Pregled posta

Carl Schmitt

Kada posebno govorim o modernim teorijama o partizanima, tada radi pojašnjenja teme moram naglasiti da stare teorije o partizanima naspram modernima ovdje zapravo i ne postoje. U klasičnom ratnom pravu dosadanjeg europskog međunarodnog prava nema mjesta za partizana u modernom smislu riječi. On pripada – kao u kabinetskom ratu XVIII. stoljeća – nekoj vrsti lakših, naročito pokretljivih, ali regularnih trupa, ili je, kao nadasve gnusan prijestupnik stavljen jednostavno izvan zakona, on je hors la loi. Sve dok se u ratu zadržavalo još nešto od predodžbe o dvoboju s isukanim oružjem i viteštvom, to i nije moglo biti drukčije.

Jasno, s uvođenjem opće vojne obveze, svi su ratovi po ideji postali narodni ratovi, i onda ubrzo dolazi do situacija koje su za klasično ratno pravo komplicirane i počesto čak nerješive, kao što je više ili manje improviziran levée en masse, ili dragovoljački odredi i strijelci. O tome će još biti riječi. Načelno, rat zacijelo ostaje ograničen i partizan stoji izvan tih ograda. Činjenica da on stoji izvan tih ograda biva sad čak njegova bit i egzistencija. Moderni partizan ne očekuje od neprijatelja ni pravdu ni milost. On je napustio konvencionalno neprijateljstvo obuzdanog i ograničenog rata, i uputio se u područje drugoga, zbiljskog neprijateljstva, koje se putem terora i protuterora pojačava do uništenja.

Dvije vrste rata u svezi s partizanstvom posebice su važne, i čak, u stanovitome smislu, s njim srodne: građanski rat i kolonijalni rat. U današnjem partizanstvu ta je sveza upravo specifična. Klasično europsko međunarodno pravo potisnulo je na marginu te dvije pogibeljne pojave rata i neprijateljstva. Rat jus publicum Europaeum je bio međudržavni rat koji je vodila regularna državna armija s drugim regularnim državnim vojskama. Otvoreni građanski rat držan je oružanim ustankom koji je ugušivan policijskom opsadom i trupama regularne vojske, osim ako nije vodio priznanju ustanika kao strane koja vodi rat. Kolonijalni rat nije gubio iz vida vojnu znanost europskih nacija kao što su Engleska, Francuska i Španjolska. Ipak, sve to nije dovodilo u pitanje regularni međudržavni rat kao klasičan model.

Rusiju moramo ovdje posebice spomenuti. Ruska je vojska tijekom čitava XIX. stoljeća vodila mnoge ratove s brdskim azijskim narodima, ne ograničavajući se nikad isključivo na regularni rat vojski, kao što je činila prusko-njemačka vojska. Osim toga, ruska povijest poznaje autohtoni partizanski rat protiv Napoleonove vojske. U godini 1812. ruski partizani su pod vojnom komadom uznemiravali i ometali francusku vojsku u maršu na Moskvu; u ljeto i zimu iste godine ruski su seljaci promrzle Francuze natjerali u bijeg. Sve to nije trajalo mnogo duže od pola godine, ali je bilo dostatno za povijesni događaj velikog utjecaja; istina, više kroz politički mit i različna tumačenja nego za paradigmatično djelovanje na znanstvene teorije o ratu. Moramo ovdje spomenuti bar dva različna, čak oprečna tumačenja ruskog partizanskog rata iz 1812: anarhističko, što su ga obrazložili Bakunjin i Kropotkin, svijetu poznato preko Tolstojevih opisa u romanu Rat i mir, i boljševička primjena kroz Staljinovu taktiku i strategiju revolucionarnog rata.

Tolstoj nije bio anarhist Bakunjinova i Kropotkinova tipa, ali je njegov literarni utjecaj bio utoliko veći. Njegov roman Rat i mir sadrži u sebi više mitopoetske snage negoli bilo koja politička doktrina i dokumentirana povijest. Tolstoj je ruskog partizana iz 1812. uzdigao do nositelja elementarne snage ruske zemlje, koja je slavnog cara Napoleona i njegovu blistavu armiju stresla sa sebe kao nesnosnu gamad. Neobrazovani, analfabetski mužik kod Tolstoja nije samo snažniji već je i inteligentniji od svih stratega i taktičara; inteligentniji, prije svega, i od samog velikog vojskovođe Napoleona, koji je postao marioneta u rukama povijesnih događaja. Staljin je taj mit nacionalnog partizanstva srasloga s tlom, uporabio u Drugom svjetskom ratu protiv Njemačke, i stavio ga vrlo konkretno u službu svoje međunarodne komunističke politike. To znači bitno novi stadij partizanstva, na početku kojega stoji ime Mao Tse-Tunga.

Od prije trideset godina se u mnogim područjima Zemlje vode žestoki partizanski ratovi. Počeli su još 1927., prije Drugog svjetskog rata, u Kini i drugim azijskim zemljama što su branile od japanske invazije od 1932. do 1945. Tijekom Drugog svjetskog rata Rusija, Poljska, Balkan, Francuska, Albanija, Grčka i druga područja bila su poprišta toga tipa rata. Nakon Drugog svjetskog rata partizanski rat nastavljen je u Indokini, gdje su ga posebno učinkovito organizirali vijetnamski komunistički vođa Ho Chi-Minh i pobjednik s Den Bien Phua general Vo Nguyen Giap protiv francuske kolonijalne vojske, potom Malajci na Filipinima i u Alžiru, na Cipru pod vodstvom Grivasa, i na Kubi pod Fidelom Castrom i Che Guevarom. Danas, 1962., indonežanske zemlje Laos i Vijetnam svakodnevno razvijaju nove metode svladavanja i nadmudrivanja neprijatelja. Moderna tehnika nudi sve moćnija oružja i sredstva uništavanja, sve savršenija prometna sredstva i metode prijenosa informacija, kako za partizane tako i za regularne trupe što se protiv njih bore. U vražjem krugu terora i antiterora borba protiv partizana često je samo odslik same partizanske borbe, i stalno se potvrđuje ispravnost staroga načela koje se uglavnom citira kao Napoleonova naredba generalu Lefčvreu 12. rujna 1913.: s partizanima se mora ratovati partizanski (il faut opérer en partisan partout oů il y a des partisans).

