NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Mario Perniola

U XX stoljeću sudaramo se s paradoksom: s jedne stane se gotovo sva estetska misao u užem smislu (dakle ona koja se prepoznaje i samoodređuje takvom) vrlo malo zanima za pitanja osjećaja, uzetog u njegovoj autonomnosti i nepodređenosti drugim instancijama; s druge pak strane oni koji u žarište svojih refleksija postavljaju upravo osjećaj, nemaju puno veze s estetikom, i ako se izričito ne ograđuju od nje, tada su bar potiho uvjereni da se ona nipošto ne zna na pravi način poduhvatiti osjećaja (i umjetnosti).

Gdje leži uzrok tomu da estetika nije kadra teorijski razložiti suvremeni osjećaj? Zašto se čini da taj osjećaj izmiče pojmovnim sredstvima estetske misli? Zašto se čine pojmovi, kao što su život ili forma, i sposobnosti, kao što su spoznaja i volja, neprimjerenima za zahvaćanje karakterističnih crta senzibilnosti XX stoljeća? Drugim riječima, zašto se teorijska sredstva koja su nam dali Kant i Hegel, snaga suđenja i dijalektika, pokazuju neprimjerenima za izdržavanje navale iskustva kojega nije više moguće opisati niti kao sažimanje pojedinačnog pod opće niti kao prevladavanje protuslovlja?

Činjenica je da već sam pojam estetskog (mišljen u srednjem spolu) opseže težnju prema izmirenju opreka. Za opstanak je estetskog bitno da se bar izdaleka ocrtava kraj konflikta, da se ukazuje bar slutnja određenoga budućeg mira, trenutka pomirenja u kojemu su bol i borba ako ne konačno ukinuti, onda bar privremeno prekinuti. Osjećaj se XX stoljeća kretao u suprotnom smjeru, izmicao je estetskom pomirenju i približavao se iskustvu određenog raskola, raskola koji je još dublji od dijalektičkog protuslovlja, istraživanja oprečnosti između termina koji nisu simetrično polarni. Čitavo to veliko filozofijsko događanje, kojega se usuđujem označiti najizvornijim i najznačajnijim u XX stoljeću, možemo imenovati pojmom razlika, mišljenim kao ne-identitet, kao neka neprimjerenost dublja od logičkog pojma nejednakosti i dijalektičkog pojma drugosti. Drugim riječima, stupajući u iskustvo razlike, napuštamo kako aristotelovsku logiku identiteta, tako i hegelovsku dijalektiku. Dakle, ništa čudno da je misliocima razlike estetika u užem smislu posve strana. Ovdje se upuštamo u novo teorijsko područje koje više nije moguće zahvatiti niti u kantovstvo niti u hegelovstvo. Od novovjekovnoga se estetskog nasljeđa nisu udaljili da bi se posvećivali isključivo teorijskim problemima i osjećaj ih ne bi tada zanimao, naprotiv, upravo istraživanje osjećaja dovelo ih je da post-kantovsku i post-hegelovsku estetiku otpišu kao epigonsku i nesuvremenu. Stoga bismo njihovu misao mogli imenovati «neo-estetika», ako taj izraz ne bi bio izvorištem nesporazuma i zabuna.

Zapravo je upitno smijemo li razliku uopće smatrati pravim pojmom, pojmom kao što je identitet (koji predstavlja os Aristotelove logike) ili protuslovlje (koja predstavlja os Hegelove dijalektike). Više nego u području čiste teorijske spekulacije moramo njezino izvorište (ili bar odskočište) možda potražiti u nečistom polju osjećaja, polju neuobičajenih, uzbudljivih, dvosmislenih i ekstremnih iskustava koja se ne daju reducirati na identitet i koja su obilježila život brojnih muškaraca i žena u XX stoljeću. Na posljetku su se likovna umjetnost, književnost i glazba XX stoljeća inspirirale upravo takovrsnom senzibilnošću, senzibilnošću koja se približuje psihopatologijskom stanju i mističkom zanosu, narkomaniji, perverzijama, smetnjama i invaliditetu, «primitivnim» i drugim kulturama. Možda tu leži uzrok da je u XX stoljeću estetika zapostavila problem osjećaja. Naletjela je na osjećaj koji se toliko razlikovao od onoga na kojemu je gradila Kantova i Hegelova estetika, pa se radije preusmjerila u klasičnije teme, kao što su život, forma, spoznaja i djelovanje. Nešto od toga novog osjećaja, osjećaja koji je toliko drukčiji od kantovskog osjećaja i hegelovskog pathosa, još uvijek možemo naći u onim estetikama forme na koje je utjecala problematika uzvišenog, te u nekim estetikama djelovanja koje su sebe prisilile baviti se konfliktom; no te se instancije sudaraju s estetskim zahtjevima za zaokruženošću i pomirenjem, koji najposlije ipak prevladaju i spomenute mislioce vraćaju u korito kantovskog ili hegelovskog estetskog nasljeđa. Naposljetku postane i razumljivim da se istinski glasnici osjećaja XX stoljeća ne mogu prepoznati u estetici, iako su njihove refleksije tijesno povezane s problemima s kojima se i ona hvatala u koštac.

Francuski pisci Georges Bataille, Maurice Blanchot i Pierre Klossowski čine trojku drskih istraživača osjećaja razlike. U svojim su esejima, novelama i romanima prokrstarili i pročešljali neznane predjele osjećaja i osjećajnosti, a potom svoja iznašašća saželi u teorijskom obliku.

Prema Bataillu, Hegel je podredio negativno povijesnom pozitivitetu koji ga prevladava i u tom prevladavanju ukida. Stoga upozorava da autonomno opstoji «nenamjensko negativno», koje je suvereno i nesvodivo i koje se očituje u slučajnosti rođenja i smrti, u spoznaji vlastite konačnosti, u smijehu, erotici, pjesništvu i umjetnosti. Sva ta iskustva bacaju čovjeka izvan sebe i odvraćaju ga od služenja radu i znanju: u njima nisu više važni zahtjevi i potrebe subjekta, zatvorenog u svoja spoznajna i moralna uvjerenja, nego višak energijskog toka koji se prenosi kao turbina.

Pjesništvo i negativno duboko su povezani, budući da se pjesnička riječ (i umjetničko stvaranje uopće) uspostavlja takvom upravo odbacivanjem pozitivnog, sluganskog jezika ekonomije i logike. Pjesnička riječ nije opterećena utilitarnim namjerama i djelovanjem na okoliš, pa je zato možemo označiti kao «perverziju» i «žrtvovanje» riječi. Poezija uništava stvari koje imenuje, otvara vrata u neznano, u ne-znanje. Puno toga zajedničkog ima s manjinskim stanjima. Tanke niti povezuju je s različitim oblicima negativnog, primjerice u logici (besmislenost, antinomija), moralu (zlo), ekonomiji (gubitak, rasipanje), pravu (zločin), psihologiji (djetinjstvo, ludilo), fizičkomu (smrt). Eseji sabrani u knjizi «Književnost i zlo» posvećeni različitim pjesnicima i književnicima koji mu se u tom smislu čine reprezentativnima, razotkrivaju značenje sudbina koje su se okončale u znamenju transgresije.

Još radikalniju težinu prema negativnom nego u poeziji i umjetnosti možemo naći u erotici, koja kod Batailla dobiva ulogu najautentičnijeg iskustva suverenosti. Erotiku treba lučiti od obične spolnosti, jer erotika je duševna djelatnost koja se nadovezuje na iskustvo negativnog i kršenja. Obilježuje prijelaz od životinjskog prema ljudskom: životinja naime živi u nagonskom identitetu, dočim čovjek postaje čovjek u konfliktu između rada i igre, ozbiljnosti i smijeha, tabua i kršenja. Erotika je protuslovno iskustvo zabrane i njezinog kršenja, budući da privremeno ukida zabranu, ne odstranjujući je. Stoga si ne može nikada nadjenuti sliku povratka prirodi ili obnove određenoga pozitivnog totaliteta.


Maurice Blanchot pak misli da za granično iskustvo nije karakteristično negativno, nego upravo neutralno. Granična se iskustva ne daju svesti ni na jedinstvo niti na dvojnost, ni na prisutnost niti na odsutnost. Njegov je prostor međuprostor (entre-deux). Nije ga moguće pripisati ni pojedincu niti svijesti, jer pretpostavlja raspad jednoga i drugoga. To iskustvo nije nečije iskustvo, nego stupanje umirućeg jastva u prostor u kojemu sa smrću ne umire kao «Ja», kao «Ja»u prvom licu. Taj prostor jest prostor književnosti. Književnost je identična s neutralnim, budući je ona jedini jezik koji stavlja sebe sama na kocku i tako unutar sebe stvara odnos koji nije ni identitet niti drugost, nego beskonačna razlika. Književnost autoreferencijalnošću suspendira smisao onoga što govori; ne tvrdi, ne niječe, nego uspostavlja neutralno polje koje ostavlja autora i čitatelja po strani. Naposljetku se književnost uspostavlja i raspada samoupitnošću o svojoj vlastitoj prirodi.

Drukčije ponavljanje zanima Pierra Klossowskog, kojemu dugujemo filozofijsko izvođenje pojma simulakrum. Taj pojam nije moguće svesti ni na realnost niti na privid. Stvari su u svojoj biti kopija određenog modela koji nikada nije postojao, svako iskustvo je ponavljanje, vječno vraćanje koje rastapa identitet realnog i oduzima povijesti svaki smisao i smjer. Kao što je već Nietzsche opazio, spram toga je moguće osjetiti samo amor fati koji nije prihvaćanje i interiorizacija slijepe, nedokučive nužnosti, nego upravo suprotno, gubitak identiteta i ekstremno izvanjštenje koje čovjeka odvodi tako daleko da se odluči u prilog opstojanja određenog univerzuma čiji je jedini cilj biti to što jest. Doduše, vječno vraćanje jednakog nije prava teorija, prije podsjeća na određen ispit kojeg filozof mora obaviti. Filozof je Versucher u oba smisla te riječi: kao eksperimentator i kao iskušavatelj. Djelo Klossowskog otvara vrtoglave i neslućene mogućnosti i na području spolnog osjećaja. U spisu «Živa moneta» pita se što znači smatrati tijelo – ne robom, kao u prostituciji, nego – novcem.

Još drskija granična iskustva i još ekstremnija udubljivanja u negativno nego kod Bataiila, Blanchota i Klossowskog nalazimo kod talijanskog filozofa Luigija Pareysona. Nakon što je ispisao brojna djela s estetičkom tematikom, u zadnjem se razdoblju života udaljio od akademske estetike i u središte svojih promišljanja, koja polaze od proučavanja konflikta, dvojnosti i razlike, postavio pitanje zla. Pareyson postavlja na glavu klasičnu opreku između ateističkih, raspuštenih «slobodnjačkih duhova» i vjernih, bogobojažljivih «lijepih duša». Suvremeno nam društvo lako nudi primjere umirenog, u spokojno i skromno samozadovoljstvo potopljenog nihilizma. Nova «lijepa duša» je ljubazan, društven i sa životom posvema pomiren ateist i nihilist, koji pod svojom nekonvencionalnom pokožicom žudi za ugodnim, udobnim životom, čistoj opreci drskosti i riziku, dakle filozofiji. Prema Pareysonu, za stvarnost je karakteristično ponajprije to da je bespojmovna, da je njezin bitak posvema neovisan od mišljenja; čisto biće nameće svoju nazočnost i neprestance pobuđuje čuđenje kojega možemo imenovati stupor uma. Koga taj stupor zahvati, čini se kao ureknut, kao da ga u vlasti drži tuđa sila. To duševno stanje ima nešto zajedničko s mirnodušjem-opuštenošću impliciranom u osluškivanju bitka, o kojemu govori Heidegger, ili pak s Blanchotovim graničnim iskustvom, no kod Pareysona je puno važnija patnja. Bol i muka su toliko bezdani da ih se čini nemoguće spojiti s vizijom pomirene vedrine i pobožne milosti. Pareyson otklanja metafizičko izjednačavanje Boga, dobrote i bitka. Prema njemu, Bog nije samo pozitivitet, nije samo čvrsti, u sebe zaokruženi i u svoj nepokretni identitet zatvoren pozitivitet. Bog ostaje i prisutnost zla, koje se ponovno može u svakom času probuditi. Pareyson to buđenje opisuje neslućenim elokventnim žarom i uspoređuje ga s osvetničkim bijesom, samouništavajućim divljanjem, slašću za destrukcijom, mljevenjem, rušenjem. Osim «drskih misli» s teologijskog područja, Pareyson razvija i ništa manje drskije antropologijske misli o nevjerojatnoj činjenici da unutar ljudskog iskustva su-opstoje bol i užitak, patnja i sladostrašće, muka i naslada. Tako nas uvodi u doista ekscesan osjećaj i otvara nam obzorja unutar kojih su hladnokrvnost i teatralnost, odbacivanje i očekivanje, podređenost i osvetoljubivost, poniženje i preporod nerazdruživo spregnuti.



Filozofijsku je problematiku razlike na istraživanje spolnosti izričito prenio francuski psihoanalitičar Jacques Lacan. Između muškog spolnog osjećaja, za kojega je karakterističan falični užitak, i ženskog spolnog osjećaja, koji se pokazuje kao odnos s Drugim o kojemu niti ona koja ga osjeća ništa ne može reći, vlada duboka nesimetričnost. Stoga je nadasve pogrešno predočavati spolni odnos kao dostizanje jedinstva. Muška i ženska spolnost ni približno se ne dopunjuju i podudaraju, harmoničnost je kao estetska paradigma puka mistifikacija. Muški užitak, mišljen kao djelatnost, i ženski užitak, mišljen kao otvaranje nečemu što je posve Drugo, nikada se ne susreću. Spolni je odnos slijepa ulica. Na tim razmatranjima gradi Lacan svoje tumačenje srednjovjekovne viteške ljubavi u kojoj vidi suptilni način kompenzacije koji odgovornost za odsutnost spolnih odnosa pripisuje partneru. Ništa manja zanimljiva nisu ni njegova razglabanja o dvosmislenoj prirodi lijepog, koje ujedno zabranjuje želju i pobuđuje uvredu.

I za belgijsku filozofkinju Luce Irigaray između muškog i žene nema simetrije. Prema njezinom mišljenju, ženska se spolnost ne da svesti na identitet, stoga je nije moguće adekvatno misliti sve dok filozofija ostaje zarobljena u metafizičke kategorije. Irigaray s izoštrenom analizom pokazuje da se te kategorije oslanjaju na falokratsku strukturu mišljenja koja ženu ne misli u njezinoj autonomnosti, nego u njezinoj podređenosti muškom. Hipotetički je moguće govoriti o stanovitom osjećaju razlike koji bi bio zahvaćen kako u muškom tako i u ženskom doživljaju i temeljio bi se na divljenju nespoznatomu, spolno različitomu drugomu. Ta je dimenzija spolnosti najbliža umjetnosti i estetici. Tako se oslobađamo logike vlasništva i metafizičkog redukcionizma; divljenje poštuje i naglašuje razliku, budući da čuva između muškarca i žene prostor slobode i privlačnosti. Prema Luce Irigaray, taj prostor možemo misliti i kao neutralan, samo ako ostaje otvoren za nadolazak razlike.

Problematici se opreke, drugosti i razlike s fascinantnom ustrajnošću posvetio francuski filozof Jacques Derrida. U djelu «O gramatologiji» prebacuje zapadnjačkoj filozofskoj tradiciji da je pisanje svagda podređivala diskursu, logosu, koji je vrijedio kao praizvorište istine i zato ga je neposredno povezivala s dušom. Glede glasa, PHONE, pismo se činilo stanovitim padom u izvanjskost znaka. Tekst je kao tekstura znakova ukratko svagda drugotan, jer već prije njega svu istinu, odnosno značenje uspostavlja LOGOS. Na prvi se pogled zato gramatologija pokazuje kao zagovor pisma i njegovog prethođenja (anterioriteta) u odnosu spram logocentrizma zapadnjačke filozofije. No Derridi nije do toga da samo preokrene niz ovisnosti ili da prigovarajući fonologizmu zadrži utabano poimanje riječi i pisma, nego želi Freudovu i Heideggerovu alternativu logici identiteta i dijalektici još više zaoštriti.

Svoju nakanu izvodi neumornom dekonstrukcijom filozofije i dakako estetike, koja je jedan od njezinih dijelova. Tako primjerice uzima pod sitnozor Kantov pojam ukusa. Što znači dekonstruirati ukus? Prije svega odrediti njegovu opreku. Kant dopušta mogućnost negativne ugode; takva je primjerice ugoda uzvišenog koja se odupire interesu osjetila. No uzvišeno se nadovezuje na iskustvo idealizacije u kojem se negativna dimenzija posve sublimira i prevlada. Isto se zbiva i pri uprizorenju zla kojeg umjetnost upije i pročisti. Samo je jedna dimenzija prema Kantu koju estetika ne može preraditi, a to je gadljivo. Gađenje nije negativna vrednota, koju bi umjetnost mogla osloboditi, nego ono očito ostaje nepredstavljivo, neizrecivo, posve različito, apsolutno drugo u odnosu na sistem. No doživljaj gađenja svejedno ima nekoliko zajedničkih točaka s ugodom, jer povraćanje donosi olakšanje time kada se oslobodimo nečega odvratnog. Slijedi li iz toga da je logocentrizam tako moćan da zahvati i povraćanje? Je li ikako moguće istupiti iz logike identiteta i logike dijalektičkog protuslovlja? Ako bismo voljeli potražiti odgovor na to pitanje, treba, čini se, prestupiti iz estetike u antropologiju, odnosno iz apriorne i formalne u empirijsku analizu osjećaja. Kant istražuje ljudske osjete upravo u svojoj «Antropologiji»; dijeli ih na objektivne (sluh, vid, opip) i subjektivne (okus i vonj). Možda u vonju možemo naći nešto što je gadljivije od povraćanja, nešto nepredstavljivo, što se ne može imenovati, nešto nedokučivo, neprobavljivo, ljigavo, nešto što izmiče uređujućem autoritetu logocentrizma. Kako upozorava Kant, udisanjem zahvaćamo i upijamo kroz pluća dublje, još više unutra nego s uživanjem hrane. Zato će vonj biti ono što omogućuje još gadljiviji doživljaj od samog gađenja; vonj je dvojnik gađenja. Drugim riječima, do razlike ne možemo doći preko opreke (jer bi skliznuli natrag u dijalektiku), nego preko udvajanja, ponavljanja, simulakruma. Krajnja oprečnost nije dostatno različita od onoga čemu se protustavlja, jedino simulakrum, ponavljanje krajnje napetosti može doseći razliku.

Na ovoj se točki nameće jedna objekcija koju bismo mogli nazvati zaključnom. Zadnja dva razmatrana mislioca, Luce Irigaray i Jacques Derrida, odvlače nas od psihičkog i fenomenologijskog okvira u okrilje empirije i fiziologije. Žensko i gadljivo (točnije, ženska razlika i nadomjesno gadljivo) pojmovi su do kojih ne prodiremo samo mišljenjem i djelovanjem, potreban je osjećaj, i to takav osjećaj koji neće kao kantovski osjećaj, hegelovski pathos, bergsonovski životni elan, Riegelovo umjetničko htijenje, kročeanska intucija ili blohovska utopičnost ostati na razini stanovite idealizirajuće duhovnosti. Potrebit je osjećaj koji je zloslutan i različit, koji zrači i otuđuje, koji se ne pušta uhvatiti u spokojnu harmoniju estetske lijepe duše. No sve to još nije dostatno, sve to još ostaje na psihičkoj i fenomenologijskoj razini. Irigaray i Derrida opisuju nam osjećaj upisan u određenu izvanjskost koja nije svodljiva na duh, na bore ženskog spolovila ili plućne mjehuriće, u neizgovorivo pisanje ili tehničku protezu, u kemijski materijal ili nerazumljiv ritual, odnosno u «ćuteće stvari». S njima dakle osjećaj razlike izvodi fiziologijski okret, opseg i značenje kojega valja tek proučiti. Taj se okret pridružuje ostalima okretima o kojima smo govorili: političkom, medijskom, skeptičkom i komunikacijskom. No, on im se ne samo pridružuje nego ih i preobražava u nešto što još ne poznamo i što istražuju brojni teoretičari oba spola diljem svijeta, većim dijelom odvojeni jedni od drugih. Tu se moja zadaća povjesničara zapravo okončava.

Francuski mislioci Gilles Deleuze i Felix Guattari napisali su opsežno djelo pod naslovom «Kapitalizam i shizofrenija», koje obuhvaća dva dijela: «Anti-edip» i «Tisuću razina». Ovo djelo možemo smatrati svojevrsnom sumom estetskih perspektiva XX stoljeća. U okviru temeljne opreke između paranoje, vezane za kapitalističku logiku i čvrst identitet, i shizofrenije, vezane za emancipaciju i pojavljivanje mnogovrsnosti, Deleuze i Guattari iznova promišljaju sva četiri kardinalna smjera estetike i korjenito pretresaju pojmove života, forme, spoznaje i djelovanja. Pridružuju se i okretima (političkom, medijskom, skeptičkom i komunikacijskom) koji su obilježili estetsko zbivanje druge polovice XX stoljeća.

U središtu je njihovih razmišljanja osjećaj. Njegova desubjektivacija se i dalje svestrano nastavlja i širi, a to Deleuzea i Guattarija ne vodi uništavajućim ili kaotičnim zaključcima. U svom zadnjem djelu «Što je filozofija?» veoma razgovijetno i izoštreno osvjetljuju odnos između osjećaja i umjetnosti. Prije svega valja razlikovati subjektivnu, osobnu dimenziju osjećaja, koja se razotkriva u percepcijama, odnosno afekcijama, i desubjektiviranu, impersonalnu dimenziju koja se zgušnjava u percept, odnosno afekt. Oni prekoračuju kako subjekt tako i objekt, a možemo ih dosegnuti samo kao autonomne i samodovoljne entitete koji nemaju više nikakve veze sa svojim prvotnim nositeljima. Oni su bivanje-ne-ljudskim ljudskog bića. Percepti i afekti otvaraju zone senzibilne i afektivne nerazlučivosti među stvarima, životinjama i ljudima, ekvatorijalne i ledene pojaseve u kojima pripadnost vrsti, spolu, poretku ili kraljevstvu nije odredljivo. Ključnu ulogu u stabiliziranju i održavanju tih entiteta imaju umjetnička djela. Oni su blokovi senzacija koji prkose propadanju živoga i koji se čuvaju se za buduće rodove kao spomenici. Prema Deleuze i Guattariju, umjetnost treba lučiti kako od filozofije, koja gradi na pojmovima, tako i od znanosti, koja se razvija preko funkcija. No sve se tri razine- umjetnost, filozofija i znanost – sjedinjuju u mozgu. Na posljetku i kod njih ulazimo u trag okretu od psihičkog i fenomenologijskog na fiziologijski teren.


Preveo s talijanskog Mario Kopić

Ludwig Wittgenstein

SVESKA I
(9.8.1914.-30.10.1914.)

9.8.1914.

Prekjučer pri regrutaciji primljen i dodijeljen 2. puku gradskog topništva u Krakowu. Jučer prije podne pošli iz Beča. Danas prije podne prispio u Krakow. Dobri je poručnik moju veliku bilježnicu dao Trenkleru na čuvanje. Hoću li sada moći raditi??? Znatiželjan sam glede svojega budućeg života! Vojne su vlasti u Beču bile nevjerojatno ljubazne. Ljudi, od kojih dnevno na tisuće dolaze po savjet, dobivaju ljubazne i iscrpne odgovore. Tako nešto beskrajno ohrabruje; to me podsjeća na odnose među Englezima.

10.8. 1914.

Obukli su me kao regruta. Malo je nade da ću moći iskoristiti svoje tehničko znanje. Trebam biti veoma mnogo dobro i filozofski raspoložen kako bi se ovdje snašao. Kada sam se danas probudio, bilo mi je kao u onom snu u kojem se nenadano i posve bez ikakva smisla ponovno nađemo u školskoj klupi. U mojem je položaju, istina, i puno toga komičnog, i ja najniže poslove obavljam gotovo s ironičnim osmijehom. Nisam ništa radio. To je vatreno krštenje karaktera upravo stoga što je potrebno toliko snage da se ne izgubi dobro raspoloženje + energija.

15.8. 1914.

Toliko se toga dogodilo da mi jedan dan izgleda dug kao čitav tjedan. Jučer sam dobio naredbu da rukujem reflektorom zaplijenjenog broda na Visli. Posada je obična rulja. Nikakvo oduševljenje, nevjerojatna sirovost, glupost i zloba! Dakle, ipak nije istina da zajednička velika stvar mora oplemeniti ljude. Tako i najtegobniji posao postaje tlaka. Neobično je kako ljudi svoj posao čine strašno mukotrpnim. I uza sve vanjske okolnosti rad na našem brodu mogao bi biti divno sretno vrijeme, a umjesto toga! – Bit će vjerojatno nemoguće sporazumjeti se s ljudima (osim možda s potporučnikom, koji je izgleda vrlo ljubazan čovjek). Dakle, u skrušenosti obavljati posao, i sebe sama, za ime božje, ne pogubiti!!! Naime, čovjek sebe najlakše izgubi ako se hoće podariti drugima.

2.9. 1914.

Svake noći s izuzećem jučerašnjeg dana kod reflektora. Preko dana spavam. Ova mi je služba utoliko ugodna, što time izbjegavam zlobu drugova. Jučer smo čuli za veliku bitku, koja traje već 5 dana. Kada bi to samo već presudilo! Jučer sam po prvi put nakon tri tjedna onanirao. Gotovo sam posve otupio. Dok sam ranije uvijek zamišljao da razgovaram s nekim prijateljem, sada se to više gotovo i ne događa. Svakog jutra radim samo po malo. Odveć sam umoran i odsutan. Jučer sam počeo čitati Tolstojevo ''Kratko tumačenje Evanđelja''. Divno djelo. No još uvijek nije ono što sam od njega očekivao.


5.0. 1914.

Na putu sam velikog iznašašća. No hoću li do njega doći?! Pribraniji sam nego ranije. Danas ponovno o…Vani je ledeno i olujno. Ležim na slami na podu i pišem i čitam na malom drvenom koferu (cijena 2, 50 kruna).

12.9. 1914.

Vijesti su sve lošije. Noćas je bila stroga pripravnost. Radim svakoga dana više ili manje s istinski puno pouzdanja. Uvijek nanovo ponavljam sebi Tolstojeve riječi: Der Mensch ist ohnmächtig den im Fleische, aber frei durch Geist, Čovjek je nemoćan u tijelu, ali je slobodan u duhu. O, da duh bude u meni! Poslije podne je poručnik čuo pucnje u blizini. Bio sam vrlo uzrujan. Po svoj prilici bit ćemo i mi u uzbuni. Kako ću se ponašati ako dođe do pucanja? Ne bojim se toga da budem ustrijeljen, nego toga da neću pravilno ispuniti svoju dužnost. Neka mi Bog dadne snage! Amen. Amen. Amen.


15.9. 1914.

Pretprošle noći strašne scene: gotovo svi pijani. Jučer ponovno natrag na Golanu, koji je uplovio u Dunajec. Jučer i prekjučer nisam ništa radio. Uzalud sam pokušavao; mojoj je glavi cijela stvar bila strana. Rusi su nam za petama! Nalazimo se u neposrednoj blizini neprijatelja. Dobro sam raspoložen; ponovno sam radio. Najbolje mogu sada raditi dok čistim krumpir. Uvijek se dobrovoljno javljam za to. To je za me isto što je i brušenje leća bilo za Spinozu. S poručnikom su mi odnosi puno hladniji nego ranije. No, samo hrabro! Kada me duh ne bi napustio! Bog neka je sa mnom! Sada mi je dana prilika da se držim ljudski, jer stojim oči u oči sa smrću. Neka me duh prosvijetli.

16.9. 1914.

Noć je prošla mirno. Prije podne čujemo jaku topovsku i puščanu vatru. Po svoj smo prilici neizbježno izgubljeni. Duh je još u meni, ali neće li me u krajnjoj nuždi ostaviti? Nadam se da neće. Sad je važno ohrabriti se i biti dobar! (9 p.m.) Prolom oblaka. Čovjek je nemoćan u tijelu i slobodan po duhu. I samo po njemu. Noćas nisam ništa radio.

18.9. 1914.

Strašno uzbudljiva noć. Trebalo je osvjetljavati i svakog časa sam se bojao da će se reflektor ugasiti. Nalazili smo se u krajnje nesigurnom položaju, i da se svjetlo ugasilo i nešto dogodilo, sva bi odgovornost pala na mene. Potom lažna uzbuna. Zadržao sam potpuni mir, te sam mogao čuti kako me vodnik kleveće kod pukovnika da sam bio plašljiv. To me je strašno uzrujalo. Od 1-3 na dužnosti. Spavao vrlo malo. Jučer nisam ništa radio. Vrlo je teško stalno se suprotstavljati zlu. Teško je s praznim želucem i neispavan služiti duhu! No što bih ja bio kada to ne bih mogao. Starješine su neotesane i glupe (s posve izgubljenim izuzecima). Na putu za Krakow…Dan je prošao mirno i bez neugodnosti. Ponešto sam radio.

19.9.1914.

Na putu za Krakow. Jučer sam ujutro morao raditi na osvjetljavanju do 11 sati. Tijekom noći bilo je vrlo hladno. Morali smo spavati u čizmama. Spavao sam loše. Već četiri dana nisam skidao odjeću i cipele. No, ne mari…Ne mogu ne strahovati što će se sa mnom biti u Krakowu. Znam da ne bi trebao o tome brinuti, ali osjećam se toliko umoran da se bojim svakog napora.

12.10. 1914.

Nismo pošli za Zawichost. Mirna noć. Ponovno osluškujem: jedan poručnik i potporučnik s našim zapovjednikom: još uvijek ne znaju pouzdano što će raditi, no vjerojatno je da ćemo ići za Zawichost. Pridošli poručnik je vrlo slavohlepan i apsolutno je za to da se ide na bojišnicu…U meni se smjenjuju trenuci ravnodušja prema vanjskoj sudbini s takvima u kojima ponovno čeznem za vanjskom slobodom i spokojnošću, jer sam umoran i bezvoljan izvršiti ma koju naredbu. Glede bliske budućnosti u posvemašnjoj neizvjesnosti! Ukratko: postoje periodi kada ne mogu živjeti samo u sadašnjosti i s duhom. Sretne trenutke života treba primiti kao milost i u njima uživati sa zahvalnošću, a inače spram života biti ravnodušan. Danas sam se dugo borio s depresijom, a potom nakon dugo vremena onanirao i konačno napisao prethodne rečenice. Čujem također da ćemo noćas izvesti pothvat planiran za sutra; o tome da ćemo ići u Krakow još uopće nema govora! Dakle, noćas!...Trebamo pucati brzometnim oružjem i mitraljezima; kako čujem, više da bismo stvarali buku nego gađali. Koliko razumijem, stvar će biti pogibeljna. Budem li morao osvjetljavati reflektorom, sigurno sam izgubljen. No ne mari, jer važno je samo jedno! Krećemo za sat vremena. Bog je sa mnom.

15. 10.1914.

Tiha noć. Sad onaniram otprilike jednom u deset dana. Malo radim manualno, ali zato utoliko više duhovno; oko 9 sati odlazim na spavanje, a oko 6 sati ustajem. Sa sadašnjim zapovjednikom sporazumijevam se bolje nego ikada. On i nije tako loš. Cijeli smo dan stajali u Sandomierzu, a ostat ćemo vjerojatno i noćas tu. Radio sam jako puno i ne bez uvjerenja. Čini mi se gotovo kao da sam stajao neposredno pred rješenjem…

25.10. 1914.

Rano smo krenuli za Sandomierz. Jučer uvečer smo dobili besmislenu vijest da je pao Pariz. I ja sam se uostalom isprava radovao, dok nisam shvatio nemogućnost te vijesti. Takve nemoguće vijesti vazda su loše znamenje. Kada se zbilja dogodi nešto povoljno po nas, tada se o tome izvješćuje i nitko ne pomišlja na takve apsurdnosti. Osjećam zato danas više nego ikada da je naš položaj – položaj njemačke rase – strašno žalostan! Jer da se s Englezima ne možemo natjecati izgleda mi posve jasno. Englezi – najbolja rasa svijeta – ne mogu izgubiti! Mi pak možemo izgubiti i izgubit ćemo, ako ne ove godine tada sljedeće! Misao da će naša rasa biti potučena strašno me deprimira, jer ja sam posve Nijemac! Iznenada su nas Rusi zasuli puščanom paljbom…
Neka je Bog uz mene!...Nije bilo ništa drugo, nego ruski avion…Jako puno sam radio. Cijele smo noći stajali u Tarnobrzegu i rano ujutro krenuli prema Szczuczynu. Oko podneva je popustila moja depresija.

SVESKA II
(30.10.1914.-22.6.1915.)

12.11. 1914.

Samo sebe ne izgubiti!!! Priberi se! I radi ne da prikratiš vrijeme, nego istinski da bi živio! Ne čini nepravdu!...Govori se o šestomjesečnoj ili sedmomjesečnoj opsadi. Sve radnje su zatvorene i otvaraju se samo na kratko. Što je situacija ozbiljnija, to su suroviji niži časnici. Jer oni osjećaju da mogu nekažnjeno prostački prazniti se, jer časnici sada gube glavu i dobrim se dijelom sve više ne kontroliraju. Svaka riječ koja se sada čuje je prostota. Jer uljudnost se više ne isplati i ljudi se odriču i ono malo uljudnosti što su je možda još imali. Sve je to krajnje žalosno. Poslije podne u gradu. Radio sam prilično puno, ali bez stvarnog jasnog uvida! Hoću li moći raditi i dalje? (!) Već pada zavjesa?? Bilo bi neobično naći se usred problema, usred neke opsade…!

13.11. 1914.

Čitavo prije podne uzalud sam se trsio raditi! Do jasnoga uvida nije došlo. Puno razmišljam o svom životu i to je također razlog zašto ne mogu raditi. Ili je obrnuto? Sada vjerujem da se nisam dovoljno odvojio od drugih na brodu. S njima se ne mogu družiti, jer mi nedostaje stanovita prostota, koja je za to potrebna. No, posve neshvatljivo, to odvajanje mi ne pada lako. Ne, da mi bilo tko i najmanje privlači. No navada da s ljudima prijateljski razgovaram vrlo je jaka! Večeras na dužnosti. Sada svaku večer odlazim u kafetariju i pijem dvije šalice kave, a pristojna mi atmosfera godi. Malo radio! Bože, daj mi razuma i snage!!!

16.11. 1914.

Dolazi zima…Jučer sam od Fickera dobio ljubaznu kartu. Potom, posrijedi je to da posada ode odavde, budući da se brodovi preko zime ne koriste. Što će onda biti sa mnom? Čujemo snažnu topovsku paljbu s utvrde. Nisam puno radio. Uvečer u gradu. Ponovno ne vidim stvari jasno, premda očito stojim pred rješenjem najznačajnijih pitanja, tako da sam gotovo zabio nos u to!!! Moj je duh upravo sada za to slijep! Osjećam da sam na pragu TOGA, ali ne mogu dovoljno jasno vidjeti da bih mogao taj prag prijeći. To je strašno neobično stanje, koje još nikada nisam osjetio tako jasno kao sada.

23.11. 1914.

Neprestana paljba! Upravo čujem da je prispio brzojav: ''Obustaviti riječni transport''. Dakle, uskoro se mora riješiti što će s nama biti. Dan mi prolazi sada u čitanju i pomalo radu pri čemu, naravno, vazda sjedim u svojoj kabini; svakih 4 do 5 dana je straža; tu i tamo ljuštenje krumpira, nošenje ugljena i slično. Osim straže nemam nikakav određen posao (reflektor se od prije mjesec i pol dana gotovo više ne upotrebljava). Osjećam se otuda među ostalim kao lijenčina, a u velikoj količini slobodnog vremena također nisam zbilja spokojan, jer osjećam da trebam raditi za brod, ali ne znam što. Za mene bi bio najbolji stalni posao koji bih lako i sigurno mogao obavljati. Jer je posao kojem čovjek nije dorastao najgori. Danas namjeravam razgovarati s našim zapovjednikom o eventualnom premještaju. To se dogodilo i mogu se nadati da ću odavde biti premješten. Prilično sam radio, ali još uvijek bez uspjeha. Uvečer u kupaonici.

