Pregled posta

Jane Bowles

Na periferiji glavnog grada nalazila se niska bijela kuća, posve nalik kućama koje su je okruživale. Ulica u kojoj je stajala nije bila popločana, zato što je to bila siromašna četvrt. Sasvim nova i čavlima optočena vrata te kuće bila su zakračunata i s unutarnje i s vanjske strane. Velika soba, opremljena s nekoliko vrlo modernih kromiranih stolica, barom i džuboksom otvarala se na prazno unutarnje dvorište. Na jednoj od tih stolica sjedio je maleni debeli Indijac i slušao Good night, Sweetheart, pjesmu koju je netom pustio. Svirala je vrlo glasno i dječačić je ozbiljno zurio u stroj pred sobom. Bila je to jedna od kuća koje su pripadale Seńor Kurtenu, napola Španjolcu, a napola Nijemcu.
Poslijepodne je bilo tmurno. U jednoj od soba upravo su se probudile Julia i Inez. Julia je bila sitna i nalik majmunčiću. Bila je privlačna samo zbog svojih neobično velikih i sjajnih očiju. Inez je bila visoka, čvrstih grudiju. Glava joj je bila ponešto presitna za tijelo, a oči suviše blizu. Kosa joj je bila učvršćena u krute valove.
Julia je ječala na svom kreveta.
„Trbuh me danas još više boli“, reče ona Inez. „Dođi i opipaj ga. Kvrga na desnoj strani je narasla.“ Okrenula je glavu na jastuku i uzdahnula. Inez je neumoljivo zurila u prazno.
„Ne“, odgovori ona Juliji. „Nisam u stanju dotaknuti tu kvrgu. Santa Maria! Da je takvo što u meni, ja bih poludjela“ . Iskrivila je lice i stresla se.
„Ako ne želiš, nemoj je dirati“, reče Julija pospano. Inez sebi natoči guaro. Pila je mnogo, a da to nije nimalo umanjilo njezinu životnu snagu; zato su joj često izbijali prištići. Da bi prikrila alkoholni zadah, cuclala je ljubičaste pastile; znala bi ih odjednom ubaciti šest ili sedam u usta. Kako je bila poduzetna, nerijetko bi više zaradila na ulici nego na svom stalnom poslu u bordelu.
Julia je bila Meksikanka i velika miljenica muškaraca koji su uživali u osjećaju da joj, odlazeći s njom u krevet, ugrožavaju život.
„Dobro“, rekla je Inez, „Ako mi posudiš svoje čarape, mislim da ću poslijepodne otići u kino. Ti radije ostani ležati u svom krevetu. Sjedila bih s tobom, no čudno se osjećam u ovoj sobi. To je neobično, jer sam, kako znaš, prisebna žena i mnogo sam propatila u životu. Ti bi morala poći k liječniku.“, dodala je.
„Ne mogu podnijeti izlazak na ulicu“, rekla je Julia. „Sunce je odveć vruće, a vjetar je i suviše hladan. Mirisi s tržnice mi izazivaju mučninu, iako ih poznajem od malena. Tek što prohodam tri ulice, i već moram tražiti park u koji bih sjela, toliko sam umorna. Onda mi netko priđe i pokuša mi prodati orhideje, a ja ih kupim. Ovog sam tjedna tri puta izlazila i svaki sam put kupila cvijeće. Ti najbolje znaš da ja to sebi ne mogu priuštiti, ali sam toliko slaba i bolesna da svakog dana sve više nalikujem svojoj baki. Njoj se činilo da na zemlji nije poželjna, da je tu neće ni Bog ni ljudi, tako da nije ni pomišljala da nekomu može nešto i odbiti.“
„Postaneš li nalik svojoj baki“ rekla je Inez „ biti će to žalosna pogreška“. Zaista ne moram znati takve stvari. Poći ćeš k liječniku. Dotada, više sjedi na suncu. Ne želim biti neljubazna…“
„Ne, ne. Nisi neljubazna“, prosvjedovala je Julia.
