NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 30.06.2010.

Klasik Miljenko Jergović u epizodi:

Nikad objavljena fotografija Ive Sanadera i Miljenka Jergovića, snimljena par mjeseci nakon Sanaderove ostavke: Jergović je napravio je intervju s Ivom Sanaderom, ali je "Jutarnji list" u zadnji čas odustao od objavljivanja toga razgovora.

Miljenko Jergović: Zoran Milanović jest dovoljno primitivan i neodgojen da bude dobar udbaš. Ali intelektualne sposobnosti su mu takve da ne bi prošao na prijemnom.

Piše mi pero iz pakla, Denis Kuljiš, kako ga je eufemizmom na Dan državnosti nazvao nadahnuti Vlaho Bogišić, da "naš čuveni književnik Miljenko Jergović, jedan od najvećih propagandista Ive Sanadera i HDZ-a u, koji je napisao na desetke invektiva protiv Zorana Milanovića, traži u današnjem “Jutarnjem listu” da Jadranka Kosor šefu SDP-a odmah preda vlast, umjesto da se gubi vrijeme s izborima. Vrijedilo bi ovdje dokumentirati sve Jergovićeve ranije strašne napise o Zokiju, kojima ja, na žalost, ne raspolažem, jer ne mogu doći ni do vlastitih tekstova na svom desktopu. Trebalo bi stoga napraviti blogerske radne akcije pa ovdje prikupiti sav historijski materijal za tu temu, kad se već ne može, radi copyrighta, objaviti almanah “Evolucija političkih nazora u djelu Miljenka Jergovića”. Velimir Visković za sad odolijeva mojim navaljivanjima da se pod tim naslovom upriliči simpozij u Hrvatskom društvu pisaca. Mogu samo pridodati onu poznatu storiju o tome kako je pariški “Moniteur” pratio Napoleonov bijeg s Elbe. Sukcesivno su išli hedlajni: 'Zvijer je umakla', 'Tiranin se iskrcao u Toulonu', 'Uzurpator u Grenobleu', 'Buonaparte na domak Pariza', 'Njegovo veličanstvo ušlo je u Louvre'."

Evo, Denise, ništa lakše; evo što je klasik pisao o Zokiju, no prije toga podsjetimo se na netrimičnu ljubav Miljenka Jergovića i Ive Sanadera, čitajući davnašnji post Vaseljene:

Opasno bi bilo da Milanović upravlja Hrvatskom

Piše: Miljenko Jergović

Tri dana pred izbornu šutnju Zoran Milanović me je na konferenciji za tisak prozivao “frustriranim korporativnim namještenikom” jer sam ustvrdio kako je kampanja “Odlučimo u Hrvatskoj” bila obojena šovinizmom prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Dva dana pred šutnju, u jednom od svojih promocijskih intervjua, već me persirao carskim pluralom pa me nazvao “frustriranim korporativnim namještenicima”.

A dan prije nego što će mu zakon odrediti da ušuti, Milanović je, postavljajući samom sebi pitanja i dajući odgovore, na predizbornom skupu na Jelačić placu govorio o “nekima” koji mu “ovih dana” zlonamjerno pripisuju “mržnju”… Sreća da se kampanja nije nastavila, jer se mogao steći dojam da je predsjednik SDP-a, ne daj Bože, doživio nekakav inzult, pa više ne zna tko mu je protivnik i koga valja napadati. Već sam zamislio uplašenog sebe, kako dolazim sa Sanaderovom slikom pred Milanovićevu govornicu i prstom mu pokazujem: Njega, njega, ne mene…

Ostavimo sad po strani zloslutnost te neobične fraze “korporativni namještenik”, koja biva još čudnija kada se izgovori u pluralu, zaboravimo i to da ju je Milanović višekratno ponovio, kao da i nije njegova pa ju je morao napamet naučiti, ne budimo paranoični i ne pomišljajmo kako kroz tu frazu odjekuju prijetnje i upozorenja onima koji dozvoljavaju da se o Milanoviću i o SDP-u tako piše i govori, jer ako je već pogriješio u imenici, Zoran Milanović je savršeno pogodio u pridjevu.

Milanović je odrastao poput princa Harryja, unaprijed mu se znala budućnost
Doista, onaj tko ovo piše nužno mora biti frustriran jer, da nije frustriran, kako bi, a i zašto, pisao u novinama? Ili kako bi to brižni roditelji formulirali - zašto bi se bez potrebe i ikakve koristi izlagao? U novinama uglavnom pišu frustrirani i preosjetljivi ljudi, ali nije to ništa neobično, niti bi zbog toga novinarstvo sad trebalo opjevati u epskom desetercu. Jednako, ako ne i više, frustrirani su automehaničari, mesari, endokrinolozi i plesačice narodnih igara u kulturno-umjetničkom društvu.

Frustracija je ono što ih čini živim i društvenim, tjera ih da nešto pokušavaju stvoriti, iz čiste frustracije ljudi pod stare dane dignu kredit i grade kuću, frustrirani se dižu iz postelje, liježu u nju, frustrirani i umiru, jer ih je Bog uskratio za još barem tri minute patnje. Milanović je savršeno u pravu kada misli da sam frustriran.

Njegov problem, kako u politici tako i u javnom komuniciranju, upravo je taj što ga je u životu mimoišla svaka društvena i osobna frustracija. To je bjelodano iz njegove savršeno glatke i oble biografije, više puta opisane u ženskim magazinima i promocijskim političkim revijama, ali i iz načina na koji istupa u javnosti. U predizbornoj je kampanji u više navrata podsjećao na muškarčića predškolskog uzrasta, nesviklog da ima i drugih osim njega, pa kad mu vršnjak otme omiljenu igračku, on grabi glinenu teglu s maćuhicama da ga tresne po glavi.

Dramatičan je trenutak u kojem se čovjek prvi puta susreće s porazom, poniženjem i padom, pa je zato dobro da mu se to dogodi prije nego što razbije saksiju s cvijećem. Strašno je kad shvatiš da sve tvoje želje nikada neće biti ispunjene i da ćeš uvijek biti manji od velikih, siromašniji od bogatih, gluplji od pametnih, ali za većinu nas to je pretpostavka da bi se živjelo. Tko bi bez toga preživio poraze, razočaranja i poniženja, i još se veselio svakom novom pokušaju.

Zoran Milanović tih je pretpostavki bio pošteđen. Čim je završio fakultet, namjestilo ga je u Ministarstvu vanjskih poslova. On je vjerojatno to doživio kao potvrdu svoje pameti, rada i upornosti, ali na ovome svijetu, a pogotovu u ovoj zemlji, pa još u Tuđmanovo doba, tako jednostavno ne ide. Umjesto frustracije, da mu ona pomogne, Milanović je tada imao oca, očevog prijatelja, vezu u životu. I kome je došao na razgovor? Ivi Sanaderu, današnjemu svome političkome protivniku, prema kojemu se odnosi kao prema krvnome neprijatelju.

Ne treba sumnjati da je i tada, kao i danas, Milanović razgovarao s njime s visine svoga osobnog integriteta, ali ne zato što je bio velika faca, nego zato što se oko tog susreta nije morao potruditi. Za razliku od Sanadera, sina siromašnog pitura iz splitskog predgrađa, Milanović je pripadao onoj društvenoj klasi - jednom davno opisivao ju je Milovan Đilas - koja ne vidi ništa neobično u tome da s fakulteta naš mali ode pravo u Ministarstvo vanjskih poslova.

Krajem 1999, kada je već svakome bilo jasno da okretnost i živahnost Vlatka Pavletića i neodoljivi šarm Ivića Pašalića i Ivana Milasa nikako ne mogu nadomjestiti polumrtvog Franju Tuđmana, Zoran Milanović učlanio se u SDP. Prošetao se, kao Suljagina Fata sred Mostara grada, niz hodnike središnjice i naravno da se svidio Ivici Račanu, jer je izgledao kao oni mladi i pametni čelnici socijalističke omladine s kraja osamdesetih, za koje se onda vjerovalo da su budućnost partije.

Istina, na kraju se pokazalo da nitko od njih, osim Gorana Radmana, nije u budućnosti više od sitnog obrtnika, ali Račan je to, vjerojatno, otpisao kao lošu sreću, pa je, čitamo opet u ženskim magazinima i promocijskim žurnalima i revijama, oporučio partiju budućemu mladome vođi, koji je i dalje bio oslobođen svake socijalne i životne frustracije, jer je svugdje nalazio pokojeg oca i očeva prijatelja pride.

Njegova biografija pripada nekom drugom društvu, a ne ovom: Zoran Milanović je poput najskupljeg sata na Sanaderovoj ruci, sasvim nepripadajući i nesklapan. Milanović je odrastao poput princa Harryja, unaprijed se znala njegova budućnost. Ali čak i taj princ ima nekakvu životnu frustraciju, nisu mu dali da ide pucati u Irak.

Opasno je da takav čovjek upravlja Hrvatskom, ili jednom od dvije najveće hrvatske stranke. Pun je sebe, a prazan od stvarnosti zemlje kojom bi htio upravljati. Kada on govori o tome kako živi narod, neuvjerljiviji je od komunističkih ilegalaca u Ponosu Ratkajevih. U četrdeset i drugoj godini života kasno je za tuđa iskustva. Zoran Milanović prestar je da bi nešto naučio ili da bi ga stigla formativna frustracija. Ali nikad mu nije kasno da razbija saksije o glave onih koji se poigrali njegovim gumenim Pajom Patkom.

Gle tko nam to govori o Udbi

Piše: Miljenko Jergović

Zoran Milanović novinare je koji s manjkom simpatija pišu o njemu i njegovoj stranci nazvao udbašima. Potom je, razjašnjavajući stvari, kazao kako ne misli na novinare, nego “na jednog urednika-udbaša koji će se sam prepoznati”.

Hrvatske novinare ovaj ispad Apolona hrvatske socijaldemokracije nije nimalo uznemirio, vjerojatno zato što više baš i nemaju samopoštovanja ili zbilja misle da njegovim riječima nisu i sami tangirani, ali bi čitateljima mogao biti zanimljiv socijalni kontekst samog događaja.
Naime, Zoki - kako ga zove njegova sljedba te pokoji savjetnik - ima neodoljiv običaj da nakon svakoga negativnog članka o svojoj stranci, a pogotovu o sebi i svome stvaralačkom, političkom i državničkom geniju, naziva urednika u novinama, jednoga, onoga kojega je odabrao, valjda smatrajući da bi se upravo taj morao zaljubiti u njega, pa ga, uzrujan poput provincijske gimnazijalke koja je upecala prvoga dečka, kreće gnjaviti i kenjkati što je u novinama objavljen tako ružan i neprikladan članak. Teško je i mučno biti izabranik Zokijeva srca.
On će svoga urednika nazivati u različita doba, od ranoga jutra sve do ponoći, a ako to ne pomogne, pa ako zaredaju bezobrazni članci, obratit će se višoj instanci, direktorima i članovima uprave, sve do samoga vrha, što će kod zbunjenoga urednika i novinara koji je ružno pisao o SDP-u i esdepeovskom vođici, stvoriti dojam kao da im je nazvalo mamu, ili još bolje punca u Njemačku, da se žali na njih jer zapišavaju zahodsku školjku i ne čiste dlake iz kade. I da se i to razumijemo: Zoran Milanović urednike kojima tako telefonira ima u svim novinama, a možda i u svim medijima. Vjerojatno mu se jedan od njih nije javljao na pozive, pa ga je Zoki, kerumpiran svojom djevojačkom taštinom, prozvao udbašem.
Ali zašto baš udbašem? Kada ste na čelu SDP-a, morate biti prilično, da tako kažemo, nepametni pa da bilo koga u novinama, ili svejedno gdje izvan vlastite stranke, nazivate udbašem. Riječ je o samopodrazumijevajućoj društvenoj normi, o zornoj primjeni one stare talmudske, kako u domu obješenog nije umjesno spominjati uže. Iz SDP-a optuživati nekoga vani da je udbaš isto je kao iz HDZ-a optuživati ljude kojima idete na živce ili koji vam se nisu javili na telefon da su - ustaše. Bez obzira na sav primitivizam i taštinu podivljalog Zokijeva estrogena, takvo je postupanje opasno glupo. Bilo što drugo su on i njegovi savjetnici mogli smisliti da dezavuiraju nevjernog urednika, ali zaboga ne, samo ne udbaše!
Da je barem telefonirao u Laktaše, Miloradu Dodiku, s kojime dijeli socijaldemokratski nazor i ponekog savjetnika, zagovornika, lobista i prijatelja, Dodik bi mu lijepo znao reći čime da izvrijeđa onoga koji je prezreo njegovu ljubav: neka ga nazove žvaljavim kretenom, ustaškim smradom, ljigavcem, huljom kojoj će glavu odvrnut', uši vezat' u mašnu i s kamenom oko vrata bacit' ga niz Drinu pa nek' plovi sve do Teherana… Sve to, samo ne - udbaš!