28.11. 1914.

Jučer sam jako puno radio. Od jučer u podne do danas u podne u stražarnici sa sedmoro ljudi i na dužnosti. Danas sam se naročito ćutio nesretnim. Svim sredstvima radim na svojemu premještaju. Vjerujem da okružen ovim sirovim i prostim ljudima, koje nikakva pogibelj ne može obuzdati, moram upasti u nevolju ako mi se ne dogodi neko čudo, koje će mi dati puno više snage i mudrosti nego što je sada imam! Da, moralo bi se dogoditi čudo ako trebam preživjeti! Strahujem zbog svoje budućnosti. Malo sam radio. Čudo! Čudo.

1.12. 1914.

Dakle, već je prosinac! I još uvijek nema govora o miru. Noćas snažno gruvanje topova; čulo se zujanje metaka. Jučer je uvečer jedan brod plovio nizvodno uz Vislu, i svakoga dana druga posada motri na to, primjerice jutros mi! Kako ću to podnijeti?! S ovim drugovima i ovim starješinama! – Poslije podne išli smo tražiti topničkog dočasnika; nismo ga našli. Upućen sam u odjel štapskog topništva. Vjerojatno ću tamo poći preksutra nakon straže. Radio sam jako malo. Neka me duh zaštiti, ma što se dogodilo!

2.12. 1914.

Danas u podne idemo na stražu. Hvala Bogu naš zapovjednik ide s nama, tako da bar jedan pristojan čovjek bude tu. Noću strašna grmljavina s utvrde. I sada rano ujutro oko 8 sati ponovno počinje. Noćas ćemo morati spavati vani. Nisam nikako uspio raditi. Samo ne zaboraviti na Boga.

3.12.1914.

Ništa nisam radio ali sam puno toga doživio. No sada sam odveć umoran da to pribilježim.

4.12. 1914.

Prekjučer se na straži nije dogodilo ništa naročito, osim što sam jednom trčeći pao na zemlju pa još i danas šepam. Sa svih strana najsnažnija grmljavina topova, puščana paljba, požari itd. Jučer uvečer u zapovjedništvu grada zbog moje stvari. Neki poručnik čuvši da sam studirao matematiku reče da trebam doći do njega (u neku tvornicu). Izgleda vrlo ljubazan. Pristao sam na to i prekomandiran sam s ovog broda. Ispunjen sam nadom.

6.12. 1914.
Noćas su topovi vrlo blizu, tako da se brod tresao. Radio sam puno i s uspjehom. Još nisam doznao kada ću napustiti brod. Sutra ovaj brod ima ponovno mrtvu stražu i ako me sutra ne opozovu, morat ću poći i ja, što mi ni najmanje ne godi, jer mi noga još nije ozdravila od pada. Pada kiša i strašno se teško ide zemljanim putovima. Neka me duh zaštiti!

7.12. 1916.
Moja je noga sve gore. Vjerojatno se neću pridružiti straži. Nikakva naredba još nije stigla za moj premještaj. Snažna paljba u blizini. Upravo sam doznao da ću sutra otići odavde. Nisam puno radio. Razgovarao sam s našim zapovjednikom; bio je vrlo ljubazan. Veoma sam umoran. Sve je u božjim rukama.

8.12. 1914.

Prijepodne kod ''vizite iscrpljenosti'' zbog moje noge: trzanje mišića. Nisam puno radio. Kupio sam VIII. tom Nietzschea i iz njega čitao. Snažno me ganulo njegovo neprijateljstvo prema kršćanstvu. Jer u njegovu pisanju ima neke istine. Nedvojbeno, kršćanstvo je jedini pouzdan put k sreći. No kako, kada netko tu sreću prezire? Zar je bolje propasti nesretan, u beznadnoj borbi protiv vanjskog svijeta? Ali takav je život besmislen. Zašto pak ne voditi život koji nema smisla? Je li to nedostojno? Kako se to podudara sa strogo solipsističkim stajalištem? Što trebam činiti da moj život ne prođe uzalud? Moram vazda biti svjestan sebe, vazda svjestan duha.

10.12. 1914.

Jučer poslije podne u uredu kod mojega novog šefa. Morao sam dugo na njega čekati. Konačno je došao i odmah mi dao posao. Morao sam sastaviti listu motornih pila u nekoj vojarni. Odmah me je pozvao u 8 sati uvečer kod sebe u stan; tamo je navodno poručnik kojemu je pričao o meni i koji me želi vidjeti. Došao sam kod njega i zatekao 4 časnika s kojima sam večerao. Kapetan je beskrajno simpatičan čovjek (i drugi su bili silno ljubazni). Razgovarali smo do deset i pol i rastali se strašno srdačno. Rano jutros tražio sam stan i našao ga. Od 10 do 5 uvečer u birou. Potom sam prenio svoje stvari s broda u novi stan; posve ugodna, ne mala soba. Prvi put nakon četiri mjeseca u pravoj sobi!!! Uživam u tom luksuzu. Nisam uspio raditi. No sada će toga već biti. Vrlo sam umoran, budući da sam se puno šetao. Kakva milost, moći ponovno spavati u postelji. Kakva milost činjenica.

SVESKA III
28.(?) 3. 1916.- 19.8. 1916.

28.5.1916.

Zadnjih sam tjedana imao nemiran san. Vazda sanjam o službi. Snovi, koji me vazda vode do granice prenuća. Tijekom zadnja dva mjeseca samo triput o…Moje društvo mi se gadi i protiv moje volje. Često mi ne izgledaju kao ljudi već kao kreature. Obični ološ. Ne mrzim ih, ali mi se gade. Danas stroga pripravnost. Moj je zapovjednik vrlo ljubazan sa mnom. Mislim na cilj života. To je još najbolje što možeš uraditi. Trebao bih biti sretniji. O, kada bi moj duh bio snažniji!!! Neka je Bog sa mnom! Amen.

29.7. 1916.

Jučer sam gađao iz topa. Zatajio sam. Bojim se smrti. Toliko sada želim živjeti! Teško je odreći se života ako ga jednom zavolimo. To je upravo ''grijeh'', nerazuman život, pogrešno shvaćanje života. S vremena na vrijeme postajem životinja. Tad ne mogu misliti ni na što drugo doli na jelo, piće, spavanje. Strašno! Tada i patim kao životinja, bez mogućnosti unutarnjeg spasa. Prepušten sam tada svojim požudama i odvratnostima. O istinskom se životu tada ne može razmišljati.

19.8. 1916.

Okružen prostotom! U dogledno vrijeme trebam otići u pozadinu. Sretan sam zbog toga. Okružen prostotom. Bog će mi pomoći.


Ludwig Wittgenstein, Geheime Tagebücher, (Hrsg.: Wilhelm Baum, mit einem Vorwort von Hans Albert), Wien: Turia u. Kant, 1991.


Preveo s njemačkog Mario Kopić


Djela Ludwiga Wittgensteina objavljena su u Frankfurtu 1960. godine (Schriften, I-VII). Prvi tom sadrži i dnevnike 1914.-1916. godine. No iz njih je izostavljen, kako po opsegu tako i po svojem značenju, veliki dio teksta koji je kasnije objavljen pod imenom Tajni dnevnici. Posrijedi su tri sveske koje su pronađene 1952. godine u vili Wittgensteinove sestre Margarethe Stonobough u Gmundenu. Wittgenstein je tijekom posljednje posjete Beču (prosinac 1949.-ožujak 1950.) naložio da se unište sve njegove bilježnice iz vremena nastanka Tractatusa, pa su ove sveske sačuvane pukim slučajem. Otkrivene su zahvaljujući Wittgensteinovom rođaku Augustu von Hayeku, koji je u nakani da napiše Wittgensteinovu biografiju tragao za njegovom korespondencijom i bilješkama. Sadržaj ovog dnevnika objavljen je prvi put u cjelini tek 1985. godine u katalonskom čaospisu Saber u Barceloni. Pravni zastupnici Wittgensteinove pisane ostavštine dugo su odbijali dati suglasnost za objavu integralne verzije ovih bilježnica.

Piše: Denis Kuljiš

Tonči Vrdoljak vraća se na mjesto zločina! HDZ ga predlaže za člana Programskog vijeća HTV-a, koji odlučuje o važnim projektima, pruža pokriće ravnateljstviu i, ukratko, valja velike pare te arbitrira o krupnim interesima u državi. Tonči se dugo nije pojavljivao na Prisavlju – ondje je odigrao ključnu ulogu u Tuđmanovo doba, kad je rastjerao novnara i staro rukovdstvo, naime one za koje se sumnjalo da su principjelni komunisti ili, ne daj Bože, Srbi u prvom, drugom ili trećem koljenu. No ne treba misliti da je Tonči bio nekakav fanatiik – fanatik je bio Hrvoje Hitrec, koji je na tom mjestu bio prije njega - Hitrec je pravi nacionalist, najljući hrvatski varijetet, endem koji se obično može naći za šankom na gradskoj periferiji. Ne, Tonči je bio normalno socijalizaran komunistički kadar, koji je tek mrvicu zglajzao 1971. godine jer je bio previše intiman i previše povezan s rukovodstvom koje je tada palo. Nije, opet, tu bilo riječi o nekakvoj idejnoj inklinaciji Savki i ostlima, nego o karijernoj kalkulaciji – u malo relaksiranim vremenima uoči tzv. Hrvatskog proljeća (klimatski, bolje bi pristajao naziv hrvatskog Miholjskog ljeta), napravio je svoje najbolje filmove: «Kad čuješ zvona» i «U gori raste zelen bor», prema partizanskim dnevnicima Ivana Šibla. Šibl je smijenjen i protjeran u politički limb Kluba književnika, ali Tončija, naravno, nije tamo bilo na sto kilometara – počinjale su «olovne godine» i razdoblje «hrvatske šutnje», kad je imao više posla nego ikad ranije... Odmah je oderao dvadeset i jednu dramsku epizodu telivizijskog mega-projektra «Prosjaci i sinovi», pa gotovo svake godine proizveo po jedan igrani film, a već je bio inkasirao i novac za ratni spektakl cum tv-seriju «Stvaranje ratne mornarice», za koju mu je lovu uplatio admiral Branko Mamula. Prevratne godine, Tonči tako dočekuje kao prezaposlen redatelj, stup društva i režima. Snimao je «Glembajeve», tezgario s reklamam za «Bronhi». Još je bio dobio kredit iz «zelenog plana» za otvaranje farme kokoši-nesilica, pa ga preusmjerio u izgradnju vikendice. Ugodno je živio, on je to uvijek sve nekako uspijevao iskombinirati, i ovce i novce, nezajažljiv, prodoran, beskompromisan... Nitko pritom ne misli da je Vrdoljak jako moralan čovjek – čak i njegov kum, Pero Zlatar, uvijek je spreman zasvjedočiti o Tončijevu besprijekorno begativnom značaju. Upotrebio bih metaforu koja mi se, osim što je banalna, ovdje baš ne uklapa zbog pravnih obzira: gnjila jabuka, pokvarena od srži...
S moralnim profilom koji mu je svojstven, Vroljak je bio kao poručen za mjesto Vrhovnikova pomagača i televizijskog Mefistofelesa – prvo je zauzeo skromno mjesto Tuđmanova potpredsjednika u Predsjedništvu Socijalističke Republike Hrvatske, a zatim, uputili su ga u kaznenu ekspediciju na Prisavlje.
Ondje je počeo raščišćavati – a kako nije imao statutarne mogućnosti da daje otkaze, naprosto je nepoćudnima ukinuo dozvolu za ulaz u zgradu. Izbacio je nekoliko antipatičnih političkih figura, poput partijske nadžak-babe Ines Šaškor i polit-spikerice Gordane Grbić, a onda nevježe i gnjavatore poput Vanje Sutlića i Luke Mitrovića. Kako onda bezrezervno osuđivati toga navodnog monstruma koji se poslije s većinom tih ljudi opet slizao? Možda su oni naprosto stvoreni jedni za druge, da vode lažne idejne i moralne bitke na prividnom poprištu, koje nije nego deluzija građanske egzistencije u hrvatskoj Bhagawadgiti?
Na Prisavlju, Tonči se najvećma posvetio pitanju korupcionaške infranstrukture, koje se tada zasnivalo na monopolu marketinške tvrke McCann Ericsson, za koju je ranije radio one tv-filmiće za Bronhi-bombone. «Lakše se diše», bio je slogan te kampanje, a velika preobrazba tv-kuće u koju će se uključiti razni hadezeovski velmože, potonji ravnatelji od Ivice Mudrinića, do nekog Ive Paraća, kojega su ulovili da preusmjerava liferacije toalet-papira u nenamjenske svrhe, nikoga od njih nije učinio siromašnijim ili zloglasnijim nego su to bili ranije. Ozlaglašen je, zapravo, samo Vrdoljak, jer je on u duele sa svojim žrtvama uvijek ulazio onako ekstrovertan, agresiva, paih još vrijeđao preko novina... Nije od tih koji bi mirno, tiho krali, pa se svima smješkali, ma kakvi, prznica je to, teški imoćanski namčor, a kako sam se više puta s njim našao na sudu, mogu posvjedočiti: nevjerojatno je drzak, jezičav, te može izgovoriti bilo što bez straha da će ga pogoditi strijela nebeska. Najgora je nepogoda u sudskim procesima, osim onog drugog gospodina čije prezime također završava slavensko-vlaškim praindoeuropskim sufiksom «bljak», a koji preko suda pokušava povratiti svoju javnu potenciju, odnosno društveni status.
Tonči se povukao iz politike na olimpijske visine funkionerske apanaže u nacionalnu sportsku federaciju pošto je neugodno izletio kad je pomislio da je Tuđman kaputt, a mjesto slobodno, jer je Ivić Pašalić samo kabinetska marioneta. Pošto ga je ekspresno «šašjeklo», što bi rekli Crnogorci, malo je uvukao rogove na «medium». Snimao je neke odvratne filmove («Duga, tamna noć») koji su relativizirali ustaštvo (u produkciji Hrvatske televizije). Činilo se da je – praktički u osamdesetoj - gotov za imoćansku Walahallu, gdje besmrtnici piju loše domaće vino, napastvuju sekretarice i bacaju kamena s ramena, ali ne - ukazuje se odjednom kao hadezeovski kndidat za Vijeće HTV-a. Naravno da HDZ nema nikog pristojnog – ta tko bi se s njima družio, kad im vrag već kuca na vrata (tri puta kratko i jednom dugo) – pa je ponudio Tončija i užasnu Nadu Gaćešić-Livković (Grička vještica). Baš kad pomiliš kako je Kosoričina vlada ipak malo bolja od federacije hadezeovskih desničarskih rasova i lokalnih kabadahija iz pasivnih krajeva koji je svojim glasovima drže u Saboru, njen kadrovik dr. Andrija Hebrang potrudi se da promovira neku nepodnošljivu spodobu, ne bi li medju građanima pobudio osjećaj straha i frustracije. On je podudaran lik pokojnome Stipi Šuvaru – građanski marginalac, koji želi pogaziti sve pristojne, normalne ljude, jer se iza persone rentgenologa dr. Jekylla, zapravo krije politički ekstremist Mr. Hyde.

Kuljiš. Denis Kuljiš.

Prije nekoliko dana, bio sam u Ljubljani jer sam za svoje zagrebačke novine htio nešto napisati o slovenskom modelu privatizacije – zanimalo me, naime, je li zapao u fundamentalnu krizu, ili se naprosto događa neko površinsko slijeganje, manji potres, umjesto kataklizme? I onda, stvari završe onako kako to obično biva – pokaže se da je ekonomija zapravo politika, pa te više privuče kultura, odnosno gastronomija, kao kultura svakidašnjeg života. Otišao sam, dakle, na predstavu novog komada genijalnog slovenskog umjetnika Dragana Živadinova – on je, na žalost, još prilično mlad i u dobroj formi, pa ga Slovenija ne može prihvatiti kao novog Prešerna ili Cankarja; njegovo će pravo značenje pojmit će tek kad ga više ne bude, kad se ukrca na onaj mitski rolerkoster od Litja do Čateža... Iz malo veće daljine, ja mogu jasnije sagledati njegovu ulogu. Bilo nas je manje od sto na predstavi, a imam dojam da mnoge poznajem s prethodnih – no ja sam dvaput putovao u Moskvu da bih gledao njegove stvari, pošto pratim sve što napravi od početka osamdesetih godina... Susret s gospodinom Janezom Bratovžom pak je posve recentno iskustvo – tek nedavno doznao sam za nj, pošto sam na slovenskoj televiziji gledao Gustinčićev intervju s jednim američkim kuharom irskog porijetla, koji ima šest restorana u Hudson Valley, te dobiva najviše ocjene Zagat Guidea, koji je američki Michelin, a dolazi redovno u Sloveniju, gdje kupuje vina i prijeteljuje s Bratovžem. Morao sam izvidjeti o čemu se tu radi i – isplatilo se. Škampi u kadaifu i konjska obrzina koja se cmarila 20 sati na temperaturi od 60 stupnjeva, okus i prezentacija – briljantno! Slovenija je zaista prvorazredna europska destinacija za mesna jela, od kojih ljudi odustaju u vegetarijanskom zanosu što je zahvatio nadasve mlade i alternativce. I sam tendiram makrobiotici, ali to je dijeta, a ne kulinarska orijentacija – ipak sam prije sljedbenik Curnonsky, kneza gastronoma, nego Michija Kushija, koji nas je podučio, poput Voltairea, da obrađujemo svoj povrtnjak...
Krizu slovenske privatizacije ne simbolizira Mura, nego Union. Mura je naprosto stari socijalistički kombinat, koji država više ne može futrati neograničenim sredstvima, jer je nastupila globalna fiskalna kriza. Mura se nije mijenjala i trebala je odavna propasti – to, dakle, nije primjer krize privatizacije, nego krize koja je nastala jer nije bilo privatizacije… I sam sam se vjenčao u Murinu odijelu, ali to je bilo prije dvadeset godina, a sad bih, da ne nosim isključlivo casual, kupio Kenzovo. Poslovnjaci i političari dijele se na one koji nose Bossa (u Sloveniji - janšisti) i one u Ermenegildu Zegni (LDP). Muralisti su kučanovci, a to je, znamo, historija. Mislim da je sadašnja kriza slovenskog privatizacijskog modela zapravo sukob izmedju dva centra moći u čelično-crnim dizajnerskim odijelima, dok je ovo treće, zapravo, centar nemoći. Oligarsi bliski vladi, koja kontrolira banke i dva državna kapitalna sklada, ruše konkurente koji su silno ojačali u doba prošle vlade, kupnjom kontrolnih paketa u ključnim tvrtkama, sve na kredit, koji te tvrtke same više ne mogu otplaćivati – jer dionice i velike firme nisu se tu, kao u Hrvatskoj, prodavale po jednu kunu, nego prije po milijardu eura… Ti tajkuni blisku Janši, poput Bavčara i Šrota, djelovali su samostalno, dok ova druga skupina funkcionira kao slovenski zaibatsu, ujedinjena fronta kompanija isprepletenih vlasničkih odnosa i vlasničkih udjela. Tuđman je u osvit hrvatke privatizacije govorio o “dvjesta obitelji koje trebaju preuzeti ekonomiju”, no to se dogodilo u Sloveniji, a u Hrvatskoj, sve je prešlo u ruke nekolicine krupnih predatora.
Dok se zbivaju ti dubinski procesi, politika je, kao i obično, zaokupljena onim što će pokrenuti mase a nebitno je za ključne interese elite – u ovom slučaju pitanje hrvatsko-slovnske granice na moru, Čista budalaština, fikcionalni problem, tipični problem bez problema, kojemu se mogu posvetiti svi oni nekomptentni novokomponirani političari koji inače ne bi imali razloga za postojanje i umrli od gladi… Na neki način cijela se slovenska politička scena pritom žalosno trivijalizirala i pohrvatila, pa imate jednoga Tuerka, umjesto, recimo, serozne Mojce Drčar Murko, Pahora, koji mi se čini nekako površan i bezvezan gotovo kao naš ljepuškasti ministar vanjskih poslova Jandroković, a nisam do kraja uspio shvatiti ni mistiku koja okružuje Gregu Golobiča, kojega tako vatreno podržava mislilac bez portfelja, filozof Slavoj Žižek. Grega je diplomirao na Heraklitu, o kojemu je od povijesnih podataka poznato samo to da se zvao Heraklit, ostalo je druga ruka, Platon i Aristotel – a i o samome Golobiču znam ponešto jedino iz druge ruke… Iz mojih izvora saznajem pak da je Katarina Kresal, zapravo, mozak koalicione vlade, ali ono kako je ta vlada performirala u “piranskoj krizi”, ne upućuje da je baš Indira Gandhi. Janša – dobro, od njega nismo ništa očekivali, iako je ta pojava, u povijesnim razmjerima, bila posve neočekivana aberacija na razvojnom putu Slovenije, one Slovenije iz naših idealiziranih prdodžbi o tom malenom, kompetentnom europskom društvu. Hrvatska ima užasnu hadezovsku političku elitu, a ona opoziciona, mislim, nusporedivo je kvalitetnija, no koliko će sposobnosti zaista iskazati, tek će se vidjeti. Čim je otišao Sanader, jer ga je zbacila njegova stranka, pa smo se riješili i Rudolfa, eksperta za granice koji je pola Hrvat, a pola Slovenac, podvojena ličnost kao Norman Bates iz “Psychoa”, odmah je stvar malo krenula, čak i s temporalnom Jadrankom Kosor, jednom softcore hadezeovkom koja nije krala. Ipak, ne vidim načina da dođe do sporazuma, nego se problem odgađa. Stvar je u tome što slovenska javnost i to, sudeći po anketama javnog mišljenja, u većini od 90%, očekuje da svaka vlada iskoristi mogućnost blokade hrvatskog pristupa Europi (kroz pregovore pa i prometno), ne bi li se ishodio potpun suverenitet nad cijelim Piranskim zaljevom. Nije jasno zašto netko misli da bi to Sloveniji bilo korisno, odnosno predstavljalo dobitak, ali tko god se suprotstavi tom općem mišljenju, koje je inducirano političkom propagandom, učinit će to na vlastiti politički rizik. Stvar je vrlo jednostavna: na istom katu, na istom odmorištu, postoje dva stana iz kojih se, kroz zajdnički hodnik, odnosno predvorje, dolazi do lifta. Čini se najrazumnijim da taj entrée bude zajdnički, nerazgraničen kondominij, koji stanari posjeduju u idealnom omjeru i njime zajednički upravljaju. Čiji je, zaista hodnik? Jedva da me to zanima i u vlastitoj kući, dok je čišćenje osigurano na primjerenoj razini, a nekmoli tamo u toj Piranskoj vali, za koju mi se, zapravo, živo…



Bliži problemi podastiru se oku s mojega motrišta na Oleander-terasi hotela Esplanade. Čekaju nas predsjednički izbori. Sad vodi Ivo Josipović, jedan pristojan momak, profesor simfonijske kompozicije na konzervatoriju, te ustavnog prava na Pravnom fakultetu, ekspert vlade za Haaški sud, pritom prilično bogat čovjek, koji se dobro snašao u tranziciji i zaradio lijepe pare na ubiranju tantijema za muzička autorska prava cijele glazbeničke gilde – taj posao obavlja njegova privatna firma. Za Ivu kažu da je previše krotak, pristojan, povučen i, zapravo, anoniman – a baš takvoga trebamo, pošto predsjedniku ionako treba što prije smanjiti ovlasti te, po mogućnosti, uvesti da se bira u parlamentu, odnosno u nekom reprezentativnom zboru koji bi uključio regionalnu zastupljenost recimo iz redova župnijskih skupšina. Drugi kandidat, Nadan Vidošević, “lep ko greh”, koji se silno obogatio u pretvorbi i sumnjivim liferacijama, pa posjeduje vile na svim atraktivnim mjestima u zemlji, uspješno upravlja tvornicom “Kraš” a kao sekretaricu u Privrednoj komori, kojom predsjeda pro bono, uvijek drži jednu bivšu misicu. On je lik mutnog pretvorbenog kontinuiteta, te uživa potporu predsjednika Mesića i njegove udbaško-kriminalne kabale, koja sjedi na Pantovčaku još od duba predsjednika Tuđmana. Izvana gladac, iznutra jadac, Nadan nije predsjednik najpogodniji za razdoblje borbe protiv korupcije, koju od vlasti očekuju građani i Europska unija. No, on je mila mjka prema Bandiću, zagrebačkom gradonačelniku, šefu hercegovačkog lobija, kojega Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, dvije godina pokušava marginalizirati te izbaciti iz stranke. Bandić uživa potporu mafije, koja se obogatila građevinskim spekulacijama, i sam je neizmjerno bogat, što znaju svi koji s njim dolaze u poslovni kontakt, ali mu, naravno, ništa nije dokazano, jer je kao hadezeovski epigon i trojanski konj u opoziciji, uživao punu zaštitu HDZ-a. Problem je u tome što bi Bandić zaista mogao pobijediti – uživa veliku popularnost u narodnim masama koje su birale i Keruma u Splitu. Svi uočavaju Bandićev silni aktivizam, o banditizmu se samo priča, a to što je strahovito primitivan pa je barbarizirao hrvatski glavni grad – o tome mase nemaju mišljenje, jer im je čovjek kulturalno blizak. Ako zaista izađe na izbore iako SDP ima službenog kandidata, izabranog glasovanjem sveukupnog članstva, dobit će nogu iz stranke, pa bi se opozicija lakše predstavila kao moralna vartikala u odnosu na vladajuću koaliciju, ogrezlu u korupciju.
Problem je što populistički lideri na čelu gratskih hunti, poput Bandića u Zagrebu i Keruma u Splitu, zaista dobivaju toliku javnu podršku – oni su šampioni jednog anomijskog društva, koje je u nastalo (kako objašnjava moj prijatelj, legendarni zagrebački novinar Marko Grčić) pošto se uspostvila povijesna podjela između priobalne, dalmatinske Hrvatske latinskih gradova, koji su imali venecijanske statute i ultramontanskog društva u kojemu su vladali harambaše. Populacijskim kretanjima, to je “anomijsko” zaleđe preplavilo ovu “statutarnu”, civiliziranu zajednicu, pa su u društvu i sad prisutne obje tendencije… Čak su se teritorijalizirale, pa zaista postoje Zapadna i Istočna Hrvatska, ova Zapadna s nacionalnim dohotkom poput slovenskoga, progresivno i demokratski orijentirana, te Istočna, balkanski Treći svijet, koji se odupire modernim procesima. Tu vlada zaostalost, teški klerikalizam, inteligencija je nacionalistička i, što je najgore, ovaj hrvatski Mezzogiorno izvozi politički utjecaj na Zapad, jer je tu, na Istoku, najveći rezervoar glasova za HDZ, koji podršku uzvraća patronažom, pumpanjem novca državnog proračuna u razne korupcijske i socijalne šeme, od kojih ti krajevi žive… Kerum i Bandić idealni su produkt toga podneblja i antieuropske antikulture, što nema nikakve veze s municiplizmom, “lokaliziranom” politikom koju u Slovniji imbolizira Jankovič, a u Hrvatskoj, možda, Plinio Cuccurin, lider “Ladonje” iz Rovinja.
Hrvatska politika zbog tih je političkih procesa postala toliko zanimljiva, senzacionalna, da i sam senzacionalizam više nije potreban kao pomoćno sredstvo – više možeš prodati serioznom obradom afera i političkih ujudurmi, nego pukim napuhavanjem nekih eklatantnih slučajeva. To je oživjelo novinsko izdavaštvo, EPH i Styrija, jedna mješovito i jedna austrijska medijska kompanija koje ovdje dominiraju u novinstvu, unatoč krizi, odlično prodaju svoje glavne edicije – “Jutarnji”, za koji i sam pišem, te “Večernji list”. Magazini su, naravno, kao i posvuda, u komi. Komercijalne televizije nisu bog zna koliko profitirale, jer ih ubija ona javna, nelojalnom konkurencijom, dampiranjem oglasa, dok je sama uglavnom pod vladinom kontrolom i prilično pacificirana, pa se tek tu i tamo, zahvaljujući novinarskoj zavjereničkoj koordinacije, uspije štogod plasirati u nacionalni eter. A prilika je, zapravo, odlična za inovativni medijski inženjering, ali ljudi s lovom boje se u krizi riskirati, jer se lakše mire s ograničenim gubitkom, nego što sanjaju neograničenu korist – nedostaje nam onog nivnog poduzetničkog zanosa koji je bio zahvatio cijelu Jugoslaviju u času kad se počela raspadati… Komunisti su bili pravi poslovni avanturisti, polije tolikih godina zatomljavanja entrepenrskog erosa, dok se u tranziciji, uzgojila se neka blijeda omladinska populacija koju više zanima sudbina kitova i problem eksploataciju dječje radne snage u zemljama u razvoju, ali samo u teoriji. To je druga genercija i ja respektiram njihova stajališta, jedino ne razumijem zašto ne idu u Darfour, kako je to vizionarski pozivao Drnovšek, nego se s tom agendom motaju kao dopisni globalisti po Tromostovju. U mojoj i prethodnoj, starijoj generaciji, veliki poljski novinar Ryszard Kapuscinski išao je u Angolu, dok veliki slovenski novinar Hladnik Milharčič i dalje neumorno krstari “pijeskom Orijenta”, gdje ga čuvaju samo Marx i Allah, pošto je, rekao bih, još krupniji i od mene, no sad čekam da me netko iz ove nove genracije fascinira takvim svojim suvremenim angažmanom, ili da pokrene kakve novine, jednu novu “Mladinu”, kakav bolji “Globus” ili bilo što slično makar i posve različito.

Christian Graf von Krockow

Carl Schmitt rođen je 1888. godine u Plettenbergu, u njemačkoj regiji Sauerland. Kod nas uživa glas najpoznatijeg, ako ne i najznačajnijeg i najuvaženijeg teoretičara državnog prava u XX. stoljeću, i po svoj će prilici na tome i ostati. Jer još uvijek ima onih koji mu se dive ili ga bespogovorno slijede; štoviše, Schmitt stječe nove poklonike i sljedbenike. No on, uza sve to, ostaje prijeporan, ponajprije zato jer je bio u službi despotizma. Godine 1933. dobio je, nakon što je prethodno uklonjen jedan kolega, reprezentativnu katedru na Berlinskom sveučilištu, a Hermann Göring imenovao ga je državnim savjetnikom. Godine 1934. je Hitlerovu prvu, pred čitavom javnošću izvedenu seriju ubojstava – u svezi s tzv. Röhmovom aferom – svojim autoritetom opravdao tako što je pod formulacijom ''Vođa štiti pravo'' dao pravni legitimitet. Čak se nije libio na svoj način sudjelovati u progonu Židova. Tek je kasnije, i to ne svojom voljom, potisnut na marginu Trećeg Reicha.

Kako pak sve to, u osvrtu unatrag, valja prosuditi i procijeniti? Nije li čvrstina karaktera u pravilu izuzeće, a oportunizam pravilo? Javni nastupi ili šutnja nakon 1933. godine ionako više nisu bili važni, u međuvremenu učvršćena strahovlada mogla je samo silom biti oborena. Stvarno značajne bile su godine prije toga, u vrijeme Weimarske Republike, kada još naizgled stvari nisu bile odlučene. U to vrijeme, između 1919. i 1932. Schmitt je objavio svoje najvažnije političke spise; tada je utro put u nesreću. Jer svim je svojim snagama nastojao i radio na tome da se odbace i eliminiraju liberalne tradicije i parlamentarizam. Ponajprije je zdušno radio na tome da ugled stekne mit o neprijatelju – i on je to briljantno radio. S pravom su njegova izlaganja i razmatranja znamenita:

''Specifično političko razlikovanje na koje se mogu svesti političke radnje i motivi jest razlikovanje prijatelja i neprijatelja. Ono daje pojmovno određenje u smislu kriterija, a ne iscrpnu definiciju ili naznaku sadržaja. Ukoliko se ne može izvesti iz drugih kriterija, ono za političko odgovara relativno samostalnim kriterijima drugih suprotnosti; dobro i zlo u moralnom; lijepo i ružno u estetskom itd….Smisao razlikovanja prijatelja i neprijatelja jest označiti krajnji stupanj intenziteta vezivanja ili razdvajanja, asocijacije ili disocijacije; ono može teorijski i praktično postojati a da se istodobno ne moraju primijeniti sva ona moralna, estetska, ekonomska ili druga razlikovanja. Nema potrebe da politički neprijatelj bude moralno zao, nema potrebe da on bude estetski ružan; on se ne mora javljati kao privredni konkurent, i može čak izgledati probitačno s njim sklapati poslove. On je upravo onaj drugi, stranac, i za njegovu bit je dostatno da je u nekom posebno intenzivnom smislu egzistencijalno nešto drugo i strano…''.

Otuda je posve konzekventno kad se kaže: ''Vrhunci velike politike istodobno su trenuci u kojima neprijatelj u konkretnoj jasnoći biva sagledan kao neprijatelj''. A takva ''velika'' politika u biti teži za onim krajnjim, za borbom na život i smrt – sve do uništenja. Jer ''pojmove prijatelj i neprijatelj treba uzeti u njihovom konkretnom egzistencijalnom smislu, ne kao metafore ili simbole, ne izmiješane i oslabljene ekonomskim, moralnim i drugim predodžbama…''. ''Jer u pojam neprijatelja spada eventualnost borbe koja se nalazi na području realnog…Rat slijedi iz neprijateljstva, jer je neprijateljstvo bitku primjereno negiranje nekog drugog bitka''. ''Slučaj rata je i danas još 'ozbiljan slučaj'. Može se reći ovdje, kao i inače, upravo izuzetan slučaj ima posebno odlučujući značaj i značaj koji razotkriva srž stvari. Jer krajnja konsekvenca političkog grupiranja prijatelja i neprijatelja pokazuje se tek u zbiljskoj borbi. S obzirom na tu najekstremniju mogućnost, život ljudi dobiva svoju specifično političku napetost''.

Iz takve se perspektive Weimarska Republika – budući da nije bila slobodna voditi rat i nije imala sliku neprijatelja – po prirodi stvari doimala kao tvorevina dostojna prezira. A taj prezir morao je svom silinom biti usmjeren na ''političare realizatore takve politike'' kao što su bili Walter Rathenau i Matthias Erzberger; štoviše, oni su morali biti kažnjeni, pa nije bilo nikakvo čudo da su na kraju umoreni. A što tek reći za Gustava Strasemanna koji je svojim snagama nastojao doći do sporazuma s ranijim neprijateljima? Je li on tim svojim nastojanjem izrastao u državnika od formata ili se tim svojim djelovanjem izmetnuo u karikaturu dobre politike?

Očito se kod Schmitta radi o sumanutom izopačenju stvari, o pogrešnom shvaćanju ne samo pravila i iznimke, nego i o pogrešnom razumijevanju politike kao takve uopće. Upravo ''velika'' i strpljiva, odmjerena i u svakodnevici često nezapažena i neugledna politika teži sačuvati pravni mir i prema unutra i prema vani; ona nastoji doći do pomirenja, pa makar se radilo o još toliko protuslovnim i nepomirljivim interesima. Ako pak dođe do rata, tada to nije znak da se politika nastavlja drugim sredstvima, nego da prestaje biti politikom. Ona je tada osuđena na šutnju jer oružja govore, a građanski su državnici potisnuti u sjenu vojnih lica – kako je to na poguban i dalekosežan način bio slučaj u Prvom svjetskom ratu. Samo je osoba od formata jednog Bismarcka 1866. godine – u teškom konfliktu s generalima i kraljem – mogla polučiti prekid rata protiv Austrije i ponovno vratiti riječ politici.

