NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 28.02.2010.

Dr.Kuro Bajraktare

Ah kako

Prebroditi krizu
Odgoditi socijalna prava
Do vremena prava
Dok nam nova klasa
U bogatstvu stasa
Zaštićena, skuupa
Zajedno i skupa
Nedavno još grupo
Sad savjetnička grupa

No kad ona stasa
(naime ta klasa)
Društvom zatalasa
Za njom će i masa
Stići u remizu
Na bogatu spizu
Gdje Atlantik grupa
Adriatik krpa
Il' obratno možda
Tko će to sad znati
Dirigent u folu
Drmeš mu u Molu
Nitko nema smolu
Tko prati ne pati

Teško je prepoznat
Tko je sve u Kolu
Vegetu i Vitu
Dobili u mitu
Jeftino, u kitu
Razvili u pitu
Pojeli in situ
Sada bruse kitu

Čujem da na HT-net
Agro vodi set
Te da za Kor
Nema mišomor
Također da u PEH-u
Razvijaju šprehu
Horvátország čudit čudom
A s Magjarom tudom tudom

Čujem i drugo, al' neugodno mi reći
A što i da kažem, kad će nam uteći

- 16:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.02.2010.

Jacob Taubes

Prijevod Dalibor Davidović

Biblioteka Poligraf, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2009.

Kakav smisao može imati povijest nakon apokalipse dvaju svjetskih ratova, nakon holokausta i Hiroshime? Da bi odgovorio na pitanje što svakim danom sve više otkriva svoju tragičnu aktualnost (i da bi razumio Auschwitz kao nužni element, nipošto kao iznimku), njemački filozof i rabin Jacob Taubes (1923-1987) izabrao je judeo-kršćansku perspektivu kraja povijesti.

Židov – i dakle pripadnik ''naroda vremena'', izbavljenog od ukorjenjivanja u prostor – Taubes u Zapadnoj eshatologiji ispisuje fascinantnu povijest eshatologije i mesijanske ideje u zapadnom mišljenju, počevši od Ivana, Pavla, Augustina i Joakima iz Fiore preko Kanta i Hegela do Marxa, Kierkegaarda i Nietzschea, kojim se zatvara ovaj ciklus, bez mogućnosti njegova ponovnog otvaranja.

Za ovog ''apokaliptičara revolucije'' (kako Taubes sebe sama određuje), koji izaziva misao XX stoljeća kako u njezinoj teologijskoj tako i njezinoj eminentno filozofijskoj verziji, riječ je o propitkivanju tijeka povijesti kao razotkrivanja istine, no koristeći se pritom instrumentima koji su izvan nje same: vremenom, podrijetlom, krajem i bitkom. Eshaton se tako otkriva kao ono tada u kojem se u nerazlučivom jedinstvu mogu ponovno susresti ono prvo i ono posljednje, prošlost i budućnost.

''Na kraju zapadnog eona ljudskom je rodu kao nasljeđe i zadaća, kao ne-više i još-ne, predan prijepor između gore i dolje, rascjep između unutar i izvan, kao nacrt bitka. Pečat kojim bi se spojilo rastrgano jest coincidentia oppositorum. Suprotnosti se podudaraju: pred i u Bogu, koji je uvijek viši od gore i uvijek dublji od dolje, uspinjući se i silazeći, tako da ispunjava sve. Bog obuhvaća nutarnje i izvanjsko, jer On je kako ono najdublje nutarnje svake stvari, budući da je u Njemu sve, tako ono krajnje vanjsko svakoj stvari, budući da je On sve. Budući da je sve u Bogu, sve je ek-sistentno, ima svoje središte izvan sebe: u Bogu. Samo se čovjek može odvratiti od središta Božjeg i biti insistentan. Čovjek se upire protiv Boga i uzima samoga sebe kao središte. Zaboravljajući božansku mjeru, čovjek gubi orijentaciju i uzima samoga sebe kao mjeru: čovjek je mjera svih stvari. Time što čovjek kao subjekt sebe uzima kao mjeru svih stvari, zastire pravu vezu stvari i uspostavlja odaje, ispunjava svijet svrhama i sigurnostima, zaobljuje svijet u svoju čahuru, ograđuje se. Ove odaje zastiru veze stvari s Bogom i u njemu, gurajući ga u »tajnu«. No time i splet stvari postaje tajnom, što se više one rukovanjem, tehnikom čovjeka, gone u novu, nepravu mjeru.
Pitamo se: zašto ova zabluda vlada upravo čovjekom – ova zabluda, koja čovjeka baca u najveću udaljenost od Boga? U ovoj se bludnji bit čovjeka razotkriva kao sjena Boga. Upravo stoga što je čovjek sjena Boga, može u nju pasti – i što je odlučujuće, može mu uspjeti postaviti se kao mjera. Sjena je zmija što zavodi čovjeka na misao da je kao Bog... naposljetku: na misao da je sam Bog – a Bog da je samo njegova sjena. Time što čovjek sebe postavlja kao mjeru, sjena stupa u središte i zastire se veza stvari s Bogom. To je tama i pomrčina svijeta.
No, ne zagleda li se čovjek u ljepotu noći, nego je uvidi kao tamu, spozna li svoju čahuru kao prikrivanje, zamijeti li svoju inzistentnost kao upiranje, razotkrije li vlastitu mjeru kao laž i zabludu, sviće i u čovječjem svijetu, zbiva se zaokret od inzistentnosti prema egzistenciji. Svanuće preokreće sva mjerila. Bog tada prima čovjeka i ovaj ek-sistira, budući da nalazi vlastito središte: u Bogu. Jer čovjek po sebi nije ništa, ako nema udjela u Bogu. Time se podiže zastor spušten nad svijet, podiže se magla, otpadaju zablude čovječjih mjerila i razotkriva se mjera Božja. Mjera Božja jest sveto. Sveto je ponajprije izdvajanje [Aussonderung] i odvajanje [Absonderung]. Biti svet prije svega znači biti odvojen. Sveto je strahotnost koja potresa ustroj svijeta. Potres što ga izaziva sveto rasprskava ustroj svijeta za spas. Na sudištu povijesti presuđuje sveto. Povijesti ima samo kada se istinu izdvoji iz bludnje, kada se istinu osvijetli iz tajne. Od tajne bludnje do objave istine povijest se razvedrava''.

- 23:21 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 19.02.2010.

