dosta opasno za glavnu oporbenu stranku. U svakom slučaju, o cjelovitoj izbornoj orijentaciji HDZ-a i o razini modernizacije te stranke dobit ćemo jasniju sliku poslije njihova jedanaestog sabora."

Evo što sam o toj zahtjevu za socijalnim dogovorom i socijalnoj državi kazao ja:

"Sasvim je pošteno i primjereno Zoranu Milanoviću pružiti sada dovoljno vremena - a to znači i par godina bez obzira na ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora i nestrpljenje SDP-ovaca da preuzmu vlast! - da rekonceptualizira socijaldemokratsku stranku Hrvatske, ali i socijaldemokraciju u Hrvatskoj, da pokaže kako je jasno razumio poruku koju u ime svojih stranačkih drugova prenosi i nosi ostatku zemlje.
To je poruka o nužnosti modernizacije i SDP-a i Hrvatske, ali upravo u smislu suprotnom zahtjevu navodnog neoliberalnog lib-lab redizajna (koji to uostalom ionako nije): socijaldemokracija u ovoj zemlji što prije mora rehabilitirati vrijednosti svojstvene socijalizmu njemačkog ili skandinavskog tipa, pa, ako se već želi, i onoga u nasljeđu radničkog samoupravljanja što nikako nije smjelo biti s bačeno skupa s prljavom vodom komunističkog epohalnog projekta.
Kad se SDP i Hrvatska prestanu sramiti pa čak i strašiti riječi socijalizam, SDP će vrlo jasno znati što mu je za činiti.
Samo i jedino tako SDP od Hrvatske može napraviti i pravnu državu!

Na kraju, to je jedina poruka koju ovaj dečko, zaista u najboljim godinama, samim sobom nosi: evo, tu je pred nama netko tko ništa nije ukrao, šef je stranke koja bi trebala skrbiti oko socijaldemokracije, i ako oni konačno ne uspostave Hrvatsku kao državu vladavine prava i pravnu državu, iz ove je zemlje onda jedino još moguće - emigrirati!"

I, da sada na kraju budem sasvim zločest i malo, ali samo malo arogantan, evo završetka prvog teksta na početku ovoga ciklusa: Socijaldemokratska partija - Stranka demokratskih promjena. I zlonamjernima je očito da na ovu perverziju perspektive, to približavnje HDZ-a lijevici i zahtjev da se SDP pokori diktatu slobodnoga tržišta, upozoravam gotovo groteskno preizravno:

"U tome je jedini izlaz: racionalna varijanta bi rekla: E, to ne! Jer, ako to da, ako je ovo Hrvatska, ona je najbolje da se raziđemo doma: onda SDP nema smisla.
Jer, kakvog smisla ima glasovati za SDP, kad SDP ionako radi s HDZ-om?
Zašto onda ne bismo izravno glasovali za HDZ?
Ta, tko veli da nismo kanili!? Samo pitamo, vas, SDP, zašto bi netko glasovao za vas? Kad može izravno za njih!
Ja znam da je ovaj problem vama teško odmah uočiti i shvatiti, jer vi biste vjerojatno odgovorili: Paaa, dobro je glasovati za nas da i mi malo budemo na vlasti! Jedino, Vlasta je malo umorna. Jebe je tko stigne.
I zato bi racionalna varijanta bila: Dajte razmislite kaj će vam vlast, pa onda odlučite hoćete li uopće na izbore. Ovako, s ovom ekipom koja Hrvatsku doživljava kao svoje gradilište nema nikakve potrebe glasovati za SDP.
Imamo naime HDZ.
Stranku demokratskih promjena.
Mislite da se šalim?
Čujte, kad bih se šalio odgovor bi mogao glasiti: Stvarno bi idealni predsjednik SDP-a jedino mogao biti dr.Ivo Sanader. Navedite jedan jedini razlog protiv toga. Sebi. Ne meni."

Ovakav je punch-line u SDP-u dio partijskoga vrha počeo tumačiti kao konačni dokaz mog nepatvorenog hadezeovstva.
Ponovit ću vam stoga usporeno Butkovićeve riječi dva mjeseca poslje, izrečene uostalom nakon razgovora sa Sanaderom:"Čini nam se da je Sanader namjerno krenuo prema gotovo socijaldemokratsko-prosvjetiteljskoj retorici, kako bi oduzeo što je moguće više prostora SDP-u."

Drugi put watch my lips!

- 01:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.06.2007.

Prilog razumjevanju problema 11. izborne jedinice*


Image Hosted by

Boris Buden

"A u pizdu materinu," mrmljao je poluglasno čovjek u tramvaju duboko uzdišući pri svakoj psovci.
Nakon stanovita vremena suputnicima to dozlogrdi te jedan od njih priupita neznanca: "Dobro koji vam je djavo čovjece, što psujete neprestano?"
- "Kćer mi se sutra udaje za Hercegovca."
- Nato ce cijeli tramvaj s dubokim uzdahom:"A u pizdu materinu

Ovo je tek jedan od mnogih viceva i anegdota o Hercegovcima koji se danas masovno kolportiraju Zagrebom. U njima je ovaj tip Hrvata ,i to Hrvata u jakom, stovise, u najjacem smislu, predmet nemilosrdne poruge.To ruzenje medjutim, ruzenje je sa sistemom. Osobine zbog kojih je Hercegovacizvrgnut ruglu brizljivo su odabrane i nepogresivo se sklapaju u fantomsliku apsolutnog negativca. Na meti je najprije uljez. Hercegovac je tood rodjenja. Vec tada mu naime pod jastuk stavljaju plan grada Zagreba,tog ekskluzivnog cilja svih njegovih buducih zivotnih teznji, mjesta kojeon, da bi ispunio svoje zivotno poslanje ima osvojiti i kojim mora u potpunostizavladati. Ali on, taj uljez, ostaje u ocima velegradjana nepopravljiviprimitivac, nedouceni provincijalac koji na tamna odijela s kravatom navlacibijele carapice pretvarajuci sebe u pripadnika plemena white socks,kako ga prekrstava metropolski sleng. Svojoj odioznosti ne zna, ovaj slaboumnik,doskociti drugacije no da u dzepu drzi magnet - kako bi usprkos svemu bioprivlacan, barem tako nam pripovijeda vic.
No, daleko od toga da je nas Hercegovac tek bezazlena provincijalnabudala. Naprotiv, u vicevima se cesto poantira njegova brutalnost. Stoje prvo sto ce uciniti Hercegovac nakon prometne nesrece koju je prouzrociosvojim BMW-om? Zaklopit ce mobitel. Postoji medjutim jos nesto sto je ipored ovog portreta brutalnog, primitivnog i blesavog uljeza iz Hercegovine svim tim vicevima zajednicko. To je mehanizam njihove tvorbe, sovinisticka logika koja ih sve zajedno proizvodi. Svi se ti vicevi i anegdote odvijaju naime po istom fantazmatskom scenariju. Iz korpusa hrvatskog gradjanstva istiskuje se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju drustvene negativnosti i koja ovako demonizirana postaje simbolicki simptom-uzrocnik sveukupne drustvene nesrece. Zato je naivan svatko tko vjeruje da vicevi o Hercegovcima govore nesto realno o samim Hercegovcima. Odnosno, s njihovim stvarnim osobinama imaju oni taman onoliko zajednickoga koliko je i onaj prljavi, egoisticni, grabezljivi zelenas iz antisemitskih viceva imao zajednickog sa stvarnim Zidovima. U tom smislu, koliko god to paradoksalno zvuci, moze se reci da su danas u ovim vicevima upravo Hercegovci zrtve hrvatskog antisemitizma, zrtve upravo onog politickog projekta na cijem ostvarenju su stekli svoju besmrtnu prvoboracku slavu, projekta etnicki ciste hrvatske drzavnosti. Jer Hercegovac se danas odbacuje upravo po onom istom rasistickom kljucu koji ga je svojedobno doveo na tron te hrvatske drzavnosti. On, koji je bio ispred svih na junackom domovinskom zadatku protjerivanja srpskih dosljaka, uljeza, tih opancara i siljoglavaca, on koji je najdublje zasijecao kad je trebalo sa zdravog, europskog, katolickog, tisucljetnog hrvatstva odstraniti strano tijelo balkanskog primitivizma oliceno u srpskoj manjini u Hrvatskoj, nasao se u ulozi svoje zrtve. Njegova tragedija, koju je u realnom smislu dovrsio bosanskohercegovacki rat svih protiv sviju, simbolicki je ipak kulminirala onim nedvosmislenim prijedlogom za razmjenu koji se svojedobno mogao procitati s nekog hrvatskog zida: vratite nam nase Srbe, evo vam natrag vasi Hercegovci.
Na mjesto iskljucenog Srbina, oko cije se demonizacije svojedobno iskristalizirao hrvatski identitet, stupio je Hercegovac, i to kao nositelj istih odioznih osobina. Stoga ovdje nije rijec tek o ironiji sudbine, kao sto ni u vicevima o Hercegovcima nije rijec o samim Hercegovcima. Rijec je o logici same stvari, o unutarnjoj nuznosti pokrenutih drustvenih procesa. Nista bolje ne svjedoci o tomu od onog na pocetku citiranog vica. Ondje, naizgled glavni lik u tim vicevima, sam Hercegovac, zapravo uopce i ne izlazi na scenu. Nimalo slucajno. Jer u svim tim vicevima i anegdotama Hercegovac i nije nista drugo do jedna pomocna konstrukcija, neka vrsta provizorne skele podignute oko stvarne gradjevine. Sva sirovost, primitivizam, grubijanstvo Hercegovca, sva njegova provincijalna glupost i nezgrapnost, opskurnost ovog uljeza, sluzi samo jednoj svrsi - proizvodjenju iluzije da je pozicija s koje se pripovijeda vic mjesto neupitne profinjenosti, velegradske prosvjecenosti, samosvjesne gradjanske moralnosti, visoke kulture i urbanih manira. Na primjeru gore navedenog vica pokazuje se kako je lako rasprsiti ovu iluziju. Dovoljno je samo postaviti pitanje: je li ona fina zagrebacka cura ciju udaju za Hercegovca oplakuje javno, zajedno s citavim tramvajem sugradjana njen otac, je li dakle ta cura uopce zasluzila ista bolje od onog sirovog provincijalnog primitivca? I sto je ona drugo nego i sama jedan proizvod one iste hrvatske malogradjanske ideologije koja je na vlast dovela tog omrazenog Hercegovca; ideologije koja je njoj unaprijed namijenila sasvim odredjenu sudbinu: da slini po raspelu, radja Hrvate i bude kus. A ako joj kojim slucajem uspije probiti se na javnu scenu, onda ce na njoj odigrati vec unaprijed pripremljene uloge. Ili ce nastupiti kao glasnogovornik muskih zelja, od onih politickih do onih intimnih, ili ce kao dekorativni privjesak muske moci odsutjeti kompletni nastup. Ili dakle, da se posluzimo paralelom iz zivotinjskog carstva, kao krestavi papagaj, ili kao paradna kobila. A kad bi se ta nasa cura i uzjogunila, znamo sto bi je cekalo. Nisu malo sminke potrosile zagrebacke dame na prekrivanje masnih sljiva pod ocima.
I sto bi htio onaj otac iz vica? Bolje partije od Hercegovca svojoj kceri ionako nece naci. Ali ne psuje on zbog gorke sudbine svoje kceri, nego zbog vlastita ponizenja i nemoci. Vic se naime poigrava slikama koje su duboko ukorijenjene u nasem iskustvu svijeta. On otvoreno zaziva fantazije gotovo mitske tezine. Jednoj grupi ljudi strani uljez otima ono najvrednije cime ona raspolaze - predmet najveceg uzivanja i ujedno zalog reproduktivne sposobnosti grupe, oboje predstavljeno u djevici ciju otimacinu grupa nemocno promatra. Vic je dakle scena najveceg moguceg ponizenja grupe, ponizenja koje u nasem slucaju primitivni Hercegovac nanosi uljudjenom zagrebackom gradjanstvu. Reakcija te grupe na ovo ponizenje jest prije svega bespomocna fascinacija, a sam vic mazohisticki je prikaz njene vlastite kastracije. Upravo je taj jadni zagrebacki malogradjanski mlakonja onaj koji u ovoj prici najvise uziva - u ponizenju koje mu nanosi vitalni i potentni hercegovacki grubijan. Ali, vec smo pokazali da je predmet otimacine u svojoj biti oduvijek vec bio predodredjen za tu svrhu, da su ona fina zagrebacka cura i sirovi hercegovacki provincijalac upravo idealan par.
No jednako je jasno i to, da otac i njegovo tramvajsko drustvance oplakuju gubitak necega sto nikada nisu posjedovali - samosvijest gradjanske individualnosti koja se slobodno realizira na intimnom, socijalnom i politickom planu i koja je u svojoj navlastitoj urbanosti jedina prava suprotnost provincijalnom balkanskom primitivizmu predocenom u Hercegovcu iz vica. Kcerima te gradjanske samosvijesti, dakle zakonitim kcerima gradjanske, a time i zenske emancipacije ovog naseg stoljeca, zenama oslobodjenim stega patrijarhalnog morala i obveza spram nacije odnosno drzave, tim vise medjutim svjesnima socijalnog i politickog znacaja svoga spola, tim se zenama nesto takvo kao sto je Hercegovac iz vica nikako ne moze dogoditi. One s njim mogu voditi samo rat, nikada ljubav. S finom zagrebackom curom stvar stoji sasvim drugacije. Ona Hercegovca odabire jer je oduvijek zivjela s njim, jer je on, odnosno ono sto on reprezentira, dio njezina najintimnijeg zivotnog iskustva. Sav onaj primitivizam, nasilnost, zatucanost, grabezljivost, sve ono dakle sto je u vicevima projicirano u uljeza iz Hercegovine, nije nista drugo do nalicje njene zagrebacke obiteljske idile, slajerom hipokrizije prekrivena ugnjetacka stvarnost njezina krscanskog morala, sirovi svakidasnji sadrzaj fiktivne finoce njezinog velegradskog odgoja. Zato je Hercegovac samo u vicu dosljak. U svojoj biti i u nasoj stvarnosti on je oduvijek bio rodjeni, premda nepriznati Zagrepcanin.
Nije Hercegovac dakle nikakav musavi rabijatni deran iz provincije, on je originalni facuk nase metropole. Njegovo je rodno mjesto, da upotrebimo teske Matoseve rijeci o Zagrebu i Zagrepcanima, ocajna nemoc polugrada, polukulture, poludrustva, koje se u nekim svojim pojavama zove polusvijet. Sva zla pripisana u vicevima njemu i smjestena podrijetlom u daleku Hercegovinu, autenticna su zla glavnoga grada. Tu istinu uostalom nista tako dobro ne iznosi na vidjelo kao sam citirani vic. Upravo su Zagrepcani ti koji u njemu psuju ko kocijasi! Vicevi o Hercegovcima proizvod su hrvatskog malogradjanina. Oni predstavljaju njegov neuspjeli pokusaj da se izdigne iznad drustvenih, kulturnih i politickih prilika koje ga uvijek iznova sakate i ponizavaju. Oni su izraz njegove nemoci da ovlada silama koje je sam prizvao i sam doveo na vlast da bi odmah potom postao njihova jeftina igracka, predmet njihova izivljavanja. U njima on zivi svoj fiktivni bolji zivot, dopustajuci, u dubokom samosazaljenju, da mu se otima i ono sto nikada nije uspio izgraditi u sebi - svoj gradjanski identitet. U njima ovaj sitni zlobni sovinist, ovaj oportunist iz strasti, ovaj vjeciti nesretnik i polutan na trenutak umislja sebi da je nesto drugo, da bi upravo u toj fantaziji potvrdio svoju nesposobnost da to drugo, bolje, stvarno i postane. Zato, kada ih cujete kako se Hercegovcima smiju, znajte, sebi se smiju.


* Ovaj Budenov tekst iz 1994. godine objavljujem s autorovim ljubaznim dopuštenjem kao uvod u analizu novonastale situacije oko glasovanja bosanskohercegovačkih Hrvata na izborima u Hrvatskoj. Iako sam analizu već napisao, pričekat ću s objavljivanjem sutrašnji dan, iz dva dobra razloga: analiza pretpostavlja poznavanje Budenovog teksta, točnije Borisove osnovne ideje o (agramerskom) malograđanskom polusvijetu kao rodnom mjestu autentičnog hrvatskog šovenstva, pa ostavljam dovoljno vremena da pristupite close readingu. S druge strane, pričekat ću sutrašnju unutarpartijsku diskusiju Milanovića i Bandića; ne stoga jer će to išta promjeniti na stvari, nego naprosto da budemo up tu date.

- 20:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

White Russians

text © Cedar Lewisohn , 2001

Image and video hosting by TinyPic

Alexander Vinogradov & Vladimir Dubossarsky. En Plain Air, 1995. Oil on canvas. Courtesy of the artists

What do you think about when you masturbate? I think about curvaceous blondes in white leather cowgirl hats and lithesome brunettes, slender legs in the air, skirts pulled up above their waistlines, exposing moist and succulent pussies ready to welcome daddy home. My fantasies are lush and intense sun drenched glimpses of verdant landscapes housed by soft naked female bodies that jive and stir in fields awash with countless varities of tiny exotic flowers that cousin the gentle thrusts of sexual abandon. As I indulge in these salacious flights of asceticism, scantly clad demimondes happily ride the backs of smiling Crocodiles, providing a perfectly harmonious backdrop of titillating raw power to the dirty epic unfolding in my head. Childish angels fly about the pale blue sky sprinkling down pink and white roses. that further ignite the fire in my staff. This blissful
rapture is backed by the speedy hum of buzzing fireflies and noisy squawking parrots. A couple of la Dolce Vita chicks surrounded by ripe Olive trees and overgrown foliage, play joyfully with each others pert nipples in an indecent Sunday afternoon sojourn while a brute but docile Rottweiler stares forever into the distance, oblivious to the sweet lesbo dream sequence to which he now forms an integral part. That's right, when I have a wank I think about the paintings of Vladimir Dubosarky and Alexsander Vingradov.
In case you don't know, the artisans to which I refer are a Moscow born duo whose Socialist Realist pornography is currently taking the international artworld by storm. V and D started working as a team in 1994, mixing their highly academic painting skills with all the peculiarities and blurred realties gained from growing up behind the iron curtain. The seeds of there radical aesthetic set in when the Great Russian teddy bear fell to its knees after the collapse of Communism. During the perestroika years, swift westernisation took a foothold and the smalch starved Ruski mindset began to be swamped in junk information overload, just like the rest of us. This cultural influx was reflected in the grand scale and grander screens of debauched decadence of Dubossarsky and Vinogradov's first collaborative exhibition "Ordered Pictures". In the show they presented "Some of our influences by many beautiful artists. The best favourites are Picasso and Warhol. We've painted them once with each other and both in Moscow, where they have never been and will never be. "Picasso in Moscow" was the first picture, which we painted together and "Warhol in Moscow will be ready in three days".

Image and video hosting by TinyPic

Barbie Rose Rouge, Vinogradov, Dubossarsky

It's these schizophrenic contradictions in the work that make the emotions we feel when looking both confusing and intriguing. What is the relationship between a smiling naked girl under a waterfall and a wolf with a fish in its gob? These types of sentimental images are familiar, but when fed to us in the wrong order there's not a clear or correct response. Such confusion of interpretation is similar to the way paintings by Magrite or Salvador Dali operate collaging contradictory visual stimuli. But, the defence is D and V's contradictions are plausible constructs. Everyone understands how porn images work and everyone understands how wildlife photos work. So it's not a far leap into the porno-wildlife void for our collective imaginations to
suspend disbelief long enough to engage with the exaggerated scenario's in the paintings. There's also less of a time barrier to contend with in the Russians paintings compared to the Surrealists of the early part of the last century. A man in a bower hat is weird in today's context in the same way as a melting Elephant because its out of time and out of place. But Arnie sitting in a field smoking a Marlboro with half of his arm blown to fuck seems pretty normal. So, by using familiar motifs that are still current D and V capitalize on all the prepaid knowledge audiences bring with them to the pictures. The media saturated juxtapositions initially seem kitsch and revolting which ultimately means they’re destined to be extremely tasteful, if
art history is anything to go by. The fact these guys have grow up in Red exile (where Hollywood hero's such as Arnie still have a sense of magical mystery), only adds to the exquisitely queer equation.
Below the childlike wonder in the works apparent naiveté there is also a brutally humorous reverence of the western subjects depicted. So sincere its almost sneering. Vlady replies to this assertion between swigs of neat Gzhelka Vodka which he necks from the bottle "We like many Hollywood actors, but the leader of our project is " Iron Arnie". Austrian guy with big muscles, who crossed the ocean to subjugate America. We've painted him 7 times and every time it was met with great interest from the public. Why? Ask the millions of people, whose hearts were won by him." Arnie is a favourite figure of ridicule in the work not only because he is such a camp and easy target but also because there’s something universalabout his bulging body and its barbaric quest for dumb goodness. This portrayal of stupidity, so innocent it make's your skin crawl, seems integral to the ethics at work in D and V's paintings, if ethics can operate among such exaggeration.
The layers of fiction used (Pornography is fiction, chocolate box nature scenes are fiction), create a dense web of possibilities which is deceivingly rewarding and so captivating. Its not so much a case of the artists biting the hand that feeds them, but more an example stroking your patrons mit so feverishly that his arm goes numb. This populist formalism is heightened with each loving brush stroke as it's expediently applied to canvas. With the aid of an army of assistants D and V can knock out a Masterpiece a week, and with current high demand for there paintings they need to. So it seems Vladimir Dubosarky and Alexander Vinogradov are all set to join the exclusive jetset of top notch Russian exports that have bettered our world, they'll be up there with Maxim Gorky, Valentina Tereshkova and White Russians. Just don't forget the Kleenex.

Image and video hosting by TinyPic

Oleg Kulik, Eclipse 1., 1999

Antropologija životinja kao paradoksalna nužnost

Suzana Marjanić

Često eksploatirani specistički iskaz o našoj životinjskoj prirodi, među ostalim, potvrđuje kako je krajnje vrijeme da iniciramo antropologiju životinja koja bi životinjama omogućila da figuriraju kao aktivni subjekti
Pokušaj ostvarenja bioetičkoga susreta ljudske s neljudskom životinjom, dakako, i u teoriji i u praksi, uvjetno određujem terminom transvrsizam/transspecizam, koji, dakle, pokriva etičku negaciju specizma (vrsizma), što će reći – prožimanje brižnosti za sve oblike života. Naime, pojam speciesism (hrvatska prilagođenica specizam) – u analogiji sa strahotnim pojmovima kao što su rasizam i seksizam – inicirao je Richard Ryder, britanski psiholog i jedan od pionira suvremenoga oslobođenja životinja i pokreta za prava životinja 1970. Sociokulturna antropologinja Barbara Noske među prvima je u okviru eko/feminističkih teorija postavila pitanje ljudskoga odnosa prema drugim životinjama, zahtijevajući u svojoj knjizi Humans and Other Animals: Beyond the Boundaries of Anthropology (1989.) – a koju je napisala kao kritiku objektivizacije životinja i kao zahtjev za njihovom resubjektivizacijom – oblikovanje antropologije životinja (animalističke antropologije), s obzirom na to da još dominira samo (antropocentrična) antropologija u odnosu na životinje.

“Ne/kulturne” životinje

Naime, prema Havilandovoj tautologijskoj definiciji iz njegove knjige Kulturna antropologija (koristim 6. izdanje u prijevodu Vesne Hajnić u izdanju Naklade Slap iz 2004.) antropologija proučava ljude, u okviru čega se fizička (ili biološka) antropologija bavi ljudima kao biološkim organizmima, a kulturna antropologija “ljudima kao kulturnim životinjama”. Iz navedenoga određenja ljudi kao “kulturnih životinja” mogao bi proizaći zaključak da su životinje prema tome navodno “nekulturne životinje”, unatoč nepobitnoj činjenici da i životinje posjeduju kulturne obrasce. S obzirom na Havilandovu definiciju antropologije, vidljivo je da antropologija isključuje životinje; naime, uključuje ih jedino ako antropolozima životinje koriste za spoznaje o vrhunaravnom antroposu kao “kulturnoj životinji”. Primjerice, (fizička) antropologija bavi se – Havilandovim određenjem – i proučavanjem drugih primata (dakle, ponovo u okvirima antropologijske objektivizacije životinja) kako bi ustanovila podrijetlo ljudske vrste i doznala “kako, kada i zašto smo postali vrsta životinje kakva smo danas”. Iz tek nekoliko redaka sveučilišnoga udžbenika kulturne antropologije, koji je strukturiran kao uvod u studij antropologije, potvrđena je detekcija Barbare Noske o tome kako je antropologija kao studij anthroposa, čovječanstva, zapravo, neukusno antropocentrična, s obzirom na to da antropologija vjeruje da se životinjama kao subjektima može baviti jedino biologija i etologija (znanost o ponašanju životinja). Prema zahtjevima Barbare Noske, antropologija bi trebala odbaciti svoje a priori shvaćanje životinja kao bića koja su nedostojna za antropološke pristupe i kada bi takva antropologija podijelila svoje poglede s etolozima, mogla bi postati integrirajuća znanost ljudi i životinja pod pojmovnim kišobranom antropozoologija ili zooantropologija.

Životinje – “dobre za misliti”

Često eksploatirani specistički iskaz o našoj životinjskoj prirodi, između ostaloga, potvrđuje kako je krajnje vrijeme da iniciramo antropologiju životinja koja bi životinjama omogućila da figuriraju kao aktivni subjekti. Naime, animal studies kao interdisciplinarno područje – kako upućuje kulturna antropologinja Molly Mullin – gotovo je nepoznato antropolozima, iako je Lévi-Strauss već 1962. u knjizi Totemizam danas, dakle gotovo prije pola stoljeća upozoravao antropologe kako nam životinje pridaju bitne konceptualne izvore, apostrofirajući u konceptu objašnjavanja totemizma kako su životinje dobre za misliti, budući da nam – kao i biljni svijet – nude metodu mišljenja, najprihvatljiviju nomenklaturu za denotiranje sociološkog sistema.
Željela bih naglasiti kako se kao totalna etička opreka, primjerice, Schopenhauerovoj mizoginiji očituje njegovo zalaganje za lingvističku jednakovrijednost životinje i čovjeka; naime, riječ je o njegovu negodovanju u djelu O temelju morala – u okviru etičke obrane životinja da se moralna pobuda potvrđuje kao istinska i time što uzima i životinje – zbog leksički neutemeljenoga razlikovanja nekih biološki identičnih životinjskih i ljudskih osobina. Naime, prosvjetiteljskom sofistikacijom jezika, jedenju, pijenju, začeću, rađanju, smrti i lešu životinje pridaju se posebni, diskriminirajući razlikovni izrazi, a izbjegavaju oni koji označavaju iste takve radnje ljudi. Pritom Schopenhauer napominje kako arhaični jezici nisu poznavali takvu diferencijaciju s obzirom na antropomorfno i animalno, nego su istim imenom nazivali stvari koje su jednake, zaključujući kako je navedena lingvistička diferencijacija u odnosu na ljudsko i životinjsko bijedni trik i djelo europske popovštine. Ipak, Schopenhauer je prihvatio – kako to imenuje Peter Singer – “udobnu pogrešku” da navodno “moramo ubijati” kako bismo preživjeli.
O transvrsizmu/transspecizmu svjedoči, primjerice, i Marjorie Garber u komentaru Coetzeejeva Života životinjâ (1999.) podatkom kako su društva za zaštitu životinja koja su nastala u 19. stoljeću zapravo osnovali isti društveni aktivisti koji su osnovali društva za ukidanje ropstva i za žensko pravo glasa. Međutim, iako je Mary Wollstonecraft u Obrani ženskih prava (1792.) postavila zahtjev da bi se čovječan odnos prema životinjama trebao unijeti kao dio narodne izobrazbe s obzirom na to da takav odnos “u sadašnjem času nije jedna od naših nacionalnih vrlina”, animalistička perspektiva pod okriljem bioetike jedva da je prisutna u osnovnoškolskim i srednjoškolskim obrazovnim sustavima.

Image Hosted by

Oleg Kulik. Tolstoy and Hens, 1997--2004. Wooden box, wax figure, live chickens.