Snage koje djeluju na području politike, svejedno jesu li posrijedi udruženja, političke stranke ili države, mogu u pojedinačnom slučaju itekako biti tvrdi protivnici. No sve dok nastoje jedni s drugima razgovarati i doći do sporazuma, njih svjetovi razdvajaju od načela ''egzistencijalnog'' odnosa prijatelj-neprijatelj. Za Schmitta pak ostajanje na razini razgovora i pregovora ne znači drugo doli pristanak na samozavaravajući liberalizam. Jer liberalizam je ''u dilemi između duha i ekonomike, koja je za nj tipična, pokušao neprijatelja, polazeći od poslovne sfere, rastvoriti u konkurenta, a polazeći od duhovne sfere, u protivnika u diskusiji''. I kao što ''liberalizam diskutira i pregovara o svakoj političkoj pojedinosti, tako bi on htio i metafizičku istinu rastočiti u raspravi. Njegova je bit pregovaranje i iščekujuća polovičnost koja se nada da se konačni sukob i krvava odlučujuća bitka mogu preobraziti u parlamentarnu debatu i potom vječnom diskusijom vječno suspendirati''.

Schmitt se uostalom izričito izjašnjava za iznimku. Iznimka je ''zanimljivija nego normalan slučaj. Normalno ne dokazuje ništa, izuzetak dokazuje sve; on ne samo da potvrđuje pravilo, pravilo uopće živi samo od iznimke. U iznimci probija snaga zbiljskog života ljušturu mehanike koja je okoštala u ponavljanju''.

No čovjek se ne može oteti dojmu da je i ovdje posrijedi politička pozadina. Jer izniman slučaj ili izvanredno stanje lišava parlamente njihove moći; u takvim slučajevima, kao što je rečeno, nastupa ''čas egzekutive''. Kada iznimka postaje osnovna norma, tada je kucnuo čas diktature.

Očito se u liberalnom poimanju politike i shvaćanju što ga zastupa Carl Schmitt radi o nepomirljivim suprotnostima. No ako za čas prihvatimo Schmittovo stajalište, tada se postavlja fundamentalno pitanje: Kako, na koji način, kojim putem doći do neprijatelja? Što neku grupu ili neku naciju čini otjelovljenjem egzistencijalno ''drugog'' i ''stranog'', kada moralna ili neka druga stajališta više ne igraju nikakvu ulogu? Sam Schmitt zaoštrava to pitanje, kada kaže: ''Rat, spremnost na smrt ljudi koji se bore, fizičko ubijanje drugih ljudi koji se nalaze na strani neprijatelja – sve to nema normativni, nego samo egzistencijalni smisao, i to u realnosti situacije zbiljske borbe protiv nekog zbiljskog neprijatelja, a ne u bilo kakvim idealima, programima ili normativitetima''. Ili još sažetije i oštrije formulirano: ''Smisao rata nije u tome da se vodi za ideale ili pravne norme, nego u tome da se vodi protiv nekog zbiljskog neprijatelja''.

Time se pogotovo postavlja pitanje: kako naći našega neprijatelja, na koji način utvrditi tko nam je neprijatelj? Schmittova analiza opsjenjuje svojom hladnom analizom i konsekventnošću, no ona se preokreće u svoju suprotnost i poprima apsolutno iracionalan karakter. Ako, naime, ne postoji nikakav moralni ili bilo kakav putokaz za naći neprijatelja, tada nam samo preostaje izmisliti ga. Nešto drugo ne postoji: on je mit koji mi o njemu stvaramo.

S tim mitom o neprijatelju mi stvaramo politički mit o urotničkoj i zakletoj zajednici protiv koje se treba bespoštedno boriti. Na taj način postaje prepoznatljivo tko je prijatelj, a tko to nije. I unutarnji neprijatelj postaje prepoznatljiv kao pomoćnik vanjskog neprijatelja, a budući da su posrijedi krajnje stvari, odnosno egzistencijalne stvari, biti ili ne-biti, tada se prema njemu moramo odnositi egzistencijalno, a to će reći da mora biti uništen. Za diskusije i prijepore u sklopu stranačkih i partijskih ''rasprava'' više nema mjesta ni razloga. Für das Vaterland beide Hände, aber nichts für die Parteien, ''Za domovinu obje ruke, ali za stranke ništa'', glasila je deviza – kao da ju je izabrao Carl Schmitt – utisnuta na spomen-novac, iskovan 1925. godine, u čast izbora Paul von Hindenburga za predsjednika Njemačkog Reicha.

Neprijatelj kao mit koji stvaramo i s kojim se politički uobličavamo čista je iracionalnost: Schmitt samo potvrđuje to stanje stvari, kada kaže da je utvrđivanje neprijatelja čin suverene odluke. A pritom valja imati u vidu da je ''odluka, normativno gledano, rođena iz ničega''. Shodno tome se kao vrijednosno ne predočuje neko sadržajno Zašto i Protiv čega nego sama odluka, ''jer je upravo kod najvažnijih stvari važnije donijeti odluku nego to kako se odluka donosi''. Schmitt ne zazire od bizarnog primjera, kada optužuje liberalno građanstvo da bi ono suočeno s Pilatovim pitanjem: Baraba ili Krist?, odgovorilo formiranjem istražne komisije.

Ne kazuje li to da bi u situaciji ili-ili, u situaciji koju odlikuje mutno suglasje između ćudi jednog vlastodršca i – po mogućnosti s određenom svrhom organizirane – buke svjetine, po kratkom postupku trebalo raskrstiti sa ''zdravim narodnim osjećajem''? ''Razapni ga, razapni ga na križ'': linč umjesto pravosuđa? Ne bi li ipak bilo primjerenije obrazovati istražnu komisiju i da ona utvrdi krivnju ili nevinost, ili da se povede redoviti sudski postupak s mogućnostima revizija da bi se korak po korak prošlo kroz sve instance?

Schmitt opisuje usklađenost između ''gore'' i ''dolje'', razlučujući pravu demokraciju od liberalne: ''Narod je pojam javnog prava. Narod postoji samo u sferi javnosti. Jednoglasno mnijenje 100 milijuna privatnih ljudi nije ni volja naroda niti javno mnijenje. Volja naroda može se isto tako dobro, i još bolje, demokratski izraziti dovikivanjem, acclamatio, samorazumljivim, bespogovornim opstankom, negoli statističkim aparatom koji je od prije pola stoljeća izgrađivan s tako minucioznom brižnošću. Što je snažniji demokratski osjećaj, to je sigurnija spoznaja da je demokracija nešto drugo nego sistem registriranja tajnih glasanja. Pred demokracijom koja je neposredna ne samo u tehničkom nego i u vitalnom smislu, parlament koji je nastao iz liberalnih misaonih tokova javlja se kao umjetna mašinerija, dok diktatorske i cezarističke metode ne samo da može nositi acclamatio naroda, nego one mogu biti i neposredna očitovanja demokratske supstancije i snage''.

Postavlja se dakako pitanje nije li to prevođenje odluke zasnovane na volji u prostor ''javnosti'' usmjereno na uništenje javnosti u smislu neovisnih izjašnjavanja i slobodnog stvaranja mnijenja. Tko bi se tada još smio usuditi zastupati neko posebno i izdvojeno mnijenje? Nema li možda preokretanje parlamentarne u ''istinsku'' demokraciju možda skriveni smisao da se mase koje ulijevaju strah liše svakog utjecaja i da se parlamentarni sporazum zamijeni odlukom odozgo, pri čemu se ona polaže u ruke tradicionalne elite – ili nekog samozvanog vođe? Kako to odobravanje, ta acclamatio milijuna ljudi treba praktično izgledati, to ostaje tajna, koja se razrješava u trijumfalnim paradama totalitarnih režima. Glede problema narodnog odlučivanja, Schmitt kaže:

''U prirodi je stvari što se plebisciti mogu upriličavati samo trenutno i na mahove…Narod može reći samo 'da' li 'ne': on ne može savjetovati, rasuđivati ili raspravljati: on ne može vladati i upravljati; ne može ni normirati, nego samo svojim 'da' sankcionirati neki nacrt normiranja koji je pred njega iznesen. On prije svega ne može postaviti nikakvo pitanje, nego samo s 'da' ili 'ne' odgovoriti na pitanje koje je pred njega izneseno…Zbog svoje ovisnosti od postavljanja pitanja, sve plebiscitarne metode, naime, pretpostavljaju vladu koja ne samo što obavlja poslove nego ima i autoritet da u pravom trenutku na pravi način poduzme plebiscitarna postavljanja pitanja. Pitanje se može postaviti samo odozgo; odgovor može doći samo odozdo. I ovdje se potvrđuje formula velikog konstruktora ustava Sieyesa: autoritet odozgo, povjerenje odozdo''.

Te rečenice potječu iz 1932. godine i navješćuju stvari koje će se ubrzo dogoditi.

Rezimirajmo: pojam političkog koji se treba izvesti iz odnosa prijatelj-neprijatelj ne može izdržati trijeznu provjeru. Otkriva se kao mitologija. Jer neprijatelj je onaj koga izmislimo i za koga se odlučimo da to bude. To je u svakom slučaju Carl Schmitt pokazao s uzornom jasnoćom i rijetkom konzekventnošću. Ne na posljednjem mjestu Schmitt se s utjecajem što ga je imao predočuje kao vjesnik i navjestitelj sumanutosti – ili drukčije i oštrije formulirano, kao zločinac za pisaćim stolom, zločinac i sukrivac za njemačku nesreću.

No za nas se danas, ali još više za budućnost, postavlja gorko i uznemirujuće pitanje: što se još sve može dogoditi kada još uvijek ili ponovno ima toliko onih koji su zadivljeni štovatelji i sljedbenici profesora iz Plettenberga?

Preveo Mario Kopić

Julien Freund

Bio sam prijatelja Carla Schmitta i držim to čašću. Doduše, nismo bili istog podrijetla (ja potječem iz Pokreta otpora, socijalizma i sindikalizma) i između nas su postojale razlike u mišljenju u više točaka, koje je Schmitt uostalom potvrdio u svojim posljednjim spisima. Odmah smo bili jedinstveni u jednoj točki, nosivom stupu svakog istraživanja u području politike: istraživanje je moguće samo na temelju golemoga povijesnog iskustva. Iz njega su isključeni utopija i ideologija. Razumije se, doduše, da istraživanje konkretne i svrhovite političke djelatnosti mora uzeti u obzir značenje utopijske i socijalističke misli kao pobude i smjera zbivanja. Čini se, naime, i smiješnim isključiti utopiju i ideologiju iz prosudbe političkih postupaka marksističkih, socijalističkih, fašističkih i liberalnih upravljača, koji upravo na temelju svojih uvjerenja teže promijeniti društvo uopće, ili jedno društvo posebno. Naprotiv, mora se istraživati politički fenomen na temelju utopije ili ideologije. Utopiji primjerena politika ustrajava na razini snova, nepostojanja; i ideologiji primjerena politika je pristrana. To znači da je vođena na ograničen način, na temelju apriornih postavka što unaprijed ograničavaju golema područja zbiljskog vođenja politike.

Kako se uopće može istraživati svaki konkretan oblik danog fenomena? Schmitt je to pitanje razjasnio u predgovoru novopriređenog izdanja djela Der Begriff des Politischen (Pojam političkoga, 1963): ''Neovisno o tome, povjesničar za kojega povijest nije samo prošlost vodit će računa i o konkretno sadanjem izazovu našeg razmatranja političkoga; naime, o zamršenom međustanju klasičnih i revolucionarnih pravnih pojmova, i neće pogrešno razumjeti smisao našega odgovora na taj izazov''. U tom smislu Schmitt je zauzeo u povijesti političke misli istaknuto mjesto. Doduše, nije bio prvi koji je istraživao politiku, ali njegove su metode nove. Do sada (pritom se ograničavamo na dva posljednja stoljeća) bila su obavljena istraživanja liberalnih tendencija (primjerice Dahlmannova Politika), nacionalističkih (primjerice Treitschkeova Politika), potom hegelijanskih, socijalističkih, marksističkih, monarhističkih i drugih. Njima usuprot, Schmitt se ne bavi načinom političke igre, nego isticanjem ''kriterija političkog'' koji bi mogli biti odgovarajući orijentiri vladama i strukturama političkih jedinica (imperijalnih, feudalnih, etatističkih ili drugih). Na ovo pitanje ne može odgovoriti ni pravnik (kao što je to s mnogobrojnim ''znanostima o državi'') pa ni povjesničar, sociolog, teolog ili moralist, nego samo oštrovidni promatrač povijesnog i egzistencijalnog trajanja političkog fenomena. Pritom ne smijemo zaboraviti da je Schmitt slušao predavanja F. van Kalkena, pisca knjige Politika kao znanost, i Maxa Webera, koji su, obojica, u tom smjeru izveli pionirske podvige.

Schmitt je bio vrlo daleko od utvrđivanja ispravne, ugledne, autentične politike i postavljanja svojih analiza kao oružja u međudržavnim sukobima ili pak podupiranja bilo koje političke partije. To u svakom slučaju ne treba značiti da nije pokušao neposredno ući u politički boj, ali predmet koji je u općim crtama predočio u svom Pojmu političkog posve je fenomenologijski: obilježen je povijesno točnim i pojmovno prepoznatljivim mjerilom bitka političkog.

Oznake razlikovanja prijatelj/neprijatelj osporene su iz moralnih, religioznih, humanističkih li, jednostavno, iz profesionalno-političkih razloga. Ti prigovori ostaju ipak (usporedi sa Schmittovim postavljanjem pitanja!) neprikladnim i istodobno ispraznim sve dok se ne dokaže da politika nije nepromjenljivo podčinjena kriterijima povijesnog iskustva, doduše izvan utopijskih i ideologijskih sanjarenja.

Carl Schmitt danas je nedvojbeno zasnovao školu, ostvario je proboj u dosadanji način istraživanja politike. Filozofiju je donekle oslobodio okova pristranosti i predrasuda, koji su je čak i u posve filozofijskom smislu obremenjivali. Istodobno se nadovezao na aristotelovsku i makijavelističku tradiciju; znači, na pozitivnu analizu političkoga. Ne smijemo zamijeniti makijavelističku tradiciju makijavelističkim metodama vladanja, ma koliko to bilo moguće. Schmitt je čak objasnio da Machiavelli, ukoliko je doista bio makijavelist, ne bi napisao djelo koje znamo, nego jedna udžbenik ''znanosti o političkom moralu'' da bi čitatelje opčinio i napravio budalama.

Možda nema ništa štetnijega od izljeva humanizma s kraja Drugoga svjetskog rata. Jedan od prvih razgovora što sam ga imao sa Schmittom odnosio se na Nürnberške procese. Naše ocjene bile su gotovo identične: kobna politička pogreška učinjena u ime moralizatorske, navodno mirne savjesti. Na to pitanje, o kojemu sam se izjasnio drugdje, neću se ovdje vraćati. Doista, pristaše ''morala po svaku cijenu'' u suvremenim uvjetima zadržat će prednost nad svakom oštroumnom analizom koju mogu prikazati kao perverznu i neljudsku. Živimo u režimu uzurpacije morala u korist jedne posebne politike koja glasi: doživljavamo kako zbiljske ideje etike bivaju izopačene.

Carl Schmitt ispovijeda u II. glavi knjige o svom životu svoje ranije političke veze. U 1934. godini bavio se nacionalsocijalizmom – na vlastiti rizik. No moramo priznati da je iz takva držanja znao izvući zaključke, jer se dostojanstveno i u diskreciji povukao u osamu Plettenburga. A budući da sam ja donio protivnu političku odluku, izgleda mi poštenije njegovo držanje negoli drugih intelektualaca (kao Sartrea ili Merleau-Pontyja) koji su nam, nakon što je pogibao minula, u ime Pokreta otpora držali moralnu lekciju. Iz tog vremena potječe moj prezir neutemeljenog i rizika oslobođenog moralizatorstva intelektualaca. Carl Schmitt iskoristio je svoju dugu osamu tako što se odrekao svake intelektualne hajke i što je širio krug svojih pogleda na čitav svijet i njegov poredak. Ranije se uglavnom trsio produbiti i rasvijetliti pojmove poput diktatura, parlamentarizam, suverenitet, odlučivanje, politička romantika ili politička teologija. Potom se bavio prostornom podjelom politike. Ta nova razmišljanja pokazala su se koliko dalekovidnima toliko i opominjujućima. Upravo sada doživljavamo jasnu dosljednost njegovih tada teorijski razloženih strahovanja. Ograničit ću se na dva primjera.

Njegovo nastojanje odnosi se uglavnom na širenje utjecaja jus publicum Europaeum (javnog europskog prava); posebno se to izražava u temeljnom djelu Der Nomos der Erde (Zakon zemlje). Osnovna ideja međunarodnog prava počiva na priznanju ravnopravnog suvereniteta pojedinačnih država. Drugim riječima, priznato je svakom neprijatelju da se bori za pravednu stvar – da je rat koji vodi pravedan. Samo je sreća oružja odlučivala sukob. Otuda je bilo moguće i obuzdavanje rata u određenim granicama i sklapanje mirovnih sporazuma što su odnosima davali pravni oblik. Schmitt se bojao da živimo u vrijeme uništavanja jus publicum Europaeum, a jedan od prvih izražaja takva tijeka stvari je Nürnberški proces. Sam sebe držao je posljednjim teoretikom međunarodnog prava. I zbilja, čovjek ne treba biti velikim znanstvenikom pa ustvrditi kako su Schmittova strahovanja bila utemeljena. Mirovni ugovori, ako takvih uopće ima, čim su zaključeni, zaobilaženi su i kršeni. Posebice to vrijedi za druge međunarodne sporazume. Čitav sustav političke ravnoteže, osnova međunarodnog prava, bio je dio po dio napuštan – to je razviće što su ga Europljani čak i poticali.

Drugi primjer odnosi se na kriminaliziranje rata, što je proturječilo iusta causa (pravednom razlogu) europskoga državnog prava. Ne bez razloga pisao je Schmitt Theorie des Partisanen (Teorija partizana), gdje se između ostalog čita: ''Moderni partizan ne očekuje od neprijatelja ni pravdu ni milost. Napustio je konvencionalno neprijateljstvo obuzdanog i ograničenog rata, i uputio se u područje drugog, zbiljskog neprijateljstva, koje terorom i protuterorom raste do uništenja''. Kriminalizacija rata može voditi samo kriminalizaciji mira. I u tom smislu potvrdile su se, na žalost, Schmittove bojazni. Jer mi sada živimo u kontekstu ratnog mira. Pacifizam u ovim uvjetima samo je moralizatorsko bježanje u velike riječi, kako se ne bi priznalo sadanje stanje i na odgovarajući način djelovalo.

Često sam čuo da su Schmittu predbacivali ako ne nemoral, a ono stanovitu odsutnost morala. Ne mislim da se moral može uključiti u kategoriju imperativa. Etika, naime, ne oblikuje poseban način života, uz utjecaje političkih, gospodarskih, znanstvenih ili umjetničkih djelatnosti. Etika samo određuje način na koji ozbiljujemo sve svoje postupke, bez izuzeća. Tko sebi kaže: ''sada ću učiniti jedno moralno djelo?!'' Upravo svagdanji postupci moralna su mjerila i na temelju njih se odmjerava jesmo li ih i kako smo ih to valjano učinili.

Osobno, ne vjerujem u moralnu politiku jer politika mora ponajprije biti politička, a ne moralna. Tomu usuprot, vjerujem u moral politike, i taj se moral sastoji od ispunjenja zbiljske svrhe politike: obrane građana i sigurnosti države. Politički čovjek moralan je ne svojim programom, nebo načinom ozbiljenja odrednica politike. Dakle, postoji loša politika, koja umjesto obrane građana, njih baca u zatvore i gulage, čak i ako to navodno čini u nakani oslobađanja ljudskog roda u neodređenoj budućnosti. Paradoksi zaključaka Maxa Webera ostaju vječno aktualni: dobre namjere povlače sobom često zlokobne posljedice; usuprot ideji, djelovanje na temelju nje nailazi na otpore i samo uzrokuje nepredvidive teškoće. U ime obrane, upućivao je Schmitt našu pozornost na Hobbesa. Moralna politika koja zapostavlja obranu, izopačuje istodobno politiku i moral. Takvo stajalište Carla Schmitta pokazuje da je kod njega štovanja vrjednija etika negoli kod nepopravljivih moralista.

Preveo Mario Kopić

Carl Schmitt

Kada posebno govorim o modernim teorijama o partizanima, tada radi pojašnjenja teme moram naglasiti da stare teorije o partizanima naspram modernima ovdje zapravo i ne postoje. U klasičnom ratnom pravu dosadanjeg europskog međunarodnog prava nema mjesta za partizana u modernom smislu riječi. On pripada – kao u kabinetskom ratu XVIII. stoljeća – nekoj vrsti lakših, naročito pokretljivih, ali regularnih trupa, ili je, kao nadasve gnusan prijestupnik stavljen jednostavno izvan zakona, on je hors la loi. Sve dok se u ratu zadržavalo još nešto od predodžbe o dvoboju s isukanim oružjem i viteštvom, to i nije moglo biti drukčije.

Jasno, s uvođenjem opće vojne obveze, svi su ratovi po ideji postali narodni ratovi, i onda ubrzo dolazi do situacija koje su za klasično ratno pravo komplicirane i počesto čak nerješive, kao što je više ili manje improviziran levée en masse, ili dragovoljački odredi i strijelci. O tome će još biti riječi. Načelno, rat zacijelo ostaje ograničen i partizan stoji izvan tih ograda. Činjenica da on stoji izvan tih ograda biva sad čak njegova bit i egzistencija. Moderni partizan ne očekuje od neprijatelja ni pravdu ni milost. On je napustio konvencionalno neprijateljstvo obuzdanog i ograničenog rata, i uputio se u područje drugoga, zbiljskog neprijateljstva, koje se putem terora i protuterora pojačava do uništenja.

Dvije vrste rata u svezi s partizanstvom posebice su važne, i čak, u stanovitome smislu, s njim srodne: građanski rat i kolonijalni rat. U današnjem partizanstvu ta je sveza upravo specifična. Klasično europsko međunarodno pravo potisnulo je na marginu te dvije pogibeljne pojave rata i neprijateljstva. Rat jus publicum Europaeum je bio međudržavni rat koji je vodila regularna državna armija s drugim regularnim državnim vojskama. Otvoreni građanski rat držan je oružanim ustankom koji je ugušivan policijskom opsadom i trupama regularne vojske, osim ako nije vodio priznanju ustanika kao strane koja vodi rat. Kolonijalni rat nije gubio iz vida vojnu znanost europskih nacija kao što su Engleska, Francuska i Španjolska. Ipak, sve to nije dovodilo u pitanje regularni međudržavni rat kao klasičan model.

Rusiju moramo ovdje posebice spomenuti. Ruska je vojska tijekom čitava XIX. stoljeća vodila mnoge ratove s brdskim azijskim narodima, ne ograničavajući se nikad isključivo na regularni rat vojski, kao što je činila prusko-njemačka vojska. Osim toga, ruska povijest poznaje autohtoni partizanski rat protiv Napoleonove vojske. U godini 1812. ruski partizani su pod vojnom komadom uznemiravali i ometali francusku vojsku u maršu na Moskvu; u ljeto i zimu iste godine ruski su seljaci promrzle Francuze natjerali u bijeg. Sve to nije trajalo mnogo duže od pola godine, ali je bilo dostatno za povijesni događaj velikog utjecaja; istina, više kroz politički mit i različna tumačenja nego za paradigmatično djelovanje na znanstvene teorije o ratu. Moramo ovdje spomenuti bar dva različna, čak oprečna tumačenja ruskog partizanskog rata iz 1812: anarhističko, što su ga obrazložili Bakunjin i Kropotkin, svijetu poznato preko Tolstojevih opisa u romanu Rat i mir, i boljševička primjena kroz Staljinovu taktiku i strategiju revolucionarnog rata.

Tolstoj nije bio anarhist Bakunjinova i Kropotkinova tipa, ali je njegov literarni utjecaj bio utoliko veći. Njegov roman Rat i mir sadrži u sebi više mitopoetske snage negoli bilo koja politička doktrina i dokumentirana povijest. Tolstoj je ruskog partizana iz 1812. uzdigao do nositelja elementarne snage ruske zemlje, koja je slavnog cara Napoleona i njegovu blistavu armiju stresla sa sebe kao nesnosnu gamad. Neobrazovani, analfabetski mužik kod Tolstoja nije samo snažniji već je i inteligentniji od svih stratega i taktičara; inteligentniji, prije svega, i od samog velikog vojskovođe Napoleona, koji je postao marioneta u rukama povijesnih događaja. Staljin je taj mit nacionalnog partizanstva srasloga s tlom, uporabio u Drugom svjetskom ratu protiv Njemačke, i stavio ga vrlo konkretno u službu svoje međunarodne komunističke politike. To znači bitno novi stadij partizanstva, na početku kojega stoji ime Mao Tse-Tunga.

Od prije trideset godina se u mnogim područjima Zemlje vode žestoki partizanski ratovi. Počeli su još 1927., prije Drugog svjetskog rata, u Kini i drugim azijskim zemljama što su branile od japanske invazije od 1932. do 1945. Tijekom Drugog svjetskog rata Rusija, Poljska, Balkan, Francuska, Albanija, Grčka i druga područja bila su poprišta toga tipa rata. Nakon Drugog svjetskog rata partizanski rat nastavljen je u Indokini, gdje su ga posebno učinkovito organizirali vijetnamski komunistički vođa Ho Chi-Minh i pobjednik s Den Bien Phua general Vo Nguyen Giap protiv francuske kolonijalne vojske, potom Malajci na Filipinima i u Alžiru, na Cipru pod vodstvom Grivasa, i na Kubi pod Fidelom Castrom i Che Guevarom. Danas, 1962., indonežanske zemlje Laos i Vijetnam svakodnevno razvijaju nove metode svladavanja i nadmudrivanja neprijatelja. Moderna tehnika nudi sve moćnija oružja i sredstva uništavanja, sve savršenija prometna sredstva i metode prijenosa informacija, kako za partizane tako i za regularne trupe što se protiv njih bore. U vražjem krugu terora i antiterora borba protiv partizana često je samo odslik same partizanske borbe, i stalno se potvrđuje ispravnost staroga načela koje se uglavnom citira kao Napoleonova naredba generalu Lefčvreu 12. rujna 1913.: s partizanima se mora ratovati partizanski (il faut opérer en partisan partout oů il y a des partisans).

U neka specifična pitanja međunarodnih pravnih normi uputit ćemo se kasnije. Ono što je načelno samo je po sebi razumljivo, dok je primjena na konkretne situacije rapidnog razvića prijeporna. Postoji iz skorijeg vremena dojmljiv dokument volje za totalnim otporom, i to ne samo volje već i detaljnih naputaka za provedbu: švicarski Vodič gerilskog rata za svakoga, u izdanju Švicarskog saveza nižih časnika pod naslovom Totalni otpor, kojega je autor kapetan H. von Dach (2. izd. Biel, 1958).

Na više od 180 stranica on daje naputke za pasivan i aktivan otpor protiv invazije s točnim uputama za sabotažu, potapanjem, skrivanje oružja, organiziranje, borbu protiv špijuna itd. Iskustva iz posljednjih desetljeća skrbno su primijenjena. Taj moderni ratni vodič za svakoga nosi na vrhu napomenu da se njegov ''otpor do krajnosti'' drži Haaške konvencije o zakonu i načinima građanskog rata i četiriju sporazuma iz Gčneve iz 1949. To je samo po sebi razumljivo. Nije također teško procijeniti kako bi normalna regularna vojska reagirala na praktičnu uporabu naputaka za vođenje gerilskog rata (recimo, str. 43: ''tiho uklanjanje stražara udarcem sjekire''), sve dok se ne osjeti pobijeđenom.

Kratko nabrajanje nekih znanih imena i događaja kojima smo pokušali dati prvi okvir obzora našega promatranja, omogućuje nam steći uvid u neizmjerno obilje materijala i problematike. Odatle je uputno precizirati neke značajke i kriterije kako istraživanje ne bi postalo apstraktno i beskrajno. Prva takva značajka spomenuta je odmah na početku izlaganja kad smo pošli od toga da je partizan neregularan borac. ''Regularni'' se karakter očituje vojničkom odorom, koja je više od odjeće određene profesije jer demonstrira dominaciju nad javnošću, a uz odoru se i oružje nosi javno i izloženo pogledu. Neprijateljski vojnik u uniformi navlastita je oružana meta modernom partizanu.

Kao druga značajka danas nam se nameće intenzivni politički angažman, koji partizana razlikuje od drugih boraca. Na izrazitom političkom karakteru partizana moramo nastojati već i zbog toga što njega treba razlikovati od običnog pljačkaša i prekršitelja zakona, čiji su motivi usmjereni na privatno bogaćenje. Taj pojmovni kriterij političkog karaktera ima (u egzaktnom smislu) istu strukturu kao gusar u pomorskom ratnom pravu, u kojega pojam spada nepolitički karakter njegovih loših postupaka usmjerenih na pljačku i osobnu dobit. Gusar ima, kako pravnici kažu, animus furandi. Partizan se bori na političkoj bojišnici i upravo politički karakter njegova djelovanja ponovno ističe u prvi plan prvotni smisao riječi partizan. Riječ, naime, dolazi od partija i upućuje na povezivanje s partijom ili skupinom koja se, na bilo koji način, bori, vodi rat ili je politički aktivna. Takva veza postaje posebice snažna u revolucionarnim vremenima.

U revolucionarnom ratu pripadnost revolucionarnoj partiji implicira ništa manje do totalni angažman. Druge skupine i savezi, posebice današnja država, nisu više kadri svoje članove i pripadnike integrirati tako totalno kako revolucionarna borbena partija angažira svoje borce. U širokim diskusijama o tzv. totalnoj državi još se nije zapravo došlo do svijesti da danas navlastitu, i u temelju, jedinu totalitarnu organizaciju ne predstavlja država kao takva, već revolucionarna partija kao takva. Posve organizacijski, u smislu strogog funkcioniranja zapovijedi i poslušnosti, moglo bi se čak reći da neke revolucionarne organizacije nadmašuju neke regularne trupe, i da mora doći do stanovite pomutnje u međunarodnom pravu kad organizacija kao takva postane kriterij ''regularnosti'', kao što se dogodilo u Ženevskoj konvenciji 12. kolovoza 1949.


Partizan znači na njemačkom: pristaša/član neke stranke (Parteigänger), netko tko nastupa sa svojom partijom, a što to konkretno znači u različna vremena vrlo je različito, kako glede partije, ili fronte s kojom netko nastupa, tako i glede njegova sudioništva u tom zajedničkom nastupu, sljedbeništvu i borbi. Postoje partije koje vode rat, ali i one u sudskom procesu, parlamentarnoj demokraciji, mišljenju, akciji itd. U romanskim se jezicima ta riječ može upotrijebiti i kao imenica i kao pridjev: u francuskom se čak govori o partizanu bilo kojeg mišljenja; ukratko, jedna posve opća, višeznačna oznaka neočekivano biva riječ visoke politike. Lingvistička paralela s općom riječju kao što je status (Status), koja najednom može značiti državu (Staat), vrlo nam je blizu. U rušilačkim vremenima, kao i u XVII. stoljeću u vrijeme Tridesetgodišnjega rata, neregularni je vojnik bio blizak drumskim razbojnicima i skitnicama; on je vodio rat za vlastiti račun, postavši odličnik pikarskih romana, kao španjolski Picaro des Estebanillo Gonzáles, koji je imao veze s bitkom kod Nordlingena (1635.) i o tome priča u stilu Dobrog vojaka Švejka, ili onako kako se može o tome čitati u Grimmelshausenovu Simplizissimusu, i kako se može vidjeti na bakrorezima i radirunzima Jacquesa Callota. U XVIII. stoljeću su ''pristaše partije'' pripadali pandurima i husarima i drugoj vrsti lakših trupa što su se pokretne ''borile pojedinačno'' i vodile tzv. gerilske ratove, naspram dugoročnijim velikim ratovima linijskih trupa. Ovdje se razlika između regularnog i neregularnog drži samo vojno tehničkom i nipošto se ne izjednačuje s legalnim i ilegalnim u pravom smislu, kako se to podrazumijeva u međunarodnom i ustavnom pravu. Kod današnjeg partizana uglavnom se rasplinjuju i križaju dva para suprotnosti, regularno-iregularno i legalno-ilegalno.

Pokretljivost (Beweglichkeit), brzina (Schnelligkeit) i iznenadni prijelaz u napad ili povlačenje (überraschender Wechsel von Angriff und Rückzug), jednom riječju pojačana mobilnost, još je i danas obilježje partizana, i ono je čak pojačano razvićem tehnike i motorizacije. Samo se obje te opreke ukidaju u revolucionarnom ratu, pa ako nastaju bezbrojne polu i pararegularne skupine i formacije. Partizan koji ratuje oružjem ostaje svagda upućen na suradnju s regularnim postrojbama. Upravo suborac Fidela Castra na Kubi, Ernesto Che Guevara, to vrlo dobro potvrđuje. Zbog toga, suradnjom regularnog i neregularnoga već nastaju neki međustupnjevi čak i onda kad jedan nimalo revolucionarni režim poziva na obranu nacionalnog tla protiv stranog osvajača. Narodni rat i gerilski rat tu se međusobno prožimaju. Za takva pripadnika nalazi se već od XVI. stoljeća oznaka partizan. Mi ćemo upoznati još dva važna primjera formalnog pravilnika o narodnom ratu i Landsturm (građanska policija za zaštitu granica i pozadinske dužnosti, prim. M.K.), u kojima se pokušao regulirati gerilski rat. Na drugoj strani, osvajač također proglašava uredbe o borbi protiv neprijateljskih partizana. Sva takva normiranja stoje pred teškim problemima međunarodnopravnog, tj. za obje strane važećeg reguliranja neregularnog glede priznanja partizana kao borca i njegova tretiranja kao ratnog zarobljenika i, s druge strane, respektiranja prava okupatorove vojne moći. Već smo naznačili da ovdje dolazi do nekih pravnih kontroverzija i još ćemo se vratiti na prijepor oko strijelaca (franc-tireurs) Njemačko-francuskog rata iz 1870.-71., nakon čega ćemo se osvrnuti na međunarodnopravni položaj.

Tendencija prema promjeni ili pojednostavljenju preostalih pojmova – klasičnih pojmova, kako se danas rado kaže – uopće je, i glede rapidnih promjena u svijetu, svuda razumljiva. To se odnosi i na, ako ga tako možemo nazvati, ''klasični'' pojam partizana. U knjizi, vrlo važnoj za našu temu, Rolfa Schroersa Partizan, objavljenoj 1961., ilegalni borac pokreta otpora i podzemni aktivist postaju pravi tip partizana. To je promjena pojma koja se uglavnom orijentira na određene situacije unutar Njemačke Hitlerova doba i kao takva je zapažena. Iregularnost je zamijenjena ilegalnošću, vojnička borba pokretom otpora. To znači, kako mi se čini, dalekosežnu preformulaciju partizana nacionalnih ratova za neovisnost i pogrešno držanje da je revolucioniranje rata, također, napuštalo vojnu povezanost regularne vojske i neregularnih boraca.

U nekim okolnostima preforumulacija ide do uopćene simbolizacije i pojmovnog pojednostavljenja. Tada, najposlije, svakoga pojedinačnog borca ili nekonformista možemo nazvati partizanom, neovisno o tome misli li on još uopće uzeti oružje u ruke. Kao metafora to se mora dopustiti; i ja sam se njome služio da bih okarakterizirao duhovne povijesne osobnosti i situacije. U prenesenom smislu čak ''biti čovjek znači biti borac''; konzekventni individualist bori se upravo za svoj račun i, ako je hrabar, na vlastiti rizik. On tada postaje pristaša upravo svoje vlastite partije. Takva pojmovna pojednostavljivanja su pozornosti vrijedni znakovi određenog vremena i zahtijevaju vlastita istraživanja. No za teorijsko razmatranje pojma partizana na kakvo se ovdje misli, moramo se držati nekih kriterija kako se tema ne bi raspala u apstraktnu općost. Takvi kriteriji su: iregularnost, pojačana mobilnost aktivne borbe i pojačani intenzitet političkog angažmana.