A nije li nerazumno za predsjednika najveće oporbene stranke da vrijeđa novinske urednike čas pred početak predizborne kampanje? I to u situaciji kada ljevica, i SDP kao njezin kljakavi ud, na svojoj strani imaju golemu većinu novinara, komentatora i urednika svih relevantnijih glasila u zemlji, premda su istovremeno sva ta glasila pretvorena u tabloide, koji su već po svome žanrovskom određenju skloni fašizmu ili barem fašizaciji društvenih i političkih odnosa.
U takvoj šizofrenoj situaciji hrvatskoga novinstva čovjek koji predstavlja SDP zbilja mora biti prilično blesav da krene udarati po novinarima. Naime, osim političkih uvjerenja, osim svoje egzistencije u društvu u kojem te svaki kerumovski homunkulus, bio on splitsko-nacistički ili zagrebačko-komunistički, može vrijeđati čim malo zajuži ili ga spopadne PMS, u čovjeku novinaru postoji i neko samopoštovanje.

Pa kad se sljedeći put ukaže Zoki s onim svojim predsjedničkom kandidatom, kojeg resi šarm, određenost i uvjerljivost sirovog Ledo kroasana netom izvađenog iz zamrzivača, možda okreneš glavu na drugu stranu. Iritantno je do bola kad iz stranke čija je pretpovijest i doslovno sljubljena s Udbom, novinare krenu stigmatizirati da su udbaši.

No, da ne bi bilo nesporazuma: današnji SDP doista je čist od udbaša. Dva su razloga za to, jedan dobar, drugi loš, oba se tiču Ivice Račana. Prvi: on je, doista, reformirao stranku i iz nje potjerao sve što nije samo otišlo a što bi nalikovalo Udbi. Drugi: Račan je za nasljednika ostavio čovjeka koji jest dovoljno primitivan i neodgojen da bude dobar udbaš. Ali intelektualne sposobnosti su mu takve da ne bi prošao na prijemnom.

- 04:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.06.2010.

Piše: Denis Kuljiš, pero iz pakla

Hans Dichand blago je u Gospodinu preminuo, što ne znači da su dečki s rogovima bili daleko – ta umro je srednjoeuropski kralj tabloida, osnivač opakog malenog senzacionalističkog listića koji se u Austriji po glavi stanovnika prodaje više nego bilo koje druge novine na svijetu! A što je najbolji štos, pokojni Dichand – imao je 89 godina – bio je posredni protagonist jedne naše vlastite političke drame…

U Beču izlazi od 1959. nevjerojatno uspješan tabloid Krone Zeitung. Krunski glasnik koji je Dichand osnovao s partnerom (zvao se Falke) u formatu polovice Večernjaka (to je oblik austrijskih popularnih novina za groš) išao je u nevjerojatnih 850.000 primjeraka (u zemlji sa samo dvaput brojnijom populacijom od hrvatske). Krone je tvrd desničarski list, koji je Europski sud osudio zbog tvrdnje da su njemački vojnici iz drugog svjetskog rata žrtve židovske opsesije traganja za krivcima, ali takvi biseri nisu slučajni ispadi, nego naznaka političkog usmjerenja glavnog urednika koji je svog političkog favorita našao u jednom suvremenom koruškom lideru, Jorgu Haideru, nekoć zemaljskom poglavaru te pokrajine, čija je Slobodarska stranka (FPO) itekako utjecala na austrijsku nacionalnu politiku. Nije pretjerano reći da je Dichand stvorio Haidera, iako su zapravo obojica potekla iz istog sentimenta koji je omogućio uspon Kurtu Waldheimu, sudionika genocida nad Židovima u Solunu - u Austriji, naime, nikad nije provedena denacifikacija, nego su je okupirali Rusi, koji su se više posvećivali retribuciji i masovnom silovanju nego utvrđivanju pojedinačne krivice. Današnji je Krone stoga nešto poput mješavine londonskoga Suna i zagrebačkog Hrvatskog slova, a Hans Dichand u toj je kuhinji bio vodeći Goli kuhar. On je u svom listu i pisao (pod pseudonimom Katon, po onom momku koji je u rimskom Senatu stalno ponavljnao da Kartagu, uostalom, treba uništiti). Bio je prominentna figura javnog života - o njemu i Kroneu snimljen je cjelovečernji dokumentarni film, a u kinematografiji taj se neobuzdani dedek tipično novinarske svestranosti, javlja i kao glumac (u jednom austrijskom krimiću iz 1979. godine). Inače, rodio se u Grazu, otac mu je bio postolar, a s osamnaest godina volontirao je u Kreigsmarine, pa ga je britanska podmornica potopila kod Tripolija i jedva spasio talijanski razarač. No, nije bio član nacističke stranke. Poslije rata primili su ga stoga na austrijski BBC, a za deset godina dotjerao je do položaja glavnog urednika bečkog Kuriera. Kad je pak osnovao Krone, stekao je silnu moć. Populistički promotor, pomoćnik demiurga, postao je sukreator austrijske države i nemeza za političare na nacionalnoj sceni. “Gdje on udari, širi se propast”, objasnio je jedan visoki dužnosnik njemačkim novinama. Šef austrijske socijalističke stranke priznao je da ga je privatno oslovljavao “ujače Hans”. Sam Dichand tvrdio je da mu nije stalo do toga da egzercira svoju moć: “Sasvim me zadovoljava to što doma mogu pogladiti svoga psa.” Godine 2007. ipak su mu dodijelili nagradu “Big Brother” za “životno djelo manipulatora austrijske republike”…

Usprkos poodmakloj dobi, Dichand je u redakciju navraćao svaki dan dok ga nisu odnijeli u bolnicu Usmjeravao je novinare i poticao razne popularne inicijative od kakvih živi svaki pošteni reakcionarni tabloid, poput akcije za podršku uzdrmanim pripadnicima službi sigurnosti, kojima je neki uhićeni ilegalni imigrant izdahnuo na rukama, pa su bili izvrgnuti napadima “diletanata iz organizacija za obranu ljudskih prava”. U jednu riječ - angažman za red i mir. No, Krone nije nikakav gnjavatorski desničarski bilten, nego živ i bujan malešni dnevnik u kojem je redovitu kolumnu imao biskup St. Poltena. Znanstveno je tumačio Bibliju dok nije uklonjen (ne i sudski gonjen) zbog grozomornog pedofilskog skandala što je uzdrmao Crkvu. U listu se daju dnevni savjeti poznatog travara, te izlazi seksološki vodič koji malo uštogljene Austrijance postupno upućuje u misterij kunilingusa...

Godine 1987. njemački WAZ kupio je Falkeovu polovicu u podzeću Mediaprint što izdaje taj bečki tabloid plativši više od 2 milijarde šilinga. Esenska tvrtka koja posvuda djeluje u skladu s devizom Kraljevića Marka Halbe Essen, Halbe Šarcu Geben, pa lokalcima prepušta editorial, a kontrolira poslovanje, ostavila je Hansa Dichanda na mjestu glavnog urednika, s plaćom od 700 tisuća eura mjesečno. Tako je personalno bogatstvo austrijskog press-barona naraslo, navodno, na pola milijarde eurozelembaća. So far, so good, rekli bi Ameri - no problem je nastao kad su Dichanda ipak malo snašle godine, pa je, čim su stali ubadati 83 svjećice na rođenadansku tortu, odlučio instalirati nasljednika. To je trebao biti njegov tridesetisedmogodišnji sin Christoph, koji je već radio u tatinim novinama. Direktor WAZ-a, (sad isto pokojni) Erich Schumann, nije bio očaran tom idejom; proglasio je kandidata netalentiranim, a ideju da se sin naprosto ugura preko oca otvoreno osudio kao nevjerojatan nepotizam (tu je vrlo bitan podatak da je sam Schumann došao na položaj šefa WAZ-a tako što ga je Erich Brost, jedan od dvojice osnivača i vlasnika, čije se ime još nalazi u punom nazivu tvrtke - kao direktora i posvojio 1985. godine (bio je muž njegove kćeri), da bi mu osigurao prvenstvo prilikom preuzimanja kompanije pred vlastitim nasljednicima, koji su valjda bili isto tako netalentirani kao i ovaj mladi Dichand!

Sukob oko uredničke ostavštine nije tek truc na kapric dva stara čovjeka, ne radi se možda niti samo o novcu, nego je, zapravo, došlo do sraza dvaju različitih kapitalističkih mentaliteta ili čak svjetonazora: jedan je tipično njemački, protestantski, koji uključuje meritokratski princip, a drugi veoma austrijski i katolički, zasnovan na paternalizmu. Nije bit sukoba oko politike: espedeovac Schumann pomagao je socijaldemokratskog rivala, Helmutha Kohla, a Dichand, iako povezan s narodnjacima OVP-a, osigurao je uspon njihova zakletog neprijatelja Haidera. Sastanak u bečkom Grand Hotelu gdje su ta dva tvrdoglava postarija čovjeka, njemački i austrijski partner, trebali izravnim pregovorima ugovoriti laičku investituru kneževića Christophera, završila je nakon dvadeset minuta otvorenim sukobom: Schumann je rekao što misli o mladome Dichandu, a stari je okupljenim novinarima objavio: Rat se nastavlja!

Što je time mislio, vidjelo se uskoro kad se njegov drugi, stariji sin Michael pojavio u Zagrebu. Malo se obrnuo, okrenuo i - na koga je naišao nego na Ivu Pukanića (jadnog Pukija), direktora Nacionala. Turopoljski kralj tabloida mladom je Dichandu otvorio oči… Otkrio mu je sve o slučaju Gruppo te, sigurno u Petračevoj Cantinetti, ispričao kako WAZ u Zagrebu, zapravo, posluje s balkanskom mafijom. Preuzeli su i beogradsku Politiku, objasnio mu je. U jednu riječ - pošast se širi!