„Sjediš u toj mračnoj sobi po čitav dan čak i kad je sunčano i kad ti nije tako loše.“
Julia je preplavio očaj osamljenosti strašniji no ikad ranije. Pomilovala je svoje srce. Iznenada su se širom otvorila vrata i u sobu je ušao Seńor Kurten. Bio je to slabašan čovjek, niska čela i dugačka nosa.
„Julia i Inez“, rekao je. „Seńor Ramirez je upravo javio da će poslijepodne navratiti sa svojim prijateljem. Obje će vas izvesti na izlet u prirodu, zato se požurite spremiti. Pokušajte ih navečer dovesti natrag u bar.“
„Hans“, rekla je Julia. „Bolesna sam. Ne mogu se vidjeti ni sa Seńor Ramirezom, ni s ikim drugim.“
„Znaš da ne mogu ništa, ako te on želi vidjeti. Naljuti li se, mogao bi učiniti mnogo štete. Žao mi je.“ Seńor Kurten je napustio sobu, pažljivo zatvarajući vrata za sobom.
„On je jako važan“, rekla je Inez, utrljavajući Juliji par kapi kolonjske vode u čelo. Jako važan, siroto dijete. Moraš ići.“ Ruka joj je bila teška i suha.
„Inez...“, Julija je zgrabila Inez za kimono kad se ova okrenula otići. S naporom je ustala iz kreveta i bacila se u prijateljičin zagrljaj. Inez se morala osloniti o podnožje kreveta da se ne bi srušila.
„Ne luduj“, rekla je Inez Juliji, no odmah zatim je i sama počela plakati. Zvučala je poput svinje koja skviči.
„Inez“, reče Julija. „Odjeni se i ne plači. Bolje mi je, djetešce moje.“
Otišle su u bar i sjele čekati Seńor Ramireza s prijateljem. Julija je obgrlila naslon stolice, a s ruke joj se, na neobično dugačkom remenju, klatila torbica. Nacrtala je crvenu točkicu u kutovima očiju i jarko narumenila obraze.
„Ne izgledaš baš dobro“, rekla je Inez. „U srcu me strah za tebe.“
Julia je razrogačila oči i ukočeno zurila u zid pred sobom. Mali Indijac je brižno laštio golemu budilicu.
Doskora se u vratima ukazala glava Seńor Ramireza. Lice mu je bilo njemačko, no bilo je nečeg izrazito španjoloskog u načinu na koji je nakosio svoj pusteni šešir. Brkovi su mu bili bujni i plavi. Netom se obrijao; na bradi i obrazima još su se nazirali tragovi pudera. Nosio je ružičastu košulju i lagani sako od tweeda, a na prstenjacima obje ruke imao je po teški zlatni prsten ukrašen draguljem.
„Dođite, kćeri“, rekao je. „Pred kućom nas čeka automobil u kojem je moj prijatelj. Idemo, pokret.“
Seńor Ramirez je vozio jako brzo. Julia i Inez su se neudobno smjestile na rub stražnjeg sjedišta i grčevito se držale za remenje sa strane.
„Idemo na izlet“, vikao je Seńor Ramirez. „Ponio sam pet boca šampanjca. Kuhar ih je stavio na led i smjestio u prtljažnik. Ne vidim zašto ne bismo imali sve što nam je potrebno. Nalaze se u košari u prtljažniku. Led je zaštitio ubrusom. Tako se neće prebrzo otopiti, no ipak nemamo previše vremena. Ja pijem samo američki viski, pa sam za sebe ponio četvrt litre. Što kažete na to?“
„Oh, baš lijepo.“, reče Julija.
„Mislim da ćemo se divno provesti“, reče Inez.
Činilo se da Alfredu, prijatelju Seńor Ramireza, nije dobro i da je ljut. Sam nije govorio, a iz načina na koji je držao glavu nije se moglo zaključiti da je slušao išta od onoga što su govorili drugi.
Dan je bio hladan; suncobrani pod kojima su stajali policajci mlatarali su na vjetru. Prošli su pored nove zgrade od žute cigle do koje je vodio uspon od šest ili sedam stubišnih krakova.