Transspecizam kao utopijska projekcija

Transvrsizam/transspecizam može poslužiti kao utopijska projekcija u smislu radikalnoga NE sadašnjosti, s dodatkom kako u anarhističkim strategijama i prema anarho-krilatici “Gdje ima vlasti, nema slobode” utopija označuje mjesto, društvo koje još uvijek nije realizirano, a NE kao prema srednjoškolsko-udžbeničkim formulacijama – “mjesto kojega nema”. Primjerice, provođenjem u praksu interspecističke ljubavi i transspecizma mogu se atribuirati izvedbene strategije psećeg i psolikog performera Olega Kulika – “čovjeka-psa” koji u performansima odabire kiničku ulogu Diogena – poslužimo se Sloterdijkovim određenjem kinizma kao oblika kojim se mogu poništiti svi cinički oblici moći – i ako je potrebno, strategiju ujedanja. Ili kao što detektira I. Bakstein – Kulikova zoofilija (u značenju prijateljstva prema životinjama) počiva na logičkom i filozofijskom izvorištu; naime, povijest logike sadrži princip identiteta u okviru kojega su Bog i životinja identični, što će reći – princip identiteta nalazi se u Onome pod čijom se apsolutnom moći nalazi čovjek i Onih koji se nalaze pod apsolutnom moći čovjeka. Riječ je o identitetima među bićima koja se prostiru izvan spoznatljivosti logosa, a što je sadržano u konceptima totemizma.
S druge etički oprečne strane, neki umjetnici koriste živote životinja kao objekte i simbole vlastita umjetničkoga izražavanja. Primjerice, navodim slučaj video-instalacije Video-ribice (1979.-1992.) pionira video arta Nama Junea Paika, koju smo mogli vidjeti na nedavnoj izložbi Enigma objekta u Galeriji Klovićevi dvori, u kojoj umjetnik u estetske svrhe koristi 45 japanskih ribica koje su smještene u sedam akvarija ispred sedam monitora, gdje su izložene agresivnoj izmjeni video-slika. Naime, uvijek budna udruga Prijatelji životinja utvrdila je da ribice kao živi eksponati ispred navedenih monitora umiru od stresa, a umrle ribice, naravno, uprava Galerije zamjenjivala je novim kupljenim “pošiljkama”. Na navedenu uporabu života životinja u umjetnosti jedino je reagirala udruga Prijatelji životinja, time što su poslali prijavu Veterinarskoj inspekciji, ali, dakako, bez odgovora i akcije, što nije rijedak slučaj u djelatnostima spomenute inspekcije (usp. Isto tako, prema podacima koje sam dobila, neki pojedinci ribice su iznijeli u plastičnim vrećicama, međutim, već sljedećega dana uprava Galerije kupila je nove ribice. Nadalje, netko je ponudio djelatnicima Galerije da potpišu peticiju koja problematizira korištenje života životinja u ime umjetnosti, što su, začudo, prema izvorima mojih podataka – SVI i učinili, a “neki su zbog svog potpisa imali probleme”. Nakon nekoliko dana dolaze, naravno, i novinari; međutim, djelatnici Galerije nisu smjeli davati izjave medijskim oglašivačima.
Tragom interspecističke ljubavi i prijateljstva te transspecizma pokušavam ući u (zasad) utopijske svjetove s vjerom u trenutak da će jednom, doista, biti ostvaren egalitarizam svemoći svih vrsta koji se zasad ne ostvaruje u skandaloznoj Stvari – kako “Bijeli Kapitalistički Patrijarhat” imenuje Donna Haraway – mogućnost pravnoga i političkoga statusa za SVE oblike života, a što će biti moguće jedino u onom trenutku kada neki ljudi i sve životinje, kao i biljne vrste, neće više biti promatrani kao svojina.

Image Hosted by

AES+F (Tatiana Arzamasova, Lev Evzovich, Yevgeny Svyatsky and Vladimir Fridkes). Last Riot, 2005. Invasion exhibition. Courtesy of Multimedia Complex of Actual Arts

- 07:41 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 09.06.2007.

Mlada makedonska lirika


Image and video hosting by TinyPic

Čitao sam sinoć noviju makedonsku poeziju u izdanju Instituta za makedonski jezik i kulturu "Sv. Kliment Ohridski", i moram priznati da sam unatoč mom savršenom nepoznavanju makedonskog jezika, pa onda i poezije, jednom riječju – fasciniran. Primjerice, opus Kriste Andova (1987., Prilep), iznimno je dragocjeno otkriće. Svojim figuralnim sastavom Andovova lirika ostavlja dojam vrlo svježe a dovršene književne činjenice, u mjerilima onog najboljeg što svjetskopovijesni lirski duh ima za kazati. Slika je utoliko sugestivnija ukoliko se pri razmišljanju o književnopovijesnim vezama zbirke 'Sakam da te tga satre' krene od vrstovne tipike odnosno od retoričke forme pojedinih pjesama. Pritom će, naime, upasti u oči da Andov većinu svojih pjesama zasniva na udvaračkoj retorici, na iskazima precizno adresiranih ljubavnih očitovanja i čežnja, pa i kad govori o samome sebi ili nečem nepoznatom. To ga donekle udaljuje od glavnih škola europskoga postmodernog pjesništva, koje uz udvaračku liriku njeguju i opisnu, mušku pjesmu, a povezuje ga s iskustvom orijentalnog uljudbenog kruga i njegove pjesme, gdje se iskazi lirskoga subjekta okružuju fikcijom ljubavnih susreta i razgovora, čuvenim domunđavanjem. U lirskom opusu Kriste Andova - podjednako u njegovu svjetovnom i programatskom vjerskom dijelu - susrećemo pjesničke vrste starije od makedonske države: ljubavne pjesme u kojima se simuliraju govorne radnje amorozne komunikacije, ekloge, parafraze psalama, prepjeve crkvenih pjesama. Ipak, Andovovo je pjesništvo, s razumljivom iznimkom psalama, također otvorene aglutinacijske metaforike, koja tu pokazuje zanimljivu tendenciju da se iz stilsko-ornamentalnoga sloja pjesme proširi na njezin tematski svijet. U više se, naime, Andovljevih svjetovnih i religioznih pjesama događa da pojedini tematski elementi poprimaju status znaka i primjesu metaforičnosti: u Tolgu ušte sakam lirski subjekt tobože brka zalazeće sunce s licem svoje anoreksične zaručnice; u Sikter t'g, polna s jadovi prvo lice pjesme hvata ogromnu krijesnicu i, zanimljivo, služi se njome kao svjetiljkom pri čitanju ljubavnoga pisma svome prijatelju u Metliki; u pjesmama Eho na tolžne misli i Teškoto! ključni je motiv portret, predmet koji pored svoje tjelesnosti posjeduje i status ikoničkoga znaka; u pjesmi Zenite važnu ulogu igra motiv zrcala, opet, dakle, nešto što stoji na pola puta između predmeta i ikoničkoga znaka.
Iz rukoveti ovih stihova izabiremo možda presedan, ekumensko-multikulturalni kapric Shoxu.
O pjesmi sam će pjesnik ovako kazati:

- Zbog čega ova pjesma nije već uvršetna u antologiju najboljih pjesama Makedonije, ako ne i šire, zašto, zašto?
- Ako bez lažne skromnosti i pomislim da mi se dogodio koji uspjeliji pjesnički tekst, znadem da nemam odgovarajuću perspektivu da ga prepoznam, a ako i imam, rijetko kad imam tu sreću da prepoznam one koji to znadu prije i mimo mene. A i nemam sredstava na raspolaganju kojima bih tu spoznaju proširio, znate. Kao kriticar pak ne smatram svoj rad neophodnim za sustav nacionalnog pjesništva, ni po kljucu unisolnosti iskaza, ni po bogatstvu ilišsirini poticaja. Dakle, nisam bio ni u kakvoj napasti da svoje pjesme forsiram kao roman rijeku, da se tako izrazim, ako razumijeta šta oću da kažem.. Uostalom, uza sve muke i nezadovoljstva, ostaje mi zadovoljština da cu teško ikada više sa svojim potpisom stajati iza ovako dobrih tekstova. Da ne volim rad drugih, nikad ne bi podnio žrtvu izlaganja nelagodama prijateljskoga i manje prijateljskoga uvjeravanja. Zato ne doživljavam kao nelagodu izostanak Shoxua iz antologija suvremenog makedonskog pjesništva: prepoznati sebe u drugome puno mi je važnije, nego bilo što drugo na ovom okruglom svijetu.


Sakoj dete što so pračka saka da go eba maška,
kakoj shoku s golem kur, ubav vežba fiskultur.
Surtuk-vetor urivački, talambasa jaziks majčin
bolni pesmi klimentski, t'gi molčni prispivni.

Vozna krajot egejski, vo cimetni svetlini
so solzite presušne, kade so 'rtulcitev?
Volda mračni riteri, vo gradovi Shkiptarski.
Ja ću da vam kažam:
"Samo malata taga zboruva - Golemata e bezmolvna."

- 02:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 08.06.2007.

Liebe ist Heimweh


Mislim da je došlo vreme da kažem istinu: Nemanja je ovakav raspisan, nesavršen, sveznajuć, lud, divlji, blagoglagoljiv, ovakav, onakav, suvremen, arhaičan, nasuprotan po sebi (Lasićev ontološki strukturalizam), na svom i tuđim blogovima, htjeli mi to priznati ili ne, izrastao u našega prvog mrežnog Krležu. Nemanjo, čestitam ti i molio bih te da ubuduće više pišeš o ekonomiji i futurizmu.

LIJEČENI KATOLIK 08.06.2007. 01:05

Image and video hosting by TinyPic

Nemanja je poput Đojsa, nakon njega nema dalje u literaturi, a di u jednom romanu o Liječenom. Dakle, nemanja je rušilački potpuno zaključio roman Bijela klupa. U jezgrovitom klupku sve je isprepleo, i mi iza njega sad samo rezignirano, s trunkom gorčine možemo zuriti u provaliju ne-literature koju je razbušio pred nama kao kakav Srbin koji je razminirao most kod Kupresa, e , da naša garda tu više ne bi moglA PREČI. Što nam je činiti, nama kojima još kola literatura u venama i moramo ipak nekako nastaviti nakon Nemanje? Ništa, ja ću se vratiti na Đojsovu ranu poetiku iz ciklusa Mrtvi. Iz toga ću izgraditi svoj prezreni literarni svijet. Mnogo sam usamljen u literarnom svijetu. Može li mi netko ponuditi rame na kojem bih se isplakao. Oh, ne bojte se, ja bih vam poslije oprao majicu ili košulju koju bih zasuzio i odnio majci da je lijepo opegla kao djetelinu s četiri lista izravnatu i pohranjenju u djevojački bukvar iz 1946. kada je Fric još strijepio da mu čizmati Đilas ne prosvira visoko, intelektualno čelo iz pucaljeke Walter 45. Sada ću zapaliti cigaretu i zagledati se prema kružnici mjeseca.

IZGNANIK 07.06.2007. 15:57

Image and video hosting by TinyPic

Točno, točno, poput Đojsa! Baš sam ja to 'teo da kažem ali mi je nekeko odvraćao pažnju ovaj dan šaranovih obroka rađenih iz masne pene. Baš si ti to dobro opisao i sve tačno naveo k'o što u stvari i jeste. Ni sam ne bi znao bolje, ili, da citiram akademika Ćosića: Šekspir kudnt put it buter!
Ali, ja mislim da to nikoga ne obvezuje ni na šta, a najmanje je izvor malodušja u kakvo si sasvim nepotrebno ogrezao.
Jer, recimo, konzultuje li se tvoja ingeniozna opaska o preskakanju života kao kozlića na fiskulturi, vidiš, ovaj metafizički povratak u detinjstvo, taj poetski regressus ad uterum, povratak prvotnoj tvari pesništva koji se tebi ukazuje kao vraćanje pok okrilje zaštitničkog majčinstva, zapravo je romantično vraćanje zavičaju, počecima i iskonu, svojstveno Portretu umetnika u mladosti! Ne pada tebi napamet uzalud ni Đojs, dakle, Izgnani moj! Uostalom, je li itko ikada promislio i o ovome Izgnani, je li taj nick slučajan? Je li došlo vreme povratka iz izgnanstva života u sigurnu postojbinu predaka: onih koji su bili, jesu i bit će i s kojima smo vezani tananim vezama zajedničke sudbine i, možda, jezika.
Upavo ti si među nama, kao Izgnani, izabranik - seti se te privilegirane figure povesti europskoga romana! - postomoderne sudbine: upravo ti ima da nas vratiš u ono stanje u duhu o kojemu sam tako nadahnuto već toliko puta govorio, pa i ovde; citiram (samog sebe):
"Što se tiče velike bijele boginje, one koje trči z vukovima, sumnjam da je romantizam ikakav regresus ad uterum, a u pogledu Augustina ovaj je citat posve proizvoljan, da ne kažem da je falsifikat. - pogledaj glave 24. i 26., pa ako je tu riječ o ikakvoj opasnosti od Velike Majke po kršćanstvo, onda sam ja Veliki Meštar slavnog i starodrevnog Škotskog rituala Plave podvezice. Zapravo, činjenica da autor ovog navoda o Velikoj Materi falsificira njen značaj u Augustinovu tekstu dovoljno govori o znanstvenom dignitetu cijele njegove teze. Kad smo već kod tih tema, Gravesa bi trebalo čitati a ne te šarlatane; ako nisi, uzmi, jer ćeš se jako zabavljati odgonetkama značenja gordijskoga čvora ili imena Zvijeri.
No, vratimo se temi: Romantika je Roma + Antika. U tom je smislu povratak zavičaju, ali je heimat ovdje bitan, duhovni zavičaj, dakle nešto najsuprotnije onome što se u tvom citatu tvrdi: kakva primordijalna juhica, kakva noć svijeta, kakava utroba Velike Matere! Usput budi kazano, kad smo kod ove utrobe, pada mi na pamet jedna od najboljih metafora svijeta, ona Venedikta Jerofejeva, iz Valpurgijske noći, koji na pitanje kako je ogovara otprilike ovako: Osjećam neko nesavršeno blaženstvo...kao...kao...kao u utrobi maćehe! E, jebiga, da sam ja ovo napisao, kupio bih kartu za Moskvu, i ravno na Crveni trg!
Ja mislim da je Romantika čežnja za čežnjom. Čežnja čežnje za samom sobom. Samosvršna čežnja. Sada mi je na pamet pala jedna Budenova rečenica, čekaj da je nađem, jebiga, sad ću se opet natražiti jer niti znam točan citat, niti u kojem je eseju...čekaj malo...imaš sreću, jer da je nisam odmah pronašao, pronašao bih tebe, a onda bi Točkica obrala Boston! Dakle, Buden, pokušavajuć nemoguće, pokušava prevesti unheimlich - nadnaravnu jezu, tj. osjećaj koji se javlja pri pogledu na nešto prisno što se odjednom ukazuje kao tuđe - kaže da ista riječ "odgovara i onom drhataju duše kad se suoči s istinom ljubavi tako jasno izraženom u njemačkoj uzrečici:"Liebe ist Heimweh" (Ljubav je čežnja za zavičajem, nostalgija). Buden kaže da "riječ unheimlich prati čovjeka na njegovu putovanju kao zagonetna slutnja neke univerzalne Itake, i jeziva i lijepa u isti čas, kao i sve ono što na sebi nosi nerazdvojive znake Erosa i Thanatosa. Ambivalenta je, jer iznosi na vidjelo ambivalentnost stvari same."
E, pa sad ti sama izvedi dijalektiku, moja Njetočkice! Ako je ljubav heimweh, a klasični njemački idealizam je najčišći oblik romantičke čežnje za zavičajem, onda su dečki od Kanta do Schellinga nostalgičari, zar ne? Budući da se jedan od onih koji su na teke pisali hen kai pan otrovao, drugi je zašutio a treći poludio, zaista bi mogli pomisliti da je riječ o melanholicima. Ipak, istina je manje romantična. Istini za volju, istina nikada nije romantična. "
Vidiš, to je ono što tebe i mene spaja, moj Izgnani prijatelju: mi smo romantici! Ali istinski, bitni romantici! Mi osećamo to nesavršeno blaženstvo, naše je trajno ezgistencijalno stanje i mod naše biti osećaj kao da smo (als ob) u utrobi maćehe!
Zato se nas dvojica tako i toliko razumemo.
Dakle: Natrag Joyceu! Vratimo se kravi Muki! Započnimo tu priču o literaturi kao bajku o sebi:"Once upon a time and a very good time it was there was a moocow coming down along the road and this moocow that was coming down along the road met a nicens little boy named baby tuckoo."
Idem sad nekaj karat. Ionako sam ja sve već promislio, kao što sam kažeš, i dovršio: moram priznati da sam i sam pomalo umoran od tog svog Velikog Dijela.
Prije no što počnete redigirat, zapitajte se je li taj moj Veliki Dio zaista nepravopisan.
Evo jedne pjesmice, za utjehu:

Seliges Griechenland! du Haus der Himmlischen alle,
Also ist wahr, was einst wir in der Jugend gehört?
Festlicher Saal! der Boden ist Meer! und Tische die Berge
Wahrlich zu einzigem Brauche vor Alters gebaut!
Aber die Thronen, wo? die Tempel, und wo die Gefäße,
Wo mit Nektar gefüllt, Göttern zu Lust der Gesang?
Wo, wo leuchten sie denn, die fernhintreffenden Sprüche?
Delphi schlummert und wo tönet das große Geschick?
Wo ist das schnelle? wo brichts, allgegenwärtigen Glücks voll
Donnernd aus heiterer Luft über die Augen herein?
Vater Äther! so riefs und flog von Zunge zu Zunge
Tausendfach, es ertrug keiner das Leben allein;
Ausgeteilet erfreut solch Gut und getauschet, mit Fremden,
Wirds ein Jubel, es wächst schlafend des Wortes Gewalt
Vater! heiter! und hallt, so weit es gehet, das uralt
Zeichen, von Eltern geerbt, treffend und schaffend hinab.
Denn so kehren die Himmlischen ein, tiefschütternd gelangt so
Aus den Schatten herab unter die Menschen ihr Tag.

Zapravo je nevjerojatno koliko je Izgnani kao pojava u hrvatskoj suvremenoj literaturi, ali i cjelinom svoje egzistencije kao Junak našeg doba u punom smislu te reči (bez imalo ironije, tog patetičnog prenemaganja jalovih!), kristanlom jasnoćom kondenozvao sve bitne motive svoje životne i umetničke pozicije u ovih par redaka:
"Što nam je činiti, nama kojima još kola literatura u venama i moramo ipak nekako nastaviti nakon Nemanje? Ništa, ja ću se vratiti na Đojsovu ranu poetiku iz ciklusa Mrtvi. Iz toga ću izgraditi svoj prezreni literarni svijet. Mnogo sam usamljen u literarnom svijetu. Može li mi netko ponuditi rame na kojem bih se isplakao. Oh, ne bojte se, ja bih vam poslije oprao majicu ili košulju koju bih zasuzio i odnio majci da je lijepo opegla kao djetelinu s četiri lista izravnatu i pohranjenju u djevojački bukvar iz 1946. kada je Fric još strijepio da mu čizmati Đilas ne prosvira visoko, intelektualno čelo iz pucaljeke Walter 45. Sada ću zapaliti cigaretu i zagledati se prema kružnici mjeseca."
1. Što nam je činiti? Jedno od večnih pitanja, ali, još i više, jedno od su-vremenih pitanja: nama se čini da je odustajanje od čina, na način Patera Hada, jedini suvremen čin: kao u After Hours, sve što bi uopće mogli učiniti samo bi nas više zaplelo u paukovu mrežu socijalnih odnosa koji nas sapliću, pri čemu je svaka naša akcija u svetu kojem u bitnom ne pripadamo - kao mladi yuppie fašistoidnom svetu Sohoa - usmerena protiv nas samih: ne samo da se sve što govorimo i radimo može koristiti protiv nas, nego se nas iz toga sveta može jedino - imobilizirane iznesti! Tek kad se pretvorimo u artefakt, nas je iz Sveta moguće odstraniti. After Hours pokazuje izlaz iz situacije: Svet Umentnosti totalitaran je svet kojemu povjek Prakse u bitnom Stranac; iz takovog je sveta moguće jedino biti od-stranjen, a to se čini tako da se spreči svaki naš čin: da se čovek Prakse imobilizira i paralizira, postavši art-e-fakt, šta god to značilo! U totalitarnom je svetu Politika, kao za Duccea, Umetnost: zato je umetnost suvišna - ona više nije lijepa, je je to sam život, i jedino što je još preostalo njenom poslanju, možda je uzvišenost. Na Zauberbergu, za nat-čoveka!
2. Povratak Joyceu! To je taj višestruki povratak Odisejev. Povratak u majčinsko krilo svih stvari (tao); povratak majci kao veliko delo povratka onome što je materia prima; povratak zavičaju, kao tragička čežnja za iskonom; povratak duhovnom zajedništvu Europe, njenom mitskom porijeklu kojim vlada bijeli bik Aldebaran; povratak korijenima navlastite intime, samome sebi, kao duhovno sabiranje i otpor rasapu i osipanju svega što jest (o čemu je Izgnanik nedavno pisao kao eminentnoj temi svoga dijela); povratak Prirodi, svojoj nutarnjo, ali i Prirodi kao naturi naturans, s-tvoriteljici svega što jest a nije da nije; povratak načelu nasljedovanja samodjelatne biti prirode ljudskih stvaralaštvom, tj. rehabilitacija mimetskog principa Zbiljske Umjetnosti nasuprot Stvarnosne proze: Stvarnost= ono što postoji; Zbilja= ono što jest; stvarnost je postojeći privid, maya (ni malo slučajno Izgnanik...dobro, nećemo o tom motivu, preprivatan je), zbilja je uvid u istinu te maye/privida kao vid istine same! Itd.itd. = Povratak o kojem je tu riječ, konačan je povratak Beskonačnom!
3. Usamljenost je to ne samo u literarnom svijetu, ali se ta Izgnanost kao Samoća osjeća ponajprije tamo gdje se čovjek pokušava obratiti dugom čovjeku, izraziti, i u njemu se odraziti: ovdje je očito da po prvi puta pomirujemo teoriju odraza i ekspresionizam, tj. načelo objektivnog i onog subjektivnog u umjetnosti, ali i Svet i Čoveka u njemu i u samome sebi: naučiti kako pomireno živjeti sam sa sobom, pretpostavka je mirnog života s drugima. Zato je Izgnanikovo osećanje dijagnoza svetskopovesnog stanja u Duhu, anamneza Weltschmertza, dakle presudan osećaj Vremena: to je ono Sein u našemu Zeit. Ovo je vreme čežnje koja je izgubila svoj smisao i upravo čezne za samom sobom: mi smo ovom svijetu toliko strani, da u njemu više i nema nečega za čime bi se čeznulo; stoga se isprva ta čežnja javlja kao čežnja za ništavilom, ali onda, u drugom koraku, ona postaje konzrevativnom revolucijom: kad u svijetu više nema ničeg vrijednog očuvanja, onda se to vrijedno valja nanovo stvoriti! Izgnanikova je čežnja zato politički projekt! Pokušaj da se restaurira jedan sveti poredak svijeta u kojemu bi sve stvari imale svoj red, počam od te zdrave hrane koju kuha njegova vitalna majka! Ova hierogamna ambicija od umjetnosti čini Kozmetiku: cijeli je Kozmos urešen, i na nama je da ljepotu svega što jest u u samoj ljudskoj prirodi i odrazimo i izrazimo nesumnjivom i nesmanjenom kreativnom sposobnošću. Tek kao Lep, čovek može biti svečan, dakle privlačan drugim ljudima, što će kazati - moralan, biće koje može biti dobro; tak kao dobar, čovjek prestaje biti usamljen, jer može podnijeti da bude i - sam! Dobar je čovjek usklađen ponajprije sa samim sobom, i zbog toga sklada i jest mu - dobro!
Usamljenost u litereraturi moguće je dokinuti tek iskorakom preme Drugom u svijetu koji nije više naivno neposredan svijet praktičkih odnosa u svom njihovom rasponu intime, privacije i javnosti, nego je sam po sebi Simulakrum, alternativan samodostatan Svijet alternativnih samodostatnih identiteta kakav je, in ultima linea, i ovaj Izganinika! Ne biti sam, znači biti Patolog, biti u Vaseljeni. To je sve.
4. Rame za plakanje već je višestrukuo interpretirano: da, mi se ne stidimo svoga Ganuća, svoga Osćaja, svog Trpljenja Vremena! To je ta Roma Antika o kojoj toliko govorimo.
5. Ponovo se javlja odlazak majci i pranje majice: gotovo epigramski, aforistički, na način duhovne šifre epohe! Majci, onom jednom biću koje je najprisnije i najbolje od svih mogućih bića ovoga svijeta, nosi se na pranje - ideal Čistoće, izvornosti, moralne i egzistencijalne bjeline, povratak u primordijarno stanje bezgrješnosti etc., kozmičke nevinosti prije big gang banga - majica prijatelja (jer, rame na kojem smo plakali mora biti rame prijatelja, budući da ga je upravo taj plač uspostavio kao prijateljsko rame) uprljana nečim najčiščim na svijetu, mediju samog pročišćenja duše, šampanjcem duha - našim suzama! Kakav manirizam, kakav concettizam: uprljati suzama! Briljantno!
6. Nakon tih motiva povrataka Iskonu, majčinstva i prijateljstva, Moralnog ciklusa, iskoračujemo u svijet Kairosa (simbol djeteline kao znamen sreće), kola života u kojemu nas i gori i doli uvijek na koncu konca čeka neki Dido ili Đido, svejedno, kutuje olova u obranu vlastita dostojanstava...ukratko, Politički ciklus Izgnanikova osjećaja za nužnost preuzimanja dijela svoje odgovornosti u Svijetu i za Svijet, ukratko, nužnost anažmana.
7.I konačno, dospjevamo na Početak Kraja, tamo gdje zastaje i Bulgakov: gleda se u svetokrug mjeseca, i uz cigaretu, koja metonimijski Sve rastvara u Ništa, u dim, ostavljajući kao naša samosvršna čežnja za sobom jedino potrebu za sobom, Izgnanik naslućuje ili doseže Spokoj.
Tu ga prepustimo snatrenju i promjenjivom vremenu Južine i (ne)sretnog trenutka.
Ionako sad moram ići karati, kao što sam već naglasio na početku svog izlaganja.

NEMANJA 07.06.2007. 21:31

- 14:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #



Image and video hosting by TinyPic

- Nemanja nisam znala da si nastran. Ovo kažem samo zato što sam ljubomorna, ali u stvari i ja volim te hamiltonovske portretiće., reče Njetočka mačkasto zijevnuvši.

- Nastran? Koliko može biti Dori Krupić dok se zaljubila u Pavla Gregorijanca? 16? A Juliji? Tu negdje. Beatrice, koju dodekasilabički draška Dante, koliko je stara? A Lo?
Lolita, light of my life, fire of my loins. My sin, my soul. Lo-lee-ta: the tip of the tongue taking a trip of three steps down the palate to tap, at three, on the teeth. Lo. Lee. Ta.
She was Lo, plain Lo, in the morning, standing four feet ten in one sock. She was Lola in slacks. She was Dolly at school. She was Dolores on the dotted line. But in my arms she was always Lolita.
Romansa s engleskim jezikom, shit on my foot! Znamo mi o kojim se ekstazama tu radi, rekoše svećenici-cenzori gospodinu Berniniju!
Draga moja, kakva nastranost. To je svestranost.
Uostalom, mogli bismo je zajedno poharati, kao što kaže narator u 'Berry Lyndonu': "Lady who sets her heart upon a lad in uniform must prepare to change lovers pretty quickly, or her life will be but a sad one. This heart of Lischen's was like many a neighboring town and had been stormed and occupied several times before Barry came to invest it."

Image and video hosting by TinyPic

hi-fi NEMANJA 02.03.2007. 13:58

- 12:40 - Komentari (9) - Isprintaj - #



Image and video hosting by TinyPic

Nedavno je Njetočka ovako komentirala jedan moj post:

"Kad bih se usudila komentirati ovaj čudesni pot pouri rekla bih da je riječ o bešavnoj montaži atrakcija psihodelično hipnotičkog učinka. Sve, baš sve u tome tekstu zavodi i mami. Zapravo bi valjalo provesti znanstveno istraživanje o tome koliko je te je li uopće moguće othvrvati se zovu toga štiva, toga autora. Da, trebalo bi utvrditi kako dulja izloženost takvom geniju djeluje na ljudsku psihu. Je li učinak blagotvoran ili, naprotiv, razoran. Zamisli tek ovu situaciju: nepoznat netko posve slučajno nabasa na vaseljenu ili patologiju i nevino krene čitati. Kad ono šljis markiz, pras nemanja, bum izgnanik, tras lečeni, ponovno markiz, nemanja, nemanja, izgnanik, lečeni, izgnanik. Mislim, kako to djeluje na njegov unutarnji ustroj?"

Njetocka 07.06.2007. 20:49

Once upon a time bijaše posjetitelj Patologije koji je svojom sudbinom odgovorio na ovo pitanje.
Vjerojatno pod dojmom mjesta na kojemu se ni kriv ni dužan zatekao, počeo je glasno misliti:

"Postoji neprepoznato "sačinjanje" (glupa riječ, no sam si je odabrao) između neBuloze i razIgravanja npr. Nesposobnost da se prepozna je u konkretnom slučaju isključivo problem tvojih ograničenja ili osobnog izbora. Radi se, dakle, o ispuštanju, no zato i jesam ovdje (ne mislim na blog). Ipak, ponekad i ti sam (ako se tako može reći) pogodiš. Vidio sam to nekoliko puta. Ima puno ljudi koji nemaju tu "tvoju" vrijednu osobinu. Ovo te saznjanje može ohrabriti, možda i usmjeriti, no od svega je važnije da odluke kojima postaješ donosiš sam."

