NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Romano Bolković

U trećem članku knjige Let the People Think, Bertranda Russella, naslovljenom Free Thought and Official Propaganda, autor predlaže da se u osnovnim školama uči vještina čitanja novina s nepovjerenjem. Neposredna je zadaća ove oprezne pedagogije obrazložiti djeci da je u novinama više ili manje sve neistina. Cinični skepticizam koji iz takvog učenja slijedi imunizirat će mladež na zavodljiv idealizam pokvarenjaka. Predložena metodika nastave nije manje efektna: prividno, sugerira se komparativna povijest; uistinu, riječ je o nagovoru na pogled s motrišta Drugog: zamislite na tren turskog veleposlanika kako u crvenoj pospanosti baršuna lože HNK prati operu 'Nikola Šubić Zrinski' i već shvaćate što Žižek misli pod „pogledom iskosa“.
Medijska ontologija uči da ono čega u medijima nema – ne postoji. Medijska gnoseologija, da je nešto istinito samo zato jer je medijski objavljeno: ljudi „misle da se neki događaj zbio zato što je tiskan krupnim crnim slovima“, reći će Borges.
Za medijske senzualiste - koji naučavaju da ničeg nema u svijesti čega prije nije bilo u medijima – konkretna stvarnost, bila ona društvena, kulturna ili politička, po sebi ne postoji; stvarnost je tek medijski posredovan privid. Konzekventno, cjelokupna se dinamika društvenoga života izvodi ne iz nekog temeljnog konflikta u realnosti, niti iz sukoba stvarnosti i ideja, nego se socijalni antagonizam pomiče na razinu reprezentacije, kako pokazuje Buden. Umjesto događaja opis, umjesto činjenica tumačenje, umjesto slobodnog mišljenja službena verzija… ukratko: ovdje imamo posla sa stvarnošću u čijem je središtu ideološka fantazija: ona naime koja zna da je totalitarna medijska iluzija neostvariva, pa unaprijed kao metodološku pretpostavku i opravdanje svoga neuspjeha uračunava unutrašnjeg neprijatelja. Taj famozni mangup u našim redovima, Russellov je cinični skeptik, onaj koji zna da ono čega u medijima nema ne samo da postoji, već zapravo jedino uistinu jest - ono izostavljeno, ono prešućeno, ono zataškano, uglavnom je istina. Praznovjerje koje nas navodi da objavljeno eo ipso doživimo kao istinito, plod je našeg antropološkog optimizma ili kućnog odgoja: mediji ne lažu baš kao što političari nastoje oko općeg dobra; vjera u ljude, tu prirodnu aberaciju, dirljivo je nepokolebljiva.
Ali, što ako ima zla na svijetu? Što ako u medijima nečeg nema upravo zato jer je prešućeno istina? I što ako je objavljeno objavljeno samo zato da zastre pogled na istinu? Što, napokon, ako je sve upravo suprotno od onog što nam se na prvi pogled čini: ako je naš svijet mundus inversus, ako pojava ne odgovara istini, ako je istina medija tek ideološki privid – partikularni interes koji se izdaje za univerzalnu istinu?
Pitajući se: Cui bono?, u čiju se korist dakle u hrvatskim medijima prešućuje – čega nema u medijima, ne postoji – ili laže - zlorabeći predrasudu javnosti da je sam čin objavljivanja jamstvo istinitosti objavljenog – pogledajmo na dva primjera čega to u hrvatskim medijima nema, a trebalo bi biti, a čega ima, samo zato da prikrije istina. Prvi se primjer tiče vlasti, a drugi novca: u prvome je riječ o tome tko zapravo vlada Hrvatskom od obnove državnosti do danas, a u drugome o financijskoj kabali koja tu vlast opslužuje i uz nju profitira.

U razgovoru sa Stjepanom Mesićem, 19. travnja 1999. godine, u emisiji „2U9“ upitao sam budućeg predsjednika kako tumači činjenicu da je Prvi opći sabor HDZ-a održan pod patronatom tadašnje jugoslavenske tajne policije, tj. kako je moguće da jugoslavenska tajna policija ne samo tolerira, nego i kontrolira skup koji je usmjeren jedino k rušenju Jugoslavije?
Iz Mesićevog odgovora nisam ništa mogao doznati, no saznao sam gdje se moram raspitati.
O famoznoj pozadini cijele pripreme izdavanja putovnica emigraciji koja je sletjela na Pleso, u kojem je uz Službu državne sigurnosti sudjelovao i tadašnji SUP, recimo za sada ovoliko:
Šef SUP-ovog Odjela za javni red i mir, osiguranje i izvanredne mjere, Vjeko Brajović, u siječnju 1990. godine prima u uredu cijeli niz HDZ-ovih predstavnika: Ćiru Grubišića, Vicu Vukojevića, Pericu Jurića, Stipu Mesića. Brajovića kao pregovarača ovlastio je Mato Lisičak, tadašnji v.d.sekretara gradskog SUP-a, a kasniji načelnik sektora upravnih poslova u MUP-u.
No, iako se sve radilo sub rosa, diskretno i primjereno pravilniku službe, SDS je znao što Brajović radi i koga u svojoj kancelariji prima. Tadašnji načelnik centra Službe državne sigurnosti, Franc Vugrinec - ubrzo Reljićev mentor u SUZUP-u - neke je kasnije nujne večeri Brajoviću priznao da su ga cijelo vrijeme imali na oku, da su znali što radi i s kim razgovara, jer da ga je cijelo to vrijeme Vugrincu denuncirao načelnik dežurne službe gradskog SUP-a, Mate Laušić, kasniji zapovjednik Vojne policije i general u mirovini. Tu napuštamo SUP i uspinjemo se s gradske na republičku razinu SDS-a: do Josipa Perkovića, koji je u to vrijeme najizravnije bio zadužen za hrvatsku emigraciju - kao načelnik II. Odjela republičkog SDS-a, kao pomoćnik ministra i kao podsekretar za državnu sigurnost u prošlom sustavu, koji je emigraciju znao kao svoj džep. Perković je, naravno, imao sasvim apartne kontakte od Brajovića: da budem precizan, Brajović nikako nije morao znati što Perković radi, jer pri svemu tome nije se tu radilo tek o pitanju ranga, nego i vrste djelatnosti: Perković se izravno bavio emigracijom kao svojom osnovnom preokupacijom, a Brajović javnim redom, imajući pod svojim je nadleštvom kao koordinator, ali u nekom smislu i kao nadređeni, i stanice milicije. Na ovom mjestu možemo se poslužiti i elipsom, jer Vjeko Brajović kasnije će postati državni tajnik u MUP-u, a Josip Perković do danas će ostati hrvatski Hoover. U brbljavoj afaziji hrvatskoga tiska, o toj vrtoglavoj činjenici i značenju koje ona pridaje hrvatskoj demokraciji, nećete naći niti slova. Nacional-komunističku nagodbu nitko ne spominje: ona se u Hrvatskoj od izbora do izbora naziva antagonizam crvenih i crnih. Vesna Pusić misli da je riječ o povratku povijesti. Ja pak tvrdim da se radi o temeljnoj ideološkoj fantazmi koja konstituira hrvatsku stvarnost, falsificirajući bitno proturječje hrvatskoga društva: konflikt pljačkaša i opljačkanih.

Drugi je primjer paslika prvog: ne govori o političkoj moći i prešućivanju, nego o financijama i blebetanju.
U svibnju 2010. Berliner Zeitung piše kako su informacije o koruškoj banci Hypo Group Alpe Adria u Hrvatskoj morale zanimati njemačku tajnu službu, budući da je HGAA bila smatrana bankom "hrvatske elite", koja je poslovala s "često kriminalom zarađenim novcem" domaćih oligarha. U teksu se navodi da je jedan od glavnih doušnika BND-a u Hrvatskoj bio bivši obavještajni šef Franjo Turek. Ovdje je irelevantno je li to Turek bio ili nije; važna je formulacija: elita i oligarsi.
28. ožujka 2007., na blogu Vaseljena objavljeno je niz pitanja veznih uz majku svih hrvatskih afera, aferu Hypo; evo nekih:
• Kako to da u Hrvatskoj vlada embargo na informacije vezane uz Hypo banku?
• Kako je u Hrvatskoj nastao portfelj vrijedan 1,5 milijardi eura?
• Koja je uloga hrvatske politike, bez obzira na koju se državnu nomenklaturu mislilo, u stvaranju toga portfelja? Koja je pri tome uloga ovdašnjih 'dvorskih' stečajnih upravitelja?
• Postoje li i kakve su poslovne veze pojedinih hrvatskih političara s Hypo bankom i njenim tvrtkama-kćerima?
• Zašto se tvrtka Hypo Consultants prodaje u tišini i velikoj žurbi?
• Očito je da su vodeći hrvatski političari izravno poslovali s Hypo bankom. Zašto baš s Hypo bankom? Je li Hypo banka neka vrst banke hrvatske političke elite, njen servis? Ili je Hypo banka hrvatska državna banka, banka nastala djelomično i novcem prikupljanim devedesetih, koji se sada isplaćuje u projekte i u korist nove hrvatske oligarhije?
Očito je da je hrvatski informator njemačke obavještajne službe čitao Vaseljenu: formulacije su izravno preuzete iz postova koji su na tu temu na tom blogu objavljeni. Ako je tome već tako, a jest, ako dakle svijet već odavno zna ono što je i u nas javna tajna, kako je moguće da hrvatski mediji ne govore niti jednu jedinu relevantnu riječ o aferi Hypo? Bi li već kraći tekst o prodaji Hypo Consultantsa za sobom u sunovrat povukao protagoniste hrvatske državne politike protekla dva desetljeća? Za vatrometa nitko ne gleda zvijezde: je li u tom smislu suđenje Sanaderu za Hypo samo spin, odvraćanje pozornosti od istinskih aktera afere, hrvatske političke i financijske elite, koju je teže skinuti s vlasti nego dijete s trešnje? Stotine i tisuće stranica objavljenih proteklih mjeseci o Sanaderu imaju tu bitnu funkciju: bukom prešutjeti istinu o Hypou. Blebetati da se ne bi (pro)govorilo.

O nadzornicima se informacija šuti upravo zato da se na pitanja poput citiranih ne odgovori, mada odgovor stane u rečenicu, dvije: chorus-line afere Hypo interesna je struktura proistekle iz bivšeg režima, koja je Hrvatsku shvatila kao Noinu arku tranzicije: kapital bivše države preuzeli su najpovjerljiviji ljudi bivšeg poretka - koji su već držali u svojim rukama novac, banke i vanjsku trgovinu, Genex, Inex ili Astru - izravno ili posredno oslonjeni na službu državne sigurnosti. Elitizam hrvatske oligarhije - tih underground overlords - epifenomen je nužde zatvaranja ovog kružoka u svoje nedostupne arkane, budući da bi razotkriti njihovu prošlost u isti mah značilo osporiti im budućnost. Elita koja vlada Hrvatskom od obnove njene državnosti do danas odlučuje tko je in a tko out, tko mora a tko nikako ne smije socijalno avanzirati apart od posebnih znanja, sposobnosti ili talenta. Stoga u Hrvatskoj nije moguće govoriti čak ni o etatističkom kapitalizmu: ovdje je riječ o "kapitalizmu" posve posredovanom partikularnom političkom voljom oligarhije. Naravno, izravna je posljedica ove situacije nejednakost šansi građana Hrvatske, kao i notorna suspenzija demokracije. Mala je to cijena za izborenu samostalnost i živu glavu na ramenima, zar ne? Prvo je poklon crnima, drugo crvenima. A o njima se jedino i radi, sudeći po hrvatskim novinama.

Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog tako glupe istine uz pomoć koje možete lagati do kraja svijeta, ili mandata, naučite novine čitati s nepovjerenjem.
Ta, i Russellova djeca već znaju da je u njima manje-više sve neistina.
Ako vam se ova istina čini kao neistina, jer je i sama dio novinskoga teksta, ne krivite mene, nego Russella: to je njegov, a ne moj paradoks.

Romano Bolković

Podučavajući studente osnovnim pojmovima političke filozofije, profesor Žarko Puhovski znao je za pojam javnosti kazati da pretpostavlja racionalnu formu argumentacije: mi moramo pretpostaviti mogućnost racionalne argumentacije kao formu javnog komuniciranja, da bi javnosti uopće bilo. Ako išta karakterizira hrvatsku javnost, to je onda posvemašnja odsutnost racionaliteta: hrvatski mediji prije zastiru pogled na stvarnost, no što je pojašnjavaju. Ne čudi stoga hrvatski nesporazum u komunikaciji sa svijetom – on je ponajprije naš nesporazum s nama samima. Upravo tamo gdje nastojimo oko razumijevanja društvenih, političkih i kulturnih procesa, u sferi društvene refleksije, tamo gdje društvo proizvodi ideje o sebi samom, hrvatski mediji ne samo da stvarnost čine nerazumljivom, nego i javnost nerazumnom.

Hrvatski to mediji čine na dva osnovna načina: onime što govore i onime što prešućuju. Jer, u medijima se jako dobro vidi i čuje ono čega ima, kao i ono što nedostaje, čega nema.

Prvi modus ilustrira poučan dijalog iz filma «Građanin Kane»:

Emily: - Really Charles, people will think...
Kane : - ...what I tell them to think.

Tu je dakle riječ o medijskoj samosvijesti: Svijet je naša volja i predodžba, i što mi u medijima kažemo da jest, to i jest, a što nije, toga nema. Odatle i drugi modus koji ću ilustrirati vlastitom anegdotom: na pitanje što će se dogoditi kad ljudi doznaju razmjer kriminalnih podviga jednoga od naših gradonačelnika, moj trajni sugovornik, besmrtni Josip Manolić, suho mi je odgovorio:

- Neće saznati.

Ono čega u medijima nema, ne postoji, glasio bi dakle temeljni postulat medijske ontologije. Da, ničega nema u našoj svijesti što prije nije bilo u medijima, osim medija samih! Dovinuvši se upravo ovakvom odgovoru cinizmu ovdašnjeg političkog senzualizma, sredinom lipnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor sazvala je u dogovoru s predsjednikom RH Ivom Josipovićem ultimativni državni think-thank, tj. sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost na temu kapitala u medijima. Nadležna ministarstva, DORH i USKOK imali su posla u pripremi ove teme: Kosor je namjeravala otvoriti temu o kapitalu u pojedinim tiskanim medijima i portalima, no na prijedlog predsjednika tema se proširila i na utjecaj i spregu visoke politike s elektroničkim medijima. O bilo čemu ovome nakon sastanka nismo doznali ništa. Drugim riječima, pravo javnosti da zna u čijim su rukama, čijim kapitalom financirani, čije interese zastupaju mediji koji bi trebali biti kontrolni mehanizam vlasti, sasvim je zanemareno i javnosti uskraćeno. Vjerojatno bi Manolić i na pitanje tko su underground overlords medija u Hrvatskoj i opet odgovorio: - Neće se saznati.

Situacija nije nimalo slučajno ovakva: politika je kaos iz državnog rezona, pa informacijski kaos ima jasnu svrhu: onemogućiti ne samo razumijevanje toga što se u društvu zbiva, već i shvaćanje onoga cui bono?, za čije se dobro zbiva to što se dešava? Jednostavnije kazano: mediji ovdje namjerno proizvode informacijsku zbrku, jer je taj programirani kaos pretpostavka i njihova postojanja: ta, njihovi su vlasnici pripadnici oligarhije, rekao bi Chomsky „uske elite vlasnika i upravitelja koji kontroliraju privatnu ekonomiju i državu“. Medijske su korporacije integralan dio korporativnog sustava zemlje. Budući da u tom uskom krugu vlasnika i upravitelja korporacijskih medija i države postoji svjetonazorna i interesna podudarnost, mediji su samo izraz interesa elite koju predstavljaju: percepcija problema, njihovo sprečavanje, kontrola i oblikovanje, podređeno je tom interesu i privatnom vlastništvu koje ga izražava. U Hrvatskoj je sva nevolja što zapravo ne znamo tko je ta elita: točnije, znamo, ali je naše znanje javna tajna – u samoj se javnosti, u medijima, o tome ne govori.

Ilustrirajmo to primjerima, onima koje svi već poznajemo, da se još jednom zapitamo tko je tu lud, i shvatimo da u ovom ludilu ima sistema: NLC Media Grupa, izdavač tjednika Nacional, dobila je poslije tragičnih događaja novog većinskog vlasnika, švicarsku tvrtku Media Holding Beteiligungs AG. Njezin je vlasnik Harald von Seefried, švicarski poduzetnik rođen u Bavarskoj: jednoga je dana osvanuo u Zagrebu i predstavio se preostalim suvlasnicima NCL-a, odnosno nekolicini suosnivača Nacionala i obitelji pokojnog Ive Pukanića kao budući predsjednik uprave NCL-a. Gospodin je vlasnik konzultantske kuće Adlitz AG Zurich, no cijeli ovaj splet začudnih okolnosti nije ništa u usporedbi s ovim podatkom: Von Seefried se 2003. preko tvrtke 'Slobodni mediji' natjecao za kupnju Slobodne Dalmacije, i to skupa s poduzetnikom Josipom Radeljakom. Nacional je kasnije pisao da se iza ponude skrivao Ivić Pašalić, a meni je pak Josip Radeljak sasvim otvoreno kazao da je Von Seefrieda upoznao u uredu – Ninoslava Pavića! Fascinantno, nije li? Švicarski se poduzetnik prvo pojavljuje u utakmici za SD - kako Radeljak tvrdi u dogovoru s Pavićem - da bi sada fungirao kao vlasnik Nacionala! Da stvar bude bolja, ili gora, prije dva tjedna u emisiji s Ratkom Kneževićem i opet smo čuli informaciju da je pravi vlasnik Nacionala Stanko Cane Subotić. Problem sada ne glasi: Tko je zapravo vlasnik Nacionala?, nego je problem puno gori: budući da se u državi očito zna tko je vlasnik Nacionala – sudionici sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost sigurno to znaju – pitanje je zašto to ne mogu znati i građani Hrvatske? Odgovor je vrlo prozaičan: javnost to ne smije doznati, jer se ne smije decidirano kazati čiji se tu politički interes štiti. Kudikamo spektakularnije od saznanja da o možebitnom preplitanju poslovnih interesa Subotića i Pavića u Nacionalu, odjeknula bi spoznaja o politici koja takve akvizicije, takav management, ukratko: takvo vlasništvo ne samo da tolerira, nego štoviše i potiče.

Tu dolazimo do drugog primjera koji ilustrira još fascinantniju spoznaju: onu o preplitanju političkih utjecaja koji naoko stoje javno sukobljeni, dočim su u stvari poslovno isprepleteni, naročito u sferi medija, u oblasti kontrole javnosti.

Stari je Dedijer brzopleto zaključio da su danas obavještajne službe izlišne, jer da je 95% informacija dostupno na Internetu; brzopleto, jer posao se službi ionako manje sastoji u prikupljanju, a više u plasiranju „informacija“. Stoga oprezno, ali ipak slijedeći Dedijerov savjet, pokušajmo razumjeti sljedeći fenomen: kojim su se to čudom svojedobno interesi Stjepana Mesića preklopili s onima Ive Sanadera?

Recimo, fenomen Gabriel Dielacher. Da skratimo, Pukanićev prijatelj Gabriel Dielacher, partner u VCP-u zadužen za medijske projekte, tvrdio je da je vlasnik Nacionala VCP. „Vienna Capital Partner austrijska je tvrtka koja ulaže u medije s ovih prostora, pa su suvlasnici nekoliko listova, a bavi se i investiranjem u mnoge druge djelatnosti, pa i za druge osobe.“ Jedna od tih osoba, mada posredno, bio je i – Ivo Sanader. „U tajnom špijunskom izvješću navedeno je da je Ježić još 2001. odlučio kupiti Dioki, ali se isprva nije htio eksponirati, nego je u tu svrhu angažirao investicijski fond banke Hypo Alpe Adria. Glavni pregovarač za kupnju Diokija bio je tada Gabriel Dielacher, tadašnji partner u bečkoj investicijskoj tvrtki Vienna Capital Partners.“ Pustimo sad Dielacherovu biografiju, Tankersku plovidbu, CAIB i ostalo – mada ga ta banka dovodi u vezu s Kostrenčićem, dakle posredno s još jednim medijem - i zadržimo se na bitnom: dobro, kako to da jedna te ista osoba konvenira i Mesiću, čije je političke stavove u javnosti zastupao Pukanić tj. NCL tj. Dielacher, i Sanaderu, koji za čitav taj koloplet budalaština oko Diokija, Ježića i u krajnjoj liniji „Novoga lista“ također imprimatur daje – Gabrielu Dielacheru? Postoji li dakle na višim katovima nešto što naša javnost nikako ne smije znati, nešto što politička oligarhija dijeli kao „polog vjere“ samo sama sa sobom? Nešto što je samo za njih kao njihova cosa nostra, naša stvar? Jer kako drukčije razumjeti te neobjašnjene fenomene?

I kako to da ta cosa nostra, naša stvar, nikako ne postane res publica, javna stvar? Vjerojatno zato jer mediji ionako ne računaju na javnost. Paradoksalno, ali sasvim istinito. Mediji publiku prodaju, a ne da joj se obraćaju. Prodaju je oglašivačima, kao rejting, kao visinu naklade: jedna korporacija publiku prodaje drugoj. Tržište ne čine gledatelji ili čitatelji; tržište neke novinske korporacije, na primjer, druge su korporacije, od čijih oglasa ona živi, i stoga korporacijski sustav i kontrolira sadržaj medija. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama, da ponovim Chomskog. Javnost je samo proizvod u njihovom businessu. Ako vam se to čini naopakim i nastranim, zaključimo ovaj tekst objašnjenjem tog inverznog svijeta u kojem živimo: nekoć je za zdrav razum "izokrenuti svijet", u kome je pojava zbiljska samo kad odgovara svome pojmu, kad je onakva kakva treba biti, bila filozofija: svaki srednjoškolac zna da je Platon učio kako je samo dobar liječnik doista liječnik, jer "loš liječnik" naprosto nije liječnik nego samo privid liječnika. Današnji je mundus inversus medijska pervezija takvog uvida: današnja je istina svedena naprosto na činjenično stanje, na puki fakticitet. Stoga je i moguće, kako mi je jednom kazao Nino Pavić, da se moral novinarstva sastoji u – točnosti.