„Tu će biti novi muzej“, rekao je Seńor Ramirez. „Kad se otvori svi ćemo zajedno poći na svečanu večeru. Doći će sve sami moji stari prijatelji. Nije to ništa. Svake bih večeri mogao večerati s pedeset ljudi.“
„Vaš je život fiesta.“, dometnula je Inez.
„I više od toga. I više od puke fieste“, rekao je, a da ni sam nije znao što je time mislio.
Sunce je obasjavalo Julijino krilo. U glavi joj se mutilo i hvatala ju je groznica. Seńor Ramirez je radio pojačao na najglasnije. Dok se automobil približavao predgrađu svirala je Madame Butterfly.
„Kod kuće imam tri radija“ rekao je Seńor Ramirez.
„Ah“, rekla je Inez. „jedan za jutro, jedan za noć i jedan za poslijepodne“. Julija je sa zanimanjem i u čudu slušala Inez. Vozili su se rubom dubokog klanca oko kojeg se uvijala cesta. Planinski predio s druge strane bio je u sjeni, a nekoliko Indijanaca se penjalo prema vrhu.
„Hodanje, hodanje, hodanje…“rekla je Julija žalobno. „Oh, kako li me umara gledati ih.“
Inez je uštipnula prijateljicu za ruku. „Slušaj“, šapnula joj je. „Nisi u svojoj sobi. Ne bi smjela govoriti takve stvari. Ne smiješ pričati o tome kako si umorna. To im nije zabavno. Neće im se svidjeti.“
„Za minutu stižemo na mjesto koje sam izabrao za izlet.“ Reče Seńor Ramirez. „Nitko, osim mene, ne zna za nj. Volim imati mjesto na koje neće dolaziti moji prijatelji neće dolaziti i smetati me. Afredo“, dodao je, „Jesi li gladan?“
„Ovaj mi se Alfredo ne čini baš dobar. A tebi?“ Inez potiho upita Juliju.
„Ne, dobar je“, reče Julija, koja nije znala kod drugih uočiti lošu narav, jer je sama uvijek bila ljubazna i milosrdna. Prošavši stazu dovoljno široku za samo jedno vozilo, napokon su stigli na izletište. Bila je to oveća čistina usred šumice. Nedaleko od čistine, u podnožju brežuljka, tekla je rječica s vodopadom. Izašli su iz automobila i slušali žubor vode. Obje su žene bile očarane zvukom.
„Moje dame, obzirom da je ovako sunčano“ reče Seńor Ramirez, „namjeravam hodati u gaćama. Nadam se da će moj prijatelj, ako to želi, učiniti što i ja.“
„Kakva sreća za nas“, reče Inez piskavim glasom. „Dan je dobro otpočeo.“ Seńor Ramirez se razodjenuo i navukao tenisice. Noge su mu bile vrlo bijele i posute pjegama.
„A sad ću vam smjesta dati malo šampanjca“, rekao im je, malčice zadihan jer se prebrzo izvlačio iz odjeće. Otišao je do mjesta na kojem je ostavio košaru i iz nje izvadio bocu šampanjca. U povratku se spotaknuo o kamen; boca mu je ispala iz ruke i razbila se u komadiće. Na trenutak mu se lice smračilo i činilo se da će prasnuti; umjesto toga je zgrabio drugu bocu iz košare i bacio je visoko u zrak, skoro do vrhova stabala. Prijateljima se vratio u povišenom raspoloženju.
„Pravi se gospodin uvijek zna našaliti.“, rekao je. „Ja sam jedan od najbogatijih poslovnih ljudi u ovoj zemlji. Također sam i najluđi. Kao kakav Amerikanac. Kad god izađem uvijek se odlično provedem, a uz mene i svi ostali, jer znaju da će, dok sam s njima, svega biti u izobilju. Obilje hrane, obilje pića i obilje lijepih žena. Nakon što jednom izađete sa mnom“, prstom je pokazao na Juliju i Inez, „drugi će vam muškarci nalikovati ostarjelim učiteljicama usidjelicama.“
Okrenuo se Alfredu. „Reci mi, prijatelju, jesi li se sa mnom proveo bolje no ikad u životu.?“
„Jesam“, reče Alfredo. Bilo je očito da misli na nešto posve drugo.