Mladoga Michaela Dichanda kojega je u nasljeđivanju pretekao još mlađi, netalentirani Christopher, ima nadimak Snoopy. U biznisu sa zdravom hranom kojim se ranije bavio, izgubio je dosta para i otac ga valjda smatra neprikladnim za urednika pa se, valjda da ga demantira, svim žarom novajlije u poslu, Michael bacio u novinarsku investigaciju. Pokušao je rasvijetliti mračnu pozadinu kompanije koja njegovu bratu iz čista mira želi uskratiti tatinu plaću od 9 milijuna eura.

Avantura novinarskog početnika postaja zatim krajnje uzbudljiva - Pookyja i Snoopyja na Pantovčaku prima sam predsjednik Mesić! Storije iz stotinu i pedeset članaka o misteriju Gruppo, objavljenih u Nacionalu koje je mladome Dichandu prethodno ustupio Puki, morali su poslije toga izgledati još facinantnije…
Kako su se, zapravo, spojili Ivo Pukanić i Michael Dichand?

Jednoga drugom, čini se, preporučili su ljudi iz konzultantske tvrtke Vienna Capital Partners, koju sačinjavaju bivši namještenici Hypo Alpe Adria banke iz Klagenfurta. To je, inače, državna banka pokrajine Koruške u koju su se, dok je Haider ondje bio državni poglavar, slijevali depoziti Dubrovačke banke te novac iz drugih hrvatskih izvora, pa je silno narasla i ojačala pa potom u Hrvatskoj otvorila financijsku kuću, koja je počela ulagati na sve strane i ubrzo postala najveća banka u zemlji poslije Zagrebačke i Privredne. Neznatna austrijska, strahovito je velika hrvatska banka, rasprostranjena po Bosni i Hercegovini, a pogotovo po Srbiji, s neobično visokim, često rizičnim plasmanima. Uz ostalo kreditirala je Pukanićev Nacional, i to preko tvrtke - Vienna Capital Partners.

Pošto je od Pukija sve doznao, mladi Dichand ta senzacionalna otkrića nije, međutim, uspio publicirati u Austriji. Ondje to nitko nije htio taknuti - čak ni Kroneov arhikonkurent Kleine Zeitung koji u Grazu izdaje Styria (vlasnik zagrebačkog Večernjaka). Smatrali su valjda da je autor pristran i – nekompetentan, jer bi mu članak koji je htio objaviti, bio prvi koji u životu napisao. No, Michael Dichand snašao se pa tekst publicirao u berlinskom radikalskom listu junge Welt, odakle je temu preuzeo Der Spiegel. Mladi svijet simpatičan je ljevičarski listić relaksirane forme i alternativnog usmjerenja što se, kao i mnoga slično angažirana izdanja, posebno gorljivo zauzima za žrtve nepravde po svijetu – vodio je, primjerice, glasnu i dugotrajnu kampanju za oslobođenje vrijednog Mumije abu-Jamala koji je, navodno ni kriv ni dužan, završio u američkom zatvoru gdje čeka izvršenje smrtne kazne kao muslimanski ekstremist, iako nije imao veze s Hezbollahom, fedajinima, Alahovom vojskom i sličnim ekipama, nego je obični Crni Panter. S obzirom na usmjerenje berlinskog lista, posve je logično da WAZ kao velika tvrtka, njemačka inačica omrznutih multinacionalnih korporacija, postane meta berlinskom Davidu - ali, nešto je tu bilo pošlo po zlu, pa je Davidov hitac iz praćke promašio i sudsko vijeće (u sastavu Buske, Zink i dr. Glaser, sudeći po imenima zaista ugledan senat, jer bolji skup likova ne bi umio izmisliti ni Erich Kaestner) presudio je da se od 11 navoda u utuženom tekstu koji je Michael objavio kod valjanih mumijaša, nigdje u njemačkim novinama ne smije ponoviti klevetničkih devet (dvije su neke insinuacije koje se odnose na visoke dužnosnike WAZ-a, oko čega kompanijski odvjetnici još prikupljaju odgovarajući dokazni materijal).

No, sad su sve to sjeni prošlosti – umro je Joerg Haider, suvremena koruška inkarnacija Onoga čije se ime ne smije spomenuti, pa na vidjelo pomalo izlazi ostavština – pokazalo se da je veliki proponent konzervativnih obiteljskih vrijednosti bio prikriveni homoseksualac, te da je njegova županijska banka radila s prevarantima i kriminalcima. Uprava je smijenjena, a njihove poslove istražuje tužilaštvo u tri srednjoeuropske zemlje. Puki je odletio u zrak u “lexusu” pod koji je bila postavljena paklena mašina. Umro je i Schumann pa je Hans Dichand, prije nego je i sam otišao na vječni počinak, uspio je instalirati Cristopha za urednika, ali je do zadnjeg časa on sam vukao je sve konce, pa je, recimo, za nedavnih austrijskih predsjedničkih izbora u travnju 2010., pokrenuo kampanju u prilog kandidatkinje Haiderova FPO. Zagovarao je njihovu Barbaru Rosenkranz, majku desetoro djece (modernu Mariju Tereziju) te u svojoj kolumni, potpisan kao Katon, napadao na pasja kola socijaldemokrata Heinza Fischera, koji je naposlijetku dobio 79 posto glasova. Možda je stari Dichand pod kraj ipak malo ispao iz štosa…

- 15:04 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.06.2010.

Romano Bolković: ...da se jednom sjetiš nas.

Što ljubavnici kažu kad govore jedno drugome: Ti si meni sve!? Zapravo govore nešto vrlo duboko: govore da je ono drugo to jedno biće koje sabire u sebi sva zbiljska i moguća bića, i da ne preostaje ništa što u tom trenu ljubavi ne bi u bitnom bilo prisutno - u biti, riječ je to tome da se u ljubavi zbiva ono hen kai pan.
Ova kolumna posvećena ljubavi, za StoryBook je napisana u Berlinu, u svibnju 2010.; lišen prostranih polica svoje biblioteke, o temi sam pisao po sjećanju.

1.

Tesko je danas ocuvati privatnost od javnog: ponukan sasvim intimnim razlozima koji su publici irelevantni, dao sam se nagovoriti na kolumnu posvecenu temi o kojoj svi znamo koliko i Augustin o vremenu: ako nas nitko ne pita, znamo sto je, ali ako samo pozelimo objasniti je onome tko pita, nemamo o njoj pojma; rijec je, pogadjate, o ljubavi.
Da stvar bude gora, nedavno je o ljubavi na hrvatskom jeziku cijelu jednu knjigu napisao Srecko Horvat, cineci svaki pokusaj da se tema elaborira u petnaest tisuca znakova – a izgleda da mi mozemo voljeti jedino u znakovima, ako je vjerovati Horvatu ili Barthesu – neumjesnim: ako pocetnicima treba pisati opsirne udzbenike o ljubavi, kako onda taj slozen fenomen rastumaciti u nevelikoj kolumni?
Postar uvijek zvoni dva puta, i moja je nevolja udvostrucena Horvatovom opaskom da je u ljubavi o ljubavi nemoguce razmisljati: sama mogucnost refleksije o ljubavi, izgleda, pouzdan je znak njenog isceznuca, jer ljubav ne trpi metarazinu. Hocu reci, sam cin pisanja o toj neveseloj temi inicijalne razloge koji su urednike sklonili da me na nju nagovore sasvim dovodi u pitanje: ako napisem kolumnu o ljubavi, kao da sam napisao oprostajno pismo, da skratim.
Tesko je, Q.E.D., danas ocuvati privatno od javnog.

Riskirajuci da me se optuzi da sam u ime ljubavi izigrao vlastitu temu, palo mi je na pamet stvari postaviti ovako: ako vec pisem za StoryBook, a StoryBook se bavi zvijezdama, jedino je legitimno za ovu uglednu reviju - pisuci o ljubavi - napisati tekst o star-crossed lovers. Pamtite prolog Romea i Julije, zar ne?

"From forth the fatal loins of these two foes, a pair of star-cross'd lovers, take their life."

Rijec je dakle o ljubavnicima protiv cije su se veze zvijezde urotile od samoga pocetka. Samo, ni nakraj mi pameti nije baviti se Montecchima i Capuletima, iako su svjetovne okolnosti neizbjezne: posteno receno, svi smo mi star-crossed lovers; gledajuci oko sebe, u vremena kad je time out of joint, ne znam par a da astrologija ne radi na njihovoj propasti vec od natalnih karata.
Rijec je dakle o nemogucoj ljubavi, ili, tocnije, o nemogucnosti ljubavi.
Smijem li kazati: o tome da ljubavi nema?
I, da odmah anticipiram happy end: naravno da je nema – zato je i trazimo!

2.

Moj prvi susret s nekom konzistentnijom teorijom ljubavi zbio se za studija filozofije, ali ne po samoj logici stvari, jer bi ona bila ljubav spram mudrosti, nego naprosto stoga jer sam imao srecu slusati, i kao student i kao prijatelj, velikog Marjana Cipru. Cipra - jedini filozof koji nije postao profesor zbog nekolicine profesora koji nikada nisu postali filozofi – je imao sjajan dar: ne samo da je sve znao, nego je sve znao i objasniti.
Temu ljubavi Cipra bi zapoceo objasnjenjem tri temeljna grcka pojma kojima je taj svijet imenovao ljubav, ostavljajuci roditeljsku ljubav, storge, po strani:

filia je ljubav jednakih;
eros je ljubav razlicitih;
agape je ljubav Stvoritelja za stvorenja.

Filia je prijateljstvo; eros je ljubav ljubavnika; agape je milost.
Zeleci naglastii razliku ljubavi i milosti, Cipra je znao citirati Thomasa Morusa koji je svom suvremeniku, prevoditelju Biblije na engleski, uputio pismo s jezgrovitom opomenom: Dragi moj gospodine jest svaka ljubav milost, ali nije svaka milost ljubav!
Kao sto vidimo, famozna Zizekova nemilosrdna ljubav ima dugu tradiciju. Tradiciju koju razimira prva enciklika Benedikta XVI., Deus Caritas Est: svatko tko zeli imati pojma o ljubavi, neka odvoji jedno popodne za tih 16 000 rijeci, i zapadni ce vam se koncept ljubavi rastumaciti clare et distincte.
U osnovi, osim sto se podrazumijeva razlika tjelesne i duhovne ljubavi, erosa i agape, ako nista drugo nije zgorega zapamtiti vec sam naslov: Bog je ljubav.
Tako smo, u par redaka, zahvaljujuci Marjanu Cipri i Papi Benediktu XVI., stekli osnovne pojmove o onome sto se od Antike naovamo misli kad se kaze: ljubav.

3.