Da, ima pravo Nino: presudno je jesu li činjenice točne, no ono što publiku zanima drevnije je pitanje, starije i od Pilata: Što je istina? Na to pitanje, a da činjenice budu točne, ne može nam odgovor dati ni Vijeće za nacionalnu sigurnost, a da sigurnost nacije ne dovede u pitanje.

I to je, nažalost, konačna istina Hrvatske.

referendum

Ekskluzivno za Vaseljenu: Denis Kuljiš

Objavljivanje pisma ministrici kulture s prijedlogom da se u najkraćem roku roku donesu izmjenu Zakona o HRT-u, izazvalo je eksploziju straha na Prisavlju. Ondje još ima iluzija da bi sadašnja ekipa mogla preživjeti jer se njihov kruzer, iako je naletio na greben, još dobro održava na površini ploveći u mutnim vodama. No, rukovodstvo je odmah diglo na noge (i to ne bilo kakve) svoju specijalisticu za puštanje magle, Doroteu Lazarin, ražalovanu novinarku RTL, koja se penzionirala prešavši na funkciju glasnogovornice HRT-a. Na RTL-u, naime, trebe iznad trideset, spremne su za staro željezo – poćerali su prvo Sopekicu čim je kod nje uočen pad forme, koju je uzalud pokašavala učvrstiti video-vježbama, a zatim, najurili su i Tanju Jurić, koja je postala radio-komentatorica iako ima samo jedan adut, a to nije glas. Dorotea im je otpala kad je ostala u drugom stanju – odgovorna funkcija dnevničke spikerice ondje zahtjeva rad cijele figure prilikom čitanja s blesimetra, pa su je otkantali i morala se nasloniti na državne jasle. Tu joj je banja, osim kad treba hitno djelovati u zaštitu četvorice ljudi koji danas upravljaju Hrvatskom radio-televizijom. Riječ je o maherima iz Europskog doma, skupini za “neprijatljsko preuzimanje televizije”, kako ju je davno, savršeno precizno, opisao profesor Damir Grubiša. A pismo ministrici kulture oni su shvatili ozbiljno, jer se u njemu traže hitne izmjene zakona i hitno raspuštanje rukovodstva koje na tako katastrofalan način upravlja javnom televizijom. S primjenu nekog novog, drukčijeg modela izbora glavnog čovjeka trebalo bi osigurati odgovornost i kompetentnost ljudi koji će sutra voditi javnu ustanovu što godišnje proguta milijardu i pol kuna javnog novca prikupljenog iz parafiskalnog nameta, dakle svotu veću od ukupnih dotacija svim hrvatskim brodogrdilištima!

Dorotea je dobila zadatak da nazove sve ljude koji se u pismo spomnju kao sudionici rasprave o javnoj televiziji pa zatražila od njih da demantiraju kako su pisali zaključke. Zaposlene na Televiziji i sve koji za nju rade, sile da šalju takav demanti, iako je u pismu bio jasno naznačen samo popis ljudi koji su sudjelovali u razgovorima – a održano ih je ukupno šest - dok sam zaključak napisao ja, na temelju stenograma s posljednje sjednice Inicijative za javni servis 3. siječnja 2012. godine. Namjerno nisam htio pobrojati prisutne na tom sastanku znajući kako je dobro ugođen vokalno-instrumentalni sastav “Gang of Four” što upravlja Prisavljem, svjestan da neće prezati od ucjena i prijetnji svima koji egzistencijalno ili karijerno ovise o državnoj televiziji.

Na Prisavlju su zaključili kako je s tezama u pismu bolje ne polemizirati – dovoljno je izazvati nedoumicu oko toga tko je potpisivao, tko pribivao sastancima u hotelu “Esplanade”, tko je diskutirao pismeno, a tko usmeno ili samo nešto pridometnuo na terasi “Oleander”. Pa onda tkozapravo u proces redakcije zaključaka nije imao dubinski, nego samo površan uvid, znači, tko je tu što rekao i napisao, a tko samo pio kavu i nije se rotio – bolje da se trkelja o svemu umjesto da se razmatra o čemu je, zapravo, riječ – a riječ je, zapravo, o tome da se ministrici pismom preporučuje da nešto poduzme, sastavi neki svoj ekspertni odbor u kojemu će se povesti rasprava o izmjenama Zakona o HRT-u. I, kad se provede, a izmjene usvoje, moći će se otkačiti sadašnju smrtonosnu ekipu i pronaći neki novi, pošteni i sposobni ljudi.

Sa stajališta močvarnog rukovodstva s prisavskog Quai de Marais, pismo dakle, ima dvije problematične sastavnice – jedno je ocjena da je stanje nepodnošljivo, pa bi svi sadašnji šefovi trebali lijepo podnijeti ostavke, odnosno dati mandate na raspolaganje, kao što to javno zatražio zastupnik Beus Richemberg. I druga - da bi na Hrvatsku radio-televiziju trebalo uvesti principe koji vrijede u upravljanju drugim velikim javnim poduzećima, što znači da za rad i rezultate netko mora izravno polagati račune i snositi odgovornost. Sad tome nije tako, što je fenomenalna prilika za prisavsku Bandu četvorice – muzičku, da se ne bi što drugo pomislilo – jer se za svaku odluku traže suglasnost Programskog vijeća. Riječ je skupini slučajno odabranih amatera koji za svoj trud ne primaju plaću. To dalje znači da ravnatelj – neki Popovac – za odluke ne može biti odgovoran, a još manje urednici kojima se odluke “spuštaju” odozgor, s najviše demokratske instancije. Najneodgovorniji su pak direktori, koji jedino vrte pare a i sami priznaju kako se u proizvodnju program ne razumiju, niti se u to miješaju više od onoga što bi bilo najnužnije da promoviraju jednu ili drugu svoju ljubavnicu. Znači, ako Programsko vijeće odobri da se naruči neka preskupa, promašena tv-serija na kojoj se obrne nekoliko milijuna eura, žali se ti, brajko, Udruzi potrošača, ili nekoj sličnoj mutnoj nevladinoj orgnizaciji, koja je svog predsjednika delegirala u sumnjivo društvo koje, kad ih pogledaš onako na hrpi, izgleda da se može kupiti za par hiljada kuna… Možda dojam i vara, ali činjenica je da nikome ne pada na um da recimo upravljanje željeznicama povjeri vijeću sastavljenom od predstavnika udruga ratnih udovica, besposlenih književnika i nevladninih stručnjaka za potkivanje buha. A televizija je daleko složenija od željeznica i presudno utječe na razvoj nacionalnog audiovizuelnog i masmedijskog sektora s godišnjim prometom od 500 milijuna eura.

Kome je moglo pasti na um da na čelo toga divovskog kombinata promidžbe i zabave postavio nekog Josipa Popovca, koji je tek prije nekoliko godina završio fakultet? Učinio se sasvim prikladnim upravo tom Programskom vijeću, koje je i samo sastavljeno od podjednako neupadljivih, većinom anonimnih ljudi! Tako je nesretni Josip postao glavni direktora firme s gotovo 4000 zaposlenika. Prethodno je bio producent religijskog programa, zadužen da osigura kameru i tonca ako se u nekom selu dogodi nenadano ukazanje, dok ostalo ide samo od sebe, pošto se raspop koji vodi program, Sanaderov klasić iz sjemeništa, sam dokotura u studio, pa u svom slotu do mile volje melje o tananim nijansama papinskih poruka...

Žalosna je istina da je ideolog tog samoupravljačkog idiotizma koji je urodio Programskim vijećem - Vjeran Zuppa, autor zloglasne “Bilježnice”, manifesta što ga je ovaj profesor teatrologije koji je doktorirao u šezdesetoj podmetnuo onoj lijenčini od Ivice Račana (a ovaj ga sigurno nije ni pročitao). Kao opći princip upravljanja u kulturi Zuppa je ponudio zamisao o tome da “neposredni proizvođači kulture” sami disponiraju novčanim fondovima, s tim da im se ministar ne mješa, nego samo šalje pare, koje onda oni mogu između sebe dijeliti: kazalištarci – kazalištarcima, filmaši – filmašima, glazbenici – glazbenicima. Cijeli kulturni pogon i danas manje-više počiva na toj ideji, s tim što je u doba HDZ-a sve ono važno, državotvorno ili lukrativno posebno usmjeravao Sanaderov tajni partner Božo Biškupić, dok je po Zagrebu menađirao lukavi Bandićev lički paraministar kulture i uličnih priredbi, Dudulence Ljuština.

U krajnjoj konzekvenci, upravljanje Televizijom palo je po istom principu u šape grupi slučajno odabranih predstavnika “javnosti” iz raznih propalih nevladinih udruga i raznim tipovima koji se guraju u takve odbore. Valja priznati da je tom i takvom “zacrtavanju” Zakona o HRT početkom dvijetisućitih neslavno pridonijela skupina ljudi iz Novinarskog društva, kojoj sam i sam pripadao… Priznajem da nam je ideja-vodilja bila – na svaki način istrgnuti upravljanje iz ruku onih zlotvora koji su radili za Tuđmana, a zatim i za Sanaderovu kriminalnu vlast kojoj se sad sudi na hrvatskim sudovima zbog nepojmljive pljačke narodnog novca. Ako se za to treba kajati, ja se kajem. U svoju obranu navodim – činilo mi se onda da je to dobro rješenje, a sad vidim da je loše. Sredstvo koje je kao DDT trebalo djelovati na Manjkasa i ostale pašalićevske klone, dovelo je do mutacije koja je proizvela sadašnje nametnike – Stipića, Novinića i društvo, ekipu koja se više ne bavi političkom transmisijom, nego je samo nusprodukt politike, uzgojen na bunjištu korupcije. Jebi ga – sad više ne pali penicilin, potreban je streptomicin!

Početkom prošle godine počeo sam stoga okupljati ljude - sve one koje poznajem u televizijskom i filmskom biznisu, te neke novinare i političare, koje sam vidio kao mogući sastav ekspertnog tima za promišljanje budućeg ustrojstva televizije. Nismo se mi tada bavili političkim i upravljačkim pitanjima, nego općim stanjem elektronskih medija, posebno onim u nacionalnoj tv-kući, koja je u teškoj banani, u stanju koje se ne da opisati ni višesatnim analizama, čak ni uz znanje i iskustvo nekih od najboljih i najupućenijih ljudi koje se ovim poslom bave u Hrvatskoj. Održali smo pet sastanaka, a šesti tek poslije Nove godine, kad je formirana nova koalicijska vlada. U optimističkom ozračju pobjede bili smo spremni pridonijeti s nekoliko “get upa and go” praktičnih, konretnih prijedloga za buduću raspravu. Problem HRT-a je, naime, hitna, najhitnija stvar, što se najbolje vidi po organizaciji rasprave o referendumu za ulazak Europsku Uniju.

Prema elaboratu kampanje koji je sastavljala bivša vlada (ministarstvo vanjskih poslova) glavni je nosilac te kapanje trabao biti – HRT. To je promašeno samo po sebi i ne svjedoči o velikoj pameti bivšega ministra, onoga lika iz Bjelovara… Prvo, sredstvo komunikacije ne može istodobno biti ideator promidžbe, jer se onda gubi svaka vjerodostojnost poruke. Drugo, upravo na HRT-u koncentrirani su najveći protivnici europskih integracija. Tamo idejno dominiraju pašalićevci i manjkasovci, kojima sanaderovci iz sadašnje uprave (Gang of Four) cinično prepustili ideološko usmjeravanje, budući da su apolitični, a gledaju jedino pare. Znači, ako HRT-u prepustiš vođenje proeuropske kampanje, to je isto kao da pratnju diližanse s lovom povjeriš braći Dalton!