Posjetitelj 23.03.2007. 23:51

Dobri Mate Bašić često se spomenuo onog božanstvenog Gnarrra o kojemu je govorio genij Sever.
Gnarrr se zaista šeće mozgovima brojnih posjetitelja blogosfere; naime mozgovima.
Evo dakle što je o toj temi saznao naš Posjetitelj.
Njegova je sudbina u svakom slučaju poučna.

Posjetitelju, zabunom si stigao na Patologiju - ti vjerojatno tražiš Mišaka i njegov blog 'Preko ruba znanosti'. Naime, tamo je elaborirana tema koja je tebi od životne važnosti, ali da ne bazaš uokolo s tim svojim hendikepom na vratu, prosljeđujem ti, dobrohotan kakav već jesam u svojoj notornoj filantropiji, najvažnije informacije:

"Koliko nam je potreban mozak?
Kada je na Sveučilištu u Sheffield-u u Engleskoj, doktor primio jednog od svojih studenata zbog neke manje ozlijede primjetio je da je glava studenta malo veća od prosjeka. Proslijedio ga je na neurologiju kod profesora John Lorber-a na snimanje glave (CAT). Rezultat pregleda pokazao se dosta nevjerovatnim, naime umjesto dvije hemisfere koje bi ispunjavale prostor lubanje, u studentovoj glavi nalazilo se manje od 1 mm cerebralnog tkiva - odnosno laički rečeno taj čovjek uistinu nije imao mozga. Kao paradoks svemu tome student je imao IQ 126, i dobro mu je išao studij.
Prema onome malo što znamo o neurologiji student je po svim pravilima trebao biti mrtav, te nije čudno što je takav nalaz začuđivao u istoj mjeri koliko je i fascinirao. No to nije bio izoliran slučaj. 1970 godine u New Yorku na autopsiji čovjeka od otprilike 35 godine ustanovljeno je kako ni on nije imao mozak. Profesor Lorber je otkrio još ljudi sa istim nedostatkom, no ipak su živjeli posve normalnim životom.
Ovaj paradoks povukao je mnoga pitanja. Jedno od njih je: gdje pohranjujemo memoriju? Ukoliko mozak nije taj u kojem pohranjujemo sjećanja i iskustva, kako bi naučili živjeti - čemu on služi? Gdje se nalazi inteligencija i o čemu ovisi? Gdje je naš um?"

Eto. Bitno sam potcrtao ja. Nemoj zahvaljivati, pusti to. I ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. Nažalost postoji pobratimstvo takvi lica (in fronte) u svemiru: dobri profesor Lorber otkrio je još ljudi s istim nedostatkom, no ipak su živjeli, tja, posve normalnim životom: jeli su, čohali se po trbuhu, navijali za Dinamo, pisali nebuloze, glasovali za HDZ ili SDP, čitali 'Sportske novosti', gledali Red Carpet i Schpitzu, nastupali u Najslabijoj kariki, drkali uz Severinin home-video, pjevali uz Mladena Grdovića, ljetovali na Viru, čitali Bulića, šljakali u EPH...
Ima puno ljudi koji nemaju tu "tvoju" vrijednu osobinu. Ovo te saznjanje može ohrabriti, možda i usmjeriti, no od svega je važnije da odluke kojima postaješ donosiš sam: prije no se otruješ*, popuši si kurac. Kad stigneš na patologiju, konačno ćeš biti u nečemu jedinstven: bit ćeš prvi čovjek bez mozga koji je u glavi imao - kurac!
Nije puno, ali, i to je nešto.
Pogodiš li tajming i dozu, možda ti na usnama zauvjek ostane smiješak.
Rigor mortis!

*Čemu trovanje? A kako si mislio drukčije? Pucanj u glavu gubitak je vremena i metaka: tebi metak uđe na jedno uho unutra, a na drugo izađe, kao čovječanstvu za Prvog svjetskog rata, kao je rekao Kraus. Vješanje se pokazalo neučinkovitim: tako praznoglav visio bi obješen i tijekom cijelog Božića a da se ništa ne promijeni, i samo bi ti stara majka predbacila da si obješenjak.
Da se giljotiniraš, nema svrhe, kako je pokazao slučaj glave Cara Lazara, tvog zagrobnog supatnika:"Pođe glava preko polja sama...". (Usput, pronašao sam u guslarskim napjevima o Kosovskom boju divnu sliku:"očima rasutim po polju: Aj krst i luna na nebu se kolju"; kako je imaginacija srpskog narodnog genija osebujna, primjećuješ li?)
Da ne duljim, ti si gotovo besmrtan: tebi je nemoguće nauditi dekapitacijom, tebi je nužno odstraniti tijelo, a ne glavu!
Dakle, nisam stručnjak, ali mislim da se riješenje krije u blokiranju autonomnog živčanog sustava i pokušaju da obustaviš disanje: jesi li probao ne izdahnuti? To bi bilo originalno!
Bio bi prvi čovjek u povijesti čovječanstva koji je umro Krajnjim Paradoksom: tvoj bi Epitaf glasio: Izdahno je, ne izdahnuvši!
E, ako ti ja nisam pomogao, ne znam tko jest!

Prof.dr.hi-fi Stefan Nemanja, veliki župan hi-fi 24.03.2007. 07:37

- 12:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Karl Kraus

Kozmetika je nauk o kozmosu žene.
Ima žena koje nisu lijepe, nego samo tako izgledaju.

Karl Kraus

The Question of Karl Kraus

Image and video hosting by TinyPic

Clive James

“A liberated woman,” said Karl Kraus, “is a fish that has fought its way ashore.” Even at the time, there were women, some of them among his cheer-squad of beautiful mistresses, who thought he was talking through his hat. Agree with him or not, however, you wouldn’t mind being able to say something that sharp. Kraus was famous for being able to do so whenever he wanted, but eventually, as with his hero Oscar Wilde, his fame as a wit was there instead of the full, complex, tormented and deeply contemplative man. As a writer and practitioner of the higher journalism, he is still up there with all the other great names of literary Vienna – Arthur Schnitzler, Robert Musil, Joseph Roth – but up there for what, precisely?

The risk run by the aphorist is that people will grow restless between aphorisms, because they aren’t getting enough of what it says on the label. Even while he was alive, most people didn’t want any more of Kraus’s world view than would fit into a fortune cookie. Though he had no computer on his desk, Kraus was essentially a blogger before the fact: his basic technique was to write a couple of hundred words about something silly in the newspaper. He sometimes wrote at length, but his admirers preferred him to keep it short. The kind of thing they liked best from him might have been designed to pop up on a Blackberry today. “An aphorism can never be the whole truth,” he once wrote: “It is either a half-truth or a truth and half.” Yes, but that’s an aphorism. So is it true?

Outside the German-speaking lands, Kraus is now known mainly for having been the Viennese café pundit who brilliantly fulfilled a self-created role as the scourge of loose language. Serious readers, even if their serious reading does not often include him, know that Kraus, from before the turn of the twentieth century until a couple of years before the Anschluss in 1938, was the linguistic health inspector who searched through what was said for what was meant, and was particularly scathing about the jingoistic propaganda that helped drive a generation of young men irretrievably into the mincing machine of the Great War.

Kept out of the trenches by his distorted spine, he was the pacifist on the warpath, the libertarian grammarian. Whether in the pages of his magazine Die Fackel (The Torch) or by means of his celebrated readings on stage, he constantly pointed out the connection between official bombast and the suffering of the people, between journalistic mendacity and political duplicity, between fine writing and foul behaviour. Some of those serious readers also know, or think they know, that Kraus finally fell silent because, on his own admission, Hitler had left him speechless.

Not true. The facts say that Kraus, immediately after confessing that the Nazis left him with nothing to say, went on to say quite a lot. There are thousands of facts like that in Edward Timms’s biography Karl Kraus, a two-tome desk-breaker which can be taken as the instigation of the piece I am writing now, because such a big, factually precise yet historically approximate biography brings to a focus some of the problems that Kraus’s brilliant career exemplified. Such a biography can also be a problem in itself, if its interpretations come to define its subject. Something like that, I believe, has happened in this instance, and it might be worth attempting a short historical account of Kraus’s career without wasting space by decorating the narrative with the usual sprinkle of aphorisms. There are a dozen different anthologies of those, quite apart from the compendia of his writings that Kraus put together himself. What we need, however, is a picture of the mind behind the fragments. Was that fragmentary too?

Timms’s first volume, with its Margaret Mead-sounding subtitle “Culture and Catastrophe in Habsburg Vienna”, covered the years 1874-1918 and was published to acclaim in 1986. The second volume, “The Post-War Crisis and the Rise of the Swastika”, covering the years 1918-1936, came out late in 2005. I had meant to write about it before this, but first I had to read it. As with its predecessor, ploughing through it took time. Timms has done a lot of reading, and takes a lot of reading in his turn: far more than most non-academic students will ever give him. It should be said that he makes that demand with good credentials. Though his hulking double-whammy of a book is further burdened by an ultra-post-modern vocabulary and by his apparent conviction that having become an expert on the European politics of the early twentieth century has somehow given him automatic insight into the world politics of the early twenty-first century as well, he has done a good job of bringing subtlety to the accepted picture of Kraus, the picture we thought was adequate.

It wasn’t. But it wasn’t all that untrue either. Kraus, in the end, might not really have run out of things to say, but he did run out of hope that they might be relevant. His business had been to criticise high-flown speech that concealed base motives. Now, with the Nazis mouthing off in all media, he was faced with gutter talk that concealed nothing, or else with lies so blatant that they were clearly weapons in verbal form. There was nothing to uncover. Like Othello’s, his occupation was gone. Although Timms has the smaller facts to say otherwise, the larger fact remains: Kraus spent a lifetime thinking that euphemistic talk led necessarily to evil, as exemplified by the Great War, which he had thought the most evil thing imaginable. But the Nazis, who largely said exactly what they meant – and even their euphemisms were meant to be decoded as the threat of murder – brought an evil even worse than that. Though it’s a conclusion Timms doesn’t reach, his facts reach it for him: Kraus had been wrong from the start.

This, however, is a conclusion we should not reach too early. Today, there is no excuse for failing to see that the avowedly irrational doesn’t yield to reason. Kraus had every excuse, because total irrationality was not yet in charge of a modern European state. Even before the Great War broke out, Kraus had ample cause to think that he was already dealing with enough madness to keep him busy. Kraus was a Jew, but if he had not sought baptism in 1911 he would have faced a lot of closed doors. He wanted those doors to be open. He wasn’t against the Austro-Hungarian social order, he merely wanted it to be less stupid, and indeed it wasn’t until quite late in the war that he began blaming the Empire for having driven its various constituent populations into a slaughterhouse. Kraus preferred to blame the newspapers. He blamed them no less if they were owned and/or edited by Jews. Indeed he seemed to blame them more, a fact which left us obliged to deal with the question of Kraus’s anti-Semitism.

Timms deals with it in torrential detail, but seems to be in two minds when dismissing the usual accusation against Kraus of jüdische Selbst-Hass, Jewish self-hatred. Timms can only partly dismiss it, because Kraus really did seem to reserve a special virulence for Jewish artists he didn’t admire – the list went back to Heine, on whose grave Kraus regularly danced – and really did seem to go out of his way to accuse the Jewish bourgeoisie of money-grubbing, especially if they had taken baptism in order to increase their opportunities. (Kraus found it convenient to forget that he himself was living on an unearned income: it flowed copiously from the family firm in Czechoslovakia, a source that made it inflation-proof.) The question was already omnipresent in Timms’s first volume, and in the second volume, which takes up the Kraus story from the end of the First World War, through the disintegration of the old Empire and on into the various phases of the new Austrian republic, the question attains something worse than mere omnipresence: a focussed virulence that takes it out of culture and society and puts it into the heart of politics.

Timms might have reached an answer on the subject more easily if he had realised, going in, that it was Hitler who gave the question new life – or, rather, new potential for death. Before being Jewish became unequivocally an issue of race rather than of religion, any Jew who vilified another might indeed have been aiding and abetting an institutionalised prejudice. But he wasn’t complicit in mass murder. Very few Jews, no matter how clever, even dreamed that such a day could ever come. At the turn of the century, Theodor Herzl had guessed it, but most Jews thought he was just a nut. The playwright Arthur Schnitzler had half guessed it, but most Jews thought he was just a playwright. Freud, the master of dreams, never dreamed of it. Kraus, whom Freud admired for his insight, never dreamed of it either. The multi-zero deaths of the First World War were racially unspecific. That there might ever be, in modern Europe, such a thing as a racially specific extermination was unthinkable.

It should be said, however, that Kraus sometimes sounded as if he might be trying to think of it. In 1916 Kraus wrote a poem naming “Israel” as the “cosmic enemy”. You can strain to believe that he was using “Israel” as a symbolic analogy for “Germany”, but it seems more plausible to take it that by “Israel” he meant the Jews. And in 1918 Schnitzler was surely right to complain that Kraus, when denouncing the war-profiteers, seemed only to notice them when they were of Jewish origin. The fact awkwardly remains, though, that a Jew could as yet flirt with anti-Semitism and still convince himself that he was being merely rhetorical.

For a man nominally at war with rhetoric, this was a strange flirtation to indulge, but no doubt the causes went deep. It could have been that like so many Jewish rentiere intellectuals living on incomes they had never had to work for, Kraus just despised the bourgeoisie for their materialism, and that the bourgeois people he knew most about were Jews. In Germany during the thirties, the same lofty distaste for his personal provenance drove Walter Benjamin to become a Marxist, even as the Nazis were busy proving all around him that their own views on the Jewish question were free of class bias, in no way theoretical, and immediately effective.

In post-war Austria there were all kinds of contending views among the Jewish population about who they actually were, how they fitted into the state, and what kind of state they should favour. There were even Jews who backed the idea of Austria’s joining itself to Germany (Anschluss) as soon as possible. Kraus never really made his mind up on the subject of what the state should be. Even as he lost faith in the ability of the old social order to revive, and began to favour socialism, he still wasn’t sure, under his crisp air of certitude, that democracy could bring about a reasonable society. Like young radicals almost fifty years later, he began to nurse a fantasy about China. In his case there was no sweet smoke involved, but it was the same pipe-dream. In a letter to his great love, Sidonie Nadherny, he said “but really there remains only China.” It scarcely needs saying that he had no idea of what China had been like, was like then, and might be like in the future. He just wanted a cloud-cuckoo land to console him from the stress of living in his actual surroundings. Sidonie had already gone a long way towards providing him with that.

The Baroness Sidonie Nadherny von Borutin was elegant, sexy, clever, and loaded. Her country seat, Schloss Janowitz in Bohemia, was the full arcadian dream. Kraus was no hick –several great ladies had been among his mistresses – but he was still pleased by such lavish access to gracious living at top level, whereas Sidonie, with the delightful charm of a Euro-aristo bluestocking whose malapropisms came in three languages, enjoyed having her grammar corrected by the man who could make her laugh. In private, Kraus had a sweet nature to ameliorate the biting sarcasm he deployed in public, and he had the key element of a way with women: he found them interesting. Under the style and gloss, the baroness had a wanton nature and Kraus knew how to set it loose on the overnight train from Vienna to Trieste. Well aware that he was a great man, Sidonie was as flattered by his attentions as he by hers. Timms began to tell the story of their long, on-and-off romance in the first volume, but in the second he could have told us more about how it petered out. In a work whose chief characteristic is to tell us more than the doctor ordered on almost every topic, this is an annoying deficiency, because the romance between Kraus and Sidonie was something much bigger than a love affair: it was a meeting of history running at two different speeds.

Sidonie stood for inheritance, for noblesse oblige, for a long-standing social tradition that contained all its contending forces in a recognised balance, if not a universal harmony. Kraus stood for intellectual merit, which, in a rapidly developing political explosion, was only one of the contending forces, and possibly among the weakest. Even if the crisis had never come, the two lovers would have been star-crossed enough. Sidonie was one of the rulers of a Bohemia with a capital B. Kraus was a different kind of bohemian: no capital letter. However brilliantly, he lived outside the walls she owned. There have always been liaisons between the two realms but it works best if the participants respect each other’s individuality even when their physical union is intense. Sidonie quite liked his possessiveness, but the day came when she found herself gasping for air.

Kraus somehow overdid it. He got all the love she had to give but wanted more. The dynamics of the breakdown are hard to specify because his half of their correspondence is missing. But we should be careful not to underrate the significance of the part played by Rilke, who warned Sidonie, at a time when she might have been considering marriage to Kraus, that Kraus was essentially a stranger. Possibly Rilke, a schmoozer de grand luxe, had his eye on a solo guest spot at Janowitz: his talent for scoring free board and lodging from titled women was up there with his talent for poetry. But there can be no doubt what Rilke meant by his warning word “fremd”. He meant that Kraus was a Jew. Timms is well aware of this, but doesn’t make much of it. And possibly it doesn’t tell you much about Kraus and Sidonie, who, after all, went on being loving friends. But it does tell you an awful lot about Rilke.

Image and video hosting by TinyPic

And Sidonie’s tolerance for what Rilke said tells you an awful lot about the insidious prevalence of anti-Semitism even among the enlightened international beau monde. There is no reason to think that mass murder would ever have got started anywhere in Europe if the Nazis hadn’t come to power in Germany. But the Nazis, on their way up, had a lot to prejudice to draw upon, and it doesn’t need a very big minority to look like a majority when it comes parading down the street. Military force transferred to civilian life was the revolutionary new element that would eventually paralyse conventional political expression and Kraus’s critique along with it. After the war, Kraus realised almost as soon as Hitler did that if the war’s unfettered violence were to be unleashed in peace-time politics, private armies could enforce a new and criminal legality. Unlike Hitler, however, he had little idea of what to do about it. He can scarcely be blamed for that. Apart from the psychopaths, hardly anybody had. Sticking with the old legality looked like the only civilized option. The realisation that the civilized option, even with a professional army at its command, had little hope of prevailing against the uncivilized one was slow to dawn. By the time it did, the sun had set. Comprehension came after the fact.

Kraus saw the menace, however, and should be respected for his insight. From 1923 onwards he had no doubts that the Nazis were out to wreck everything. He just had trouble believing that they could. On the eve of the First World War, Kraus had said “violence is no subject for polemic, madness no subject for satire.” Here was a new and madder violence, a reign of terror. When it came to power in Germany, in 1933, Kraus was faced more acutely than ever with the question of what form of government in Austria might stave it off. His Social Democrat admirers were horrified when he failed to condemn the authoritarianism of Dollfuss, but Kraus was choosing the lesser of two evils: a choice that evil always demands we make, revealing itself in the demand.

In his long paper “Third Walpurgis Night”, Kraus pilloried the Social Democrats for not realising that only Dollfuss’s illiberal measures could keep the Nazis out. Timms gives a long and valuable analysis of “Third Walpurgis Night” – it was the speech about the Nazis that Kraus gave after saying they had left him speechless—but doesn’t make enough out of the fact that Kraus never published it. It was meant to appear as special issue of Die Fackel, but it didn’t. In effect, Kraus was already retreating from his public role. After the assassination of Dollfuss, he gave up altogether.

He was through with politics. The sophisticated reasoning of a lifetime had come down to the elementary proposition that anything was better than the Nazis. After Kraus’s death, the plebiscite that Schuschnigg called for would probably have shown that the majority of Austria’s population thought the same. Aware of this, Hitler terrorised Schuschnigg into calling off the plebiscite, and the Nazis duly marched in. A lot of them were already there. Austrian citizens put on swastika arm-bands and set about their vengeful business. Kraus was lucky enough to breathe his last before they took power but he already knew that his long vigilance over the use of language hadn’t changed a thing.

The dying Kraus could congratulate himself that he had at least, at last, seen things clearly. He had discovered the limited effectiveness of telling people they are fanatics when they think fanaticism to be a virtue. The full force of totalitarian irrationality had become plain to him: the real reason why “Third Walpurgis Night”, pace Timms, was not only unpublished, but incoherent. It was a piece of writing that knew that it was useless. Kraus might have reached the same conclusion about all his previous satirical writings had he lived long enough. His German equivalent, Kurt Tucholsky, had the same trouble sinking to the occasion. Asked why he had not said more about the Nazis, he said “you can’t shoot that low.”

In exile, before he committed suicide, Tucholsky was heard to wonder whether being satirical about the Weimar Republic had ever been a particularly good idea, in view of what was coming next. But even the brightest people – in fact especially them, and especially those who were Jews – had been slow to form a view of what was coming next until it actually came. Even then, some of them still couldn’t believe it. Rational people expect rational outcomes. In exile in London, Freud said in a letter that there was still a chance the Catholic Church would straighten the Nazis out. Not long ago I heard that letter read aloud, at a literary soiree in his Hampstead house. If one of the great analysts of the human mind was capable of that degree of wishful thinking, we can only imagine what drove him to it. But imagining that, of course, is still the hardest thing.

The First World War had confirmed Kraus in his pacifism, but by the time he died he knew that peace, in the face of Hitler, had ceased to be credible as a principle, and could be espoused merely as a desirable state of affairs. He had been blind-sided by events, but at least he changed his mind. Many of his admirers were to prove less flexible. Kraus preceded Orwell in the notion that the lying language of capitalist imperialism was the cause of all the world’s evils. Orwell also was obliged to change his mind in the light of events, but once again there were epigones who never gave up on the idea: it was too attractive as a catch-all explanation. And there is something to it, after all. But the idea has an imperialism of its own, which we can now see most clearly expressed in the patronising assumption that nobody would behave irrationally unless driven to it by the dominant West, with America to the forefront. In its extreme form, this mass delusion of the intellect comes up with brain-waves like the one about President Bush having arranged the attack on the World Trade Centre. Since it was always clear that President Bush was barely capable of arranging to recite his own name with the words in the right order, it seems a bizarre notion.

It is quite possible to imagine Kraus having a fun time with Bush’s use of language, although first it would have to be translated into German, and before that it would have to be translated into English. Commentators who amuse themselves today with the verbal output of Bush are following Kraus. If Kraus were here, he might point out that their target is a sitting duck. Kraus, before Orwell and even before H.L. Mencken, was the ancestor of many of our best sceptics, and almost all of our best bloggers. (The blogger technique of glossing some absurdity highlighted in a mainstream publication was what Kraus did in every issue of Die Fackel and even in his enormous play The Last Days of Mankind, which consisted almost entirely of citations from newspapers and periodicals.) But his biographer, who has gained a dangerous authority by the sheer magnitude of his labours, takes a lot on himself when he assumes that Kraus would have been against armed intervention in the Middle East as an example of our being led into folly by “propaganda for war”.

The phrase is of Timms’s coinage, and rings like pewter. By the time Kraus died, he knew that there could be an even bigger danger in propaganda for peace. Some of the brightest people in Europe, up to and including Bertrand Russell, preached non-violence up to and beyond the day Hitler invaded Poland. The British Labour Party, sitting in opposition to the Conservatives, denounced Fascism but also denounced any proposed armed opposition to it as warmongering. In service to the great analyst of cliché, Timms is hampered not only by his Cultural Studies jargon (the leaden word “discourse” riddles the text) but by an untoward propensity for not spotting what a current cliché is. The two drawbacks are connected, by his tin ear. Kraus, whom Timms tacitly invites to join in the widespread practice of putting jokey quotation marks around the phrase “war on terror”, might have pointed out that the quotation marks are a cliche in themselves, helping as they do to disguise a brute reality: terrorists are at war with us, and don’t care who they kill. The reason terrorists don’t use those risible cosmetic terms of ours such as “collateral damage” is that they not only have no intention of sparing the innocent, they have no more desirable target in mind.

The terrorist can talk a pure language: it’s purely violent, but still pure. His opponent is bound to equivocate, and sound silly doing so. That was the point Kraus missed because it had not yet become apparent by contrast with something worse. A liberal democracy, of any kind or degree, is bound to deal in hypocrisy and lies, simply because it has a measure of real politics, and is not unified and simplified by an ideology. Totalitarian irrationalism can say exactly what’s on its mind. Hitler had genocide on his mind, and said so. But only his nuttiest colleagues believed he would actually do it. Samantha Power, in her excellent book Genocide: A Problem from Hell, reached a conclusion she didn’t want to reach, as the best analytical books so often do. After showing that no genocidal government in the twentieth century had ever been stopped except by armed intervention, she reluctantly concluded that the armed intervention usually had to be supplied by the United States.

Those among us who sincerely believe that the Iraquis are killing each other in fulfilment of an American genocidal plan might think that her conclusion is no longer true. We would have to ignore the implicit opinion of the eleven million Iraqui adults who voted in the last election, but most of us would rather do that than be taken for suckers. The Vietnam war dulled the stars and stripes in our eyes. But Powers’s idea about America’s historic role was certainly still true when Kraus was alive. And there can be no question that he would have eventually spelled out the same conclusion himself. In effect, he had already reached it. In 1930 he published a piece called “SOS USA” predicting that America would have to step in if Europe were to be saved. And in 1933 he renewed the provision in his passport to include travel to the USA. Timms, who makes little of that development, could safely have made more. He could have said, for example, that in making of itself a refuge so difficult to reach, America had abetted the efforts of the maniacs. It would have been true, or at any rate half true.

Kraus had no particular love for America – it wasn’t China – and he definitely underestimated what America would have been able to do in the short term, when its armed forces were still considerably inferior even to those of Czechoslovakia. But he guessed how the balance of forces was shaping up. Can there be bad violence and good violence? But of course there can. It’s a tragic perception, though, and the day is always sad when a comic perception must give way to it. Kraus had a comprehensive sensitivity to all the abuses of society. Injustice angered him. He was way ahead of the game on questions of race. Nobody ever wrote more powerfully against capital punishment. Despite his famous pronouncement about the fish that fought its way ashore, he understood what women were facing, and why they had to fight. He was their champion. He was a serious man, and a piercing satire was his weapon. But it worked only because he was funny. And then, first gradually and then suddenly, being funny wasn’t enough.

Australian Literary Review, March 2007

- 11:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

In extremis


Za Liječenog Katolika


U ovoj pripovijesti sadržana je istinska kreolka etika: ona pretpostavlja da prolivena krv nije odviše vrijedna i da se čovjeku kad-tad dogodi da ubije. (U engleskom postoji izrazi kill his man, izravni prijevod kojeg je ubiti svog čovjeka, čitaj: ubiti čovjeka kojega mora ubiti svaki muškarac.) Tko u moje vrijeme nije imao smrt na duši, tužio se dobrohotno neki vremešni gospodin. Nikad neću zaboraviti ni onog marginalca koji mi je ozbiljno rekao:"Gospodine Borges, ja jesam često bio u zatvoru, ali je uvijek bilo zbog ubojstva."

J.L.Borges, Gaučko pjesništvo

Mislim da je došlo vreme da kažem istinu: Nemanja je ovakav raspisan, nesavršen, sveznajuć, lud, divlji, blagoglagoljiv, ovakav, onakav, suvremen, arhaičan, nasuprotan po sebi (Lasićev ontološki strukturalizam), na svom i tuđim blogovima, htjeli mi to priznati ili ne, izrastao u našega prvog mrežnog Krležu. Nemanjo, čestitam ti i molio bih te da ubuduće više pišeš o ekonomiji i futurizmu.

lijecenikatolik 08.06.2007. 01:05

Image and video hosting by TinyPic

Žac, upravo je obratno: pratim, a ne komentiram, jer puštam da se stvar sasvim rasplete. Inače, ako si u brzini zapeo za naslov, on je iz sljedećih redaka:"Čovjek više nije siguran ni u močvari! Olovna vremena: čovjeku u obranu vlastita dostojanstva preostaje samo kutija olova.
Kalibar .45"
Ima pravo Liječeni: svojevrsni Krleža.
Zanimljiv je Fritz u tom smislu: na više mjesta u opusu Krleža veli, sasvim in cold blood, da se svakome može dogoditi da ubije čovjeka! Zanimljiv je, velim, taj Miroslav. Govori to vrlo mirno, na način na koji se u Engleskoj govorilo da je svaki čovjek u međuratnoj generaciji (između 1. i 2. svjetskog klanja) ubio svoga čovjeka. Kao biva, ništa strašno, to valjda tako mora biti, it goes with the teritory.
Uvijek me dvostruko strašio takav Krležin stav: najprije zbog mogućnosti da je sasvim točan i istinit, a potom i zbog hladnokrvnosti kojom je iznesen: tonom čovjeka koji je sasvim pouzdan da je i sam nekog upokojio (Krleža pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči 1. svjetskoga rata, u doba Balkanskih ratova, pod utjecajem jugoslavenske integralističke ideologije bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhićen na osnovu tjeralice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija) gdje doživljuje Brusilovljevu ofanzivu.)
Puhovski je pametno kazao da je zločin rata u tome da u ratu čovjek može počiniti zločin a da za to ne bude pravno sankcioniran: ubiti čovjeka sasvim je prihvatljivo, u ratnim uvjetima, i zato jer je rat, to i jest smisao takovrsnog čovjekova djelovanja! Uvijek sam se zgražao pri pomisli da sam upravo razgovarao s čovjekom koji je zasigurno nekog ubio - pomišljao sam to svih ovih godina tijekom kojih smo usljed rata svi vodili takve razgovore. Taj osjećaj jeze bio mi je to intenzivniji što sam više razmišljao o ljudima koji su danas sedamdeset godina, i koji su sasvim mirno proveli svoj život unatoč činjenici da su ubili i to ne jednom i ne jednog čovjeka (sad ne pokušavam govoriti o ustašama i partizanima, to mi je ovdje na tren irelevantno, govorim o zgoljnoj izvjestnosti ubojstva čovjeka bez obzira na svojstva, na uniformu.) Strašno, zar ne!? Sjedite i pijete kavu, bistrite politiku, kak bi rekli, a čovjek nasuprot vas višestruki je ubojica koji pritom uopće nema nikakvu svijest o tome! Ili možda ima!? Možda to na trajan način obilježi čovjeka. Možda postoje dvije vrste ljudi: ljudi koji su ubili drugog čovjeka, i oni koji to nisu učinili. Možda svijet pripada onim prvima. Znam da ovo okrutno zvuči, ali, kad promislite, zapravo je nevjerojatno velik broj ovih prvih! U ovim krajevima, u kojima se govori da se nitko nije rodio i umro u istoj državi, nitko ne proživi život bez rata. Odvratno iskustvo.
Trebalo bi tako odgajati djecu: staviti pred njih Kalašnjikov i govoriti upravo o ovoj temi, dok pod rukama osjete predmet čija je jedina svrha ubojstvo drugog čovjeka. Nema odvratnijeg predmeta na svijetu od komada oružja: i sam sam devedesetih u rukama imao Uzije i Glockove i nevjerojatan je ponajprije taj morbidni design, ta estetizacija smrti: kako se to oružje ergonomski oblikuje, na primjer! Morbidnog li cinizma. Prva je pomisao da zaista u ruci držimo nešto što je posljednja linija obrane vlastita dostojanstva i, in extremis, života, a onda sljedi pitanje svih pitanja: Bih li mogao povući obarač!? I, bih li ostatak života mogao živjeti sa sviješću da sam to učinio?!
Krleža je sasvim mirno odgovorio: Da. Bi! Svakome se može dogoditi da ubije čovjeka.
Kakav čovjek, taj Krleža. Poznavatelj ljudskih duša.