Denis Kuljiš: Kabinet novog predsjednika

Oni koji u bivšem, sporoodlazećem predsjedniku što se nikako ne gasi, vide sotonsku manifestaciju, reći će da je kabinet novoga predsjednika Republike Hrvatske nastao «vjenčanjem raja i pakla», kreiran po oprobanom načelu za svadbene oprave: «Something old, something new, something borrowed, something blue». Neznalice to prevode kao «nešto novo, nešto staro, nešto pozajmljeno, nešto plavo...» No ovdje «blue» nije plavo, nego sjetno, tužno, to je memento koji te u najsretnijem trenutku treba malo prizemljiti i obuzdati neograničeno radovanje... Imenovanje Saše Perkovića (42), dosadašnjeg savjetnika za sigurnosna pitanja u kabinetski tim novog predsjednika – zaista je ujedno «posuđeno» i «tužno». Sin Josipa Perkovića, posljednjeg šefa hrvatske Udbe i prvog šefa prve Tuđmanove tajne službe SIS, nije, naravno, odgovoran za grijehe svoga oca, kojega njemačka država, progoneći ubojice Stjepana Đurekovića, tereti kao organizatora toga političkog ubojstva. Agent-provokator Krunoslav Prates koji je jadnog Pištu navukao, već je osuđen na doživotni zatvor, izvršitelj Đorđe Božović Giška koji je problematičnog emigranta ruknuo sjekirom, na gospićkom je ratištu i doslovno izgubio glavu (lički Villon, Damir Karakaš opisao je kako su s njom branitelji igrali nogomet), ali naručitelj egzekucije zasad je još neizručen. A dok je otac još bio glavna šarža u Službi, njegov sin Aleksandar u njoj se namjestio pa brzo napredovao te završio na Pantovčaku, prvo kao Mesićev savjetnik za sigurnost, a potom kao šef osoblja (iliti pročelnik ureda, odnosno poslovođa predsjedničke administracije). Na toj funkciji napravio je strahoviti diplomatski i politički faux pas – otišao je u Beč pa pregovarao s nazovigeneralom Zagorcem, nudeći mu da svjedoči protiv Sanadera i ostalih hadezeovaca, u zamjenu za blaži sudski progon... Kad je tajni snimak sastanka dopao u ruke austrijskom pravosuđe, ondje su bili osupnuti tim balkanskim dilovima, što je zamalo onemogućilo Zagorčevo izručenje. Teške muljaže, udbaši, gangsteri i šarlatani – tipično za ugođaj Mesićeva predsjedništva, od kojega je Pantovčak, prilikom Josipovićeva dolaska, trebalo posve provjetriti... Ali nije. Razumni ljudi napominju kako će Perković, «kao profesionalac» biti vjeran novom predsjedniku, a ne starom, no činjenica je da je i ministar policije Karamarko bivši Mesićev šef kabineta, pa mu nije posve nelojalan, dok je za naredni mandat sadašnjeg državnog odvjetnika Bajića Stipe nemilice drukao na Iblerovu trgu. Nije uspio, ali Bajić je prošao i održao se, pa se sve skupa čini kako se tyrannosaurus ex dobro osigurao na svim stranama... Neće jedino kontrolirati štampu. To se vidjelo već prilikom intervjua za RTL, koji je Mesić razljućen prekinuo.
Glavna imenovanja u budućem Josipovićevu kabinetu djeluju pak optimistično, kao i sam lik novog hrvatskog predsjednika. Josip Joško Klisović (42) bit će predstojnik ureda, «šef osoblja», a on dolazi iz «Atlantica» gdje je dvije godine bio tajnik grupe, što je važan, visok položaj u internacionalnoj kompaniji pa ukazuje na znatne, konvertibilne sposobnosti mladog dužnosnika: nije on činovnik koji bi crkao od gladi bez državne službe. Klisović je počeo diplomatsku karijeru u ministarstvu vanjskih, gdje je primljen s grupom najboljih studenata prava, odlikaša, pred kojima je bila budućnost. Na Zrinjevac je došao, dakle, sa Zokijem Milanovićem, predsjednikom SDP-a, i Orsatom Miljenićem (sad odvjetnikom kojega neki spominju kao kvalitetnu zamjenu za Bajića). Klisović je sjajno školovan – dobio je švicarsku stipendiju pa završio čuvenu diplomatsku akademiju na Malti, radio u New Yorku, u predstavništvu u Bruxellesu, te u «bazi», u Ministratsvu, gdje je dotjerao do šefa analitike i šefa kabineta minsitrice Kolindje Grabar. Dok je u Belgiji boravio kao zamjenik šefa misije pri NATO-u, njegova se žena zaposlila u diplomatskom predstavništvu kao pregovaračica za pristupne fondove, a kako je i sama visokoškolovana, te posao dobila na natječaju, neosnovane su priče da ju je on na to mjesto ugurao nekakvim svojim utjecajem. To su naprosto spsobni, pametni mladi ljudi. Imaju dvoje djece - kod njih je sve «by the book». Da, Milanović bio je Jošku kum, ali više nisu osobito bliski, no Zoki ga jako cijeni i smatra da je «u osnovi lijevoliberalno orijentiran», ako i nije nikad bio član SDP-a. Josipović je pak Klisovića upoznao dok je Ivo bio angažiran kao odvjetnik hrvatske vlade na Haaškom sudu. Znači, uočio ga je dok su zajednički radili na stručnim, pravnim i diplomatskim poslovima. Profilski, zaista nije mogao naći boljeg čovjeka za tu dužnost...
Vanjske poslove preuzima pak od praktično besmrtnog Budisava Lončara (85) dugi Joško, Josip Paro (55), sadašnji hrvatski veleposlanik u Nizozemskoj, koji je ranije dugo bio ambasador u Londonu. Taj nekadašnji dečko iz provincije, nacionalistički nastrojeni student rodom s Paga, ušao je u diplomaciju 1992. i već se deset godina poslije toga (nakon savjetništva u Madridu i jedne ture u Zagrebu) dokopao fenomenalne ambasadorske rezidencije u londonskom Hampstead Heathu, modernističke vile s unutrašnjim bazenom zaštićena kao britanski spomenik kulture. Poslije poklisarstva na dvoru kraljice Elisabethe, predaje vjerodajnice kraljici Beatrax. U međuvremenu, bio je pomoćnik ministra vanjskih poslova, a Ivica Račan ponudio mu je 2003. da u slučaju pobjede SDP-a, postane ministar vanjskih poslova. Srećom, to se nije pročulo kod sanaderovaca, pa je izbjegao vendetu. Para svi hvale kao ozbiljan diplomatski kadar, čovjeka koji razumije briselska posla i Zapadnu Europu. Bit će dobrodošlo ako to fokus predsjedničke diplomacije preseli s druženja s različitim trećesvjetskim diktatorima iz prethodnog vica...