U neka specifična pitanja međunarodnih pravnih normi uputit ćemo se kasnije. Ono što je načelno samo je po sebi razumljivo, dok je primjena na konkretne situacije rapidnog razvića prijeporna. Postoji iz skorijeg vremena dojmljiv dokument volje za totalnim otporom, i to ne samo volje već i detaljnih naputaka za provedbu: švicarski Vodič gerilskog rata za svakoga, u izdanju Švicarskog saveza nižih časnika pod naslovom Totalni otpor, kojega je autor kapetan H. von Dach (2. izd. Biel, 1958).

Na više od 180 stranica on daje naputke za pasivan i aktivan otpor protiv invazije s točnim uputama za sabotažu, potapanjem, skrivanje oružja, organiziranje, borbu protiv špijuna itd. Iskustva iz posljednjih desetljeća skrbno su primijenjena. Taj moderni ratni vodič za svakoga nosi na vrhu napomenu da se njegov ''otpor do krajnosti'' drži Haaške konvencije o zakonu i načinima građanskog rata i četiriju sporazuma iz Gčneve iz 1949. To je samo po sebi razumljivo. Nije također teško procijeniti kako bi normalna regularna vojska reagirala na praktičnu uporabu naputaka za vođenje gerilskog rata (recimo, str. 43: ''tiho uklanjanje stražara udarcem sjekire''), sve dok se ne osjeti pobijeđenom.

Kratko nabrajanje nekih znanih imena i događaja kojima smo pokušali dati prvi okvir obzora našega promatranja, omogućuje nam steći uvid u neizmjerno obilje materijala i problematike. Odatle je uputno precizirati neke značajke i kriterije kako istraživanje ne bi postalo apstraktno i beskrajno. Prva takva značajka spomenuta je odmah na početku izlaganja kad smo pošli od toga da je partizan neregularan borac. ''Regularni'' se karakter očituje vojničkom odorom, koja je više od odjeće određene profesije jer demonstrira dominaciju nad javnošću, a uz odoru se i oružje nosi javno i izloženo pogledu. Neprijateljski vojnik u uniformi navlastita je oružana meta modernom partizanu.

Kao druga značajka danas nam se nameće intenzivni politički angažman, koji partizana razlikuje od drugih boraca. Na izrazitom političkom karakteru partizana moramo nastojati već i zbog toga što njega treba razlikovati od običnog pljačkaša i prekršitelja zakona, čiji su motivi usmjereni na privatno bogaćenje. Taj pojmovni kriterij političkog karaktera ima (u egzaktnom smislu) istu strukturu kao gusar u pomorskom ratnom pravu, u kojega pojam spada nepolitički karakter njegovih loših postupaka usmjerenih na pljačku i osobnu dobit. Gusar ima, kako pravnici kažu, animus furandi. Partizan se bori na političkoj bojišnici i upravo politički karakter njegova djelovanja ponovno ističe u prvi plan prvotni smisao riječi partizan. Riječ, naime, dolazi od partija i upućuje na povezivanje s partijom ili skupinom koja se, na bilo koji način, bori, vodi rat ili je politički aktivna. Takva veza postaje posebice snažna u revolucionarnim vremenima.

U revolucionarnom ratu pripadnost revolucionarnoj partiji implicira ništa manje do totalni angažman. Druge skupine i savezi, posebice današnja država, nisu više kadri svoje članove i pripadnike integrirati tako totalno kako revolucionarna borbena partija angažira svoje borce. U širokim diskusijama o tzv. totalnoj državi još se nije zapravo došlo do svijesti da danas navlastitu, i u temelju, jedinu totalitarnu organizaciju ne predstavlja država kao takva, već revolucionarna partija kao takva. Posve organizacijski, u smislu strogog funkcioniranja zapovijedi i poslušnosti, moglo bi se čak reći da neke revolucionarne organizacije nadmašuju neke regularne trupe, i da mora doći do stanovite pomutnje u međunarodnom pravu kad organizacija kao takva postane kriterij ''regularnosti'', kao što se dogodilo u Ženevskoj konvenciji 12. kolovoza 1949.


Partizan znači na njemačkom: pristaša/član neke stranke (Parteigänger), netko tko nastupa sa svojom partijom, a što to konkretno znači u različna vremena vrlo je različito, kako glede partije, ili fronte s kojom netko nastupa, tako i glede njegova sudioništva u tom zajedničkom nastupu, sljedbeništvu i borbi. Postoje partije koje vode rat, ali i one u sudskom procesu, parlamentarnoj demokraciji, mišljenju, akciji itd. U romanskim se jezicima ta riječ može upotrijebiti i kao imenica i kao pridjev: u francuskom se čak govori o partizanu bilo kojeg mišljenja; ukratko, jedna posve opća, višeznačna oznaka neočekivano biva riječ visoke politike. Lingvistička paralela s općom riječju kao što je status (Status), koja najednom može značiti državu (Staat), vrlo nam je blizu. U rušilačkim vremenima, kao i u XVII. stoljeću u vrijeme Tridesetgodišnjega rata, neregularni je vojnik bio blizak drumskim razbojnicima i skitnicama; on je vodio rat za vlastiti račun, postavši odličnik pikarskih romana, kao španjolski Picaro des Estebanillo Gonzáles, koji je imao veze s bitkom kod Nordlingena (1635.) i o tome priča u stilu Dobrog vojaka Švejka, ili onako kako se može o tome čitati u Grimmelshausenovu Simplizissimusu, i kako se može vidjeti na bakrorezima i radirunzima Jacquesa Callota. U XVIII. stoljeću su ''pristaše partije'' pripadali pandurima i husarima i drugoj vrsti lakših trupa što su se pokretne ''borile pojedinačno'' i vodile tzv. gerilske ratove, naspram dugoročnijim velikim ratovima linijskih trupa. Ovdje se razlika između regularnog i neregularnog drži samo vojno tehničkom i nipošto se ne izjednačuje s legalnim i ilegalnim u pravom smislu, kako se to podrazumijeva u međunarodnom i ustavnom pravu. Kod današnjeg partizana uglavnom se rasplinjuju i križaju dva para suprotnosti, regularno-iregularno i legalno-ilegalno.