Televizija izdiše. Trauma je opasna, zahtjeva hitnu intervenciju. Bandu bi trebalo što prije razjuriti, ali to se, naravno, ne sviđa teškoj, vanparlamentarnoj desnici koja je u raspravama o europskim pitanjima i u svim ostalim prijeporima bila nadproporcionalno zastupljena u programu HRT. Evo, recimo prilikom parlamentarnih izbora, najprominentnije mjesto udglednog komentatora, senatora i državnika, imao je naš kolega Slaven Letica, stari tabloidni kadar, koji je kraće vrijeme savjetovao Tuđmana, a onda, kad ga je ovaj šutnuo, dilao tračeve s kojima smo mogli potkopavati režim. On se proslavio još prilikom čuvenog Tuđmanova posjeta Washingtonu, kad je novoizabranog predsjednika Hrvatske, koju Amerikanci nisu priznavali, primio u West Wingu savjetnik za nacionalnu sigurnost Brent Scowcroft (na zagovor republikanskog senatora Dolea). Brent je Franju otpravio poslije pola sata rekavši mu da se ne zanosi nekakvim ludim idejma o samostalnosti, ali naravno, s tom se porukom Tuđmnan nije mogao vratiti u zemlju. Kako je na sastanku bio prisutan još samo Letica, izvedena je velika rodoljubna mistifikaciju, pa pušteno u novine da se Franjo “u tajnosti” sastao s američkim predsjednikom Georgeom Bushom starijim, koji mu je obećao svesrdnu američku podršku… Letica je, dakle, uzeo fotografiju snimljenu u kabinetu profesora Banca na Yaleu, pa je odnio u Božićev “ST”, gdje su Bančevu glavu odšarafili pa na njeno mjesto umontirali Bushovu. Nema sumnje da je Božić to bogato honorirao, a fotografu Tomislavu Mariću koji je načinio sliku, Letica je za svaki slučaj priprijetio: “Nemoj slučajno o tome pričati ili nešto demantirati, jer će inače ovi desničarski luđaci i tebe skratiti za glavu!” Još je, za svaki slučaj, u jednom intervjuu rekao da sliku nisu dobili od službenog fotografa delegacije, jer on vjerojatno radio za KOS, nego od nekih drugih ljudi, pa kad sam neki dan susreo Marića primijetio sam da se taj lirski fotograf, autor svih onih božanstvenih slika jadranskih otočića i svjetionika, još malo pribojava uglednog komentatora i državnika koji se preruršavao u bana Jelačića i potom upisivao u Stranku prava, a sad radi kao novinar ultradesničrskog tabloida “Hrvatska riječ”. Možda je to zapravo “Hrvatska straža” ili “Hrvatski pokret”, gdje se nalazi s drugim egzibicionistima i pokretenima koji su izbjegli Haag jer su bili previše beznačajni, obični šljam koji nitko ne zarezuje, osim, naravno, Hrvatske televizije, koja im u svojim panelima daje vrlo prominentno mjesto!

Mejl s pozivom na Šesti plenum naše ekspertne skupine doturen je tako i starome momku po imenu Tom Držić, vrlo slikovitom liku ovdašnje parcijalne uljudbe. I on “vara naš pošten i naivni narod” (kako bi to rekao Mark Twain u “Novinarstvu u Teneesseeju”) preko jednog petparačkog lažljivog listića koji bi se po tom predlošku trebao zvati “Bojni krik grofovije Johnson”, ali zapravo izlazi pod imenom “Hrvatsko slovo”, ili tako nekako – ima više tih guzic-listova sličnih naziva, u kojima pišu frustrirani domoljubi i razni propali pripadnici raspuštenih Tuđmanovih obavještajnih službi… No, Tom Držić nije bilo tko, nego vrlo poznata osoba – mučenik hrvatske stvari, uhićivan početkom sedamdesetih i to zbog podmetanja bombe kod Paromlina. Postsavili su je, vjerovali smo, državotvorni teroristi da eksplodira prilikom Titova posjeta Zagrebu. No, u ekskluzivnom intervjuu “Nacionalu” što ga je koncem devedesetih dao predratni šef zagrebačke Udbe, neki drug Ivasović, inače kockar i propalica koji je nedavno umro u ne osobito visokoj dobi, on je tu akciju demaskirao kao čistu obmanu. Bombe nije bilo, nego je detonirana nekakva dimna petarda, koju je postavila sama Služba, kako bi demonstrirala budnost. Zatim su pohapsili razne svoje agente-provokatore i druge ptičice, među ostalima i siomašnog Toma koji je tada zaglavio na jedno pet godina. Kad je izašao na slobodu barem je postao ovjerovljeni borac za hrvatsku slobodu pa je poslije Tuđmnova prevrata instaliran na uglednu poziciju pomoćnog komesara u redakciji “Večernjeg lista”. Tada sam ga i upoznao jer mi se jednog lijepog dana došao predstaviti i ponudio za “Globus” ekskluzivnu informaciju. Rekao mi je da je Ivo Sanader peder, te da skupa sa svojim bratom Mirom (sad Flavijem) u Austriji vodi međunarodni lanac distribucije homoseksualne pornografije koju u Innsbrucku sami i producira! Tko bi odolio takvoj robi u ono nedužno doba tabloidizma, pogotovo dok je dr. Ivo još sjedio u predsoblju kod dr. Franje, malograđanskog ženskara i homofoba?

Odmah sam u Austriju na lice mjesta odaslao iskusnog reportera Mladena Plešea zvnog Pilaš, sadašnjeg glavnog urednika “Jutarnjeg”, u pratnji jedne mlađe novinarke po imenu Željka Godeč, koja je trebala na nj paziti, u slučaju da se pokuša utali sa svojim starim prijateljem Sanaderom od kojega je ranije, dok je još bio glavni urednik “Starta”, kupovao heteroseksualnu erotiku, pin-up fotografije za naše duplerice, pa s njim iskovao čvrsto drugarstvo, koja se možda u međuvremenu malo ulubilo. Pilaš je, dakle, stigao u Innsbruck i ondje potražio dopisnika “Večernjeg”, naznačenoga kao izvor informacije. Iako je ovaj ranije pokazao spremnost da razgovara, sad je to u velikom strahu odbijao. Ostali smo kratkih rukava i potom shvatili da smo bili upleteni u jednu obavještajnu operaciju. Hercegovčko špijunsko podzemlje s Pantovčaka organiziralo je cijelu ovu podvalu, a Tuđmanu dojavilo da je zadnji čas spriječilo kompromitciju njegova glavnog udvornog predvornika... Franjo je odmah s Pantovčaka šutnuo Ivu i na njegovo mjesto instalirao Ivića. Počeo je uspon “desne frakcije”...

Sličnu ulogu odigrao je opet Tom Držić u - Hrvatskom slovu? – Hrvatskom narodu? – Hrvatskoj straži?
Dočepavši se mejla s pozivom na sastanak Inicijative, sročio je i objavio tekst o tome da opasna skupina zaplotnjaka spema preuzimnje Hrvatske televizije. Rade to nesumnjivo za račun esdepeovsko-komunističke kabale koja je upravo zacarila Hrvatskom i sad – što bi rekla Jadranka Kosor – oštri britvu da obračuna sa svim poštenim ljudima koji se protive obnovi Jugoslavije. Nisam na te Tomove gluposti odgovarao jer mi se čini da desničarski novinski šrot i blogeraj treba ignorirati pa mu oduzeti svaku referentnost, ali ova potvora u kombinaciji s opertivnom akcijom “Dorotea” koju vodi Quai de Marais, stvorila je eksplozivnu mješavinu… Kod ministrice kulture, naime, svakog se dana redaju delegacije pa je upozoravaju da bi baš njima trebalo prepustiti mirno prevođenje HRT na stranu Koalicije ekspresnom investiturom prikladnih kadrova, znači njih samih, umjesto da se ide na regularnu izmjenu zakona i upušta u kojekakve pravno-političke komplikacije. I Banda Četvoro s Quai de Marais, i desničarska bagra, pokušavaju našu Inicijativu prikazati kao još jednu nelegitimnu skupinu grebatora koja se nudi, insinuira novoj vlasti. Tom čak piše da ja snujem o preuzimanju Televiziju! Činjenica je da sam polemizirao s njenim bivšim i sadašnjem urednicima i ravnateljima, napadao sva prisavska korumpirana rukovodstva i možda bi netko mogao pomisliti da sam tu nešto zainteresiran, ali nisam – točno četrdeset godina pišem za novine, što mislim i dalje raditi, jer ne namjeravam otvoriti bar, restoran ili se politički penzionirati poput Kajina, pošto osjećam da sam u životnoj formi. Takav sam, što ono reče Čkalja - ili je to bio Bata Živojinović? – takav sam po celom telu! Javne ustanove i poduzeća gade mi se i više nikad ne bih radio za državnu firmu – jesam kad nije bilo drugih. Ja sam poljski, a ne domaći miš, što oni štakori iz Hrvatske straže, naravno, ne razumiju.

No, sve je ovo jedna velika digresija – pravi je zadatak da se ocrtaju likovi i nedjela Bande Četvoro, prisavskog kvarteta neozbiljne glazbe, koji je na Quai de Marais prispio iz Europskog doma. Evo kako je to išlo.
Sanader je na HRT uputio ajnzac-grupu koju su sačinjavali Siniša “Otok znanja” Grgić i Đuro Popijač, onaj gospodin uobražena izgleda, nalik na skulpture s Uskršnjeg otoka. Prvi je bio stručnjak za razne privatizacijske i slične marifetluke, a drugi - ugledan administrator prokušan u raznim državnim i privatnim hadezeovskim i parahadezeovskim firmama u kojima je kao zicprezident unaprijeđivao svoj curriculum vitae. Prvi je trebao postati organizacioni, a drugi teortski sekretar na Prisavlju, odnosno, Grgić je plasiran u Programsko vijeće, a Đuro predviđen za ravnatelja HRT, čim Siniža osigura njegov izbor. Sanaderu, naime, više nisu bile dovoljne usluge Hloverke Novak Srzić i njene ekipe – to je puno koštalo, a išlo je malo ovako, malo onako, dok je Ivo htio konsolidirati apsolutnu kontrolu nad medijima jer se spremao na predsjedničke izbore (ove posljednje na kojima je pobijedio Josipović).

Grgić je stari sanaderist koji je pod višim pokroviteljstvom ranije orao more u Dubrovačkom akvatoriju. Uspio je pribaviti četrdeset milijuna eura kredita za pretvorbu najmanjeg elafitskog otoka Koločepa u nekakav futuristički centar znanstvenog turizma, gdje bi se i nepismeni ribari opremili za surfanje po mobilnim portalima. Ukratko, te pare više nitko nije vidio, a stvar je završila na hrvatskom sudu, što znači da rezultat ne treba očekivati prije smaka svijeta… U međuvremenu, Grgić je u Zagrebu od Poglavarstva dobio silne nekretnine, recimo cijelu jednu kuću na tri kata na Cvjetnom trgu, koju bi na vrijeme trebalo od poduzetničke mafije zaštititi postavljanjem spomen-ploče s natpisom: “Ovdje je svoje genijalne projekte počeo razvijati Siniša Grgić, pionir poduzetništva u razdoblju sanaderizma. Ovu zgradu dobi od grada Zagreba uz mjesečni najam od 600 kuna”.