Dr Siniša Tatalović (50) s Fakulteta političkih nauka još je jedan mesićevska rezidua u novom kabinetu. No, kao savjetnik za unutrašnja pitanja, taj bivši asistent Radovana Vukadinovića, osnivača hrvatske znanstvene udbologije i «ništa nas ne smije iznenaditi» geopolitike iz doba samoupravljanja, neće imati stvaran utjecaj, budući da njegove priče mogu impresionirati samo ljude skučene naobrazbe, poput bivšeg gospodara Pantovčaka. Sam je Josipović dovoljno pametan da razumije unutrašnjopolitičku situciju tri puta bolje od tog zaguljenog Ogulinca koji predaje «osnove nacionalne sigurnosti» na zagrebačkom FPZ-u.
Zlatko Gareljić (51) bit će savjetnik za vojna pitanja. On je iz Makarske kao i sam Josipović, ali, zapravo je SDP-ov kadar, bivši zamjenik ministra obrane u Račanovoj vladi. Odlično poznaje taj sektor, a preselio se u Zagreb i više nije toliko utjecajan u zavičajnoj Desetoj izbornoj jedinici (na prethodnim parlamentarnim izborima bio je nisko na listi u Prvoj, zagrebačkoj). Bit će odličan čovjek za vezu s MORH-om gdje predsjednik nadzire vojnu obavještajnu, kojoj hitno treba stati na rep, kao i onom besoprizornom generalu Kruljcu... Forza, Zlatko!
Šefica predsjednikova kabineta, naravno, vrlo je važna osoba ako i nema posebnu političku težinu. Jako zgodna Danica Juričić Spasović (?), nerazdvojna s Josipovićem još od predsjedničke kampnje gdje je diskretno radila kao glasnogovornica, bivša je novinarka, za koju, moram priznati, nisam čuo dok nije dobila ovu parapolitičku funkciju. To ne bih mogao reći za Zrinku Vrabec Mojzeš, koja će biti predsjednikov PR, ili osoba za odnose s novinarima. Ako je Ivo promijenio mobitel, teško da ću se s njim čuti sljedećih pet ili deset godina. Zrinka je bila šefica Radija 101, koja je tu firmu dovela u sadašnju krizu. Pošto su je smijenili s funkcije, dioničari/udjeličari, novinari koji su od nje naslijedili 17 milijuna kuna duga, odustali su od toga da je tuže zbog pronevjere (a predali su krivičnu prijavu protiv direktora) samo zato jer su htjeli izbjeći neželjeni skandal...
Sad opet nešto vrlo pozitivno – Drago Pilsel (48), nije priča za sebe, nego cijeli roman: bivši argentinski franjevac i misionar u džunglama Mato Grossa, došao je u Hrvatsku kao inspirirani nacionalist, ali ga je Duh sveti, umjesto u klerikalizam, odveo u HHO, gdje je otkrio žrtve gospićkih zločina. Zatim se približio ljevičarima, pa oženio za protestantsku misonarku u džunglama Filipina... Drago će za Josipovića pisati govore. Malo španjolskog literarnog patosa, umjesto kafanskih viceva, neće škoditi predsjedničkim adresama.
Govori se da će profesor ekonomskog fakulteta monetarac dr Boris Cota doći na mjesto savjetnika za privredu, no to nije sasvim sigurno, a nije baš ni jako važno – od svih područja, predsjednik realno ima daleko najmanje utjecaja na ekonomiju, ma što tko pričao u predizbornoj kampanji.

- 14:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.02.2010.

Umberto Galimberti

Ne bi trebalo pisati ''o'' muzici, nego ''s'' muzikom i muzički – ostati sudionik njenog misterija.
V. Jankélévitch

S neobičnom radikalnošću Vladimir Jankélévitch prekida način na koji je Zapad dosada shvaćao muziku, počevši od Platona; Platon je muziku zasnovao kao odgojnu umjetnost s moralnom ulogom da prati čovjeka na njegovu pravom putu prema Dobru u kojem se izražavaju istina i dužnost.

Zato, kako kaže Platon, treba spasiti ''samo liru i kitaru, Apolonove instrumente, korisne za polis'' i ''izbaciti trigonon, pektidu, pa i frule, Marsijine instrumente i nosioce tirsosa, Dionisove pratioce'', jer Dionis, kao što je već pokazao Euripid u Bahantkinjama, uništava polis. Platon piše da je riječ o ''instrumentima nezgodne moći, koji mogu zavesti, očarati, fascinirati, opiti, prodrijeti u dušu i prisvojiti je''. Otuda potreba da muziku očistimo od te njene moći i zatvorimo je u čistu harmoniju lire i kitare, koje su kadre reproducirati kozmičku harmoniju, uzor za harmoniju grada-države.

Ta metafizičko-odgojna namjera, zbog koje Platon daje prednost jednoglasnoj muzici i odstranjuje ''instrumente s više žica, koji daju višeglasnu harmoniju'', utjecala je potom na sudbinu zapadnjačke muzike, koja je ostala u okviru etičko-metafizičkog registra kao formativno sredstvo duhovnosti, kao alegorija metafizičke stvarnosti koja nas vodi do istine bivstvovanja, s onu stranu privida stvari.

Jankélévitch prekida ovaj način mišljenja muzike, koji od Platona do Schopenhauera, preko Plotina, Augustina, Leibniza i Hegela ne čini drugo nego podupire noseći stup cjelokupne zapadnjačke kulture, i spaja muziku ne s istinom bivstvovanja, s ''platoničkim suncem'', s hegelovskim Duhom, koji je ''sveprisutan i potpun u dubini stvari'', nego s Neizrecivim, kao što je neizrecivo – kako piše Jankélévitch, ''Jahveovo lice koje se ne da opisati, jer tko ga vidi, umire''.

Muzika, dakle, ni izdaleka nije linearni ili konstruktivni diskurs, kao što bi želio Platon, i ni izdaleka nije ogledalo bivstvovanja, nego se kreće između bivstvovanja i ne-bivstvovanja, svagda na rubu ponora kao metafore života, života koji ni izdaleka nije utemeljen, jer je u ''osnovi'' bez razloga i bez zašto, dakle neutemeljen događaj, milost.

Ali upravo zato jer je riječ o neutemeljenom događaju, bez razloga i bez zašto, izražava muzika i doista tragičku prijetnju da svi zvukovi, sve riječi i svi glasovi mogu uistinu i zamrijeti. Ovdje Jankélévitch, iako ima zaslugu što je muziku s jedne strane uskratio platoničkom, dakle i zapadnjačkom zahtjevu da bude u pomoći promatranju koje se usredotočuje na neprolazno i sjajno Jedno, toliko drago odgojnim moralistima od Platona do Tolstoja, s druge strane propušta udar proturječja što ga život, zbiljnost i bivstvovanje svagda nose sa sobom i što ga muzika slavi.

Taj nemirni kontrast, ta prijetnja, koju je već ocrtala grčka tragedija, koja je dionizijskom muzikom zaustavila stvari i glasove s ovu stranu spasenja, kod Jankélévitcha je promašeni susret, gdje se prijetnja transformira u mirniji i spokojniji kontrast pokreta: vječno prolaženje između života i smrti, između zvuka i tišine, koje pod novom formom posve izvjesno ponovno vraća ugašeno biće životu i bezbojan glas novom zvučnom nacrtu. Opet dakle Platon, opet zapadnjačko čitanje stvari mišljenih u harmoniji Jednoga: ''vidljivo'' prema platoničkoj tradiciji, ''nevidljivo'' prema judeo-kršćanskoj tradiciji.

I Odisej se, kako se ne bi dao zavesti pjesmom sirena, daje privezati za jarbol, nakon što je svojim ljudima začepio uši, dok je Orfej pobijedio pjevanje sirena još ljepšom muzikom, zbog koje su se sirene, opsjednute njegovom moći, bacile u more i pretvorile u grebena.

To je usporedba Ernsta Blocha, filozofa utopije, koji upozorava na prirodu muzike. Ona je u svojoj biti utopijska i kadra je probuditi u nama najdublju dimenziju, koja se ne identificira s praznom apstrakcijom niti s načelom reda, kao što su Platonovo ''Dobro'' ili Hegelov ''Duh'', nego se prije podudara s onim što je u nama najireduktibilnije, zapravo s raskorakom između nas i onoga što o sebi znamo, dakle s utopijom samih sebe. Muzika dakle nije kao Odisejev brod, koji nas vodi domu, nego je kao Orfejeva bajka koja nas vodi u podzemlje, u najdublji i najunutarniji sloj nas samih, u kojemu je pohranjena naša ostvariva, premda udaljena, budućnost.