NEMANJA 08.06.2007. 08:35


Pročitao sam tek sada što Alka Vujica spočitava Jergoviću, i, osim što uvodno ima pravo kad toj neadaptiranoj budali nabija na nos inauguralno ratnoprofitersko distribuiranje Bregovićevog fekalističkog home-videa po hrvatskoj javnosti, sve je ostalo akt čistog agramerskog šovenskog primitivizma u njegovom najodličnijem vidu: jedna trećerazredna pevaljka, za koju sam prijatelj i bivši jebač Brega veli da ne bi mogla ni u horu da pjeva, drugorazredna kolumnistica čak i u NLC ligi niskotiražnih piskarala, prvorazredna pijandura koju se najboljih svojih dana nikako ne može sjetiti jer ih je proživjela u alkoholnim ekstazama i mamurlucima, spomenik hrvatske kulture nulte kategorije - ta, riječ je o Alki Vuici hrvatskoj poetesi, zar ne! - dakle žena koja nije u svome životu pročitala ama baš niti jednu jedinu knjigu od Homera do Bulića, u ime hrvatske Građanske Javnosti uzima riječ i fašistoidno u istom dahu interpretira i Jergovićev izgled i njegovo državljanstvo, i Krležu i higijenu, i tjelesni nedostatak barunce Castelli - o kojoj, usput, Alka Vujica zna samo to da ju je jednom igrala i Ena Begović, udana Radeljak - i urbanost hovacke zemlje, koja je do te mjere primitivna, malograđanska i provincijalna, da i Alka Vujica misli da može nekome, pa i Miljenku Jergoviću, dijeliti lekcije o odgovornosti suvremenog intelektualca za javnu riječ!
Jesam li sad proturječan? Ta, kako to da predbacujem hrvatskoj malograđanskoj baruštini šovensku borniranost i fašistoidnost, a istovremeno Jergovića nazivam bosanskom neadaptiranom budalom!? Ne, nisam protujrečan: i jedno i drugo je točno: Jergović jest budala, jest neprilagođen, ali, i ova je sredina, kako pokazuje istup Alke Vujice, najcrnja balkanska provinicija na koju već slovenski susjedi gledaju kao na carstvo glupana, koristeći za to krasnu germansku riječ - trotl! To smo mi - trotli! Glupani! Kome iz riječi Alke Vujice nije evidentno, bez dodatnih objašnjena, da je riječ o trotlima, e, taj je dokaz više da je riječ o trotlima! Kaj si ti nama kurac tu došel pričati o našoj barunici, pička ti materina neošišana i neokupana pogrešnodržavna! Naša barunica je imala svilenu pičkicu mirisnu k'o najfiniji Daniellievski saloni, parfemi i puderi, musavac jedan dotepeni, pička ti materina glavata! Kaj ti misliš, majmun jedan kosmati, da buš ti pričal o Krleži kaj mu je Bela igrala barunicu koja ima pičkicu k'o svilicu isto da nije završila akademiju ni glumila ni dan na daskama kao Seve kojoj Puki sada da u istom ovom tjedniku da me jebe što nije fer jer ja sam samohrana majka koja je isto došla u Zagreb iz provincije i probijala se kroz život krvavo s tim svojim tjelesnim nedostatkom, ajd' živili, da buš ti nama o Krleži govoril, futač jedan? Pa pogleč se, jebem ti mater nedertalsku, kaj ti ne znaš da smo mi urbani!? Kézét csókólom, glavati bárónę, a na terasi kaktusi, poame i slamnata garnitura s dva štaukeštula, niz kamene stube silazi se u vrt marijaterezijanski, empire i bidermajer, a ne kak kod vas, usranih dojdeka koji ne znaju da je Ena igrala ahcih, alzo slovom i brojem osamdeset glavnih uloga u hrvtskom Glumištu, i da je bila dakle jedna velika glumica s kraja dvadesetog vijeka! I umjesto da herr Jergović veli: "Küss' die Hand, presvijetla! Ljubim ruke! Servus! Doviđenja, ekselenc! Preporučam se, moj naklon, auf Wiederseh'n, grüss dich Gott! Adieu! Sluga sam pokoran, illustrissima! Moj najdublji naklon, laku noć! Servus, grüss dich Gott!", on stoji i zuri tupo kao kakvo fatalističko tele, u suton te tisućudevetsočetrnaeste kao u šarena vrata, kad su se cijevi i kadaveri već pušili frontovima galicijskim, karantanskim i karniolskim i kad je sve to mutno u nama eksplodiralo u magnezijskom bljesku diluvijalne magme onog ljudskog, suviše ljudskog u nama, amice, dok dolje, na dnu jednog davno iščezlog panonskog balaton-mora, vuku se karakteri sesilni, dezorijentirani i epizodni u plebejskoj statici provincijske noći, koja ovdje perenira već opasno dugo, kao kakva zakašnjela, mamurna kantilena.
Nažalost, ovdje nije riječ o onome što bi Krleža nazvao Parler beaucoup pour ne rien dire, a dobri doktor Frankfurt ekonomičnijim izrazom: kenjaža!, nego je tu riječ o vrlo bitnim riječima, makar ispraznim: ovo je arhetipski obrazac malograđanštine, ova ksenofobna opaska o zmazanom, nehigijenskom (virus koji ugrožava naš nacionalni organizam, otprilike) dojdeku usred urbane čistoće belog Zagreb grada! I zato sam ja, unatoč svoj Jerogovićevoj gluposti - jer Jergović je opasna bosanska budaletina baš kao što je Alka, ah, hrvatska! - sasvim suprotivu Alke Vujice: ne stoga jer bih bio za Jergovića, nego zato jer sam zgrožen nad ovakvim ispadom primitivizma. Mada, zgrožen je lažna riječ: kaj bi kurac bio zgrožen, pa ja sam odavde, ja to gledam već četrdeset godina! Znam ja nas, jeb'o ti nas, govorio je dobri samoubojica Ćopić. Imao je pravo. Pa čak i kad se ubio.

hi-fi NEMANJA 10.04.2007. 16:04


Cvrkut ptica u vrtu. Angelika stoji poput kipa. Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana. Barunica Castelli još hropče: Pomoć! Leone odlazi u sobu, ponavljajući: Ni riječi više. Sobama odjekuje: Glembayevi su ubojice i varalice. Leone govori: Šuti! Šuti! Ponavlja da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Viče: Marš napolje. Govori da je drolja i ljubavnica kardinala.
Odjednom počinje buncati, govoreći da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Priznaje da je dokukao Glembaya. Angela ga dovodi do divana.
Leoneu postaje slabo.
Ulazi doktor.
Sve što smo vidjeli ekpresionistička je projekcija Leoneove nutrine: upravo odgledan uvod u film, retrospekcija je posljednjega čina Glembayevih, kako dramskog tako i životnog, viđena očima Leonea G.: ti se prizori u njegovoj svijesti ponavljaju stalno na isti način već pet godina (godina je 1919.) otkako je ubio barunicu Glembay, da bi na suđenju bio upućen na psihijatrijsko liječenje u Stenjevac, primarijusu dr.Cvebu. Kružno bunilo, svijet viđen očima luđaka, ekstaze i agonije jednog Murnaua ili Kirchnera, npr.
Jedne noći, u potaji, Leonea posjećuje neka zakrabuljena prikaza, gotovo bestjelesna gracilna sjena nestvarno bijelih, porculanskih ruku. Usred ludnice i noći, utvara i Leone vode ljubav. Par dana kasnije Leone biva otpušten iz bolnice, čudesno oporavljen. Njegovu ćemo biografiju pratiti u drugom dijelu nastavka, koji će sljediti ovaj, treći nastavak: sada pratimo Leoneova sina, rođenog 1920., koji kao dvadesetogodišnjak odlazi u partizane, izlazi iz rata kao major, ubrzo postaje general...
Dedinje, Beograd. Tupi zvuk udarca reketa po kaučuku teniske loptice crvenosive boje leša.

Lečeni, molio bih te da se priključiš naraciji.

hi-fi NEMANJA 07.04.2007. 03:00

- 09:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 06.06.2007.



Da ponosni, Care, nepodnošljivo svjesni tvog iluminantnog prisustva, ne manje.
Maria Paola Grazia
08.03.2007. 11:20

Nemanjina Zadužbina


Image and video hosting by TinyPic

Potom i carstvo večno obeća onima koji se o Zadužbini staraju, rekav: "One koji me slave proslaviću!"

Snažno interesovanje za istoriju tesno je povezano sa razvojem građanske klase i stvaranje nacionalnih država. To ne čudi, s obzirom da je razvijena svest o zajedničkom poreklu i prošlosti neophodan preduslov društvenih veza koje spajaju pripadnike istog naroda. Već od samih početaka ovo interesovanje za prošlost razdvojilo se pristupom u dva pravca. Jedan bi označio njegovo uobličavanje, kao naučne discipline, sa sopstvenom metodologijom, što je postepeno dovelo do oblikovanja i gomilanja novih saznanja, stečenih kao rezultat sistematskih istraživanja. Kao posledica tih istraživanja razvila su se nova interesovanja u krugovima naučnika a pitanja, koja ranije nisu bila ni formulisana, počeće da označavaju trasu kojom su usmeravani istraživački napori. Drugi pravac ovih interesovanja za prošlost ostao je vezan za prirodnu ljubopitljivost koju je šira publika, uvek pokazivala za poznavanje sopstvene prošlosti. U tom miljeu mešali su se oduvek saznanja stečena od predaka, na granici mita i slabašnog sećanja, istoricizam veoma bitan za formiranje srpske države u XIX veku sa svim svojim najvažnijim postavkama još uvek dobrim delom ukorenjenim kako u školske udžbenike tako i u državno nacionalnu ideologiju i znanja stečena iščitavanjem naučnih i književnih dela o prošlosti. Naravno da je ovakva podela morala izazvati jaz između istoričara – istraživača i stručnjaka, kao pripadnika prvog pravca, i brojnih zaljubljenika u istoriju, kao njihove najvernije publike. Nerazumevanje između ove dve grupe ponekad je izuzetno teško prevazići jer zahteva napor obe strane. Dok istoričari-istraživači moraju pokušati da izađu iz svoje naučnoistraživačke ljušture i, ma koliko im to bilo teško, zauzmu labaviji odnos prema pitanjima vezanim za krute, ali neophodne, principe istorijske metodologije, ljubitelji istorije moraju naći razumevanja za njima često neshvatljivu opreznost u izricanju vrednosnih sudova, ocena, zaključaka pa često i fakata kojima druga strana često provocira njihovo već ionako tanko strpljenje i neutoljivu želju za saznanjem najtamnijih dubina prošlosti.

Stoga, kao izistinski lepodusi i čuvari zaveštenja pređa, u suradnji s britanskim konsulatom u Atini te Kraljevskom Akademijom u Londonu, prionusmo golemom i možda neizvršivom zadatku priređivanja ovog izbora iz nepreglednog i neicrpnog dela Ktitora našega Cara Nemanje činodejstvujućeg Prvovenčanog, okupanog milougodnom lepotom i blagošću, a samog posred svih. Arbitraran i zacelo nesavršen izbor što ga Tebi, dragi čitaoče, podastiremo na uvid i proveru, prva je obavest o ovom et autres ouvres historiques nezlobivog Cara Nemanje Vaseljenskog, istovremeno i nagovor na njino upoznavanje.

Unatoč svom manama i nedostacima - a ti su kod ovakvog pionirskog poduhvata neizbežni već usled zamašnosti Dela što preteče jedan ljudski vek i njegove skromne snage - iznimna je vrednost ovog izbora u tome što je stručno utemeljen, prilično obuhvatan, u primeni pravila uglavnom dosledan, u njihovu opisu iscrpan i slikovit, a u prikazu ukupne duhovnopovesne i literarne problematike suvremen i ležeran.

Da, i još nešto: bili bi nepravedni kad u ovoj kratkoj besedi ne bismo zahvalili vrednim srpskim sitnosopstvenicima bez čije nesebične i izdašne pomoći ovaj simpozijum nikada ne bi mogao da ima eho kakav će zasigurno u svetu lepih umetnosti i žena imati:

Simpozijum na Ohridu, 17-20. maja 2007.: 'Nemanja Prvovenčani, njegovo vreme i večnost': izbor iz poiezie, prose, drame, scenaria i eseia, te svekolikih književnih vrsta i rodova kojima je suvereno vladao Ktitor Kosmosa i Vladar Vaseljenske Posvudi, bogoudgoni Car i Knjaz Nemanja Prvovenčani, onaj koji je bio, jest i biće večan, svečan, lep, suštastvo besčisleno, svetlost nepostižna, sila neodržima, koji od nesuštih u bitije privodi sve vidljivo i nevidljivo, prebeznačalna Trojica!
Organizator SANU, Beograd & Royal Academy Of Devine Arts & Crafts, London.

Svetozar F. Arsić, Impresario


Image Hosted by

Konstantinopol, oko 1899. godine


- Care Nemanja, hrvatskosrpska je suvremena književnost često psovačka. Zašto se i vi, iako gospodin, povodite za tom ružnom navikom, zašto, zašto?

- Vidite, moj je stil izveden iz najdubljih uvida u narav književnosti. Celokupnu književnost ja doživljavam kao Knjigu, impersonalan Zapis brojnih – ne nebrojenih! – pisara Duha. (Nije prvi put Duh diktirao ovu misao). Njihovo nadahnuće može biti dvojako: svesno ili nesvesno. Neretko se dešava da je pisar nistar, pravednik skriven i samome sebi. Svesni su dakle klasicisti; nesvesni - romantici. Klasičnom i romantičnom formom ovde ponajprije nazivam formu mentis, pa tek onda povesne književne formacije. Riječ je o dva temeljna duhovna oblika, znate. Duh koji se izražava klasično, duh je intelekta. Medij romantičnog duha, iracionalna je slika. Klasično je apstraktno, romantično konkretno, u nehegelijanskom smislu tih pojmova. Bitna odlika moga stila stoga je crossover te dve forme: kao u sintagmama vizionarska lula ili žovijalni dikobraz. To je nukleus stila: fuzija apstraktnog i konkretnog, prideva i imenice, priloga i glagola, u jednom višem smislu: onostranog i ovostranog, da ne preteram. Odatle nadalje, sve je u znaku tog jedinstava: u konačnici, jedinstva visokog i niskog stila: elaboriranog jezika Salona i formulaične kletve Ulice.
Stoga je psovka kod mene, Nemanje, doduše nasilje nad mojom izistisnkom prirodom, ali i neumitnost Reči: ako želim da svaki deo mog Opusa čuva dah celine, i da vodeći od jednog do drugog provodeći sve kroz Sve konačno stignemo na Početak Kraja, moram, sad razumete, s vremena na vreme i da opsujem. Jebiga!


Bordo separe


Ležim u jednom rumunjskom lokalu
glupo se smešim odrazu što zuri
svuda oko mene Rumunjska se žuri
samo se taj odraz mnogo glupo duri.
Ja se sanjam svake noći
Da ću sebi ružna doći
Na grbavom metli vražjoj
Dok me petli ne prduprede, ajoj!
Ležim ja tako u tom rumunjskom motelu
posred lokala, fajrunt je odavno,
i mislim si: Dobro, pička mu lepa materina,
a što se ja ne bi dignula i otišla na zajutrak
sa svežim zemičkama i buterom i marmeljezom od šipka,
uz belu kafu, pride?
Rečeno-učinjeno, a idemo sad svi zajedno:
Lepet ti je, lepet ti je, od šišmiša krila,
još je lepša, još je lepša pesmica debila.
Ja sam Samsi, ja sam Samsi, i vrlo sam šik,
ja bi rado da se vešam, ali nemam štrik.
O, yeah!


Gled'o sam te u snu pijanu i ružnu
posred separea neobično tužnu
sve tvoje frendice navlače se s mojim
frendovima, a ti si tako pijana i ružna
kao što rekoh
da te nitko ne navlači ni u snu
posred separea
neobično tužnu,
pijanu i ružnu.


Ja sam Samsara, ružna sam i stara
kao Žuži, o Žuži Jelinek.
Ja sam Samsara, pijana i ružna, kvragu!, stara
sam i tužna,
kao vrba grabava.
Ja sam Samsara, avaj, stara sam i pijana
kao ćuskija,
i zato sam tužna opkoračila
O, yeah!


Jesen. Četnik na groblje
odnesen. Raznesen.
Malen zdrug i trešnja.


Korizmi je došel kraj,
Đizus ide sad u Raj!
Bit će tamo rock'n'rolla,
Nema patnje, nema bola!

Korizmi je došel kraj,
Đizus ide sad u Raj!
Bit će tamo šunke, jaja,
Krkanju tu nema kraja.

Aleluja, Aleluja,
Jesi Bože ti nas čuja!

Vazamski tradiciona, okolica Krka


Nasmijane potočnice

Zumbuli su zazumbulili
mace se omastile
pastiri napasli,
a odojci odrasli.
Ruže su zaružile,
a brijaći ne briju!
Uplakanoj djevici zumbuli se smiju.
Smijte se govna simijte
dok ne zazvone potočne vile.
Smijte se mutavi kosci
dok koljete čarobno pile.

Ližem ti sliku Amodovara

Hommage Lečenom

Ližem ti sliku Almodovara
na kartama. Iz rukava asa
vadi dasa i keca k'o uskršnjeg
zeca čarobnjak iz šešira,
dok kurcu svira Tango
a pasionato, alegro vivače,
za Dragačevske trubače i društvo
u kutu mrtvih pjesnika:
Šoljana, Slamniga i Tina
Naručismo vina koje je pretvorio iz vode
Nekakav došljak na šanku
Blago se smiješi, u kutu usana pljuga
Naručuje Branku, poleti i litra druga
vidim, pašemo liku, bacimo spiku
Ispadne, jebote Bog, da je on osobno
Ustao iz groba, odjednom smrkne se soba
sve stane (u jednu rečenicu) gledam, stigme,
zbiljam kažem nije Sudac a ima i moć bilokacije
da bude u dva lokala odjednom, ahahaaha,
i tako odemo mi u drugi, pa drugi, pa Drugi,
dok se nismo propisno napili na Uskrs
Dvijetisućeisedme godine, tu
u Zagrebu, na Klaki, i Dubravi, i na Ravnicama,
po kojima smo jahali u suton

hi-fi NEMANJA 08.04.2007. 02:51


Gle ordinarni majmun poslje kiše
obješen o rep i njedra tvoje stare majke
prepuna kapi što pijana se njiše,
netom stigla s gang-banga
prepreka joj svaka štenga nesavladiva.
Prizor nimalo ugodan:
niz nozdrve klizi slina, kapa sluz i šišti para -
sada je već jamačno: keva ti se zacelo kara!
No, vratimo se uvodnom majmunu i
ostavimo matoru da u klonji crta
pneumatskim nosom kurva stara škrta.
Obješen o njedra, rekoh, oti majmun visi
oranž, gutan mali mrtav, obješen o sisi
tvoje stare majke
u detinjstvu što je fuflala
(krezubim ustima) ti bajke
braće Grimm.
Bilo bi mi krivo da ne razaznajem mirise gljiva
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi
Bezimeni, poput gube sljubljeni, u samoći.
Ali donesoše ognjeve i spališe šumu do korijena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku
Tu sam ih čekao!
Zviz, zviz, i sve po redu, i lovce, i tkače, i pogane
Hodače po žici, razapetoj
Na sve četiri strane svijeta raštrkani.
Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje
(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)
Tu se utisućiše i mladi sad uporno čekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele
(U ono okrilje
iz zapamćene priče iščezlih otaca i djedova)
pa i tvoje stare majke, o kojoj bih nešto još rekao:
Probudila se stara podrtina usred nepoznatog
provincijskog gradića u muškom wc-u u pola šest.
I misli: Da mi je samo još jednom, mojim starim
vuvlavim kvezubim subiba
otpiti gutljaj aer-konjaka
i započeti neku priču
braće Grimm!
Kakav nesalomljiv duh!


Noćas bih mogla pojesti kilogram banana.
Onih žutih, na primjer.
Banane su devijantno svinute,
U poluluku smeđih bridova.
Noćni vetar njiše njihove zlehude listove (sic!).

Noćas bih mogla pojesti barem kilogram banana.
Volim ih jesti,
s užitkom i najboljom prijateljicom,

U noćima poput ove njupam banane hametice.
Okeržute, sazrele, fine,
zavideći majmunima
ispod beskrajnog neba.

Jer oni stalno jedu banane, na tone!
U sezoni - van sezone!
Kako da onda ne zavolim njihove
velike nepomične oči?

Ja sam Bambi, ja sam Bambi, i vrlo sam šik,
rado bih se objesila, ali nemam štrik.

U opticaju je i nova pjesma Bože Alajbegovića, gey-budnica nonkonformističkog naslova 'Dok izlazim iz saune puši mi se kara'. Ovo je piratska verzija, koju je u lobbyju "Westina" off-the-record zabilježio Davor Butković:

'Dok izlazim iz saune puši mi se kara'

Dok izlazim iz saune puši mi se kara
zanimljivo, velim
a ja ne znam da li to želim
ili ne želim.
Dok izlazim nonšalantno iz saune
u večno ista nordijska jutra
(u večito istom provincijskom hotelu)
rekoh već da puši mi se kara
i znojan sam svud po telu.
Pa ipak mislim da nije u redu
da mi se svakog znojnog jutra
tako intenzivno puši čuna
dok opasni momci puše vutra.

Jolly good poetry!

hi-fi NEMANJA 24.03.2007. 22:26



Miroslav Schüsl se polagano klatio lijevo, desno, lijevo, desno, kao hipntotički servilna hrvatska politika ili recimo oblaporno Fucaultovo njihalo, kad ga je tako obješenog o solidnu tavansku gredu pronašao viši gradski naddimnjačar I. razreda, Adam Špiranac. Dimnjačar odloži špenglu, fremajzl i durhban, i iz nekog neobičnog razloga stane poput vojnika u stav mirno, popravivši pritom gornji dio odore: odlučno ga povuče rukama prema dolje, ne bi li izravnao naboranu tkaninu haljetka urešenog zlatnim pucetima i adekvatnim oznakama ranga.
Zadovoljan vlastitom pedanterijom, ili urednošću uniforme, anyway, Adam podigne pogled u pravcu obješenjaka Schüsla, pa blago i nježno pogne glavu u desno, ne bi li je izravnao po osi Miroslavove užem pritegnute fiziognomije.
Špiranac je bio čovjek svojih trideset, najviše trideset dvije, tri, no nikada nije vidio obješenog čovjeka. Zapravo, kad bi točno izbrojao, vidio je svega par mrtvaca: svoju baku Jalžu, po majčinoj strani (Hajnšekovi su brže umirali), školskog prijatelja Zdenka, koji je pao s dimnjaka toplane tijekom maturalnog ispita, i nesretnu L.H.(13), o čemu nije volio govoriti, pa čak ni policiji. Adam je bio povučen dečko. Imao je dugonogu, dugogodišnju djevojku Patriciju, medicinsku sestru sa Svetoga Duha, i nije se puno pačao u ljudske poslove. Volio je svoj poziv upravo zbog toga što je nekako, kako bi omica Gerda rekla, von oben gledao na grad, poslove i dane, slobodan u svom nadzemaljskom kraljevstvu mansardi, potkrovlja i dimnjaka, drugujući s modrim sutonima i sutonjim golubovima. Sada je bio malo zatečen. Tu, pred njime, njihao se monotono i banalno, u ispraznoj karnalnosti jednog kadavera, stari Miroslav Schüsl, posljednji čuvar tajni predživota Liječenog Katolika, pjesnika i bitnika srednje generacija i pripadnika nonkonformističke literarne skupine "Srk i čepić", koja se okupljala u bircu Kockice, bivše zgrade CK SHK, na kojoj je netko dovitljiv i dovoljno zločest napisao: We are the Borg! Taj i takav Miroslav Schüsl izgledao je Adamu nekako trivijalno, kao fait accompli: ecce homo, tu sam, definitivan, blijed i obješen, shrvan težinom vlastita tijela kao nepodnošljivog utega na vagi Pravde, koje, za života, za Miroslava Schüsla očito nije bilo, nema i nikada je više neće biti, ma tko što o tome rekao i što god taj Katolik, kažu Liječeni, u svojim semantkonkretističkim pjesmama o Schüslu napisao!
"Kako glupo.", pomisli Adam. "Da je živ, sigurno bi se uhvatio za gumb. Ovako, tko zna koja mu je bila posljednja želja."
Adam je bio bistra, zagorska glava iz okolice Ludbrega. Volio je ovako filozofirati. Ovaj put iznenadi samoga sebe: "A možda mu je bila želja da ga ovako mrtvog netko dobro istaslači, pa da i posmrtno učini neko dobro djelo!?"
Događaji su se počeli odvijati ogromnom brzinom, ali nekako u slow-motionu: kao kad recimo kamera krene u far naprijed uz istovremeni odzum: Adam prereže štrik i Miroslav padne na pod; Adam razodjene Schüsla, guzice još tople od trenja o zagrijanu ciglu dimnjaka, i dobro se zabavi svojih pola sata; nije žurio; privučen bukom, na tavan se popeo susjed Hohnjec, profesor emeritus jure i bogoštovlja; pred prizorom zastane "umah očaran i osupnut", kako je kasnije navodio "Agramerblatzeitung"; približivši se Adamu, nesposobnom da predahne u predanom oduševljenju puti, stane ga gladiti po tankoj kosi drhtavom staračkom ljevicom, prošaranom sepijastim pjegama; desnicu diskretno uvuče kroz rasporak i stane natezati nježnik; zabrinuta što Papi tako dugo izbivaju, profesora Hohnjeca počne tražiti njegova kći iz drugog braka, Helga, pedijatar u Klaićevoj bolnici, pasionirana pletilja; zatekavši Adama, Mireka i taticu Benka (jer tako se dobri profesor zvao) in flagranti, Helga, u vrelom sffumatu popodneva jednog tavana, povuče neku obližnju verigu s kukom i rezolutno je zatakne za međunožje; Adam začuđeno pogleda Helgu, tatek Adama pa Helgu, Helga tateka pa Adama pa pičku, i svi u isti mah svrše. Opera finis.
Ovo je i svršetak priče. Vidi se da fabula koincidira sa sižeom, a jedno i drugo s psihološkim stanjem svih likova, što je neviđeno majstorstvo u povijesti literature, dimnjačarstva i potkrovnog taslačenja.
Ne kužim što bi se od literature više moglo tražiti, a i dobiti!?