Grgić je lako stavio pod kontrolu Programsko vijeće, jer je u njemu sjedio dovoljan broj desničara, a pašalićevca uvijek možeš pretvoriti u sanaderovca, ako u to uložiš dovoljno para i energije – to je kao u “Gospodaru prstena”, kad se od vilenjaka pravi Uruk-Hai, iako je, zapravo, obrnuto – krvožednog nacionalista transformiraš u domesticiranog beskarakternog Goluma, koji će ti poslije biti na raspolaganju za razne koruptivne pothvate.
U Vijeću je imao na raspolaganju neke tupe branitelje i par loših epizodnih glumica, te lijep broj nesvrstanih besposličara koji lako uđu u svaku kombinaciju. Pa dok si udario dlanom o dlan, počeli su svi oni performirati po njegovim napucima. Tada je na Prisavlje Grgić doveo i ostatak svoje ekipe – Blagu Markotu za direktora marketinga, a zatim Mislava Stipića i Damira Novinića. Tko su svi ti momci? Bili su članovi HSLS-a, prijatelji Darinka Kosora, sve junak do junaka, vrlo sličan profil – kombinatori u vječnoj potrazi za kombinacijama… Stipić je mlađi pravnik koji se ranije bavio osnivanjem raznih udruga i njihovim budžetskim pozicioniranjem, Markota marketingom, kao što mu i prezime kaže, a Novinić započeo je kao vunbacitelj u američkoj ambasadi pa se školovao kao njihov stipendist na ekonomiji, ali s obzirom na prethodnu profesiju, izgleda kao Rene Bitorajac na steroidima. Od liberalizma se ne može živjeti i svi oni brzo su se prebacili na liberalni sanaderizam, koji je obećavao lukrativne šeme. Sanader će im povjeriti HRT pod uvjetom da se ondje sami izbore za poziciju.

To je značilo da treba maknuti Vanju Sutlića, a i Hloverku Novak Srzić, koja se kao svemoćna šefica Informativnog programa nije dala instrumentalizirati od nekih anonimnih pikzibnera.

Kad su stavili Markotu za šefa marekinga preko kojega idu reklame i unosne vanjske produkcije – razne serije i slične stvari, milijuni eura – računali su da su pod kontrolu stavili financijske tokove, ali, naravno, na Prisavlju stvari nisu tako jednostavne – HRT je “Magnitogorsk korupcije” kako je to davno primijetio jedan oštrouman promatrač (dobro – ja), i sve je puno složenije nego se na prvi pogled čini!

Najviše crne love na HRT-u oprihodovalo bi se kupovinom stranih programa i licenci, što se radilo ugovorima preko off-shore i domaćih posredničkih firmi… Tu su prošle doslovce stotine milijuna kuna. Sektor koji organizira taj reket drži upravu, odnosno ravnateljstvo, kao što je u bivšoj Jugoslaviji KOS držao savezni vrh, a ono što bi se na HRT maknulo preko marketinga, bilo je impresivno, ali ipak drugorazredno. Napad na rukovodstvo nije konvenirao tom glavnom stanu prisavske mafije i ona se zauzela za očuvanje generalnog direktora iliti glavnog ravnatelja – Vanje Sutlića, bezveznjaka, kuma bivšeg esdepeovskog ministra kulture Antuna Vujića. Ovaj ga je tu i instalirao, kao vinskog brata, u skladu s modelem “kompradorskog socijalizma s poživinčenim licem”. Vanja se poslije pada SDP-a bio pribio Mesiću, a zatim odmah priklonio Sanaderu čim je ovaj došao na vlast - kao jedriličar, odlično bi uhvatao svaki ćuh vjetra...



Ravnatelj se, dakle, osjećao zaštićenim, jer ga je držao Glavni stan a podupiralo uredništvo Informativnog programa. Ako su ondje i uzimali lovu da te pozovu u emisiju kako bi promovirao svoje političke stavove – to je bila prava sitnica, a i radilo se samo u skladu sa zadanim političkim formatom. Njima nije odgovaralo da se opće stanje mijenja. Što je nagore, i njihov se čovjek, Markota, bio prilično pasivizirao. Kao da je bio našao zajednički jezik s Vanjom, ili je s njim uspostavio balans. Upravljao je poslom, a nije morao polagati račune svojim drugovima iz Revolucionarnog komiteta HSLS-a. A onda se još dogodilo nešto strašno što bi, izgledalo je u prvi mah, moglo pokvariti sve njihove planove: pao je Sanader. Znači, što? Grgić gubi uporište, ako se ne uspije utaliti s Jadrankom, što će ići teško, jer ona ne trpi sanderovce… Skupili su glave na kup i počeli smišljati neku novu kombinaciju. Sanader je mrtav, a HDZ se drma, po svemu sudeći, neće dugo… S kim onda i što sada? Dosjetili su se da su liberali, pa se javili Darinku Kosoru. Deklarirali su spremnost da se utale i na raspolaganje stave Televiziju – njemu i onima s kojima HSLS uđe u deal, jer je Darinko na početku pokazivao spremnost da otkači HDZ i prikloni se Milanoviću. Poslije je odustao od te dobitne kombinacije, spanđao se s Budišom i uzeo pare raznih likova koji su tipovali na “treću snagu” što je neumitno dovelo do toga da je cijeli njegov Middle od the Road Show, završio u desnoj grabi…

Imao sam dosta uvida u tu stvar jer sam se onda viđao s Darinkom i hrabrio ga da se oslobodi političkog naslijeđa budišizma i sanaderizma, ali on to nije imao u sebi: pristojna figura, dobra njuška, rječit, ali politička prazna puška (to bi mogao biti stihovani epitaf na nadgrobnom spomenuku njegovim ambicijama). Nisam imao preciznu predodžbu tko su ti njegovi prijatelji s HRT-a, jer se o njima onda još nije ništa čulo, radili su u pozadini, a kao velik problem doimali su se Vanja Sutlić, Hloverka i desničarsko-hadezeovska koalicija u Programskom vijeću i uredništvima Hrvatske televizije. Kad mi se stoga javio neki Mislav Stipić pa pa mi predložio da se nađemo kako bi mi iznio pojedinosti o strašnoj korupciji na HRT-u, nisam dvoumio. Našli smo se u nekoj birtiji u Tkalči gdje mi je dao popis svih Vanjinih službenih putovanja – a taj je na službenom putu bio valjda svakog dana svog mandata, vozeći se u drugom svom službenom autu sa šoferom na apsolutno svaku jedriličarsku regatu na Mediteranu… Vidio sam, dakle, da je Mislav dobar momak, a kad mi je još stao dojavljivati neke manje uvjerljive vijesti o Vanjinim kreditima u Hypo-banci, učinilo mi se da je njegovo srce na pravom mjestu… Drugi put doveo je i Novinića, koji mi je pokazao cijeli završni račun televizije pa sam mogao u novinama objaviti kako je HRT u strašnom gubitku (što su uporno krili tajeći financijska izvješća) te pokazati da je Vanja neozbiljan rukovodilac, s kojim će cijela stvar brzo otići do đavola.

Kad je Markota vidio da se ispod Vanje odronjava, brzo se opet prikopčao svojim drugarima, te naručio istraživanje velike njemačke agencije GfK o javnoj percepciji Informativnog programa. To je bilo poslije pobjede Josipovića na predsjedničkim izborima, kad je propala desničarska ujudurma pošto je skrahirao Bandić, usprkos svim nastojanjima Hloverke (šefice Informativnog) i Šprajca (koordinatora Dnevnika). Njemačka studija pokazala je da su u programu favorizirali Bandića, Nadana i Primorca (tim redom), a tek zatim, poslije ovih momaka koji su raspolagali ozbiljnim promidžbenim budžetom, kandidate velikih prlamentarnih blokova - Hebranga i, kao zadnjeg, Josipovića, kojega su kastirali kao autsajdera. Ovo Hloverka nije mogla preživjeti, što je bilo manje bitno, ali ni Vanja, koji je tada pao, pa se upraznilo ključno mjesto ravnatelja. No, otpao je i Grgić – u općem prepucavanju što je zatim nastala u Vijeći i po novinama, izašla je na vidjelo njegova rola, a kako nikako nije mogao uspostviti priključak s Jadrankom, otpilio ga je i HDZ. A onaj napuhanac koji je trebao postati direktor HRT-a, otišao je za ministra gospodarstva, što je kadrovski potez kojim je Jadranka pokazala do koje je mjere nesposobna – em se oslabila na Televiziji koju je prepustila “grupi za neprijateljsko preuzimanje”, em je u ključni resor dovela tipa koji neće ništa raditi, nego samo iza nje klimati kao ona patka koja umače kljun u čašu vode u vašarskom perpetuum mobileu.

Ekipa s Prisavlja imala je tako raščišćen put, pa su se dogovorili s glavnim urednikom HTV-a Burićem da odstupi i nesmetano se posveti režiji svoje mega-serije “Hrvatski kraljevi”, pa im ostavi u amenet i šefa Programskog vijeća, jednog artiljerijskog časnika iz vukovarske baterije, koji se u kontrabatiranju na pravom bojištu vjerojatno bolje pokazao nego u ovim prepucavanjima po Programskom vijeću.

Sad su na brzinu morali skuhati ravnatelja. Našli su nekog Popovca, čistog bezveznjaka iz Religijskog programa, koji je s obzirom na tu raniju funkciju, iako s religijom nije imao nikakve vezem, nego samo s kablovima, dobio podršku utjecjne pašlićevske desnice. Osim toga, puno važnije, on je nekoć bio predsjednik Mladeži HDZ u nekoj vukojebini. Istinabog, prije toga je prijateljevao s Mladeži HSP-a, ali čak ni ja nisam uspio utvrditi je li početkom devedesetih s njihovom delegacijom išao na onaj čuveni neofašistički kongres u Njemčku, kad su svi ti pijani hrvatski izaslanici u crnim košuljama preventivno pohapšeni - još istražujem, pa ću na vrijeme o tome obavijestiti javnost… Imam zakazan sastanak s informatoricom po imenu Keti, koja zna puno o njegovu kretanju!
Popovca je Jadranka za razliku od Grgića odmah lijepo prihvatila, pa s njim razmijenila brojeve mobitela. Pomislila je da je stavila televiziju pod kontrolu – kakva amaterka! I tako je, u dva kruga, uz veliki pozadinski angažman Stipića i drugova, Vijeće Popovca izabralo za ve-dea. Stipić je mogao mirno započeti neograničen trnsfer svojih kadrova – brzo je na telku doveo i ondje zaposlio svoje brojne ljude u svim službama, što je profesora Grubišu navelo da da ostavku u Programskom vijeću – tako su se i njega riješili, kao posljednje prepreka u realizaciji svojih planova. Zatim su vratili Hloverku – nema smisla da žena pati. No, sad više nije postavljena za urednicu Informativnog programa, odakle bi se mogla direktno taliti s političarima (što je opasno i nepoželjno), nego su je metnuli za – glavnu urednicu. Time su anulirati utjecaj ekipe koja je ranije nabavljala strani program po fantastičnim cijenama i preko toga stekla veliku moć na televiziji pa prethodne ravnatelje pretvorila u svoje marionete. O kupovine skupih filmova i serija ionko se moralo odustati jer u recesiji nije bilo para još i za taj oblik korupcije, a i policija je stala nešto njuškati, pa kako to nije bio biznis s kojim je upravljao Gang of Four, lako su ga zatvorili. Inače, Jadranka je bila konsternirana Hloverkinim izborom – mislila je da preko Popovca ona zaista nešto kontrolira, pa joj je moprao zacviliti na mobitel kako tu njega nitko ne sluša…

Dotle se Stipić, vješt kao Borgia, koncentrirao na zadatak da otkači i Markotu, s kojim bi inače morao dijeliti vlast. Po pravilima tajne službe nužno je da likvidiraš atentatora, da te nitko ne može ucjenjivati… Zbog nekih skandalčića Markota se zaista morao povući, s tim da mu je obećano da ga neće dirati, ali sve glavne financijske tokove sad je Gang of Four mogao staviti pod svoju kontrolu jer su, osim Novinića, doveli i nekoga Josića za financijskog direktora. Tko je taj Josić? Pa nitko – naposto još jedan haeselesovac iz Europskog doma, njihov prijatelj i pjtos, s kojim su ranije držali razne firme (“Jadran-invest”) i udruge poput Europskog doma. Ukratko: kadar.