Tu udaljenost, do koje ne seže nikakav projekt, jer je čisti zvuk osjećaja, ugledala je muzika, koja za razliku od riječi što ispunja, živi pathos manjka, i zbog toga se rađa, u svom prvom izrazu, kao lament u kojem se nastoji učiniti intimno prisutnim ono što je već daleko.

Blizina i daljina nisu samo figure prostora, nego i vremena, kojem je muzika prvo skandiranje, bilo zbog toga što nas uvodi u sakralno vrijeme, kao liturgijska muzika koja, s božićnim oratorijem ili Pasijom, precizno upoznaje sabranu zajednicu u kojem se vremenu nahodi, bilo da nas uvodi u čisto vrijeme koje razbija realno vrijeme, budući da je muzika nekakva bezbožna gesta koja nas oslobađa od vremena uređenog pomoću slijeda danâ.

No utopijska crta muzike jest u njenoj slušnosti, dapače samoslušnosti, dakle senzorijalnoj dimenziji privilegiranoj u odnosu na oko koje, ograničavajući se na opisivanje vidljivog, ne prekoračuje nikad prezentno, a još manje doseže ono daleko, koje je dubina naše intime. Kao bliska onome što se kao ireduktibilno nalazi u svakom subjektu, muzika je nešto dobrohotno, nešto blisko, više nego ljubav koja nas, kao ljubav spram bližnjeg, udaljava od samih sebe.

U muzici naime djeluje reminiscencija koja nas vodi domu na intimniji način nego što to može učiniti analitička praksa, jer muzika je, kako piše Elio Matassi, ''topos utopije koji se ne može lokalizirati'', što možemo prevesti kao ''mjesto premještanja koje se ne može lokalizirati'', gdje premještanje ne znači da nas ono vodi negdje drugo, nego u smislu da nas vodi iz intimnosti subjektivnosti u apsolutno, apsolutno koje ovdje razumijemo kao nešto što je odriješeno od svih sveza (solutus ab), budući da muzici ne može odgovarati ništa od onoga što je svijet i aktualnost svijeta.

S italijanskog preveo Mario Kopić

Umberto Galimberti, Orme del sacro, Milano 2000.

- 11:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 05.02.2010.

Mario Kopić: G.W. F. Hegel

Preveo Kiril Miladinov
Naklada Breza, Zagreb 2009.

Oduzevši bogu svojom kritikom ontološkog dokaza o egzistenciji boga zbiljsku egzistenciju, Kant mu je s obzirom na praktičku potrebu našeg uma regulativno pripisao egzistenciju, no pritom je boga kao ono bezuvjetno pretvorio u pred-stavljenost subjekta. Bog je regulativno postao predmet (predstava) čovjeka kao konačnog subjekta. Čovjek ga zbog praktičkog djelovanja predstavlja, postavlja pred sebe kao da jest. Time je Kant otvorio put temeljnom Hegelovom pitanju: ako je ono bezuvjetno (bog) predstavljenost subjekta, nije li tada taj subjekt i sam bezuvjetan, dakle apsolutan?

Pred nama je napokon, zaslugom vrsnog prevodilačkog umijeća Kirila Miladinova, prijevod kapitalnog Hegelovog djela nošenog upravo odgovorom na to pitanje. A taj je odgovor nužno pozitivan. Uostalom, kako bismo inače mogli objasniti da si subjekt u svojoj predstavljivosti predstavlja, to jest postavlja pred sebe kao predstavljenost, nešto apsolutno, ako ne tako da je u svom subjektivitetu, u tome po čemu i u čemu jest to što jest, sam apsolutan. Subjektivitet subjekta je dakle apsolutan. Sam je subjekt, koji predstavlja apsolutno, apsolutan. Taj subjekt dakako nije više konačni subjekt Descartesa ili Kanta, nije više konačni čovjek, nego je taj subjekt ona apsolutna, bezuvjetna subjektivnost kao međusobno ovisno razlikovno jedinstvo apsolutne pred-stavljivosti i apsolutne pred-stavljenosti.

Time je Hegel riješio Kantovu dilemu između čovjeka koji kao da je konačno-beskonačno biće i boga koji je, s obzirom na praktičku potrebu, kao da beskonačno-konačno biće. Istina kako čovjeka tako i boga je apsolutna ideja kao apsolutni subjekt. Jer je taj apsolutni subjekt u svom subjektivitetu posredovano jedinstvo predstavljanja i predstavljenog, ukinuto jedinstvo, konačnost (čovjek) i beskonačnost (bog) svaka su za sebe nešto posve apstraktno, a konkretni su tek u svom ukinutom jedinstvu, dakle u apsolutnoj ideji. Istiniti su samo kao njezin drugobitak, kao što je apsolutna ideja istinita samo i ukoliko je u svom drugobitku. I jer je Hegelova filozofija apsolutna filozofija, samo apsolutno znanje, dakle ništa drugo nego apsolutna ideja, sada je bog istinit samo kao predmet i rezultat te i takve filozofije, Hegelove filozofije kao dovršene filozofije.

Zato Hegel kaže: ''Bog je svakako poznata, ali znanstveno još ne razvijena, ne spoznata predodžba'' (I, 84). Svakako poznata, ali još ne spoznata predstava je bog kao predstava religije. Religija je za Hegela ''oblik neposrednog znanja'', neposrednog zrenja, noć gdje su sve krave crne i gdje dakle nema prostora za znanstveno sistematično i metodičko proučavanje predmeta kao jedinstva razlika. Bog je za religiju predstava kao takva. Za Hegela je, naime, predstava slika kao predmet misli: ''Predodžba je pak slika kao uzdignuta u formu općenitosti, misli, tako da se jedna temeljna odredba koja predstavlja bit predmeta zadrži te lebdi pred predočavajućim duhom'' (I, 119).

Takvo je određenje, na primjer, beskonačnost boga. Vjernik tu beskonačnost predstavlja kao misaonu sliku. Ali što je u svojoj biti slika? Na čemu se zasniva? ''Slika uzima svoj sadržaj iz sfere osjetilnog i prikazuje ga u neposrednom vidu njegove egzistencije, u njegovoj pojedinačnosti i u samovoljnosti njegove osjetilne pojave'' (I, 118). Osjetilnost je svagda neposredna, ne reflektira se i dakle nije svjesna same sebe, ne zna objasniti svoje dojmove i posredovati ih. I svoj predmet ne zna posredovati u njegovim mnogovrsnim povezanostima, može ga samo odražavati, odslikavati. Budući da uzima svoj sadržaj iz osjetilnog, slika beskonačnost dakako ne može predstaviti. Beskonačnost nije nešto što bi se dalo odraziti, beskonačnost je u svojoj biti samo predmet čiste misli. Ukoliko Hegel govori o predstavi kao o misaonoj slici, time želi naglasiti da je predstava misao koja je još vezana na osjetilnost i zato je u odnosu na čistu misao nešto manje vrijedno. Predstava je zato samo ''stupanj duha'' (I, 37). Religiozna predstava primjerice predstavlja boga u njegovoj beskonačnosti kao nešto onostrano, kao nešto od konačnosti odvojeno i upravo mu tom osjetilnom slikom oduzima njegovu beskonačnost. Kakva bi to bila beskonačnost koja bi od nečega bila odvojena?