Vratimo se sada nasim tragicnim junacima, Romeu i Juliji.
Jeste li se ikada pitali a zasto su Romeo i Julija celebrities? OK, Shakespeare – ako je (samo) Shakespeare a ne (i) Bacon, u ovoj maniristickoj raspravi o univerzalijama - ali... sto tu ima tako tragickog da nas taj par gotovo univerzalno predodredjuje, tj. sto se tu jednom tako u vremenu zbilo da se (za)uvijek na isti nacin zbiva?
Jeste li se, drugim rijecima, pitali je li tragedija u tomo sto nije moglo biti drukcije, ili u tome sto je moglo biti drukcije?
Jesu li Romeo i Julija zrtve socijalnih okolnosti ili su zvijezde predodredile njihovu buducnost?
Recimo da je prvo, da malo pomognem, a da suvremenoj djevojci olaksam razumijevanje dileme, neka Julia na tren bude l´jepa Fatma koja je pozeljela zute dunje iz Stambola; evo dakle kako bi problem zvucao u „Ludnici“:
Voljelo se dvoje mladih
šest mjeseci i godinu.
I htjedoše da se uzmu,
dušmani im ne dadoše.
Dakle, ovdje imamo dvoje mladih i dusmane koji se protive njihovoj ljubavi, narecene obitelji Montecchi i Capuleti: oci jeli kiselo grozde, sinovima trnu zubi, i mladi ispastaju zbog sukoba predja. Tema je i danas aktualna: recimo, da vam i dalje idem na ruku azuriranjem problema, gradonacelnik Kerum ne bi Srbina za zeta, pa sve da je imenom Romeo. Jesu li, na koncu konca, Romeo i Julija tragicno skoncali u suicidu zato jer su Capuleti i Montecchi? Jesu li – da se oduzim i probirljivijem citatelju koji je zastao kod opaske o maniristickoj raspri o univerzalijama – Romeo i Julija zrtve svojih imena? I, da prizovemo u pamcenje uvodnog Horvata alias Barthesa, buduci da je nomen omen, jesu li onda nasi tragicni junaci nesretno skoncali zato jer je moguce voljeti jedino u znakovima, sto bi vec najavilo konkurentsku temu predestiniranosti?
Konacno, mozda je problem jedino u tome da su im nepovoljni horoskopski znaci, ako su vec star-cross´d lovers?
Da cujemo i autora, sto Shakespeare kazuje:
That which we call a rose. By any other name would smell as sweet.
Romeo and Juliet (II, ii, 1-2)
Skolsko je obrazlozenje koncilijantno i stapa tumacenja u jedno: ljubavnici su prokleti od samoga pocetka (predestinacija, supralunarna sfera) no kao clanovi zaracenih familija (socijala, sublunarna sfera). Julija obrazlaze Romeu da su imena artificijelna konvencija, a da ona voli osobu koja se preziva „Montecchi“, a ne ime Montecchi ili obitelj Montecchi. Romeo na to zanijece ime oca (molio bih psihoanaliticare da mi ne broje svaku rijec) i izgovara cuvene rijeci:
Call me but love, and I´ll be new baptized;
Sad, kad bih bio dovoljno dokon, mogao bih pozvati u pomoc dragog Diva iz Ljubljane da nam istumaci krscansku ljubav:
Kristova odnosno kršćanska ljubav omogućuje pripadnicima Duha Svetoga – što se doživljava kao kršćanska zajednica – da u svom životu ulaskom u zajednicu otpočnu svoj drugi život. Na neki način omogućuju im novi početak, omogućuje, ako se baš hoće, revolucionarnu promjenu i ponovno rođenje – nakon biološkog, ono drugo rođenje, kaže Žižek.
Produktivnijim mi se ipak cini apostrofirati spor između takozvanih deskriptivista i antideskriptivista oko pitanja na koji se nacin imena odnose prema stvarima. Boris Buden taj spor ovako opisuje:“Oni prvi drže da je značenje neke riječi određeno svežnjom svojstava (cluster of properties) koja neko ime dovode u odnos s nekom stvari.“ Teza je antideskriptivista „da se riječ referira na neki objekt posredstvom akta prvotnog krštenja (primal baptism).“ Nanovo krsten Romeo prestaje biti sto je bio po rodjenju, postajuci u novom zivotu „Julijina ljubav“. Ali, ako i pod drugim imenom to sto zovemo ruzom jednako slatko mirise, ne znaci li to da su Romeo i Julija, bez ozbira na imena, s onu stranu porodicne predestiniranosti – a part od onoga sto im je po rodu narodjeno – predodredjeni za tragican kraj? Ako su imena samo arbitrarna konvencija, ako bi ruza jednako mirisala i pod drugim imenom, onda bi i Romeo i Julija i pod drugim prezimenima jednako tragicno skoncali. I s drugim znacima njihov bi horoskop bio isti: star-cross´d lovers!
Kako to?

4.

Iskreno receno, samo bi nam sam dragi Bog mogao u tome pomoci. Zapravo, mogao bih kao Heidegger u zadnjem intervjuu zavapiti da bi nas jos samo Bog mogao spasiti: ta, zar nismo s Papom Benediktom XVI. podsjetili da je Bog ljubav? Stovise, to je takav Bog koji je svojedobno „toliko volio svijet da je dao svojega jedinorođenog Sina da nijedan koji u njega vjeruje ne pogine, nego da ima vječni život.“ (Ivan 3,16) No, sto ako je Nietzsche u pravu? Sto ako je Bog mrtav? Sto ako Ljubavi nema?
Mozda su Romeo i Julija, unatoc prezimenima, tragicni u suvisnosti svoje geste, smrti zbog ljubavi? Mozda je sva tragicnost njihove zrtve upravo u njenoj izlisnosti: Bog je toliko volio svijet da je za njegov spas zrtvovao Sina; tu Kristovu zrtvu moguce je interpretirati i ovako:
„Radikalno gledano, ona je besmislena, ona je suvišna, ekscesivna, neopravdana gesta, čija je svrha da pokaže Njegovu ljubav prema nama malim, palim ljudima. To je kao kada u našem životu nastojimo pokazati nekome da ga volimo tako što radimo suvišnu gestu trošenja novca“., veli Zizek.
U razcaranom, desakraliziranom svijetu, zrtva zbog Ljubavi suvisna je zrtva; odatle bitna maniristicnost Shakespeareove drame: ovaj je svijet mocvara koja uzima na tisuce zrtava, a nije dostojna ni jedne od njih, kaze jedna maniristicka opaska.
Nu, ako Ljubavi nema, rekao sam na pocetku, nista zato: bas zato je i trazimo!
Mozda u vremenu prije renesanse, u posljednjem vremenu jedinstvene Europe: u vremenu latinske Gotike.

5.

Jednom davno napisao sam ovaj fragment; mozda sam slutio da ce imati i drugu svrhu osim intimnog sabiranja:
Najčudesniji lik neke žene koji je ikada ovjekovječen u kamenu svakako je onaj Ute, sa zapadnog kora katedrale u Naumburgu. Dugo vremena razmišljao sam tko se uopće usudio tako, na taj način vidjeti Utu, plemenitu suprugu grofa Eckharta. No, da anticipiram sada tezu, riječ je o tome da skulptor nikada nije vidio Utu, niti je radio po sjećanju, nego je modelirao po predaji, čitajući kronike. Stvar mi je postalo posebno fascinantna kad sam shvatio da sam u skulptoru imao neznanog rivala: za Utinu ruku borio sam se ne s jednim, nego s dva viteza: jedan je spy in the house of love, u čijoj je kući Uta stoljećima, dakle sam dragi Bog, a drugi Skulptor, čije su je ruke dodirivale tako distingviranom pohotom. Lik je radio po čuvenju, zamišljajući Utu. Onako kako ne bi smio: kao preljubnicu! Ta, očito je, Uta je tu u noći rastanka.
Utin kip izrađen je oko 1245. godine. Revni studenti kunsthistorije pamte je tek po trivijalnom formalnom detalju: po kiparskom tretmanu draperije – rasipna linija plašta nabire se oko lijeve ruke, prizivajući uglatu gotiku; u frapantnom je kontrapunktu mirnoći linija koje prate pad draperije od lica, preko desnoga ramena, do stopala tajanstvene žene s podupirača kora. Pronicavije/uvježbanije oko, primjetit će također da je ta lijeva šaka, radijalno ispruženih prstiju, portretno izdašnija no lice: za lice se ne zna skriva li više no što otkriva, jer tu je u svojoj minimalnoj prepoznatljivosti. Kraljica izgleda kao u noći rastanka ili bijega; zakrila se pelerinom i tamom, i tek će je mjesec, između dva oblaka, učiniti vidljivom. Godinama sam se pitao otkud nepoznatom majstoru, kojeg uspoređuju sa Skopasom, ta drskost? Kako je smio tako vidjeti kraljicu? Ta, očito je: Eckhart, pored nje, u svojoj aristokratskoj samouvjerenosti ni ne sluti da njegova supruga, kraljica Uta, čuva tajnu. Zašto majstor odaje tu tajnu? Zašto denuncira kraljicu?
Isprva, učinilo mi se da sam olako pronašao odgovor, nakon što sam nabasao na pravo pitanje: Tko je tako mogao vidjeti kraljicu?
Jedino ljubavnik. Dakle, majstor je bio Utin ljubavnik!, patio sam. Uta, moja kraljevna, nakon prvotnih dogovora o portretu, pozirala je satima majstoru koji je oblikujući skulpturu dodirivao njeno lice, njene oči, njene prste, da bi napokon, iz plemenite naklonosti, jedne noći, u ružičnjaku, tijekom jednog jedinog susreta, utažila i uništila svaku nadu kipara zapaljenog lomačama plamene gotike. Jest, odazvala se – bio je to njegov trijumf; ali odazvala se da bi njihovu ljubav učinila nemogućom, a ne tajnom – bio je to njegov poraz. Riskirala je jednom, da ne bi zauvijek. Riskirala je krunu, da ne bi čast, ili obratno.
Majstor je bio sitna duša, osvetoljubiva, no moralnost i pamet ne duguju jedna drugoj ništa: izdao ju je svojim djelom, znajući da neće biti shvaćen. Ni kao umjetnik, ni kao ljubavnik. Eckhart pak, pravilno je procijenio: bio je odviše plemenit, krijeposan i siguran, rječju ograničen, da bi išta shvatio; da bi uopće mogao pomisliti kako je netko izvan njegova svijeta posegnuo za kraljevnom.
Izdaja zbog neuzvraćene ljubavi, to je dakle bio motiv. Ako je neuzvraćenu ljubav ikako moguće opravdati, onda je opravdanje jedno jedino: bila je nemoguća. Majstor i kraljica. Ta, tko je to vidio! Jedino majstor, mislio sam, mislio... i - pogodio! Pročitavši analitički tekst uz fotografiju Eckharta i Ute, zgrozio sam se: Majstor koji je radio skulpture nije bio suvremenik osoba koje je portretirao. Znao ih je samo kao imena iz onodobnih kronika. Stvar se zakomplicirala: Dakle, ipak je bio u nju zaljubljen! On je živio u 13. stoljeću, Uta u 11, no to ga nije smetalo da joj zakaže rendes u vječnosti – u koru crkve. Portretirao je Utu, zamislio je Utu, kao ljubavnicu iz onostranog – Uta se nije iskrala samo iz svojih odaja, nego i iz svoga vremena. Radeći za plemenitog naručitelja, majstor je predanošću ljubavnika radio za sebe. Podjarujući moju zavist.
I tada, u trenutku proviđenja, sam Bog mi je pomogao otjerati izdajničkog, indiskretnog takmaca. Bog? Da, dragi Bog, koji je ljubav. A što bi onda bila Crkva? Ta njegova kuća, kuća ljubavi. I tko je dakle tako jedini mogao vidjeti Utu, kraljevnu s kora katedrale u Naumburgu? Pa samo spy in the house of love. Jedino oko koje je Utu tako moglo vidjeti, Utu incognito, jest delta luminex, Božje oko. Uta je pristigla na ljubavni sastanak kao na ispovijed. Samo je Bog, svjetlo s vrha Crkve, splendor veritatis, svjetlo koje svojim svjetlom daje da ga vidimo, moglo učiniti Utu vidljivom na ovaj način, ovakvu. Jedino je On mogao vidjeti njenu dušu, jedino je On mogao biti njena ljubav.

