NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 30.06.2010.

Klasik Miljenko Jergović u epizodi:

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Nikad objavljena fotografija Ive Sanadera i Miljenka Jergovića, snimljena par mjeseci nakon Sanaderove ostavke: Jergović je napravio je intervju s Ivom Sanaderom, ali je "Jutarnji list" u zadnji čas odustao od objavljivanja toga razgovora.

Miljenko Jergović: Zoran Milanović jest dovoljno primitivan i neodgojen da bude dobar udbaš. Ali intelektualne sposobnosti su mu takve da ne bi prošao na prijemnom.

Piše mi pero iz pakla, Denis Kuljiš, kako ga je eufemizmom na Dan državnosti nazvao nadahnuti Vlaho Bogišić, da "naš čuveni književnik Miljenko Jergović, jedan od najvećih propagandista Ive Sanadera i HDZ-a u, koji je napisao na desetke invektiva protiv Zorana Milanovića, traži u današnjem “Jutarnjem listu” da Jadranka Kosor šefu SDP-a odmah preda vlast, umjesto da se gubi vrijeme s izborima. Vrijedilo bi ovdje dokumentirati sve Jergovićeve ranije strašne napise o Zokiju, kojima ja, na žalost, ne raspolažem, jer ne mogu doći ni do vlastitih tekstova na svom desktopu. Trebalo bi stoga napraviti blogerske radne akcije pa ovdje prikupiti sav historijski materijal za tu temu, kad se već ne može, radi copyrighta, objaviti almanah “Evolucija političkih nazora u djelu Miljenka Jergovića”. Velimir Visković za sad odolijeva mojim navaljivanjima da se pod tim naslovom upriliči simpozij u Hrvatskom društvu pisaca. Mogu samo pridodati onu poznatu storiju o tome kako je pariški “Moniteur” pratio Napoleonov bijeg s Elbe. Sukcesivno su išli hedlajni: 'Zvijer je umakla', 'Tiranin se iskrcao u Toulonu', 'Uzurpator u Grenobleu', 'Buonaparte na domak Pariza', 'Njegovo veličanstvo ušlo je u Louvre'."

Evo, Denise, ništa lakše; evo što je klasik pisao o Zokiju, no prije toga podsjetimo se na netrimičnu ljubav Miljenka Jergovića i Ive Sanadera, čitajući davnašnji post Vaseljene:

Opasno bi bilo da Milanović upravlja Hrvatskom

Piše: Miljenko Jergović


Tri dana pred izbornu šutnju Zoran Milanović me je na konferenciji za tisak prozivao “frustriranim korporativnim namještenikom” jer sam ustvrdio kako je kampanja “Odlučimo u Hrvatskoj” bila obojena šovinizmom prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Dva dana pred šutnju, u jednom od svojih promocijskih intervjua, već me persirao carskim pluralom pa me nazvao “frustriranim korporativnim namještenicima”.

A dan prije nego što će mu zakon odrediti da ušuti, Milanović je, postavljajući samom sebi pitanja i dajući odgovore, na predizbornom skupu na Jelačić placu govorio o “nekima” koji mu “ovih dana” zlonamjerno pripisuju “mržnju”… Sreća da se kampanja nije nastavila, jer se mogao steći dojam da je predsjednik SDP-a, ne daj Bože, doživio nekakav inzult, pa više ne zna tko mu je protivnik i koga valja napadati. Već sam zamislio uplašenog sebe, kako dolazim sa Sanaderovom slikom pred Milanovićevu govornicu i prstom mu pokazujem: Njega, njega, ne mene…

Ostavimo sad po strani zloslutnost te neobične fraze “korporativni namještenik”, koja biva još čudnija kada se izgovori u pluralu, zaboravimo i to da ju je Milanović višekratno ponovio, kao da i nije njegova pa ju je morao napamet naučiti, ne budimo paranoični i ne pomišljajmo kako kroz tu frazu odjekuju prijetnje i upozorenja onima koji dozvoljavaju da se o Milanoviću i o SDP-u tako piše i govori, jer ako je već pogriješio u imenici, Zoran Milanović je savršeno pogodio u pridjevu.

Milanović je odrastao poput princa Harryja, unaprijed mu se znala budućnost
Doista, onaj tko ovo piše nužno mora biti frustriran jer, da nije frustriran, kako bi, a i zašto, pisao u novinama? Ili kako bi to brižni roditelji formulirali - zašto bi se bez potrebe i ikakve koristi izlagao? U novinama uglavnom pišu frustrirani i preosjetljivi ljudi, ali nije to ništa neobično, niti bi zbog toga novinarstvo sad trebalo opjevati u epskom desetercu. Jednako, ako ne i više, frustrirani su automehaničari, mesari, endokrinolozi i plesačice narodnih igara u kulturno-umjetničkom društvu.

Frustracija je ono što ih čini živim i društvenim, tjera ih da nešto pokušavaju stvoriti, iz čiste frustracije ljudi pod stare dane dignu kredit i grade kuću, frustrirani se dižu iz postelje, liježu u nju, frustrirani i umiru, jer ih je Bog uskratio za još barem tri minute patnje. Milanović je savršeno u pravu kada misli da sam frustriran.