Da bi se dakle spoznala prava priroda boga, priroda boga koja nije prikrivena misaonim slikama, treba bit boga misliti u čistim mislima. Od samo blijedog, lebdećeg poznavanja treba preći na razvijenu spoznaju boga u svim njegovim odnosima, u jedinstvu njegovih razlika. A tada bog kao beskonačan nije nešto onostrano, nego nešto ovostrano, u konačnosti naz-očno, isto tako kao što je konačnost u jedinstvu s beskonačnošću. Bog nije misaona slika, nego proces ukidanja konačnosti u beskonačnosti i beskonačnosti u konačnosti. ''Ono konačno nije ono bivstvujuće; jednako tako, ono beskonačno nije čvrsto: te odredbe samo su momenti procesa. Bog je također i kao ono konačno, a ja također kao ono beskonačno…Bog je kretanje k onome konačnom te time kao njegovo ukidanje k samome sebi; u onome ja, kao onome koje sebe ukida kao konačno, bog se vraća sebi i samo kao to vraćanje je bog. Bez svijeta bog nije bog'' (I, 158, 159). To je znanstveno razvijena spoznaja boga, čista misao boga koja razlikuje boga u jedinstvu njegovih razlika, u jedinstvu konačnosti i beskonačnosti. Područje čistih misli je filozofija. ''I bog je tako rezultat filozofije'' (I, 40). Naime, kao spoznati bog, a ne samo kao poznati.

Bog čiste misli, bog filozofije jest istina Boga religije. Filozofska misao je razvijena, spoznata predstava Boga vjere, pri čemu je predstava mišljena kao predmet čiste misli, na koju se čista misao odnosi. Pritom sama čista misao nije predstava. Tako se tek u filozofskoj misli, u apsolutnom znanju dovršava pojam boga. Ako je apsolutno znanje, apsolutna ideja istina boga, vrijedi i obrnuto, ''pojam boga se dovršava u ideju'' (I, 164).

Ideja kao apsolutna ideja jest logička ideja koju Hegel razmatra u Znanosti logike. Strukturu te ideje predstavljaju kategorije, strukture tog subjekta, ono po čemu i u čemu taj subjekt jest to što jest. Dakle, subjektivitet apsolutne ideje kao apsolutnog subjekta. Apsolutna ideja kao apsolutni subjekt u tim je svojim kategorijama, u tom svom subjektivitetu savršeno prozirna: u njima misli, hoće i ljubi samo samu sebe. Upravo je zato subjektivitet toga subjekta apsolutan, bezuvjetan: igra samo igru s po sebi predstavljenim, igru sa svojim drugobitkom, igru predstavljanja i predstavljenog, predstavljivosti i predstavljenosti. Izvan toga nema ništa. Zato za nju ništa nije tajanstveno. Među kategorijama, među strukturama subjektiviteta subjekta nema kategorije tajne. Time nema ni niza drugih kategorija što ih poznaje teologija kao znanost o vjeri u Boga. Bog kod Hegela ponire u apsolutni subjektivitet.

Time je subjektivitet dosegao pobjedu za koju se borio još od Descartesa (''Jesam, dakle jest bog''). Sve dok je bio vezan za konačni subjekt, subjektivitet nije bio bezuvjetan, bio je vezan za boga, premda je bog ostajao njegovom predstavom. Tek kad je preuzeo boga posve u sebe, kad ga je posve predstavio, predstavio pred sebe i učinio ga posvema prozirnim, subjektivitet je postao apsolutan, to jest bezuvjetan. Jer u sebe je preuzeo upravo boga, ono apsolutno i bezuvjetno.

Time je dovršena i filozofija kao onto-teologija. Dovršena u tom smislu da između ontologije i teologije sada nema više nikakve bitne razlike. Teologija je prerasla u logiku, koja je kod Hegela ontologija – znanost o bitku. Filozofija kao apsolutno znanje, kao apsolutna ideja, kao apsolutni, bezuvjetni subjektivitet jest biće kao takvo i u cjelini: ''jedino apsolutna ideja jest bitak, neprolazan život, istina koja znade sebe i jest sva istina''. Bitak je Hegelu naravno bićevnost bića, ono po čemu i u čemu biće jest to što jest. Apsolutna ideja kao bitak - upravo je to sada filozofija.

Ako je prije Hegela postojala razlika između uzroka bitka pojedinačnog bića i uzroka bitka bića u cjelini (na primjer, kod Kanta razlika između čovjeka kao konačnog subjekta, uzroka pojedinačnog bića, i regulativno boga, uzroka bića u cjelini, prirode), kod Hegela te razlike više nema. Apsolutna ideja kao apsolutni subjektivitet jedini je i potpuni uzrok bitka bića, toga da biće jest. Sve što jest pred-stavljenost je tog bezuvjetnog subjektiviteta, ima bitak kao njegova predstavljenost. ''Bitak je postavljenost, posredovanost uopće i pretpostavljenost''. I bitak boga samo je pretpostavljenost apsolutnog subjektiviteta.

Time je Hegel boga priveo na prag njegove smrti. Premda je subjektivitet kao apsolutna ideja dovršen u svojoj bezuvjetnosti, ta bezuvjetnost svejedno još nije dosegla svoje krajnje granice. Subjektivitet nije više ograničen ničim izvan sebe, jer je jedina i sva istina, biće kao takvo i u cjelini. Ali još uvijek je ograničen samim sobom. Ograničen je načinom svojeg pred-stavljanja, načinom postavljanja bića kao predmeta pred sebe. Svako biće mora biti, da bi bio predmet za subjektivitet, pred-stavljeno ili kao supstanca ili kao akcidencija, odnosno kao njihovo razlikovno jedinstvo, kao subjektivna ili objektivna svrha itd. To je cijela mreža sa svim svojim čvorištima tih kategorija, vlastitih struktura apsolutne ideje, na koje je vezana apsolutna ideja kao apsolutni subjektivitet. Subjektivitet je dakle još uvijek ograničen vlastitom strukturiranošću. U tom smislu njegova bezuvjetnost još nije dosegla krajnje granice, još nije neograničena ničim niti izvan niti unutar sebe. Jer je njegova bit da hoće samo sebe sama, hoće svoje krajnje mogućnosti, nužno je bilo da tu svoju krajnju mogućnost i dosegne. A to je moguće samo preokretom. On se izvršio s Nietzscheom. U čemu je taj preokret? Dok je kod Hegela ''najviši i jedini nagon'' subjektiviteta ''da sam sobom u svemu nađe i spozna sama sebe'', svoju strukturiranost, sada je njegov najviši i jedini nagon htjeti samoga sebe. Subjektivitet sada hoće samoga sebe na sve većoj razini. Ne spoznavati, nego htjeti, htjeti svoje htijenje. To se htijenje zbiva tako da čovjek, koji je nositelj tog subjektiviteta, prirodu kao ''kaotičnu masu'' oblikuje s obzirom na svoje svagdanje praktične potrebe: ''Ne spoznavati, nego shematizirati – kaosu nametati toliko regularnosti i oblika koliko je to dovoljno našoj praktičkoj potrebi''. Objekt praktičke potrebe je sve što jest. Nietzsche će tako na kraju suvremeni svijet razotkriti kao svijet odsutnosti živog boga, kao svijet mrtvog boga. Čovjek bezuvjetnog subjektiviteta, čovjek volje za moć, ustankom protiv svega što ga ograničava i tlači u njegovoj volji za vlastitom bezuvjetnom slobodom, uspostavit će se kao gospodar samoga sebe i svojega svijeta. Njegovo htijenje htjet će samo još sama sebe. Osim sebe sama ne potrebuje više nikoga drugog, ponajmanje boga kojemu bi trebao biti poslušan i pokoran.