- 04:40 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 22.06.2010.

Mario Kopić

U velikom amfiteatru univerziteta u Freiburgu 26. jula 1967. godine Hannah Arendt održala je predavanje o Walteru Benjaminu . Neposredno prije nego što je počela govoriti, u amfiteatar je ušao Martin Heidegger, koji nikoga o tome prethodno nije obavijestio. U dvorani se začuo žamor. Iznenađena, Hannah Arendt je započela riječima: ''Verehrter Martin Heidegger, poštovani Martine Heideggeru, dame i gospodo…''.

Nekoliko dana nakon toga, Heidegger piše H. Arendt: ''Kada si započela svoje predavanje obraćajući se izravno meni, odmah sam se pobojao negativne reakcije. Ona, uostalom, nije izostala i, ako ćemo pravo, nije te dirnula. Mlade već godinama upozoravam da, ako žele napredovati, izbjegavaju citirati Heideggera'' .

Hannah Arendt, koja se tada nalazila u Baselu, gdje je živio Karl Jaspers, odgovorila mu je: ''Što se tiče negativne reakcije, nije mi promaknula; da sam je bila predvidjela, možda bih stvar učinila još teatralnijom. No, unatoč tome, sada me brine samo jedno pitanje: je li tebi bilo neugodno što sam te tako prozvala? Meni se činila najprirodnija stvar na svijetu'' .

Drugim riječima, Hannah Arendt nipošto ne žali što se neposredno obratila Martinu Heideggeru, žali samo što nije dovoljno konsternirala slušaoce. Da je znala koliko je njezine riječi mogu učiniti antipatičnom, ne bi se povukla, već bi ih dodala još. Da je bila svjesna skandala što ga je mogla izazvati njena izjava naklonosti, ona bi je bila režirala, preradila tako da najprirodniju stvar na svijetu pretvori u vješto zadobivanje nečije nenaklonosti. O čemu je riječ? Najmanje o želji da se šokira. Riječ je o izazovu trenutačnom ukusu, nepovjerenju u bilo koju poruku, vjernosti o kojoj se ne da raspravljati, odbijanju žrtvovanja poštovanja na oltaru budnosti i neporecivosti. Nijemci koje je njezino uvodno obraćanje uvrijedilo, zasigurno pravilno prosuđuju, ali oni prosuđuju u zavjetrini izvjesnosti duha vremena. Prosuđuju na gotovom moralnom kodu sposobnosti raspoznavanja lijepog od ružnog, dobrog od lošeg. Očituju tako postojanu želju za pripadnošću da čak negiraju svoju nacističku prošlost.

Naravno, Arendt tim činom nipošto ne izražava žaljenje zbog diskvalifikacije kriminalnih ideologija i pomirenosti Evrope s demokracijom. Ali lekcija o katastrofi ne može ostati na tome. Najgorča lekcija totalitarizma jest lakoća s kojom se mogu zamijeniti običaji, navike i pravila ponašanja nekim drugim kada novi sklop okolnosti to zatraži. Za nju, kao i za Orwella, ''istinski neprijatelj jest duh sveden u gramofonsko stanje, i to ostaje istinito neovisno o tome sviđa li nam se ili ne sviđa ploča koja se u određenom trenutku svira'' . Upravo će duboki skepticizam prema pravilima ponašanja, običajima i manirima, koji se mogu zamijeniti nekim drugim s onoliko muke koliko je potrebno da se promijeni ponašanje za trpezom nekog pojedinca ili naroda, navesti Hannah Arendt da stavi naglasak na mišljenje. Mišljenje nam ne može, poput Sokratova daimoniona, reći što trebamo činiti, ali nas može spriječiti da toleriramo zlo ili postanemo indiferentni prema zlodjelima. Ogled ''Mišljenje i moralna pitanja'' Hannah Arendt zaključuje ovim riječima: ''Mišljenje se bavi nevidljivim, predstavama stvari koje nisu prisutne; suđenje se vazda bavi posebnim i stvarima koje su na dohvat ruke. No međusobno su povezani slično načinu na koji su povezane svijest i savjest. Ako mišljenje, dvoje-u-jednom bezglasnog dijaloga, aktualizira razliku unutar našeg identiteta koja je dana u svijesti i time rezultira u savjesti kao svom nusproizvodu, tada suđenje, nusproizvod oslobađajućeg učinka mišljenja, realizira mišljenje, čini ga manifestnim u svijetu pojava, u kojem nikada nismo sami i stalno smo previše zauzeti da bismo mogli misliti. Manifestacija vjetra misli nije znanje; to je sposobnost da razlučimo ispravno od pogrešnog, lijepo od ružnog. I to je ono što može spriječiti katastrofu, barem za mene, u rijetkim trenucima kada se dosegne kritična točka'' .

Hannah Arendt nipošto ne želi prešutjeti Heideggerovu nacističku zabludu. Pomno pazeći da nacizmu, ''zastrašujućoj pojavi proistekloj iz kanalizacije'', ne dodijeli filozofiju i da time, pod prividom radikalne kritike, ovjekovječi lakovjernost intelektualaca koji su u stanju duhovno-znanstveno i idejno-povijesno frizirati najprostiju stvarnost, ona će se vratiti na pitanje aktivnosti mišljenja prilikom odavanja počasti koju je sastavila za Heideggerov osamdeseti rođendan . Heidegger je u jednom trenutku podlegao iskušenju da promjeni svoje ''stanište'' i uključi se u svijet ljudskih poslova, umjesto da ostane ''kod kuće'', u pravom prebivalištu mišljenja, tamo gdje ''prebivamo u stalnom čuđenju''. Bio je još uvijek dovoljno mlad da nauči lekciju iz šoka tog sudara, koji ga je nakon samo deset grozničavih mjeseci vratio u njegovo stanište, i da u svom mišljenju sredi ono što je iskusio.

''Socijalistički će čovjek pomoću stroja posvema ovladati prirodom, uključujući fazane i morune. On će označiti mjesta na kojima treba srušiti planine, promijeniti riječne tokove i zatvoriti oceane'' , proklamirao je Lav Trocki. U tom je veličanstvenom naumu potpunog podvrgavanja zbilji volji Heidegger pomogao Hannah Arendt da sagleda ne ideal koji je totalitarizam navodno iznevjerio, nego djelo suvremene mržnje prema konačnosti i prema zbiljskom svijetu, svijetu kakav nam je dan. Nasuprot raznim promjenama sna Čovjeka-boga, to jest nepoznavanja ''pakla'' koji čovjek još mora prijeći ''dok ne iskusi da nije on taj koji proizvodi sebe samog'' , da nije autofabrikat, on ju je poučio o tajnoj podudarnosti između Denken i Danken, između mišljenja i zahvalnosti: ''Tako bi najviša zahvalnost (der höchste Dank) vjerojatno bilo mišljenje. A najdublja nezahvalnost (der tiefste Undank) bila bi lišenost misli. Tako se istinska zahvalnost nikad ne sastoji u tome da sami tek dođemo s darom i darom uzvratimo dar. Čista zahvalnost je, štoviše, to što jednostavno mislimo, naime ono što zapravo i jedino valja misliti'' .

Na posljednjim stranicama prvog izdanja svoje knjige o izvorima totalitarizma, objavljene u Engleskoj pod naslovom Teret našeg vremena, Hannah Arendt će riječju resantiman obilježiti stanje karakteristično za modernog čovjeka. Resantiman prema ''svemu što je dano, čak i vlastitom postojanju''; resantiman prema ''činjenici da nije stvoritelj svemira niti sebe samoga''. Potaknut tim temeljnim resantimanom da ''ne vidi nikakvog reda ni smisla u svijetu kakav je dan'', moderni čovjek ''javno obznanjuje da je sve dopušteno, a potajno vjeruje da je sve i moguće'' . Sve je moguće – taj je aksiom pokazao svoju razornu moć kako na zločinima počinjenim u ime univerzalne čovječnosti tako u onima koji su opravdavani idejom rasno višeg čovječanstva. Za Hannah Arendt zato će jedina alternativa nihilizmu resantimana biti zahvalnost, ''fundamentalna zahvalnost za neke osnovne stvari koje su nam dane svima bez razlike, kao sam život, postojanje čovjeka i svijeta…U političkoj sferi, zahvalnost ističe činjenicu da nismo sami na svijetu. S raznovrsnošću ljudskog roda i s razlikama među ljudima…možemo se pomiriti samo ako postanemo svjesni, kao izvanredne milosti, činjenice da zemlju nastavaju ljudi, a ne čovjek (not a single man but Men inhabit the earth)'' .

Hannah Arendt je u velikom amfiteatru tog dana zahvalila Martinu Heideggeru na onome što je od zahtjevne javnosti vidjela i naučila, izrazila je svoju zahvalnost za zahvalnost.

* * *

Dana 24. jula 1967, u velikom amfiteatru univerziteta u Freiburgu, dva dana prije nego što će u njemu predavanjem o Walteru Benjaminu nastupiti Hannah Arendt, čitao je svojim jednoličnim i zavodljivim glasom svoje pjesme Paul Celan. Kako nas izvještava Rüdiger Safranski, ''ni u jednom trenutku svojega života Celan se neće sučeliti s tako brojnom publikom. Prisutno je više od tisuću ljudi. Martin Heidegger je u prvom redu. Prije toga je obišao knjižare i zamolio ih da u izlozima vidljivo istaknu Celanove zbirke poezije. Tako je i bilo. Šetajući po Freiburgu, pjesnik je ugledao svoje knjige u svim knjižarama: sat vremena prije javnog čitanja nekolicini je poznanika u predvorju svojega hotela povjerio koliko ga to bješe obradovalo. Martin Heidegger je bio prisutan, ali nije otkrio ulogu koju je odigrao'' .

A slušateljstvo je iskazalo takvo oduševljenje da je Celan dodao velik broj još neobjavljenih pjesama.

Četrdeset godina prije toga – Paul Antschel (Celan) je tada bio još u Bukovini – upravo je tu, u istom amfitetaru, kao novi rektor univerziteta prvi put nastupio Martin Heidegger. Tada je govorio o Samopotvrđivanju njemačkog univerziteta, o ''službi znanja'' koja bi se smjestila između ''obrambene'' i ''radne službe'' .

Celanove roditelje su ljeti 1942. godine odveli iz Černovaca u kazneni logor u Transnistriji . Nikada ih više nije vidio. Otac je umro od iscrpljenosti, majka od metka u potiljak. Kad je sam pobjegao iz radnog logora, napisao je svoju do danas najpoznatiju pjesmu Fuga smrti. Raskorak između Heideggera i Celana nije mogao biti dublji. No Celan je detaljno poznavao Heideggerova djela, a i filozof je iznimno zauzeto osluškivao pjesnikove riječi. U Celanu je vidio Hölderlinovog nasljednika. I tako je nakon spomenutog predavanja došlo do sudbonosnog dogovora koji će Celana odvesti do Heideggerova utočišta.