Pokretljivost (Beweglichkeit), brzina (Schnelligkeit) i iznenadni prijelaz u napad ili povlačenje (überraschender Wechsel von Angriff und Rückzug), jednom riječju pojačana mobilnost, još je i danas obilježje partizana, i ono je čak pojačano razvićem tehnike i motorizacije. Samo se obje te opreke ukidaju u revolucionarnom ratu, pa ako nastaju bezbrojne polu i pararegularne skupine i formacije. Partizan koji ratuje oružjem ostaje svagda upućen na suradnju s regularnim postrojbama. Upravo suborac Fidela Castra na Kubi, Ernesto Che Guevara, to vrlo dobro potvrđuje. Zbog toga, suradnjom regularnog i neregularnoga već nastaju neki međustupnjevi čak i onda kad jedan nimalo revolucionarni režim poziva na obranu nacionalnog tla protiv stranog osvajača. Narodni rat i gerilski rat tu se međusobno prožimaju. Za takva pripadnika nalazi se već od XVI. stoljeća oznaka partizan. Mi ćemo upoznati još dva važna primjera formalnog pravilnika o narodnom ratu i Landsturm (građanska policija za zaštitu granica i pozadinske dužnosti, prim. M.K.), u kojima se pokušao regulirati gerilski rat. Na drugoj strani, osvajač također proglašava uredbe o borbi protiv neprijateljskih partizana. Sva takva normiranja stoje pred teškim problemima međunarodnopravnog, tj. za obje strane važećeg reguliranja neregularnog glede priznanja partizana kao borca i njegova tretiranja kao ratnog zarobljenika i, s druge strane, respektiranja prava okupatorove vojne moći. Već smo naznačili da ovdje dolazi do nekih pravnih kontroverzija i još ćemo se vratiti na prijepor oko strijelaca (franc-tireurs) Njemačko-francuskog rata iz 1870.-71., nakon čega ćemo se osvrnuti na međunarodnopravni položaj.

Tendencija prema promjeni ili pojednostavljenju preostalih pojmova – klasičnih pojmova, kako se danas rado kaže – uopće je, i glede rapidnih promjena u svijetu, svuda razumljiva. To se odnosi i na, ako ga tako možemo nazvati, ''klasični'' pojam partizana. U knjizi, vrlo važnoj za našu temu, Rolfa Schroersa Partizan, objavljenoj 1961., ilegalni borac pokreta otpora i podzemni aktivist postaju pravi tip partizana. To je promjena pojma koja se uglavnom orijentira na određene situacije unutar Njemačke Hitlerova doba i kao takva je zapažena. Iregularnost je zamijenjena ilegalnošću, vojnička borba pokretom otpora. To znači, kako mi se čini, dalekosežnu preformulaciju partizana nacionalnih ratova za neovisnost i pogrešno držanje da je revolucioniranje rata, također, napuštalo vojnu povezanost regularne vojske i neregularnih boraca.

U nekim okolnostima preforumulacija ide do uopćene simbolizacije i pojmovnog pojednostavljenja. Tada, najposlije, svakoga pojedinačnog borca ili nekonformista možemo nazvati partizanom, neovisno o tome misli li on još uopće uzeti oružje u ruke. Kao metafora to se mora dopustiti; i ja sam se njome služio da bih okarakterizirao duhovne povijesne osobnosti i situacije. U prenesenom smislu čak ''biti čovjek znači biti borac''; konzekventni individualist bori se upravo za svoj račun i, ako je hrabar, na vlastiti rizik. On tada postaje pristaša upravo svoje vlastite partije. Takva pojmovna pojednostavljivanja su pozornosti vrijedni znakovi određenog vremena i zahtijevaju vlastita istraživanja. No za teorijsko razmatranje pojma partizana na kakvo se ovdje misli, moramo se držati nekih kriterija kako se tema ne bi raspala u apstraktnu općost. Takvi kriteriji su: iregularnost, pojačana mobilnost aktivne borbe i pojačani intenzitet političkog angažmana.

Želio bih ustvrditi još jednu, četvrtu značajku pravoga partizana koju je Jover Zamora imenovao telurskim karakterom (tellurischer Charakter). To je važno za, unatoč svoj taktičkoj pokretljivosti, u temelju defanzivan položaj partizana, koji mijenja svoju bit ako se identificira s apsolutnom agresivnošću svjetsko-revolucionarne ili tehnicističke ideologije. Dva za nas posebice zanimljiva pristupa o toj temi, knjiga Rolfa Schroersa i disertacija Jürgena H. Schmida o međunarodnopravnom položaju partizana, slažu se u osnovi s tim kriterijem. Njegova zasnovanost u telurskom karakteru čini mi se nužnom kako bi se defanzivnost, tj. ograničavanje neprijateljstva, učinila lokacijski evidentnom i sačuvala se od apsolutnog zahtjeva za apstraktnom pravednošću.