Evo, ja bih predložio jedan motiv: Četiri čoveka, vrlo ozbiljna i moćna, devedesetih odluče zavladati Hrvatskom, u potaji a možda i krišom. Sklapaju ugovor i toliko su sigurni u sebe da im ne manjka duha i smisla za veličinu: ironično si nadevaju imena u skladu s onodobnom nacionalnoromantičnom modom, pa je jedan Franjo Horvatić, drugi Hrvoje Franjić i tako to. Njihov je problem u tome što postaju žrtve vlastite konspiracije verujući, na primer, da je četvrti ortak poznat samo njima, a u stvari su svo vreme sva četvorica očita celoj zemlji. Jasno, kao što vidiš, reč je o farsi: oni se vladaju kao glumci koji bi za vreme kazališne predstave poverovali u svoje uloge do te mere, da bi poverovali u stvarnost sveta koji svojim performativnim aktom proizvode: to je inače tipičan ideološki potez u kojemu opsenar postaje žrtva vlastite opsene; gledatelji se pritom u prvo vreme čude, potom negoduju, da bi se ubrzo počeli zabavljati. Predstava postaje prareality-show; traje in continuo u HNK, 24 sata na dan, HTV donosi kamere i počinjemo pratiti život glumaca koji su žrtve vlastite fikcije, mada oni to ne znaju. Gledatelji se osećaju, s vremena na vreme, nelagodno, sluteći da su i sami samo dio predstave za čije potrebe netko treba glumiti i - publiku. Ubrzo svi počnu patiti od nestvarnosti, kao u Trumanovom showu, a glumci ih počinju primećivati i povremeno tešiti. Publika se u suzama grli s glumcima, nadeva im imena Ivana, Marka, Mateja i Luka Skywalkera, i zahteva da ih ovi vode u svetlu budućnost; evanđelisti se smeju, nastavljajući svojim poslom. Poneko iz publike odlazi iz zgrade pa se vraća, kako tko želi i kad tko želi. Sastav se publike na taj način s vremenom menja, i doskora nema više nikoga tko nije dio predstave: pozorište se izliva u život*, kao na onoj neverovatnoj slici Remedios Varo o kojoj u 'Dražbi predmeta 49' govori Pynchon: reč je o kući koja je veća iznutra nego izvana, kako bi rekao 'House of Leaves'. Cela zemlja postaje pozorište. Onaj jedan ortak gradi novo pozorište, negde usred turopoljske ledine; kazališni kritičar Tomislav Č. u "Jesenjem listu" smelo tvrdi da je reč o postmodernom citatu nekog Herzogovog filma o džungli: građani se permisivno smeju, otrpivši tu preteranost kao dokaz otvorenosti hrvatskoga društva. Franji Horvatiću pada na pamet da bi celu stvar valjalo ovekovečiti i snimiti film o ovom multimedijalnom spektaklu od života: kupuje filmsku industriju zemlje, ali, zastaje suočen s neugodnom spoznajom da život oponaša umetnost i da bi već dokumentarni film o njima bio zanimljiviji od svake fikcije! Saopštava to ortacima koji rezigniraju: Tonko Zdravković napušta biznis koji umnaža stvarnost, medije, zbog lakog osećaja vrtoglavice izazvane slikama u slici što se odražavaju u beskraj, te se baca u business s nekretninama, po savetu lekara, ne bi li povratio unutarnju ravnotežu. Preostali ortak, Zdravko Tonković, živi diskretno, distanciran od ostalih, recimo kao Lennon. Sva četvorica, iz dosade života, počinju glumiti neraspoloženje svih protiv svih: povremene Zdravković napada četvrtog ortaka poznatog samo njima (pssst!), ponekad Tonković ne želi da se više pretvaraju (ostali ne razumeju o čemu priča!), ponekad ih Horvatić uznemiri pričama o nekoj zemlji u kojoj filmski glumci zaista postoje i van platna, s ponekad se svi zajedno smeju nekoj šali ili prisećaju zgoda iz starih dana. U posete im dolaze brojni ljudi, pa čak i smrtni neprijatelji koji se s njima fotografiraju: publika klikče i zahteva da se slika sa njima zajedno. Neki se događaji ponavljaju, a od nekih se rituala namerno odstupa; prvo pomalo zbunjuje i glumce i publiku, drugo unosi osveženje i optimizam. S vremena na predstavu dolaze i predsednik i premijer zemlje, u historijskim kostimima. Glumci se smeše, a onda, posle, i smeju.


* Pozorište se izliva u život, život se uliva u teatar; predstava se može zvati 'Fontana'.
** Očito je da ova magičnorealistička farsa nema kraja, točnije, predstava se prividno prekida jedino begom u san; čim čovek otvori oči, pa makar i kao ambasador na Javi, već je
u novom, zajedničkom snu. Nemoguće je uteći ovoj hipnozi: moguće je biti samo emigrant, ne više od toga. Očito, ambicija je glumaca uspela i više od očekivanja: oni su ovladali Zemljom. hi-fi NEMANJA 09.04.2007. 06:22


Iz Alajbegovićeve zbirke 'Mene boli stih' donosimo monumentali kuplet u kojem pjesnik propituje distancu onog poetskog i ovog književnog introspektivnim promišljanjem vlastite subjektivne osobnosti, kako u pogovoru kaže Branko Danko, koji je ovu zbirku priredio za izdaju. Poslušajmo:

Odsjaj noža brži je od svetlosti

Malo je smislenih životnih
nedaća. Moje su misli odreda firmato.
Umetni mozgovi vape za redukcijom
s neba sipi suton večiti sffumato.
A možda je vreme da se krene jer
već bridi obraz u neonskoj svetlosti.
Zamnom ide san, fetiš i psihoza,
ja ne mogu sam
umoran od svetosti.

Netko odlazi; ne vidim te više, bre.
Odmah iznad krova pogansko je nebo.
Svet je davno, davno otišao dođavola,
A i ti me smaraš, moja bivaša trebo!
Angeli sa krila truse raj u prahu
Oseća se krv izdaje u dahu...
Hoćemo li stići umreti na vreme? My chemichal brother,
jebem li im seme!

Od te misli noću ježi mi se koža:
od svetlosti brži tek je odsjaj noža.



drama napeta u 3 čina


Liječeni Katolik, pjesnik i humanist s kraja XX.vijeka.
Marija, njegova vjerenica.
Mikloš Jergoš, hrvatski intelektualac mađarsko-portugalskog porijekla, erotski podvižnik.

1. čin

Katolik se nalazi na liječenju. U sanatoriju mu društvo pravi Mikloš Jergos koji je doživio jedan živčani slom, nezadovoljan recepcijom svog 28. romana "Sabrano djelo". Nadraženih nerava, Mikloš se zaljubljuje u Mariju, Katolikovu vjerenicu, koju poznaje samo iz njegovih priča. Drugoga dana trećeg tjedna liječenja u posjetu dolazi jedna respektabilna blondina, s usnama kao raspuklim trešnjama. Ulazi u sobu u kojoj leže Katolik i Jergoš.
Velentoš šuti. Ne zna je li to Marija.
Katolik šuti jer zna da Mikloš potajno voli Mariju, pa ne želi otkriti je li to ona ili nije.
Žena šuti i nakon nekog vremena napušta sobu bez riječi i bešumno.

2. čin

Katolik i Jergoš šute i gledaju se.
Jergos se boji išta progovoriti da ne ispadne blesav: ta, možda to nije Marija, a osim toga, ne usudi se priznati da se zaljubio u vjerenicu svoga supatnika.
Katolik šuti jer počinje potajno mrziti Jergosa: zna da će ga njegova šutnja posve izluditi, i računa s potpunim slomom omraznutog bezobraznika koji se drznuo zaljubiti se u njegovu vjerenicu.
Jergoš shvaća da Katolik šuti samo zato da bi izazvao njegovu znatiželju. Stoga se okreće k zidu praveći se da spava i da ga se cijela ta star savršeno ne tiče. Katolik se na to također okreće prema suprotnom zidu, ignorirajući Jergosovu hinjenu indiferentnost. Leže okrenuti leđima jedan drugome, dok se u zraku osjeća strahovita dramska napetost.

3. čin

Žena koja je ušla u Katolikovu i Jergošovu sobu izlazi iz susjedne sobe i odlazi niz hodnik. Pete klokoču po ulaštenom kamenu poda. Mimoilazi madicinsku sestru, novakinju u bolnici, na čijem je uštirkanom revereu bezenskoplava pločica s imenom Marija...
Prošavši pored žene raspuklih usana, Marija u magnovenju pomisli: Ah, jadna žena! Badava ti sve kad izgubiš zdravlje.
Isprativši pogledom preko ramena respektabilnu blondinku sve do izlaza iz klinike, Marija otvori vrata Katolikove i Jergošove sobe.

- kraj –

NEMANJA 31.05.2007. 21:40


Pokušat ću svoju tezu izreči još jasnije: ja ne mislim da je Carver kao pisac sasvim irelevantan ili da je nedajbože Carver po sebi laž: razlikujmo, za ljubav ove male teze, Carvera po sebi i Carvera za nas. Carver an sich je Carver unutar korica svoje literature. Ono što mene uvjerava ta je riječ o dobroj literaturi, isto je ono što je Carvera oduševljavalo kod Čehova: poetičnost te književne vizije. Upravo ono dakle što našim carverovcima tako frapantno fali: Carver für uns Carver je tvoga točnog opisa, Carver legalizacije banalnosti: ovdje svaka pijandura misli da je priručni Carver jer je musav od pive i nikotina! Nažalost, takve žalosne sudbine, ili ispadi naših sudbina, nisu poetični nego patetični, i nedovoljan su zalog i razlog pjesme. Kad te treba ostavi, drugim riječima, možeš se kod mene napiti, možda se možeš i ispovraćati, ali, samo jedno nemoj: nemoj recitirati! E, baš to naši carverovci rade: oni su u trajnom stanju napuštenosti, ostavljenosti-u svijetu i ostavljenosti-od-svijeta! Njih je svijet ostavio, jer, oko njih je jedan crno-bijeli Hourin provincijalni svijet koji ih, kao Poete, duboko vrijeđa! Nije po njihovoj parnasovskoj mjeri. I što oni rade? Naravno, oni se tom svijetu svete: opisuju ga svojom, pazi sad!, stvarnosnom prozom. Budući da su za nesposobni za Kunderinu, kamoli za Borgesovu književnu rečenicu ili misao, morali su pronaći neki uzor, neku paradigmu regbi, neki alibi, in ultima linea: i opet si točno kazao: ako Carver može napisati 'Ušla sam u sobu. Pušio je.', pa ako je to literatura, jebote!, pa onda sam književnik i ja! Carver, naš priručni hrvatski Carver, nasušna je potreba jedne generacije da koja ga koristi kao prezervativ: navukli su Carvera kao kurton na svoje rupičaste glave da i oni neki kurac budu! Jer, samo lokati, to je nekako nečasno i besmisleno: čovjek koji pije, to je pijanac; književnik koji pije, e, to je već stvar inspiracije: to carverovci traže dokaz postojanja duha u prirod, puštajući duha iz boce. Sve to onda završava u, za Zagreb, tradicionalnim alkoholizmom, nad kojim se Krleža zgražao, o kojemu je Andrić s gnušanjem pisao. I kad bi se barem iz toga Duha izrodio kakav baštardo, kakav Bukowski, kako bi ti vjerojatno poželio! Nažalost, iz sve te naše drugorazredne carverevštine porađa se jedino užasna preuzetnost: gdje nema invencije, ima intencije! Svi su ti kitovi strašno preuzetni, pa kako je već zamjećeno, tumače sve from Nato to Plato, od majmuna do Avnoja."
Nedavno sam spominjao Monthy Pythone i William McGonagall, najgoreg svjetskog pjesnika koji je poslužio kao predložak za Ewan MacTeaglea, genija čiji su prozni sastavci o novcu prava poezija: evo ga gore na djelu! Imam dovoljno novca! Ahahhahahah.....

NEMANJA 23.02.2007. 15:07


Čuj, Cveba, ti znaš da su nekoć tinjali sukobi Šminkera i Hipija - bile su to znamenite šore dostojne obračuna Dubrave i Trnja! - potom punkera i darkera - e, to su bili obračuni o kojima se i danas govori sotto voce i povrce - nešto kasnije Hercegovaca i Domaće udbe (ti su sukobi možda najbenigniji, ali zato najdugotrajniji od svih, i, vjerojatno, nepomirljivi), da bi se danas sve ukonačilo u mržnji do istrebljenja dvije literarne struje: Pisaca-Blogera i njima suprotstavljenih Eventualista. Da bi razumjela bit sukoba, morat ću citirati manifest Eventualista, ali, odredimo najprije sam pojam: eventualizam nije, kako mnogi krivo misle, izvedenica od onog 'eventualnog', onoga što je kontigentno, što ovisi o okolnostima i iskrsava u nespecificiranoj, možebitnoj budućnosti; eventualizam se u Hrvatskoj izvodi iz pomodnoironijskog pojma "event", čije puno značenje jedino može dočarati sjedeći dijalog:
- Cure, kaj vi radite?
- Mi ti radimo u korporativnim komunikacijama!
- Da...A kaj tamo radite?
- Paaa...Organiziramo evente.
Dakle, pičke rade sendviče za goste firme na prosinačkim paganskim predbožičnim domjencima, i kako se već svaki frizer u gradu naziva inženjer vlasuljarstva, tako su i one pičke iz korporativnih komunikacija, a prelo je event!
Dakle, to ti je Cvebo jedino, pravo i puno značenje pojma - kao misli o biti - event, što je u osnovi javnobilježničkog neologizma "eventualisti". Njihov je manifest dakle ovaj:

Manifest eventualizma:

1. Sve točke ovog manifesta su promjenjive u skladu s protjecanjem vremena i mijenjanjem svijeta. Ova nije. (Hommage Heraklitu, očito)

2. Naša preokupacija je slobodni književni izraz. Ne zamaramo se formom, pretpostavljamo joj sadržaj. (Predbacujući Dobrici Ćosiću nesklapnost izraza, kritik je dobroga Ćosića dobio što je tražio: Nemam vremena za bavljenje formom, žurim da saopštim temu!)

3. Ovo je vrijeme svedostupnosti, površnosti i nametanja filozofije pragmatičnosti. Protiv njega se možemo boriti samo našim pisanjem. (Ova je točka izraz samosvjesti: eventualisti daju do znanja da su, kao alegoria Zeitgeista, svjesni svojih ograničenja i jalosvosti praktičnih pokušaja da se ona nadiđu: pokušat će ih razrješiti simboličkim putem, ako i tako.)

4. Držimo se razumljivosti i jednostavnosti. Želimo biti pristupačni svima. (Što neće biti teško: u Hrvatskoj tek nešto više od 8 % građana kupuje novine, pa je dakle svih 14 000 Hrvata zasita osvojiva i dostupna ciljna skupina; jedino se bojimo da će u širenju eventualističke literature jedina nepremostiva prepreka biti upravo njena razumljiost i jednostavnost. Prebrzo se je razumjelo da je riječ o jednostavnim ljuidima i, što je gore, mislima.)

5. Naše teme su ono što smo čuli, vidjeli, doživjeli, ali dozvoljavamo si pisati i o onome o čemu ne znamo ništa. (Prvi dio ovog skrušenog prizanja oslanja se na denuncijanstkopolicijski karakter pisanja dobrog dijela pismenih Hrvata, dok je drugi povlastica književno-znanstavenoga idioma; u svakom slučaju, ovo i nije odmak od Tradicije i hrvatskog literarnog mainstreama.)

6. Ne vjerujemo u žanrove. Smatramo ih nepotrebnima i ograničavajućima. (Žanrovi nisu predmet vjerovanja. Iz te zabune kao korolar sljedi njihovo suvišno odbacivanje. Ali, i ono je već genre-scena u naroda koji su zakasnili u povijest. Barem onu književnosti.)

7. Odbijamo biti politički korektni. Politička korektnosti je fašizam. Pišemo kao što mislimo, bez uljepšavanja. (Nazvati gospođu direktorice, a ne direktore, to je fašizam. Eventualisti to i pišu, jer to misle. To misle, jer su idioti.)

8. Težimo univerzalnosti. Mogućnosti da se naše priče čitaju bez obzira na mjesto i vrijeme.
(I komunisti su težili univerzalnosti, baš kao i ukupni prosvjetiteljski projekt. Očito, eventualisti su na poziciji moderniteta, tj. tradicionalno kaskaju 50 godina za svijetskopovijesnim standardom u Duhu; ali, to je tako još od Fritza i nordijskih dramskih magluština. S druge strane, prisvajajući iz svoje partikularne perpektive pravo na univerzalnost, evenutalisti nastupaju kao Ideolozi par exellence. Naša posla.)
9. U vremenu jeftinih senzacija za književnost nema vremena. Onima koji nam posvete svoje vrijeme pružit ćemo sve ono čega su se zbog nas odrekli. (I opet rijetko viđeno samobičevanje: u vrijeme jeftinih senzacija, kao što je evenutalizam, nema književnosti, ali, samo u Zagrebu. Već u Budimpešti ima je u izobilju. Navodno čak i u nekim dijelovima Azije.)

Eventualisti (osumnjičeni):

Dario Šarec
Krešimir Dujmić
Andrija Škare
Slavica Rojc
Kruno Čudina
Ivan Turković – Krnjak
Mirna Bačun
Neven Vulić

Eto, to je jedan klan.

Nasuprot su blogeri. Oni nemaju manifest. Oni su postmoderni: imaju svoja unosna zaposlenja, ali, za razliku od modernih, poput Kafke, oni zbog toga nimalo ne pate. Birokracija je Zakon, dok je sdruge strane Uživanje koje ona pruža; o Birokraciji i Užitku vidi diva iz Ljubljane (Nad-ja, simbolički poredak, ospcenost zakona, zapovijed, Enjoy, etc.).

...Blogeri su jebena ekipa: oni su Nevidljiva ruka države, posisali su s majčinim mlijekom poduku o mrašu kroz institucije, i Književnost im je samo hobi, kao Lordu Byronu: u sretnijim slučajevima, blogeri se pera lačaju kao klinci koji gitaru uzimaju u ruke ne zato jer su božji instrument, pa imaju misiju odsvirati par taktova glazbe sfera za svoga ovozemaljskoga života, nego im je gitara surogat za velik kurac: kad si Književnik, valjda, više jebeš! Kao što vidiš, Blogeri Književnosti pristupaju krajnje praktično, izalazeći iz teksta u kontekst. Posljedica je to nadilaženja modernističkih manifesta, počam od Komunističkoga, te zahtjeva za revolucionariziranjem svijeta: oni ga više zaista ne žele samo različito tumačiti, jer ga već odavno mijenjaju, uglavnom u svoju korist. U tom su smislu Blogeri next-generatio FAK-a, pretorijanske pseudointelektualne garde Ninoslava Pavića, koji je mislio da će mu par Jugoslavena, poput Jergovića i Tomića, priskrbiti moralnu intaktnost i duhovnu žaštitu od nasrtljivih falangi nacionalističke desnice (čitaj: svih Hrvata). Naravno, Blogeri to nisu u smislu lišenosti patriotiskih osjećaja, jer, za njih itekako vrijedi ibi bene, ubi patria, nego su naprosto od samoga početka uronjeni u suvremene medije od kojih rade i sredstvo ali i sadržaj svoje literature: koliko je medij poruka, toliko je ta poruka bezostatno medijski uvjetovana: ne samo da ono čega u medijima nije, nego smo mi ti koji određujemo čega će u medijima biti, a što ćemo izostaviti. U tome su u dalekoj mjeri nadmašili eventualiste, koji kao outsideri naivno misle manipulirati medijima, ne razumjevajući temeljin Warholov postulat o privremenosti medijskoga interesa i slave: jest, bit će i oni slavni na 15 minuta, ali, i tu je ironija, samo na 15 minuta! Blogeri to rade stalno, iznova, besplatno, bez ulaganja u vlastiti marketing, a opet neodvojivo od njega: to je i temeljna karakteristika te poetike: pisanje kao marketing! Nije čudno da jedan od čuvenijih književnika ove ergele tematizira upravo vlastiti akviziterski CV; riječ je, jasno, o Vladi Buliću.
I tu dolazimo do sukoba: očito, riječ je o marketingu, bio on event ili dnevo web-oglašavanje pisaca bloga!
Radi se naprosto o podijeli tržišta, tj. ulica, i, na ulici se sukob i morao riještiti.
Nije čudno što je onda i Kizo, koji je po vlastitom priznanju čovjek s bokserom i dosjeom, otišao do Močvare. Iako se on klonio takvih obračuna, solidarnost i nekakva štemerska etika nagnale su ga da priskoči u pomoć svom klanu. Kao etički stav to je razumljivo, kao estetski, gotovo neobranjivo: ta, vidite kako je ružno skončalo!
A, ako već ne želite prizanti da je područje umjetničkog sfera onog Lijepog, barem se zadržite na Uzvišenom. Koje su pak konzekvence takvoga stava, o tome drugi put.
Cveba, nadam se da ti je sada sve barem malo jasnije. Bok!
Kao što kaže i sam Markiz, očito je da se tu mnogi pretvaraju u literarne tajkune. Ogromna je tu lova u igri. Vidiš samo kako je gospodin Lijevak, od izdavača, postao siva eminencija HRT-a! Književnici drmaju Hrvatskom, samo se to nitko ne usudi glasno kazati!
Sada su se počeli ubijati i po ulicama!
Samo nam je još to trebalo! Vidiš što su napravili od onog dobrog čovjeka na Ju Bi Tu, ministra iz Virovitice!
Ulice su hrvatske metropole ponovo nesigurne. Horde sljedenika Eventualista i Blogera vode bitku do istrebljenja. Tko će tome stati na kraj? Postoji li moralna instanca, ako je već pravna država nemoćna, da restituira načelo zakonistosti i vrati mir na naše ulice!
Čovjek više nije siguran ni u močvari!
Olovna vremena: čovjeku u obranu vlastita dostojanstva preotaje samo kutija olova.
Kalibar '45.

NEMANJA 25.02.2007. 13:46


Kritika priče "Neobično volim šumu"

Iz Lolline sveske

Pročitajmo sada lento tih par uvodnih rečenica štiva koje klizi smoothly, yet non troppo, kao Orljava:

Neobično volim šumu. I sve šumsko. O gljivama ništa ne znam osim da ih volim. Jednako kao šumu i gljive, volim i porculan no to je jedna sasvim druga priča.
U pletenu košaricu slagah gljive. Volim ih zbog mirisa. Ni zbog čeg drugog. Uskoro je prepuna mekih gljiva. Pitam se jesu li jestive. Pitam se ali zapravo me nije briga. Lijepo je što mirišu na vlagu i šumu. Na meku paprat i žilav bršljan. Ponekoj zdrobim klobuk koji se otapa pod mojim prstima. Ni sama neznam zašto ih drobim.Godi mi propadanje jagodica prstiju u meko tkivo gljive. Zabavljena drobljnjem mekih klobuka sudarim se sa golemim hrastom.

O.K., možete otići po čips i napitke, give me bre a break, pa prionimo poslu.

Sad kad smo se udobno smjestili, pogledajmo što nam to Lolla pokušava reći.
Već u prvoj rečenici, dakle, apodiktički tvrdi da ona voli šumu.
Druga rečenica, zanimljivo, usprkos prvoj donosi novost: Lolla voli i sve šumsko! Ma jebem ti mater, tko bi rekao!? Zbilja sintetički sud apriori! Pa zar i mahovinu?
Treća rečenica Lollin je forte: iako s gljivama ima blind date, unaprijed ih vole! Ona jednostavno gljivama daje carte blanche: ne znam ništa o tebi, ali te Muharko volem! Jer ti je stas golem, a i sam taki čo'ek.
Cijeli ovaj pasus Lolla finalizira podsjećanjem - takva joj je čitalačka publika - da voli: šumu i gljive, ne nužno tim redom, ali i porculan, što je druga priča za koju se ipak nadamo da je nikada ne ćemo čuti!
U nastavku ovog spornog teksta saznajemo da once upon u time ona, Lolla, u košaricu slagaše gljive. Kakva je bila košarica? Jasno - pletene! A zašto ih je Lolla slagala u pletenu košaricu? Pa zato jer ih voli! Zašto ih voli? Iako je još koliko u prvom pasusu tvrdila da ih voli neopterećena predrasudama ili predznanjem, sada tvrdi suprotno: voli ih zbog mirisa! Da ne bismo pomislili kako je Lolla iz drugog pasusa navela razlog svoje ljubavi spram gljiva iz nehata, neprisiljenom grješkom, dodat će: Ni zbog čeg drugog!
Sada je već sasvim lako predvidjeti kraj. Priče.
Uskoro je (košarica) prepuna mekih gljiva. Lolla se pita jesu li jestive. Pita se, ali zapravo je nije briga. Jer, ako su i otrovne, što joj se može dogoditi? Gore od ovoga ne može biti, zato je zapravo i nije briga. Ona naime gljive ne voli jesti, nego drobiti prstima. To Lollu relaksira. Do te mjere da se drobeći prstima gljive sudari s hrastom. Što šumom luta. Lolla, vrijeme je da podsjetimo, voli šumu i gljive. Kao i porculan, što je druga priča. Neki put se sudari s hrastom, drobeći gljive patrljcima, mada ih voli iako o njima ništa ne zna: zna samo da ih voli zbog mirisa i ni zbog čega drugog. Kod gljiva je najljepše što mirišu na vlagu i, zamislite!, na šumu! Lijepo je to. Mirišu na paprat koja je meka, dočim je bršljan žilav. (Isuse, ne mogu više, kakav idiotizam - Lolla, ti mirišeš na vlagu i šumu: ti si zaista idiot!) Zato jer gljive voli, Lolla ih drobi: ponekoj zdrobi klobuk koji se otapa pod njenim prstima: ne nečijim tuđim, nego, zanimljivo, njenim. Ni sama ne zna zašto ih drobi, iako se bojimo da opis ne potraje i da se ne ispostavi da ih drobi zbog mirisa. Ali, evo nas na kraju: "Godi mi propadanje jagodica prstiju u meko tkivo gljive." Što o tome misli njezin psihijatar, ostaje za vidjeti; možda bi Pooka mogao nakapati Haldol i Lolli, tek da i ovdje predupredi bilokaciju.
Napokon, kao što sam najavio, zabavljena drobljenjem mekih klobuka, Lolla se sudara golemim hrastom.
Naravno, gljive mirišu na vlagu, tkivo je gljive meko (kao i paprat), bršljan je žilav, a hrast je - jebiga, ali golem! Nevjerojatna je ta moć Lolline poetske imaginacije! Ovdje je čak bogohulno citirati Kiševu opasku o stupnju banalnosti asocijacija kao kriteriju kitscha! Ovdje nije riječ o tome, i ostavimo takve kriterije i prigovore na miru. Ovo je čisti, nepatvoreni, meki a žilavi idiotizam!
Biti nesposoban i neartikuliran do te mjere da hrast ne možeš drukčije opisati nego kao golem, a paprat kao meku, zaista je svojstvo subinteligentnih bića.


Čuj, Izgnani, stvar i jest u tome da ja protestiram i protiv ovakve literature i protiv stvarnosti koju generira: upravo je u tom obratu, bitno ideološkom, stvar!
Riječ je naime o tome da stvarnost, koju navodno stvarnosna proza deskribira, zapravo biva tom prozom proizvedena: nameće se kao jedini stvarnosni stereotip!
Taj stereotip, očito je, odgovara ideološkim obrascima kojima barata EPH. I to je sve.
O svemu ostalome dovoljno si kazao sam: nema tu velikih literarnih ambicija.
To je moguće jedino u ovoj bijednoj zemlji: literatura bez velikih literarnih pretenzija!
I, još nešto: Izgnaniče, nije riječ o tome da Bulić šturim sredstvima slika sliku šturog svijeta!
Riječ je o tome da on očito ne zna i ne može, a ne da neće drukčije: naime, poredba: "Bijeli namještaj, bijele kožne fotelje, stakleni stolić, plazma. Osjećaš se kao u ordinaciji" , ne govori o siromaštvu svijeta koji Bulić opisuje, nego o siromaštvu Bulićeve poetske imaginacije, Bulićeva autorskog svijeta! Njemu jadnom, dok sijedi usred bijelog, ništa drugo na pamet ne pada nego: Jebote, k'o u ordinaciji!
Jedino što je dobro kod Bulalića to je ta prostodušna iskrenost: on je svoj blog proročki nazvao Pušiona, pa još k tome 1. Znao je Bule da je sve to pušiona, samo se faze razlikuju: na kraju, čak mi je i simpatičan! Dobio je od Pavića lovicu za nagradicu, pa je sada mogao taksijem do Libma pozvat rundicu za škvadricu! Oprosti, Vilenjak, ali ahahahahahah...jebote, pa to je društvena satira! Na kraju mu je EPH dao 50000 klikova za taksi i rundu u Limbeku, a onda je Pravi Bule otišao na vakumiranu i propisno odležanu Black Angus govedinu iz Argentine, apsolutno senzacionalan “roastbeef”, zapravo ramstek, krvavo-hrskavo pečen, s obligatnim naslagama loja na korici, serviran kao lepeza debelo rezanih crvenih šnita posutih crnim tartufima, najukusniji i najsočniji komad govedine koji čovjek, ako nije društveni satiričar, može blagovati u okolici Zagreba, usred nepomućene ataraksije i stupora, zanemarimo li na čas nepretenciozan izbor crnih vina te na način točenja šampanjca. Sauron, u bijelom salonu, s bijelim namještajem i bijelim foteljama, u isto je vrijeme pred crnom Pioneerovom passe plazmom zurio u 'Zuhra light show', ćuteći pritom nekakvu neodređenu prazninu; pomislio je, na tren, da sve, nažalost, teče, i da je možda i sam prolazan. Pod njim se sterao Zagreb. (U kurac se sterao. Sorry, nisam izdržao.) Prepun prilika. Jasno, uz dobar konzalting. Negdje tu, u blizini, na Trnju, svoju je prvu rundu dobio društveni satiričar Bobi, Buli, Bubić...jebemu...zovite mi Velimira...Velja, druže, kako se zove mali kojem smo dali nagradu? Da, da, za satiru...ahahahahahhahahahahaahahahhahahaaahah..................