Pošto su konsolidirali upravljanje firmom napunivši je svojim ljudima, mogli su pristupiti natječaju za postavljanje ravnatelja u punom mandatu, na kojem je, u zadnjim danima HDZ-a, glasanjem instrumentalizirnog Programskog vijeća lako pobijedio njihov kandidat – isti velebni Popovac, neotesani lik iz dubrovačkog zaleđa, koji se ne pokušava nametnuti više nego što mu se to dopušta – dakle, figurira, ništa ne radi, ništa ne poduzima, a svu inicijativu prepušta “mašinistima”.

Mašinisti su pak našli i Popovac potvrdio, a Programsko vijeće izglasalo novog urednika – tipa iz Sportskog programa koji se zove Bruno Kovačević. Na Televiziji Sportski program slovi kao najgore leglo lopovluka u vrlo jakoj konkurenciji, a među bijednim novinarima na HTV-u kao najlošiji ističu se upravo sportski novinari – takvu gomilu bezveznjaka teško je naći na jednom mjestu, čak i na Prisavlju. Bruno Kovčević nema pojma – o njegovim gafovima šire se legende, a čim je došao, postavio je za voditelja nove informativne emisije Petra Vlahova, jednog besposlenog metroseksualca, koji je propao kao urednik u zabavnom programu Nove TV, jer su im njegove emisije bile previše bizarne. Ukratko, politička kalifornikacija. Informativni program vodi pak najtješnja Stipićeva suradnica, jedna mala iz Osijeka, u skladu sa strateškim projektom Osovine koju stvaraju emancipirani sanaderovci s neemancipiranim glavaševcima. To je svehrvatski politički projekt. Na desnici, povezuju se lažni liberali s pravim desničarima, a lako im je uspostaviti suradnju jer su i jedni i drugi lopovi.

Pošto se o Stipiću istodobno počelo malo previše pisati po novinama, on je zaključio je da će biti bolje ako se malo makne u stranu – prebacio se na mjesto šefa Pravne službe, a u prvi red gurnuo Novinića, kojega je slijepo poslušni Popovac imenovao ravnateljem HTV-a. Josić koji upravlja novcem i Novinić imaju kancelarije s obje strane Kovačevićeve, kako bi ga koliko-toliko držali pod kontrolom…

Pa dobro – i kakvu sve to skupa ima perspektivu?

Ako diskreditirali ovu inicijativu, unesu nedoumicu induciranim demantijima i trkeljanjem po desničarskim blogovima, možda će razvodniti poruke našeg Pisma, ali opet se ništa neće promijeniti – prije ili kasnije, čim to dopuste politički oportuniteti, ministarstvo kulture otvorit će javnu raspravu o izmjenama Zakona o HRT-u. Usporedno će se mijenjati i Zakon o sportu i sva ostala legislacija koja na okupu drži korumpirane institucije Sanaderova režima. Možda će “uomini contra” s HTV-a i s krajnje desnice uspjeti to ponešto odgoditi zastrašujući vlast, pa ona pokaže neodlučnost i razočara birače, a time počne gubiti moć i dopusti jačanje opoziciju, ali ipak, na koncu, zapravo veoma brzo, vlast će se naprosto uspostaviti po logici po kojoj se vlast uvijek uspostavlja, a to znači – uklanjanjem ljudi i poluga transmisije bivšeg režima te postavljanjem onih koje udovoljavaju političkim i etičkim kriterijima stranke na vlasti. Sasvim je siguno da tu tranziciju ne može preživjeti ni jedan od ovih likova s Prisavlja. Kovačević? Ma kakvi. Popovac? Ni u snu. Stipić i Novinić? Ne vjerujem. Josić i Markota? Bog zna. Doći će nova metla. Vjerojatno neće biti netko učinkovit poput nenadomjestivog, nezaboravnog Vrdoljaka, ali kako nema para, svi će ti rezidualni likovi biti naposlijetku uklonjeni, jer je uvjet njihova opstanka ilegalna distribucija financijskih i političkih interesa, a to im sigurno neće prepustiti. Jedina im je šansa da se pokušavaju održati uz Kosora i s njim vrate na sljedećim lokalnim izborima u Zagrebu – ali ako sam ja svjestan te mogućnosti, svjesni su i svi oni kojima bi to najviše smetalo, što znači da se to neće dogoditi. Bude li se HSLS uopće pokušao u Zagrebu repozicionirati, valjani Darinko ili netko tko ga naslijedi, mora prvo otkačiti te bivše prijatelje. Pa neka idu u “Jadran-invest”!



Kao potpisnici Prijedloga za reformu javnu televiziju navedeni su svi sudionici rasprave koja se o tome vodila u šest navrata tokom cijele prošle godine, a ne samo grupa ljudi koja se okupila na posljednjem, te sačinila i usuglasila prijedlog koji smo vam dostavili, jasno naznačivši da je napravljen na temelju stenograma sasastanka održanog 3. siječnja 2012. godine.
U sklopu konferencijskog ciklusa «Le Cercle Espanade» održano je u 2011. oko dvadeset razgovora, od toga pet posvećenih problemima javne televizije (15. veljače, 12. svibnja, 19. svibnja, 26. svibnja i 16. lipnja). Na posljednjem, izvanrednom, formulirani su neki zaključci pa upućeni Ministarstvu kulture kao poticaj za početak stručne rasprave kojoj smo se spremni priključiti budući da smo u dosadašnjem radu prikupili dosta prijedloga koje, uostalom, namjeravamo publicirati u prikladnoj formi.
U prilogu dostavljamo riginal Otvorenog pisma koji samo uputili Ministarstvu i medijima.
Uostalom, vrijednost prijedloga trebalo bi procijeniti po njegovoj intrizičnoj vrijednosti, a ne po tom tko je točno pisao zaključke široke rasprave u koju su se bili uključili različiti eksperti, novinari, televizijski urednici i javni radnici.

Za Inicijativu,

Denis Kuljiš



Otvoreno pismo Inicijative za javni servis ministrici kulture i hrvatskoj javnosti

Poštovana gospođo ministrice,


Duboka instucionalna kriza već godinama rastače Hrvatsku radioteleviziju. Držimo stoga kako je neophodno stabilizirati stanje u tom ključnom pogonu domaće audiovizualne industrije. HRT trpi zbog stihije, nerada, korupcije, kriminala i destrukcije profesionalnih standarda na HRT-u. Hrvatska televizija – ključni pogon javnog servisa gubi utjecaj na auditorij, kako pokazuju brojke koje pokazuju kontinuirani padu gledanosti u svim važnim programskim segmentima. Posebno zabrinjava kolaps Informativnog programa. HTV je izgubila utakmicu s komercijalnim stanicama, koje ne primaju novac iz parafiskalnih izvora, ali su neusporedivo efikasnije strukturirane i vođene. Pad profesionalnog kvaliteta Informativnog programa, korespondira s gubitkom vjerodostojnosti uredništva. S tim su povezane indicije o korupciji, što već dulje vrijeme istražuje policija, a na nju upućuju mnoge činjenice, uključujući npr. istraživanja o neproporcionalnoj zastupljenosti u pojedinih kandidata na ranijim izborima, što ga je provela sama Televizija.

U oblastima obrazovnog, znanstvenog, umjetničkog, dokumentarnog i dramskog programa, nikako da se uspostavi jasna i dugoročna nacionalna strategija, te kriteriji primjereni nacionalnom javnom servisu, zbog čega osim gledatelja trpi i sav sektor domaće audio-vizualne industrije i kulture. S druge strane već godinama postoje indicije o akvizicijama izvršenim na netransparentan način i o ugovorima s off-shore tvrtkama, što također upućuje na koruptivne radnje i praksu.

Nacionalna televizija zaostaje u programskom, tehničkom i kadrovskom smislu, ima prevelik broj zaposlenih, neprikladnu organizacijsku strukturu koja onemogućuje upravljanje, a na brojnim rukovodećim mjestima nalaze se ljudi bez odgovarajućih znanja, kvalifikacija i sposobnosti.

Dosadašnji sustav upravljanja televizijom kao javnom ustanovom pokazao se neprikladnim, jer je generirao sve te negativne pojave. Skupina zainteresiranih profesionalaca audivozuelne industrije i novinarstva, okupljena u Inicijativi za javni servis koja se 2011. redovno sastajala razmatrajući stanje u ovom ključnom sektoru javnog informiranja od presudnog značaja za razvoj audivizuelne industrije, upućuje stoga javnosti i nositeljima političke vlasti zahtjev da se neodgodivo započne s institucionalnom reformom HRT-a.

HRT je potrebno osposobiti da ispunjava čitav niz zadaća koje će se odraziti na funkcionalnost sustava javnoga informiranja, jačanju hrvatske audiovizualne industrije u funkciji očuvanja i razvoja proizvodnje programa na hrvatskome jeziku, očuvanja hrvatske kulturne baštine ali i međunarodnog utjecaja i onih javnih politika koje Republika Hrvatska tek treba razviti kao članica Europske unije i to kao regionalni lider, jer će još dugo vremena nakon pristupanja EU biti jedina njena zemlja-članica na području tzv. Zapadnoga Balkana.

Cilj mora biti osnaživanje demokratskoga, liberalnog sustava vrijednosti kako bi u što kraćemu roku postao trajno dominantan i dugoročno formativan u hrvatskome društvu. To znači sustavno sužavanje javnoga prostora za ideje nasilja, netolerancije, ksenofobije, rasizma, totalitarizma i sl. odnosno promicanje ideja, načela, fenomena i primjera mirotvorstva, miroljubivosti, trpeljivosti prema manjinama, tolerancije i poželjnosti različitosti, civilnoga i otvorenoga društva koje poštuje građanska, manjinska, rodna i sva druga ljudska prava, demokratskih procesa i instituta, pravne države i vladavine prava ali i kritičnosti i polemičnosti, dijaloga i javne rasprave kao oblika komunikacije.