Krenuli su tako sutradan rano ujutro pjesnik-Židov i mislilac-Nijemac iz Freiburga (Breisgau) prema Todtnaubergu (Smrtna gora) u Schwarzwaldu, utočištu mislioca. Izlet je trajao jedan dan. U Heideggerovoj kolibi (Hütte), na zadnjem sjedištu automobila kojim su se vozili i tokom šetnje po močvarnom tresetištu razgovarali su o nečemu čiji sadržaj nije otkrio ni jedan ni drugi. Kako je Celan napisao svojoj ženi GisĂ¨le de Lestrange: ''Bio je to ozbiljan razgovor, u automobilu, s jasnim riječima s moje strane. Gospodin Gerhard Neumann, koji mu je prisustvovao, poslije je rekao da je za njega taj razgovor imao epohalni aspekt. Nadam se da će Heidegger uzeti pero u ruke, sada kad nacizam ponovno uzima maha i da će, potaknut našom razmjenom mišljenja, napisati nekoliko opominjućih stranica'' .

U knjizi gostiju u kolibi koju je Heidegger predstavio svojim gostima Celan bijaše napisao ove riječi: Ins Hüttenbuch mit dem Blick auf dem Brunnenstern, mit einer Hoffnung auf ein Kommendes Wort im Herzen (25. jula, Paul Celan) (''U knjizi iz kolibe, s pogledom na zvijezdu zdenca, s nadom u nadolazeću riječ u srcu'') . U pjesmi Todtnauberg, iz zbirke Prisila svjetla, koju je napisao sedmicu dana nakon toga i poslao Heideggeru na dar, Celan će ponoviti:

Todtnauberg

Arnika, Augentrost, der
Trunk aus dem Brunnen mit dem
Sternwurfel drauf,
in der
Hütte,
die in das Buch
—wessen Namen nahms auf
vor dem meinen?—,
die in dies Buch
geschriebene Zeile von
einer Hoffnung, heute,
auf eines Denkenden
kommendes
Wort
im Herzen,
Waldwasen, uneingeebnet,
Orchis and Orchis, einzeln,
Krudes, später, im Fahren,
deutlich,
der uns fährt, der Mensch,
der's mi anhört,
die halb-
beschrittenen Knüppel-
pfade im Hochmoor,
Feuchtes,
viel.

Todtnauberg

Arnika, utjeha oka,
gutljaj iz zdenca sa zvjezdanom
kockom na vrhu,

u toj
kolibi,

taj u tu knjigu
- čija li je imena uzela
prije moga? –
taj u tu knjigu
zapisan redak o
nekoj nadi, danas,
u mislioca
nadolazeću
riječ
u srcu,

šumska ledina, neporavnata,
orhis i orhis, pojedinačno,

grubo, kasnije, u vožnji,
jasno,

taj koji nas vozi, čovjek,
koji sve sluša,
polu-
prohodna od oblica
staza u dubokom tresetištu,

vlažno,
mnogo.

Čini se da ova riječ u srcu (riječ objašnjenja? samilosti? oprosta? pokajanja?) nije došla, ali prije nego što se okupamo u alegoriji i izvučemo gigantomahijske zaključke o nijemosti bivstvovanja, koju germanist Gerhard Baumann suprotstavlja svjedoku nesreće , ne bi trebalo zaboraviti da su se oni u nekoliko navrata ponovno vidjeli u Freiburgu i da je, sudeći prema riječima Emmanuela Lévinasa, svaki od Celanovih boravaka ''duboko uznemiravao'' Heideggera. Ne bismo trebali naposljetku zaboraviti ni pismo što ga je Heidegger napisao autoru Fuge smrti 30. januara 1968. godine, pola godine nakon susreta u kolibi i dvije sedmice nakon što je primio separat pjesme Todtnauberg: ''Poštovani, dragi Paul Celan! Kako da vam zahvalim za neočekivani veliki dar? Riječ pjesnika koji kaže Todtnauberg, imenuje mjesto i krajolik gdje je mišljenje pokušalo napraviti korak unatrag u neznatno (ins Geringe). Riječ pjesnika potiče i opominje istodobno, čuva sjećanje na raznovrsna raspoloženja (tog) dana u Crnoj šumi. No dogodilo se već večer uoči Vašeg nezaboravnog nastupa pri prvom pozdravu u hotelu. Otada smo jedan drugome mnogo toga prešutjeli. Mislim da ćemo jednoga dana razriješiti u razgovoru mnogo od toga o čemu nismo progovorili…A moje želje? Da u danom satu čujete jezik u kojem Vam se kazivanjem pri-daje ono što treba opjevati (das zu Dichtende)'' .

Filozof u pismu otvara prostor susretu, u razgovoru je ukazao na put kako ''neizgovoreno'' možemo dovesti u jezik. U riječi ''opomena'' počiva čak mig da je Heidegger začuo glas svoje savjesti. Ključna rečenica: ''mnogo smo toga prešutjeli'' naglašava tihu suglasnost, izvjesno razumijevanje, no upućuje nadasve na spoznaju pjesnika i mislioca da riječi mogu više prikriti nego izreći.

Mislilac priželjkuje pjesniku da čuje kako neizgovorene tako i izgovorene riječi i uzdigne ih u svoj jezik, jezik pjesništva. Samo se u tom jeziku pjesnik i mislilac mogu približiti, ostajući kao povijesni pojedinci jedno drugome stranci.

Kako uočava Stephan Krass , Celan nije mogao neposredno razgovarati s ljudima koji patnju nisu osjetili na vlastitoj koži. S njima je mogao komunicirati samo preko pjesničke riječi, prikriveno. Samo oni koji su sami vidjeli sav užas, mogli su se otvoriti jedan drugome. Ostali govore drugim i drukčijim jezikom. Kada hoćemo s njima govoriti, riječ mora naći (svoj) put u pjesmi.

Možemo samo spekulirati je li Heidegger to naslutio želeći pjesniku da čuje jezik u kojem mu se kazivanjem pri-daje (zusagt) ono što treba opjevati. Heidegger je zasigurno u svom pismu prodro daleko, u prostor koji je do tada izbjegavao, no ostajući daleko iza onoga što je Celan od njega očekivao.

Pitanje na koju je riječ Celan čekao mora ostati otvoreno i nakon čitanja ovog pisma.

Ali nemojmo zaboraviti niti da je Celan bio nepoznat u Francuskoj kada ga je Heidegger proslavljao i da mu je njegovo germansko slušateljstvo u Freiburgu ili Vaduzu pribavljalo slavu. Podsjetimo se da je on potajno napustio Rumunjsku i sovjetsku Madžarsku otputovavši za Beč, zatim za Pariz, gdje je stigao 13. jula 1948. godine. Pariz mu je skupo naplatio taj ''grijeh protiv budućnosti''. On tada nije bio židovski bjegunac iz Shoaha, nego antistaljinistički politički izbjeglica i u to ime (ako je vjerovati Celanovom prijatelju Isacu Chivi) intelektualna sredina prema njemu odnosila se kao prema kužnom bolesniku, dok je danas odviše čedna, odajući pobožno i bez diskriminacije počast njegovoj tragičnoj sudbini, njegovoj obiteljskoj prepisci i neobičnom djelu koje je strastveno gradio.

Četiri tjedna nakon posljednjeg susreta s Heideggerom, u aprilu 1970. godine, Paul Celan je dobrovoljno završio život skokom s mosta Mirabeau u Parizu. Tu smrt ne možemo odgonetnuti, znamo samo da je rijeka Sena odnijela njegovo tijelo, ali da rijeka Leta nije odnijela duh njegova pjesništva.

Na njegovu radnom stolu ostala je otvorena Hölderlinova biografija s podcrtanom rečenicom: ''Genij se često pomrači i potone u trpki zdenac svojega srca'' .

Neizgovoreno je bilo snažnije od svih nadolazećih riječi.

_____________________________________

1 Predavanje je potom objavljeno u knjizi: Hannah Arendt, Walter Benjamin-Bertold Brecht: Zwei Essays, München 1971.
2 Hannah Arendt, Martin Heidegger, Briefe 1925-1975, Frankfurt/M 1999, str. 156. Usp. Antonia Grunenberg, Hannah Arendt und Martin Heidegger. Geschichte einer Liebe, München 2006
3 Ibidem, str. 157.
4 George Orwell, The Freedom of the Press. Unpublished Preface to Animal Farm, The Times Literary Supplement, 15. septembar 1972. Taj gramofonski duh Arendt je uočila prije svega kod Eichmanna: ''Što je više pričao to je očiglednije postajalo da je njegova nesposobnost da govori usko povezana s nesposobnošću da misli, naime, da misli s točke gledišta nekog drugog. S njim nije bila moguća nikakva komunikacija, ne zato što je lagao, već zato što je bio okružen tom najsigurnijom zaštitom od riječi i prisustva drugih,a time i od same realnosti'' (Hannah Arendt, Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil, New York 1963, str. 49).
5 Hannah Arendt, Thinking and Moral Consideration. A Lecture, Social Research, 38/3 (Fall 1971), str. 446.
6 Hannah Arendt, Martin Heidegger at Eighty, u: M. Murray (ed.), Heidegger and Modern Philosophy, New Haven 1978, str. 293-303.
7 Léon Trotsky, Littérature et révolution, Paris 2000, str. 144.
8 Hannah Arendt, Martin Heidegger, Briefe, op. cit., str. 167. (Riječ je o Heideggerovom pismu H. Arendt od 12. aprila 1968.)
9 Martin Heidegger, Was heisst Denken?, Tübingen 1984, str. 94.
10 Hannah Arendt, The Burden of Our Time, London 1951, str. 438.
11 Ibidem, str. 438-439.
2 Rüdiger Safranski, Ein Meister aus Deutschland. Heidegger und seine Zeit, München-Wien 1994, str. 485-486.
13 Martin Heidegger, Die Selbstbehauptung der deutschen Univeristät. Das Rektorat 1933/34, Frankfurt/M 1983.
14 Više o tome u iscrpnoj kritičkoj biografiji: John Felstiner, Paul Celan. Poet, Survivor, Jew, New Haven-London 1995, str. 3 i dalje.
15 P. Celan, G. Celan-Lestrange, Correspondance (1951-1970), Paris 2001, str. 114.
16 O. Pöggeler, Spur des Worts: Zur Lyrik Paul Celans, Freiburg 1986, str. 259.
17 Gerhard Baumann, Erinnerungen an Paul Celan, Frankfurt/M 1986, str. 58-80. Usp. i Philippe Lacoue-Labarthe, Poesie comme expérience, Paris 1986, str. 150-153.
18 Stephan Krass, Wir haben Vieles einander zugeschwiegen, Neue Züricher Zeitung, internationale Ausgabe, 3-4. januar 1988.
19 ibidem
20 Wilhelm Michel, Das Leben Friedrich Hölderlin, Frankfurt/M 1967, str. 464.

- 00:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 04.06.2010.