Evo, saću ja da napravim savršen roman za Biškupovu dotaciju.
Prvo, imaće 33 poglavlja. Zbog Isusovih godina. Ima i veze s brojem čovekovih rebara. Odatle simbolika: čovek može da bude ko Bog! Recimo, da se tako oseća.
Svako teće poglavlje pripada većoj celini: tu već imademo 11, kao 11 sefirota, kojih je 11 a ne 10, jebem vas kabaliste, ko vas je učeo mistici, Madonna, a?
To je dakle po horizontali.
Vertikalno, registri se umnožavaju do neslućenih razmera: svako poglavlje priča novi narator. Majku mu jebem ako ja ne razvalim fokalizaciju u guzicu, ima da me ljubite (kakva rečenica, pa ja sam Bog pismenosti - jedna zapeta, i više ja ne jebem fokalizaciju u guzicu, nego me vi u nju ljubite! sjajno, zar ne?).
Kako je to moguće?
E, sinovci, kad ste vi kulovi! Saće tata da vas nauči.
Prvo, imamo predgovor, pre samog romana. U predgovoru ima da umnožimo narativne instance ko Basilid nebesa: do u beskraj! U strari, to je i osnova romana: Ideja o Bogu koji je izvan sveta, koji nije panteistički nemački i spinozistički bog koji se podudara sa svetom, nego je absconditus! Basilid, koji je tek naoko bio heretik, umnožio je ta beskrajna posredna boštva i nebesa između Demijurga i sveta do u beskraj, pokušavajući ilustrovati upravo tu ideju veze Boga i sveta koja je još samo simbolična, beskrajno posredna, možda neznatna, svakako nevažna: Bog je zauvek slobodan od svoga dela, Svet je božje delo, ali delo jednog rezigniranog, neutešnog Demijurga (nećemo da ga crtamo ružnim linijama, ne mora baš da bude negi Namćorasti Bog!).
I, šta se tu kaže, u tom predgovoru? Tu se kaže da je roman koji sledi poruka koju je pre povlačenja iz sveta - to ima veze s Ain Sofom i sledećim radnjama, ali da vas ne jebem... - odaslao svetu posredstvom svoga glasnika, anđela koji propada kroz bezbrojna nebesa na putu ka Zemlji.
Pali anđeo, kao glasnik romana koji je nova Objava, pa to je sjajno, zar ne!
Ali, Bog u međuvremenu nestaje, ili umire, ne zna se, i nositelj je poruke - ah, tako kafkijanski, ali to je također must - zapravo glasonoša mrtvoga kralja. Jasno, i sam se glasonoša gubi u tim infinitezimalnim nebesima, tako da poruka nikada ne dolazi na svoje odredište, što je samo jebanje po Lacanu i Žižeku, koji tvrde obratno!
Svaka budala se već do sada izgubila u ovom nacrtu, ali, tu sad leži jedna jednstvena genijalna mogućnost: kako poruke više nema, a ipak je stigao glas o njoj, postoji priča da je bila odaslana, kreće radnja romana kao rekonstrukcija prvotnoga tekst poruke iz ustiju nižih boštava koja su je imale prigodu pročitati: jedna su lenja, druga prmudra, treća zlurada i imaju svoje motive, jedan pak laže, drugi ima Alzheimera...uglavnom, poruku se rekonstruira i prenosi kao ona slavna knjiga prenošena ustima ludaka što od usta do usta preinačujuću izvornu rečenicu Markiza De Sada (inače, genijalna ideja: knjiga kao palimpsest luđačkih korekcija)!
Ovime dobijamo nebrojeno mnogo stvari: 1) tekst je palimseset...tratalalal, to kužite,ne: tekst se uspostavlja kao niz prepravaka i izvorna verzija biva tek per-verzija nebrojenih naracija; 2) tekst je,očito je, jeretičko evanđelje! 3)tekst je ourobouros, jer se uspostavlja u samotumačenju, a opet, teks je karcinom, jer napreduje nazadujući, samoga sebe razjedajući! 4) tekst je enciklopedija, u smislu en kiklos paideia, u sebi kružeće obrazovanje: jasno je da se tekst od samoga početka odnosi samo i jedino na sebe samoga, ali, to ne umanjuje njegovu stvarnost: to je izveštaj o stavaranju koji jest ono što je stvoreno - tekst je Reč, a Reč je Telo! 5) Došavši do te razine, telesnoga, pičimo ravno u srce suvremenih teorija, kao što je ona o korporealnoj anksioznosti u Hazarskom dikcionaru; ali, to su već zajebancije za veće jebače od ovdašnjih; to Jagna ne bu kusala!...Mogao bih do 134 sloja, no, kako smo tek na predgovoru, i ovo je dovoljno!
I, sad, dakle, budući da svako od 33 poglavlja priča novi demon, bog, anđeo ili heroj, jasno je da naratora zapravo nema: ako su narator svi, onda to nije Nitko! To je toliko genijalno da ne mogu da vam kažem koje pak to sve konzekvence ima: kakva kurac fokalizacija, ovde uopće ne može da sepriča o normalnim kategorijama pouzdanog i nepouzdanog pripovedača, tko gleda, tko vidi, tko priča, etc...I priča i vidi i svatko i nitko, tj. McGuffin: ona instanca koja kad je ima, pretječe, a kad je nema, nedostaje: Gospodar smisla! Fetiš osobno! Označitelj manjka koji maskira manjak označitelja, ej jebači, onaj koji tek post festum sve resemantizira i tralalalala...Toliko o tome.
Početak je pak kraj, jasno, a kad je tako, onda to znači da je to Ženski roman, što je jako popularno, jer to je struktura ženskog užitka: tu je svaki kraj novi početak!
Prve su reči romana: Iskoni be slovo!, jer, jasno, tu je svaka reč Reč: ona jedna, ista reč: Istina sama! Slovo je Slava! U tom je smislu to Pravo slavni roman! Jebiga. Shit happens.
Evo početka:

- Ša bre, upita Metodije i nežno ga pomiluje po kosi.
- Iskoni be slovo, majkata te ebam nagluva, Metodije, da je 'ebam!
- E, ebem ti čoeka, tpuu...- otpljunu Metodije i umoći pero u mastilo.
Mastilo je bilo blještavo i crno, crno a blještavo kao Tertulijanovo pero.
Odjednom, kir Kiril životinjski kriknu:
- A, ne...deri to, jebem te u usta te ebem...Saću da ti kažem...saću..
Metodije ga je gledao kao bijelog majmuna. U čudu, dakle, mislim, da razjasnim stvar, jer budući da će se ovaj roman čitati i za 30 stoljeća, kad majmuni iščeznu kao takvi, onda je sasvim legitimno da velim kako je u ona vremena, mislim u....u tri pizde materine...jednostavno, Metodije ga je gledao u čudu!
Kirli zavapi do neba, paganskog, slavenskog, pustog:
- Iskoni be slovo!
- Eee, jebem ti čoveka! Pa zar nisam sad to zapisao, kir Kirile, jebem li te, što me bre zajebavaš, iiii....kur moj da mi sakaš, kir Kiče, te mi sakaš! Pa u čemu je razlika, bre?
- U intonaciju, ocatijebem neukog, kir Kirile, u intonaciju, sve je u intonaciju, samo ti to ne razumš i neće da razumeš dok u grob ne legneš, moj Metodije!
Evo, to je početak romana. Ostalo je obična tehnika. Prebacujemo se hiljadu i kusur godina u suvremeni Zagrob. Objašnjavamo da je Zagreb Zagrob i ostalo: vidi Dragi blog! Vreme: kali Yuga. Nemanja zapisuje reči: ...moj Metodije! Tekst dolazi do vremena sadašnjeg, i do Nemanjinih ustiju. Nemanja odlaže Krone pero, model posvećen Shakespeareu, s retkim komadićem drvenceta posađenog Shakespeareovom rukom osobno (vidi: Krone, Špeksir ) i zadovoljno pogleda u ogledalo koje ostaje prazno (jer on je vampir star 5 iljada godina, kako će kasnije da se vaspostavi, čime i on postaje jedno od Bazilidovih božanstava i tek jedan od naratora ovoga dela; Poe, koji piše Filozofiju kompozicije, samo je jedan od tumača Gavrana, ni manje ni više merodavan od Poea pesnika Gavrana). Kotrakadar, da se tako izrazim, iz ogledala: pogled Drugoga, pogled koji nas gleda itd.; zapravo, prvi kontakt onoga sveta, sveta bez odjeka i težine - sveta impoderabilija - iz kojega dolazi Poruka, i njen prvi Glasnik: recimo Ishmael. Itd.itd., i u tom smislu. Obična sapunica. Ko Vila Marija. Ili Zauberberg.
Ja mislim da je to genijalno!
Šta vi mislite?

Ako se INHIBITOR složi, može da se sada ubaci, kad smo u Zagrobu, i epizoda koju je on napisao; kojtebolikur, pa rekoh da je svako i niko narator! Ona epizoda o Macedonijan bludu:

Macedonian blud

Zovem se Inhibitor. Za života sam čitao priču anonimnog autora Vrela pica kao zamjena za hladnjak veoma neobične strukture i nadasve čudnih likova. Linearno ispripovijedano djelo snošaja me se toliko dojmilo da sam otišao na prozor i promatrao susjedu Makedonku dok je vješala rublje.
Biljana platno beleše, pomislih, dok je vjetar vijorio njezine štirkane gaćice i potkošulje od supruga policajca. Ne znam što mi se dogodilo u tom trenutku, ali napetost je postala neizdrživa. Zalupio sam vratima i onako lud prišao susjedi.
- Bok suseda, kak' smo?
- Sakam samo dobro ebenje.
- Recite mi jesu li se smirile tenzije između albanskih separatista i domicilnog stanovništva?
- Sakam samo dobro ebenje od iskusni dečki.
- Popravljaju li se odnosi sa Grčkom? Čuo sam da će se Grci odreći svojeg povijesnog prava na naziv vaše države i konačno priznati Makedoniju.
- Sakam samo dobro ebenje od iskusni dečki so golem kur.
- Što je s Mizarom, Stefanovskim i tom ekipom, nešto su se pritajili u zadnje vrijeme?
- Sakam samo dobro ebenje od iskusni dečki so golem, ama mislam, golem kur.
- Sad vas stvarno više ništa ne razumijem. Odoh.

To perfektno paše! Već imamo gotovo prvu scenu prvog poglavlja, i cijeli predgovor (ovu teoriju shvatite kao predgovor: samo ćemo da napišemo: Na Patologiji, imežu Vrzosove i Leš a portera, u razbludno vrijeme čaja od urlonga, neki su dovoljno dokoni, dobri, domišljati - ne nužno tim redom - ljudi (da li ljudi?) napisali sljedeći komentar;
I onda ide tekst uvoda, koji je toliko ganuo Izgnanika.
Izgnaniće, da znaš da te volim ko čoveka i humanistu.
Ti si zbilja srce!

hi-fi NEMANJA 23.12.2006. 23:29

Ars longa, vita brevis, occasio praeceps,

Image Hosted by

experimentum periculosum, iudicium difficile.

Rekli su

Dobro je sve ovo, ponovo imam čitat zanimljivo štivo kad dođem na posao. Nemanja je prvi blog-književni teoretičar. jebote, rasna, suvremena književna teorija na blogu. Neviđeno, on je pionir. Još sam isto to čuo od nekih vodećih intelektualnih njuški koji jesu debilni jadnici ali ipak su studirali i čitali neki kurac pa valjda kad to kažu ipak može stajati. I tu se dogodila ta odurna paralelela, gnjusno đavolsko podvajanje: Bulić je prvi donio tu svoju prozu na blog, a Nemanja je prvi donio najpraviju književnu suvremenu teoriju isto na blog. I sviđa mi se što kod njega nema tragova Solarovih izdrkotina s kojima su zaraženi otužnici s filozofskog, Nemanja je eruditni samouk, učio je teoriju po instinktu klešući je u radionici, a ipak samoniklo, dakle u radionici najvećih. Nitko mi ovo ne može osporiti. Ako može, onda je žvakač gusjeničnog kurca, dakle nećeg vrlo tankog, ahhhaaa---haaaaaaaaaaaaaaaa! Ližite sestrama mengalnu sukrvicu, dobro je jezične vježbe, ahhhaaa-haaaaaa, prvi dan proljeća, i Nemanja ponovo u punoj formi, ahaaa-hhhhhaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

IZGNANIK 21.03.2007. 16:22

Nemanja je zapravo i jeben prozaista, ovo gore s Trnjem, satirom i steranjem Zagreba, odvalio sam u pičku materinu od smijeha, baš onako prostodušno poput Ribafiša koji se od srca smije prvim, nevještim koracima (kako pratim u njegovu 'dnevniku oca') svoga sina Roka.

IZGNANIK 21.03.2007. 18:33

Vaseljena odjekuje smehom prouzročenim napose anatomijom Lollina šumskog sveska.

vadimastok 08.06.2007. 13:38

U svakom slučaju, ja plačem...što od ganuća..što od smijeha...što od poezije, što od proze...
a mengalna sukrvica i gusjeničin kurac su samo dali ono nešto..
stivo mami i zavodi..u potpunosti se slazem..
budi nezasitne male zivotinjice u nama (op.a nisu gliste)

fuxa felicity 07.06.2007. 22:02

Kad bih se usudila komentirati ovaj čudesni pot pouri rekla bih da je riječ o bešavnoj montaži atrakcija psihodelično hipnotičkog učinka. Sve, baš sve u tome tekstu zavodi i mami. Zapravo bi valjalo provesti znanstveno istraživanje o tome koliko je te je li uopće moguće othvrvati se zovu toga štiva, toga autora.

Njetocka 07.06.2007. 17:54

- 23:40 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Joj, kak sam si danas fensi...

LOL, Pozz, Kiss! smijehmahsmijeh

Bok, škvadro! nut
Meni je odnedavno jedini cilj dospjeti na cool listu, burninmad kao prvi Srbin u povijesti hrvatska koji je dospio do Olimpa blogosfere. smokinthumbupsmokin
Pokušat ću učiniti krajnji napor da to postignem bang jer mi je do toga jako stalo. zujozujozujo
Ne toliko zbog mene, koliko zbog vas. thumbup
Želim time dokazati da je hrvatsko društvo normalno, a država moderna, istinska oaza snošljivosti u Regionu koji proizvodi višak povijesti, o čemu svjedoče prenapućena groblja. namcornamcornamcor
Evo vam dakle jedan post njami da se malo smijehsmijehsmijehsmijeh nasmijete! Ahahahahah! smokin
Baš je cool, kaj ne! coolcoolcool
Jako me zanima kaj vi o tome mislite!? headbangheadbangheadbangheadbang
Pišite mi. thumbup
Najviše volim kad mi pišete da sam genijalan i da me niste dostojni. kissthumbupkiss
To vi meni pišite! burninmad
Pozz i kiss! mahmahmahmahmahmahmah

Vaš drugar i Car Nemanja, smokinsmokinsmokinsmokinburninmad

Vuk Drašković nutnaughtynut drži da je miš daljinski! Supač! LOL! ludludlud

Image and video hosting by TinyPic

A ovo je, tvrdi se, reklama za Bandićevu cerekcerek spalionicu! ludludlud Vjerujem da je riječ o zluradim podmetanjima. burninmad Pozz. mah

Ovo je naša Bambi. njamipartypuknucu Ona se u prvoj fazi svoga života trudila razglasiti da je ljubavnica ministra unutrašnjih poslova, madcerekmad čuvenog shotokan-majstora Kiroa, ludhrvatskazujo da bi u drugoj fazi tu bezočnu glasinu bezuspješno pobijala na stranicama "Nacionala"! thumbupburninmadthumbup Puki se sjajno zabavlja! Kiss! & tell. smijehsmijeh

Image and video hosting by TinyPic

Baš mi je bilo supač bang s vama! kissrolleyeskiss

Pozz! zujozujomahzujozujo

Za rastanak evo jedne zgodne fotke! cerekcerekcerek

Image and video hosting by TinyPic

Ha, ha, ha, smijehsmijehsmijeh LOL nutnut baš su supač ti mišovi. Oni se zovu Đorđe, Velja i Nebojša, i domaći su dresirati mišovi sa Zlatibora! puknucusmijehpuknucu

Pozz! mahzalivenmah

- 17:36 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Ministarstvo onostranog



Image Hosted by

Da budem jednostavniji, Lacanov je koncept realnosti da je ona, koliko god bila nemoguća, na strani fikcije ili fantazije, ili iluzije, koliko god to je ili nije nalik na realnost. Jedan od mojih najdražih primjera je Stalker od Tarkovskog, jer unatoč tome što je on znanstveno-fantastični film i unatoč činjenici da je „zona“ svijet unutar svijeta filma, njegovi dijelovi, elementi koji tvore taj svijet, su poznati, drveće, voda, psi, industrija u propadanju, itd... A film nikako ne nastoji slomiti realnost zone, on jednostavno slijedi putanju likova koji su s njom u doticaju i u njoj. Stoga postoji neka vrst inherentne paralakse, minimalne razlike između „zone“ viđene iznutra i izvana, kao da zonu istovremeno znamo s dvije različite točke gledišta. To je gotovo kao da film nekako preobrće tipičnu logiku reprezentacije, sjetimo se priče natjecanja između dva slikara, Zeuksisa i Parasija: kada je Zeuksis otkrio svoju sliku s grožđem, ono se činilo toliko realističnim da su se čak ptice sa neba spustile kako bi ga zobale. No kada Zeuksis pita Parasija da makne zastor sa svoje slike, otkriva se da je zastor sam Parasijeva slika, i Zeuksis je prisljen priznati poraz...

Ben Wright, The Reality of the Virtual

"Večernji list" piše:

"SDP, budu li se poštovale predizborne izjave, mora ubrzo izići i s Jurčićem kao premijerskim kadidatom. Njega treba objaviti GO SDP-a, ali kako doznajemo, to neće biti na sjednici u ponedjeljak, jer je Jurčić u SAD-u.

Istodobno u SDP-u, ako već nisu, moraju početi ozbiljno razmišljati o oblicima kohabitacije predsjednika stranke i premijera jer bi se prvi put takvo što moglo dogoditi u političkom životu Hrvatske. U SDP-u moraju tek naći formulu koja bi osigurala da stranka i njezin predsjednik budu ispred svog člana, pa makar on bio i na premijerskom položaju."

Image and video hosting by TinyPic

Jučer sam saznao na koji će to način Ljubo Jurčić legitimirati svoju premijersku kandidaturu: Ljubo Jurčić trebao bi biti nositelj SDP-ove liste u III. izbornoj jedinici!

III. izborna jedinica obuhvaća Krapinsko-zagorsku županiju, Varaždinsku županiju i Međimursku županiju i to:
- područje Krapinsko-zagorske županije u cijelosti,
- područje Varaždinske županije u cijelosti,
- područje Međimurske županije u cijelosti.

Na parlamentarnim izborima 2003.godine rezultat je u toj izbornoj jedinici bio ovaj:

III. izborna jedinica

Ukupno upisanih birača: 365.042 birača
Glasovalo (prema listićima): 247.749 birača, odnosno 67,87%
Nevažećih glasačkih lisitića: 7.336 glasačkih listića, odnosno 2,96%


Hrvatska demokratska zajednica - HDZ- lista je dobila 4 mjesta
Socijaldemokratska partija Hrvatske - SDP i Stranka liberalnih demokrata - LIBRA - lista je dobila 4 mjesta
Hrvatska narodna stranka - HNS - lista je dobila 2 mjesta
Hrvatska seljačka stranka - HSS - lista je dobila 1 mjesto
Hrvatska stranka umirovljenika - HSU - lista je dobila 1 mjesto
Hrvatska socijalno liberalna stranka - HSLS i Demokratski centar - DC - lista je dobila 1 mjesto
Hrvatska demokratska seljačka stranka - HDSS - lista je dobila 1 mjesto

Dakle, Ljubo Jurčić, sudeći prema rezultatima prošlih izbora, nema većih problema s izbornom jedinicom u kojoj se kani takmičiti.

Problemi nastaju u "oblicima kohabitacije predsjednika stranke i premijera jer bi se prvi put takvo što moglo dogoditi u političkom životu Hrvatske. U SDP-u moraju tek naći formulu koja bi osigurala da stranka i njezin predsjednik budu ispred svog člana, pa makar on bio i na premijerskom položaju."

Ne vjerujem svojim očima!

U ovoj se zemlji u 21. stoljeću piše o tome da neka stranka mora naći formulu koja bi osigurala da ta stranka i njezin predsjednik budu ispred predsjednika vlade ove države!

Kako bi se zvao taj oblik kohabitacije u kojoj je Partija ispred Države?

Kako bi se zvala funkcija tog dobrog čovjeka koji bi u ime Partije bio iznad premijera?

Imam prijedlog.

Možda bi se mogla uvesti funkcija Vrhovnog državnog Vrača. Taj bi Šaman imao izravnu vezu s onostranim i odatle bi crpio svoj autoritet.
U svako doba dana mogao bi suspendirati bilo koju odluku Vlade i premijera, jer Žretac ima izravan communio s Numinoznim, dakle diskreciono pravo odlučivanja što je in a tko je out.

Netko bi mogao kazati da u tu svrhu imamo Kaptol.

Nema to veze. Kaptol je zadužen za komunikaciju s kršćanskim onostranstvom. Naš bi Augur imao uvid u ukupno, interkonfesionalno Onostrano, i to ne samo nadzemne, nego i podzemne stvari i poslove.

SDP ima velik problem.
Naime, problem nije samo s Ljubom Jurčićem kao premijerskim mandatarom, nego, u tom slučaju, i sa Zoranom Milanovićem kao predsjednikom stranke: postavlja se opravdano pitanje: A zašto bi SDP i njegov predsjednik imali biti iznad Ljube Jurčića kao premijera? U čemu je štos? Ta, zar nije Jurčić član SDP-a i SDP-ov premijerski kandidat? Jest, kažete. Pa zašto bi onda Jurčić morao odgovarati i Zoranu Milanoviću kao predsjedniku SDP-a!? Otkud bi to premijer Republike Hrvatske morao polagati računa partijskom šefu?

I, otkad je to interna stvar SDP-a?
Odovornost predsjednika Vlade nije i ne može biti nikakva interna stvar bilo koje stranke u ovoj zemlji, pa ni socijaldemokratske partije.

Dječki, prestanite se zajebavati!

Ljubo Jurčić kao premijerski kandidat relikt je Račanovog doba.
Račan je Jurčića izmislio kao prepreku Bandijerasu.
Milanović je sam tu prepreku otklonio, i Jurčić je kao premijerski kandidat passé: neka Ljubo Jurčić bude potpredsjednik stranke za gospodarstvo, i sve pet samo A6.

Ovako, postavlja se pitanje zašto zapravo i kome to treba ova strka oko Ljube Jurčića?
U čemu je zapravo poanta?
Zašto je samorazumljivo da bi Ljubo Jurčić morao biti premijer ove zemlje osvoji li SDP izbore?
Ne kužim. Razumije li to itko u Hrvatskoj? Da? A zašto to onda racionalno ne objasni?
Jer, spikica da je riječ o dogovoru Račan - Jurčić razumno je objašnjenje cijele ove situacije baš kao da kažete da će Kosovo biti nezavisno jer je Bush Albancima dao besu.

SDP što prije mora odustati od ove maglovite, nemušte i u osnovi iracionalne situacije.
Konačno, kakvu to poruku SDP šalje građanima Hrvatske nerazumno inzistirajući na jednoj neizvršenoj oporuci? Što bi to značilo da Jurčić mora biti premijerom a da mi zapravo niti znamo niti možemo saznati zašto je to nužno?
Je li to nužno zato jer Jurčić ima rješenje za gospodarske probleme zemlje? Da?
A što je s ulaskom u NATO, što s EU?
Ili Hrvatska zapravo nema autentičan politički život, nego nam je neophodan tek direktor tvrtke "Croatia d.d.", dok je državna agenda, kao i njen timeing, već zadana?
Zašto se onda hrvatski premijer ne bi zvao prokurist?
I zašto nam onda Predsjednik u središnjem dnevniku HRT-a ne objasni da je Ivo Sanader ispunio svoju povijesnu zadaću, koju Ivica Račan nije imao snage obaviti, naravno ovu Haašku, pa nam sada preostaje u analogiji s metropolom i Hrvatsku koncipirati kao holding.
Možda bi to bilo rješenje!?
Neka Milanović bude Bandić, a Jurčić Ljubičić.
Takav oblik kohabitacije izvrsno je uhodan i SDP, kao i građani, na nj su već odavno svikli.
Doduše, nije baš najpopularniji, ali, jebiga, Milanović je dokaz da populizam i nije na cijeni.

Užasne su to dvojbe i aporije.
Jezive, a nepotrebne.

Ja sam za jednostavniju varijantu: Zoki premijer, Ljubo potpredsjednik vlade.
Ako ni zbog čega drugoga, a ono da Hrvati odrastu i ižive svoj iskonski strah od Jape: mi stalno iznova zahtjevamo nekakvog Oca domovine: sve ozbiljne muževe, Starčevića, Radića, Mačeka, Pavelića, Tita, Tuđmana...

Bože, kak smo mi pametni i mudri, kako zreo narod. Svečani, seriozni ljudi. Stameni kao biste. U Aleji zakašnjelih u Povijest.

Milanović, Zoran Milanović, zato ima posebnu misiju u današnjoj Hrvatskoj!
Kao što je Sanader bogomdan čovjek koji je u ime Hrvatske sa Svijetom razgovarao poliglotski, tako bi Milanović konačno mogao uspostaviti dijalog Vlasti i građana ove zemlje na jeziku koji i mi i on ne samo da razumijemo, nego ga i fluentno govorimo.

Dajte Ljubi kalkulator i neka računa.
Mada, opet, ja osobno ne vjerujem da bi Hrvatska uopće trebala imati ministre; to je samo suvišan trošak.
Dokazuje to i ova Vlada.
Recimo, kao da je gospodarstvo ove zemlje, sudeći po ministarstvu i ministru, iole značajan resor!?
Ne šalim se. Nisam ironičan. ČPR. Smrtno sam ozbiljan.
Naime, ako je Ivo Sanader pri zdravoj pameti Branka Vukelića u zemlji s 300 000 nezaposlenih mogao imenovati ministrom gospodarstva, onda se plan i program toga ministarstva donosi negdje drugdje a ne u Hrvatskoj. Ja zaista u to čvrsto vjerujem.
Lako je to dokazati:"Branko Vukelić (Karlovac, 9. ožujka 1958.), hrvatski političar, aktualni je ministar gospodarstva, rada i poduzetništva u Vladi Republike Hrvatske. Diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Političku karijeru započeo je u Karlovcu, gdje je najprije bio vijećnik u gradskom vijeću, a potom je bio i gradončelnik Karlovca od 1997. do 2001. godine. Član je HDZ-a, te obnaša visoke stranačke funkcije. Na parlamentarnim izborima 2003. godine izabran je u Hrvatski sabor, međutim zastupnički mandat je stavio u mirovanje, jer je postao mnistrom gospodarstva rada i poduzetništva u Vladi premijera Sanader."
Odgovorite vi sad meni: Mislite li da je Ivo Sanader pijan sastavljao Vladu!? Hiptnotiziran možda? Pod utjecajem psihodelika? Ne, naravno da nije. Ivo Sanader je cool frajer i ne radi nikakve pizdarije. Zna on točno što radi.
Pa zašto je onda diplomirani elektrotehničar i gradonačelnik Karlovca koji ne bi znao razlikovati makroekonomiju od filharmonije postao ministar gospodarstva?
Zato kaj je to bez veze. Svatko bi naime mogao biti ministar gospodarstva.
Jer ovdje ministar u barem jednoj vladi nije bio samo onaj koji je žurio na vlak.
Ta, budimo realni: mi smo suvereni koliko i Disneyland, s tim da imamo manji BDP. Nemojmo se šaliti: o gospodarstvu ove zemlje odlučuje nekakav činovnik drugog razreda u Odsjeku za Rude i Panoniju State Departmentove filijale u Karantaniji, i - ide punch line, ide - upravo je stoga gluparanje oko Jurčića kao gospodarskog čudotvorca vrhunska prijevara ovih izbora: jasno, fantazma, kaj drugo.
Ono što maskira prazno mjesto, temeljnu laž cijele ove situacije: nema razumnog objašnjenja zašto bi Ljubo Jurčić trebao biti premijer ove zemlje, jer ovo jedino racionalno objašnjenje koje sam ja sada ponudio, Ljubo Jurčić ne smije izgovoriti ni u snu!
Nije slučajno da je Jurčićev legitimitet mističan i da počiva na pogodbi s pokojnikom: Jurčić je opunomoćen od strane Viših Sila, on nastupa u ime Zagrobnog, on je ono što sam ja oduvijek htio biti - Ministar onostranog!
Njegova je pozicija i-racionalna, jer se ne može razumjeti razlozima ovoga svijeta; ta, on ima pakt sa svijetom behind the velvet curtain!