NAŠI PRIJEDLOZI

Izmjene Zakona o HRT-u: Predlažemo da se odmah pristupi raspravi o izmjenama i dopunama Zakona o HRT, koje će omogućiti temeljnu promjenu i restrukturiranja javnog servisa hrvatske radiodifuzije. Potrebno je ojačati upravljačke funkcije, odnosno provesti izbor sposobnog, profesionalnog rukovodstva koje će biti na visini tog zadatka, a treba također uvesti sustav kontrole, koji će omogućiti efikasan nadzor nad provođenjem svih potrebnih mjera, a ne djelovati kao netransparentan poligon za stranačka nadigravanja.
Smatramo da je posve neprikladno rješenje ono sadašnje, koje je dovelo do toga da volontersko Programsko vijeće sastavljeno od ljudi bez potrebnih profesionalnih znanja, preuzme upravljanje kućom javnog emitera, pa preglasavanjem donosi programske, kadrovske i financijske odluke, a za njihove rezultate na odgovara, te istodobno lišava odgovornosti ravnatelje i urednike koji kuću vode.

Tražimo da Ministarstvo kulture, prije bilo kakvog drugog koraka koje će poduzeti, u skladu s predizbornim obećanjima Kukuriku-koalicije, provede reviziju rada javnih ustanova, posebice HRT-a, gdje se troši golemi iznosi javnog novca, te da se otklone ili potvrde sumnje o netransparentnom poslovanju i korupciji.
Kao prve operativne korake predlažemo da se ukine sadašnji oblik Nadzornog odbora HRT i promjeni način izbora Ravnateljstva i Programskog vijeća.

Izbor Ravnateljstva: Predlažemo da se Ravnatelj i njegov uži tim biraju kandidacijskim postupkom koji će provesti Ministarstvo kulture, kandidate selektirati saborski Odbor za medije, a na koncu, izbor provesti Sabor, kao predstavničko tjelo s najvećim stupnjem društvenog legitimiteta.

Predlažemo da se na javnom natječaju bira glavni Ravnatelj Hrvatske Radio-televizije koji će imenovati tri glavna producenta Hrvatske televizije, Hrvatskog radija i Glazbne proizvodnje, kao posve zasebnih organizacijskih cjelina. Smatramo da je potrebno objedinjavanje produkcijske, dakle direktorske i uredničke funkcije, umjesto da se kao do sad, stvaraju paralelne strukture, direktorske i uredičke, u vječnom sukobu oko ingerencija, što onemogućuje da se ustanovi jesu li za uspjeh ili neuspjeh u vođenju tih sektora odgovorni ljudi koji kreiraju program ili oni koji vode financije, personalnu službu, tehniku...

Predlažemo da kandidati za Ravnatelja HRT podnesu precizan plan rada Hrvatske radiotelevizije, i to: a) financijski plan; b) nacrt programske sheme i c) programski plan koji uključuje preciznu kvantifikaciju programa koje će proizvesti, ciljeve u ostvarenju gledanosti (rejtinga) za svaku programsku cjelinu, te d) plan srednjoročnog i ciljeve dugoročnog restrukturiranja HRT. Razumije se da sve to mora biti u skladu s vrijednostima zadanim Ugovorom što ga Vlada sklapa s HRT o ispunjenju ciljeva javne televizije. Kandidat za ravnatelja mora istodobno predložiti svoje kandidate za glavne producente HTV, HR i Glazbene proizvodnje, koji odgovaraju za realizaciju plana u svom sektoru.

Kad nadležna služba pri Ministarstvu kulture ovjeri kandidate i ustanovi da udovoljavaju uvjetima natječaja, uputit će ih u saborski Odbor za medije, gdje će se razmotriti njihovi programi, a kandidati podvrgnuti javnom ispitivanju. To garantira da će se u užem izboru naći ljudi koji su sposobni pružiti viziju i dati konkretni programski okvir za rad javne radiodifuzije. Predlažemo također da kandidati koji Odbor odabere, moraju zadovoljavati još jedan uvjet - da ih preoporuči Ministar kulture, šef resora koji odgovara za funkcioniranje javne televizije. O kandidatima koji zadovolje ta dva uvjeta – a mjerilo uspješnosti demokratske procedure bit će broj kandidata koji kroz proceduru prođu – glasat će Sabor i donijeti odluku natpolovičnom većinom u koliko god krugova bude potrebno…

Smatramo da će Ravnatelj koji na taj način bude izabran, unaprijed demonstrirati sposobnost i inicijativnost potrebnu za preuzimanje toliko ambicioznog zadatka koji pred njim stoji, te da će mu takav mandat dati odgovarajući autoritet, potreban da se provedu teški zahvati u restrukturiranju javne televizije.

Izbor Programskog vijeća: Da bi se ovako “ojačanu” Upravu moglo neovisno nadzirati, predlažemo formiranje Programskog vijeća kojega, kao primjerice na BBC-u, neće regrutirati parlamentarne stranke, nego imenovati Predsjednik Republike, poslije redovne natječajne procedure u Ministarstvu kulture. Sačinjavat će ga tri skupine članova: stručno i medijski izobraženi predstavnici zainteresiranih društvenih grupa, ugledni medijski stručnjaci, te posebno ugledni pojedinci iz društvene i akademske zajednice koji su svojim dosadašnjim djelovanjem zavrijedili široko povjerenje javnosti. Takvo Programsko vijeće koje se bira na mandat usklađen s trajanjem predsjedničkog mandata, neće imati nikakve operativne ingerencije nad djelovanjem javnog servisa, nego će nadzirati provođenjem ugovora što ga HRT potpisuje sa Saborom RH. Vijeće će podnositi svoj izvještaj Saboru RH, a u međuvremenu, kad god bude potrebno, pisanim predstavkama obraćat će se Ministru kulture i saborskim tijelima (Odboru za medije i Vladi) upozoravajući na moguća odstupanja ili zastranjenja, na osnovu kojih će Ministar kulture određivati potrebne mjere za usklađenje rada Ravnateljstva. Funkcija ovog tijela nije da se na bilo koji način miješa u operativnu realizaciju programa, već da nadzire i zastupa načela i principe iz Ugovora i prihvaćenog Programskog plana.

Nadzorni odbor: Umjesto dosadašnjeg Nadzornog odbora sastavljenog od političkih predstavnika u amaterskom statusu, predlažemo imenovanje petočlanog stručnog i profesionalnog Nadzornog odbora, sastavljenog od pravnika, financijskih stručnjaka (i jednog predstavnika namještenika, odnosno sindikata), koje će imenovati Ministarstvo kulture i Ministarstvo financija. Ono treba provoditi redovnu kontrolu nad poslovanjem i trošenjem javnog novca, pa o tome podnositi mjesečna izvješća Ministru kulture, a kvartalna također saborskim tijelima i javnosti.

Svake godine, Ravnatelj će podnositi izvješće Saboru, koje će biti popraćeno godišnjom ocjenom Programskog vijeća i izvješćem Nadzornog odbora, pa će Sabor glasati o produženju njegova mandata.
Zakon o Telekomunikacijama i Zakon o medijima: Predlažemo Ministarstvu kulture da usporedno s inicijativom za promjenu zakona o HRT, otvori stručnu i javnu raspravu u kojoj će se moći pristupiti analizi podjednako nezadovoljavajućeg stanja u sektoru elektronskih medija, te medija uopće, pa zatim inicira odgovarajuće promjene Zakona o Telekomunikacijama i Zakona o medijima.

Inicijativa za javni servis

Zaključci su pripremljeni na temelju stenograma sastanka Inicijative održanog 3. siječnja 2012.

U ukupno šest rasprava o problemima javne televizije održanim od 15. veljače 2011. do 3. siječnja 2012. koje je organizirala Inicijativa za javni servis, sudjelovali su ili nam dostavili svoje pisane diskusije:

1. Goran Beus Richemberg, zastupnik u Saboru RH
2. Romano Bolković, tv-urednik
3. Vinko Brešan, filmski redatelj
4. Veljko Buljić, filnski redatelj
5. Domagoj Burić, tv-urednik
6. Davor Glavaš, konzultant
7. Damir Grubiša, sveučilišni profesor
8. Emil Havkić, odvjetnik
9. Drago Hedl, novinar
10. Marijan Jurleka, izdavački menađer
11. Denis Kuljiš, novinar
12. Tihomir Ladišić, tv-urednik
13. Alemka Lisinski, urednica portala
14. Ivan Maloča, nezavisni producent
15. Dubravko Merlić, nezavisni tv-producent
16. Orsat Miljenić, odvjetnik
17. Tin Pažur, GO SDP
18. Dražen Rajković, novinar
19. Mirjana Rakić, tv-urednica
20. Aljoša Roksandić, menađer
21. Saša Runjić, nezavisni producent
22. Vladimir Stojsavljević, pročelnik za kulturu
23. Dean Šoša, tv-urednik
24. Nebojša Taraba, tv-producent
25. Dario Vince, kreativni direktor
26. Nada Zgrabljić Rotar, sveučilišna profesorica
27. Milan Živković, savjetnik za medije SDP


Važna napomena – sudionici su titulirani prema funkcijama koje su imali u trenutku dok se rasprava vodila i zaključci donošeni 3. siječnja 2011.


Prikupili smo veći broj pisanih priopćenja o stanju javnog servisa te razmatranja o mogućnostima njegova razvoja, kao i prijedloge za promjene regulative u oblasti elektronskih medija. Našim informacijama i ekspertizom spremni smo pridonijeti stručnoj raspravi kad je o ovim pitanjima Ministarstvo kulture odluči otvoriti.

„Učini molitvu svoju tajinstvom.

sveti Jovan Zlatousti


Vaseljena je preobražena: iskoni be Mit ili činjenica; potom Povratak cara; onda sledi Podvižništvo, pa domalo Stranstvovanje.

Sav si oganj i revnost, sveti Arhistratiže Mihaile, zato te molimo posveti odsad Smirenoumlje.

Istinsko smirenoumlje sastoji se u poslušanju Hristu i u držanju iste misli koja je i u Hristu.

Istinsko smirenoumlje je duhovno znanje. Ono je dar Božiji; ono je dejstvo Božije blagodati u čovekovom umu i srcu.

Smirenoumlje moze biti i svojevoljno: njega gradi za sebe slavoljubiva duša, duša sablažnjena i obmanuta lažnim učenjem, duša koja zavarava samu sebe, koja iste lašni svet, dusa koja se potpuno ustremila prema zemaljskom napredovanju i zemaljskim nasladama, duša koja je zaboravila na večnost, na Boga.

Svojevoljno smirenoumlje, smirenoumlje vlastite izrade, sastoji se od bezbrojnih raznovrsnih lukavština kojima ljudska gordost nastoji da ulovi slavu smirenoumlja od zaslepljenog sveta, od sveta koji voli svoje, od sveta koji veliča porok kada je porok zaodeven u masku vrline, od sveta koji mrzi vrlinu kada vrlina izlazi pred njegove oči u svojoj svetoj jednostavnosti, u svetoj i nepokolebivoj pokornosti Jevanđelju.

Ništa tako nije neprijateljsko Hristovom smirenju kao svojevoljno smirenoumlje, koje je odbacilo poslušanje Hristu i pod velom licemernog služenja Bogu svetogrdno služi satani.