Jane Bowles

Na periferiji glavnog grada nalazila se niska bijela kuća, posve nalik kućama koje su je okruživale. Ulica u kojoj je stajala nije bila popločana, zato što je to bila siromašna četvrt. Sasvim nova i čavlima optočena vrata te kuće bila su zakračunata i s unutarnje i s vanjske strane. Velika soba, opremljena s nekoliko vrlo modernih kromiranih stolica, barom i džuboksom otvarala se na prazno unutarnje dvorište. Na jednoj od tih stolica sjedio je maleni debeli Indijac i slušao Good night, Sweetheart, pjesmu koju je netom pustio. Svirala je vrlo glasno i dječačić je ozbiljno zurio u stroj pred sobom. Bila je to jedna od kuća koje su pripadale Seńor Kurtenu, napola Španjolcu, a napola Nijemcu.
Poslijepodne je bilo tmurno. U jednoj od soba upravo su se probudile Julia i Inez. Julia je bila sitna i nalik majmunčiću. Bila je privlačna samo zbog svojih neobično velikih i sjajnih očiju. Inez je bila visoka, čvrstih grudiju. Glava joj je bila ponešto presitna za tijelo, a oči suviše blizu. Kosa joj je bila učvršćena u krute valove.
Julia je ječala na svom kreveta.
„Trbuh me danas još više boli“, reče ona Inez. „Dođi i opipaj ga. Kvrga na desnoj strani je narasla.“ Okrenula je glavu na jastuku i uzdahnula. Inez je neumoljivo zurila u prazno.
„Ne“, odgovori ona Juliji. „Nisam u stanju dotaknuti tu kvrgu. Santa Maria! Da je takvo što u meni, ja bih poludjela“ . Iskrivila je lice i stresla se.
„Ako ne želiš, nemoj je dirati“, reče Julija pospano. Inez sebi natoči guaro. Pila je mnogo, a da to nije nimalo umanjilo njezinu životnu snagu; zato su joj često izbijali prištići. Da bi prikrila alkoholni zadah, cuclala je ljubičaste pastile; znala bi ih odjednom ubaciti šest ili sedam u usta. Kako je bila poduzetna, nerijetko bi više zaradila na ulici nego na svom stalnom poslu u bordelu.
Julia je bila Meksikanka i velika miljenica muškaraca koji su uživali u osjećaju da joj, odlazeći s njom u krevet, ugrožavaju život.
„Dobro“, rekla je Inez, „Ako mi posudiš svoje čarape, mislim da ću poslijepodne otići u kino. Ti radije ostani ležati u svom krevetu. Sjedila bih s tobom, no čudno se osjećam u ovoj sobi. To je neobično, jer sam, kako znaš, prisebna žena i mnogo sam propatila u životu. Ti bi morala poći k liječniku.“, dodala je.
„Ne mogu podnijeti izlazak na ulicu“, rekla je Julia. „Sunce je odveć vruće, a vjetar je i suviše hladan. Mirisi s tržnice mi izazivaju mučninu, iako ih poznajem od malena. Tek što prohodam tri ulice, i već moram tražiti park u koji bih sjela, toliko sam umorna. Onda mi netko priđe i pokuša mi prodati orhideje, a ja ih kupim. Ovog sam tjedna tri puta izlazila i svaki sam put kupila cvijeće. Ti najbolje znaš da ja to sebi ne mogu priuštiti, ali sam toliko slaba i bolesna da svakog dana sve više nalikujem svojoj baki. Njoj se činilo da na zemlji nije poželjna, da je tu neće ni Bog ni ljudi, tako da nije ni pomišljala da nekomu može nešto i odbiti.“
„Postaneš li nalik svojoj baki“ rekla je Inez „ biti će to žalosna pogreška“. Zaista ne moram znati takve stvari. Poći ćeš k liječniku. Dotada, više sjedi na suncu. Ne želim biti neljubazna…“
„Ne, ne. Nisi neljubazna“, prosvjedovala je Julia.
„Sjediš u toj mračnoj sobi po čitav dan čak i kad je sunčano i kad ti nije tako loše.“
Julia je preplavio očaj osamljenosti strašniji no ikad ranije. Pomilovala je svoje srce. Iznenada su se širom otvorila vrata i u sobu je ušao Seńor Kurten. Bio je to slabašan čovjek, niska čela i dugačka nosa.
„Julia i Inez“, rekao je. „Seńor Ramirez je upravo javio da će poslijepodne navratiti sa svojim prijateljem. Obje će vas izvesti na izlet u prirodu, zato se požurite spremiti. Pokušajte ih navečer dovesti natrag u bar.“
„Hans“, rekla je Julia. „Bolesna sam. Ne mogu se vidjeti ni sa Seńor Ramirezom, ni s ikim drugim.“
„Znaš da ne mogu ništa, ako te on želi vidjeti. Naljuti li se, mogao bi učiniti mnogo štete. Žao mi je.“ Seńor Kurten je napustio sobu, pažljivo zatvarajući vrata za sobom.
„On je jako važan“, rekla je Inez, utrljavajući Juliji par kapi kolonjske vode u čelo. Jako važan, siroto dijete. Moraš ići.“ Ruka joj je bila teška i suha.
„Inez...“, Julija je zgrabila Inez za kimono kad se ova okrenula otići. S naporom je ustala iz kreveta i bacila se u prijateljičin zagrljaj. Inez se morala osloniti o podnožje kreveta da se ne bi srušila.
„Ne luduj“, rekla je Inez Juliji, no odmah zatim je i sama počela plakati. Zvučala je poput svinje koja skviči.
„Inez“, reče Julija. „Odjeni se i ne plači. Bolje mi je, djetešce moje.“
Otišle su u bar i sjele čekati Seńor Ramireza s prijateljem. Julija je obgrlila naslon stolice, a s ruke joj se, na neobično dugačkom remenju, klatila torbica. Nacrtala je crvenu točkicu u kutovima očiju i jarko narumenila obraze.
„Ne izgledaš baš dobro“, rekla je Inez. „U srcu me strah za tebe.“
Julia je razrogačila oči i ukočeno zurila u zid pred sobom. Mali Indijac je brižno laštio golemu budilicu.
Doskora se u vratima ukazala glava Seńor Ramireza. Lice mu je bilo njemačko, no bilo je nečeg izrazito španjoloskog u načinu na koji je nakosio svoj pusteni šešir. Brkovi su mu bili bujni i plavi. Netom se obrijao; na bradi i obrazima još su se nazirali tragovi pudera. Nosio je ružičastu košulju i lagani sako od tweeda, a na prstenjacima obje ruke imao je po teški zlatni prsten ukrašen draguljem.
„Dođite, kćeri“, rekao je. „Pred kućom nas čeka automobil u kojem je moj prijatelj. Idemo, pokret.“
Seńor Ramirez je vozio jako brzo. Julia i Inez su se neudobno smjestile na rub stražnjeg sjedišta i grčevito se držale za remenje sa strane.
„Idemo na izlet“, vikao je Seńor Ramirez. „Ponio sam pet boca šampanjca. Kuhar ih je stavio na led i smjestio u prtljažnik. Ne vidim zašto ne bismo imali sve što nam je potrebno. Nalaze se u košari u prtljažniku. Led je zaštitio ubrusom. Tako se neće prebrzo otopiti, no ipak nemamo previše vremena. Ja pijem samo američki viski, pa sam za sebe ponio četvrt litre. Što kažete na to?“
„Oh, baš lijepo.“, reče Julija.
„Mislim da ćemo se divno provesti“, reče Inez.
Činilo se da Alfredu, prijatelju Seńor Ramireza, nije dobro i da je ljut. Sam nije govorio, a iz načina na koji je držao glavu nije se moglo zaključiti da je slušao išta od onoga što su govorili drugi.
Dan je bio hladan; suncobrani pod kojima su stajali policajci mlatarali su na vjetru. Prošli su pored nove zgrade od žute cigle do koje je vodio uspon od šest ili sedam stubišnih krakova.
„Tu će biti novi muzej“, rekao je Seńor Ramirez. „Kad se otvori svi ćemo zajedno poći na svečanu večeru. Doći će sve sami moji stari prijatelji. Nije to ništa. Svake bih večeri mogao večerati s pedeset ljudi.“
„Vaš je život fiesta.“, dometnula je Inez.
„I više od toga. I više od puke fieste“, rekao je, a da ni sam nije znao što je time mislio.
Sunce je obasjavalo Julijino krilo. U glavi joj se mutilo i hvatala ju je groznica. Seńor Ramirez je radio pojačao na najglasnije. Dok se automobil približavao predgrađu svirala je Madame Butterfly.
„Kod kuće imam tri radija“ rekao je Seńor Ramirez.
„Ah“, rekla je Inez. „jedan za jutro, jedan za noć i jedan za poslijepodne“. Julija je sa zanimanjem i u čudu slušala Inez. Vozili su se rubom dubokog klanca oko kojeg se uvijala cesta. Planinski predio s druge strane bio je u sjeni, a nekoliko Indijanaca se penjalo prema vrhu.
„Hodanje, hodanje, hodanje…“rekla je Julija žalobno. „Oh, kako li me umara gledati ih.“
Inez je uštipnula prijateljicu za ruku. „Slušaj“, šapnula joj je. „Nisi u svojoj sobi. Ne bi smjela govoriti takve stvari. Ne smiješ pričati o tome kako si umorna. To im nije zabavno. Neće im se svidjeti.“
„Za minutu stižemo na mjesto koje sam izabrao za izlet.“ Reče Seńor Ramirez. „Nitko, osim mene, ne zna za nj. Volim imati mjesto na koje neće dolaziti moji prijatelji neće dolaziti i smetati me. Afredo“, dodao je, „Jesi li gladan?“
„Ovaj mi se Alfredo ne čini baš dobar. A tebi?“ Inez potiho upita Juliju.
„Ne, dobar je“, reče Julija, koja nije znala kod drugih uočiti lošu narav, jer je sama uvijek bila ljubazna i milosrdna. Prošavši stazu dovoljno široku za samo jedno vozilo, napokon su stigli na izletište. Bila je to oveća čistina usred šumice. Nedaleko od čistine, u podnožju brežuljka, tekla je rječica s vodopadom. Izašli su iz automobila i slušali žubor vode. Obje su žene bile očarane zvukom.
„Moje dame, obzirom da je ovako sunčano“ reče Seńor Ramirez, „namjeravam hodati u gaćama. Nadam se da će moj prijatelj, ako to želi, učiniti što i ja.“
„Kakva sreća za nas“, reče Inez piskavim glasom. „Dan je dobro otpočeo.“ Seńor Ramirez se razodjenuo i navukao tenisice. Noge su mu bile vrlo bijele i posute pjegama.
„A sad ću vam smjesta dati malo šampanjca“, rekao im je, malčice zadihan jer se prebrzo izvlačio iz odjeće. Otišao je do mjesta na kojem je ostavio košaru i iz nje izvadio bocu šampanjca. U povratku se spotaknuo o kamen; boca mu je ispala iz ruke i razbila se u komadiće. Na trenutak mu se lice smračilo i činilo se da će prasnuti; umjesto toga je zgrabio drugu bocu iz košare i bacio je visoko u zrak, skoro do vrhova stabala. Prijateljima se vratio u povišenom raspoloženju.
„Pravi se gospodin uvijek zna našaliti.“, rekao je. „Ja sam jedan od najbogatijih poslovnih ljudi u ovoj zemlji. Također sam i najluđi. Kao kakav Amerikanac. Kad god izađem uvijek se odlično provedem, a uz mene i svi ostali, jer znaju da će, dok sam s njima, svega biti u izobilju. Obilje hrane, obilje pića i obilje lijepih žena. Nakon što jednom izađete sa mnom“, prstom je pokazao na Juliju i Inez, „drugi će vam muškarci nalikovati ostarjelim učiteljicama usidjelicama.“