Mario Kopić

- 01:25 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.02.2010.

Ernst Jünger

Netko tko (sada ili već ponovno) priča o bogovima, ne čini se time više toliko sasvim neprijepornim kao što je to bilo u prvoj polovici našeg stoljeća, ili pak u višim krugovima već od vremena Voltairea.
Ovih dvije stotine godina dakako su kratko razdoblje i možda samo predah u usporedbi s vremenima u kojima su bogovi i demoni štovani. Zacijelo je još prije Lukijana bilo duhova koji su ismijavali bogove, barem bogove onih drugih. Ali ostajalo se na svome tlu. Još u vrijeme Augustina bogovi su prisutni, iako im on priznaje samo demonski ili titanski karakter. Njegov upit mogu li stvoriti ili održati svijet, pogađa našu sadanju situaciju u samu srž. Kada Nietzsche odmjerava Apolona i Dionisa, onda je to više no mitološka simbolika – mišljena je mitska supstancija.
''Bog'' uživa stanovito štovanje i onda kada se ne imenuje ili jezik oko njega, manje ili više, uvjerljivo vijuga. Ali da se nešto ne slaže u računu s našim Sada i Ovdje, osjeća se instinktivno i spoznaje na svakom stupnju. Primjereno tome oblikuje se molitva.
Nietzscheovo ''Bog je mrtav'' može značiti jedino da je epohalno stanje spoznaje nedostatno. Osim toga auktor protuslovi sebi samome ''Vječnim ponovnim došašćem''.
Božansko živi. Kad se izriču imena, onda većina nas ima na umu pretkršćanska božanstva ili božanstva mjesnog karaktera. Njihovi su hramovi propali, a od mnogih nekad tamo štovanih ne znaju se ni imena. Bogovi su dakle smrtni, ali to ništa ne govori protiv njihovih bića i njihove zbiljnosti.
I bogovi se ubrajaju u našu predstavu. Mi im se možemo približiti, recimo žrtvama ili molitvama, ali ne i iza zavjese na kojoj se pojavljuju – oni tamo ostaju u ''stvari po sebi''. Poradi takva raspoređivanja (''Religija unutar granica pukog uma'') Kant je svojedobno pozvan na odgovornost kao netko ''tko je ponizio kršćanstvo i tko je opasni novator u vjeri'' (pruski kabinetski nalog iz 1794. godine).
Kultovi se temelje na nadi u božanski susret; njihova zadaća ostaje podizanje nade do izvjesnosti. Kult utoliko više obuzima čovjeka što uvjerljivije slavi ovo znanje na proslavama i u umjetničkim djelima. U jednom gradu koji bi se približio Vječnom, umjetničko bi djelo moralo postati sveto, a ono sveto umjetnost. To je u ovom vremenu nedostižno – odatle u prijeporu oko slika može doći do pomirenja, ali ne i do rezultata. U Vječnom gradu nema hramova jer je umjetnost dosegla izvanvremensku ljepotu prema kojoj neumorno, a ipak zaludno teži. Moramo se zadovoljiti ponuđenim poput bakice koja komad kosti časti kao relikviju.
Ono izvanvremensko ipak nam nije tuđe. Od njega polazimo i put njega idemo: ono nas prati na putovanju kao jedina prtljaga koja se ne može izgubiti. Ono na nas baca svjetlo kada patimo i daruje život kada nas njegovo svjetlo dotakne.
Riječ ''mijena lika'' zahvaljujem Leopoldu Ziegleru – jednako kao i jedan razgovor o Radniku neposredno nakon što je objavljen. Taj smo razgovor vodili posve blizu utočištu ponad kapele u Goldbachu, u kojem se, pri dobrom pogledu na jezero, okrećemo tim zapisima.
Mijena lika bogova znači da se mijenja prikaza u kojoj bivaju obožavani. Tako ima mjesta koja sveudilj slove svetima iako su se religije mijenjale. Možda se nekoć tamo pojavio anđeo, zbilo čudo. Novi su hramovi podizani na ruinama starih. Oni su ostajali da budu cilj hodočašću, svečanostima, žrtvama i molitvama. Molitve su vazda važne; no kažu da ovdje bivaju osobito često uslišane.
Borba Titana i sumračje bogova su metahistorijski – oni iz prirode i kozmosa prodiru u povijest. Vremenski gledano može se pretpostaviti da su Titani bili prethodnici bogova i da su upravljali kaosom. Iza toga dolazi mit o tomu da su Titani navodno stvorili bogove i poučavali ih. Njihov je ustanak uzdrmao Olimp – Zeus ih kroti i protjeruje u podzemlje. No oni se vraćaju – razulareni Prometej, primjerice, u liku radnika. Bogovi stvaraju iz izvanvremenskog; Titani djeluju i stvaraju u vremenu. Njima je srodnija tehnika negoli umjetnost. Zato Hölderlin pjesniku savjetuje da sanja i traži utjehu kod Dionisa dok ''Željezni'' vladaju – ali on zna da će se bogovi vratiti.
Uz umijeće računanja. Eksponent je broj što stoji iznad osnovnog broja i pokazuje koliko puta taj broj može biti multipliciran (potenciran) samim sobom. U jednadžbi: 2 3= 8, ''2'' je osnovni broj, ''3'' eksponent, a ''8'' rezultat. Osnovni broj naziva se i ''korijen'', a eksponent ''pokazatelj''. Znak jednakosti je ''sredina''. Sredina posreduje; ona razdvaja i povezuje istodobno.
Uz botaniku. Ako se jednadžba prenese u parabolu, osnovni se broj shvaća kao korijen, znak veze kao stablo, a eksponent kao krošnja drveta. Rezultat je plod. Njega treba gledati ponajprije kao čist proizvod, dakle neovisno o gospodarskim, estetskim i moralnim ocjenama kojima se odlikuje.
Uz pravopis. ''Eksponirati'' je i ''udaljiti'' i ''tumačiti'' i ''izlagati''. Ja se bavim jednim radom, pisanim djelom; do najmanjih pojedinosti ispitujem njegovu dispoziciju i izlažem je.
''Eksponirati se'' znači ''udaljiti se'', ''izložiti se'' – nadasve pogibli. Neutralno gledano to je ''isticanje''. Ovaj talent (ekspozicionalni) ponajprije je čisto potencijalan, ali on ipak stvara činjenice. (Slučajnost u smislu Tome Akvinskoga.) Ovisno o mjestu i ljudima, poput etikete im se kvače osobine kao što su dobro i loše, lijepo i ružno. Samoudaljavanje ipak djeluje i na optiku, a time i na stil – dakle ne ''bivam smaknut'', nego ''sudjelujem u smaknuću''. To se više tiče transcendencije.
Eksponencijalni udio u radnjama i djelima određuje ugled koji oni uzrokuju. O životnom vijeku poetskog ili umjetničkog djela odlučuje osnovni broj, to jest jedino njihov karakter.
Uz biografiju. U životu se svatko manje ili više eksponira. Jedni se pametno koriste svojim sposobnostima, dok ih drugi profućkaju, rasipaju i potkopavaju – između toga je prava sredina, skromno kućanstva. Pojedinac svoju snagu može udvostručiti, udeseterostručiti – to ne mijenja ništa u osnovi. Svoju prisutnost na bojnom polju Napoleon je izjednačavao sa sto tisuća ljudi. On je, međutim, propao zbog karaktera, ne zbog potencije. To eminentno vrijedi i za Hitlera.