Želio bih ustvrditi još jednu, četvrtu značajku pravoga partizana koju je Jover Zamora imenovao telurskim karakterom (tellurischer Charakter). To je važno za, unatoč svoj taktičkoj pokretljivosti, u temelju defanzivan položaj partizana, koji mijenja svoju bit ako se identificira s apsolutnom agresivnošću svjetsko-revolucionarne ili tehnicističke ideologije. Dva za nas posebice zanimljiva pristupa o toj temi, knjiga Rolfa Schroersa i disertacija Jürgena H. Schmida o međunarodnopravnom položaju partizana, slažu se u osnovi s tim kriterijem. Njegova zasnovanost u telurskom karakteru čini mi se nužnom kako bi se defanzivnost, tj. ograničavanje neprijateljstva, učinila lokacijski evidentnom i sačuvala se od apsolutnog zahtjeva za apstraktnom pravednošću.

Za partizane što su se 1808.-1813. borili u Španjolskoj, Tirolu i Rusiji to je nedvojbeno jasno. No i partizanske borbe Drugog svjetskog rata i one sljedećih godina u Indokini i drugim zemljama, koje su dostatno označene imenima Mao Tse-Tunga, Ho Tschi Minha i Fidela Castra, omogućuju nam razumjeti da veza s tlom, s autohtonim stanovništvom i zemljopisna specifičnost zemlje – brda, šuma, džungla, pustinja – ne gube u svojoj aktualnosti. Partizan jest i ostaje drukčiji ne samo od pirata već isto tako i od gusara, kao što su zemlja i more odvojeni kao različni elementarni prostori ljudskog rada i ratnog razračunavanja među narodima. Zemlja i more nemaju samo različni vehikl vođenja rata i različna ratna poprišta već razvijaju i različne pojmove rata, neprijatelja i plijena. Partizan će biti pojam posebnoga terenskog tipa aktivna borca bar još onoliko dugo koliko na našem planetu budu mogući antikolonijalni ratovi. U nastavku će telurski karakter partizana biti još pojašnjen s pomoću tipičnih figura pomorskog prava i istraživanja prostornog aspekta.

I autohtoni partizan agrarnoga podrijetla ipak se uklapa u energetsko polje neodoljivog, tehničko-industrijskog napretka. Njegova mobilnost upriličena motorizacijom je toliko pojačana da to uzrokuje njegovu posvemašnju dislociranost. U situacijama hladnoga rata on postaje tehničar nevidljive borbe, saboter i špijun. Već u Drugom svjetskom ratu postojale su grupe za sabotažu s partizanskom obukom. Takvi motorizirani partizan gubi telurski karakter i samo je još transportno i razmjenljivo oruđe moćne središnjice koja vodi svjetsku politiku, ubacuje ga u otvoreni ili u nevidljivi rat i, ovisno o situaciji, ponovno ga povlači. Ta mogućnost također pripada njegovoj današnjoj egzistenciji i u teoriji partizana se ne smije izgubiti iz vida.

Tim četirima kriterijima – neregularnosti, pojačanoj mobilnosti, intenzitetu političkog angažmana i telurskom karakteru, i upućivanjem na moguće daljnje djelovanje tehnizacije, industrijalizacije i deagrarizacije – dali smo, počevši od pojma - obzor našeg promatranja. On se proteže od gerilaca Napoleonova doba do današnjih dobro opremljenih partizana, od Empecinada preko Mao Tse-Tunga i Ho Tschi Minha do Fidela Castra. To je veliko područje u kojem su historiografija i znanost o ratu obrađivale opsežan i svakim danom sve veći materijal. Mi se njime koristimo onoliko koliko nam je dostupan i iz njega pokušavamo steći neke spoznaje za pridobivanje teorije partizana.

U razviću partizanstva na putu nam se našla osoba generala Raoula Salana kao poučna, simptomatična pojava zadnjeg stadija. U njoj se sreću i prepleću iskustva i utjecaji: rata regularnih vojska, kolonijalnog rata, građanskog rata i partizanske borbe. Salan je sva ta iskustva promislio do kraja u obvezatnoj logici starog zakona da se s partizanima može boriti samo na partizanski način. On je u skladu s tim i postupao ne samo srčanošću borca već i preciznošću generalštapskog časnika i egzaktnošću tehnokrata. Rezultat je da se on sam pretvorio u partizana, i konačno je svom najvišem pretpostavljenom i u svojoj vladi tumačio obilježja građanskog rata.

Što je najdublja bit takve prosudbe? Glavni branitelj Salana, Maitre Tixier-Vignancourt je u završnom govoru 23. svibnja 1962. pronašao formulaciju u kojoj je sadržan odgovor na naše pitanje. On kaže za Salanovu djelatnost kao šefa OAS-a: stari bi militantni komunist, da je stajao na čelu organizacije umjesto velikog vojnog šefa, izveo drukčiju akciju nego general Salan. Time je pogođena bit: profesionalni revolucionar to bi uradio drukčije. On samo u pogledu zainteresiranog trećeg ne bi imao poziciju drukčiju od Salanove.

Razviće teorije partizana je od von Clausewitza preko lenjina do Mao Tse-Tunga napredovalo s pomoću dijalektike regularnog i neregularnog, profesionalnog časnika i profesionalnog revolucionara. Doktrinom psihološkog rata koju su francuski časnici ratujući u Indokini preuzeli od Mao Tse-Tunga, razviće se nipošto, na način nekakva ricorso, nije vratilo na početak i ishodište. Ovdje nema vraćanja na početak. Partizan može obući odoru i pretvoriti se u dobrog regularnog borca; čak u osobito hrabra regularnog borca, slično možda kao kad za divljaka kažemo da je posebice spretan zaštitnik šume. Ipak, sve je to zamišljeno apstraktno. U širenju Maova učenja preko francuskih profesionalnih časnika ima, zapravo, nečega apstraktnog i, kako je spomenuto u Salanovu procesu, nečega od esprit géometrique.



Partizan se olako može pretvoriti u uzoritoga nositelja odore; dobrom profesionalnom časniku je, naprotiv, ona više od kostima. Regularnost može postati institucionalizirana profesija, neregularnost ne može. Profesionalni časnik može postati veliki osnivač reda, kao sveti Ignatio de Loyola. No promjena u pretkonvencionalno i supkonvencionalno znači nešto drugo. Može se nestati u mraku, ali mrak pretvoriti u borbeni prostor iz kojega se razara dosadanja pozornica carstva i iz koga se sa stožera uzdiže velika scena službene javnosti, to se sve s tehnokratskom inteligencijom ne može organizirati. Taj Aheront se ne može proračunati, i ne slijedi svaku prisegu, makar ona potjecala od tako pametne glave i makar se taj još nalazio u tako dvojbenoj situaciji.

Nije naša zadaća naknadno procjenjivati ono što su inteligentni i iskusni vojnici alžirskog puča iz travnja 1961. godine i organizatori OAS-a procijenili u odnosu prema bliskim konkretnim pitanjima, posebice glede djelovanja akata terora na civilizirano europsko stanovništvo ili glede prije spomenutoga zainteresiranog trećeg. Već to posljednje pitanje dostatno je značajno kao pitanje. Podsjetili smo na to da je partizanu potrebna legitimacija želi li se održati u sferi političkoga, a ne jednostavno potonuti u kriminal. To pitanje rješava se danas uobičajenom jeftinom antitezom legaliteta i legitimiteta. Jer legalitet se pokazuje upravo u tom slučaju kao puno jača valjanost; štoviše, kao ono što je on za jednog republikanca bio; naime, kao racionalna, napredna, jedina moderna – jednom riječju: najviša forma samoga legitimiteta. Na bih želio ponavljati ono što sam rekao o toj temi, aktualnoj prije trideset godina. Upućivanje na to jest spoznaja položaja republikanskoga generala Salana 1958.-1961. Francuska je Republika režim vladavine zakona; to je njezin temelj, i ne smije biti razorena protustavljanjem prava i zakona i razlikovanjem prava kao više instance. Ni pravo ni vojska ne stoje iznad zakona. Postoji republikanski legalitet, i upravo je to Republici jedina forma legaliteta. Sve je drugo za pravog republikanca sofizam neprijateljski usmjeren spram Republike. Zastupnik javne tužbe u Salanovu procesu, prema tome, ima jednostavnu i jasnu poziciju; stalno se pozivao na ''suverenitet zakona'', nadmoćnoga u odnosu prema svakoj drugoj zamislivoj instanci ili normi. Naspram njemu ne postoji suverenitet prava.

Salan, tome usuprot, nije imao nikakav drugi argument kojim bi pokazao da je on sam 15. svibnja 1958. generalu de Gaulleu pomogao, protiv tadanjeg legalnog režima, doći na vlast; da se on tada pred svojom savješću, svojim Pairs, svojom domovinom i pred Bogom angažirao, i da sada, 1962. godine, vidi kao lažno sve ono što mu je u svibnju 1958. izgledalo sveto i od čega je nešto očekivao. On se protiv države pozvao na naciju, protiv legaliteta na višu vrstu legitimiteta. I general de Gaulle je prije često govorio o tradicionalnom i nacionalnom legitimitetu i protustavljao se republičkom legalitetu. To se mijenja svibnja 1958.; također, činjenica je da je njegov vlastiti legalitet potvrđen tek od rujna 1958., a ne mijenja ništa u tome da je on najkasnije od rujna 1958. imao na svojoj strani republikanski legalitet, i Salan se našao prisiljenim staviti se u za vojnika dvojbenu situaciju i regularnu vojsku podrediti partizanskom ustrojstvu.

Ipak, neregularnost sama za sebe ne konstituira ništa. Ona postaje jednostavno ilegalitet. Zapravo, danas je neprijepornom kriza zakona i, time, kriza legaliteta. Klasični pojam zakona, kojega je njegovanje jedino u stanju održati republikanski legalitet, plan i mjere dovode u pitanje. U Njemačkoj je pozivanje na pravo koje je u opreci sa samim zakonom postalo kod pravnika nešto po sebi razumljivo, što jedva kome još bode oči. Također, ne-pravnici danas vazda jednostavno kažu – legitimno (a ne legalno) kad žele kazati da imaju pravo. Primjer Salanov pokazuje, međutim, da je čak i legalitet koji je sada u modernoj državi postao dvojben, jači negoli bilo koja druga vrsta prava. To je stvar decizionističke snage države i njezine sposobnosti promjene prava u zakon. Nema potrebe to ovdje produbljivati… Tko uzima na sebe određenje neprijatelja, traži vlastiti, novi legalitet ako se ne želi prikloniti određenju neprijatelja dotadanjega legalnog režima.

Tumačenje rata svagda je tumačenje neprijatelja; to je samo po sebi razumljivo, a kod tumačenja građanskog rata to se tek samo po sebi razumije. Kad je Salan objašnjava građanski rat, on je dao dva tumačenja neprijatelja: u odnosu prema alžirskoj fronti – daljnje vođenje regularnog i neregularnog rata; u odnosu prema francuskom režimu – otvaranje ilegalnog i neregularnog građanskog rata. Ništa ne čini tako jasnim bezizlaznost situacije kao to tumačenje dvostrukog neprijatelja. Svaki rat s dvije fronte nameće pitanje tko je, dakle, onda zbiljski neprijatelj. Nije li to znamenje unutarnjeg rastrojstva (Gespaltenheit) imati više od jednog zbiljskog neprijatelja? Neprijatelj je naše vlastito pitanje kao lik. Ako je vlastiti lik određen jednoznačno, odakle onda dvostrukost neprijatelja? Neprijatelj nije nešto što bi iz bilo kojeg razloga moralo biti uklopljeno ili, zbog svoje bezvrijednosti, uništeno. Neprijatelj stoji na mojoj vlastitoj razini. Iz toga razloga moram se s njim razračunati boreći se kako bih stekao vlastitu mjeru, granicu i lik.

Salan je alžirske partizane držao apsolutnim neprijateljima. Iznenada se na njegovim plećima pojavio za njega mnogo opasniji, snažniji neprijatelj – vlastiti režim i vlastiti brat. U svojoj dojučerašnjoj braći najednom je vidio novog neprijatelja. To je srž Salanova problema. Dojučerašnji brat razotkrio se kao pogibeljni neprijatelj. U samome pojmu neprijatelju mora biti neka zbrka, povezana s učenjem o ratu i kojega tumačenje mi sada, na kraju našega izlaganja, pokušavamo pružiti. Povjesničar će za sve povijesne situacije naći primjere i usporednice u svjetskoj povijesti. Usporednice s događajima iz 1812.-1813. iz pruske povijesti već smo naznačili. Također smo pokazali kako je partizan u idejama i planovima pruske vojne reforme iz 1808.-1813. dobio filozofijsku legitimaciju, a u pruskom ediktu o Landsturm iz travnja 1813. povijesnu vjerodajnicu. Tako neće biti baš toliko čudno, kako bi izgledalo na prvi pogled, ako za bolje isticanje bitnog pitanja kao antiprimjer damo situaciju pruskog generala Yorka iz zime 1812.-1813. Ponajprije se, doduše, uočavaju enormne suprotnosti: Salan, Francuz republikanskog podrijetla lijeve orijentacije i modernog tehnokratskog kova, naspram generalu kraljevske pruske vojske iz 1812., koji zacijelo ne bi došao na pomisao da svom kralju i najvišem ratnom zapovjedniku objašnjava građanski rat. Glede takve razlike u vremenu i tipu, čini se sporednim i čak slučajnim to što se i York kao časnik borio u kolonijalnom ratu u istočnoj Indiji. Uostalom, upravo slučajne suprotnosti čine utoliko jasnijim da je bitno pitanje isto. Jer u oba slučaja posrijedi je odluka o zbiljskom neprijatelju.

Decizionistička egzaktnost vlada funkcioniranjem svake moderne organizacije, posebice svake moderne regularne državne vojske. Pritom se bitno pitanje za situaciju nekoga današnjeg generala postavlja vrlo precizno kao apsolutno ili-ili. Oštra alternativa legaliteta i legitimiteta tek je posljedak Francuske revolucije i njezina razračunavanja s legitimnom monarhijom restauriranom 1815. U predrevolucioanrnoj legitimnoj monarhiji, kao i u tadanjoj Kraljevini Pruskoj, zadržali su se mnogi feudalni elementi veze između pretpostavljenog i podčinjenog. Povjerenje još nije bilo postalo nešto ''iracionalno'' i još se nije raspalo u puki, racionalni funkcionalizam. Pruska je već tada bila na izrazit način država; njezina vojska nije mogla poreći fridrihovsko podrijetlo; pruski vojni reformatori htjeli su modernizaciju, a ne povratak na bilo koju vrstu feudaliteta. Unatoč tome, ambijent tadanje legitimne pruske monarhije može i u slučaju konflikta današnjem promatraču izgledati manje oštro i, naizgled, manje decizionistički državno. O tome se ovdje ne treba sporiti. Stalo je samo do toga da dojmovi različnog vremenskog ruha ne izbrišu bitno pitanje; naime, pitanje o zbiljskom neprijatelju.

York je 1812. zapovijedao pruskom divizijom koja je kao dodatak Napoleonovim trupama pripadala armiji francuskoga generala MacDonalda. U prosincu 1812. York je prešao neprijateljima, Rusima, i s ruskim generalom Diebitschem zaključio je konvenciju u Tauroggenu. U pregovorima i njihovu zaključivanju potpukovnik von Clausewitz je kao pregovaratelj surađivao na ruskoj strani. Pismo koje je York 3. siječnja 1813. uputio Kralju i najvišem zapovjedniku postalo je znamenit povijesni događaj. S pravom. Pruski general piše, pun štovanja, da od Kralja očekuje sud o tome treba li on, York, napredovati ''protiv zbiljskog neprijatelja'' ili Kralj osuđuje djelo svoga generala. Pritom je on s istom vjernom odanošću spreman, dođe li do osude, ''očekivati kuglu kako na gomili pijeska tako i na borbenom poprištu''.

Izraz ''zbiljski neprijatelj'' dostojan je Clausewitza i pogađa srž. Tako zapravo stoji u pismu generala Yotka Kralju. Spremnost generala ''očekivati kuglu na gomili pijeska'' ne priliči vojniku što se bori za svoje djelo ništa manje od spremnosti generala Salana da u poligonu Vincennesa prije komande za egzekuciju uzvikne Vive la France! No činjenica da je York zadržao za sebe, uz svu pozornost, odluku o tome tko je ''zbiljski neprijatelj'', daje njegovu pismu navlastit, tragičan i pobunjenički smisao. York nije bio partizan, i nikada to ne bi postao. Ipak, iz smisla i pojma zbiljskog neprijatelja korak u partizanstvo ne bi bio protuslovan ni nedosljedan.

Doduše, to je samo heuristička fikcija, dopuštena za trenutak, u momentu u kojem pruski časnici partizana uzdižu do ideje, dakle samo za doba prekretnice koja je vodila ediktu od 13. travnja 1813. Već nekoliko mjeseci potom misao da pruski general može postati partizan bila bi, čak i kao heuristička fikcija, groteskna i apsurdna, i ona bi to zavazda i ostala sve dok je postojala pruska vojska. Kako je bilo moguće da se partizan, koji je u XVII. stoljeću potonuo u picara i u XVIII. stoljeću pripadao lakim trupama, između dva stoljeća 1812.-1813. za tren učini herojskom figurom, da bi onda u naše doba, više od stotinu godina nakon toga, postao čak ključnom figurom svjetskoga događanja?

Odgovor proistječe iz toga što je neregularnost partizana ostala ovisna od smisla i sadržaja konkretno regularnog. Nakon raspada karakterističnog za Njemačku XVII. stoljeća, u XVIII. stoljeću razvila se regularnost kabinetskog rata. Ona je ratu dala tako snažne ograde da je on mogao biti shvaćen kao igra u kojoj neregularno sudjeluju i lakše pokretne trupe, a neprijatelj je, samo kao konvencionalni neprijatelj, protivnički igrač u ratnoj igri. Španjolski gerilski rat počeo je kad je Napoleon u jesen 1808. godine pobijedio regularnu španjolsku vojsku. U tome je bila razlika u odnosu spram Prusa 1806.-1807., koji su nakon poraza svoje regularne vojske odmah zaključili ponizan mir. Španjolski partizan je ponovno uspostavio ozbiljnost rata, i to u odnosu prema Napoleonu; prema tome, na defenzivnoj strani starih europskih kontinentalnih država, kojih je stara regularnost, postavši konvencijom i igrom, pokazala da više nije dorasla novoj, revolucionarnoj napoleonovskoj regularnosti. Neprijatelj je time ponovno postao zbiljski neprijatelj, rat nanovo zbiljski rat. Partizan koji brani nacionalno tlo od tuđeg osvajanja postaje junak u borbi protiv zbiljskog neprijatelja. To je bio veliki proces koji je Clausewitz unio u svoju teoriju i učenje O ratu. Kad je potom, poslije stotinu godina, ratna teorija profesionalnog revolucionara kakav je bio Lenjin slijepo razorila sve preostale ograde rata, rat je postao apsolutni rat, a partizan nositelj apsolutnog neprijateljstva protiv apsolutnog neprijatelja.

U ratnoj teoriji vazda je posrijedi razlikovanje neprijateljstva koje ratu daje smisao i karakter. Svaki pokušaj postavljanja ograda ratu, ili ograničenja, mora polaziti od toga da je – s obzirom na pojam rata – neprijateljstvo primarni pojam i da razlikovanju različnih tipova rata prethodi razlikovanje različnih tipova neprijatelja. Obično svi napori glede postavljanja ograda i ograničenja ratu samo su igra, koja ne odolijeva izbijanjima zbiljskog neprijateljstva. Poslije Napoleonovih ratova neregularni rat bio je potisnut iz opće svijesti europskih teologa, filozofa i pravnika. Bilo je zapravo mirotvoraca koji su u ukinuću i zabrani konvencionalnog rata Haaškom konvencijom vidjeli kraj rata uopće; bilo je pravnika koji su svako učenje o pravednom ratu držali nečim eo ipso pravednim, jer je već sv. Toma Akvinski poučavao isto. Nitko nije slutio što je značilo raspirivanje neregularnog rata. Nitko nije razmišljao kako će djelovati pobjeda civila nad vojnicima kad jednoga dana građanin obuče odoru, dočim je partizan skida da bi se dalje borio bez nje.

Tek taj manjak u konkretnom razmišljanju dovršava razorno djelo profesionalnih revolucionara. To je bila velika nesreća jer je s onim postavljanjem ograda ratu pošlo europskom čovjeku za rukom nešto što je rijetko: odustajanje od kriminaliziranja ratnog protivnika, dakle relativizacija neprijateljstva, odnosno negiranje apsolutnog neprijateljstva. To je uistinu nešto rijetko; štoviše, nevjerojatno je humano dovesti ljude do toga da odustanu od diskriminacije i difamacije neprijatelja.

Upravo je to, izgleda, preko partizana ponovno dovedeno u pitanje. U njegove kriterije, naime, uključuje se neizostavno krajnje intenzivan politički angažman. Kad Che Guevara kaže: ''Partizan je jezuit rata'', on misli na bezuvjetnost političkog zalaganja. Životopis svakoga znamenitog partizana, počevši od Empecinada, to potvrđuje. U neprijateljstvu bespravno učinjeno traži svoje pravo. U njemu nalazi smisao stvari i smisao prava kad razbija ljušturu zaštite i poslušnosti u kojoj se do tada nalazio, ili pak kida tkivo norma legaliteta od kojega se dotad moglo očekivati pravo i pravnu zaštitu. Tada prestaje konvencionalna igra. Ipak, taj prestanak pravne zaštite još ne mora biti partizanstvo. Michael Kohlhaas, koga je osjećaj za pravdu učinio lopovom i ubojicom, nije bio partizan, jer nije postao politički angažiran boreći se samo za vlastito povrijeđeno privatno pravo, a ne protiv stranog osvajača i ne za neku revolucionarnu stvar. U takvim primjerima neregularnost je nepolitička i biva posve kriminalnom, jer gubi pozitivnu vezu s ma kojom postojećom regularnošću. Tako se partizan razlikuje od, plemenitog ili neplemenitog, harambaše (Räuberhauptmann).


Pri razmatranju svjetskog političkog konteksta naglasili smo da zainteresirana treća strana uočava bitnu funkciju pružajući odnos prema regularnom koji zahtijeva neregularnost partizana kako bi ostao u području političkoga. Srž političkog nije neprijateljstvo samo po sebi, nego razlikovanje prijatelja i neprijatelja; ona pretpostavlja oba, prijatelja i neprijatelja. Za partizana zainteresirana treća moćna strana može još razmišljati i djelovati tako egoistički; njezin je interes politički na strani partizana. To se odražava kao političko prijateljstvo, i to jest svojevrsno političko priznanje, čak i kada ne dolazi do otvorenog i formalnog priznanja kao strane koja vodi rat ili režima. Empecinado je bio priznat od svoga naroda, regularne vojske i engleske svjetske sile kao politička veličina. On nije nikakav Michael Kohlhaas niti gulikoža, čija je zainteresirana treća strana bila banda jataka. Politička situacija Salana je, naprotiv, završila u dvojbenoj tragici, jer je on u unutarnjoj politici, u vlastitoj domovini, postao ilegalan, a izvana, u svjetskoj politici, ne samo što nije našao zainteresiranu treću stranu već je naletio na kompaktnu neprijateljsku frontu antikolonijalizma.

Dakle, partizan ima zbiljskog, ali ne apsolutnog neprijatelja. To proistječe iz njegova političkog karaktera. Drugo ograničenje neprijateljstva slijedi iz telurskog karaktera partizana. On brani svoj komad zemlje spram kojega ima autohtoni odnos. Njegova osnovna pozicija ostaje defenzivna moć unatoč rastućoj dinamici njegove taktike. On se vlada upravo onako kako je to precizirala Ivana Orleanska pred crkvenim sudom. Ona nije bila partizanke i borila se regularno protiv Engleza. Kad su joj pred crkvenim sudom postavili pitanje – teološka stupica – zar ona to želi tvrditi da Bog mrzi Engleze, odgovorila je: ''Voli li Bog ili mrzi Engleze, ne znam; ja samo znam da oni moraju biti protjerani iz Francuske''. Taj odgovor dao bi svaki normalni partizan u obrani nacionalnog tla. S takvom temeljnom defanzivom dano je i temeljno ograničenje neprijateljstva. Zbiljski neprijatelj ne tumači se kao apsolutni neprijatelj, a ne ni kao krajnji neprijatelj čovječanstva uopće.

Lenjin je ponovno težište rata stavio na politiku, to jest na razlikovanje prijatelja i neprijatelja. Bilo je to promišljeno i, prema Clausewitzu, dosljedno izvođenje shvaćanja rata kao nastavka politike. Samo je Lenjin, kao profesionalni revolucionar, otišao još dalje i od zbiljskog načinio apsolutnog neprijatelja. Clausewitz je govorio o apsolutnom ratu, ali je još uvijek pretpostavljao regularnost postojeće državnosti. On još nije mogao zamisliti državu kao instrument partije i partiju koja naređuje državi. Apsolutiziranjem partije i partizan biva apsolutan i uzdignut u nositelja apsolutnog neprijateljstva. Danas nije teško prozrijeti misaono lukavstvo koje je utjecalo na ovu promjenu neprijateljstva. U usporedbi s tim danas je puno teže osporiti jednu drugu vrstu apsolutizacije neprijatelja, jer je ona, izgleda, imanentna postojećoj zbiljnosti nuklearnog doba.

Naime, tehničko je industrijsko razviće ljudsko naoružanje učinilo sredstvom čistog uništenja. Time je stvoren zanimljiv odnos nesporazuma između zaštite i poslušnosti: polovica čovječanstva biva taocem druge polovice čovječanstva naoružane atomskim sredstvima za uništavanje. Takva apsolutna sredstva zahtijevaju i apsolutnog neprijatelja ako ne trebaju biti apsolutno neljudska. Nisu dakako sredstva uništavanja ta koja uništavaju, nego ljudi uništavaju tim sredstvima druge ljude. Engleski filozof Thomas Hobbes shvatio je srž toga procesa još u XVII. stoljeću (De homine, IX., 3) formulirajući ga posve precizno, iako je tada (1659.) oružje bilo još bezazleno u usporedbi s današnjim. Hobbes kaže: čovjek je za druge ljude, od kojih vjeruje da je ugrožen, opasniji od svake životinje onoliko koliko je ljudsko oružje opasnije od tzv. prirodnog životinjskog oružja, kao što su, primjerice, zubi, rogovi, kandže ili otrov. A njemački filozof Hegel dodaje tomu: oružje je bit samih boraca.

Konkretno kazano to znači: suprakonvencionalno oružje pretpostavlja suprakonvencionalnog čovjeka. Ono ga ne pretpostavlja samo kao postulat daleke budućnosti; ono ga, naprotiv, nameće kao već prisutnu zbiljnost. Dakle, krajnja pogibao nije uopće u prisutnosti sredstava uništenja i premeditativnog zla u ljudima. Ona se sastoji u prijekoj potrebi moralne prisile. Ljudi koji ta sredstva rabe protiv drugih ljudi, drže sebe prisiljenima te druge ljude, to jest svoje žrtve i objekte, uništiti i moralno. Oni suprotnu stranu moraju u cijelosti tumačiti kao prijestupničku i neljudsku, kao totalno bezvrijednu. Inače su upravo oni sami prijestupnici i neljudi. Logika vrijednosti i bezvrijednosti razvija sve svoje razorne konzekvence i prisiljava na svagda nove, dublje diskriminacije, kriminalizacije i omalovažavanja sve do uništenja svakoga nevrijednog života.

U svijetu u kojemu se partneri na taj način obostrano survavaju u ponor totalnog poništavanja vrijednosti prije negoli se fizički unište, moraju nastati nove vrste apsolutnog neprijateljstva. Neprijateljstvo će, dakle, postati tako plodno da možda više neće biti potrebno govoriti o neprijatelju ili neprijateljstvu, i da će se i jedno i drugo u svakom obliku vazda prezreti i proklinjati prije negoli bude moglo postati posvema apstraktnim i posve apsolutnim. Ono se više uopće ne usmjerava spram neprijatelja, već služi samo još tzv. objektivnoj provedbi najviših vrednota, za koje, kao što je znano, nijedna cijena nije previsoka. Tek nijekanje zbiljskoga neprijateljstva otvara put za djelo uništavanja apsolutnog neprijatelja.

Narodi i režimi Europe 1914. zagazili su u Prvi svjetski rat bez zbiljskog neprijateljstva. Ono je nastalo tek iz samoga rata, koji je počeo kao konvencionalni rat država europskog međunarodnog prava i završio kao svjetski građanski rat revolucionarnog klasnog neprijateljstva. Tko će spriječiti da analogno, ali puno intenzivnije, nastanu neočekivano nove vrste neprijateljstava, kojih provedba prizivlje neočekivane oblike novoga partizanstva?

Teoretik ne može učiniti više doli pravim imenom nazvati pojmove i stvari. Teorija partizana završava u političkom, u pitanju o zbiljskom neprijatelju i novom nomosu (zakonu) zemlje.

Carl Schmitt, Theorie des Partisanen, Berlin 1963.

S njemačkog preveo Mario Kopić

Predsjednik Mesić ekskluzivno za Vaseljenu:"Moj nasljednik mora biti antifašist"

Red Queen

Emile Cioran

Uništavanje daje osjećaj moći i laska nečemu mračnome, iskonskom u nama. Samo uništenjem, a ne građenjem, možemo dostići tajanstveno božje zadovoljstvo. Odatle privlačnost rušenja i tlapnje koje ono izaziva kod luđaka u svim vremenima.

Svaki naraštaj živi u apsolutnom: vlada se kao da je stigao na vrhunac, ako ne na kraj, povijesti.

Svaki narod ima određeni čas u svojoj karijeri kad povjeruje da je izabran. Tada daje sve od sebe najbolje i najgore.

Nije slučajno što su se Trapisti pojavili upravo u Francuskoj, a ne u Italiji ili u Španjolskoj. Španjolci i Talijani govore bez zaustavljanja, ali oni ne slušaju svoj govor, dočim Francuz uživa u svojoj elokvenciji, ne zaboravljajući nikada da on to govori, čega je u najvećoj mjeri svjestan. Samo on tišinu može razmatrati kao kušnju i askezu.

Veliku Revoluciju kvari mi to što se sve zbiva na pozornici, što su izvođači novopečeni glumci, što je giljotina samo dekor. Povijest Francuske, u svojoj cjelokupnosti, djeluje kao povijest po zapovijedi, jedna igrana povijest: sve je tu savršeno ako se gleda teatarski. To je uprizorenje, niz velikih kretnja, događaji koji se više gledaju negoli trpe, spektakl od deset stoljeća. Odatle dojam frivolnosti koji pruža čak i Teror, gledan iz daljine.

Napredna društva neusporedivo su krhkija od drugih, jer im preostaje samo čekanje svoga vlastitog uništenja; blagostanje nije ideal koji se posjeduje, a još manje kad je ono tu već naraštajima. Ne računajući da ga priroda nije uključila u svoje račune i da ona to ne bi znala učiniti bez umiranja.

Kad bi narodi postali apatični istodobno, više ne bi bilo sukoba, ne bi bilo ratova, ne bi bilo imperija. No nesreća hoće opstoj mladih naroda – i mladih jednostavno – presudna prepreka snu filantropa: činiti tako da svi ljudi istodobno stignu do istog stupnja bezvoljnosti i mlitavosti…

U svim okolnostima treba se svrstati na stranu potlačenih, čak i kada nisu u pravu, s tim što ipak ne treba izgubiti iz vida da su umiješani od iste gline kao i njihovi tlačitelji.

Osobina režima u agoniji jest da dopuštaju nejasno miješanje vjerovanja i učenja, i da istodobno odaju tlapnju da će moći u beskraj odgađati čas izbora…Odatle – i jedino odatle – potječe privlačnost predrevolucionarnih vremena.

Samo se lažne vrednote razvijaju, stoga što ih svatko može asimilirati, krivotvoriti (laž drugog stupnja). Ideja što uspijeva nužno je pseudoideja.

Revolucije su sublimat loše literature.

Mučno je u javnim nesrećama to što se svatko drži pozvanim o tomu govoriti.

Pravo uklanjanja svih onih koji nas razdražuju trebalo bi stajati na prvo mjestu u ustavu idealnog Grada.

Jedina stvar koju bi trebali mladi ljudi naučiti jest da ništa, ili gotovo ništa, ne trebaju očekivati od života. Čovjek sanja o jednoj Slici razočaranja gdje bi bila predočena sva nezadovoljstva rezervirana svakome, i koja bi se izvjesila po školama.

Prema pričanju princeze Palatine, gospođa de Maintenon imala je navadu ponavljati u godištima kada, poslije kraljeve smrti, nije imala nikakvu ulogu: ''Od nekog vremena vlada duh bunila koji se posvuda raširio''. Taj ''duh bunila'' činjenica je koju su gubitnici vazda uočavali; uostalom s punim pravom, i čitava bi se povijest mogla ponovno razmatrati polazeći od tog obrasca.

Progres je nepravda koju svaki naraštaj učini onome što mu je prethodilo.

Nažderani se međusobno mrze ne tajno, nego javno, i žele na bilo koji način biti zbrisani. U svakom slučaju, oni daju prednost želji da to bude uz njihov vlastiti doprinos. To je najneobičniji, najoriginalniji oblik svake revolucije.

Jedan narod diže samo jednu revoluciju. Nijemci nikad nisu ponovno objavili podvig reformacije ili, bolje, objavili su ga bez ozakonjenja. Francuska je ostala zavazda dužnik '89. jednako vrijedi i za Rusiju i za svaku zemlju – ta težnja da samoga sebe plagiraju glede revolucije nešto je istodobno umirujuće i rastužujuće.

Rimljani iz vremena dekadencije poštivali su samo grčki odmor (otium graecum), nešto što su najviše prezirali iz razdoblja moći. Analogija s civiliziranim nacijama je tako očita da ne bi bilo neuljudno na tome inzistirati.

Alarik je govorio da ga neki ''demon'' goni protiv Rima. Svaka iznurena civilizacija čeka svojeg barbarina, a svaki barbarin čeka svojega demona.

Zapad: trulež što vonja ugodno, navonjani leš.

Bijelci zaslužuju sve više i više ime bljedoliki, što su im ga dali američki Indijanci.

U Europi sreća završava u Beču. Onkraj, prokletstvo nad prokletstvima sveudilj.

Rimljani, Turci i Englezi mogli su osnovati trajne imperije stoga što, nepokorni svakoj doktrini, nijednu nisu nametali pokorenim narodima. Nikada oni ne bi uspjeli provesti tako dugu hegemoniju da ih je snašao kakav mesijanski prorok. Administratori i paraziti gospoda su bez uvjerenja, dakle bez naklonosti za ideologijsku tiraniju, najgoru što postoji, jer zahtijeva duboku privrženost, strogost i popustljivost. To je umijeće, tajna pravog gospodara, manjkalo Španjolcima negda, kao što manjka osvajačima našega vremena.

Dok jedna nacija čuva svijest o svojoj nadmoći, okrutna je i poštivana; čim je izgubi, humanizira se, i više se ne poštuje.

Kad bjesnim protiv epohe, dovoljno mi je, da bih se razvedrio, pomisliti što će se dogoditi zbog retrospektivne ljubomore onih koji će nas slijediti. A zacijelo mi pripadamo staroj humanosti, onoj koja je još mogla žaliti za svojim rajem. No oni koji će doći nakon nas neće imati čak ni sposobnost toga žaljenja; poznavat će samo ideju, samo riječ.

Moja vizija prišašća tako je jasna da, kada bih imao djecu, odmah bih ih zadavio.

Kad čovjek pomisli na berlinske salone u vrijeme romantike, na ulogu koju će tu odigrati jedna Henriette Hertz i jedna Rachel Levin, na prijateljstvo koje je povezalo tu drugu s nasljednim princem Louis-Ferdinandom, i kad potom kaže kako bi one da su živjele u ovom stoljeću morale umrijeti u plinskoj komori, ne može se uzdržati da vjeru u progres ne smatra najpogrešnijom i najglupljom praznovjericom.

Prvi je Hesiod imao obrađenu filozofiju povijesti. On je također uveo ideju sutona. Kakva je svjetlost time bačena na povijesni opstoj? Ako je on u srcu podrijetla, u punoći posthomerovskog svijeta, ocijenio da je humanost postojala u željezno doba, što se ima reći nekoliko stoljeća potom, što se ima reći danas?