Za partizane što su se 1808.-1813. borili u Španjolskoj, Tirolu i Rusiji to je nedvojbeno jasno. No i partizanske borbe Drugog svjetskog rata i one sljedećih godina u Indokini i drugim zemljama, koje su dostatno označene imenima Mao Tse-Tunga, Ho Tschi Minha i Fidela Castra, omogućuju nam razumjeti da veza s tlom, s autohtonim stanovništvom i zemljopisna specifičnost zemlje – brda, šuma, džungla, pustinja – ne gube u svojoj aktualnosti. Partizan jest i ostaje drukčiji ne samo od pirata već isto tako i od gusara, kao što su zemlja i more odvojeni kao različni elementarni prostori ljudskog rada i ratnog razračunavanja među narodima. Zemlja i more nemaju samo različni vehikl vođenja rata i različna ratna poprišta već razvijaju i različne pojmove rata, neprijatelja i plijena. Partizan će biti pojam posebnoga terenskog tipa aktivna borca bar još onoliko dugo koliko na našem planetu budu mogući antikolonijalni ratovi. U nastavku će telurski karakter partizana biti još pojašnjen s pomoću tipičnih figura pomorskog prava i istraživanja prostornog aspekta.

I autohtoni partizan agrarnoga podrijetla ipak se uklapa u energetsko polje neodoljivog, tehničko-industrijskog napretka. Njegova mobilnost upriličena motorizacijom je toliko pojačana da to uzrokuje njegovu posvemašnju dislociranost. U situacijama hladnoga rata on postaje tehničar nevidljive borbe, saboter i špijun. Već u Drugom svjetskom ratu postojale su grupe za sabotažu s partizanskom obukom. Takvi motorizirani partizan gubi telurski karakter i samo je još transportno i razmjenljivo oruđe moćne središnjice koja vodi svjetsku politiku, ubacuje ga u otvoreni ili u nevidljivi rat i, ovisno o situaciji, ponovno ga povlači. Ta mogućnost također pripada njegovoj današnjoj egzistenciji i u teoriji partizana se ne smije izgubiti iz vida.

Tim četirima kriterijima – neregularnosti, pojačanoj mobilnosti, intenzitetu političkog angažmana i telurskom karakteru, i upućivanjem na moguće daljnje djelovanje tehnizacije, industrijalizacije i deagrarizacije – dali smo, počevši od pojma - obzor našeg promatranja. On se proteže od gerilaca Napoleonova doba do današnjih dobro opremljenih partizana, od Empecinada preko Mao Tse-Tunga i Ho Tschi Minha do Fidela Castra. To je veliko područje u kojem su historiografija i znanost o ratu obrađivale opsežan i svakim danom sve veći materijal. Mi se njime koristimo onoliko koliko nam je dostupan i iz njega pokušavamo steći neke spoznaje za pridobivanje teorije partizana.

U razviću partizanstva na putu nam se našla osoba generala Raoula Salana kao poučna, simptomatična pojava zadnjeg stadija. U njoj se sreću i prepleću iskustva i utjecaji: rata regularnih vojska, kolonijalnog rata, građanskog rata i partizanske borbe. Salan je sva ta iskustva promislio do kraja u obvezatnoj logici starog zakona da se s partizanima može boriti samo na partizanski način. On je u skladu s tim i postupao ne samo srčanošću borca već i preciznošću generalštapskog časnika i egzaktnošću tehnokrata. Rezultat je da se on sam pretvorio u partizana, i konačno je svom najvišem pretpostavljenom i u svojoj vladi tumačio obilježja građanskog rata.

Što je najdublja bit takve prosudbe? Glavni branitelj Salana, Maitre Tixier-Vignancourt je u završnom govoru 23. svibnja 1962. pronašao formulaciju u kojoj je sadržan odgovor na naše pitanje. On kaže za Salanovu djelatnost kao šefa OAS-a: stari bi militantni komunist, da je stajao na čelu organizacije umjesto velikog vojnog šefa, izveo drukčiju akciju nego general Salan. Time je pogođena bit: profesionalni revolucionar to bi uradio drukčije. On samo u pogledu zainteresiranog trećeg ne bi imao poziciju drukčiju od Salanove.

Razviće teorije partizana je od von Clausewitza preko lenjina do Mao Tse-Tunga napredovalo s pomoću dijalektike regularnog i neregularnog, profesionalnog časnika i profesionalnog revolucionara. Doktrinom psihološkog rata koju su francuski časnici ratujući u Indokini preuzeli od Mao Tse-Tunga, razviće se nipošto, na način nekakva ricorso, nije vratilo na početak i ishodište. Ovdje nema vraćanja na početak. Partizan može obući odoru i pretvoriti se u dobrog regularnog borca; čak u osobito hrabra regularnog borca, slično možda kao kad za divljaka kažemo da je posebice spretan zaštitnik šume. Ipak, sve je to zamišljeno apstraktno. U širenju Maova učenja preko francuskih profesionalnih časnika ima, zapravo, nečega apstraktnog i, kako je spomenuto u Salanovu procesu, nečega od esprit géometrique.



Partizan se olako može pretvoriti u uzoritoga nositelja odore; dobrom profesionalnom časniku je, naprotiv, ona više od kostima. Regularnost može postati institucionalizirana profesija, neregularnost ne može. Profesionalni časnik može postati veliki osnivač reda, kao sveti Ignatio de Loyola. No promjena u pretkonvencionalno i supkonvencionalno znači nešto drugo. Može se nestati u mraku, ali mrak pretvoriti u borbeni prostor iz kojega se razara dosadanja pozornica carstva i iz koga se sa stožera uzdiže velika scena službene javnosti, to se sve s tehnokratskom inteligencijom ne može organizirati. Taj Aheront se ne može proračunati, i ne slijedi svaku prisegu, makar ona potjecala od tako pametne glave i makar se taj još nalazio u tako dvojbenoj situaciji.