Uz transcendenciju. Ima susreta na silu što dovode u pitanje tijelo i život – oni otvaraju široko polje između političke inteligencije i etičke discipline.
Zadnji susret, onaj sa smrću, nitko ne može izbjeći. Tu se svatko apsolutno eksponira. Njegova potencija izbjegava vrijeme i broj. Postaje imaginarna. Ako za pojedinca, kao za sebi samom neznanoga, uporabimo osnovni broj ''X'', on se eksponira beskonačno: X Ą.
Tek tada individua postaje i ''nedjeljiva'' kao što to kaže njezino ime. To što njezina potencija prekoračuje svaku mjeru i svaku ocjenu, uključuje nadu što premašuje nadu raja. Umjetnost i kultovi okružuju i ukrašuju zid vremena; sakrament smrti svatko počini sam.
Tolstoj u opisu smrti Ivana Iljiča opisuje prijelaz u kojemu egzistencija više ne biva oteta, nego se čovjek nje odriče.
O tomu i Heidegger: ''Odricanje ne uzima. Odricanje daje. Ono daje neiscrpnu snagu beskonačnog''.
Jednako Schopenhauer u svom ''Nauku o nerazorivosti našeg istinskog bića smrću'': ''Za nas smrt jest i ostaje nešto negativno – prestanak života; samo, ona mora imati i neku pozitivnu stranu koja nam međutim ostaje skrivena jer naš intelekt ostaje posve nesposoban shvatiti je. Odatle mi valjda spoznajemo ono što smrću gubimo, ali ne i ono što time dobivamo''.
Nikakav put ne vodi preko slutnje. Veliki mislilac žali se da nam se svjetlo izgubi upravo onda kada novo jutro počinje svijetliti: ''Ako bi u međuvremenu neki filozof pomislio da će na samrti vlastitu utjehu naći u tomu da tada riješi problem koji ga je tako često zaokupljao, bit će mu vjerojatno kao onome kome se, kada je upravo bio na putu da pronađe ono što je tražio, ugasi svjetiljka''.
Čini se ipak da je ovdje dopuštena dvojba. Kada neko jako svjetlo zasvijetli, ono ne gasi slabije svjetlo, nego ga prihvaća u svoj plamen. Nietzsche predviđa vremenski bljesak takve gustoće da će u njemu tisuću godina proći ne samo ''kao jedan dan'' već kao dio sekunde. Tako ono izvanvremensko pojede ''vječno''.
Vremenski je zid za Hölderlina zid zatvora koji će se srušiti u ''najsvetijoj od svih oluja''.
Ako u prostoriji stoji cvijet, on u bujici svjetlosti neće izblijediti, nego će jače svijetliti: integriran. On biva oslobođen jer raskoš i ljepota nisu dostatni – to je razlog zbog kojeg je on smrtan. Sitniš se na carini mijenja u zlato – obol za otvarač vrata.
I nakon smjene tisućljeća nastavit će se udaljavanje čovjeka iz povijesti. Veliki simboli ''kruna i mač'' i dalje gube na značenju; žezlo se mijenja. Historijske granice će se izbrisati; rat ostaje izopćen, razviće moći i prijetnja postaju planetarni i univerzalni.
Sljedeće stoljeće pripada Titanima, bogovi i dalje gube na ugledu. Budući da će se oni vratiti, kao što su vazda i činili, gledano kultski – 21. stoljeće bit će karika, dakle ''interim''. Dieu se retire. Bog se povukao.
Ne trebamo se zavaravati da je islam navodno izuzeće: nije posrijedi njegova nadređenost vremenu, već to da je on – titanski gledano – vremenu primjeren.
Titani dohode i othode kao prirodne sile; njih u pojavnom liku reprezentiraju kako životinje tako i ljudi. Hölderlin u ''Kruhu i vinu'' predviđa njihovo došašće. On limitira i njihovu vladavinu objašnjavajući ih kao ''interim''. Misli da je u ''oskudnim'' vremenima, vremenima dakle udaljenima od boga, za pjesnika ''bolje da spava''. Pritom ne isključuje da se u međuvremenu zbiva nešto snažno, iako silovito. Pristižu ''junaci u mjedenoj zipki''; oni su pak samo ''slični'' onima nebeskim.
Zadnje utočište – san, opijenost i zaborav – pjesnik nalazi u Dionisu. U tom se pogledu Hölderlin posvema slaže s Nietzscheom.
Schopenhauer motri svijet kao igralište slijepe volje; on je titanski – podčinjen doduše vječnoj mijeni, ali prolazne prirode.
''Jer sve što nastaje, vrijedno je da propadne''.
Darwin je dao odgovor na upit kako to da unatoč sljepilu volje nastaju divotne tvorevine.''Onda je valjda i Tadž Mahal nastao slučajnim nabacivanjem gomile kamenja?'' – bilo je protupitanje koje mu je postavljeno.
Schopenhauer, koji je uostalom odbijao Darwinovu teoriju, navlastiti smisao humanosti traži u shvaćanju, dakle u neaktivnosti. Izvanvremenska spoznaja proizvodi kultove i ideje, a ponajprije umjetnička djela. On vjeruje da bi jednom preko Europe mogao doći ''pročišćeni budizam'': ''To mora dakle biti nekakva pučka metafizika, religija''. Ruskin: ''Naposljetku, zadaća umjetnosti jest prikazivanje božanskog djelovanja u prirodi''. Približavanje, dakle.
Dok Hölderlin sa strahom gleda u smjeru interima, a Schopenhauer se skeptički i pesimistički susreće s titanizmom, Nietzsche se u njemu osjeća kao kod kuće. U svojoj sudbonosnoj 1888. godini bilježi da on 21. stoljeće prepoznaje kao svoje duhovno domište. Naglo razviće energije u okviru svijeta tehnike korespondira s tim sve većim naglašavanjem volje.
Za Nietzscheovo potvrđivanje volje karakterističan je njegov odnos spram vremena. Dok Kant vrijeme ubraja u oblike zora, ono za Nietzschea ima karakter bezuvjetne realnosti. Ta pozicija dostiže krajnju točku u nauku u Vječnom ponovnom došašću.
Taj se nauk utoliko pogrešno shvaća što on nije plod spoznaje, nego je vjerovanje.
Oswald Spengler naglašuje vrijednost koju Zapadnjaci propisuju vremenu. Tomu slijede specifični oblici mjerenja vremena. Od vremena gotike osim križa satovi ulaze u opremu crkvenih tornjeva. Njihovo znamenje nadjačava i zasjenjuje Zemlju.
Ovo razviće je počelo oko tisućite godine otkrićem zupčanog sata, koji je zamijenio elementarne satove. Naš se svijet između ostaloga može označiti kao doba satova: njihova preciznost i vijek trajanja približavaju se savršenstvu. Njihov ritam, osim toga, ne mjeri samo ono najmanje i najveće od atoma do univerzuma, već, primjerice, određuje svakidašnje gibanje u motoru.