„On uvijek razmišlja o poslu“, objasni Seńor Ramirez Juliji. „I on je jako pametan. Našao sam mu posao u njemačkom koncernu. Proizvode zrakoplove.“ Alfredo je Seńor Ramirezu rekao nešto na njemačkom, nakon čega više nisu govorili o toj temi. Iznijeli su svoj izletnički ručak i sjeli jesti.
Seńor Ramirez je Juliju uporno hranio vlastitom rukom. To je poprilično zasmetalo Inez, pa se posvetila tome da se do sita najede. Seńor Ramirez je iz limene šalice na sklapanje popio podosta viskija te je za petnaest ili dvadeset minuta već bio prilično pijan.
„Prijatelji, nije li divno da smo zajedno, na okupu? Alfredo, nisu li ove dvije žene najbolje, najslađe žene na svijetu? Ne shvaćam zašto bi, u Božjim očima, morale, zbog onoga što jesu, biti osuđene na pakleni oganj. Shvaćaš li ti?“
Julija je zaječala i ustala.
„Ne, ne!“ rekla je, bespomoćno gledajući uvis prema granama..
„Daj“, reče Seńor Ramirez. „Nećemo danas brinuti o tome, zar ne?“ Uhvatio ju je za zglob i povukao pored sebe na zemlju. Julija je rukama sakrila lice i naslonila mu glavu na rame. Uskoro se smiješila i milovala mu lice.
„Nećete me ostaviti samu?“ pitala je uz slabašan smijeh, pokušavajući se nagoditi s njim. Ako postoji itko tko bi se mogao uspješno boriti protiv Boga, mislila je ona, to je sigurno netko nalik Seńor Ramirezu. Izvjesnim ljudima kojima je Bog više neprijatelj nego prijatelj prisutnost takvog čovjeka često je dovoljna da im iz srca odagna strah. Seńor Ramirez se u životu više borio s ponosom nego sa savješću, a jer je svakog dana po više puta pobjeđivao i tako obnavljao i energiju i žeđ za životom, svi oko njega su lako uviđali njegovu snagu. Julia se uz njega osjećala zaštićenom od pakla te je bila prilično sretna, iako ju je kvrga sa strane još uvijek silno boljela.
„Mislim da bismo svi zajedno trebali igrati neku igru i istjerati toj djevojci mračne misli iz glave.“, rekla je Inez.
Ustala je i ugrabila šešir kojeg je Seńor Ramirez odložio na zemlju, te ga je, okrenutog naopačke, smjestila nekoliko metara dalje. Potom je skupila žirove i stavila ih u košaru.
„Sad ćemo vidjeti“ rekla je „tko može ubaciti žir u šešir. Tko uspije, pobjednik je.“
„Mislim“ rekao je Seńor Ramirez, „da bi žene trebale igrati gole, inače je to tek budalasta zabava za djecu.“
„A mi uopće nismo djeca“ rekla je Inez namigujući mu. Dvije su se žene okrenule prema Alfredu upitno ga gledajući.
„Oh, pustite njega“ reče Seńor Ramirez. „Taj ne vidi ništa osim brojeva u svojoj glavi.“
Djevojke su se sklonile iza grmlja i tamo se razodjenule. Kad su se vratile, Alfredo je bio nagnut nad knjigom salda i pokušavao nešto objasniti Seńor Ramirezu koji je gledao prema ženama oduševljen što su se tako brzo vratile, pa ga više ne mora slušati.
„Ah“, rekao je. „To je sad mnogo više nalik prijateljskom druženju, nije li, Alfredo?“
„Dođite“, rekla je Inez. „Svrstat ćemo se u red pored košare i jedan po jedan pokušati ubaciti žir u šešir.“
Seńor Ramirez se poprilično uzbudio igrajući te se počeo ljutiti zato što nikako nije uspijevao ubaciti žir u šešir. Inez je vrištala od smijeha i svoje žirove bacala sve dalje i dalje od mete, svaki put namjerno, kako bi, ako je moguće, Seńor Ramirezu umirila povrijeđeni ponos. Alfredo uopće nije htio igrati.