Osim u vremenima zamračenim lakomislenošću ili utopijom, čovjek je svagda mislio da je dospio do praga najgoreg. Znajući to što je znano, kojim je čudom mogao bez prestanka varirati svoje želje i svoje strave?

Kad se, drugi dan rata od 1914. godine, uvela elektrika u moje rodno selo, nastao je opći rogobor, potom nijema žalost. No kad su je postavili u crkvu (bile su tri), svatko je bio uvjeren da je došao Antikrist i s njime kraj vremena. Ti su seljaci s Karpata vidjeli točno, vidjeli daleko.

Iz moje predrasude protiv svega što se dobro završava proistječe i moj ukus za povijesnu lektiru. Ideje su neprikladne za agoniju; one umiru, jasno, razumije se, ali ne znajući umrijeti, dočim neki događaj postoji samo glede njegova kraja. To je dostatan razlog da se više voli društvo povjesničara nego filozofa.

U vrijeme svojega znamenitog službovanja u Rimu, u II stoljeću prije Krista, Karnead je iskoristio prvi dan da bi govorio u korist ideje pravičnosti, a sutradan protiv nje. Od toga časa, filozofija, dotad nepostojeća u toj zemlji zdravih navada, počinje svoja pustošenja. Što je dakle filozofija? Crv u voću…
Katon Cenzor, koji je asistirao dijalektičkim performansama Grka, time je bio prestrašen i tražio u Senatu da se udovolji atenskim delegatima što je prije moguće, toliko je držao škodljivim i čak pogibeljnim njihovu nazočnost. Rimska mladež ne treba posjećivati tako razvratne duhove.
Na moralnom planu, Karnead i njegovo društvo bili su pogibeljni jednako kao i Kartažani na vojnom planu. Uspinjući narodi plaše se ponajviše odsutnosti predrasuda i zabrana, intelektualne bestidnosti, koja je draž skončavajućih se civilizacija.

Radi toga što je bio uspješan u svim svojim podvizima, Heraklo je bio kažnjen. Jednako tako, odveć sretna, Troja je morala propasti. Imajući pred očima tu zajedničku viziju u tragičnom, čovjek je unatoč sebi prisiljen misliti da će svijet prozvan slobodnim, prepunjen svakovrsnim prilikama, neizbježno upoznati kob Ilija, jer ljubomora bogova nadživjet će njihovo iščeznuće.

''Francuzi više ne žele raditi, svi žele pisati'', rekla mi je moja domarka, ne znajući da je ona toga dana vodila prijepor civilizacija.

Ideologijski prijepori dostižu svoj vrhunac samo u zemljama gdje se ljudi tuku zbog riječi, gdje se ubija zbog njih…u zemljama, ukratko, koje su upoznale religijske ratove.

Narod koji je iscrpio svoju misiju jest kao pisac koji se ponavlja; ne kao onaj koji nema što reći. Jer ponavljati se znači dokazivati da se još uvijek vjeruje u sebe sama i u ono što se tvrdi. No jedan dokončan narod nema čak više ni snage prepričavati svoja negdašnja gesla što su mu osigurala nadmoć i sjaj.

Temistokle je jednim dekretom, prihvaćenim od svih, osudio na smrt tumača poslanstva koje je Kserkso poslao da bi od Atenjana tražili zemlju i vodu, ''zato što se usudio uporabiti grčki jezik za izražavanje barbarskih naredbi''. Jedan narod ne čini takvu gestu samo na vrhuncu karijere. On je u punoj dekadenciji; on je izvan tokova čim više ne vjeruje u svoj jezik, čim prestaje misliti da je upravo jezik vrhunska forma izražaja, jezik kao takav.

Filozof posljednjeg stoljeća je držao, u svojoj bezazlenosti, da je La Rochefoucauld imao pravo glede prošlosti, ali da će on biti poništen u budućnosti. Ideja napretka obeščašćuje intelekt.

Što čovjek više napreduje, sve je manje kadar rješavati svoje probleme, i kad, na vrhuncu zaslijepljenosti, bude uvjeren da je došao do krajnje točke, to znači da će se iznenada pojaviti nešto dotad nečuveno.

Uznemiruje me, strogo gledano, Apokalipsa, ali ne i neka revolucija…Surađivati na nekom kraju ili postanku, na nekom posljednjem ili početnom zlu, ali ne i na mijenjanju bilo čega na bolje ili na gore.

Uvjerenja ima samo onaj koji ništa nije produbio.



Gledano dugotrajnije, trpeljivost rađa više zla nego netrpeljivost. – Ako je točna ta činjenica, ona je najozbiljnija optužba koja se može podići protiv čovjeka.

Čim životinje nemaju više potrebu da se plaše jedna druge, padaju u tupost i dobivaju mučan izgled kakav se može vidjeti u zoološkim vrtovima. Pojedinci i narodi ponudit će isti spektakl ako stignu do toga da jednog dana žive u harmoniji, da više ne drhte otvoreno ili prikriveno.

S nazadovanjem, više ništa nije ni dobro ni loše. Povjesničar koji se upleće u sud o prošlosti stvara novinarstvo u drugom vremenu.

Za dvije stotine godina (budući da treba biti točan), preživjeli suviše sretnih naroda bit će smješteni u rezervate, i čovjek će ih ići posjećivati, promatrati s gađenjem, sa sućuti ili zaprepašteno, i također sa zloćudnim divljenjem.

Majmuni što žive u skupinama odbacuju, izgleda, one između sebe koji se na bilo koji način druže s ljudima. Koliko čovjek mora žaliti što jedan takav detalj Swift nije poznavao!

Treba li se gnušati svojeg stoljeća ili svih stoljeća? Predočavamo li sebi Budu koji napušta svijet zbog svojih suvremenika?

Ako humanost toliko voli spasitelje, bjesomučnike što bestidno vjeruju u sebe, to je stoga što ona zamišlja da oni vjeruju u nju.

Snaga nekog šefa Države jest u tomu što će on biti himeričan i ciničan. Sanjar bez skrupula.

Najgori zločini počinjeni su iz zanesenosti, nezdrava stanja, odgovornoga za gotovo sve opće i osobne nesreće.

Idite vidjeti budućnost, ako vam toliko odgovara. Ja ipak više volim držati se nevjerojatne sadašnjosti i nevjerojatne prošlosti. Ostavljam vam skrb da se suočite sa samom Nevjerojatnošću.

''Vi ste protiv svega što je urađeno od posljednjeg rata'', rekla mi je ta dama upućena u stvar.
''Vi ste se prevarili u datumu. Ja sam protiv svega što je urađeno od Adama''.

Hitler je, nedvojbeno, najkobnija osoba u povijesti. I najpatetičnija. Uspio je ostvariti čistu opreku svemu što je htio; svoj ideal razorio je česticu po česticu. Stoga je posebno čudovište, hoću reći dva puta čudovište, jer je i njegova patetika monstruozna.

Sve velike događaje pokrenuli su luđaci, luđaci…mediokriteti. Tako će biti, budimo to sigurni, do samog ''kraja svijeta''.

Zohar naučava da svi oni koji su činili zlo na Zemlji neće uopće više vrijediti na nebesima, kamo su nestrpljivo nastojali stići; nasrćući na udar ponora, ''pretekli su vrijeme u kojem su trebali doći na ovaj svijet''.
Lako se razabere što je u dubini vizije o preegzistenciji duša i od koje koristi ona može biti kada je posrijedi objašnjenje sigurnosti i trijumfa ''loših'', njihove izdržljivosti i njihove nadležnosti. Budući da je odavno pripremljen njihov nastup, nije nimalo začuđujuće što su svi izdijelili Zemlju: imali su je osvojenu prije nego što su tu bili…čitavu vječnost doista.

Pravog proroka razlikuje od lažnih to što se nalazi na izvorištu pokreta i učenja koja se isključuju i bore.

U jednoj metropoli, kao u nekom zaseoku, čovjek najviše voli prisustvovati padu nekoga od svojih istovrsnika.

Apetiti za uništenje tako je usidren u nama da ga nitko ne uspijeva iskorijeniti. Dio je sastava svakoga, dno samoga bitka, koje je, svakako, demonsko.

Mudrac je smiren, umirovljeni rušitelj. Drugi su rušitelji na vježbanju.

Nesreća je pasivno, trpno stanje, dočim prokletstvo podrazumijeva obrnut izbor; dakle ideju poslanstva, nutarnje snage, koja nije implicirana u nesreći. Pojedinac – ili narod – proklet ima nužno drugu klasu nego pojedinac – ili narod – nesretan.

Povijest se, pravo govoreći, ne ponavlja, ali kako su tlapnje uza koje je čovjek kadar brojno ograničene, one se stalno vraćaju pod drugim maskama, dajući tako oronuloj svinjariji privid novosti i tragičke politure.

Čitam Jovijana, svetog Bazilija i druge. Sukob između ortodoksije i hereze, u prvim stoljećima, nije besmisleniji od ovoga na koji su nas svikle suvremene ideologije. Načini sporenja, strasti u igri, ludosti i slabosti gotovo su isti. U oba slučaja sve se kreće oko irealnog i neutvrdivoga, koje oblikuju slojevi dogmi, kako religioznih tako i političkih. Povijest će postati snošljivom samo ako se izbjegnu i jedne i druge. Točno je da će ona tada, u svakom slučaju, prestati kako za one koji trpe tako i za one koji je stvaraju.

Ono što destrukciju čini dvojbenom jest njezina lakoća. Prvi koji naiđe može briljirati u njoj. No ako je lako rušiti, znatno je teže sebe rušiti. U tomu je prednost gubitnika nad agitatorom ili anarhistom.

Da sam živio na počecima kršćanstva, i ja bih, plašim se, podlegao zavođenju. Mrzim simpatizere, te hipotetične fanatike; ne opraštam sebi to okupljanje već dvije tisuće godina.

Razapet između žestine i razuvjeravanja, djelujem kao terorist koji će se, izašavši s idejom izvršenja nekog atentata, zaustaviti na putu da bi konzultirao Propovjednika ili Epikteta.

Čovjek će, vjerujemo li Hegelu, biti posvema slobodan samo ''okružen svijetom što ga je sam stvorio''.
Ali on je upravo to uradio, a nikad nije bio toliko podjarmljen, toliko rob kao sada.

Život će postati podnošljiv samo u krilu humanizma koji neće imati više nikakvu tlapnju u pričuvi, humanizma posve oslobođenoga zablude i očaranosti bitkom.

Sve što mogu osjetiti i misliti miješa se s vježbanjem anti-utopije.

Čovjek neće trajati. Budući da ga vreba malaksalost, morat će platiti za svoj odveć samosvojan put. Jer bio bi neviđen i protiv prirode, koju je dugo mučio i doista dovršio. Ta je perspektiva deprimirajuća, dakle vjerojatna.

''Prosvijećeni despotizam'': jedina vlast koja bi mogla očarati duh koji je ozdravio od svega, nesposoban biti dionikom revolucije, jer on to nije čak ni za povijest.

Nema ničega mučnijeg od dvojice suvremenih proroka. Jedan od njih treba biti izbrisan i nestati ne želi li se izložiti podsmjehu. Osim ako ne padnu obojica, što bi bilo najpravednije rješenje.

Prodrman sam, čak uzbuđen, svaki put kad ''natrapam'' na nekog nevinog. Odakle dohodi? Ne navještava li ova pojava neki nemio događaj? To je posve posebna uzbuđenost koju čovjek ćuti pred nekim koji se ni na koji način ne bi mogao imenovati bližnjim.

Svuda gdje su se prvi put pojavljivali, civilizirane urođenici promatrahu kao zlokobna bića, kao sablasti i duhove. Nikad kao žive! To bijaše intuicija neizjednačenog, proročki bljesak oka.

Da ju je svatko ''razumio'', povijest bi već dugo bila prestala. Ali čovjek je temeljito, biologijski, nesposoban ''razumjeti''. Čak da su svi osim jednog razumjeli, povijest bi se održavala zbog njega, zbog njegova sljepila. Zbog samo jedne tlapnje!

X drži da smo mi na kraju ''kozmičkog ciklusa'' i da će se sve uskoro slomiti. O tomu, kod njega nema nimalo dvojbe.
Istodobno, on je otac obitelji, i to brojne obitelji. S izvjesnošću kao što je njegova, kojom nastranošću se trsi baciti u jedan izgubljen svijet dijete po dijete? Ako predviđa Kraj, ako je siguran da kraj neće zakasniti, ako ga unaprijed računa, neka ga čeka sam. Čovjek ne rađa na Patmosu.

Montaigne, mudrac, nije imao nasljednika; Rousseau, histerik, još potresa narode.
Ljubim smo one mislioce koji nisi nadahnuli nijednog tribuna.

Na Koncilu u Firenci 1441. godine propisano je da pogani, Židovi, heretici i shizmatici neće imati nikakav pristup ''vječnom životu'' i da će svi, osim ako se ne okrenu prije smrti istinskoj religiji, ići ravno u pakao.
To je vrijeme kad je Crkva ispovijedala iste strahote po kojima je doista bila Crkva. Jedna institucija je životna i jaka samo ako odbacuje sve ono što ona nije ona. Na nesreću, slično je i s narodom ili vlašću.

Ozbiljan i čestit duh, u povijesti ne shvaća ništa što može shvatiti. Ona je u zamjenu čudesno kadra obdariti nasladom ciničnoga erudita.

Izvanredna je slast pri pomisli da je čovjek, rođen pod nesretnom zvijezdom, i da će sve što je poduzeo biti skrbno opskrbljeno nedaćom.

Plotin je bio obuzet prijateljstvom prema rimskom senatoru koji je otpustio svoje sužnje, razdijelio svoja dobra, a koji je jeo i spavao kod svojih prijatelja, jer više nije imao ničega. Taj senator gledano ''službeno'', bijaše grješnik, njegov je slučaj mogao postati zaskrbljujući i, uostalom, to je i bio: svetac u Senatu…Njegova nazočnost, čak i njegova mogućnost, koje znamenje! Horde ne bijahu daleko…

Čovjek koji je posve pobijedio egoizam, koji od njega nije sačuvao ni traga, može trajati samo dvadeset i jedan dan, ako je obrazovan u nekoj suvremenoj vedantinskoj školi.
Nijedan zapadnjački moralist, čak ni najcrnji, ne bi se usudio usmjeriti na ljudsku narav tako strašnu, tako otkrivalačku preciznost.

Sve manje i manje čovjek priziva ''progres'', a sve više i više ''mutaciju'', i sve što navodi kao dokaz za ilustraciju njezine vrijednosti samo je simptom jedne neusporedive katastrofu.

To što se nazivlje stvaralačkim instinktom samo je jedna devijacija, perverzija naše prirode: nismo dovedeni na svijet da obnavljamo, da zapanjujemo, nego da uživamo svoj sjenoris bitka (semblant d'ętre); da ga uklonimo nježno i da na posljetku nestanemo bez buke.

Azteci su imali razloga vjerovati kako treba umiriti bogove, ponuditi im svaki dan ljudsku krv da bi se izbjeglo krunjenje univerzuma, ponovni pad u kaos. Već dugo ne vjerujemo više u bogove i ne nudimo im žrtve. Svijet je ipak stalno tu. Nema dvojbe. Samo mi više nemamo prilike spoznati zašto se ne raspe smjesta.

Preveo s francuskog Mario Kopić


Emil Cioran, De l'inconvénient d'etre né. Premiere édition: Paris, Éditions Gallimard, 1973.

Mad Hatter

Ernst Jünger

Igor CC Kelčec

Lipanj i srpanj 1932. godine proveo sam s (bratom) Friedrichom Georgom na dalmatinskoj obali. Po fantastičnom zemljovidu što ga nosimo u glavi o zemljama što ih još vidjeli nismo, to je područje u mojoj predodžbi živjelo kao svojevrsna proširena Italija. Tijekom duga dana, dok je naš bijeli parobrod klizio kraj zupčastih otoka i razuđenih obala, imao sam vremena osloboditi se te zablude.

Prvi me dojam gotovo razočarao. Gromade krških stijena koje su se, ispucane na mnogim mjestima, obarale do mora i tamo razgranavale kao istopljeno olovo, pričinjale su mi se tek kao kostur krajobraza kojemu su manjkale ugodne obline i mesnati sloj. Kasnije sam, naravski, primijetio da ova zemlja ima svoje tajne sile; oživi u spominjanju i izazove osjećaj domotužja. Imala je neku daleku sličnost s lineburškom pustarom.

Naše pristanište bijaše Korčula, prastaro, utvrđeno morsko gnijezdo, zasnivanje kojega pripisuje se Atenoru. Tamo nas je pozdravio naš domaćin, kapetan Bohrer, stari k.und k. pomorski časnik. Prešli smo njegovim motornim čamcem uski morski rukavac što razdvaja Korčulu od, u obličju prsta prostrta, poluotoka Pelješca. Na sjevernom izlazu malog trgovišta Orebića svijetlio je Bohrerov ''Hotel Bellevue'', u kojem su nam pripremili sobu s pogledom na more.

Na tom prvom pohodu kroz mjesto upoznali smo se tipom hrvatskog čovjeka, ugodnim i kršnim ljudima. Predočivao sam Hrvate otprilike onako kao što žive kod nas u sjećanju na Sedmogodišnji rat – kao vrstu neotesanih barbara dugačkih brkova i smrknutih pogleda. Na naše iznenađenje, umjesto toga naišli smo na ljubazan, radišan i kultiviran mali puk. S užitkom uronismo u patrijarhalni element što je kod nas iščezao još od pradjedovskih dana. Uskoro nam je iz brojnih opažanja postalo jasno da na ovoj obali još živi staro, doraslo uređenje. Jedno od njih je i razlika u obraćanju nekoj osobi s ''gosparu'' i ''gospodaru''. Gospar znači jednostavno gospodin; oznaka gospodara pripada ocu obitelji koji je na svojemu imanju ili tlu. Ta razlika u nas je iščezla, osim možda u našim istočnim pograničnim grofovijama gdje se patron još uvijek oslovljava s ''milostivi'' gospodine.

Pučanstvo živi od zemlje i mora. Vidjeli smo u vrtovima rastresitu crvenosmeđu zemlju na kojoj rađaju divne sorte grožđa, masline, bademi, smokve i šipci. Kuće su uredno sagrađene od samoga kamenja, u najljepšim stanuju kapetani koji su se, nakon svojih putovanja, naselili na ovoj obali. Imaju navadu namjestiti svoja prebivališta s osjećajem za red i savršenim smislom za prostor na koji se čovjek navikne na brodovima. Često smo prolazili pokraj njih dok su na plaži popravljali svoje jedrenjake ili iz svojih terasastih vrtova dvogledom promatrali more. Kad njihovi nekadanji brodovi prolaze, nasljednici ih pozdravljaju zvukom sirene. Dalmacija od starih vremena daje vrsne pomorce.

Obroke smo uzimali na terasi zasjenjenoj vinovom lozom. Tu sam nastavio studij riba Sredozemlja, tražeći da mi ih pokažu prije negoli se iz ribarskih kašeta presele u kuhinju. Na žalost, u darmaru sam polaska na put zaboravio spakirati Ovidijev Halieutikom i XXXII Plinijevu knjigu, kao što sam namjeravao. Već raznolikost kolača, kao čarolijski proizvod nepresušna stvaralačkog duha, odavala je da se nalazimo u staroj austrijskoj krunovini. Nijedno od njih nije se ponovilo u vrijeme našega višetjednog boravka. Osobito je vrijedan spomena dalmatinski pršut, koji može stati rame uz rame s vestfalskom šunkom. Ugodan okus dobiva dimljen izgaranjem aromatičnoga drveta makije. Od vina smo upoznali dvije vrste, crno ''Opolo'', kao lako domaće vino, i vatrenije, boje jantara, ''Grk'', vino puno snage zemlje. Ona se pak ne nude bez otpora, već im se duh mora osvojiti. Pri prvoj kušnji nailazi se na svojevrstan okus etera ili terpentina što se s vremenom sve više i više gubi. Ništa vas ne približuje nekom krajoliku toliko kao vina što su rasla na njegovoj zemlji obasjana njegovim suncem.

Navečer, kada bi se miris naranača u cvatu i igličastih grmova posađenih u mramorna korita počeo prelijevati u slan morski zrak, rado bismo sjedili za trpezom u ljubaznom društvu našega domaćina, uz jednu ili više boca vina. Upoznali smo u njemu jednu od onih jednostavnih naravi u kojima je, zahvaljujući vojnički vođenom životu, ostalo puno toga djetinjega. Svakako, katastrofa je i na njegovoj naravi ostavila sjenu; ipak, samo je pomutila urođenu mu vedrinu, no nije je razorila. Prilikom napada na venecijanku obalu jedno torpedo mu je za nekoliko minuta potopilo brod; iz mora ga je izvukao patrolni čamac, nakon što je cijelu noć proveo plivajući. Tu i tamo na njemu smo zamjećivali nalete patnje koja se može imenovati austrijskom, i koja je zajednička mnogim starim pripadnicima te zadnje zbiljske monarhije. S njom je razoren jedan oblik uživanja u životu, u ostalim europskim zemljama već naraštajima postao nepredočiv, a tragovi toga razaranja i dalje vidno djeluju kod nekih pojedinaca. Osobito jasan nam je postao drukčiji način na koji se zbio prevrat u Austriji kada nam je Bohrer jedne večeri pričao o događajima u vrijeme Revolucije u časničkoj menzi u Splitu. Kod nas se u Reichu, između ostaloga, mogla zamijetiti različnost društvenih slojeva; ovdje su se pak otvorile provalije među narodnostima. U pripovijedanju ovoga kapetana staroga kova osjetio se užas pred činjenicom kada se krug starih drugova jednoga dana, kao dodirom štapića, raspao na Poljake, Čehe, Srbe, Slovence, Hrvate i Talijane, i rastrkao na sve strane. Neumorno smo ga zapitkivali za podrobnosti, to je najizravniji način na koji se može prodrijeti u povijest, i ponajbolji ključ što se može steći za razumijevanje starih auktora. Stara je Austrija za nas, nas koji smo ponovno na pragu oblikovanja imperija, kao fosil iz kostiju kojih se može nazrijeti složaj jednog drukčijeg svijeta – svijeta što leži iza, no možda i opetovano onkraj moderne.

U Berlinu sam bio naumio da ću uživati u promatranju životinja, posebno kukaca u ovom kraju – dakle baviti se insektualnim zabavama, poslužim li se riječima Rösela von Rosenhofa. On nam je pod tim naslovom ostavio zbirku bakroreza bogato urešenu iluminacijama, objavljenu 1750. godine u Nürnbergu. Za takvu zabavu priliku su pružale već ugodne večeri provedene u razgovoru uz ''Opolo''. Jaka svjetlost lampe, koja je visjela iznad nas, među lišćem vinove loze, privlačila je rojeve krilatih gostiju i oni su se snažnim udarcima spuštali na kamene ploče. Najugledniji posjetitelji bili su nosorošci gornje površine krila sjajne poput crvenkastosmeđeg laka, i strizibube, u Njemačkoj vrlo rijeke. One se izvlače iz starih vazdazelenih stabala, donoseći sa sobom njihov miris, noseći njihovu boju. Još od djetinjstva poznavao sam ih s ilustracija i ostat će mi svagda doživljaj vidjeti ''da doista postoje takve životinje''. Doletjela je, u velikom broju, i južna vrsta krijesnica, od naših njemačkih znatno razlikuje po dužini.

Te životinjice privlačile su kao i kiša s manom razna gladna usta. Ubrzo po paljenju lampe s pločica bi se začuo tihi zvuk poput pljuska: bila je to žaba krastača: s velikom točnošću pentrala se ona na svoju promatračnicu na taktički dobro odabranom mjestu u okviru svjetlosna kruga. Dopola skrivena iza vinove loze, buljila bi nepokretnim zlatnim očima ispred sebe kao simbol istočnjačke skromnosti, prezrivo odbijajući okrenuti makar i glavu, a još manje skočiti za moljcima što su zalijepljeni teturali po podu ili za krijesnicama što su puzale kraj nje. Ograničila bi svoj lov na kružni prostor što ga je mogla dosegnuti jezikom. Kad bi joj se plijen približio na odgovarajuću blizinu, nepogrešivom sigurnošću pogađala bi ga i jednako bi tako brzo nanovo povukla natrag jezik s prilijepljenom žrtvom.

Znatno su pokretniji bili macaklini – nježni, prozirni gušteri kojih se boja prelijevala od ružičaste do ljubičaste. Oni bi vazda u istu uru ispuzali iza skela biljki penjačica i na osvijetljenom bi kućnom zidu, uz njega pripijeni, vrebali noćne leptire. Pokadšto bi, ipak, neki od njih u jeku lova padali dolje i udarali u popločen pod, gdje bi ih učas progutao veliki kućni mačak što je vrebao pod našom trpezom. Macakline još od Aristotelova vremena na svim obalama Sredozemlja bije glas iznimne otrovnosti. Čak se priča da im sjena truje mlijeko, a u Palermu gazdarica se na odlasku nije htjela sa mnom rukovati nakon što sam, na njezin užas, pomilovao jednoga od tamo prebrojnih, većih i tamnijih, macaklina.

Dok bismo u podne i uvečer čekali zvuk zvona što pozivlje za trpezu, rado bih se zadržavao u velikom vrtu iza kuće. Bio je zasađen bademima i pistacijama, a na njegovim zapuštenim obrubima svijetlili su usplamtjeli zvjezdani cvatovi šipka, koji su pjesnici sveudilj opjevali kao simbol vatrene južnjačke ljubavi. Na moćnoj smokvi prebogato su visjeli teški zeleni plodovi. Bohrer je tu vrstu nazvao Petrovače, jer prvi se plodovi mogu ubrati već na Svetog Petra. Te smokve ne potamne pri sazrijevanju, nego se beru dok im je boja blistavo zelena, a tako su mekane da od pritiska prstom, što sam katkada sebi dopuštao iz pohlepe, istrunu na stablu.

Omiljeno drvo u vrtu bilo mi je pak neugledno i bolećivo malo stablo praskve, koje je Bohrer katkad zabrinuto promatrao. Njegov ubogi rast bio je nedvojbeno povezan s brojnim ovalnim bušotinama što su mu rasijecale deblo. Bušotine te vrste obično usijecaju kornjaši krasnici, kukci metalne boje, koje možemo imenovati pravom djecom sunca. Najveći žar južnjačkog podneva daje im iznimnu živahnost; svojim tijelima u obliku čamca ili torpeda, posve krojenima za let, zuje, usijani i bliješteći na svjetlosti. Usred duboke samotnosti provodio sam dosta podnevnih ura na tom mjestu u vlasti čarolije usnuloga Pana.

Pozornost mi je prvo privukao veliki crni drugar kojemu su površine krila, blještavih poput polirana željeza, bile prošarane krljuštima bijelim kao kreda; u njemu prepoznah staroga znanca. Već sam ga bio lovio kad sam prije više godišta u prijateljevu društvu putovao kroz veliku makiju između sicilijanskih obalnih gradova Cefalu i Sant' Agata Militello. Otkrio sam ga bio u velikom broju i na stablima rogača u prekrasnom parku La Favorita, u saracenskoj raskoši ispred Lavljih vrata u Palermu. Jedan njegov mali rođak, dolje sjajne bakrene boje, a gore zagasito brončane, sjedio je kao ukočen na trošnom deblu; samo je električno trepetanje majušnih pipala odavalo snagu života u njemu. Usuprot njemu, vrlo treperavo poput muhe lijepih krila, igrala se na najvišim granama već prorijeđene krošnje hitra vrsta zelenog i zlatnog sjaja, koja je na krilima, kao isklesane pod kalupom za novac, nosila šest malih jamica boje dukata.

Poznavatelj je iz ovih naznaka možda već prepoznao vrste Capnodis, Perotis i Chrysobothris, ili vrste boje dima, vrstu bušilica i vrstu zlatnih jamica, kako bi se nazivale u prijevodu. Taj način imenovanja što nam ga nudi znanost u svojim sustavima, nalik je tabuu kojim pokušavamo čvršće i trajnije prisvojiti prolazan i raznolik dojam živih pojava. Neposrednom zrenju ovdje u pomoć priskače prvo preciznost pojma – stari Linné doista je bio prvi i najjači enciklopedist. No, osim toga sam još kao dijete osjećao ugodu u tomu da pamtim neobična imena biljaka i životinja. To dovodim, ne na zadnjem mjestu, u svezu s godinama u našoj staroj ljekarni Adler, gdje sam u smočnici za ljekovito bilje i oficini neobična mirisa odgonetao natpise na ormarima i sudovima.

Možda zvuči čudno, ali bih prisegao da je među bezbroj nomenklatura opisanih prirodnih znanosti skriven poneki neznani pjesnik. Već sama kratkoća umjetničkog oblika, koja je propisana, zahtijeva najveću jasnoću izraza, jer kum za imenovanje neke nove vrste nema na raspolaganju ništa doli jednu imenicu i jedan pridjev. Ima tu iznimnih domašaja, eleganciji i preciznosti kojih još nijedan antologičar nije posvetio svoju revnost. Tko je, primjerice, ikada promatrao svetog skarabeja kako neumorno gura svoju kuglu, priznat će da se nije moglo naći bolje ime od Sizifova, imena što ga je Latreille nadjenuo jednoj njegovoj vrsti. Dugo nakon što je presahnuo klasični jezik u srednjovjekovlju, ovdje nalazimo na kasni oblik njegove praktične primjene, gotovo kao na morene u kojima rastu ostaci neke antičke vegetacije.

Slika ovakva stabla ne bi bila potpuna ako bismo zaboravili male ose uposlene na njegovoj kori. One su boje crvenih, zelenih i plavih svilenih tkanina dubokoga sjaja, i žure se naokolo zaustavljajući se tu i tamo u kratkim, hitrim skokovima. Pozornije od bilo kojega liječnika što osluškuje udarce srca, one prate pokrete ličinaka zavučenih duboko u srž drveta. Umrtve ih nepogrešivim ubodom.

Negdje u smiraj dana pokatkada bi se iz nekoga od najvećih otvora oprezno pružilo dugo crno ticalo. Najavljivalo je onu pojavu velike strizibube, koja kod nas, kao i crna roda i jelenak, pripada životinjskom svijetu germanskih hrastovih šuma što nestaje. U znamenitoj Hercinskoj šumi, koja je na šezdeset dana putovanja odavle prostire od Rajne sve do Sudeta, mora da se često mogla naći. Možda su se njezine ličinke, pod imenom ''cossi'', skupljale za rimske trpeze i uzgajale na brašnu. Dugačka tamna životinja bi, nakon što je izmiljela, još jedno vrijeme nepokretno ostala priljubljena uz deblo, a potom bi odletjela ticala ispruženih u obliku kuke, podsjećajući me na pomalo sumnjiva tajnog saveznika.

Iz kuće sve je do crte gdje se gola stijena pomalja iz tla dosezala zamršenost vrtova osjenčena krošnjama visokih maslina. Samotnost je tu bila iznimna. Pojedini vrtovi bili su odvojeni polusrušenim zidovima na kojima su se pjenile žute loptice cvatne suručice. Na gustim živicama dudova grmlja penjala se neka puzavica s bezbroj bijelih zvjezdica. Na njezinim prianjalkama svjetlucale su se velike metalne providnosti. Pokatkada bi u jastuke od cvijeća upadali baršunastožuti ljuti stršljeni, urešeni crnim mrljama, ili ocjeloplavi bumbari. Na otvorenim mjestima sunčao se poneki blavor, veliki sjajni zmijoliki gušter boje lišća; na najmanji zvuk nestao bi šuškajući u grmlju. Jednom, bliže moru, ukazala nam se najljepša zmija Europe, sićušna crvena krpa, koja na temeljnoj boji mahagonija nosi mrlje krvavocrvene boje, obrubljene crnom.

Ove čarolijske vrtove, u kojima kao da je očuvan dah dioklecijanskih vremena, presijecao je već isušen potok u stepeničastom koritu, voda kojega se zadržala u velikim lokvama. Tu smo katkada promatrali potočarku u lovu; plivala je tako snažno da je prednja trećina njezina tijela, visoko uzdignute glave, stajala uspravno u vodi. Taj prizor imao je nečega užasnoga u sebi; razlog je vjerojatno u tomu što se naizgled nije kretala, kao prirodne zmije, izvijajući se vodoravno, nego okomito, kao zmija naših snova.

Gore na brijegu na izbočenoj stijeni mali je samostan Sottomonte (Gospa od Anđela), zvono kojega pratilo je svojim zvukom prolazeće brodove. Odatle smo imali potpun pregled na širinu obronka što se strmo penjao, a gust čempresni pokrivač davao mu je osobit izgled. Oblik čempresa toliko je karakterističan da čak i ovdje, gdje su stajali jedno do drugoga u tisućama primjeraka, riječ šuma nije bila prikladna. Prvi smo put, dakle, doslovce imali primjer za staru poslovicu da se od drveća ne vidi šuma – primjer koji ljubitelj logičkih figura može raspredati na raznolike načine. Između tih stožastih krošnji, koji su podrhtavali na sunčevoj svjetlosti poput zelenih plamenova, u pukotinama između stijena spuštale su se u dolinu gomile crvenih oleandara kao široke vatrene rijeke.

Prijepodneva smo posvema posvećivali radostima plaže. Već rano smo, ogrnuti samo bademantilima, napuštali kuću jer je sunce ubrzo poprimilo neobičnu snagu. Od malih uvala, što su se spajale u lanac kamenih školjaka, odabrali smo onu na rubu koje je borova šumica obećavala hladovinu. To lijepo drvo uspijeva na mjestima gdje može spustiti korijen u pjeskovito tlo natopljeno slanom morskom vodom i razviti krošnju u užarenom zraku što ga sunce stvara nad svjetlucavim sprudovima. Tamo postane nalik kišobranu. Od te šumice kao krajnja izvidnička crta biljnog svijeta širio se uzak pojas morskih trava. Tu se žutio morski mak obrastao nježnim paperjem i rasla je zelena vrsta mlječike. Između kamenja jedna slana biljka pružala je svoje trobride listove kao duge, sočne kristale; cvjetišta su joj bila kao svjetleća sunca s crvenim uzdužnim vijencem.

Polukružna kotlina sastavljena od hrpe kamenja pružala se oko uvale kao prirodni nasip. Kamen ima osobiti odnos spram vremena. U tijelu Zemlje on je kostur u manjoj mjeri izložen svim mijenama. Okružen kamenjem, čovjek osjeti dah dugih kružnih tokova i čas proleti kao u zlatno doba. Tako smo svaki put bili iznenađeni kad je dimna zavjesa na malom poštanskom parobrodu naviještala podne.

Osnovna stijena, s koje je neprestani rad mora odvojio goleme blokove i ponovno ih usitnio u široke mase šljunka, sastojala se od lomljiva vapna sitnog zrnevlja. Pod udarcem davao je on zvonak zvuk; na strmijim mjestima nastajao je, svaki put kad bi val koji se povlači ponio sa sobom ostatke, čisti zvuk zvona podsjećajući na tonove koji se u špiljama siga mogu izmamiti od kamenih rubova i čepova. Sitno zrnevlje ove stijene dolazilo je posebno do izražaja na mjestima gdje je plima njezinu masu isprala u široke sprudove – tamo joj je dodir bio hladan, gladak i pomalo slaninast, kao leđa morske nemani,. Na drugim je mjestima vrtlog isklesao ravna udubljenja, kružna ili školjkasta obličja, u kojima je stajala voda iznimne topline. Posebno na mjestima gdje su stijene šarale zelene, crvene i bijele trake, nastale su male tople kupke, od kojih ljepših zacijelo nije bilo ni u Tiberijevim kupeljima.

Visoki obronci od šljunka mogli su se promatrati kao neiscrpan arhiv jednog nagnuća predočavanja svih vrsta zaobljenosti što se dadu zamisliti. No vrlo smo rijetko nailazili
između bezbroj kolutastih, ovalnih i cilindričnih oblika brušenja na posve okruglo obličje. U ponekom komadu bili su uprešani iznimno fino skamenjeni numuliti, kod nas nazvani i kamenim novčićima. Drugi su pak bili prošarani hodnicima kamotočca kao izbušeni puščanim hitcima.