Nije naša zadaća naknadno procjenjivati ono što su inteligentni i iskusni vojnici alžirskog puča iz travnja 1961. godine i organizatori OAS-a procijenili u odnosu prema bliskim konkretnim pitanjima, posebice glede djelovanja akata terora na civilizirano europsko stanovništvo ili glede prije spomenutoga zainteresiranog trećeg. Već to posljednje pitanje dostatno je značajno kao pitanje. Podsjetili smo na to da je partizanu potrebna legitimacija želi li se održati u sferi političkoga, a ne jednostavno potonuti u kriminal. To pitanje rješava se danas uobičajenom jeftinom antitezom legaliteta i legitimiteta. Jer legalitet se pokazuje upravo u tom slučaju kao puno jača valjanost; štoviše, kao ono što je on za jednog republikanca bio; naime, kao racionalna, napredna, jedina moderna – jednom riječju: najviša forma samoga legitimiteta. Na bih želio ponavljati ono što sam rekao o toj temi, aktualnoj prije trideset godina. Upućivanje na to jest spoznaja položaja republikanskoga generala Salana 1958.-1961. Francuska je Republika režim vladavine zakona; to je njezin temelj, i ne smije biti razorena protustavljanjem prava i zakona i razlikovanjem prava kao više instance. Ni pravo ni vojska ne stoje iznad zakona. Postoji republikanski legalitet, i upravo je to Republici jedina forma legaliteta. Sve je drugo za pravog republikanca sofizam neprijateljski usmjeren spram Republike. Zastupnik javne tužbe u Salanovu procesu, prema tome, ima jednostavnu i jasnu poziciju; stalno se pozivao na ''suverenitet zakona'', nadmoćnoga u odnosu prema svakoj drugoj zamislivoj instanci ili normi. Naspram njemu ne postoji suverenitet prava.

Salan, tome usuprot, nije imao nikakav drugi argument kojim bi pokazao da je on sam 15. svibnja 1958. generalu de Gaulleu pomogao, protiv tadanjeg legalnog režima, doći na vlast; da se on tada pred svojom savješću, svojim Pairs, svojom domovinom i pred Bogom angažirao, i da sada, 1962. godine, vidi kao lažno sve ono što mu je u svibnju 1958. izgledalo sveto i od čega je nešto očekivao. On se protiv države pozvao na naciju, protiv legaliteta na višu vrstu legitimiteta. I general de Gaulle je prije često govorio o tradicionalnom i nacionalnom legitimitetu i protustavljao se republičkom legalitetu. To se mijenja svibnja 1958.; također, činjenica je da je njegov vlastiti legalitet potvrđen tek od rujna 1958., a ne mijenja ništa u tome da je on najkasnije od rujna 1958. imao na svojoj strani republikanski legalitet, i Salan se našao prisiljenim staviti se u za vojnika dvojbenu situaciju i regularnu vojsku podrediti partizanskom ustrojstvu.

Ipak, neregularnost sama za sebe ne konstituira ništa. Ona postaje jednostavno ilegalitet. Zapravo, danas je neprijepornom kriza zakona i, time, kriza legaliteta. Klasični pojam zakona, kojega je njegovanje jedino u stanju održati republikanski legalitet, plan i mjere dovode u pitanje. U Njemačkoj je pozivanje na pravo koje je u opreci sa samim zakonom postalo kod pravnika nešto po sebi razumljivo, što jedva kome još bode oči. Također, ne-pravnici danas vazda jednostavno kažu – legitimno (a ne legalno) kad žele kazati da imaju pravo. Primjer Salanov pokazuje, međutim, da je čak i legalitet koji je sada u modernoj državi postao dvojben, jači negoli bilo koja druga vrsta prava. To je stvar decizionističke snage države i njezine sposobnosti promjene prava u zakon. Nema potrebe to ovdje produbljivati… Tko uzima na sebe određenje neprijatelja, traži vlastiti, novi legalitet ako se ne želi prikloniti određenju neprijatelja dotadanjega legalnog režima.

Tumačenje rata svagda je tumačenje neprijatelja; to je samo po sebi razumljivo, a kod tumačenja građanskog rata to se tek samo po sebi razumije. Kad je Salan objašnjava građanski rat, on je dao dva tumačenja neprijatelja: u odnosu prema alžirskoj fronti – daljnje vođenje regularnog i neregularnog rata; u odnosu prema francuskom režimu – otvaranje ilegalnog i neregularnog građanskog rata. Ništa ne čini tako jasnim bezizlaznost situacije kao to tumačenje dvostrukog neprijatelja. Svaki rat s dvije fronte nameće pitanje tko je, dakle, onda zbiljski neprijatelj. Nije li to znamenje unutarnjeg rastrojstva (Gespaltenheit) imati više od jednog zbiljskog neprijatelja? Neprijatelj je naše vlastito pitanje kao lik. Ako je vlastiti lik određen jednoznačno, odakle onda dvostrukost neprijatelja? Neprijatelj nije nešto što bi iz bilo kojeg razloga moralo biti uklopljeno ili, zbog svoje bezvrijednosti, uništeno. Neprijatelj stoji na mojoj vlastitoj razini. Iz toga razloga moram se s njim razračunati boreći se kako bih stekao vlastitu mjeru, granicu i lik.