Kvarcni satovi povratak su elementarnih satova na duhovnoj razini. Zemlja svlači košuljicu.
Propast ''Titanika'', njegovo razbijanje o ledeni brijeg, proročansko je znamenje kakvih inače ima samo u mitovima. Iz toga se između ostalog daje zaključiti da je kod napretka zapravo riječ o interimu – o pojavi koja ima početak i kraj. Sveudilj se naravski znalo da drveće ne raste do nebesa.
Sad se postavlja upit kako će Zemlja tada izgledati – ili ''što ona hoće''. Čini se da se na kraju ovog tisućljeća ponavljaju apokaliptične vizije – one su danas, u skladu s raspoloženjem u svijetu, pretežito tehničke naravi.
Usuprot tomu astrolozi predviđaju strašno oduhovljenje. S tim u skladu je kršćansko očekivanje doba Svetog Duha, koje se pojavljuje kao treće iza Svetog Oca i Sina. A s njim i Treći testament, obrada kojega ostaje uskraćena pjesnicima.
Ako se interim gleda kao nepritajeno, dakle i pojavno uzdizanje Titana, onda s tim u svezi mora biti prije svega preinaka Zemlje kakva se već naviješta; i to osobito u obliku katastrofe. Pritom se vjerojatno precjenjuje čovjekovo sudjelovanje i njegova krivnja. To se ex negativo može zaključiti na temelju onoga što se on odnedavna pokazuje kao nemoćan – ako čak i ne dolijeva ulje na vatru.
Već dvjesto godina u revoluciji smo svijeta kojom se mijenjaju priroda i društvo; pritom tehnički impulsi prethode socijalnima. Historijski gledano, ponavlja se situacija kakva je već tako često postojala, kao primjerice nakon otkrića oružja i alata – ratovi, seobe naroda, pustošenje krajolika nerazboritim iskorištavanjem šuma i pašnjaka.
No postavlja se pitanje je li historijska perspektiva dostatna i stojimo li to mi možda na kraju povijesti. Puno znamenja govori u prilog tomu da jedna revolucija zemlje opkoljava i određuje revoluciju svijeta. I to bi bilo ponavljanje, doduše u većem ciklusu, u kojem se ne mjeri historijskim epohama, nego Zemljinim dobima. To se u mitskom pogledu približava Hesiodu, a u znanstvenom Cuvierovu sustavu.
Ta se perspektiva sve više prihvaća, pa čak biva i popularnom. Pritom valja razmisliti procjenjujemo li pravilno značenje velikih problema kao što su promjene klime, atmosfere, broja novorođenih. Poštivanje statistike i otpor spram velikih Titana je neznano.
Očekivati se mogu ne samo gubici nego i iznenađenja. Tako primjerice nove materije i sile u anorganskom i nove vrste životinja u organskom svijetu. Vožnje po nevidljivom mogu vrijediti kao otkriće kontinenta.
To su razvića prirodnih u koje se uključuje ljudska potpora. Oni se ne mogu zamijeniti pojavama u kultnom pogledu. S njim se okončava interim.
I tamo gdje se prirodne sile međusobno izjednačuju, to se ne zbiva bez reda. Počinju se ocrtavati heraklovski, kentaurski i prometejski likovi – a kao prvi likovi radnika. Tehnika je njegova odora. Kao svjetski jezik ona oslobađa trijarije (vojnike trećeg bojnog reda) od bubanja brojeva i abecede, možda i od obvezatna školovanja uopće. Uči se igrom i gledanjem – egzistencijalno.
Ne treba zaboraviti Gigante i Himere; oni se pojavljuju tamo gdje istraživanje dodirne granice i počinje ih prekoračivati, primjerice u tehnici gena i u atomskoj tehnici.
Doduše, sve veće oduhovljenje veoma je pogibeljno, ali je u stanju parirati uništenju – primjerice ratu, svodeći ga na razmjenu formula. Onaj podređeni predaje se kao u partiji šaha. Ako on obori stol, sljeduje ga usud Giganta.
Ni svjetska država neće ukinuti silu jer ona se uklapa u stvoreni svijet. Rat se pretvara u policijske akcije manjeg ili većeg opsega. Budući da je atomsko oružje monopolizirano, ustanci nemaju nikakve izglede, ali će se teror povećati.
Napredak tehnike može se završiti u magiji. Pretvaranje misli u akciju počinje s eu nekim poljima naviještati, nadasve u prometu. Ni obični telefonski razgovor nije tako jednostavan kao što se čini. Rampe na bazi fotoćelija, transplatanti, himere, pojavljivanja mrtvih na ekranu itd. Sve je više biotopa na kojima, kako bi djelovali, jedva da treba pomaknuti ruku. Takvo stanje udaljava iz povijesti već zato što godi. Nietzsche ga je u ''zadnjem čovjeku'' predvidio, a Huxley detaljno prikazao. Interim postaje površan. S tim u svezi je felahizacija – opstanak bez historijske svijesti i većih zahtjeva – živi se od danas do sutra.
Elite bivaju sve manje i moćnije, jer i one dosežu granicu na kojoj se misao transformira.
Titani žive i djeluju u vremenu. Njihova se moć potvrđuje u Vječnom ponovnom došašću. Ta vječnost nije kraj vremena ni vremenâ, nego njihovo beskonačno rastezanje. Jedan rez, i njihov je kraj dosegnut.
Titanima nisu potrebite molitve; njima se služi radom. Njih veoma štuju iako im se ime krije iza djelovanja. Tako se više danas ne kaže: ''Uranos'', već ''uran''. Ni plutonij, iako ima moć na zemlji, ne pripada u Olimp.
Bogovi nisu vječni, nego izvanvremenski – utoliko njima upućene molitve ne ispunjuju zemaljsku nadu, ali se one valjda ispunjuju izvan svake nade.
Prispijeće bogova može se naslutiti – ali se ne može ni proračunati ni predvidjeti. No oni se moraju pojaviti jer bez bogova nema kulture. Kako naivna tako i razložna očekivanja usmjeruju se na pojave pred velike mijene.
Neka pojava može i tisuću godina grijati o odsjaju i odgovarati kao eho, ali ona s vremenom biva slabija; tako slabi teologija. Svaka molitva postaje manje ili više posmrtni govor. Poradi toga ona najsnažnije djeluje na grobovima.
Čak ni u pjesništvu bogovi nisu u interimu vremenu primjereni; njihovo je ime najbolje neutralizirati. U skladu s tim božanskim nije potrebita ni životinjska ni ljudska krinka da bi se pojavilo u visokom oduhovljenju. Nove mutacije uvjetuju, prirodno, i novu razinu spoznaje. Toga neće manjkati jer škare su najoštrije kad se počnu zatvarati.

Ernst Jünger, Gestaltwandel (1993), Sämtliche Werke, Stuttgart, vol. XIX, 1999.

Preveo s njemačkog Mario Kopić

- 02:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Mail