Svakoga smo jutra, nakon što bismo namazali tijelo uljem, na malom grebenu ponad mora usred uvale postavljali red kamenih meta i gađali ih okruglim bjelucima. Tu dobru vježbu organizirao sam imajući u vidu zrno šrapnela koje Friedrich Georg još uvijek nosi u zglobu lijeve nadlaktice.

Kad bi sunce zagrijalo more, otplivali bismo daleko niz uzinu. Oko podneva redovito se dizao blagi povjetarac; dotada je morska površina bila glatka i nepomična kao srebrna prevlaka. Visoki sadržaj soli u moru činilo je plivanje ugodnim; njegova bistrina otkrivala je i na većim dubinama sve pojedinosti dna. Na stanovitoj udaljenosti od plaže nikada nisam propuštao zaroniti i otpiti morske vode – piće što ga Hipokrat slavi i na kojemu će jednoga dana, kao na tolikim ostavštinama antičke medicine, možda neka dovitljiva glava uspostaviti novi sustav liječenja.

Tu, kao i na mnogim drugim mjestima na Sredozemlju, nanovo sam uočio koliko se malo životinja vidi na mjestima gdje dnevna svjetlost obasja more. Vodeni element pogodniji je za svako približavanje, a time i za svaki zahvat od zemaljskog; život je u njemu intenzivniji. Na prvi pogled bile su to samo vrste čvrstoga oklopa – školjke, rakovice i rakovi samci, smeđi morski krastavci i kolonije iz dubine svijetlećih tamnoplavih ježinaca.

Koliko se tih morskih plodova može jesti, doznali smo već na Siciliji. Tu se katkad u veselom društvu, uz obilne količine vina, bijelog kruha i limuna, podiže kamp za marendu u blizini grebena gdje ti plodovi rastu. Stoga smo i ovdje iskoristili svoju veselu znanost. Doduše, ako ih hoćete jesti, prije svega ježinca, potreban vam je snažan sužanj koji će bodljikave vapnenaste ljuske prepoloviti nožem. U Palermu nam je tu uslugu činio petnaestogodišnji Antinoj. Crvenkaste petokrake jajnike valja isisati ili umakati u njih komadić bijeloga kruha i pritom se dobiva okus vedre, neptunske plodnosti. Strukovnjaci tvrde da im bujnost raste s mjesečevim srpom.

Večeri jedne, kada su ribari s Korčule prostrli mreže u blizini naše terase, otkrili smo da u tom morskom rukavcu ne manjka ni ribe. Prišli smo kad je plijen bio već u kašetama i osvijetlili ulov voštanicama. Kao u kakvoj mreži ležala su tu, još drhtava tijela, ribe i lignji priljubljeni u mekim lukovima. Slikar bi na njima mogao proučavati sve nijanse kojima se prelijeva srebro. Nije nedostajao ni jedan ton vidljive ljestvice, no svi su bili prilagođeni nekom tajanstvenom ključu dubine. Divna caklina tih svjetala koja su oscilirala u naporu smrti, podsjećala je na sablasne boje u elektronskim cijevima fizičara. Od svih umjetnosti možda samo jedna može to predočiti – to je umijeće puhača stakla; svoju prozirnu materiju on boji metalnim oksidima ili na njoj stvara taloge od tankih omotača u nježnim preljevima. Te boje dubine mogu se naći na zakopanim staklima, a sve češće i u našim velikim gradovima, kojima je osim mnogih drugih osobina svojstven i podmorski značaj, i kroz koje katkada prolazimo nalik roniocima. Pri pogledu na kalamare velikih zelenkasto-zlatnih očiju, na sipe sedefaste boje, na duge morske ugore pune opalne glatkoće, na lokarde tamnozelenih pruga, dođe mi misao da je Huysmans u svojemu kasnoromantičarskom čarolijskom dvorcu Des Esseintes zaboravio jednu sobu: kabinet nalik špilji, posvema obložen zelenim zrcalima u kojemu na nevidljivim nitima lebdi armija fantastičnih šarenostaklenih riba.



Oko podneva, kada se kamenje užari, povlačili bismo se u hladovinu bora na plaži. U to vrijeme povremeno bi se pojavio crni leptir, krila elegantna oblika urešenih rubom od bijelih točkica, koji je tražio ovlažena mjesta. Dva ili tri puta imali smo i tu sreću da iz prikrajka prisustvujemo igrama jednog para dupina, krupna leđa kojih izranjala su iz mora. Kad sam prvi put posve neočekivano vidio te velike životinje kako izranjaju, obuzela me nevjernička zaprepaštenost kao pred nekom očnom varkom, koja je, međutim, uskoro prešla u vedrinu, jer bilo je krajnje zabavno vidjeti kako se u neprekinutom slijedu crno tijelo uzdiže iz mora, a potom kružnim pokretom nanovo zaranja, sve dok ne ostane vidljivom samo široka repna peraja. U oluji se dupin, koji se još i danas drži svetom životinjom među ribarima, baca, kličući radosno, u pahuljičastu pjenu; njegova snaga čini se kao da raste sa snagom materinskog elementa.

Vazda čovjeka razveseli kad vidi neko stvorenje kako igrivo vlada danim mu sredstvima. U takvim se pojavama očituje dubina elegancije. I ja sam imao taj osjećaj kada sam, zadrijemavši od vrućine, kao u snu vidio da uskim pojasom plaže prolazi jedna druga Apolonova životinja, iznimno veliki primjerak smaragdnog guštera. Tijelo mu je, kojim upravlja dugim izvučenim repom, prešlo preko kamenjara munjevito poput strijele i, tek što sam ga ugledao, već je nestao u grmu poput zelena bljeska.

Otkada nam je znana radost tih trenutnih spoznaja, za vrijeme kojih želimo zaustaviti tijek vremena i pred kojima nam se duh odaziva poput žice koju smo trznuli? Možda je to otkrio Stendhal kada se trsio opisati udar kojim je njegov prvi zaplijenjeni bravenjak pao na zemlju, možda Brockes u pjesmi o ''Ranim pupoljcima na jednoj krušci'', možda već Dürer u svojemu cvijeću i drveću što se toliko razlikuje od Boschova i Cranachova. Rastvaranje zla nedvojbeno je podarilo našim bojama dublju snagu svjetlosti.

Kada bi sunce dosegnulo najveću snagu, uranjali bismo ponekad u užareno šipražje makije. Čempresi, bodljikavi hrastovi, oleandar i ruže spleli su se u guste otoke grmlja; između njih su ulegli jastuci od bijelih cvjetišta mirte, koja je nalik anemoni kasnog ljeta. Nepregledan grmoliki krajobraz bio je sav ispunjen divnim, suhim i bodljikavim mirisom, što se opojno zgušnjavao u dolinama i uvalama. Balzamski mirisi smolastog drveća i para cvjetnih ulja nadirao je u nevidljivim bujicama da bi se spojio u ovim vrućim kotlinama i udolinama. Od životinja što su tu zujale nadasve mi se svidio majušni kornjaš krasnik; purpurne i zelene boje, svjetlucao je on u cvjetištima mirte kao dvobojni brod od turmalina. Za vlati suhoperke uhvatila se smeđa zlatica, krila prekrivenih dugačkim rogatim bodljama – dotada sam bio upoznao samo malu crnu vrstu, tijekom šetnje obalama Aude u blizini Carcassonea. Oko visokih cvjetišta koromača u obličju kišobrana letjela je strizibuba boje požutjela graška, s tamnim crtežom poput klinasta pisma na čupavim leđima. Uzalud sam i ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima, vrebao purpurnu strizibubu, na jarkocrvenoj površini koje je velika samtana mrlja. Također sam uzalud tražio cvrčka, kojega se cvrčanje čulo u šipražju kao zvuk čegrtaljke.

Nakon tih izleta, od kojih nam je popucala koža, osvježili bismo se još dužim kupanjem i nanovo zauzimali mjesta na plaži. Vrijeme bi odletjelo kao na krilima. Malo je stvari kojima se možemo predati posvema bez dosade, i koje nam razbiju armiju misli, napadima kojih smo neprestance izloženi u gradovima. Tu je i motrenje plamteće vatre, prizor kovitlaca snježnih pahulja i duboki šumeći ton kojim se vali izlijevaju na plažu. Daleki prizor korčulanskih sivih zidina s okruglim snažnim obrambenim kulama pojačavao je osjećaj bezvremenosti; čovjek je mogao pomisliti da se nalazi na nekoj izgubljenoj obali srednjovjekovlja, ili čak Homerova svijeta. Tamo se često slavio neki svetac plotunima iz mužara i čovjek bi poželio, kada bi tup zvuk preko mora odjeknuo, da izvidi ne prilazi li to turska ili mletačka gusarska flota.

Od ovoga života na plaži utonuli smo u stanje vegetativnog umora; vruća poslijepodneva provodili smo u krevetu ili u udobnim stolcima za ležanje, opruženi ispod smokava u vrtu. Istinska lijenost pripada u rajske kreposti, a to iskustvo kod nas doma samo još mačke imaju. Uzeo sam bio Burckhardtovu Kulturnu povijest Grčke, ali, unatoč stalnim pokušajima, nisam uspio pročitati više od prvih dvadeset stranica.

Pa ipak, išli smo i na male izlete; tako smo katkada odlazili u Korčulu i pili sjedeći pred malim konobama na ulici, hladan sok od šipka ili slatku tursku kavu. Ne treba otići sve do Pompeja da biste vidjeli antički grad: na Mediteranu još svuda postoje gradovi gotovo antičkog značaja. Čak su i napadaji velike industrije samo rijetko uspjeli razoriti čvrstu gradsku jezgru. U Korčuli se svuda čuje zvuk čekića i piljenje iz brodogradilišta u kojima se od davnina grade mali, ali dobri brodovi za obalni promet. Iz okolnih šuma dobiva se drvo, posvuda naslagano u visokim gomilama, miris kojega ispunjava ulice i trgove. Osobiti su skupocjeni komadi savijeni prirodnim rastom, koji se rabe za zaobljena mjesta i režu dugim ručnim pilama kojima rukuju dvojica ljudi. Na tim gradilištima još imate priliku promatrati nastajanje velikih rađevina ručnim radom. Tek promatrajući takve fizičke pothvate čovjek spoznaje koliko se promijenila metafizika rada.

Obala u maloj luci načinjena je od velikih kvadara bijeloga vapnenog mramora, koji građevinama ovoga kraja daje iznimnu čvrstoću i trajnost. U tamnoplavo more, koje se iza kobilice brodova mliječno pjeni, pogled je bez muke prodro do njegova dna, gdje su, poput zvijezda, ležali tamni ježinci. U pukotinama između kamenja kretali su se velike rakovice s bodljikavim oklopima, obraslima zelenim algama; male srebrene ribe s crnim očnim mrljama uz trzaj iskakale su na površinu.

Jednoga smo poslijepodneva Bohrerovim motornim čamcem svratili u poznato vinogradarsko mjesto Lumbardu, na uskoj udolini na južnom predjelu Korčule. Usput smo svratili na gusto pošumljen otok Badiju, s franjevačkim samostanom iz 14. stoljeća, i otočić Vrniku, koji se sastoji doista samo od velikog kamenoloma, uzdignutoga i nadaleko vidljivoga nad morskom plaveti. Tu se od davnine kopa i obrađuje krasan vapneni mramor. Od njega je već Dioklecijan gradio zidove svoje palače nalik na grad i od njegovih kvadara podignut je ne samo saraj u Konstantinopol i mnoge venecijanske palače već i moderne zgrade u Berlinu. Kamenolomi i rudnici najstarije su građevine na svijetu, i možda ne bez razloga jedine kod kojih se može govoriti o radu ljudskog roda kao takvog.

Vinove loze Lumabarde puštaju korijenje u sitno, vrlo plodno prašno tlo. Na poljima se uzdižu mali bijeli tornjevi, koje u vrijeme berbe naseljavaju čuvari. Grožđe je na brižno njegovanim čokotima bilo već teško i imalo je svijetlozeleni zreo sjaj. Uskoro nam je prašina što se dizala pod koračajima na stazama kuda smo prolazili, bila isušila grla. Nakon što smo još na plaži lovili vrstu pješčara, vratili smo se u mjesto, a pred kućama su sjedile žene s malim preslicama, i pustili smo da nas vodi zvuk njemačkih studentskih pjesama što dopirao je iz bijelog dvorišta.

Naišli smo tu na pijanku bečkih studenata, dok je gostioničar, obradovan neočekivanim posjetom, neumorno donosio iz podruma velike staklene boce široka grlića napunjene vatrenim ''Grkom''; u njemačkim ljekarnama zovu ih blejalicama.

Ovdje, na jednoj širokoj terasi, s pogledom na vinograde, more i otočje, sklopili smo intimno prijateljstvo s tim divnim vinom i uskoro smo se našli u onom raspoloženju bezgranične naklonosti u kojemu je čovjek najbliži istini ljudi i stvari. U njemu smo se pobratimili s jedim hrvatskim gimnazijskim profesorom. On se odjednom bio našao za našim stolom i njegova pojava veoma se razlikovala od naše predodžbe povezane s njegovim zanimanjem jer mu se odjeća sastojala samo od hlača i poderane košulje. Stari momak bio je dovoljno vatren i bilo je zadovoljstvo slušati ga, iako smo iz njegovih priča razumjeli samo jednu riječ, i to ime jednog ubijenog hrvatskog vođe seljačkog ustanka. No i bez toga dobro nam znanog imena pogodili bismo samo iz njegovih grimasa, iz gestikulacije i zvuka glasa da im je predmet bila sloboda. Vino je simbol krvi kojim se prizivlje duh palih junaka. Nejasno sam se spominjao da sam, u noći prije nego što smo izvršili puč na trgu Waterloo, u jednoj hanoverskoj točionici vina čuo profesora kako na sličan način priča o Steinu i Scharnhorstu, i davni se doživljaj nejasno miješao sa sadanjim. Čovjek ima drugo, tankoćutnije i dublje, pamćenje, koje se širi preko trenutaka zanosa kao preko užarenog lanca i koje potone u vrijeme svakodnevnoga života.

Kasno smo se vratili u Orebić našim čamcem prepunim raspjevanih studenata.

Teži je pak bio uspon na Monte Viperu (Sv. Ilija), najviši vrh krševitog poluotoka, koji nadaleko dominira nad razbacanim otočjem. Pošli smo na taj izlet u nadi da ćemo na njemu ugledati dvije za Europu neuobičajene životinje: divljega magarca i čaglja. Naravski, nije posrijedi ovdje doista divlji magarac, već podivljale životinje oje su već stoljećima udomaćene u ovom osamljenom brdovitom svijetu. Čagalj ovdje ima jedno od svojih posljednjih europskih staništa; katkada smo u noćima čuli njegov lavež, na koji su svi psi po dvorištima odgovarali onom mješavinom uzbuđenja i mržnje kojom svaka domaća životinja prima zov slobodnog i neukroćenog rođaka.

U cik zore krenuli smo na put kako bismo, po mogućnosti, još prije negoli sunce prispije u zenit bili na vrhu. U prvom dijelu uspona prolazili smo između nasada vinovih loza i kukuruza kroz vrtove osamljenih imanja, osjenčenih visokim murvama, u kojima se od Hesiodova vremena život zacijelo jedva jedvice promijenio. Golemi klanac, okružen golim krškim obroncima, činio je ulazna vrata u planinski masiv. Tu smo uzalud vrebali čaglje; zacijelo su se već s prvim zracima zore povukli u svoja skrovišta. Za naknadu, otkrio sam jednu zelenu mjehuraču, gotovo čovječje visine, čvrste peteljke koju je oblijetao gust oblak lisnatih kornjaša, i to neke sitne vrste koju karakterizira šaren, prhutav prah. Ovdje je zujala vrsta koja kao da se valjala u brašnu mahovinaste boje, poradi čega joj je Linné i dao primjeren nadimak farinoza. Druga vrsta, koju katkada viđam na dinama njemačke obale Baltičkog mora, nosi tanak sloj srebrene prašine duginih boja, a treća, južnofrancuska, zrači u raskošnom lazurnoplavom sjaju. Prah ili puder vrsta je nanosa boje što stvara meku površinu gustoga sjaja. Nalazimo je u mnogih životinja, posebno leptira, ali i brojnih voćaka. Njihov veliki opisivač je Jan van Huysum, koji nam je ostavio niz čarolijskih komada voćaka i cvijeća. Od umjetnosti posvećeno mu je pastelno slikarstvo, kojemu je najčešća tema dojam što ga ostavlja koža ženskog lica. Kao jedna od nježnih umjetnosti društvenog i erotskog života, ono ističe dubinu površine i prenosi oku tankoćutni osjećaj ruke što dodiruje i miluje.

Nakon što smo prešli dugu kamenitu udubinu, ponad koje je lebdjelo nekoliko velikih ptica grabljivica, zaklonila nas je gusta bukova šuma svježe zelene boje, ugodno različita od sažeženog raslinja obalnog pojasa i njegova šipražja. Put se uvijao naviše u serpentine kroz lisnatu masu kojoj se mogao nadjenuti naziv prašuma, utoliko što ju je očito sjekira zaobišla. Taj sjenoviti pojas od lišća, koji okružuje više planinske lance suhoga juga i u romanskim je zemljama gotovo istrijebljen, imao je u stara i nova vremena brojne opisivače. Od svih tih opisa najviše štujem onaj divni koji je Fallmerayer posvetio gori Atosu, i riječi i rečenice kojega se same spajaju kao streha od lišća i granja što osvježava čitatelja.

To neugodnije nas je onkraj šume pozdravilo žarko sunce, već visoko na nebu. Glatka okrugla glava navlastitog vrha bila je udaljena za još jednu visoravan, blago izbočenoga ruba, smještenu u rasutim ostacima visokih kraljevskih srdaca, divizmi, mlječika i drugog raslinja suhog kamenog tla. Oko sredine zemljište je prelazilo u plitku udubinu i dobivalo je močvarast izgled. Pokrivač od mahovine sličio je, međutim, samo na tanku naslagu kroz koju je kao kroz izgažen tepih svjetlucalo svijetlo pješčano tlo. Otočić ivina žbunja tu i tamo otvarao je pogled na perivoj ili, bolje, pašnjak što su ga zatvarali planinski lanci.

Tu nam je, nakon što smo propustili čaglje, želja bila da za naknadu barem vidimo divljeg magarca. Još prije nego što smo ga ugledali, izdaleka nas je zapljusnuo njegov zadah. On je uistinu potvrdio sve one zlobne primisli u studentskoj šali iz Jene i Hallea o divljem magarcu, koji od Apulejeva doba u mitologiji nepristojnih riječi ima značajnu ulogu. Trebalo je, dakle, samo držati se zadaha, a naša napetost podsjećala me je pomalo na časove putenog iščekivanja djece u cirkuskim šatorima punim mirisa znoja i slonova. Doista smo preplašili dvije životinje na njihovu podnevnom ležaju – smeđu ženku sa ždrebetom sive boje; oboje su imali dugu crnu crtu na leđima. Pokreti im nisu imali ničega ravnodušnoga, štoviše žurili su se u vitkom polukasu preko grmlja i kamenja, i pritom su ispuštali svoj oštri magareći krik pojačan zidovima kamene kotline kao rezonatorom. U tom njakanju na čudan su način spojeni bol i oholost. Ovdje je doduše, usred usijane osame pojava ovih životinja imala nešto neobično razvedravajuće; jednim udarcem otkrila nam je satirski značaj krajobraza. Satir voli takva mjesta na kojima otvorene površine prethode sjenovitom žbunju. Iz kazivanja, naime, proistječe da se falički dio dionizijskih otajstava odigravao u divljem pojasu ponad granice vinograda. Tijekom tih svečanosti nastupao je inače i onokentaur, svojevrsni križanac ljudskoga i magarećeg lika.

Za vrijeme uspona do vrha nanjušili smo još jednoga crnog mužjaka i čuli, kao zov podnevnih demona, čas tu, čas tamo iza grebena i grmlja, dugo rikanje što se podrugljivo gubilo u daljini.

Pred preostali nam dio puta odmorili smo se još jednom u velikoj kući od kamenih blokova, na rubu smrekove šume, usred samoće. Građena je bila, kako smo već doznali od kapetana Bohrera, za vrijeme rata kao topnička promatračnica; i obrasla staza što smo je dotad slijedili i koja je tu završavala mora da je napravljena tijekom rata. Odatle je straža trebala motriti približavanje ratnih brodova na pučini i obavještavati topove na plaži tisuću metara odande. Pokušali smo, stojeći na niskom krovu kuće, zamisliti sliku takve bitke usred ove samoće, i činilo nam se da je prije morala podsjećati na antičku opsadu nego na naše doživljaje u flandrijskim oblacima dima. Dok su duboko ispod nas na predgorju stršile ruševine promatračnica Mletačke Republike, ovdje smo stajali pred ruševinama vlastita vremena – na jednom od napuštenih graničnih položaja germanskoga istočnog carstva, slom kojega je dosezao u naše dane.

Površina krova bila je uređena kao nakapnica okružena rubom poput bazena, cijevima povezana s gustijernom. Dugim vjedrom, koje je netko tu ostavio, zagrabili smo čarobno svježu i hladnu vodu iz dubine.

Ima situacija u kojima nam se nenadano otkrije dublji smisao odavno bliskih riječi. De Quincey u svojim Ispovijestima opisuje takav doživljaj povezan s riječima Consul Romanus; ja sam imao sličan doživljaj s riječju gustijerna dok sam uživao u izvrsnom piću usred užarene osame.

Već je često pokušavano i vazda se iznova pokušava razliku između sjevernog svijeta i Sredozemlja sročiti u poredbe i naučili smo opreke kao one između forme i kretanja, sunca i magle, čempresa i hrasta, niskog i šiljatog krova. Mislim da im se dade priključiti i poredba između gustijerne i vrela. Gustijerna je bila središte rimske kuće; ona je to i danas u sicilijanskim cortiles i andaluzijskim patios, pa i u raskošnim dvorištima Arabije, Egipta i zemlje Berbera. Naročito izgleda da između gustijerne i oštrine rasnih obilježja postoji odnos nadređenosti, koji dolazi do izražaja u tomu što imaju zajednički prostor. Već na Mallorci mi uz prizor cjevovoda kojima se zalijevaju vrtovi pada na um misao da mora postojati sveza između tog načina gospodarenja vodom i krvotoka. Mauri kao tvorci tih umješnosti poznati su kao majstori u svim vrstama uzgoja. U zemljama bez puno oborina transport je krvi zatvoreniji, a time i povoljniji za kovanje rase.

Ovaj odnos može se primijeniti i na mnoga životna područja; tako rimsko pravo ima značaj gustijerne – iz njega se crpe sud na posve drukčiji način nego, primjerice, u germanskom pravu. Jednako vrijedi i za antičku književnost; njezina najznačajnija spojnica nije sustav voda, već lukova koji su povezani akvaduktima. Odatle i njezina iznimna pogodnost za citiranje, kao i činjenica da ovdje postoje klasičari u posve drugom smislu nego kod nas. Ta mogućnost osvježenja na zatvorenim sadržajima očituje se i u gramatici; određene participne konstrukcije, a nadasve apsolutni ablativ, uključene su u prozu kano male gustijerne. Najljepši zorni prikaz duha gustijerne imamo možda u priči o nosaču i trima gospođama u Tisuću i jednoj noći, dočim je duh vrela nanadmašivo izrazio Goethe u baladi o ribaru.

Osvježeni u razgovoru o tim stvarima, krenuli smo na vrh. Friedrich Georg je tu primijetio da je Don Quijote istinska gustijerna vedrine. Dalje smo se morali penjati jer je gola stijena stršila iz zemlje strmo i gotovo stepeničasto naslagana. Rijetko joj je u pukotinama poneki busen mlječike žuta cvijeta ili trnova grmlja. Kamena masa bila je rascijepljena s bezbroj okomito urezanih pukotina; neke su bile uske kao urezane nožem, druge toliko široke da smo imali muke prijeći preko njih. U dubini su se stvarale izbočine; stijena je bila ispunjena bezbrojem mjehura i udubljenja, a koraci su odzvanjali šuplje kao na kamenu roštilju, kao stvorenom za utočište gušterima i zmijama. Ime planine Monte Vipera ili Zmijsko brdo nije dakle bilo loše izabrano. Kukci su tu gore bili rjeđi; jednom sam ulovio nakaznika s crvenim i bijelim prugama, drugi put strizibubu, crnu kao samt s duguljastim prugama bijelima kao kreda – ta boja, slično žutoj i crnoj pruzi u tkanju, stalno se sreće u prirodi. Pokatkada bi proletjelo jarkožuto jedarce urešeno plavim prugama i mrljama; životinja koja voli vrhove.

Trsili smo se za vrijeme uspona ne gledati okolicu, što se, svakim korakom naprijed, sve više širila. Tek na vrhu dopustili smo sebi puni pregled.

Sunce je već bilo prešlo zenit i daljina se skrivala iza treperave izmaglice. Uspeli smo se na najvišu izbočinu, sličnu kralješnici, na tom duguljastom poluotoku i gledali smo ispod sebe njegovu sjevernu obalu s udaljenim gradićem Trpnjem. Njegove kućice svjetlucale su u dubini. Onkraj uskog rukavca širio se nepregledno kopno, a u njegovoj sredini prostirao se močvarni pojas ušća Neretve. S lijeve strane naslućivali su se ogranci Dinarskog gorja, s desne albanske planine. Na južnoj strani, odakle smo se popeli, more se širilo kao brušena sivoplava ploča. Motrena s takvih visina, morska površina izgledala je kao da se uzdiže prema obzorju i stapa s nebesima tvoreći dojam zatvorenoga okruglog prostora.

Dok smo se penjali, Korčula i ostali otoci ukazivali su se našim očima kao dijelovi jednoga povezanog kopna; sada su se odvojili u svojoj raznolikosti kao razveden arhipelag, i to oštrinom koja je podsjećala na stare pomorske zemljovide u bakrorezu. Među grebenima i školjima, Korčula i Lastovo izranjali su iz mora kao kornjačina pogrbljena leđa. Daleko na zapadu gubili su se obrisi Visa, koji je, zahvaljujući Tegethoffu i njegovoj floti, stekao znamenito ime. Na jugu se jasnije vidio osamljeni, divlji Mljet sa svojim morskim špiljama iz dubina kojih odzvanja huk podzemne grmljavine.

U dubini, podnevni je parobrod upravo plovio prema otoku Hvaru; izgledao je jedva većim od brodice koja je nosila Odiseja nadomak otoku sirena. Čudesno u nama ne izazivlje čuđenje, jer nam je ono najprisnije. Navlastita sreća, koja nam pripravlja svoj prizor, jest u tomu da vidimo potvrđenu zbilju svojih snova. Kako bi inače Hölderlin, daleko od igrališta dupina, u najdubljem smislu spoznao neprolaznu ljepost otočnih svjetova?

Alle leben sie noch, die Heroenmütter, die Inseln
Blühend von Jahr zu Jahr…

Žive su jošte sve one, majke heroja, otoci.
Cvatuć iz ljeta u ljeto….



(Ernst Jünger, Dalmatinischer Aufenthalt, Blätter und Steine, 1934)


S njemačkog preveo Mario Kopić

Jos de Mul

Nakon II svjetskoga rata Heidegger i Adorno su zbog svojih radikalno suprotnih političkih stajališta barem za većinu interpreta figurirali kao filozofski antipodi. No, sa sve većom povijesnom distancom postajalo je jasno da između njihovih opusa postoje iznenađujuće sličnosti i iznenađujuća podudaranja. Dvije su srodne teme, koje nam odjednom padaju na pamet, kako Adornova tako i Heideggerova kritika tehnološke racionalnosti moderne kulture i njihova romantička nada da će umjetnost razotkriti novi oblik racionalnosti. No u opreci spram mnogih romantičkih prethodnika (kao što su primjerice Schlegel i Schelling) i suvremenika (kao što su Benjamin i Marcuse), Adorno i Heidgger su imali o svojoj romantičkoj nadi malo iluzija. U opreci je spram vodeće uloge koju su pripisali umjetnosti bio duboki pesimizam glede sposobnosti moderne umjetnosti da prevlada instrumentalnu racionalnost. Obojica su mislili da je umjetnost prije negoli rješenje zapravo dio problema. U tom kontekstu Adorno i Heidegger govore čak o kraju umjetnosti.

Ambivalentno stajalište ta dva filozofa spram umjetnosti možemo smatrati odjekom Hegelove ništa manje ambivalentne arhetipske teze o kraju umjetnosti. U ovom ću ogledu pokušati pokazati da nam postmetafizičko čitanja Hegelove terorije o kraju klasične i romantičke umjetnosti ne samo pomaže bolje razumjeti Adornovu i Heideggerovu raspravu o kraju moderne umjetnosti, nego i transformaciju iz moderne u postmodernu umjetnost. Pokušat ću pokazati da ta transformacija postavlja umjetnost u novi odnos s tehnologijom. Jedna od najznačajnijih zadaća filozofske refleksije o umjetnosti na početku 21. stoljeća jest pomoći nam pojmovno razumjeti tu tehnološku transformaciju. Stajalište kojega pokušavam braniti jest da nam pri tome može pomoći Adornovo i Heideggerovo djelo, no to zahtijeva prebolijevanje modernističkih ostataka u njihovom poimanju umjetnosti i tehnologije.

Hegel je svoju tezu o kraju umjetnosti (ili bolje: krajevima) umjetnosti razradio u svojim posthumno objavljenim predavanjima o estetici. U uvodu tvrdi da umjetnost jest i da ostaje za nas u svim tim odnosima od strane svojega najvišega određenja nešto prošlo. Lijepi dani grčke umjetnosti, kao i zlatna vremena kasnoga srednjovjekovlja, prošla su zauvijek. Već je iz toga neposredno razvidno da je, kada govori o kraju umjetnosti, Hegelov kriterij kvalitativan, ne kvantitativan. Za njega se kraj umjetnosti ne nahodi u činjenici da nakon jednoga posebnog trenutka u vremenu nema više stvaranja umjetničkih djela, nego da je najviša točka umjetnosti već za nama.

Tu tezu možemo razumjeti samo u svjetlu Hegelova idealističkog sustava, u kojemu je svjetska povijest dokučena kao samozbiljenje u kojemu Duh postaje svjestan sebe samoga. Duh se izvanjštinjuje u prirodi, koju potom svjesno preuzimlje natrag u sebe. U Hegelovom sustavu umjetnost nastupa samo u toj zadnjoj fazi. U umjetnosti, religiji i filozofiji Duh se vraća sebi, postajući tako svjestan sebe sama, postajući apsolutna istina. Prema Hegelu, umjetnost, religija i filozofija pokazuju sve veće oduhovljenje. U konkretnim predstavama umjetnosti jedinstvo prirode i duha neposredno je prisutno na osjetilan način. U religiji je to jedinstvo oduhovljeno u predstavu božjega. No, samo filozofija kao misaono spoznati pojam umjetnosti i religije objedinjuje te rane momente apsolutnoga duha, u njoj apsolutno znanje doseže apsolutno znanje o sebi. Prema Hegelu, to apsolutno znanje nalazi svoje ispunjenje u sveobuhvatnoj sintezi koja je ozbiljena u njegovom vlastitom filozofskom sustavu (a taj je kao takav obilježio kraj filozofije).
Prema tome, Hegelova filozofija umjetnost ne tretira kao izolirani fenomen, nego kao moment u bivanju samoosvještenja Duha. Umjetnost, kaže Hegel, svoju najvišu zadaću rješava tek tada kada je u zajedničkom okružju zauzela mjesto uz religiju i filozofiju i ako predstavlja samo jedan način na koji u svijesti ističe i izražava ono što je božansko, najdublje čovjekove interese i najiscrpnije istine duha. Umjetnost se od religije i filozofije razlikuje po tomu što ono najviše izražava na specifičan način, naime na osjetilan način. Umjetnost je osjetilno sijanje ideje.

Vrhunac se umjetnost nahodi u onom razdoblju svjetske povijesti u kojemu se Duh izražava na konkretan, osjetilan način. Prema Hegelu, tako je bilo u grčkoj kulturi. Kada je izražavanje Duha u daljnjem tijeku svjetske povijesti postajalo sve duhovnije, umjetnost je sve više i više postajala nesposobnom neovisno izraziti tu duhovnu istinu, odnosno: izraziti je posve osjetilnim sredstvima. Nastupom kršćanstva prvenstvo je premješteno na predodžbu Boga i umjetnosti - shvaćene u svom najvišem određenju - došlo do svojega kraja. No, to nije značilo kraj umjetnosti kao takve. U religioznoj je umjetnosti umjetnost dobila drugu ulogu: uprizorenje religioznih potreba. A prijelazom prema znanosti i filozofiji, s prijelazom od srednjega vijeka na moderno doba, zlatno doba umjetnosti približilo se drukčijem, drugom kraju. Stoga je Hegel zaključio da naša sadašnjost glede svojega općega stanja nije naklonjena umjetnosti, jer umjetnost više ne pruža ono zadovoljenje duhovnih potreba koje su narodi ranijih vremena u njoj tražili i samo u njoj nalazili.

No, Hegel nije tvrdio da se općenito najviša točka umjetnosti nalazi iza nas, nego samo od strane njezina najvišeg određenja. To je najviše određenje povezano s ljepotom. Klasična je umjetnost bila dovršenja carstva ljepote. Drugim riječima: Hegelova teza o kraju umjetnosti jest teza o kraju umjetnosti lijepoga, odnosno lijepe umjetnosti. A mogućnost da u budućnosti umjetnost bude nešto drugo od lijepe umjetnosti i da kao takva dosegne drugu vrstu vrhunca, Hegel je ostavio otvorenom. Da bismo to razumjeli, valja nam stoga pogledati ne samo mjesto umjetnosti u razvoju Duha, nego i imanentni razvoj same umjetnosti. Prema Hegelu, povijest poduhovljenja, svojstvenu svjetskoj povijesti, isto tako zrcali i povijest umjetnosti. I tu Hegel razlikuje tri stupnja koja razvrstava kao razdoblja simboličke, klasične i romantičke umjetnosti. U svakom od ta tri razdoblja u središtu je jedan ili više oblika umjetnosti.

U prvoj, simboličkoj fazi, umjetnost je tek tražila adekvatno osjetilno uprizorenje ideje. Štoviše, osjetilno je prevladalo nad duhovnim. Za Hegela je karakterističan oblik simboličke faze umjetnosti arhitektura. Ideja još nije dosegla apsolutnu jasnost. To se najprije dogodilo u drugoj, klasičnoj, fazi umjetnosti. Za klasičnu je umjetnost - u tomu je Hegel na tragu znamenite definicije umjetnosti povjesničara Winckelmanna - karakteristično potpuno ravnovjesje između duhovnog sadržaja i izvanjskog materijala, pri čemu je držao da bit klasične umjetnosti predstavlja grčko kiparstvo. Ideja nalazi apsolutni izraz u individualnoj božjoj i ljudskoj formi. Ljepota klasične umjetnosti se nalazi upravo u potpunom ravnovjesju između duhovnog sadržaja i materijalne forme. Klasična je umjetnost izgubila tajanstvenost simboličke umjetnosti: u njoj je Ideja izražena u svoj svojoj jasnosti. U trećoj, romantičkoj, fazi povijesti umjetnosti - zametak koje se, prema Hegelovom sustavu, podudara s nastankom kršćanstva - duhovno zadobiva premoć nad materijalnim. Ravnovjesje se pomiče više prema duhovnijim formama, kao što su slikarstvo, glazba i literatura. Istina je da u slikarstvu osjetilna realnost još uvijek oblikuje sadržaj, ali reprezentacije u iluzornom prostoru pljosnate površine ukazuju na sve veću subjektivnost i poduhovljenost forme izražavanja. I glazbeni materijal je još uvijek duhovan, no unatoč tomu se u značajnom opsegu ideal oslobodio materijalnog izraza. Vrhunac romantičke umjetnosti ipak je književnost. Kao i u glazbi, njezino značenje podaju zvukovi, ali za razliku od glazbenih zvukova, riječ je arbitrarni znak koji je po sebi bez značenja, što na posljetku ukazuje na duhovni sadržaj.