„Igre me ne zanimaju“, iznenada je rekao Seńor Ramirez. „Rado bih se nastavio igrati s vama, kćeri, no, da budem iskren, ne mogu se usredotočiti na igru.“
„Zaista nije važno“, rekla je Inez, žurno pokušavajući smisliti što bi još mogli raditi.
„Kako vaša žena i djeca?“, upitala ga je Julija.
Inez se ugrizla za usnu i protresla glavom.
„Dobro su zbrinute. Poslao sam ih u jedan gradić u kojem su odsjele u pansionu. Mirne žene, sve tri, i majka i djevojčice. Sad ću malo odspavati.“ Namjestio se pod stablo i lice pokrio šeširom. Alfredo je bio udubljen u svoju knjigu salda. Inez i Julija su sjedile jedna pored druge i čekale.
„Ti imaš mozak pileta“, rekla je Inez Juliji. „Ja moram misliti za obje. Da se nisam izvještila brojeći one stotine tortilja koje sam prodavala za svoju majku, ne znam što bi bilo od nas.“
„Vjerojatno bismo bile mrtve“, rekla je Julija. Počele su osjećati studen.
„Dođi“, reče Inez. „Pjevaj sa mnom.“ Pjevale su pjesmu o tome kako će otići i nikada se neće vratiti, i to pet puta za redom. Kad se Seńor Ramirez probudio, predložio je Juliji da pođu u šetnju. Ljupko je prihvatila i krenuli su šumom. Uskoro su naišli na oveće polje te je Seńor Ramirez predložio da načas sjednu.
„Prvi put sam spavao sa ženom upravo u ovakvoj prirodi. Zemlja je pripadala mom ocu. Tri ili četiri puta na dan došli bismo u polje i vodili ljubav. Voljela je to raditi i dolazila bi i češće da sam tražio. Koju godinu poslije sam bio na njezinu vjenčanju i strašno se potukao. Uopće se ne sjećam tko je bio čovjek s kojim sam se zakačio, no na kraju sam ga dobro premlatio. To sam zapamtio.“
„Ako me zagrlite“, reče Julija, „neće mi biti tako hladno. Nemojte se ljutiti što to tražim, jer vas jako volim i uz vas se osjećam zadovoljnom.“
„To je dobro“ reče Seńor Ramirez, pogledavajući ustranu prema planinama, rukama štiteći oči od sunca. Slušao je huk vodopada, koji se s tog mjesta jače čuo. Julija se smijala i dodirivala mu razne dijelove tijela.
„Ah“ rekla je. „Kad bih mogla biti ovako sretna kako sam sretna sad s vama, ne bi me smetalo što me kvrga toliko boli. Tako ste dragi i divni.“
Dao joj je brz i zvučan poljubac usta te je ustao. „Slušaj“, rekao je, „bi li htjela ući sa mnom u vodu?“
„Previše sam bolesna da bih ušla u vodu, a i malo se bojim.“
„U mom se naručju ničeg ne trebaš bojati. Ja ću te nositi. Struja je ionako prejaka za tebe.“ Iako mu je tek časak prije bilo dosadno, Seńor Ramirez je najednom postao veseo kao ševa. Najviše je volio izvoditi male podvige za koje je od početka sigurno da će uspjeti. Odnio ju je do rijeke, pjevajući na sav glas.
Na rijeci je huk vodopada bio vrlo glasan, pa se Julija čvrsto privila uz svog pratioca.
„Nemojte me sad pustiti“, rekla je. Činilo se da se glas od nje otima poput u vjetru uhvaćene vrpce. Ušli su u vodu i Seńor Ramirez je počeo hodati prema vodopadu.
„Čvrsto te držim,“ rekao je. „Zato jer je voda oko vodopada prilično brza.“ Činilo se da uživa pažljivo prelaziti s kamena na kamen s Julijom u naručju.