Sanader je obavio zadaću s Haagom, a sad sljedi transmisija financijske volje Zapada.
I, tu onda ulijeće Prokurist.
Je li to objašnjenje?
E, jebiga, onda nije, ali molim vas da mi samo ne prodajete bozu o kontroverzi hrvatskog gospodarskog trenutka: reindustrijalizacija ili moderna uslužna ekonomija! Kakva silna dilema! Tko bi se toga sjetio: treba li Hrvatska sekundarnu industriju u vrijeme proizvodnje Turbo Limach asortimana u Kini ili nam je neophodno obrazovanje kao projekt i izvoz intelektualnih usluga u nedotupave zemlje regije! Takve je gluposti moguće pričati jedino na televizijama zemalja bivše Jugoslavije. Bože sveti, kakvi to ljudi nastavaju ovu zemlju?
Me English, Nicht versteht. Let's get dancing.

SDP ne bi smio sudjelovati u igrokazima.
Ljubo je u Jamerike, a SDP smišlja oblike kohabitacije: kakav priredba, kakav Pinokio!
Onda će Ljubo, lisn sani, aj vil not tel ju dis tvajs, fingirati genija prispodobivog onom komičaru Markoviću, koji je koncem Jugoslavije prodavao spikicu o 1:7 kao svome iznašašću, a pola je tranzicijske socijalističke Ojrope imalo isti kurs. Of course, ovdje je 7% akademski obrazovanih, pa koji bi kourac itko išta o tome znao, kad Goran Milić ni onda ni sada tu vijest nije objavio. Jer, on objavljuje do te mjere pozitivne vijesti, da je HRT već danas Tv Pink.

S ovom ružičastom mišlju o našoj budućnosti idem ja sad gledati Mad Max Tv.
Pogledat ću nekakav SF.
Možda SFRJ.
Znam, gledao sam to već prije, ali ovo s Partijom i Državom nuka me da obnovim gradivo.

A vi pročitajte što o svemu ovome misli Miljenko Jergović. On misli o svemu, pa i o ovome.
Moram priznati da tekst nisam čitao*, ali i da jesam ne bih imao drukčije mišljenje o njemu.

Možda se vama svidi. Ne znam, velim, ne mogu govoriti napamet. Kao Jergović.

Image Hosted by

Miljenko Jergović


Čeka se još samo da mu se na čelu pojave stigme, recimo u znaku eura, pa da na lijevom i svjetovnom dijelu hrvatske javne scene Ljubo Jurčić zauzme ono mjesto koje na suprotnoj strani drži velečasni Zlatko Sudac. Tada će Hrvatskoj definitivno biti osigurana budućnost, jer će imati lijeve i desne dužnosnike od čudesa.

Čudno je to s hrvatskim modama i kolektivnim fascinacijama. Buknu u jednoj sezoni, rašire se poput vodenih kozica među predškolskom populacijom i ostaju neupitne, sve dok se same od sebe ne ugase ili se ne pretvore u vlastitu suprotnost. Tako se, ima tome valjda i godinu dana, pojavila kolektivna fascinacija i opčinjenost ekonomskim i gospodarskim genijem Ljube Jurčića. Najprije je rečeno kako je taj zagrebački profesor sačinio program oporavka zemlje, koji će SDP primijeniti nakon što se vrati na vlast, a zatim se, s Račanovom bolešću i umiranjem, Jurčić pojavio kao stranački, pa skoro i svehrvatski kandidat za budućega premijera. Sve četvoro kandidata za predsjednika SDP-a istaknulo ga je kao svoga barjaktara, a onima koji nisu to na vrijeme učinili okolišanje s profesorom Ljubom uzeto je po novinama i na televiziji kao opasan minus.

Kamere su s posebnom pažnjom registrirale čas kada je on glasao na SDP-ovoj konvenciji. Ne trebamo se ni pitati za koga je Jurčić glasao: u skladu sa svojom nedodirljivošću, on je svoj glas pravedno podijelio na četvoro onih koji vjeruju u njegov ekonomski genij i gospodarsku karizmu. Čeka se još samo da mu se na čelu pojave stigme, recimo u znaku eura, pa da na lijevom i svjetovnom dijelu hrvatske javne scene Ljubo Jurčić zauzme ono mjesto koje na suprotnoj strani drži velečasni Zlatko Sudac. Tada će Hrvatskoj definitivno biti osigurana budućnost, jer će imati lijeve i desne, zemaljske i nebeske, dužnosnike od čudesa.

Ali što je Ljubo Jurčić još, osim što je ekonomist? Naime, za premijera, pa i socijaldemokratskoga, potrebne su još neke kompetencije, mimo onih čiji je sadržaj, kako svakodnevno saznajemo, ekonomskim laicima teško shvatljiv. I kakva bi to, uostalom, Hrvatska bila zemlja kada bi joj bilo dovoljno, a zatim i nužno, da najvažnija upravljačka ličnost u zemlji bude ekonomski genij? Zašto ne diplomatski, medicinski, kunsthistoričarski, automehaničarski, nego baš ekonomski? Ukoliko Hrvatska nije vartburg, pa da ju može popraviti kakav istočnonjemački mehaničar, ona nije ni banka, štedionica ili kladionica, pa da ju popravlja ekonomist.

Ideja o tome da je naša gospodarska kriza duboka i dramatična odavno je dio ovdašnje tradicije, započete početkom osamdesetih s politikom “ekonomske stabilizacije”, i ona je porodila uvjerenje kako nas može spasiti samo ozbiljan ekonomist i gospodarstvenik pa njemu valja dati sudbinu društva u ruke. Tako nas je spašavao Ante Marković i bogme, što jest jest, stabilizirao je dinar i obuzdao inflaciju.

O Ljubi Jurčiću ne bi se moglo reći ništa loše. Hrvatska demokracija je, valjda, već toliko zrela, a demokratske institucije dovoljno stabilne da bismo izdržali vladavinu Thompsonovog fana i novinarskog kolege Markice Rebića
Doista, bitno je što je Ljubo Jurčić, osim što je ekonomist. Obožavatelj Marka Perkovića Thompsona, suradnik ultradesnoga pučističkog zadarskog lista, čijem je impresumu pozajmio i svoje ime, te čovjek koji je u novinama izjavljivao kako ima isti odnos prema ustašama i partizanima. To je ono što smo posljednjih mjeseci mogli o njemu saznati i na što smo se skoro već i navikli. Jedni će reći kako je Jurčić dobroćudni profa pa nije sasvim savladao javni diskurs i ne zna što govori. Drugi će ustvrditi kako se radi o SDP-ovoj strategiji pridobivanja desnih birača. Treći će mrtvo-hladno kazati kako Ljubo Jurčić nema pojma što govori, jer on osim ekonomije i gospodarstva, eto, ništa ne zna. Međutim, kako nije jako zdravo da dobroćudni profesori postaju predsjednici vlada, jer od toga imaju štete i znanost i država, a gore od toga bilo bi samo to da kakav ekonomski Forrest Gump dođe blizu vlasti, ta vrsta argumenata, osim što je uvredljiva po Ljubu Jurčića, prilično je opasna po vladu na čelu koje bi se našao takav čovjek. Osim toga, već je i zadnja budala shvatila kako crni u Hrvatskoj neće glasati za crvene taman da se Milan Bandić pojavi u svečanoj loži na Thompsonovom koncertu, i to u dimnjačarskoj uniformi.

Dakle, prije će biti kako je Jurčić samo jako ambiciozan čovjek, koji je tek stjecajem okolnosti na put prema državnome vrhu krenuo preko SDP-a. Znate kako je to bilo: Račan je osnovao one svoje partijske savjete, umilio se ljudima čija će imena puku zvučati nekomunistički i tako je odnekud isplivao i taj profesor ekonomije. Da je sa svojim svjetonazorom, kulturnim sklonostima i političkim sentimentima prema premijerskome mjestu krenuo kao akvizicija HSP-a, Hrvatskoga bloka ili desnoga krila HDZ-a, o Ljubi Jurčiću ne bi se moglo reći ništa loše. Hrvatska demokracija je, valjda, već toliko zrela, a demokratske institucije dovoljno stabilne da bismo izdržali vladavinu Thompsonovog fana i novinarskog kolege Markice Rebića. Ali kada je takav čovjek premijerski kandidat socijaldemokrata, i kada je njegovom navodnom genijalnošću opčinjen dobar dio javnosti, tada stvari postaju opasne. Ali ne samo u političkome smislu, nego kao simptom stanja u društvu.

Pokušajte za promjenu zamisliti HDZ-ovog premijerskog kandidata koji bi se legitimirao kao obožavatelj pjesničkoga i glazbenog opusa Bore Čorbe, duhovni sljedbenik Pol Pota i suradnik Novog Plamena, ljevičarskog biltena koji se nedavno pojavio na kioscima. Naravno, nemoguće je da se neki takav, makar i u vicu, pojavi blizu Sanaderovog prijestolja. Taman da je genije u svemu ostalom, a ne samo u ekonomiji, da je sam Mesija glavom i bradom, ne može se dogoditi da HDZ-ovom akvizicijom bude onaj tko je u kulturnome i političkom smislu na drugoj strani, i to na pervertiranom i ekstremnom suprotnom polu. I što je najvažnije: posve je ispravno što je tako i što HDZ-ov Jurčić naprosto nije moguć.

Na kraju, uživimo se u ulogu glasača, pa razmislimo što je kome prihvatljivije: lijevi premijer s thompsonovskim kulturnim i političkim preferencama ili desni s građanskim svjetonazorom? A zatim pokušajmo sebi odgovoriti po čemu je jedan lijevi, a drugi desni, i na koji se to način u današnjoj Hrvatskoj stječu ideološke legitimacije?

Možda odgovori na ovakva pitanja nisu ništa manje važni, možda su čak i važniji, od gospodarske i ekonomske krize iz koje bi, je li tako, trebalo naći izlaz. Politički i kulturni svjetonazori, između ostaloga, sugeriraju oblik i vrstu društvene solidarnosti za koje se zalažu njihovi pobornici. Iz krize možemo izaći da nam svima bude jednako, ali različiti su i oblici jednakosti: Hitlerova Njemačka u kojoj su svi radi štednje jeli jučerašnji kruh, pa Staljinova Rusija, Salazarov Portugal… Izlazak iz krize i ne mora podrazumijevati jednakost. Može biti dobro samo bogatima, a sirotinja da umire od gladi. To zavisi od svjetonazora onih koji krizu pobjeđuju. I onda, kakav je svjetonazor Ljube Jurčića?

Image and video hosting by TinyPic

* Pročitao sam tekst. Od rečenice "O Ljubi Jurčiću..." nadalje, EPH opet šalje u borbu šestu ličku. Ponovo se sve svodi na obračun partizana i ustaša. Ovaj tekst mogao bi biti nastavno učilo na satu denunciranja ideologije i agitpropa: da bi odvratili pažnju od bitnog, iracionalnosti položaja Ljube Jurčića kao premijerskog kandidata, mašinisti Stroja za maglu u pogon ponovo šalju mehaničke vodove i satnije. Oprostite, nisu li vam ti idioti iz EPH već dosadni?

Ili recimo ovaj primjer:

Dva posta niže, u tekstu posvećenom novom SDP-ovom predsjedniku Zoranu Milanoviću, prije dva dana raspravljao sam o tipu političkog legitimiranja Ljube Jurčića kao kandidata za premijera; tom problemu bio je posvećen cijeli tekst, a postulira ga već sam uvod u članak:"Ljubo Jurčić ovdje nije sam po sebi sporan ili na bilo koji način upitan: odmaknimo se od konkretnog čovjeka, od imena i prezimena, od Jurčićevih kompetenci, i razmišljajmo striktno načelno: sporan je način legitimacije bilo koga tko bi ovako, neznano kako došao u poziciju sastavljati Vladu Republike Hrvatske!"
Dana kasnije čitamo u Jergovićevom tekstu:"A zatim pokušajmo sebi odgovoriti po čemu je jedan lijevi, a drugi desni, i na koji se to način u današnjoj Hrvatskoj stječu ideološke legitimacije?"
Briljantni su ti književni novinari: prije par mjeseci s pekmezom sam na prstima zatekao Pavičića, a evo sada i Mikloša Jergoša, portugalskog fado-kanconjera na privremenom radu u Katunarića-gradu.
Ipak, nema veze, jer Jergović zorno demonstrira svu intelektualnu insuficijenciju pretorijanskog pogona EPH: od ideološkog do političkog ogroman je korak, kao od vuka do psa.
Ništa oni ne razumiju, ti pisari, ne pisci.

- 02:00 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.06.2007.

Image and video hosting by TinyPic ANIMAtion

“Animation is about creating the illusion of life. And you can't create it if you don't have one.”

Brad Bird

Image and video hosting by TinyPic

"Tradicionalna zagrebačka crtana ideologija postavila je dvije velike dogme: a) no line, without a punch line, b) ne animiraj ono što glumac može odglumiti. Kanađani uporno čine suprotno i hrabro se zalijeću. Otvorenu formu ne pokušavaju začepiti viškom simboličkog značenja, a kad im se svidi priča, onda se ne preplaše realizma kao artističke sramote. Bez obzira na svoju stvarnost, priča se uvijek na kraju rastvori u lirsko grafizma. Crtež tamo polazi s iste točke u kojoj se mogla pokrenuti živa kamera. Ali crtež i fotografija imaju različite lirske kapacitete. Tamo gdje se pred kamerom mora pokrenuti radnja, da bi film učinio sljedeći korak, u prizoru crtanog filma, događaji se mogu zaustaviti, da bi sam prostor i predmeti iživjeli svoje bogato postojanje."

Hrvoje Hribar

Atama Yama Mt. Head, Koji Yamamura

Georges Schwizgebel - L'homme sans ombre

Father and Daughter, Michael Dudok de Wit

Georges Schwizgebel - Les Jeune Fille Et Les Nuages





Stille Nacht III -Brothers Quay -Tales from the Vienna Woods

- 21:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #



Image and video hosting by TinyPic

Zoran Milanović novi je predsjednik SDP-a.

Po svemu sudeći, Zoran Milanović, u 41. godini života, postat će i premijer Vlade Republike Hrvatske.

Sve ostalo bilo bi nelogično.

1. Iako je Zoran Milanović i sam kazao da će Ljubo Jurčić biti SDP-ov premijerski kandidat, tj. mandatar nove vlade, takva bi situacija iz više razloga bila jednostavno nelogična. Ljubo Jurčić ovdje nije sam po sebi sporan ili na bilo koji način upitan: odmaknimo se od konkretnog čovjeka, od imena i prezimena, od Jurčićevih kompetenci, i razmišljajmo striktno načelno: sporan je nečin legitimacije bilo koga tko bi na ovako, neznano kako došao u poziciju sastavljati Vladu Republike Hrvatske! Jer, što to politički legitimira takvog mandatara? Jedino naime u slučaju koji je već sada sasvim nezamisliv, a taj je da Ljubo Jurčić bude nositelj SDP-ovih izbornih lista, Jurčić a ne Milanović može biti mandatar za sastav SDP-ove nove Vlade! Što bi inače legitimiralo Ljubu Jurčića kao premijera? Pobjeda SDP-a na parlamentarnim izborima? Da, ali riječ je uvijek o nekom konkretnom SDP-u: SDP na čelu s Milanovićem nije SDP na čelu s Bandićem, mislili su ponajprije socijaldemokrati, pa zašto bi onda drukčije mislio bilo tko u ovoj državi?!

2. Jurčićev je legitimitet mistične prirode: Jurčić i Račan imali su nekakav dogovor, Račan je nažalost umro, i nitko živ osim Jurčića ne može kazati o kakvom je dogovoru bilo govora, a i da može, koga to zapravo zanima osim povijesničare!? Kakva je to mistička legitimacija u jednom demokratskom društvu? Ima li Jurčić SDP-ov mandat za sastav nove vlade? Ili su mu taj mandat povjerili građani na demokratskim izborima? Ne. Svega toga nema. Postoji nekakav privatan dogovor između Jurčića i Račana, ali, Hrvatska je republika, a republika je res publica, javna stvar, a ne cosa nostra, naša privatna stvar! Dakle, želi li na bilo koji način demokratski legitimirati svoju poziciju, Jurčić ne može čak ni kazati: Evo, osim s Račanom, dogovorio sam se i s Milanovićem! Takvi privatni dogovori u demokratskim društvima nemaju ama baš nikakvu važnost ni legitimitet, a kamoli legalitet! Jer, sve da SDP pod Milanovićem i dobije mandat za sastav nove vlade, to još uvijek ne znači da ga Milanović može uokolo nuditi u skladu sa svojim privatnim interesima, nahođenjima i osobnom raspoloženju! Jasno, Milanoviću to zasigurno ne bi palo na pamet: naime, nakon što je na izborima dobio stranački legitimitet prvog čovjeka SDP-a, u slučaju izborne pobjede na parlamentarnim izborima, Milanović ne bi mogao građanima ove zemlje naprasno i naprosto kazati: Čujte, evo ja doduše jesam onaj za koga su glasali i SDP-ovo članstvo i većina građana Republike Hrvatske, ali, znate, mi imamo privatan dogovor da premijer ne budem ja, nego jedan drugi čovjek za kojega vam jamčim da je odličan tip! Da je Ljubo Jurčić odličan tip mogu jamčiti i ja, jer ga poznajem i privatno i, mislim, dovoljno dobro da to mogu i javno kazati, ali, to što ja jamčim građanima ove zemlje zaista ne mora značiti nikome ama baš ništa! Imamo izbore, pa neka građani odluče sami.

3. Jurčić čak ne može kazati: Dogovorio sam se s SDP-om! Naime, to bi bio pad u preddemokratsko razdoblje supremacije partije nad državom i njenim institucijama! U Hrvatskoj postoji jasna, decidirana izborna demokratska procedura, i nikakvi oblici partikularnih apartnih partijskih dogovora mimo i izvan te procedure nemaju nikakvu vrijednost ni važenje! Ta, zar smo u državi u kojoj se vjeruje da je Partija iznad Države, jer ova naprosto odumire? Ne samo da vjerujem, nego znam da to SDP kao partija više ne misli, da to nije ta Partija! Štoviše, upravo izborom Milanovića za predsjednika, SDP, koji takvom Partijom nije bio već za Račana, danas postaje uistinu modernom socijaldemokratskom partijom, kojoj ovakvi gafovi zaista nisu potrebni. Na izborima će građani glasovati za SDP-ovu ili neku drugu listu, logično je da nositelj te liste bude budući premijer ove zemlje u slučaju da SDP odnese izbornu pobjedu, i, to je sve: nikakve unutarpartijske zakletve i obećanja nikome ništa ne znače izvan ove normalne, uhodane demokratske proceduralne forme.

4. Pobjedi li Milanović kao nositelj SDP-ovih izbornih lista Hrvatsku demokratsku zajednicu s Ivom Sanaderom na čelu, bilo bi i nenormalno, a ne samo nelogično tražiti od Milanovića da ustupi svoje lidersko mijesto bilo kome drugom! Ponavljam, to nema veze s Ljubom Jurčićem! Ovaj argument zapravo pokazuje do koje to mjere nema veze s LJubom Jurčićem: ta pobjeda, naime, bila bi uvelike pobjeda Zorana Milanovića! Drugim riječima: nakon što je članstvo SDP-a većinski i s aklamacijom izabralo Milanovića za novoga šefa stranke, odluče li se građani za SDP pod Milanovićevim vodstvom, svima će biti jasno da je riječ i o Milanovićevoj osobnoj pobjedi nad Ivom Sanaderom - ne radi se tu tek o tzv. personaliziranim kampanjama, nego je naprosto riječ o povjerenju koje bi elektorat ukazao Zoranu Milanoviću kao novom predsjedniku socijaldemokratske partije! U tom slučaju Milanović ne bi čak ni smio prepuštati mandat za sastav Vlade bilo kome drugom! Jer, sasvim bi bilo jasno da građani na čelu Vlade žele njega, a ne nekog drugog.

Sve u svemu, Zoran Milanović zaista nema potrebu prepuštati ulogu i mjesto premijera nekom drugom, pa ni Ljubi Jurčiću.
Što bi Zoran Milanović, da u pola godine dva puta pobjedi, prvo u SDP-u a onda i na parlamentarnim izborima, zapravo trebao raditi prepustivši premijersko mjesto Ljubi Jurčiću?
Što bi trebao biti? Predsjednik Sabora? Predsjednik SDP-ovog kluba zastupnika?
Ili bi trebao sjediti na Iblerovom trgu i u ime Partije korigirati premijera države?
Što to znači da bi Milanović kao pobjednik na parlamentarnim izborima morao omogućiti političke uvjete da Jurčić vodi zemlju?
Znači li to da Milanović ne zna voditi Vladu ove zemlje? Zar to misle članovi SDP-a? Mislim da im to nije ni na kraj pameti!
Što bi to značilo da Milanović kao premijer ne zna donositi one odluke koje bi Ljubo Jurčić kao ekonomist i gospodarstvenik znao donijeti? O čemu se radi? Zar je politika ove zemlje svodiva na par gospodarskih problema koji preostaju nakon što se izvrši agenda artikulirana na visokim međunarodnim adresama MMF-a ili Svjetske banke! Je li dakle najviša državna egzekutiva Hrvatske samo transmisija volje inozemnih monitoringa?
Jasno je da je posao Vlade RH nešto više od toga i da nije bezostatno svodiv na kontroverze oko oporezivanja realizirane kapitalne dobiti ili reindustrijalizacije Hrvatske.
Ovakve tendence, uostalom, postoje u Hrvatskoj odavno.
Zna se i adresa koja ih promovira. Prije samo par godina Ljubo Jurčić se zvao Mladen Vedriš.
Od 2000-te naovamo ta su nastojanja stalno prisutan napor da se mimo demokratske procedure i volje građana uspostavi nekakva dogovorna, fantomska tehnička vlada, navodno ustanovljena po meritokratskom kriteriju, a zapravo vlada nove hrvatske oligarhije koja bi izražavala jedino i samo interes kapitala zabrinutog za okolnosti propitivanja vlastitog porijekla!
Poruka koju se želi uputiti građanima zapravo je pralaž našeg društva: tvrdi se time da Hrvatska zapravo nema bitnih političkih problema, nego je jedan jedini problem gorući, a taj je gospodarstveni: kako da i isključeni žive bolje!
Politički su problemi već riješeni: još samo ovaj mandat i socijalna je stratifikacija dovršena, moć je distribuirana i hijerarhija je za duga vremena ustanovljena i zadana! Tko je jamio, jamio je! Ostali su isključeni iz političkog života zemlje, i sve je samo sada do toga da se nađu gospodarske recepture podizanja standarda života depriviranih!
Uostalom, to se danas traži i od SDP-a kao stranke u cjelini! To je smisao tog zahtjeva za neoliberalnim redizajnom stranke: od SDP-a se ultimativno traži jasno i nedvosmisleno očitovanje da neće sankcionirati privatizacijski kriminal, jer da bi to pomelo ionako krhko hrvatsko poduzetništvo i tek stasali kapitalizam!

To je smisao licemjernog zahtjeva koji je izravno stavljen i pred samog Zorana Milanovića.
Razgovor koji je sa Zoranom Milanovićem bio vođen na temu navodnog prijateljstva s famoznim Franjom Turekom, imao je upravo taj smisao, i u tom je smislu taj razgovor metafora budućnosti Zorana Milanovića i socijaldemokracije u ovoj zemlji: jedini stvarni posao Zorana Milanovića i SDP-a, zapravo je takav zahtjev kao i njegovog podnosioca dovesti u pitanje!
Nikakva moderna socijaldemokracija ili Hrvatska kao moderna demokratska zemlja socijalne pravednosti naime nije moguća sve dok kapital stečen privatizacijskim bezakonjem uvjetuje presudne političke procese ove zemlje.
Tu su poruku izborom Zorana Milanovića za predsjednika partije članovi konvencije SDP-a uputili Hrvatskoj javnosti: izborom neokaljanog, čistog čovjeka za nekorumpiranu, poštenu budućnost Hrvatske.
Osnovno je pitanje današnje Hrvatske: Je li Zoran Milanović sam razumio tu poruku, poruku koju svima nama prenosi?
Razumije li Zoran Milanović, drugim riječima, koju on to poruku alegorizira?
Shvaća li što njegov izbor znači?
Sasvim je pošteno i primjereno Zoranu Milanoviću pružiti sada dovoljno vremena - a to znači i par godina bez obzira na ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora i nestrpljenje SDP-ovaca da preuzmu vlast! - da rekonceptualizira socijaldemokratsku stranku Hrvatske, ali i socijaldemokraciju u Hrvatskoj, da pokaže kako je jasno razumio poruku koju u ime svojih stranačkih drugova prenosi i nosi ostatku zemlje.
To je poruka o nužnosti modernizacije i SDP-a i Hrvatske, ali upravo u smislu suprotnom zahtjevu navodnog neoliberalnog lib-lab redizajna (koji to uostalom ionako nije): socijaldemokracija u ovoj zemlji što prije mora rehabilitirati vrijednosti svojstvene socijalizmu njemačkog ili skandinavskog tipa, pa, ako se već želi, i onoga u nasljeđu radničkog samoupravljanja što nikako nije smjelo biti s bačeno skupa s prljavom vodom komunističkog epohalnog projekta.
Kad se SDP i Hrvatska prestanu sramiti pa čak i strašiti riječi socijalizam, SDP će vrlo jasno znati što mu je za činiti.
Samo i jedino tako SDP od Hrvatske može napraviti i pravnu državu!

Na kraju, to je jedina poruka koju ovaj dečko, zaista u najboljim godinama, samim sobom nosi: evo, tu je pred nama netko tko ništa nije ukrao, šef je stranke koja bi trebala skrbiti oko socijaldemokracije, i ako oni konačno ne uspostave Hrvatsku kao državu vladavine prava i pravnu državu, iz ove je zemlje onda jedino još moguće - emigrirati!

Tako ja shvaćam Zorana Milanovića.
Očito najozbiljnije kako građanin ove zemlje nekog političara može shvatiti.
Puno očekujem, previše?
Zaboga, ne!
To da ne živim u mafiokratskoj državi, pa to je minimum očekivanja pristojnog građanina bilo koje uljuđene države, zaboga!
Naravno, to je najviše što bilo koji čovjek u ovom naraštaju za ovu zemlju može bilo poželjeti, bilo učiniti.
Iako bih volio da je Hrvatska u EU od datuma kad je u to društvo primljena i Slovenija, puno mi je važnije da Zoran Milanović kao premijer Vlade RH pokuša ovu zemlju učiniti pravnom državom.
Hoće li kao potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Ljubo Jurčić rast BDP-a dovesti u drugoj godini mandata na 9% itekako je značajno, ali, meni osobno, manje važno od onog prvog desiderata.

Jasno, postoji nekakva vražja dijalektika između bogatstva i demokracije, između pravde i imetka, ali, zar smo doista toliko siromašni da moramo biti lopovi?

Zoranu Milanoviću, unatoč privatnim afinitetima ili usprkos njih, nisam ni pomogao ni odmogao u usponu do stranačkoga vrha; za razliku od hvalisavaca koji se već jagme za Milanovićevu naklonost, razmećući se time da su oni odvajkada znali da će Milanović biti Račanov nasljednik, ja sam Milanoviću pružio taman onoliko šanse koliko i drugima: jednake šanse, naime!
U tome je bio sav moj posao, i to i jest najteži posao koji sam mogao obaviti.

Zoran Milanović sada mora učiniti na vlas isto: mora pokušati napraviti zemlju u kojoj ljudi imaju jednake šanse.
To Hrvatska, nažalost, danas ni izbliza nije.

Znači li to ova pobjednička maksima "nema predaje, nema prijevare", Zoki?
Ako znači, onda od srca čestitam na izboru i, molim te, pomakni se malo naprijed, putujemo u istom smjeru!

- 00:33 - Komentari (9) - Isprintaj - #


- 00:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.06.2007.



Image and video hosting by TinyPic


The Art Must Fall: An interview with Tomek Bagiński

by Pablo Hadis for MaxUnderground

Welcome to Atoll, an old, forgotten military base somewhere in the Pacific. In this self-contained environment, where the only rule of law is that of obedience to the chain of command, art, for art's sake, still finds a way to flourish.
After watching "The Cathedral" this movie definitely comes as a surprise. Tomek Baginski's second animated short marks his debut as team director and is a clear and intentional departure from the style of his previous film. The use of a vibrant color palette, faster and more functional editing, lighter music and immersive visual language helps shape this movie into a dark comedy that successfully manages to transmit characters' traits and provoke true emotions in the viewer. "Fallen Art" is no doubt a visually stunning piece (yes, even more than expected), and it manages to distance itself so much from the sanitized look of CG renders that some of its shots look like beautiful paintings. The sound design of the piece follows this same logic by helping to convey a sense of texture, atmosphere and space.
To say that "Fallen Art" is an excellent dark comedy with a substantial dose of cynicism, however, does not provide a close enough definition. The film effectively smashes the principle of hierarchies and blind obedience in the military through the use of humor, and this very sense of humor along with the way in which the subject is approached necessarily reflect to a degree current values of Polish culture (with everything that implies).
Once again, we have the great pleasure of joining Tomek as he takes another step in his filmmaking career, and ask him questions about his latest short film.