Iako je iz perspektive sve većega oduhovljenja svijeta povijest romantičke umjetnosti na višem stupnju od klasične umjetnosti, kao umjetnost ona se nalazi na nižoj razini. Doista, ukoliko razmatramo njezino najviše određenje, odnosno ukoliko je razmatramo kao osjetilnu manifestaciju ideje - umjetnost je stvar prošlosti. Hegelova teza o kraju umjetnosti tako se odnosi na kraj klasične umjetnosti. Prema njemu, umjetnost je, nakon što je u času uspona kršćanstva postala medij religiozne reprezentacije, u modernom dobu vodila mišljenju i refleksiji. Prema Hegelu, to izražava ne samo činjenica da su u njegovo vrijeme filozofija i znanost umjetnosti preuzele vodeće mjesto, nego još značajnije: sama umjetnosti postaje sve više refleksivna, sve više cerebralna. Oba poimanja su tijesno u svezi. Budući da romantička umjetnost nije više neposredno osjetilno izražavala Ideje, odnosno jer je njezina duhovna sadržina transcendirala mogućnost adekvatne osjetilne predstave, treba je, da bismo je razumjeli, objasniti. Nastanak suvremene umjetničke kritike i estetike za Hegela je bio neizbježni posljedak poduhovljenja umjetnosti i istodobno dokaz činjenice da se vrhunac umjetnosti nalazi iza nas. Umjetnost sama po sebi nije više dovoljna, treba još dodati pojmovnu refleksiju. Arthur Danto je opravdano primijetio da je taj Hegelov uvid tek sada postao značajan.

No Hegel je tvrdio da "kraj umjetnosti" ima i brojne neuobičajeno pozitivne implikacije. Činjenica da umjetnost više nije kadra davati čisto osjetilne reprezentacije Ideje, bila je značajan doprinos u obliku nečuvenoga povećanja slobode u onomu što je tada postala romantička umjetnost: "Zbog toga novi sadržaj koji je time zadobiven nije vezan za osjetilno prikazivanje kao prikazivanje koje mu odgovara, nego je oslobođen toga neposredno određenog opstanka koji se mora negirati, svladati i reflektirati u duhovno jedinstvo. Na taj način romantička umjetnost predstavlja uzdizanje umjetnosti iznad same sebe, ali u granicama svoga vlastitog područja i u formi same umjetnosti".

Osvrnemo li se na razvoj umjetnosti u 19. i 20. stoljeću možemo vidjeti da se ta samotranscendencija zbivala na dva načina. Najprije je bila ne-više-lijepa umjetnost. To izražava razvoj novih estetskih kategorija koje su preuzele mjesto klasične ljepote: sublimnog (Friedrich), apstraktnoga (Cézanne), ne-figurativnog (Kandinsky), atonalnog (Schönberg), apsurdnog (Beckett), ružnog (Bacon), svakidašnjega (Warhol), kiča (Koons) itd. Ukratko, romantička ne-više-lijepa-umjetnost oblikovala je cvjetajući temelj za povijest moderne umjetnosti. Na drugom mjestu, samotranscendencija umjetnosti izražava razvoj ne-više-umjetničke-umjetnosti. U romantici je postojala još borba unutar umjetnosti da bi estetizirala svoju cjelokupnu egzistenciju. U tom je smislu romantička, ne-više-umjetnička-umjetnost bila cvjetajući temelj za povijest avangarde, njezinim zahtjevom za neutraliziranjem - hegelovski rečeno - razlike između umjetnosti i života, estetizacijom egzistencije. Tu bismo morali spomenuti ne samo klasične avangardne pokrete, kao što su futurizam, dadaizam, nadrealizam, de Stijl itd., nego i neoavangardni razvoj novih umjetničkih oblika (kao što su hepening ili performans ) i neortodoksnih praksi nastupanja (kao što su teatarski i operni performans na javnim mjestima).

Iz zamjedbe o samotranscendirajućoj umjetnosti jasno je da Hegel nije sudio da je za njega kraj klasične umjetnosti posve negativan. Doista je kraj klasične umjetnosti sa sobom donio slobodu bez premca i skoro neograničen niz novih krajeva umjetnosti. Na posljetku je iz zadnjeg poglavlja njegove Estetike jasno da je Hegeov sud o romantičkoj umjetnosti prilično ambivalentan. To je razvidno već iz zadnjeg poglavlja prvog dijela estetike: Razrješenje romantičke umjetničke forme. Nije riječ samo o razrješenju nego i o sumraku, raspadu, raspuštanju, dakle Hegel u zadnjoj instanciji shvaća romantičku umjetnost kao slijepu ulicu u povijesti Duha. Zadnji paragraf toga poglavlja nosi naslov Kraj romantičke umjetničke forme.

Hegelov konačni uništavajući sud o romantičkoj umjetnosti povezan je s prijelomom kojega je romantičko kretanje značilo za metafizičku tradiciju, vrh koje je bila Hegelova filozofija. Iako je romantičare, kao što su Novalis, Schlegel i Schelling, kao i Hegela, gonila metafizička želja da dokuče totalitet života i povijesti, kod njih je ta želja išla ruku pod ruku s postmetafizičkim uvidom u konačnost i slučajnost ljudske egzistencije te nemogućnost ozbiljenja te želje za cjelinom i jedinstvom. Za romantičku je umjetnost i filozofiju karakteristično, kao što se izrazio Schlegel, vječno njihanje između entuzijazma i ironije. Dok romantički umjetnik entuzijastično žudi za cjelinom i jedinstvom, pomoću samoironije samokritički ometa iluziju koju je stvorilo njegovo djelo, da bi na taj način spriječio pad u iluziju zadnje, apsolutne interpretacije svijeta. U romantičkoj umjetnosti to izražavaju specifične stilističke karakteristike, kao što su ironija, elipsa te fragment, i sadržaji kao što su prolaznost, patnja i slučaj.

Upravo je tu postmetafizičku značajku metafizičar Hegel snažno odbacio. Za njega je rasap (das Zerfallen) romantičke umjetnosti u prvom redu inkarnirao "slučajnost predmeta". Ne biti više predan jednom samom neupitnom predmetu, predmetu kršćanske religije, zbilja je značilo slobodu, ali prema Hegelu ta sloboda neizbježno vodi u subjektivnu samovolju. U tom je smislu romantička umjetnost u jakoj opreci spram filozofije, koja za svoj predmet nema slučaj, nego prije želi odstraniti slučaj time da nužnost u povijesti učini predmetom refleksije. Za Hegela propast romantičke umjetnosti izražava njezina prozaična subjektivnost koja u sebi sadrži sadržaj običnoga svakidašnjeg života kojega ne može pojmiti njegova supstancija u kojoj je sadržano ćudoredno i božje, nego u svojoj promjenljivosti i konačnoj prolaznosti. Prema Hegelu, vrijedi da romantičko traženje unutarnjeg sebstva počinje s onim beskonačnim osobe kojega pričinja kršćanska religija, potom konkretni, konačni subjekt postaje središnji u romantičkoj reprezentaciji. I tu je filozofski pojam u opreci spram romantičke umjetnosti, budući da je odlučno usmjeren na Duh, dakle na apsolutno i konačno. Za Hegela se na posljetku propast romantičke umjetnosti prije vremena pokazao u činjenici da može božje izraziti samo ironijski. Već iz jakog gnjeva spram Schlegela jasno je da Hegel nipošto ne cijeni takvo ironijsko stajalište. Tu se umjetnička ironija suočava s autentičnom ozbiljnošću filozofije koja se svojim usmjerenjem povezuje sa supstancijalnim.

Unatoč svojim opaskama u Estetici o nužnosti pričina, za kasnoga je Hegela ljepota uopće veo koji ljepotu ne izražava nego prikriva. Ono što je Hegel nevoljko predvidio bila je, drugim riječima, ne-više-autentična ili postmoderna umjetnost. Na posljetku, za metafizičara Hegela, koji je svagda na svom putu prema apsolutu, romantičku umjetnost možemo shvatiti kao ništa drugo doli slijepu ulicu u odisejadi Duha. No, ako Hegelovu analizu romantičke umjetnosti čitamo s romantičkoga, postmetafizičkog stajališta - kao dijalektiku bez ukidanja, kao konačnu dijalektiku koja je napustila pretenziju da razvoj duha vodi u sveobuhvatni totalitet koji predstavlja kraj povijesti - tada ta analiza nudi pojašnjujući uvid u ciljeve moderne umjetnosti kakvim se bavi posthegelovska filozofija, između ostalih i djela Adorna i Heideggera.

Heideggerov dug Hegelovoj ambivalentnoj analizi umjetnosti zgusnuto izražava napetost koja postoji između rasprave Iskon umjetničkog djela i kasnije napisanoga Pogovora. U Iskonu Heidegger razvija entuzijastičnu sliku umjetnosti, rabeći pri tomu primjere iz grčkoga hrama i Van Goghovu sliku para seoskih cipela. Umjetničko djelo tako ne predstavlja toliko pojedinačne predmete ili događaje nego djelo otvara stanoviti svijet, kompleksno odnošenje značenja. Kao to zasnivanje svijeta, umjetničko je djelo nastajanje i događanje istine. Ljepota je još jedna riječ za raskrivanje svijeta preko umjetničkog djela. To u djelo uravnano sijanje jest ono lijepo. Ljepota je jedan od načina u kojima istina nastupa kao neskrivenost. No, u Pogovoru je ton drukčiji. Tu se Heidegger pita ima li govor o besmrtnim djelima i o vječnoj vrijednosti umjetnosti neki sadržaj ili kakav opstanak. Ili su to pak samo još napola promišljene izreke u vrijeme kada se velika umjetnost zajedno sa svojom biti odmakla od čovjeka. Sve je doživljaj. No, doživljaj je onaj element u kojemu umjetnost umire. Umiranje se događa polagano. Potrebuje nekoliko stoljeća. U Prinosima filozofiji Heidegger čak govori o suvremenosti kao povijesti bez umjetnosti.

Sličnost s Hegelovim stajalištem doslovno bije u oči. I za Heideggera je umjetnost povezana s istinom i tu istinu izraženu u umjetnosti shvaća kao sijanje istine. I Hegel i Heidegger govore o umiranju umjetnosti. Stoga ne iznenađuje da u Pogovoru Heidegger navodi odlomke iz Hegelove estetike. I premda Heidegger s Hegelom izražava nadu da će se umjetnost sve više razvijati i dovršavati, on je uvjeren da umjetnost ostaje od strane svoje najviše odredbe nešto prošlo. I pita: je li umjetnost još jedan bitan i nužan način na koji se zbiva odlučna istina za naš povijesni opstanak ili umjetnost to više nije? Ali ako ona to više nije, onda ostaje pitanje zašto je tome tako.

Možemo zaključiti da do smrti umjetnosti dolazi stoga jer se umjetnost izrodila u puki unutarnji doživljaj. Razlog je u tome, prema Heideggeru, što je umjetnost, ništa manje od filozofije, postala dio metafizičke tradicije. U Pogovoru konstatira: Zbiljnost biva predmetnost. Predmetnost biva doživljaj. U načinu kako za zapadno određeni svijet biće kao zbiljsko jest, skriva se neko osebujno slaganje ljepote s istinom. Bitnoj mijeni istine odgovara bitna povijest zapadne umjetnosti. Ova se iz za sebe uzete ljepote ne može pojmiti, kao ni iz doživljaja, uz pretpostavku da metafizički pojam uopće seže u njezinu bit. U svojoj studiji o Nietzscheu Heidegger tvrdi da je stoga što je dio metafizičke tradicije, dakle zaborava bitka, umjetnost izgubila svoju moć uprizorenja povijesti. Umjetnost nije više slika koja daje mjerilo istini. Autonomija i autoreferencijalnost moderne umjetnosti, koju tako slave mnogi umjetnici i kritičari, samo su znamenje približavajuće se smrti umjetnosti. Istina, čini se da umjetnost cvjeta kao nikada dosada, ali to je samo iluzija. Umjetnička su djela degenerirala u puke predmete. Preko estetskog ili recimo preko doživljaja i njegova mjerodavnog područja umjetnina već unaprijed postaje predmet osjećaja i predstavljanja. Samo tamo gdje je umjetničko djelo već postalo predmet, postaje primjereno za izlaganje i muzej. Umjetnost nije više izviruća, nego služi samo još oslobađanju afekata, umjetnost je samo neki dražesni dodatak.

Potom se postavlja pitanje nije li u vremenu u kojemu se metafizika pretvara u tehnološki postav došlo do razrješavanja, disolucije umjetnosti. Te mračne Heideggerove analize ne možemo odvojiti od njegove kritike dominantnog karaktera tehnološke racionalnosti. U modernoj tehnologiji stvari postaju puki predmeti, pri čemu postupno dolazi do razrješenja predmeta u puke podatke za manipulaciju informacijske tehnologije, preko koje predmeti postupno gube svoju neovisnost. Umjetnička djela postaju vođeni instrumenti informacije. Heidegger je držao i ne-figurativnu umjetnost dijelom metafizičke tradicije. Ona je samo apstraktna negacija figurativne umjetnosti. Ne-figurativna umjetnost nastavlja metafizičko usmjerenje u svom popredmećenju elementarnih oblika i boja koja su nekoć bili samo sredstva za reprezentaciju objekata. Kao što se koncizno izrazio u jednom od svojih stajališta o Kleeu: "Današnja umjetnost: nadrealizam jednako metafizika; apstraktna umjetnost jednako metafizika, ne-figurativna umjetnost jednako metafizika". Kraj umjetnosti o kojemu govori Heidegger nije svršetak simboličke i klasične umjetnosti (hrama) ili romantičke umjetnosti (Van Gogh), nego kraj moderne umjetnosti.

Iako se Adornova filozofska pozadina prilično razlikuje od Heideggerove, njega su razmišljanja o umjetnosti također dovela do teze o kraju moderne umjetnosti. Za neo-marksističkog Adorna umjetnost je također povezana s istinom. Umjetnost je šifrirani zapis duha svojega vremena, povijesno-filozofijski sunčani sat iz kojega možemo razabrati povijesni razvoj Duha. Adorno je preuzeo marksističku doktrinu o bazi i nadgradnji, ali u opreci spram njezine ortodoksne inačice, kod Adorna nije riječ o pitanju neposrednog zrcaljenja. Umjetničko djelo, koje je metaforički povezano s Leibnizovom monadologijom, Adorno smatra monadom bez prozora koja predstavlja ono što ono samo nije. Za Adorna je dakle umjetnina ujedno autonomna i heteronomna. Obilježava je njezina vlastita povijesna tendencija materijala, no unatoč tomu njezino samokretanje - tako reći kodirano - zrcali društveno kretanje. Štoviše, umjetnost mora ispuniti dvostruku ulogu. S jedne strane mora artikulirati društvenu realnost, na drugoj pak mora posuditi glas tome kakav bi ljudski život mogao biti i kakav bi trebao biti. Umjetnost, tvrdi Adorno, pozivajući se na Becketta odnosno Stendhala, pokazuje kakav život doista jest i ujedno je obećanje boljega života.

Kao i za Heideggera, i za Adorna suvremenim društvom posve vlada instrumentalna racionalnost koja u povezanosti s kapitalističkom tržišnom ekonomijom prirodu izokreće u puku subjektivnost. I za njega je umjetnost u 20. stoljeću sve više dio afirmativne kulturne industrije. U skladu s logikom kapitalističke tržišne ekonomije, umjetnost je degenerirala u puku potrošačku robu, stvar među drugim stvarima koja nudi kratkotrajni bijeg iz borbe i patnje svakidašnjice, ne trudeći se oko bilo kakve promjene. No dok su umjetnici prije francuske revolucije bili samo službenici, sada su degenerirali u puke zabavljače. I za Adorna umjetnost u doba kulturne industrije gubi svoj istinski karakter: u masovnoj je kulturi realizirana borba romantike i avangarde za integraciju umjetnosti i života, ali na skoro ciničan način. U toj ciničnoj inačici estetizacije života realiziran je samo negativan aspekt razrješenja umjetnosti. Dominacija kulturne industrije neizbježno vodi razumjetničenju umjetnosti, vodi čak društvenoj likvidaciji umjetnosti.

Za razliku od Heideggera, Adorno je uvjeren da umjetnost može izbjeći tu likvidaciju bijegom u autonomiju, nesvrhovitost. Iako Adorno autonomiju umjetnosti smatra produktom procesa racionalizacije, kojemu se sam opire, unatoč tome brani tu autonomiju protiv funkcionalizacije umjetnosti u kulturnoj industriji. Štoviše, autentično moderno umjetničko djelo suočeno je s gotovo nemogućom zadaćom. Jer su, prema Adornu, društvene antiteze u doba kapitalizma veće nego bilo kada prije, mora biti moderno autonomno umjetničko djelo ujedno beskompromisnije i pomirljivije od tradicionalnih umjetničkih djela. Moderno umjetničko djelo može tu paradoksalnu dvostruku ulogu ispuniti samo time da je disonantno, odnosno time da postane ne-više-lijepa umjetnost. Disonantno je neki ambivalentan, prije svega romantički lik koji izražava kako neispunjenost želje za harmonijom, tako i požudu koja tu napetost prati. U disonantnoj umjetnosti elementi se ne samo nalaze u nenasilnoj sintezi raspršenoga koje je očuvano takvo kakvo jest, nego je disonantna umjetnost i protest protiv totalitarne tendencije instrumentalnog uma kojega izražavaju kako klasična harmonija tako i Hegelova metafizika.

Iako Adorno brani autonomiju umjetnosti, priznaje da je posrijedi problematično razrješenje problema. U procesu sve veće autonomije umjetnost postaje sve izoliranija od ostaloga društva i sve odvojenija od manifestne prakse. Radikalno odbacivanje umjetnosti izražava umjetnost u svojemu napuštanju mimetične uloge. Za razliku od Heideggera, Adorno misli da je u njegovo vrijeme moguće samo ne-figurativno slikarstvo. Moderna umjetnost neizbježno ide svojemu kraju. Posrijedi je bolest od nesvrshovitosti i smrtna opasnost njezina vlastita uspjeha. U toj se točki umjetnost upušta u zimski san iz kojega se možda nikada neće probuditi. Smrt umjetnosti nije toliko likvidacija koliko samoubojstvo.

No, za Adorna modernu autonomnu umjetnost ne goni u samoubojstvo samo utjecaj društvenih antagonizama, nego ta smrt potječe i iz njezine imanentne logike razvoja. Ta autonomna tendencija umjetničkoga materijala zrcali racionalizaciju suvremenoga društva. Društvenu tendenciju za još većim vladanjem nad prirodom izražava povećanje umnog ovladovanja glazbenim materijalom u razvoju od Schönbergove dodekafonije prema potpunom serijalizmu Stockhausena i Bouleza. Tu umjetnost postaje identična s totalitarnim političkim sustavima. Taj razvoj ide ruku pod ruku s postupnim iščeznućem mimetičke dimenzije u umjetničkom djelu: subjektivnog izraza, značenja i osjetilne ekstaze. Ono što ostaje od toga procesa redukcije samo su matematičke manipulacije i strast praznine. Štoviše, emancipacija disonance ima svoje granice. Glazba iz Adornova vremena svjedoči da su se mogućnosti inovacije iscrpile. Glazba se još uvijek razvija, no pri tome je riječ samo o kvantitativnom napretku, dočim kvalitativni nije više moguć. Stoga možemo ponovno govoriti o smrti umjetnosti, ovaj put o smrti od iscrpljenosti. Adorno tako izražava kako hegelovsko tako i postmoderno iskustvo da se već sve dogodilo i da smo prispjeli do kraja povijesti.

Pogledamo li pobliže analize Heideggera i Adorna, zaključak da umjetnost glede svojega najvišega određenja prispijeva svojemu kraju čini se neizbježnim. Zbiva se to u procesu likvidacije, samoubojstva i iscrpljenosti. Ukoliko je kod njih još riječ o romantičkoj nadi o pomirbi preko umjetnosti, to je samo očajna i deziluziona nada. Štoviše. Postmetafizičari Adorno i Heidegger realizirali su Hegelovu tezu o kraju umjetnosti u značenju da za njih umjetnost nije više stupanj na putu prema apsolutnom znanju filozofije.

Pitanje s kojim se suočavamo na početku 21. stoljeća jest: u kakvom odnosu moramo biti spram mnogih krajeva što ih je umjetnost upoznala u prijašnja dva stoljeća? Postmoderni odgovor glasi: tada kada umjetnost nema više budućnosti bolje je oprostiti se od patosa neprestanoga ponovnoga početka i vratiti se u prošlost. Umberto Eco pri tome pozivlje na ironiju. U tomu postmoderna nasljeduje romantički projekt. I Heidegger i Adorno vratili su se u prošlost, iako su jako naginjali prije Hegelu negoli romantičarima. Kod Heideggera je povratak u prošlost izražavao pojam prebolijevanja metafizičke tradicije. Budući da nije moguće hegelovsko prevladavanje, moramo taj svršetak ne samo priznati nego i povezati s skrivenim mogućnostima tradicije u svrhu drukčijeg početka.

Nakon Adorna i Heideggera moguće je slično prebolijevanje tradicije na području umjetnosti. Günter Seubold postavlja tezu da je to Adornu i Heideggeru omogućilo izbor trećeg puta između modernističkog slavljenja praznine i onoga iz čega su se sprdali kao zadržane postmoderne uporabe prošlosti. Za taj je treći put karakteristično ono što Seubold naziva uključenje od strane umjetnosti svojega vlastitoga kraja. Adorno tvrdi da umjetnost samo na taj način može preživjeti svoju smrt. Drugim riječima: umjetnost kako su je zamišljali Adorno i Heidegger ne negira radikalno gubljenje značenja i moći izražavanja, nego taj gubitak shvaća kao destruktivni moment u svakom umjetničkom djelu. No ta negacija nije apsolutna ili objektivirana, nego je shvaćena kao konstitutivni moment za stvaranje novih oblika i likova koji potom opet klize u ništinu. Ta polivalentna osnovna struktura isključuje fiksno nepovredivo značenje. Značenje je svagda iznova uspostavljeno u interpretaciji umjetničkih djela.

U svojoj raspravi Seubold ocrtava obrise te generativno-destruktivne estetike, napose u Adornovoj analizi Bergova opusa te u Heideggerovoj analizi Cézanneova i Kleeova djela. Adorno je omalovažavao glazbenu želju za smrti u Bergovu djelu, neprestanu tendenciju za samorazrješenjem, odvajanju, kaosu. U tom smislu Adorno govori o stvaranju iz ništine natrag u ništinu. U Bergovim skladbama novi su oblici svagda iznova stvoreni iz ništine, a ti oblici potom, prije negoli su posve razrađeni, iznova nestaju natrag u ništinu. U Adornovoj analizi Berg dobija neki posredni položaj između tradicionalnih umjetničkih djela, s njihovim artikuliranim oblikom i izrazom, i potpune negacije značenja u modernom totalnom serijalizmu i postmodernoj aleatoričnoj glazbi.

Heidegger pak u kasnim Cézanneovim uprizorenjima Montagne-Sainte-Victoire ne vidi portrete ili popredmećenja bića, no isto tako ne interpretira ta djela kao modele svijeta. U tomu vidi tajanstveni identitet prisutnoga i prisutnosti, prebolijevanja razlike između bitka i bića. Područja su boje kasnih uprizorenja Montagne Sainte-Victoire za Heideggera međusobna igra pred očima gledatelja, igra u kojoj neprestance stupaju u različite odnose, u kojoj prednji plan i pozadina mijenjaju mjesto i u kojoj se otkrivaju i skrivaju novi oblici. U Kleeovom djelu Heidegger vidi neprestanu igru prigode i uskraćivanja. Cézanne i Klee zauzimlju središnju poziciju, izmiču predmetno-metafizičkoj tradiciji, ne zapadajući pri tome u ništa manje metafizičnu ne-figurativnu umjetnost.

Iako Seuboldov pokušaj da pomoću Adorna i Heideggera prevlada slijepu ulicu moderne umjetnosti i moderne filozofije umjetnosti nudi plodna ishodišta za analizu "umjetnosti nakon kraja umjetnosti", to ne može prikriti činjenicu da Adornova i Heideggerova djela predstavljaju i nezanemarive prepreke takvom pokušaju. Značajan razvoj u suvremenoj umjetnosti jest njezina veza s informacijskom tehnologijom. Pri tome nije riječ samo o prilogu računara u produkciji, reprodukciji, distribuciji i recepciji tradicionalnih umjetničkih djela, nego još više novih umjetničkih oblika koji bi bez računara bili nemogući. Problem je u tomu da su Adorno i Heidegger tehnologiju, posebice kompjutersku tehnologiju, smatrali vrhuncem instrumentalne racionalnosti, za koju su držali da je karakteristična za modernu kulturu i metafiziku, radikalno je kritizirajući. Heidegger primjerice drži da je umjetnost dosegla razrješenje u tehnološkom postavu. Adorno pak drži da je kraj moderne glazbe povezan s dovršenjem tehnološke vladavine nad zvučnim materijalom u totalnom serijalizmu Stockhausena i Bouleza. Iz toga se razloga obojica vraćaju, ne bez nostalgije, djelima takvih umjetnika kao što su Cezanne i Berg.

Razlog zašto su se Adorno i Heidegger teško mogli pozivati na neko suvremenije djelo proistječe iz činjenice da se obojica na negativan čvrsto drže hegelovske pretpostavke o dovršenju povijesti metafizike. Taj zaključak nisu - pozitivno - smatrali dovršenjem apsolutnoga znanja, nego - negativno - vrhuncem otuđenja i samozaborava moderne tehnologije. No, unatoč tomu od samoga ih je početka priječio da na pozitivniji način razmišljaju o tomu da sveza umjetnosti i informacije može voditi i preko modernog pogleda na svijet. S obzirom na Hegelovu napomenu da se umjetnost da bi bila zbiljska mora uskladiti sa svojim vremenom, moramo se pitati nije li unutar sveze umjetnosti i informacijske tehnologije moguće iskusiti tajanstveni identitet prisutnog i prisutnosti koji vodi u bitno drukčiji izgled i pogled.

I obratno: ako svezu između umjetnosti i informacijske tehnologije interpetiramo na postmetafizičan način - kao dio ambivalentnog nastavka metafizike, a ne kao njezin vrhunac - potom se mogućnost mišljenja onkraj neplodne oprečnosti apsolutnoga znanja i apsolutnog otuđenja pomiče u središte. Zacijelo ne možemo očekivati da nam informacijska tehnologija priskrbi raj na zemlji, ali ne možemo niti a priori isključiti da unutar nje može doći do izvornoga iskustva zgode bitka.

Veliki je izazov umjetnicima u 21. stoljeću razviti pozitivne mogućnosti informacijske tehnologije. A naša zadaća, zadaća filozofa umjetnosti, jest stvoriti pojmove za opis toga događaja. To zahtijeva prebolijevanje značajnog dijela pojmovnog sustava zapadne filozofije i estetike kojega obilježava metafizička tradicija.

Preveo s engleskog Mario Kopić

Karl Heinz Bohrer

Teror leži nad zemljom: prihvatljivost estetskog. Čini se da je područje, u odnosu spram kojega su još prije deset godina mislili da nije dostupno za opći diskurs, sada postalo njegovim istaknutim glasom. Bilo da se korjenito promjenilo društvo, bilo da je posrijedi nesporazum. Istražit ću je li posrijedi nesporazum.

U razgovoru s uglednim povjesničarem, vođom ambicioznog istraživačkog instituta, o visokoškolskim-političkim interesima zemaljske vlade, pokušao sam objasniti da umjetničke i literarne znanosti sve manje podupiru kao umjetničku znanost, a sve više kao povijesnu humanistiku. Odlučujuči prigovor, prigovor da se opće stanje ipak posve promjenilo u korist rastućeg «estetskog interesa», u razgovoru nije palio. Uzrok je bio u tome što su se suočila stubokom različita poimanja estetskog: dok sam ja pod estetskim razumio strogo formalne izražajne kvalitete umjetničkog djela, literarnu znanost koja djeluje kao umjetnička znanost, dakle takvu metodu koja istražuje izražajne kvalitete, povjesničar je pod estetikom razumio upravo razgraničenje pojma umjetničkog djela, uopće mu nije bilo do umjetnosti i književnosti, nego prije svega do hedonističke kvalitete života, i to je zagovarao kao izričiti interes te zemaljske vlade.

Pri tome prigovoru trebalo bi objasniti nedvojbeno prašteću aktualnost estetskog, kojoj prijeti da preko svog moralno-filozofijskog, društveno-emancipacijskog ili hedonističko-kulturno-motiviranog razgraničenja izgubi supstancijalnu jezgru estetskog diskursa.

Za to razgraničenje estetskog opstoje nadasve različiti pojmovi opažanja: Gerhard Schulze recimo govori o «društvu doživljaja», Wolfgang Welsch o «biti subjekt danas». Razgovorno-jezično simptomatični izrazi glase: «politička kultura», «kultura diskusija», «kultura slobodnog vremena». Epitet «kultura» je vazda potreban, možda i kod malograđanski-srednjoslojno obilježenog društva, kakvo je njemačko, u kojemu enigmatsko-elitni moment zbilja estetskog sve više iščezava.

No nije posrijedi kulturno-kritička lamentacija, nego, naprotiv, odgovarajuća spremnost na prihvaćanje aktualnosti estetskog koje je postalo povijesno potrebno. Stoga valja ustvrditi gdje se ta aktualnost očituje kao nepravilna, a gdje kao pravilna.

Obje čarobne riječi pogrešne aktualnosti estetskog u postmodernom smislu, što treba odmah dodati, jesu: «kontekst» i «primat slike». Oba pojma djeluju istodobno kao teorijski modeli i kao praksa znanstvenog i kulturnog čina. Uz pojam «konteksta»: na karijeru toga pojma u današnjoj povijesno-umjetničkoj teoriji (Wolfgang Kemp) samo ću upozoriti.

U praksi europska izložbena djelatnost nudi posebice izražene primjere pogrešne aktualizacije estetskog: naime, tako živopisno profitno cvjeta stoga jer većem općinstvu – kažemo li simplificirano – nudi umjetnost u većoj ambalaži povijesti kulture. Zbiva se popularizacija estetskog, pri čemu je njezino najznačajnije dostignuće u tomu da u odnosu na društvo ništa ne rizikuje. A to upravo odgovara hedonističko-egalitarnom pojmu estetike, koji se u uvodu spomenutom povjesničaru društva čini tako impresivnim momentom znanstvene i kulturne politike one zemaljske vlade.

«Estetizacija svijeta života» posvema teče u smjeru higijenskog razumijevanja umjetnosti, koje rado dopušta da umjetnost apsorbira iracionalne, izazovne elemente modernog društva progresa, eda bi ih tako lakše integriralo u racionalni program: područje umjetnosti je funkcionalno simetrično prilagođeno području neumjetnosti.

Uspostaviti «kontekst» u estetsko-teorijskom i kulturnopolitičko-strateškom svagda znači nastojanje da estetsko tako razgraničimo da se zajamči spremnost na njegovo prihvaćanje kod većine potrošača, koja u biti nije prijemčiva za estetsko, nakon što je takozvano estetsko toj većini uslijed promijenjenih profesionalnih i dohodovnih mogućnosti postalo element prestiža i distinkcije.

Tako sam se već našao kod drugog pojma razgraničenja estetskog: kod «prednosti slike». I ovdje imamo ponajprije posla s učinkovitim teoremom. Tako je francuski sociolog Paul Virilio izjavio: «Nisam više akademski čovjek. Kada pišem, vizualiziram ono što pišem. I ako ništa ne vidim, ne mogu misliti». Nije mi ovdje do kritike Viriliove estetike, što bi bila posebna tema i koja bi mi zbog svoje kategorije vremena bila bliska, nego mi je do spoznaje što primat slike predvidljivo implicira: miješanje spoznajnih medija s tendencijom da se estetika literarnog konstrukta radi njegovih primarno kognitivnih znamenja, koja se dakako razumiju kao razgraničenje, rastvori u korist neposrednosti.

U to umjetničko kretanje, kretanje koje pobuđuje prednost slike, neposredno dakako spada međunarodni put rajnskog slikarstva, čije ime «Novi divlji» već upozorava na učinak čiste figuralnosti. Slikovna je estetika, koja to već afirmira zadnje desetljeće ponovnom pretenzijom na avangardizam, teatarsko cjelokupno umjetničko djelo Roberta Wilsona. No dok je kod njega – samo u scenografijskoj verziji potvrđen – pluralizam mitova u značenju imaginarne simultanosti moguće prepoznati kao povijesno i spoznajno-kritički promišljen projekt, koji se korijeni u specifični kritici racionalnosti novijih teoretičara percpecije (Arnheim), proizvoljnost je scenografijskog ekscesa u zapadnonjemačkom režijskom kazalištu već odavna banalna zezancija. Što se iz perpsektive našega problema tamo zbiva? Razgraničenje estetskog značenja, kojega očito više ne očekuju od smisla riječi.

Nakon te ocjene sporne strane aktualnosti estetskog na temelju obje njegove precizno određene kategorije, možda je ugasnulo zanimanje za njegovu drugu stranu. No nema povoda tome, ukoliko smo spoznali i odbacili zavođenje koje poziva na intelektualni rub. To da se objektivno povećala težina estetike u raspravi, spoznajemo upravo onda kada nam postaju jasne njezine granice.

A tih postajemo najbolje svjesni ako pogledamo na nestajuće zahtjeve što su ih filozofija uopće te posebice filozofija povijesti i povijesna utopija postavili na području estetskog: to je bio takorekuć najzahtjevniji i najtotalitarniji pokušaj razgraničenja uopće, s kojim je imala posla estetska jezgra. Povijest je bila, kako kaže Schmidt-Biggermann, «apsolutni pojam».

Njegovo razvlaštenje bilo je zbiljskim uzročnikom pojavljivanja estetskog kao novog pojma – s kojim zahtjevima? To precizno doznajemo tek ako unaprijed su-odredimo granice estetskog, budući da je samo tako moguće neizbrisivo očuvati estetsku jezgru. No dok ju je prije ugrožavala pretenzija povijesnog diskursa na apsolutnost, sada je u opasnosti zato jer je zamjenjuju s hedonističkim svijetom života.

Razgovorno-programsko suglasje o tomu što jest umjetnost, još uvijek uglavnom više ili manje slijedi staru estetiku sadržaja. Aktualnost estetskog, koju sada još preciznije određujemo kao odvajanje od filozofijskih kategorija, dosada je ostajala samo događajem u okviru univerzitetske filozofije umjetnosti, odnosno, izrazimo li se drukčije: obećanje da će se filozofija umjetnosti u Schellingovu ili Hegelovu smislu konačno pretvoriti u estetsku teoriju, razmjerno je ezoteričan akademski događaj – u njemu doduše njemačka estetka tradicija, Friedrich Schlegel i Friedrich Nietzsche, igraju središnju ulogu, pa stoga njemačka povijest umjetnost stoji, doduše s nekim iznimkama, prije sa strane. Njezini predstavnici sada upozoravaju na gubitak pragmatično doista značajne kategorije «budućnosti»: izuzeće filozofijsko-povijesnog mjerila znači proizvoljnost estetskog konstrukta.

To je ideologijska tvrdnja i u strogo estetsko-teorijskom osvjetljenju problema posve neodrživa, iako se čini da su je blagosiljali ne samo Lukacs i Bloch, nego čak i Benjamin i Adorno. Književnost, ne naposljetku i književnost klasične moderne, ima naime odvajkada prezentno-kontemplativni oblik svijesti, čak i kada govori o značajnim povijesnim materijama. Intencionalni akti, recimo zanimanje za budućnost, njoj su strani.

Kao što se okončava filozofijsko prisvajanje smisla estetskih konstrukta, tako bi bila i posve neadekvatna iznenadna estetska pretenzija na znanstveno ili političko područje. U svezi s pojmom utopije to bi konkretno značilo: ako je utopijski horizont onome estetskom, kao što smo već kazali, u biti oduvijek stran, i ako je značajan samo u literarnom društvu, čije totalitarne strukture nisu poznavale nikakvo drugo sredstvo kritike, to ne znači da je utopija kao regulativ praktične politike, kao spekulativni aprirorij buduće teorije društva, povijesno iscrpljena ili iz navike.