„Ovo nije baš lako, znaš. Vraški je teško. Kamenje je klizavo.“ Julija ga je čvršće zagrlila oko vrata i brzo ga ljubila posvuda po licu.
„Kad bih te ispustio“, rekao je, „struja bi te odnijela sa sobom poput lista kojeg donese vodopad, a onda bi ti jedna od stijena probušila rupu u glavi. To bi, naravno, bio kraj.“ Julija je u užasu razrogačila oči i naprasno vrisnula poput ranjene životinje.
„Zašto tako vrištiš, Julija? Ja te volim, zlato.“ Bilo mu je dosta borbe s vodom, pa se okrenuo i uputio natrag prema obali.
„Odlazimo li od vodopada?“
„Da. Bilo je divno, nije li?“
„Jako lijepo.“, odgovori ona.
Kako je struja slabila, on je sve manje pazio, zbog čega je krivo procijenio i noga mu je kliznula između dva kamena. Izgubio je ravnotežu i pao je. Nije se ozlijedio, no Julija je potiljkom udarila u kamen. Obilno je krvarila. Nekako je ustao i iznio je na obalu. Nije bila sigurna da ne umire, pa ga je zbog toga još i više grlila. Vukući je za sobom, brzo je hodao uz brdo i kroz šumu do mjesta na kojem su sjedili Inez i Alfredo.
„Biti ću dobro, zar ne?“ pitala ga je slabašno.
„To je prokleto kamenje sklisko“, zarežao je. Bio je zlovoljan i htio je što prije krenuti kući.
„Oh, moj Bože!“, zajaukala je Inez vidjevši što se dogodilo. „Kakav tužan završetak šetnje! Juliji se uvijek događaju užasne stvari. Ona je dijete nevolje. Sreća je što sam ja posve drugačija.“
Seńor Ramirez se toliko žurio napustiti izletište da ga je gnjavilo skupljati košare i tanjure koje je donio sa sobom. Odjenuli su se i on je povikao da uđu u automobil. Julija je omotala šal oko glave iz koje je tekla krv. Inez je, kao raspomamljena, uokolo grabila stvari.
„Smijem li uzeti ove stvari?“ pitala je domaćina. Nestrpljivo je kimnuo glavom u znak dopuštenja. Julija je plakala ritmično poput dojenčeta koje tek što nije zaspalo.
Dvije su žene sjedile zagrljene na zadnjem sjedištu automobila.
Inez je Juliji objasnila da će tanjure i košare pokloniti svojoj obitelji. I sama je pustila par suza. Kad su stigli pred kuću, Seńor Ramirez je sa vozačkog sjedišta Inez dodao nekoliko novčanica.
„Adios“, rekao je. Dvije su žene izašle iz automobila na ulicu.
„Hoćeš li ponovno doći?“ nježno ga je upitala Julija, prestavši načas plakati.
„Hoću, doći ću“ rekao je. „Adios.“ Nagazio je gas i odvezao se.
Bar je bio prepun muškaraca. Inez je provela Juliju kroz unutarnje dvorište do njihove sobe. Kad je zatvorila vrata, gurnula je novčanice u džep i odložila košare na pod.
„Želiš li koju od ovih košara?“ pitala je.
Julija je sjedila na rubu kreveta i zurila u prazno. „Ne, hvala.“, rekla je. Inez ju je pogledala i vidjela da je ova daleko.
„Seńor Ramirez mi je dao četiri plastične šalice“ rekla je Inez. „Želiš li ti jednu?“
Julija nije odmah odgovorila. Zatim je rekla: „Hoće li se vratiti?“
„Ne znam“, rekla je Inez. „Idem u kino. Navratit ću do tebe prije nego odem u bar.“
„Dobro“, rekla je Julija. No Inez je znala da je Juliji zapravo svejedno. Slegnula je ramenima, izašla i zatvorila za sobom vrata.

Prevela: Vivijana Radman

Post je objavljen 04.06.2010. u 22:47 sati.