Njegov problem, kako u politici tako i u javnom komuniciranju, upravo je taj što ga je u životu mimoišla svaka društvena i osobna frustracija. To je bjelodano iz njegove savršeno glatke i oble biografije, više puta opisane u ženskim magazinima i promocijskim političkim revijama, ali i iz načina na koji istupa u javnosti. U predizbornoj je kampanji u više navrata podsjećao na muškarčića predškolskog uzrasta, nesviklog da ima i drugih osim njega, pa kad mu vršnjak otme omiljenu igračku, on grabi glinenu teglu s maćuhicama da ga tresne po glavi.

Dramatičan je trenutak u kojem se čovjek prvi puta susreće s porazom, poniženjem i padom, pa je zato dobro da mu se to dogodi prije nego što razbije saksiju s cvijećem. Strašno je kad shvatiš da sve tvoje želje nikada neće biti ispunjene i da ćeš uvijek biti manji od velikih, siromašniji od bogatih, gluplji od pametnih, ali za većinu nas to je pretpostavka da bi se živjelo. Tko bi bez toga preživio poraze, razočaranja i poniženja, i još se veselio svakom novom pokušaju.

Zoran Milanović tih je pretpostavki bio pošteđen. Čim je završio fakultet, namjestilo ga je u Ministarstvu vanjskih poslova. On je vjerojatno to doživio kao potvrdu svoje pameti, rada i upornosti, ali na ovome svijetu, a pogotovu u ovoj zemlji, pa još u Tuđmanovo doba, tako jednostavno ne ide. Umjesto frustracije, da mu ona pomogne, Milanović je tada imao oca, očevog prijatelja, vezu u životu. I kome je došao na razgovor? Ivi Sanaderu, današnjemu svome političkome protivniku, prema kojemu se odnosi kao prema krvnome neprijatelju.

Ne treba sumnjati da je i tada, kao i danas, Milanović razgovarao s njime s visine svoga osobnog integriteta, ali ne zato što je bio velika faca, nego zato što se oko tog susreta nije morao potruditi. Za razliku od Sanadera, sina siromašnog pitura iz splitskog predgrađa, Milanović je pripadao onoj društvenoj klasi - jednom davno opisivao ju je Milovan Đilas - koja ne vidi ništa neobično u tome da s fakulteta naš mali ode pravo u Ministarstvo vanjskih poslova.

Krajem 1999, kada je već svakome bilo jasno da okretnost i živahnost Vlatka Pavletića i neodoljivi šarm Ivića Pašalića i Ivana Milasa nikako ne mogu nadomjestiti polumrtvog Franju Tuđmana, Zoran Milanović učlanio se u SDP. Prošetao se, kao Suljagina Fata sred Mostara grada, niz hodnike središnjice i naravno da se svidio Ivici Račanu, jer je izgledao kao oni mladi i pametni čelnici socijalističke omladine s kraja osamdesetih, za koje se onda vjerovalo da su budućnost partije.

Istina, na kraju se pokazalo da nitko od njih, osim Gorana Radmana, nije u budućnosti više od sitnog obrtnika, ali Račan je to, vjerojatno, otpisao kao lošu sreću, pa je, čitamo opet u ženskim magazinima i promocijskim žurnalima i revijama, oporučio partiju budućemu mladome vođi, koji je i dalje bio oslobođen svake socijalne i životne frustracije, jer je svugdje nalazio pokojeg oca i očeva prijatelja pride.

Njegova biografija pripada nekom drugom društvu, a ne ovom: Zoran Milanović je poput najskupljeg sata na Sanaderovoj ruci, sasvim nepripadajući i nesklapan. Milanović je odrastao poput princa Harryja, unaprijed se znala njegova budućnost. Ali čak i taj princ ima nekakvu životnu frustraciju, nisu mu dali da ide pucati u Irak.

Opasno je da takav čovjek upravlja Hrvatskom, ili jednom od dvije najveće hrvatske stranke. Pun je sebe, a prazan od stvarnosti zemlje kojom bi htio upravljati. Kada on govori o tome kako živi narod, neuvjerljiviji je od komunističkih ilegalaca u Ponosu Ratkajevih. U četrdeset i drugoj godini života kasno je za tuđa iskustva. Zoran Milanović prestar je da bi nešto naučio ili da bi ga stigla formativna frustracija. Ali nikad mu nije kasno da razbija saksije o glave onih koji se poigrali njegovim gumenim Pajom Patkom.

Image and video hosting by TinyPic

Gle tko nam to govori o Udbi

Piše: Miljenko Jergović


Zoran Milanović novinare je koji s manjkom simpatija pišu o njemu i njegovoj stranci nazvao udbašima. Potom je, razjašnjavajući stvari, kazao kako ne misli na novinare, nego “na jednog urednika-udbaša koji će se sam prepoznati”.