Salan je alžirske partizane držao apsolutnim neprijateljima. Iznenada se na njegovim plećima pojavio za njega mnogo opasniji, snažniji neprijatelj – vlastiti režim i vlastiti brat. U svojoj dojučerašnjoj braći najednom je vidio novog neprijatelja. To je srž Salanova problema. Dojučerašnji brat razotkrio se kao pogibeljni neprijatelj. U samome pojmu neprijatelju mora biti neka zbrka, povezana s učenjem o ratu i kojega tumačenje mi sada, na kraju našega izlaganja, pokušavamo pružiti. Povjesničar će za sve povijesne situacije naći primjere i usporednice u svjetskoj povijesti. Usporednice s događajima iz 1812.-1813. iz pruske povijesti već smo naznačili. Također smo pokazali kako je partizan u idejama i planovima pruske vojne reforme iz 1808.-1813. dobio filozofijsku legitimaciju, a u pruskom ediktu o Landsturm iz travnja 1813. povijesnu vjerodajnicu. Tako neće biti baš toliko čudno, kako bi izgledalo na prvi pogled, ako za bolje isticanje bitnog pitanja kao antiprimjer damo situaciju pruskog generala Yorka iz zime 1812.-1813. Ponajprije se, doduše, uočavaju enormne suprotnosti: Salan, Francuz republikanskog podrijetla lijeve orijentacije i modernog tehnokratskog kova, naspram generalu kraljevske pruske vojske iz 1812., koji zacijelo ne bi došao na pomisao da svom kralju i najvišem ratnom zapovjedniku objašnjava građanski rat. Glede takve razlike u vremenu i tipu, čini se sporednim i čak slučajnim to što se i York kao časnik borio u kolonijalnom ratu u istočnoj Indiji. Uostalom, upravo slučajne suprotnosti čine utoliko jasnijim da je bitno pitanje isto. Jer u oba slučaja posrijedi je odluka o zbiljskom neprijatelju.

Decizionistička egzaktnost vlada funkcioniranjem svake moderne organizacije, posebice svake moderne regularne državne vojske. Pritom se bitno pitanje za situaciju nekoga današnjeg generala postavlja vrlo precizno kao apsolutno ili-ili. Oštra alternativa legaliteta i legitimiteta tek je posljedak Francuske revolucije i njezina razračunavanja s legitimnom monarhijom restauriranom 1815. U predrevolucioanrnoj legitimnoj monarhiji, kao i u tadanjoj Kraljevini Pruskoj, zadržali su se mnogi feudalni elementi veze između pretpostavljenog i podčinjenog. Povjerenje još nije bilo postalo nešto ''iracionalno'' i još se nije raspalo u puki, racionalni funkcionalizam. Pruska je već tada bila na izrazit način država; njezina vojska nije mogla poreći fridrihovsko podrijetlo; pruski vojni reformatori htjeli su modernizaciju, a ne povratak na bilo koju vrstu feudaliteta. Unatoč tome, ambijent tadanje legitimne pruske monarhije može i u slučaju konflikta današnjem promatraču izgledati manje oštro i, naizgled, manje decizionistički državno. O tome se ovdje ne treba sporiti. Stalo je samo do toga da dojmovi različnog vremenskog ruha ne izbrišu bitno pitanje; naime, pitanje o zbiljskom neprijatelju.

York je 1812. zapovijedao pruskom divizijom koja je kao dodatak Napoleonovim trupama pripadala armiji francuskoga generala MacDonalda. U prosincu 1812. York je prešao neprijateljima, Rusima, i s ruskim generalom Diebitschem zaključio je konvenciju u Tauroggenu. U pregovorima i njihovu zaključivanju potpukovnik von Clausewitz je kao pregovaratelj surađivao na ruskoj strani. Pismo koje je York 3. siječnja 1813. uputio Kralju i najvišem zapovjedniku postalo je znamenit povijesni događaj. S pravom. Pruski general piše, pun štovanja, da od Kralja očekuje sud o tome treba li on, York, napredovati ''protiv zbiljskog neprijatelja'' ili Kralj osuđuje djelo svoga generala. Pritom je on s istom vjernom odanošću spreman, dođe li do osude, ''očekivati kuglu kako na gomili pijeska tako i na borbenom poprištu''.

Izraz ''zbiljski neprijatelj'' dostojan je Clausewitza i pogađa srž. Tako zapravo stoji u pismu generala Yotka Kralju. Spremnost generala ''očekivati kuglu na gomili pijeska'' ne priliči vojniku što se bori za svoje djelo ništa manje od spremnosti generala Salana da u poligonu Vincennesa prije komande za egzekuciju uzvikne Vive la France! No činjenica da je York zadržao za sebe, uz svu pozornost, odluku o tome tko je ''zbiljski neprijatelj'', daje njegovu pismu navlastit, tragičan i pobunjenički smisao. York nije bio partizan, i nikada to ne bi postao. Ipak, iz smisla i pojma zbiljskog neprijatelja korak u partizanstvo ne bi bio protuslovan ni nedosljedan.

Doduše, to je samo heuristička fikcija, dopuštena za trenutak, u momentu u kojem pruski časnici partizana uzdižu do ideje, dakle samo za doba prekretnice koja je vodila ediktu od 13. travnja 1813. Već nekoliko mjeseci potom misao da pruski general može postati partizan bila bi, čak i kao heuristička fikcija, groteskna i apsurdna, i ona bi to zavazda i ostala sve dok je postojala pruska vojska. Kako je bilo moguće da se partizan, koji je u XVII. stoljeću potonuo u picara i u XVIII. stoljeću pripadao lakim trupama, između dva stoljeća 1812.-1813. za tren učini herojskom figurom, da bi onda u naše doba, više od stotinu godina nakon toga, postao čak ključnom figurom svjetskoga događanja?