U tom smislu ne bi slijedio aktualizaciju estetskog argumenta, aktualizaciju koju je tako zavodilački izveo Richard Rorty, do formulacije da će buduća liberalna kultura biti ironijsko-estetska i da će preteći meta-fizičko-teorijsko-povijesno.

Dihotomiju što je Rorty otvara između estetskoga, dakle politički neodgovornog, naime kvazi-iskustvenog, i filozofijskog, dakle politički odgovornog, nije moguće prenijeti na samo društvo, osim na račun strogog pojma estetskog. Rorty u biti ne raspravlja o estetsko-teorijskom, nego o društveno-političkom problemu. U skladu s tim, estetizaciju diskursa, kao filozof društva, razumije kao proces sekularizacije subjekta s normativnim ciljevima: taj proces ne teče s odbacivanjem, nego s jezičnim prevladavanjem. Koliko god stilistički argument bio zanimljiv, moramo se paziti Rortyjeve vedre umjetnosti života: za estetsko se ipak zazuima samo na račun estetskog, u tome dok ga razganičuje. Zacijelo mu nije do emfatičkog ograničenja estetskog na njegovu jezgru, od kojega ovdje polazim.

Takvo dosljedno poštivanje estetske granice ima nadasve dalekosežne posljedice pri tumačenju umjetničkih djela, iako su one sada vidljive samo kao metodologijske, dakle znanstveno interne. Navest ću dva, jako omiljena različita «povijesna» diskursa o umjetnosti i književnosti, pri čemu njihova poroznost naposljetku utječe na društvo i njegovo mišljenje.
1. U svjetlu nove aktualnosti estetskog čine se posvema beznačajne ideologijskokritički-povijesno pogrešne usporedbe estetskih oblika s političkim analogom, koje su svoj najutjecajniji diskurs razvile u pisanju povijesti njemačke književnosti, od Gervinusa do sadašnjih varijanti društvenih i funkcijskih povijesti književnosti. Sada se ipak očitovala njihova očita nesposobnost da razviju estetski značajno oblikovanje pomova i da umjesto toga na čisto sadržajnoj razini te često upotrebom kategorija filozofije povijesti parafraziraju teme što ih u konkretnom umjetničkom djelu nema, dakle očitovala se upravo sada, iako smo to mogli znati još od vremena američke «nove kritike» ili ruskog formalizma. Pojam «Goetheovo vrijeme», pojam što ga je njemačka germanistika tako zavoljela, treba dakle pripisati pred-kolumbovskoj fazi istraživanja.
2. Opažanje estetske granice pogađa pak i onu školu tumačenja u koju vjerojatno spada značajniji dio njemačke literarne znanosti: hermenutiku. S točke motrišta estetske granice spoznajemo naime da njezinim najznačajnijim zastupnicima, počevši od Gadamera, uopće nije bilo do imenovanja umjetničkog fenomena, nego do povijesne spoznaje: spoznaje vlastitog povijesnog stanja svijesti nasuprot povijesne svijesti estetskog predmeta što ga od sama početka prihvaćaju kao povijesno jako udaljenog.

Središnje kategorije hermenutike, recimo «stapanje horizonata», ostaju estetsko-teorijski slijepe. Neobično je da mlađi zastupnici hermeneutike (izuzmemo li Karlheinza Stierlea) nisu raspravljali o tom estetsko-teorijskom manjku hermeneutike, manjku koji izvire iz Heideggerove ontologije, premda upravo Heideggerova tumačenja Hoelderlinova jezika, recimo, nude elemente za specifičnu estetsku teoriju autoreferencijalnosti, ostavimo li zasada po strani njegov ontologijski apriorij koji je opravdano pobudio Adornovu kritiku.

Pri određivanju estetske granice do te točke nije moguće više razabrati koliko snažno je filozofijska ili povijesna kategorija, svejedno u kojoj inačici, i u estetskom diskursu brinula za davanje smisla: bilo da je posrijedi utopijski, ideologijsko-kritički ili egzistencijalistički aspekt – to davanje smisla svagda je djelovalo preko poistovjećenja s označavenjem koje je dah, da ne kažem eter estetskog, to nepredvidljivo, difuzno «trenutno», o čijem pred-pojmovnom karakteru niti jedan estetičar nakon Kierkegaarda nije bio načistu, projiciralo u teorijski razumljivu veličinu društvenog diskursa.

Metodički izraz tog naivnog projiciranja jest u tomu da se činilo u toj mjeri samorazumljivim da je trebalo literaturu prije svega tretirati u obliku povijesti literature, podrediti je dakle izvanjskoj temporalizaciji u skladu s povijesnim vremenom. Činjenica da su to projiciranje forsirali znanstvenici, kojima je uglavnom ionako stran estetski doživljaj, i da su to radili s onim označenim univerzalnog duha (povijest, moral, osobnost), ne može prikriti sustavno utemeljen uzrok, da naime povijest prihvaćamo kao prima causa.

Ako pogled za estetsku granicu samorazumljivo ne prihvaća tu prima causa – i to u okviru samog teorijskog mišljenja – nužno se postavlja pitanje: što ulazi u vakuum? Posljedični problem estetskog diskursa, odvojenog od filozofije, posebice od filozofije povijesti, nije moguće jednostavno riješiti pojmom «autoreferencijalnosti», pojmom posuđenim iz sistemske teorije, kao što se na prvi pogled čini. Autoreferencijalnost naime najprije znači samo sociologijsku spoznaju da se u modernitetu odvajaju tradicionalni zahtjevi za afirmacijom dobrog, istinitog i lijepog: što je po romantičkoj estetici strukturna zakonitost razvoja, dakle nipošto nije «postmoderna» pojava, kako tvrdi tradicionalna kulturna kritika ili predodžba postmoderne o sebi samoj.

Što u biti znači autoreferencijalnost u estetskom, ukoliko ne uključuje proizvoljnost, formalizam i time beznačajnost? Kako izbjeći tu implikaciju, a ne vratiti se na kraju metafizici estetskog? Tu se za argument s estetskom granicom otvara misaona stupica u koju se očito ne možeš uloviti kada prikrivaš definicijska nastojanja. Ovdje uopće neću pokušati doista ispuniti vakuum, nego ću navesti uvjet takvoga nastojanja: ostati ću kod kategorija koje su postavili Lyotard i George Steiner, naime ostat ću između Scile ornamentalnog odbijanja svakog značenja i Karibde prevelikog referenciranja (Überreferentialisierung) na najviše značenje. Polaziti bismo morali iz Lyotardove estetike uzvišenog, da bi u pojmu estetskog «sada» izbjegli metafizičko-filozofijske pretpostavke o pozadini. No to ne znači da moramo njegov opis moderne umjetnosti u kategoriji «sada se događa» vidjeti kao neprimjeren. Da pritom valja isključiti sadašnji trenutak između prošlosti i budućosti kao «ekstazu» vremena, predvidljivo je uvjerljivo, no kao teorem autoreferencije unatoč tomu ostaje upitnim, jer takva je ili drukčija sadržajna odredba potrebna, iako Lyotard apriorno navodi da taj estetski «sada» ostaje svijesti «neznan».

Najprije valja ustvrditi da je ovdje posrijedi razmišljanje o momentanizmu nesvjesnog koji je postao za sustavnu estetiku značajan najkasnije od Nietzschea. Već bismo kod Nietzschea mogli «iznenadnost» dionizijskog trenutka takorekuć estetski ograničiti kao bespojmovno biti svjestan nadmoćnog ili pak taj trenutak povezati s metafizičim pojmom «praboli», pojmom koji se tu zrcali ne samo kao subjektivan način onoga tko zamjećuje, nego i kao objektivna struktura bitka.
Ovo ukazivanje je dostatno da ustvrdimo način na koji Lyotard nastoji riješiti kardinalni problem estetike granice, pri čemu je taj problem francuskoj teoriji bio puno samorazumljivijim, jer su u Francuskoj nakon Mallarmea i nadrealizma estetsku referencu već odavna tematizirali.

Tako postaje jasno zašto polemika Georgea Steinera protiv estetike autoreference, koja je takorekuć suprotni tečaj Lyotardove teorije uzvišenosti, ne vodi dalje: jer Steiner identificiranje estetske pojave uspoređuje s najvišom referencijom, s bogom, gubi upravo potrebnu, već davno dosegnutu napetost imeđu reference i ne-reference.

Nedvojbeno je posrijedi nazočnost, ali čija nazočnost? Dok Steiner tu «nazočnost» opisuje s prezencijom boga, njegov poradi emfaze estetskog govora učinkoviti poziv zapada u fundamentalizam, fundamentalizam koji se može potvrditi samo kao napad na dekonstrukcionistička relativiranja.

Steineru valja prije svega predbaciti gubitak «neodredivosti» uvrštenja estetekog fenomena i pojma od kojega smo na početku pošli kao od potrebne spoznaje.
Protiv ovdje potegnute granice estetskog postoje dva prigovora: praktični i teorijski. Praktični prigovor, s kojim se neću baviti, glasi: umjetnost se u emfatičkom smislu, koju sam ovdje odredio kao uvjet, završava. To naviješta teorija medija koju valja uzeti obiljno. S nestajanjem starog slovčanog znaka nestaje i onaj proces imaginacije koji vrhuni u tomu da se reprezentira nešto odsutno. To je kao kalsični argument prevladavanja u našem okviru beznačajno, jer polazi od uvjeta kojih naš primjer ne uključuju. Doduše, takovrsne ocjene smatram oblikom nove apologetike, apologetike koja je prijevarom pridobila prostor filozofije povijesti koju je prognala estetika.

Teorijski prigovor koji nastupa kao interni argment, i valja ga stoga uzimati ozbiljnije, odredio je
Jacques Derrida. Skraćeno glasi: ako radikalna estetika (kojoj se ne protustavlja) estetsko postavlja kao nešto što se apsolutno razlikuje od svih drugih diskursa, onda bi ona izgubila svoju suverenost (u Bataillevom smislu) ako bi to pridobila priznavanjem razgraničenja, da naime neće prisvojiti opći diskurs, kako sam doista predlagao: zastupati granicu estetskog značilo bi da se estetsko odriće svoje subverzivnosti.

Ovu primjedbu o subverzivnosti volio bih odbaciti s mišlju koja zaključno perpsektivira estetsku granicu: zahtjevati estetsko kao autonomnu jezgru nije – kao što tvrdi Derrida – dio dogovora o podjeli vlasti s neestetskim, takorekuć funkcionalizacija koja bagatelizira njegove ujecaje u okviru izdiferenciranih, paralelno opstojećih zahtejva za važnošću.

Razgraničenje je potrebno jer se doduše spomenuti banalizirajući nesporazumi estetskog pojavljuju kao ono hedonističko ili humano ili socijalno. Što je čišće očuvana estetska jezgra, tim više zrači prema vani: to zračenje odnosno utjecanje ne teče kao društveno-kritička korektura općeg diskursa, nego kao njegova iritacija.

Taj pojam ne afirmiram jeftino, nego doslovno: iritacija diskursa naime teče kao subverzija važenja njegovih normativnih pojmova. Upravo stoga jer opći diskurs (u opreci spram Derride) ne sadrži estetske elemente – a ukoliko ih sadrži tada se u skladu s kompleksnošću takvih elemenata odmah pretvara u poetski govor – jer je dakle diskurs a-estetski, estetska subjektivnost može na nj djelovati subverzivno.

Kao uzorak takve subverzije a-estetskog govora od strane estetskog govora pogledajmo ovaj primjer. Povjesničari svih boja sada se naširoko postavljaju s konstatacijama tipa: «povijest se opet začela» ili «svijest javnosti bit će ovisna od pravilno shvaćenog proučavanja suvremene povijesti» ili «povijest je okončana». Takve bi izjave, s takvim pojmovima i metaforama, mogle imati poradi svog pathosa stanovitu mogućnost da se oslobode, samo ako ne bi bilo estetskog diskursa. Pred estetskim diskursom metafore se povijesnog govora objektivno raskrinkavaju: kao nejmački jezik direktora na doručku, iako rabe Hegelove pojmove o poretku i odgovornosti.
Dostatan je jedan očuvan estetski govor: recimo tematizacija tog problema u romanu Virginie Wolf «Gospođa Dalloway». Dok je uspostavljena usporedivost estetskog i ne-esteskog govora, zajamčena je subverzivna kakvoća estetskog. Aktualnost te subverzije jest dakle – mjerena našim primjerom – u tomu da kao semantičko raskrinkavanje, dakle kao depotenciranje službenog simboličkog jezika djeluje posve drukčije nego prije. Prije su naime polazili od nutarnje analogije, recimo od analogije poezije i znanosti. Dekonstrukcija povijesno-filozofisjko-politično-etičkog diskursa preko fantazijske metafore to je dosegla, ne slijevajući se funkcionalno u taj doseg – kao da bi svoje pravo na opstanak crpila tek iz nekog kvazisocijalnog djelovanja. Ujedno bez toga da bi bio onemogućen teleologijsko-povijesno-filozofijski diskurs. Ali jezik buduće perspektivizacije povijesti, želi li opet povećati svoj autoritet, morat će se čuvati jezičnih korova vječnog «idealizma».

To zacijelo nije površinska modna bubica, nego prateći zamah u civilizacijskom procesu kako ga želi Richard Rorty. No to ne znači da bi diskurs sam po sebi bio estetski. Vjerojatno je posrijedi to da će odsada on teći pred raspoznavajućom opozicijom.


Preveo s njemačkog Mario Kopić

Karl Heinz Bohrer, Die Grenzen des Ästhetischen, Edition Akzente. Carl Hanser, München 1998.

Nevjerojatno je kako je spremno "Jučernji list" (Jutarnji+Večernji) dočekao kandidaturu Nadana Vidoševića za PR (Predsjednika Republike).

Kakvi sponzorirani tekstovi, kakvi framing-intervjui!

Nevažno je čak i autorstvo ovako agresivnog PR-a - puno je važnije uočiti spremenost vodećih hrvatskih dnevnih novina da se podaju i objavljuju ovakve letke.

Ponekad me takve koincidencije tjeraju na pomisao da negdje u teutonskim alpskim visinama WAZ i Styrija čine neraskidivo germansko bratstvo. Ali, to je samo još jedna od provincijalnih teorija zavjere. (Btw, ne znam zašto se uz ovakve tekstove i intervjue u kutu fotografija ili stranica ne javlja i logo HYPO-a?)

Valja sada primjetiti da se NADAN čita jednako s lijeva nadesno i zdesna nalijevo, dakle ideološki sasvim neutralno.

Važno je to i stoga jer je Index prije dva dana pisao da je predsjednik Mesić izabrao kandidata za svoga nasljednika na Pantovčaku:

"Vidošević je često sa mnom putovao u inozemstvo tijekom predsjedničkih posjeta i jako je dobro upućen u uspjehe i neuspjehe tih putovanja", citira Index predsjednika, i dodaje da je tim riječima Mesić "označio" Nadana Vidoševića kao "svog" kandidata.

Zanimljiva je to tvrdnja, naročitu u svjetlu teze komentatora koji je na portalu reci.hr, u kolovozu prošle godine, pod nickom Dr.No, napisao sljedeći komentar:

"...ta, kao da predsjednik države može postati netko tko ne pripada "intelektualnom kružoku Steve Krajačića", tj. netko tko je delegiran od te kabale. Btw, to je razlog vjerovanju da će Nadan Vidošević postati sljedeći predsjednik RH: kontinuitet valja zajamčiti, a Nadana je u Splitu instalirao devedesetih Joža M., stanoviti neuništivi Nestor svih lutkara ovog Teatra sjena imena hrvatska politika. "

Tekst u kojem se ova teza javlja prije više od godinu dana, integralno se može pročitati u postu pod naslovom "Politika kontinuiteta i budući predsjednik Hrvatske".

Na kraju ovog kratkog uvoda, podsjetio bih na Nadanov dictum: samo jedna stvar raste u tuđim rukama, a to nije naše gospodarstvo. O toj istoj temi leptirmašinist Silvek Degen voli dometnuti: mek mi je k'o duša. Hrvatska je politika puna pjesnika.

Predstavimo sada zajedno s "Jučernjim listom" Nadana Vidoševića:

U mladosti je slikao, postavljao pločice, kalemio biljke, ima šest pasa, kornjače, papigu... ukratko, u okviru serijala: Kako je Nadan ukrao s tavana svinjsku glavu i zašto?, "Jučernjak" sugerira da je kandidat za Predsjednika RH i - Doktor Dolittle!

Vidošević, viđen očima svojih propagandista, osim biljaka i životinja, pokriva i ostale regione bitka; budući da slika privodi vjeri bolje od riječi, uvjerite se svojim očima:


Nadan s mladima.


Nadan s radnicima.


Nadan s ratnicima.


Nadan s drugim bićima.

Mene zaista ovdje ne zanima imovinska kartica Nadana Vidoševića, ni način na koji je predsjednički kandidat stekao tu imovinu.

Ne zanima me čak ni to zašto bi nas Nadan Vidošević javno morao zanimati ovako groteskno i neukusno privatno: objašnjenje koje nije traženo najbolja je optužba, i činjenica da nas Vidoševićevi propagandisti tako agresivno uvjeravaju u njegovu vjernost (ljubio je samo Inu), ljubav spram biocenoze (kalemio je biljke, hrani ribe i opsesivno je neurotski skupljao životinje), radišnost (postavlja pločice, popravlja strojeve, ruke ne naplaćuje), avanturizam (akcija Mosor), fakinsku hirovitost (pao je na polugodištu, no završio je razred s odličnim), mladalačku socijalnu osjetljivost na granici svetačke solidarnosti ("Odglumio sam ravnatelja i umjesto njega potpisao sve potvrde, kolege i ja smo dobili besplatan školski prijevoz...prijetilo mi je isključenje iz škole, ali uslijedio je oprost..."), bliskost svim socijalnim slojevima (brije s mladima, popravlja strojeve s radnicima, ratuje s ratnicima...) i svu silu drugih Nadanovih vrlina koje se infinitezimalno približavaju onoj ultimativnoj Todorićevoj iz hagiografije Đina Nule, koja svjedoči o tome kako Todorić ljubi bikove - koje, kao Aleksandar vojnike, sve poznaje poimence - u čelo, dovoljno je eo ipso sumnjiva.

Ono što me jedino sada zanima jest razlog zbog kojega su 'Večernji' i 'Jutarnji' tako složno - uletjevši u pucanj kojim je označen početak kampanje Nadana Vidoševića - prepustili svoje stranice upravo njegovoj promociji: tko to vlada ovom zemljom i što to treba zaštiti politikom kontinuiteta, kad se navodnom Mesićevom lieblingu, ma bio on i outsider, pruža ovako bezrezervna podrška i barnumovska reklama?

Na kraju početka ove kampanje, primjetimo da je Stipe Mesić zaista najveći hrvatski politički maher druge polovice XX.stoljeća: ne samo da je bio sve što državnik u ovom podneblju može biti, nego i danas manipulira svojom političkom ostavštinom tako maestralno da zaslužuje standing ovation: tri najizglednija kandidata za trećeg Predsjednika Republike Hrvatske Mesićev su sasvim osoban izbor: bez obzira pobjedi li Ivo Josipović, Nadan Vidošević ili možda Milan Bandić, Stipe će imati svoga nasljednika!

Zapravo, pravi je misterij zašto smo onih šest godina proveli u oporbi, moj predsjedniče!

Jacob Taubes

Pitamo se o biti povijesti. Pitanje o biti povijesti ne brine o pojedinačnim događajima u povijesti, o bitkama, pobjedama, porazima, ugovorima, o političkim događajima, o ekonomskim stjecajima, o umjetničkim i religijskim oblikovanjima, o postignućima znanstvene spoznaje. Pitanje o biti sve ovo ostavlja po strani, upućujući pogled samo na jedno: kako je uopće povijest moguća, što je njezin dostatan temelj na kojem kao mogućnost počiva?

U pomutnji o smislu povijesti mjerilo se ne može naći u pojedinačnim događajima, prije će biti da valja ostaviti po strani sva zbivanja i pitati: što čini neko zbivanje poviješću, što je povijest sama? Mjerilo i pozicija u pitanju o biti povijesti mogu se postići samo ako se pitamo polazeći od eshatona. Jer u eshatonu povijest prekoračuje vlastite granice i postaje sama sebi vidljiva.

Put povijesti odvija se u vremenu. Vrijeme je život unutarnjeg. Da bi došla van, svjetlosti unutarnjeg potrebno je vrijeme. Vrijeme je poredak svijeta, razderano na unutarnje i vanjsko. Vrijeme je mjerilo koje mjeri razmak unutarnjeg i vanjskog.

Bit je vremena u njegovoj jednosmjernosti. Promatra li se geometrijski, pravac vremena odvija se jednosmjerno. Smjer je vremenskih pravaca nepovratan. Vrijeme dijeli ovu jednosmjernost sa životom. Na jednosmjernosti i nepovratnosti zasniva se smisao vremena, kao i smisao života. Smisao je jednosmjernosti u smjeru. Smjer je uvijek usmjeren prema nekom kraju, inače bi bio neusmjeren. Kraj je, međutim, bitno eshaton. Tako se objašnjava sveza između poretka vremena i eshatološkog poretka svijeta. Jednosmjernost vremena zasnovana je na volji. Ja kao volja jest vrijeme Ja. Volja je usmjerena i svojim smjerom određuje smisao vremena. Budući da su vrijeme i volja zajedničkoga smjera, prva je dimenzija vremena budućnost. Time što volja odvaja neželjeno, ono protječe. Tako i vrijeme odvaja kao prošlost ono što protječe. Druga je dimenzija vremena prošlost. Poredak vremena zasniva se na razlikovanju i na odluci između prošlosti i budućnosti. Ovo razlikovanje i odluka može se provesti samo činom. Čin se odvija u sadašnjosti, koja je medij interferencije između prošlosti i budućnosti.

Izreka “povijest se odvija u vremenu” objašnjava samo jednu stranu sveze između vremena i povijesti. Vrijeme i povijest međusobno se uvjetuju. Jer i vrijeme do svoje biti dolazi tek u povijesti. Odnos međusobnog uvjetovanja moguć je samo na temelju identičnog izvora. Izvor je vremena i povijesti vječnost. Kao što je povijest ono između što se proteže od vječnosti do vječnosti, tako je, ukoliko nije previše smjelo reći, vrijeme stupanj vječnosti, koji odgovara onome između povijesti. Vrijeme nastaje kada je vječnost izvora izgubljena, a poredak svijeta zapao u smrt. Lice smrti znak je svijeta. Vrijeme je vladar smrti, kao što je vječnost vladar života. Sadržavanje i međusobno isključivanje života i smrti odvija se u povijesti. Da bi nadvladala vrijeme, vječnost mora stupiti na vremensko mjesto povijesti. Povijest je mjesto na kojem se križaju supstanca vremena i supstanca vječnosti, smrti i život.

Prema slovu i smislu, apokalipsa je otkrivanje. Svekolika apokalipsa govori o pobjedi vječnosti. Ovaj je govor hvatanje miga vječnosti. U prvim znakovima već se uočava ono dovršeno, a ono viđeno odvažno izriče, kako bi se uputio mig još neispunjenome. Pobjeda vječnosti odvija se na poprištu povijesti. Kada je na kraju povijesti vrijeme, vladar smrti, podleglo, nastupa vrijeme kraja. Vrijeme kraja jest kraj vremena. Kraj je konačno dovršenje, budući da se ukida poredak vremena. Gleda li se polazeći od puta povijesti, kraj je vremenski kraj. Gleda li se polazeći od punine konačnog dovršenja, ovaj je vremenski kraj vječnost. U poretku je vječnosti bitak kao vrijeme ukinut. Vječnost je konačno dovršenje i završava beskrajnu beskonačnost vremena. Beskrajna beskonačnost obilježava sve-jedno zbivanje, koje ne poziva ni na kakvu odluku. Od ovoga sve-jednog zbivanja povijest se odvaja tako što se smješta u odluku o istini.

Sveza povijesti i istine zasniva se na identičnom izvoru iz biti slobode. Već Hošea opisuje povijest kao tragediju slobode: “Dok Izrael bijaše dijete, ja ga ljubljah, iz Egipta dozvah sina svoga. Al’ što sam ih više zvao, sve su dalje od mene odlazili… Narod je moj sklon otpadu; i premda ga k Višnjem dozivlju, nitko da ga podigne. Kako da te dadem, Efraime, kako da te predam, Izraele! Kako da te dadem kao Admu, da učinim s tobom kao Sebojimu? Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba: neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efraima, jer ja sam Bog, a ne čovjek; Svetac posred tebe.” Povijest sadrži tragediju između Boga i svijeta u čovjeku. Samo se stoga zbiva povijest, objašnjava Nikolaj Berdjajev, kod kojega se značajno križaju linije Istoka i Zapada, zbog toga što je “Bog želio slobodu, budući da je pramisterij svijeta, pradrama svijeta također i misterij i drama slobode… Prapočetna i ni na što svediva sloboda daje i razrješenje zagonetke povijesti svijeta. U ovoj slobodi ne zbiva se samo otkrivenje Boga čovjeku, nego i odgovarajuće otkrivenje čovjeka Bogu, budući da je sloboda vrelo pokreta, procesa, unutarnjeg sukoba, iznutra doživljenog protuslovlja. Stoga je sveza između… slobode i… povijesti neraskidiva.”

Bit je povijesti sloboda. Time se povijest ne prepušta samovolji, jer nikakvo nahođenje ne raspolaže slobodom; prije će biti da sloboda kao temelj posjeduje sve ono što se na njoj zasniva. Tek sloboda uzdiže čovječanstvo iz okružja prirode u carstvo povijesti. Samo je čovjek koji prebiva u slobodi povijesan. Priroda i u nju položeno čovječanstvo nema povijest. Sloboda se može razotkriti samo kao ot-padništvo. Jer tako dugo dok se priroda kreće na putanjama božansko-prirodnog kruženja, podvrgnuta je nužnosti Boga i prirode. Non posse peccare ne razlikuje se od prisile na Dobro. Tek odgovor čovjeka na riječ Božju, koji je u bitnome ne, potvrđuje ljudsku slobodu. Otuda je sloboda nijekanja temelj povijesti.

Poput biti povijesti, i bit istine zasniva se na slobodi. Sloboda je provedba raskrivanja tajne. Budući da se istina u bitnome zasniva na slobodi, moguće je i otkrivanje i skrivanje. Zaboravljajući tajnu, svijet se podiže na temelju uvijek najnovijih planova. Ono učinjeno svijeta zatvara put tajni, tako da u labirintu načinjenih ulica nema izlaska. Labirint svijeta mjesto je bludnje. Ne dospijevamo u bludnju, nego se uvijek krećemo samo u njoj, budući da se u njoj uvijek već nalazimo. Bludnja nije zatvoreni predio na rubu, nego pripada unutrašnjem ustroju svijeta. Uočimo li pak bludnju, koja vlada svijetom, kao bludnju, raskrčen je i put da joj se ne predamo. Znanje o bludnji kao bludnji put je van iz bludnje prema objavi istine.

Odnos uzajamnog uvjetovanja vremena i povijesti, kojih smo identičan izvor odredili kao vječnost, može se sada u potpunosti otvoriti. Ovaj se odnos zasniva na biti slobode. Nadaje se stoga da je vječnost element slobode. Biti slobodan ponajprije znači biti slobodan “za sebe”. Sve što nije slobodno za sebe, zasniva sloboda. No, biti slobodan znači i biti slobodan “od nečega”. Sve što je slobodno zasniva se na nužnosti. Sloboda je, dakle, konačno nerazrješivo zasnivajuća i zasnovana. Postavlja se pitanje: kako se konačna sloboda u elementu vremena odnosi prema apsolutnoj slobodi u elementu vječnosti? Taj se odnos može odrediti teistički-transcendentno, panteistički-imanentno i ateistički-materijalistički.

Teističko-transcendentna metafizika premiješta apsolutnu slobodu vječnosti s onu stranu uzajamnog pretpostavljanja konačnih modifikacija slobode. Panteističko-imanentno gledište kasnoantičkog i njemačkog idealizma postavlja odnos uzajamnog pretpostavljanja kao ono apsolutno. Ateističko-materijalistička ideologija rasprskava panteističko jedinstvo idealizma slobodarskog uma i nužne zbilje. Hegelovska ljevica shvaća zbilju kao predlogičku i premiješta njezinu nužnost, smještajući je ispod uzajamnog pretpostavljanja obiju sloboda konačnosti. Nužna zbilja tek se treba uskladiti sa slobodarskim umom.

Kasnoantički i njemački idealizam estetičko-religijski stapaju Boga i svijet, te dolazi do neobične zamjenjivosti “mogućeg” i “zbiljskog”, koja obilježava jednako Plotina kao i Fichtea i Hegela. Moguće već jest postalo zbilja, pa makar i “u pojmu”. Teističko-transcendentna i ateističko-materijalistička filozofija su apo-kaliptičke, budući da su još u provedbi otkrivanja. Prema teističko-transcendentnoj se eshaton, središte Boga i svijeta, raskriva odozgo, a prema ateističko-materijalističkoj odozdo. S obiju se strana mora učiniti skok, i to odozgo: u apsurdno, a odozdo: iz carstva nužnosti prema carstvu slobode. Marxova i Kierkegaardova situacija tako korespondiraju. Znanje o kauzalnoj nužnosti i vjera u slobodu nepomirljivo se sučeljavaju, pa ipak nužnost i sloboda “moraju” se ujediniti u trenutku posve oslobođenom od vremena. Sloboda negdje mora rasprsnuti zatvoreni krug svijeta. Samo što u obje modifikacije ovo morati pridobiva svaki put drukčiji smisao. Marx čak i apsolutno želi stvoriti iz čovjeka, po stvorenju krhkog, dok se Kierkegaard oslanja na Boga kojemu nijedna stvar nije nemoguća.

Objava je subjekt povijesti, povijest je predikat objave. Objava je plamen koji osvjetljuje čistinu između Boga i svijeta. Plamen gori sve do središta neba, a u svijetu je mrak i tama. U plamenu objave čujan je glas Božji, ali nije vidljiv nikakav lik. Objava nije ništa doli glas Božji. Ali glas Božji sipa plamenje. Čovjek ne može prokrčiti put do Boga i vidjeti ga, jer će ga ovaj inače spržiti. Boga čovjek može vidjeti tek naknadno, ali ne licem u lice. Jer nijedan čovjek koji gleda Božje lice ne može živjeti.

Licem u lice je Bog u svjetlu rajskog stvaranja, “gdje u vječnom i izvornom jedinstvu izgara takoreći u jednom plamenu ono što je u prirodi i povijesti odvojeno”, i što se u eonu grijeha mora trajno tražiti između stvaranja i iskupljenja. Odvajanje prirode i povijesti obilježava stanje grijeha, budući da je prekinuto jedinstvo Boga i svijeta, te se lice smrti nadvija nad svijetom. Lice je Adama Kadmona uništeno. A Adam se boji, budući da zna da je nag i kao takav otkriven pred licem Boga. Tek nakon grijeha, budući da je žar rajskog prastanja ohladio, Adam čuje glas Božji. Bog stoji na vratima svijeta, obraćajući mu se pitanjem. Nebeski glas doziva u svijet. Božja riječ je zov koji u eonu noći budi iz sna, jer glas nebeski podsjeća na Adamovo podrijetlo, na ono prije povijesti, obećavajući iskupljenje, ono poslije nje. U stanju grijeha, u onome između stvaranja i iskupljenja, Adam može samo “slušati” Božji zov i “vjerovati” mu. Objava je svjetlo u eonu grijeha, budući da Adam samo djelomice spoznaje, gledajući sada kroz zrcalo u zagonetnoj riječi. U svjetlu iskupljenja Adam spoznaje, kao što je i sam spoznat: licem u lice.

Put čovjeka u vrijeme jest povijest kao objava čovjeka. U eonu grijeha počinje bitak kao vrijeme, usmjeren prema smrti. Vrijeme u sebi nosi načelo smrti. Vrijeme je razlomljeno u prošlost, sadašnjost i budućnost. Pojedini se dijelovi sablasno izdižu nad ostale, međusobno se rastačući. Sadašnjost postaje nezbiljskom granicom između onoga ne-više prošlosti i onoga još-ne budućnosti. Vrijeme nije mjesto života, već u sebi nosi poguban zadah smrti, potiskujući život u šeol prošlosti. Tek u vremenu kraja, na kraju vremena, kada i sama prolaznost prolazi, vječnost pobjeđuje smrtno načelo vremena. Vezati vječni trenutak za vremensku sadašnjost magijsko je djelo, čiji je posljednji izdanak umjetnost. Raj se evocira u eonu grijeha, zaobilazeći budnost kerubina što bdiju nad ulazom. U viziji zbilja se previđa, kao i njezina težina. U viziji sve može biti iznutra izglađeno, jer se ne traži nikakav čin koji bi prekinuo čaroliju unutarnjosti.

U kritici “svijeta” ponovno se križaju transcendentno-teistička i ateističko-materijalistička filozofija, Kierkegaard i Marx. U pojmu zbilje, kako ga formulira Hegel, započinje njezina kritika, pogađajući svijet građanskog društva. Kierkegaard se neprestano suprotstavlja zahtjevu idealističke filozofije da se zbilja shvaća umom: “Kada slušamo kako filozofi govore o zbilji, to je često isto takva obmana kao kada se u izlogu staretinara na kakvoj ploči pročita natpis: 'Ovdje se glača'. Ako bi netko donio svoje rublje na glačanje, prevario bi se. Ploča je izložena samo radi prodaje.” Kierkegaard varira protiv Hegela uvijek samo jednu temu: zbilja se ne može obuhvatiti sistemom, besmislen je paragraf koji se bavi zbiljom unutar sistema. I upravo na istoj točki započinje Marxova kritika Hegela. Njegove se strelice usmjeruju protiv tvrdnje o jedinstvu uma i zbilje, biti i egzistencije. Hegel pomiruje ideju i zbilju, ali samo u pojmu. Time se egzistencija mistificira u ideju, a “idealistički” Hegelovi izvodi preokreću u “najgrublji materijalizam” (Marx). “Time što se filozofija kao volja okreće protiv pojavnog svijeta, sistem je sveden na apstraktni totalitet… slomljena je unutrašnja samodovoljnost i zaokruženost. Ono što je bilo unutrašnje svjetlo, postaje plamen koji guta i okreće se prema van.”

Ako Marx filozofira bez Boga, a Kierkegaard pred Bogom, njihova je zajednička pretpostavka cijepanje Boga i svijeta. Svjetsku povijest, što je Hegel još shvaća kao teodiceju, Marx i Kierkegaard poimaju kao povijest “svijeta”. Svjetska povijest prije kairosa pada u pretpovijest. U kairosu se križaju vrijeme kraja i vrijeme iskona. Budući da je povijest kršćanskog svijeta na kraju, Kierkegaard vjeruje da može nadovezati na iskonsko vrijeme kršćanskog eona. Tek post Christum, nakon kraja kršćanske ere, ponovno je moguće na-sljedovanje Krista. U “carstvu slobode” za Marxa se ozbiljuje “prakomunistička zajednica”. No, carstvo slobode ne nadaje se “prirodno” iz carstva nužnosti. Za Kierkegaarda i Marxa nužno je čudo skoka. Za Kierkegaarda to je skok unatrag preko rova svjetske povijesti, koji “uklanja 1800 godina kao da ih nije bilo”, da bismo u vlastitoj unutrašnjosti postali “suvremenici” Krista. Za Marxa to je skok iz carstva nužnosti u carstvo slobode.


S njemačkog preveo Dalibor Davidović

Jacob Taubes, Abendländische Eschatologie, München 1991.

Uvodno poglavlje iz knjige Jacoba Taubesa (1923-1987) Zapadna eshatologija (prvotno objavljene 1947. godine), koja će u prijevodu Dalibora Davidovića izaći krajem godine u biblioteci Poligraf (urednik: Mario Kopić) kod Antibarbarusa. Riječ je o iznimnoj povijesti eshatologije i mesijanske ideje u zapadnjačkom mišljenju, od Ivana, Pavla i Augustina, preko Joakima iz Fiore i Hegela, do Marxa, Kierkegaarda i Nietzschea, koji zaključuje ovaj krug bez mogućnosti njegovog ponovnog otvaranja.