What was your main motivation for embarking on the "Fallen Art" project?

"The Cathedral" was quite a big success for me. Especially locally, here in Poland. I've done many interviews, many articles were published by the press, we may even say that I became a little popular here. It was cool of course, but after a year or so, when I was still known only for "The Cathedral", I realized that I had to start another short. Journalists' brains work in simple ways (Ed. note: thanks Tomek). After "The Cathedral", even months after the Oscar ceremony, when they wanted to write something about ANY upcoming animation they called Tomek Baginski. I became and expert in animation after making one six minute short. In some ways it was funny, but in some ways it started to be scary. Being an expert after one short film? It is ridiculous!

So I was beginning to be scared of the future, when in 20 years I would still be known only for my first short. I was worried about the idea of a future when people would still be asking me again and again what it was like during the Oscar Ceremony when I was nominated for "The Cathedral".

That was the first reason. The second one is that I really enjoy making films. I've returned to making commercials for a year or so, but it wasn't a lot of fun. It was just a way of making money. I realized, that even though I ended up exhausted after finishing "The Cathedral", I kept thinking about my next possible short, and the next one, and a lot of others after that one. I had a lot of ideas left from the period when I was working on "The Cathedral". I returned to some of those ideas, fine tuned them, and ended up with the story for "Fallen Art".

"The Cathedral" was based on a story written by another person (i.e. science fiction writer Jacek Dukaj), what prompted you to work on your own script for this film?

As I said before, I had some old ideas that I had written down. ( This is certainly a good method. If you have an idea for a short or story, and you don't have time to work on it or to create a storyboard because you are making something more important - then it's good to write it down somewhere. It's a great feeling to return to these ideas after a few months. The brain really has a habit of forgetting things and this is the only way to save ideas for the future. )

After "The Cathedral" I wanted to try a different mood, a different approach for the characters. I just picked one old idea that was really different, a dark comedy short about soldiers. I worked on it a little, made a storyboard, and realized that this idea was good enough for the next short, and different enough to surprise the audience.

I still work with Jacek Dukaj. I still have some future plans connected with his stories, but in this project he only helped me with the title.

According to the "Fallen Art" website, the movie was produced by a "group of people for whom the army has always been only an unfulfilled dream." Why did you choose the army as one of the main subjects?

I don't think that there are any deep meanings. The first sketches of the story were very simple. I've changed some details after the Iraq war, because I realized that pure comedy is not the best approach these days. I realized that potentially the story has a lot more meanings than I thought before, and it should be much more wicked because we live in wicked times. But as I said the idea wasn't like that at the beginning, it evolved with time.

In "Fallen Art" you've chosen to work further on a stylized, painterly aesthetic. Why did you choose that style instead of a more realistic approach usually linked to 3D renders?

There are several reasons. First of all, I don't see a reason for doing photo real 3d graphics unless you are working for the SFX film industry. The tools for reconstructing reality will be better and better every year, and one day we will see that doing photorealistic 3d will be the easiest thing ever. Like making a photo now. I don’t want to be an artist that can be exchanged for some kind of 3d camera in future. Take a look at what is happening with 3d tracking artists - they are still needed, they are still working, but the software is evolving so fast that the shots that needed 10 artists working for days now can be tracked by one guy with some new software in a few hours.

To put it briefly - stylized pictures look better to me, and I have a lot more fun making them. Another reason is that if I'm not working on a realistic film, then I don't need to use all the fancy shaders, billions of photons; I don't need to make super fine, super realistic cloth and dynamic simulations - I can make a film faster and for the less money.

A well known French filmmaker once said that "making a film on your own is about as hard as playing tennis alone" (due to the lack of feedback during the process). "The Cathedral" was mostly a solo effort, but this time you worked with many other artists. How much do you think this influenced the final shape of "Fallen Art"?

Extremely. From concept art to models, through textures and animation, everything was influenced by other artists. It was quite hard for me to make the switch from solo to teamwork, from the role of an artist to the role of some kind of administrator... and finally to the role of director. But, the improvement in the final look of the film and in the amount of time it took to develop was enormous. Even if all people work just after hours and in their free time, it is still a big improvement. It's many times faster than solo work.
There's also another factor to take into account. If you work with a team, then many of the pictures and shots are no longer "yours”. They are different than your original "vision"; the picture is no longer such a personal creation. It's made by "the others" ;-) It may be a little painful at the beginning but it's really the only way of making films.

How did you feel in the role of directing other artists? What lessons did you learn?

As I said, it was painful at the beginning. You have to forget that you can do it all by yourself, the way you want. At first you always try to make things yourself because you don't believe that someone else can do it as well as you can. Of course this is just an illusion but one that is very hard to dispel. Another thing is that the work that people do for you is always a little different from the work you originally imagined.
The main lesson I learned was acceptance of these two things. Of course that I can do it myself - but it will take a lot more time. Of course that the final look is a little different than I imagined - but it's not worse! It's just different, and sometimes even much better.

When I realized this the rest was simple.

How do you feel about the prospect of dedicating your time once again to interviews, workshops, traveling, etc.? Would you prefer it if the media (we) left you alone?

Yes, I would prefer to have some quietness, but it's part of the job. Most people think that working on a film ends when the film is finished. But in fact it is just half of the way. After finishing a film the director and producer have to show the film to the public, and reach an audience as wide as possible. You cannot forget about this part. I don't really like it but it has to be done. The team and the public expect it from the director.

How much did you intervene in the different parts of the process? What did you enjoy the most?

I did all the script, storyboards, a few models, textures and animation, all rendering, and lots of compositing. The rest of the work was divided and assigned to the team. I did a lot of work for this project, but it was more of an obligation than a choice. My team simply couldn't work with me full time - they had to think about their lives, my project did not have a big budget and many things I had to make alone, even if I didn't really wanted to.

When I was working with the team I tried not to intervene a lot. The people who made this film are all very good artists. In their domains they are much better than me. I just tried to provide them with a clear vision of the picture I wanted and that’s all. I learned a lot about the process of accepting different artists' visions. If it's good and it fits the overall style of the film then I accept the work without problems.

How was Max used?

All texturing, some animation, all rendering ( with the Brazil renderer ). Max was the core software for this project, but a lot of the work was done in other 3d software. The project was developed mainly by my friends and volunteers. Everyone worked on the software he likes best. I did some work collecting all these formats and scenes together. It was easy because most of the environments were painted, so we had to convert only characters, animation and sometimes: the camera.
Mark Owen's mdd importer was very helpful here ( it's an importer for Messiah:animate mdd format files which is something like the point cache feature in max ). We also used a lot of Kaydara .fbx format which is I think the best for importing and exporting textured models. Most of the conversion was between Max, LW and Messiah.

How well did it integrate with the other 3D programs?

Quite ok, but you have to remember that we had a pretty simple situation. I was rendering mostly the characters so I didn't have to worry about scale problems, or other problems of integration with the various environments. We just baked an animation into mdd vertex animation file, then opened the model in Max, then imported the baked animation and finally imported the light sets. After that we just rendered the shot. That's all. Putting characters into the environments was done mainly in the compositing stage.

One of the most visually impressive sequences of the film is that of General A and his projector. How was the lighting achieved? How was camera and editing approached?

That was probably the most complicated sequence of the film. Technically, the toughest part was the beginning of this sequence, when the projector warms up. We had to build the projector in 3d instead of just painting it because three very important shots needed the 3d camera movement. This three shots together took I think 6 or 7 weeks to complete, and that was the longest amount of time needed to complete a single piece in the whole production time.
The General's dance was also quite difficult - we were nearing the end of production and the dance sequence had to be created very quickly. Greg Jonkajtys who animated all of the General's long distance shots was working all nights on the animation in order to stay on schedule. And it was all in his free time - because during the day he had to fulfill his regular work duties. Most of the lighting effects were created in compositing so it was quite fun to do, and it wasn't very tough. The editing was quite tricky ( because it is always tricky when you are filming a dance ), but we had the music months before the end of the project so we could make a detailed animatic for this sequence, and it made many things easier.

Any improvements in Max that you think could've made your work easier?

As I grow older, and as I move towards the role of director, I'm using less and less 3d software, so at this moment I cannot say what else can be improved. In fact I'm not even familiar with all the new features included in version 7. But I think that it is time to move Max to the new core now. Comparing it for example to XSI or Messiah of even Modo - Max is really, very slow. Deformations, particles, animation, everything works very well but it is also very slow. And releasing another version which is based on a similar core but with a lot more plug-ins doesn't help this situation.

Also, after months of working on exchanging information between different software packages, I really hate the .max file format which is very hard to import into other software. It's not even possible to export camera movement without using third-party formats and even if you manage to export it there are always problems. And another thing is that all rendernodes for Max had to be installed on Windows and had to have Max installed too. When the renderfarm grows it starts to be a problem. I really love the choice of renderers available for Max. We have used Brazil for "Fallen Art", and there is also the very good V-ray, and others, but it is really a pain that it is not possible now to write a stand alone renderer for Max - because of .max format limitations.

Any particularly interesting or funny anecdote regarding the conception/making/screening of the film that you'd like to share?

Well, for the creation of the dancing sequence I first danced all choreography ( with my fiancée Monika ) and recorded it on DV - it looks really pathetic but quite funny. Looking for the music was another interesting thing, because my brother ( who was looking for it ) heard hundreds of the worst pieces ever composed in order to find this one good piece. We were looking for cool music for small money - and this two words together "cool and cheap" are not very common in the world of music. He spent 6 weeks with headphones and was very exhausted after this process. One last anecdote, we had a lot of fun making the blood splats - all this was done with water and paper towels. Paper towels get darker when they are wet so we did all the splats that way, just scanned them in and moved the hue to reds.


- 23:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 02.06.2007.

Na dohvat ruke!


Image and video hosting by TinyPic

Vlatka Pokos je rođena u siromašnoj obitelji u Podravini. Podravina je pitoreskni predio Hrvatske prepun zečeva. Ti se zečevi brzo kreću i stalno nekud idu. Jako su intrigantni. Bilo kako bilo, Vlatkini su roditelji otišli raditi u inozemstvo u potrazi za boljim životom dok je nju i sestre odgajala baka, dobra pobožna ženica koja nikad u životu, unatoč činjenici da ga je proživjela u Podravini, nije vidjela zeca! Nevjerojatno, ali istinito! Vidjela je dva svjetska rata, vidjela je kombajn, kredenc i frižider, ali zeca nije vidjela pa da ga ubiješ.
Nikad se nije sramila svoga podrijetla, već ga je ponosno isticala. Vlatka, jasno. Nakon završene škole odlučila je bolji život potražiti u Zagrebu, daleko od zečeva, gdje je između ostalog radila i kao prodavačica u butiku.
S tim u vezi postoji i jedna zanimljivost. Gazda je butika poželio posao podići na viši nivo, pa je blaziranim kupcima uz šimi-cipelice ponudio i osvježavajuća pića. Jednom prigodom u butik je za Vlatkine smjene ušao Vladimir Kočiš Zec, i Vlatku je to odmah ponukalo da ga ponudi nekim napitkom. Zec oduševljeno i vidno ugodno iznenađen prihvati poruku rekavši da bi on najradije popio štok i deci kole. Na to Vlatka sumnjičavo odgovori: Dobro, shvaćam štok, ali gde su vam deca!
Ne moram ni spominjati da su se svi tome jako smijali i odmah su shvatili da je Vlatka jako fani-bani.

Zato nimalo ne čudi da ju je zapazio menadžer i ponudio joj mjesto pjevačice u tada popularnoj grupi ''Srebrna Krila''. Iako je to za Pokos bilo kao grom iz vedra neba, njena atraktivnost je bila presudna za početak zanimanja javnosti. To je vrijeme 90-ih kada počinje uzlazna putanja za Pokos nakon skromnog, ali prije svega poštenog života u provinciji. Nije se imalo za kojekakve oblizeke, ali se zato od zečetine dalo dobro živjeti. Stari ljudi kažu da pirjani kunić čini dobro glasnicama, i činilo se kao da je cijela Hrvatska par godina potom poludjela za novom zvijezdom dobrog glasa i još boljeg stasa. Bila je to Seve. Ali, svi su željeli Vlatku, pa tako i ona ubrzo prihvaća ponudu HTV-a da vodi ''7 noć'' jednu od najpopularnijih emisija na malim ekranima.
Zečeve nikada nije zaboravila, mada su zlobnici već tada osporavali njen uspjeh, govoreći kako se ne zna izražavati te je potpuno nepismena. Pokos je međutim šutjela ne mareći za zle jezike. Marljivo je radila, a onda se desio jedan od njenih najvećih glazbenih uspjeha - hit 'Kad će taj petak', koji se mjesecima nije spuštao sa hrvatskih top ljestvica. A ona je samo radila i ulagala u sebe, učeći strane jezike i čitajući štiva najvećih svjetskih filozofa. Vlatka je jezike učila kod profesora Tomislava Ladana, i danas govori 16 inostranih jezika skorz fluidno, često govoreći na njima o Marku Aureliju koji je jednom rekao:"Kud se žurite? Nije pos'o zec pa da će uteć'."
Usvojivši ovu iskonsku mudrost starih Rimljana, Vlatka se zainteresirala za politiku do te mjere da je često hodala oko Sabora razmišljajući o omiljenoj rečenici njene najdraže kraljice, Viktorije:“I positively think that ladies who are always enceinte quite disgusting; it is more like a rabbit or guinea-pig than anything else and really it is not very nice.”
Budući da je život nije mazio odlučila je sve to nadoknaditi.
Odijevala se po posljednjoj svjetskoj modi, nosila odjeću s potpisima najpriznatijih dizajnera i napokon se njen trud počeo isplaćivati. Bezbroj puta su je udruge za zaštitu životinja osuđivale radi nošenja skupocjenih krznenih bundi, a ona je kao i uvijek imala diplomatski i prije svega pristojan odgovor na sve. Često bi govorila:"Romance, like the rabbit at the dog track, is the elusive, fake, and never attained reward which, for the benefit and amusement of our masters, keeps us running and thinking in safe circles." A i te udruge, brate, jebu bez veze. Njena najveća greška bila je što je naivno iznosila u medijima što je novo kupila, koliko je to platila, a to su uvijek bili najluksuzniji predmeti.
Sve je to Vlatka zaradila svojim stasom, glasom i ljubavlju prema zečevima, o čemu nam valja napokon kazati i nešto više.

Vlatkin susjed Josip Geza Žnidarić, predsjednik vatrogasnog društva "Sv. Franjo Ksaverski" iz Sokolovca, uspio je uloviti lokalnoga zeca strižnjaka. Ti bezobrazni zecovi noću vrijednim seljacima ometaju san i stvaraju nelagodu. Ima ih po brdima i nizvodno, a jako se često mogu zateći kako nekom djetetu prave društvo za povratka iz pučke škole "Carl Gustav Ström". Zečevi se znaju baciti na leđa i mahnito trzati nogama u pravcu niskog podravskog neba, što župnik Alojzije Blajšek objašnjava zanimljivim prirodnim fenomenom: Podravina, veli vitalni dobričinina Blajšek, leži na jednom sloju olovne rudače ispod koje se nalazi tercirarni sloj bakra; za kišnog vremena stvara se prirodni fenomen elektrolize i Podravina postaje gigantski - akumulator! Zečevi, koji su kao što je od davnina poznato izvrstne strujene provodljivosti, među prvima, ako ne i prvi osjete ovaj fenomen, već za prvih vlaženja pred kišu, i leđima se taru o plodnu podravsku crnicu, ne bi li se ispraznili od suviška elektrona. Naime, nije rijetko da između dva zečja uha zaiskri i sjevene munjina, rasvjetlivši cijeli kotar i ovaj fenomen u potpunosti.

Starina Geza rado se slikao sa svojim zecom Žarkom:

Image and video hosting by TinyPic

Iako je Vlatka bila samo iskrena, svi su samo čekali neku njenu izjavu o zecu Žarku da je nanovo pribiju na križ. S vremenom je naučila što iznositi u javnost, a što ne. Godine rada urodile su plodom tako da se Pokos uzdigla u sami vrh društvene ljestvice. Postala je dama, naučila se lijepo izražavati i prije svega stekla ugledna prijateljstva. Imala je sve, ali sreće u ljubavi ne. Loša karma pratila ju je od prije tako je jednom prilikom imala okršaj sa bivšim dečkom u neposrednoj blizini mjesta na kojem je Žarko predosjetio kišu. Budući da svatko nađe svoju srodnu dušu nakon dugog čekanja pojavio se i Vlatkin princ. No princ je bio dosta stariji od nje, a još veći skandal je izazvala činjenica da je to suprug pokojne hrvatske glumačke dive Ene Begović.

Izabranik Vlatkina srca, zamislite kurioziteta, kako to već u životu biva, ima rođaka koji se također susreo s podravskim autohtonim zečevima za vojnoga roka u Ludbregu. Kako samo ime govori, to baš i nije najpouzdaniji kraj za zečarstvo, ali, što je tu je. Tajnik zečarskog saveza Ludbrega, Ivan Špoljar, tvrdi nam da u karanteni saveza imaju još samo dva zeca, koja nam nije želio pokazati - svi su ostali pobjegli u Koprivnicu još zimus, navodi Špoljar. Stotinjak kilometara zračne linije južnije, krepki agrikola Lujo Radeljak 'Utor' rado nam je pokazao svoju zečinu Frankopana, s kojim je osvojio sve regionalne turnire u kategorijama zečeva plahnjaka do 3 godine starosti, i državno prvenstvo u odskoku radnih zečeva srednjeg dometa do 55 kg žive vage. Lujo, diplomirani etnolog i dvostruki prvak u izbijanju bočarskog saveza Muća, nerado govori o svojim zečevima. Kaže da oni svjedoče sami za sebe najbolje kako su jako zanimljivi i veliki, kao neka lijepa uspomena. Evo te zanimljive i osobene životinje u punini njene egzistencije:

Image and video hosting by TinyPic

Vlatki su zečevi, pravo za pravo, pomalo dopizdili i ona je navodno odlučila posvetiti se karitativnom radu i dobrotvornoj poeziji. Valjda zato jer ju je cijela situacija oko zečeva itekako pogodila, suočena s egzistencijalnim problemima navodno se teško nosi sa situacijom. Za medije i dalje nije raspoložena, navodno uzima lijekove i planira zasad prilično neizvjesnu budućnost. U ovakvim situacijama, podjećamo, ima iskustva, jer je slično poniženje navodno doživjela od bivšeg dečka Zlatka Maletića, koji je također smatrao da je prerastrošna, a navodno joj je i bunde bacao kroz prozor.
Bunde su bile, nažalost, zečje!
Vlatka o tome danas s gorčinom govori:"Nikada ne bih bacila bunde kroz prozor, a svi koji me znaju, znaju da ja volim zečeve. Oni su jako dragi i vispreni. Imaju dva uha i gotovo nekoliko zubiju. Navodno da me zbunjuju!"

Image and video hosting by TinyPic

Ah! Možemo mi sada pričati što god hoćemo, ali s tom se pošasti već jednom valja uhvatiti u koštac. Sve je to lijepo, ali život nije poezija. Vlatkin stih:

Čak na Tibet živi zeko,
nema braco nema seko,
nikog nema oti zajec
zabavan je kao clown-pajac!
Teške knjige, jezik strani,
šargarepom taj i takav zec sebe hrani,
gotova je pjesmica.

možda svjedoči o njegovanju jedne rijetke podravske tradicije, ali, budimo realni: zečevima je odzvonilo.
Treba njizi jebat mater zečju, eto šta treba!
Za početak, naučimo ih prepoznati, jer su oni tu, među nama:
Najprije, koja je razlika između zeca i kunića? Iako naizgled isto izgledaju, radi se o dvije različite vrste. Divlji zec živi u nastambama iznad zemlje, vrlo je plah, te ima duže uši i stražnje noge od kunića. Mislim, ima duže noge od kunića, a ne da ime stražnje noge od kunića i uši od zeca, razumijete?
Iako se mladi zec može pripitomiti, nikad ne gubi svoju izrazitu plahost. Ima uha. Dok se zečevi rađaju već prekriveni dlakom i spremni za samostalni život, tek rođeni kunići su potpuno goli, slijepi i ovisni o majci. Kunići mogu biti divlji i pitomi. Zecovi ne mogu. U prirodi žive u nastambama koje sami iskopaju ispod zemlje. Sitnije su građe od zeca, znatno pitomiji, spretniji, a neki kažu i inteligentniji. Kunići su brzi. Imaju oštre kanđe i dva zuba sikiraša. Zečevi zviždari su sasvim druga pjesma.

Evo kako treba s njima postupati, u krajnjoj liniji, jer su stvarno prevršili svaku mjeru:

Image and video hosting by TinyPic

Na kraju krajeva, čini se da je Vlatka sve ovo već ostavila iza sebe i da je odlučila odmoriti se na par dana u Dubaiju.
Ne možemo jamčiti, ali izgleda da se odlučna koraka uputila u šoping:

Image and video hosting by TinyPic

Što drugo kazati, nego: Ta cura stvarno ima petlju!

Momci, čuvajte se: Vlatka je ponovo na ulici!

- 02:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 01.06.2007.

MUP at show


Lupi me, lupi, da barem po šaki tvojoj znam da sam ti žena!
Svoga tela gospodar, 1957.


Image and video hosting by TinyPic

'Očito nisam ljubavnica ministra Kirina'

NOVINARKA OTV-a HANA TABAKOVIĆ (110-85-100) odlučno demantira tvrdnje prema kojima je u romantičnoj vezi s ministrom unutarnjih poslova, profesorom retorike i rašljarom Ivicom Kirinom

Nisam u dugogodišnjoj romantičnoj vezi s ministrom unutarnjih poslova Icekom Kirinom, kako to neki zločesti dnevni listovi žele prikazati“, govori 32-godišnja novinarka OTV-a Hana Tabaković "Bambi", skroz ljuta na medijske napise kojih nije bilo a koji je dovode u vezu s HDZ-ovim ministrom. Razlog svog ničim izazvanog medijskog istupa objašnjava ovako logično i polako:

“Na OTV sam došla prije više od godinu dana, jer sam htjela učiti od doajena hrvatkog novinarstva, Romana Bolkovića, samozatajnog vizionara, distingviranog jett-setera i nesebičnog altruista, možda jedinog čovjeka čija su uvjerenja i mišice čvršće od ministrovih, a pogled topao i vlažan kao južna mora. O njemu bi se moglo govoriti danima, i mene iskreno čudi zašto on to nikada ne radi. Valjda zato jer je skroman, kako mi kažu, jer ga nažalost još nisam upoznala. On živi asketskim životom, daleko od nas običnih ljudi i žena, u jednoj spilji na Sljemenu, i samo ga posjećuje gradonačelnik Bandić i trčeći mu nosi papicu iz restauranta "Gračanka", navodno. Zauzvrat, on gradonačelniku često daje par mudrih savjeta i šaku žirova. Zato je naš gradonačelnik nepogrješiv i dobar drug i starješina. Prije tjedan dana, dakle, nakon OTV-ove hit-emisije ‘Plati pa mlati’ koju vodim i odlično uređujem samo ja - u kojoj je gostovao pravedni ministar Kirin koji govori sve iz glave - dnevnik '24 sata' objavio je dugi članak pod kratkim naslovom: ‘Kirina očarala Hana’. Taj se dnevni list za tri kune i nula istine ovog puta nije osvrtao na ministrove gafove, jer ih nije bilo, nego su pisali o tome kako sam bila obučena te kako se zbog mog izgleda ministar nije mogao koncentrirati jer je gledao u mene, što mene osobno ni malo ne čudi uopće, pa da! Nakon toga sam saznala od svojih izvora neimenovanih da planiraju objaviti članak u kojem tvrde da sam u intimnoj vezi s ministrom te da su oni iz svojih jako anonimnih izvora saznali kako sam s njim u vezi te kako smo viđeni u restaurantu "Gračanka" na večeri nakon moje hit-emisije, koja mi je prisjela (večera, ne emisija). Moram reći da sam u emisiji bila normalno obučena, čak sam imala i majicu i hlače, te da se ministar ni na koji način nije ponašao drukčije od uobičajenog, znate što mislim. Rekla bih, dapače, da se dobro držao, samo je bio malo krut u odgovorima. Također, nisam s njim bila na večeri u restaurantu "Gračanka", on je s vozačem i tjelohraniteljem otišao odmah nakon emisije, a ja sam otišla na piće s glasnogovornikom MUP-a Zlatkom Mehunom i s vlasnicom ekskluzivnog dućana Via Dante, što govorim u ime istine a ne zbog bezočne reklame, te mojom stilisticom iz branše Dijanom Brčić, koja me odlično zbigecala morate priznati. Kiro mi je iz glave rekao da ako je ovo UN-ova dijeta, onda on odmah ide u Abesiniju i tam bu golim rukama tigrove davil, kak je srčan. Ne znam je l' trebam još što reći? Možemo li se sad konačno ići slikati?

Elokventna Bambi dopustila je da na tren zavirimo u njenu majstorsku investigativnu radionicu. Hana je svakoga dana prepuna ideja i ima posla preko glave. U rijetkim trenucima odmora razgovara s prijateljima iz prometne policije i igra šijavicu. Ambicija joj je da zaigra u nekom akcionom filmu s Cro Copom ili bez kape, ili da pliva s Nelsonom Mandelom i delfinima. "Otkrit ću vam jednu moju malu tajnu. Ja vam pišem stvarnosnu poeziju i to me relaksira. Evo jedne moje davnašnje poezije:

Noćas bih mogla pojesti kilogram banana.
Onih žutih, na primjer.
Banane su devijantno svinute,
U poluluku smeđih bridova.
Noćni vetar njiše njihove zlehude listove (sic!).

Noćas bih mogla pojesti barem kilogram banana.
Volim ih jesti,
s užitkom i najboljom prijateljicom,

U noćima poput ove njupam banane hametice.
Okeržute, sazrele, fine,
zavideći majmunima
ispod beskrajnog neba.

Jer oni stalno jedu banane, na tone!
U sezoni - van sezone!
Kako da onda ne zavolim njihove
velike nepomične oči?

Ja sam Bambi, ja sam Bambi, i vrlo sam šik,
rado bih se objesila, ali nemam štrik.

"Vi me ne shvaćate. Ja dosta patim. Možda sam kontroverzna, ne znam. Usput, što znači kontroverzno? Ovaj me posao ne ispunjava. Zato mi treba nešto žešće, kako da vam objasnim, neki osjećaj oduška... Predodređena sam za nešto veće.", iskreno nam govori Hana. "Sve me ovo strašno pogađa i na neki volšeban način razumijem gospodina Radeljaka. To što rade Iceku i meni, ne bih poželjela ni najbližim prijatelima ni rodbini. Icekovoj."

Ministar Kirin cijeli slučaj nije želio komentirati za medije, samo je navodno najbližim suradnicima promrsio:"Na pognuto se drvo svaka koza vere!"

Image Hosted by

Ipak, da nije sve tako idilično kako se na prvi pogled čini, svjedoči i novo Hanino novinarsko dostignuće.
Hana je prije dva dana objavila nedvosmislen dokaz o prekoračenju ovlasti tijekom nokturalne istrage u XVI. policijskoj postaji "Stevo Krajačić-Laki".
Naprosto je nezamislivo da se osim u bazi Guantanoamo ovakve metode primjenjuju bilo gdje drugdje u civiliziranom svijetu, a pogotovo ne u demokratskoj zemlji tisućugodišnje kulture kakav je Hrvatska, zemlja zalazećeg sunca.

Stoga nekoliko ovdašnjih medicinskih udruga sastavlja nove etičke smjernice za svoje članstvo nakon izvješća da je policijsko osoblje u pritvorno-obrazovnom centru za moral i onostrano na Gračanima dobilo savjete liječnika u vezi s načinima ispitivanja zatvorenica. Kako se izvješćuje, ti su savjetodavci istražiteljima savjetovali kako da izazovu mentalnu iscrpljenost kod ispitanica pomoću uskraćivanja sna, izolacije, ponižavanja, te postavljanja pitanja u tv-emisijama na načine koji uzrokuju zastrašenost i fobičnost. Reagirajući na ta izvješća, Hrvatska psihijatrijska udruga sastavlja nove smjernice koje članovima te udruge zabranjuju da sudjeluju u kontroverznim investigacijama.

Dr.Viktor Sonnenfeld predsjednik je te udruge. "Kao liječnike, brine nas da bi takav proces, takva situacija, - koja nije voljna i po samoj svojoj prirodi je prisilna – vrlo lako mogla skliznuti u svojevrsno 'etično bezakonje', gdje bi savjet istražiteljima mogao biti korišten protiv zatvorenica na način koji bi bio medicinski neetičan".

Image Hosted by

Je li policija ovaj put zaista pretjerala?
Ima li ministar Kirin snage ići do kraja?
Ta i slična pitanja možda nikada neće dobiti svoj konačan odgovor.

- 02:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #

View My Stats