Odgovor proistječe iz toga što je neregularnost partizana ostala ovisna od smisla i sadržaja konkretno regularnog. Nakon raspada karakterističnog za Njemačku XVII. stoljeća, u XVIII. stoljeću razvila se regularnost kabinetskog rata. Ona je ratu dala tako snažne ograde da je on mogao biti shvaćen kao igra u kojoj neregularno sudjeluju i lakše pokretne trupe, a neprijatelj je, samo kao konvencionalni neprijatelj, protivnički igrač u ratnoj igri. Španjolski gerilski rat počeo je kad je Napoleon u jesen 1808. godine pobijedio regularnu španjolsku vojsku. U tome je bila razlika u odnosu spram Prusa 1806.-1807., koji su nakon poraza svoje regularne vojske odmah zaključili ponizan mir. Španjolski partizan je ponovno uspostavio ozbiljnost rata, i to u odnosu prema Napoleonu; prema tome, na defenzivnoj strani starih europskih kontinentalnih država, kojih je stara regularnost, postavši konvencijom i igrom, pokazala da više nije dorasla novoj, revolucionarnoj napoleonovskoj regularnosti. Neprijatelj je time ponovno postao zbiljski neprijatelj, rat nanovo zbiljski rat. Partizan koji brani nacionalno tlo od tuđeg osvajanja postaje junak u borbi protiv zbiljskog neprijatelja. To je bio veliki proces koji je Clausewitz unio u svoju teoriju i učenje O ratu. Kad je potom, poslije stotinu godina, ratna teorija profesionalnog revolucionara kakav je bio Lenjin slijepo razorila sve preostale ograde rata, rat je postao apsolutni rat, a partizan nositelj apsolutnog neprijateljstva protiv apsolutnog neprijatelja.

U ratnoj teoriji vazda je posrijedi razlikovanje neprijateljstva koje ratu daje smisao i karakter. Svaki pokušaj postavljanja ograda ratu, ili ograničenja, mora polaziti od toga da je – s obzirom na pojam rata – neprijateljstvo primarni pojam i da razlikovanju različnih tipova rata prethodi razlikovanje različnih tipova neprijatelja. Obično svi napori glede postavljanja ograda i ograničenja ratu samo su igra, koja ne odolijeva izbijanjima zbiljskog neprijateljstva. Poslije Napoleonovih ratova neregularni rat bio je potisnut iz opće svijesti europskih teologa, filozofa i pravnika. Bilo je zapravo mirotvoraca koji su u ukinuću i zabrani konvencionalnog rata Haaškom konvencijom vidjeli kraj rata uopće; bilo je pravnika koji su svako učenje o pravednom ratu držali nečim eo ipso pravednim, jer je već sv. Toma Akvinski poučavao isto. Nitko nije slutio što je značilo raspirivanje neregularnog rata. Nitko nije razmišljao kako će djelovati pobjeda civila nad vojnicima kad jednoga dana građanin obuče odoru, dočim je partizan skida da bi se dalje borio bez nje.

Tek taj manjak u konkretnom razmišljanju dovršava razorno djelo profesionalnih revolucionara. To je bila velika nesreća jer je s onim postavljanjem ograda ratu pošlo europskom čovjeku za rukom nešto što je rijetko: odustajanje od kriminaliziranja ratnog protivnika, dakle relativizacija neprijateljstva, odnosno negiranje apsolutnog neprijateljstva. To je uistinu nešto rijetko; štoviše, nevjerojatno je humano dovesti ljude do toga da odustanu od diskriminacije i difamacije neprijatelja.

Upravo je to, izgleda, preko partizana ponovno dovedeno u pitanje. U njegove kriterije, naime, uključuje se neizostavno krajnje intenzivan politički angažman. Kad Che Guevara kaže: ''Partizan je jezuit rata'', on misli na bezuvjetnost političkog zalaganja. Životopis svakoga znamenitog partizana, počevši od Empecinada, to potvrđuje. U neprijateljstvu bespravno učinjeno traži svoje pravo. U njemu nalazi smisao stvari i smisao prava kad razbija ljušturu zaštite i poslušnosti u kojoj se do tada nalazio, ili pak kida tkivo norma legaliteta od kojega se dotad moglo očekivati pravo i pravnu zaštitu. Tada prestaje konvencionalna igra. Ipak, taj prestanak pravne zaštite još ne mora biti partizanstvo. Michael Kohlhaas, koga je osjećaj za pravdu učinio lopovom i ubojicom, nije bio partizan, jer nije postao politički angažiran boreći se samo za vlastito povrijeđeno privatno pravo, a ne protiv stranog osvajača i ne za neku revolucionarnu stvar. U takvim primjerima neregularnost je nepolitička i biva posve kriminalnom, jer gubi pozitivnu vezu s ma kojom postojećom regularnošću. Tako se partizan razlikuje od, plemenitog ili neplemenitog, harambaše (Räuberhauptmann).


Pri razmatranju svjetskog političkog konteksta naglasili smo da zainteresirana treća strana uočava bitnu funkciju pružajući odnos prema regularnom koji zahtijeva neregularnost partizana kako bi ostao u području političkoga. Srž političkog nije neprijateljstvo samo po sebi, nego razlikovanje prijatelja i neprijatelja; ona pretpostavlja oba, prijatelja i neprijatelja. Za partizana zainteresirana treća moćna strana može još razmišljati i djelovati tako egoistički; njezin je interes politički na strani partizana. To se odražava kao političko prijateljstvo, i to jest svojevrsno političko priznanje, čak i kada ne dolazi do otvorenog i formalnog priznanja kao strane koja vodi rat ili režima. Empecinado je bio priznat od svoga naroda, regularne vojske i engleske svjetske sile kao politička veličina. On nije nikakav Michael Kohlhaas niti gulikoža, čija je zainteresirana treća strana bila banda jataka. Politička situacija Salana je, naprotiv, završila u dvojbenoj tragici, jer je on u unutarnjoj politici, u vlastitoj domovini, postao ilegalan, a izvana, u svjetskoj politici, ne samo što nije našao zainteresiranu treću stranu već je naletio na kompaktnu neprijateljsku frontu antikolonijalizma.