Hrvatske novinare ovaj ispad Apolona hrvatske socijaldemokracije nije nimalo uznemirio, vjerojatno zato što više baš i nemaju samopoštovanja ili zbilja misle da njegovim riječima nisu i sami tangirani, ali bi čitateljima mogao biti zanimljiv socijalni kontekst samog događaja.
Naime, Zoki - kako ga zove njegova sljedba te pokoji savjetnik - ima neodoljiv običaj da nakon svakoga negativnog članka o svojoj stranci, a pogotovu o sebi i svome stvaralačkom, političkom i državničkom geniju, naziva urednika u novinama, jednoga, onoga kojega je odabrao, valjda smatrajući da bi se upravo taj morao zaljubiti u njega, pa ga, uzrujan poput provincijske gimnazijalke koja je upecala prvoga dečka, kreće gnjaviti i kenjkati što je u novinama objavljen tako ružan i neprikladan članak. Teško je i mučno biti izabranik Zokijeva srca.
On će svoga urednika nazivati u različita doba, od ranoga jutra sve do ponoći, a ako to ne pomogne, pa ako zaredaju bezobrazni članci, obratit će se višoj instanci, direktorima i članovima uprave, sve do samoga vrha, što će kod zbunjenoga urednika i novinara koji je ružno pisao o SDP-u i esdepeovskom vođici, stvoriti dojam kao da im je nazvalo mamu, ili još bolje punca u Njemačku, da se žali na njih jer zapišavaju zahodsku školjku i ne čiste dlake iz kade. I da se i to razumijemo: Zoran Milanović urednike kojima tako telefonira ima u svim novinama, a možda i u svim medijima. Vjerojatno mu se jedan od njih nije javljao na pozive, pa ga je Zoki, kerumpiran svojom djevojačkom taštinom, prozvao udbašem.
Ali zašto baš udbašem? Kada ste na čelu SDP-a, morate biti prilično, da tako kažemo, nepametni pa da bilo koga u novinama, ili svejedno gdje izvan vlastite stranke, nazivate udbašem. Riječ je o samopodrazumijevajućoj društvenoj normi, o zornoj primjeni one stare talmudske, kako u domu obješenog nije umjesno spominjati uže. Iz SDP-a optuživati nekoga vani da je udbaš isto je kao iz HDZ-a optuživati ljude kojima idete na živce ili koji vam se nisu javili na telefon da su - ustaše. Bez obzira na sav primitivizam i taštinu podivljalog Zokijeva estrogena, takvo je postupanje opasno glupo. Bilo što drugo su on i njegovi savjetnici mogli smisliti da dezavuiraju nevjernog urednika, ali zaboga ne, samo ne udbaše!
Da je barem telefonirao u Laktaše, Miloradu Dodiku, s kojime dijeli socijaldemokratski nazor i ponekog savjetnika, zagovornika, lobista i prijatelja, Dodik bi mu lijepo znao reći čime da izvrijeđa onoga koji je prezreo njegovu ljubav: neka ga nazove žvaljavim kretenom, ustaškim smradom, ljigavcem, huljom kojoj će glavu odvrnut', uši vezat' u mašnu i s kamenom oko vrata bacit' ga niz Drinu pa nek' plovi sve do Teherana… Sve to, samo ne - udbaš!

A nije li nerazumno za predsjednika najveće oporbene stranke da vrijeđa novinske urednike čas pred početak predizborne kampanje? I to u situaciji kada ljevica, i SDP kao njezin kljakavi ud, na svojoj strani imaju golemu većinu novinara, komentatora i urednika svih relevantnijih glasila u zemlji, premda su istovremeno sva ta glasila pretvorena u tabloide, koji su već po svome žanrovskom određenju skloni fašizmu ili barem fašizaciji društvenih i političkih odnosa.
U takvoj šizofrenoj situaciji hrvatskoga novinstva čovjek koji predstavlja SDP zbilja mora biti prilično blesav da krene udarati po novinarima. Naime, osim političkih uvjerenja, osim svoje egzistencije u društvu u kojem te svaki kerumovski homunkulus, bio on splitsko-nacistički ili zagrebačko-komunistički, može vrijeđati čim malo zajuži ili ga spopadne PMS, u čovjeku novinaru postoji i neko samopoštovanje.

Pa kad se sljedeći put ukaže Zoki s onim svojim predsjedničkom kandidatom, kojeg resi šarm, određenost i uvjerljivost sirovog Ledo kroasana netom izvađenog iz zamrzivača, možda okreneš glavu na drugu stranu. Iritantno je do bola kad iz stranke čija je pretpovijest i doslovno sljubljena s Udbom, novinare krenu stigmatizirati da su udbaši.

No, da ne bi bilo nesporazuma: današnji SDP doista je čist od udbaša. Dva su razloga za to, jedan dobar, drugi loš, oba se tiču Ivice Račana. Prvi: on je, doista, reformirao stranku i iz nje potjerao sve što nije samo otišlo a što bi nalikovalo Udbi. Drugi: Račan je za nasljednika ostavio čovjeka koji jest dovoljno primitivan i neodgojen da bude dobar udbaš. Ali intelektualne sposobnosti su mu takve da ne bi prošao na prijemnom.
- 04:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #


View My Stats