Okrenuo se Alfredu. „Reci mi, prijatelju, jesi li se sa mnom proveo bolje no ikad u životu.?“
„Jesam“, reče Alfredo. Bilo je očito da misli na nešto posve drugo.
„On uvijek razmišlja o poslu“, objasni Seńor Ramirez Juliji. „I on je jako pametan. Našao sam mu posao u njemačkom koncernu. Proizvode zrakoplove.“ Alfredo je Seńor Ramirezu rekao nešto na njemačkom, nakon čega više nisu govorili o toj temi. Iznijeli su svoj izletnički ručak i sjeli jesti.
Seńor Ramirez je Juliju uporno hranio vlastitom rukom. To je poprilično zasmetalo Inez, pa se posvetila tome da se do sita najede. Seńor Ramirez je iz limene šalice na sklapanje popio podosta viskija te je za petnaest ili dvadeset minuta već bio prilično pijan.
„Prijatelji, nije li divno da smo zajedno, na okupu? Alfredo, nisu li ove dvije žene najbolje, najslađe žene na svijetu? Ne shvaćam zašto bi, u Božjim očima, morale, zbog onoga što jesu, biti osuđene na pakleni oganj. Shvaćaš li ti?“
Julija je zaječala i ustala.
„Ne, ne!“ rekla je, bespomoćno gledajući uvis prema granama..
„Daj“, reče Seńor Ramirez. „Nećemo danas brinuti o tome, zar ne?“ Uhvatio ju je za zglob i povukao pored sebe na zemlju. Julija je rukama sakrila lice i naslonila mu glavu na rame. Uskoro se smiješila i milovala mu lice.
„Nećete me ostaviti samu?“ pitala je uz slabašan smijeh, pokušavajući se nagoditi s njim. Ako postoji itko tko bi se mogao uspješno boriti protiv Boga, mislila je ona, to je sigurno netko nalik Seńor Ramirezu. Izvjesnim ljudima kojima je Bog više neprijatelj nego prijatelj prisutnost takvog čovjeka često je dovoljna da im iz srca odagna strah. Seńor Ramirez se u životu više borio s ponosom nego sa savješću, a jer je svakog dana po više puta pobjeđivao i tako obnavljao i energiju i žeđ za životom, svi oko njega su lako uviđali njegovu snagu. Julia se uz njega osjećala zaštićenom od pakla te je bila prilično sretna, iako ju je kvrga sa strane još uvijek silno boljela.
„Mislim da bismo svi zajedno trebali igrati neku igru i istjerati toj djevojci mračne misli iz glave.“, rekla je Inez.
Ustala je i ugrabila šešir kojeg je Seńor Ramirez odložio na zemlju, te ga je, okrenutog naopačke, smjestila nekoliko metara dalje. Potom je skupila žirove i stavila ih u košaru.
„Sad ćemo vidjeti“ rekla je „tko može ubaciti žir u šešir. Tko uspije, pobjednik je.“
„Mislim“ rekao je Seńor Ramirez, „da bi žene trebale igrati gole, inače je to tek budalasta zabava za djecu.“
„A mi uopće nismo djeca“ rekla je Inez namigujući mu. Dvije su se žene okrenule prema Alfredu upitno ga gledajući.
„Oh, pustite njega“ reče Seńor Ramirez. „Taj ne vidi ništa osim brojeva u svojoj glavi.“
Djevojke su se sklonile iza grmlja i tamo se razodjenule. Kad su se vratile, Alfredo je bio nagnut nad knjigom salda i pokušavao nešto objasniti Seńor Ramirezu koji je gledao prema ženama oduševljen što su se tako brzo vratile, pa ga više ne mora slušati.
„Ah“, rekao je. „To je sad mnogo više nalik prijateljskom druženju, nije li, Alfredo?“
„Dođite“, rekla je Inez. „Svrstat ćemo se u red pored košare i jedan po jedan pokušati ubaciti žir u šešir.“
Seńor Ramirez se poprilično uzbudio igrajući te se počeo ljutiti zato što nikako nije uspijevao ubaciti žir u šešir. Inez je vrištala od smijeha i svoje žirove bacala sve dalje i dalje od mete, svaki put namjerno, kako bi, ako je moguće, Seńor Ramirezu umirila povrijeđeni ponos. Alfredo uopće nije htio igrati.
„Igre me ne zanimaju“, iznenada je rekao Seńor Ramirez. „Rado bih se nastavio igrati s vama, kćeri, no, da budem iskren, ne mogu se usredotočiti na igru.“
„Zaista nije važno“, rekla je Inez, žurno pokušavajući smisliti što bi još mogli raditi.
„Kako vaša žena i djeca?“, upitala ga je Julija.
Inez se ugrizla za usnu i protresla glavom.
„Dobro su zbrinute. Poslao sam ih u jedan gradić u kojem su odsjele u pansionu. Mirne žene, sve tri, i majka i djevojčice. Sad ću malo odspavati.“ Namjestio se pod stablo i lice pokrio šeširom. Alfredo je bio udubljen u svoju knjigu salda. Inez i Julija su sjedile jedna pored druge i čekale.
„Ti imaš mozak pileta“, rekla je Inez Juliji. „Ja moram misliti za obje. Da se nisam izvještila brojeći one stotine tortilja koje sam prodavala za svoju majku, ne znam što bi bilo od nas.“
„Vjerojatno bismo bile mrtve“, rekla je Julija. Počele su osjećati studen.
„Dođi“, reče Inez. „Pjevaj sa mnom.“ Pjevale su pjesmu o tome kako će otići i nikada se neće vratiti, i to pet puta za redom. Kad se Seńor Ramirez probudio, predložio je Juliji da pođu u šetnju. Ljupko je prihvatila i krenuli su šumom. Uskoro su naišli na oveće polje te je Seńor Ramirez predložio da načas sjednu.
„Prvi put sam spavao sa ženom upravo u ovakvoj prirodi. Zemlja je pripadala mom ocu. Tri ili četiri puta na dan došli bismo u polje i vodili ljubav. Voljela je to raditi i dolazila bi i češće da sam tražio. Koju godinu poslije sam bio na njezinu vjenčanju i strašno se potukao. Uopće se ne sjećam tko je bio čovjek s kojim sam se zakačio, no na kraju sam ga dobro premlatio. To sam zapamtio.“
„Ako me zagrlite“, reče Julija, „neće mi biti tako hladno. Nemojte se ljutiti što to tražim, jer vas jako volim i uz vas se osjećam zadovoljnom.“
„To je dobro“ reče Seńor Ramirez, pogledavajući ustranu prema planinama, rukama štiteći oči od sunca. Slušao je huk vodopada, koji se s tog mjesta jače čuo. Julija se smijala i dodirivala mu razne dijelove tijela.
„Ah“ rekla je. „Kad bih mogla biti ovako sretna kako sam sretna sad s vama, ne bi me smetalo što me kvrga toliko boli. Tako ste dragi i divni.“
Dao joj je brz i zvučan poljubac usta te je ustao. „Slušaj“, rekao je, „bi li htjela ući sa mnom u vodu?“
„Previše sam bolesna da bih ušla u vodu, a i malo se bojim.“
„U mom se naručju ničeg ne trebaš bojati. Ja ću te nositi. Struja je ionako prejaka za tebe.“ Iako mu je tek časak prije bilo dosadno, Seńor Ramirez je najednom postao veseo kao ševa. Najviše je volio izvoditi male podvige za koje je od početka sigurno da će uspjeti. Odnio ju je do rijeke, pjevajući na sav glas.
Na rijeci je huk vodopada bio vrlo glasan, pa se Julija čvrsto privila uz svog pratioca.
„Nemojte me sad pustiti“, rekla je. Činilo se da se glas od nje otima poput u vjetru uhvaćene vrpce. Ušli su u vodu i Seńor Ramirez je počeo hodati prema vodopadu.
„Čvrsto te držim,“ rekao je. „Zato jer je voda oko vodopada prilično brza.“ Činilo se da uživa pažljivo prelaziti s kamena na kamen s Julijom u naručju.
„Ovo nije baš lako, znaš. Vraški je teško. Kamenje je klizavo.“ Julija ga je čvršće zagrlila oko vrata i brzo ga ljubila posvuda po licu.
„Kad bih te ispustio“, rekao je, „struja bi te odnijela sa sobom poput lista kojeg donese vodopad, a onda bi ti jedna od stijena probušila rupu u glavi. To bi, naravno, bio kraj.“ Julija je u užasu razrogačila oči i naprasno vrisnula poput ranjene životinje.
„Zašto tako vrištiš, Julija? Ja te volim, zlato.“ Bilo mu je dosta borbe s vodom, pa se okrenuo i uputio natrag prema obali.
„Odlazimo li od vodopada?“
„Da. Bilo je divno, nije li?“
„Jako lijepo.“, odgovori ona.
Kako je struja slabila, on je sve manje pazio, zbog čega je krivo procijenio i noga mu je kliznula između dva kamena. Izgubio je ravnotežu i pao je. Nije se ozlijedio, no Julija je potiljkom udarila u kamen. Obilno je krvarila. Nekako je ustao i iznio je na obalu. Nije bila sigurna da ne umire, pa ga je zbog toga još i više grlila. Vukući je za sobom, brzo je hodao uz brdo i kroz šumu do mjesta na kojem su sjedili Inez i Alfredo.
„Biti ću dobro, zar ne?“ pitala ga je slabašno.
„To je prokleto kamenje sklisko“, zarežao je. Bio je zlovoljan i htio je što prije krenuti kući.
„Oh, moj Bože!“, zajaukala je Inez vidjevši što se dogodilo. „Kakav tužan završetak šetnje! Juliji se uvijek događaju užasne stvari. Ona je dijete nevolje. Sreća je što sam ja posve drugačija.“
Seńor Ramirez se toliko žurio napustiti izletište da ga je gnjavilo skupljati košare i tanjure koje je donio sa sobom. Odjenuli su se i on je povikao da uđu u automobil. Julija je omotala šal oko glave iz koje je tekla krv. Inez je, kao raspomamljena, uokolo grabila stvari.
„Smijem li uzeti ove stvari?“ pitala je domaćina. Nestrpljivo je kimnuo glavom u znak dopuštenja. Julija je plakala ritmično poput dojenčeta koje tek što nije zaspalo.
Dvije su žene sjedile zagrljene na zadnjem sjedištu automobila.
Inez je Juliji objasnila da će tanjure i košare pokloniti svojoj obitelji. I sama je pustila par suza. Kad su stigli pred kuću, Seńor Ramirez je sa vozačkog sjedišta Inez dodao nekoliko novčanica.
„Adios“, rekao je. Dvije su žene izašle iz automobila na ulicu.
„Hoćeš li ponovno doći?“ nježno ga je upitala Julija, prestavši načas plakati.
„Hoću, doći ću“ rekao je. „Adios.“ Nagazio je gas i odvezao se.
Bar je bio prepun muškaraca. Inez je provela Juliju kroz unutarnje dvorište do njihove sobe. Kad je zatvorila vrata, gurnula je novčanice u džep i odložila košare na pod.
„Želiš li koju od ovih košara?“ pitala je.
Julija je sjedila na rubu kreveta i zurila u prazno. „Ne, hvala.“, rekla je. Inez ju je pogledala i vidjela da je ova daleko.
„Seńor Ramirez mi je dao četiri plastične šalice“ rekla je Inez. „Želiš li ti jednu?“
Julija nije odmah odgovorila. Zatim je rekla: „Hoće li se vratiti?“
„Ne znam“, rekla je Inez. „Idem u kino. Navratit ću do tebe prije nego odem u bar.“
„Dobro“, rekla je Julija. No Inez je znala da je Juliji zapravo svejedno. Slegnula je ramenima, izašla i zatvorila za sobom vrata.

Prevela: Vivijana Radman

- 22:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Mail