Dakle, partizan ima zbiljskog, ali ne apsolutnog neprijatelja. To proistječe iz njegova političkog karaktera. Drugo ograničenje neprijateljstva slijedi iz telurskog karaktera partizana. On brani svoj komad zemlje spram kojega ima autohtoni odnos. Njegova osnovna pozicija ostaje defenzivna moć unatoč rastućoj dinamici njegove taktike. On se vlada upravo onako kako je to precizirala Ivana Orleanska pred crkvenim sudom. Ona nije bila partizanke i borila se regularno protiv Engleza. Kad su joj pred crkvenim sudom postavili pitanje – teološka stupica – zar ona to želi tvrditi da Bog mrzi Engleze, odgovorila je: ''Voli li Bog ili mrzi Engleze, ne znam; ja samo znam da oni moraju biti protjerani iz Francuske''. Taj odgovor dao bi svaki normalni partizan u obrani nacionalnog tla. S takvom temeljnom defanzivom dano je i temeljno ograničenje neprijateljstva. Zbiljski neprijatelj ne tumači se kao apsolutni neprijatelj, a ne ni kao krajnji neprijatelj čovječanstva uopće.

Lenjin je ponovno težište rata stavio na politiku, to jest na razlikovanje prijatelja i neprijatelja. Bilo je to promišljeno i, prema Clausewitzu, dosljedno izvođenje shvaćanja rata kao nastavka politike. Samo je Lenjin, kao profesionalni revolucionar, otišao još dalje i od zbiljskog načinio apsolutnog neprijatelja. Clausewitz je govorio o apsolutnom ratu, ali je još uvijek pretpostavljao regularnost postojeće državnosti. On još nije mogao zamisliti državu kao instrument partije i partiju koja naređuje državi. Apsolutiziranjem partije i partizan biva apsolutan i uzdignut u nositelja apsolutnog neprijateljstva. Danas nije teško prozrijeti misaono lukavstvo koje je utjecalo na ovu promjenu neprijateljstva. U usporedbi s tim danas je puno teže osporiti jednu drugu vrstu apsolutizacije neprijatelja, jer je ona, izgleda, imanentna postojećoj zbiljnosti nuklearnog doba.

Naime, tehničko je industrijsko razviće ljudsko naoružanje učinilo sredstvom čistog uništenja. Time je stvoren zanimljiv odnos nesporazuma između zaštite i poslušnosti: polovica čovječanstva biva taocem druge polovice čovječanstva naoružane atomskim sredstvima za uništavanje. Takva apsolutna sredstva zahtijevaju i apsolutnog neprijatelja ako ne trebaju biti apsolutno neljudska. Nisu dakako sredstva uništavanja ta koja uništavaju, nego ljudi uništavaju tim sredstvima druge ljude. Engleski filozof Thomas Hobbes shvatio je srž toga procesa još u XVII. stoljeću (De homine, IX., 3) formulirajući ga posve precizno, iako je tada (1659.) oružje bilo još bezazleno u usporedbi s današnjim. Hobbes kaže: čovjek je za druge ljude, od kojih vjeruje da je ugrožen, opasniji od svake životinje onoliko koliko je ljudsko oružje opasnije od tzv. prirodnog životinjskog oružja, kao što su, primjerice, zubi, rogovi, kandže ili otrov. A njemački filozof Hegel dodaje tomu: oružje je bit samih boraca.

Konkretno kazano to znači: suprakonvencionalno oružje pretpostavlja suprakonvencionalnog čovjeka. Ono ga ne pretpostavlja samo kao postulat daleke budućnosti; ono ga, naprotiv, nameće kao već prisutnu zbiljnost. Dakle, krajnja pogibao nije uopće u prisutnosti sredstava uništenja i premeditativnog zla u ljudima. Ona se sastoji u prijekoj potrebi moralne prisile. Ljudi koji ta sredstva rabe protiv drugih ljudi, drže sebe prisiljenima te druge ljude, to jest svoje žrtve i objekte, uništiti i moralno. Oni suprotnu stranu moraju u cijelosti tumačiti kao prijestupničku i neljudsku, kao totalno bezvrijednu. Inače su upravo oni sami prijestupnici i neljudi. Logika vrijednosti i bezvrijednosti razvija sve svoje razorne konzekvence i prisiljava na svagda nove, dublje diskriminacije, kriminalizacije i omalovažavanja sve do uništenja svakoga nevrijednog života.

U svijetu u kojemu se partneri na taj način obostrano survavaju u ponor totalnog poništavanja vrijednosti prije negoli se fizički unište, moraju nastati nove vrste apsolutnog neprijateljstva. Neprijateljstvo će, dakle, postati tako plodno da možda više neće biti potrebno govoriti o neprijatelju ili neprijateljstvu, i da će se i jedno i drugo u svakom obliku vazda prezreti i proklinjati prije negoli bude moglo postati posvema apstraktnim i posve apsolutnim. Ono se više uopće ne usmjerava spram neprijatelja, već služi samo još tzv. objektivnoj provedbi najviših vrednota, za koje, kao što je znano, nijedna cijena nije previsoka. Tek nijekanje zbiljskoga neprijateljstva otvara put za djelo uništavanja apsolutnog neprijatelja.

Narodi i režimi Europe 1914. zagazili su u Prvi svjetski rat bez zbiljskog neprijateljstva. Ono je nastalo tek iz samoga rata, koji je počeo kao konvencionalni rat država europskog međunarodnog prava i završio kao svjetski građanski rat revolucionarnog klasnog neprijateljstva. Tko će spriječiti da analogno, ali puno intenzivnije, nastanu neočekivano nove vrste neprijateljstava, kojih provedba prizivlje neočekivane oblike novoga partizanstva?

Teoretik ne može učiniti više doli pravim imenom nazvati pojmove i stvari. Teorija partizana završava u političkom, u pitanju o zbiljskom neprijatelju i novom nomosu (zakonu) zemlje.

Carl Schmitt, Theorie des Partisanen, Berlin 1963.

S njemačkog preveo Mario Kopić

Post je objavljen 19.09.2009. u 19:09 sati.