Ako budemo neprestano promatrali svoj greh, ako se budemo starali da ga detaljno osmotrimo, nećemo naći u sebi nikakve vrline, nećemo naći smirenoumlje.

Istinskim smirenjem prikriva se istinska, sveta vrlina: tako celomudrena devojka pokriva velom svoju lepotu, tako se svetinja Nad svetinjama pokriva zavesom od očiju naroda.

Istinsko smirenoumlje je jevandjelski karakter, jevanđelsko raspoloženje srca, jevanđelski način mišljenja.

Istinsko smirenje je božanska tajna: ona je nedostupna ljudskom saznanju. Ta najveća premudrost telesnom razumu izgleda kao ludost.

Božansku tajnu smirenja otkriva Gospod Isus svom vernom učeniku, koji je uvek tu kraj Njegovih nogu i pažljivo sluša Njegove životvorne reći. I otkrivena ona ostaje skrivena: ona je neiskaziva rečju i jezikom zemaljskim. Ona je za telesni razum nesaznajna; nesaznajno se saznaje duhovnim umom, i, saznato, ostaje nesaznajno.

Smirenje je nebeski život na zemlji.

Romano Bolković

Hrvatska ima tu nesreću da je njen glavni grad Zagreb, pa su građani Hrvatske trajno izloženi pogubnom utjecaju agramerskog mentaliteta: Zagreb naime nikada postao velikim gradom, pa se u tom po sitno uređenom prostoru razvila tipična vrst idiotizma svojstvena sredinama koje u strahu od stranoga pribjegavaju inbreedingu: nitko se u Zagrebu ne bi štel nikom zamerit, te se ovaj svjetonazor i u Hrvatskoj poput pošasti proširio ne samo kao način preživljavanja, već je konformističko licemjerje zadobilo status društvenopoželjne vrline. Oportunizam je u nas ipak starijeg porijekla: agramerski klajnbirgeraj blijedi pred starodrevnom mudrošću Republike: Sa svakijem lijepo, s nikijem iskreno., poduka je koju s majčinim mlijekom usisa svaki čestiti Dubrovčanin, i nju će, uz načelo akomodavanja, kao maksimu svoje diplomatske volje prakticirati cijeli život, naprosto da bi se ponekad dobro, a ponekad samo (pre)živjelo.

Netko bi dobronamjeran mogao kazati da ni drugi narodi nisu ništa bolji; evo, veliki njemački narod pjesnika i mislilaca još ponavlja Kantovu opasku da je „sve što je rekao i mislio, no nije rekao sve što je mislio“. No životni se oprez razborito iskrenoga Kanta nikako ne da usporediti s palanačkom filozofijom hrvatskih malograđana: ovdje se govori samo ono što se želi čuti, a the rest is silence. Čuvena hrvatska šutnja. S nikijem iskreno, jer, ne bi se šteli nikom zamerit. Kako za svaku našu glupost mi imamo pametno objašnjenje, na graničnim bi prijelazima Hrvatske trebalo staviti Wittgensteinovu tezu: Ono o čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti.

A o čemu se to u Hrvatskoj ne može govoriti? O čemu valja šutjeti?

Posljednja se velika šutnja zbila koncem osamdesetih: suočeni s epohalnim neuspjehom komunističkog projekta, hrvatski su komunisti u svojoj šutnji dali vrlo glasan odgovor na izazov demokratskih promjena: sa svjetskopovijesne scene sišli su šutke, jer naprosto nisu imali više što za reći. Promijene koje su uslijedile u eseju naslovljenom „O hrvatskoj šutnji“ opisuje Boris Buden:

„Bezlične komunističke lutke od papira zauvijek su otpuhnuli prvi demokratski izbori devedesete. Hrvatska šutnja napokon je i formalno okončana. Na njeno mjesto stupila je neizdrživa buka nacionalnog buđenja, a uskoro i tutanj topova. Ali samo jedan izlaz iz šutnje ima pravo nazvati se napretkom - artikulirani govor. On se međutim nije dogodio. Naprotiv, dogodilo se pučanstvo. Srpske godine raspleta zamijenile su godine hrvatskoga zapleta. Namjesto hrvatske šutnje na scenu je stupila zaglušujuća hrvatska mutavost. O čemu je riječ? Reći za neko društvo da ono raspolaže artikuliranim govorom znači ustvrditi da je to društvo posredstvom svojih političkih i intelektualnih predstavnika u stanju obrazložiti svoju političku volju i prezentirati svoj kulturni identitet na onaj način koji omogućuje komunikaciju s civilizacijskim okruženjem, danim povijesnim i ideološkim kontekstom, ukratko sa svijetom.“

No, taj nesporazum u komunikaciji sa svijetom, primjećuje Buden, bio je otpočetka nesporazum Hrvatske sa samom sobom. Hrvatski konformizam u sferi društvene refleksije - u sferi ideja koje društvo proizvodi o sebi, tamo gdje bismo trebali uznastojati oko razumijevanja naših životnih procesa – permanentno zastire pogled na funkcioniranje društvene stvarnosti. Iako Hrvati o politici diskutiraju gotovo opsesivno-kompulzivnom strašću, ta brbljava afazija samo je koprena koja zastire uvid u bit naših kulturnih, politički i socijalnih procesa. Zašto je tome tako i je li to slučajno?

Hrvatsku bi se moglo alibirati opaskom da je riječ o općem postkomunističkom iskustvu: tranzicija iz komunizma u postkomunizam nije se odvijala kao prijelaz iz društva tajne u društvo transparentnosti i javnosti, nego je put od totalitarizma do demokracije karakterizan pomakom od društva tajne do društva kao tajne. „Tajna danas nije dakle ni element, ni sfera naše društvene stvarnosti, nego je ta naša društvena stvarnost strukturirana kao tajna.“, kazati će Buden u tekstu „O društvenom karakteru tajne“. Hrvatska prešućuje ne samo istinu o sebi samoj, nego svoju fundamentalnu laž, i to je upravo funkcija hrvatske šutnje: iako svi sub rosa o toj laži govorimo, ona mora ostati tajnom, jer je konstitutivni element nacionalnog projekta obnove hrvatske državnosti. Razotkriti je, značilo bi ugroziti taj projekt.

Odatle i potreba za tim klandestinitetom: tajna je imanentna tim dubinskim procesima naše stvarnosti i povijesti. Uostalom, zar avangarda nacionalnog pokreta nije imala lozinku: Zna se, šibolet koji je prešućivao i implicirao Hrvatima samorazumljiv politički program, čija je izvedba pretpostavljala tajnovitost. No ta klandestinost nije posljedica odsustva javnosti ni javne diskusije koja bi tajnu rasvijetlila: budući da je riječ o fundamentu jednog političkog projekta, ta se tajna ne da objaviti bez promijene samog tipa društvenosti, bez demontaže tog političkog projekta. Stoga je taj klandestitnitet „efekat nemogućnosti tvorbe društvenoga iskustva“ koje bi omogućilo tu vrst političke promijene: mi ne šutimo o nečemu što je tajno, a može se objaviti, o nečemu što još nije javno ali to može postati: tajna o kojoj šutimo pretpostavlja da je njeno objavljivanje, dakle ukidanje, istovjetno s uspostavom novog poretka. Očito, u Hrvatskoj se možda ipak ako ne s pravom, ali onda s razumijevanjem dosljedno šuti: progovoriti o koječemu što pripada tom „pologu vjere“, ovdje znači više – manje riskirati život. Jer, govor o hrvatskim tajnama najizravnije znači demontažu svih hrvatskih mitova ili ideologema.

No prije no što pobrojim neke, objasnimo tek ukratko otkud zapravo taj zahtjev za javnošću?

Javnost je, najjednostavnije kazano, od prosvjetiteljstva naovamo legitimacijski temelj političkog djelovanja. Za oca prosvjetiteljstva, Kanta, svrha je političkog djelovanja pravičnost. Uvjet ostvarenja pravičnosti jest javnost: pravičnost je zamisliva samo kao nešto što je „javno objavljivo“, jer bi svaka maksima za koju želimo da se ostvari bilo nužno osporena, ako bismo je zatajili pred drugim ljudima na čije se pravo odnosi. Feudalizam javno nije suprotstavljao privatnom, kao u građanskom društvu, nego tajnom; građansko društvo delegitimira tajnu, istovremeno suprotstavljajući javno privatnome: res publica javna je stvar, za razliku od naše stvari, cosa nostre, da anticipiramo taj fatalni pomak od republike do mafiokratske države kakvu imamo. No javna stvar nije mišljena u smislu javnoga prostora: javnost nije samo jedna od sfera modernoga društva, nego je središnji način njegove organizacije i konstitucije. Odatle i ta tijesna veza između objavljivanja tajne i nužne promjene oblika društvenosti. Uputiti zahtjev za javnošću, zapravo danas u Hrvatskoj znači glasno zatražiti ne samo novu podjelu karata, nego i pravila igre, pa i novi špil.

Bez pretenzija da iscrpim ovu temu, dapače shvaćajući da je tek načinjem, pokušat ću skicirati samo neke aspekte fundamentalne laži u središtu hrvatske društvene stvarnost. Ta je laž ideološka, i kao takva uvijek unaprijed uračunava svoj neuspjeh: krivci su za nj, dakako, mangupi u našim redovima, pa će tako biti dočekan i ovaj tekst.



Prvo, fundamentalna ideološka laž današnje Hrvatske, fantazma koja utemeljuje njenu stvarnost, ideja je o nosivom antagonizam društva na koji je moguće svesti sva druga socijalna proturječja Hrvatske: ideja o prasukobu crvenih i crnih, partizana i ustaša. U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: totalitet društvenih proturječja reducira se na apovijesni konflikt zasnovan po uzoru na klasnu borbu. S jedne strane tako se politički perpetuira pozicija moći hrvatskog političkog establishmenta, dok se s druge evokacijom ekstremnih ideologija u Hrvatskoj osujećuje bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače je tendenciozno onemogućuju, jer upravo s te pozicije recidivi dvaju totalitarizama XX. stoljeća postaju passé, politički anakroni i suvišni.

Građanstvo kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje, i ovdje je riječ o građanstvu kao normativnoj kategoriji: subjektu prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd…. Hrvatsko građanstvo definirano je jedino njegovim aktualnim odsustvom. Ili bolje, realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva. Kategorije ljevice i desnice, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša s političkom su smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih shvaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma.

No, iako ja o ovoj laži pišem već više od desetljeća desetine i stotine kartica vapaja da se mehanizam reprodukcije obmane shvati i denuncira, upravo smo svjedoci da je i ova kampanja ne samo oslonjena na antagoniziranje crvenih i crnih, nego je povik: Ne dopustimo crvenu Hrvatsku!, motto kampanje Jadranke Kosor.

Drugo, tako nešto je moguće jer je u Hrvatskoj potpuna tajna čiji su mediji? Sredinom lipnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor sazvala je u dogovoru s predsjednikom RH Ivom Josipovićem sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost na temu kapitala u medijima; kako smo obaviješteni, nadležna ministarstva, DORH i USKOK imali su dosta posla u pripremi ove teme. Kosor je imala namjeru otvoriti temu o kapitalu u pojedinim tiskanim medijima i portalima, no na prijedlog predsjednika tema se proširila i na utjecaj i spregu visoke politike s elektroničkim medijima. O bilo čemu ovome nakon sastanka nismo doznali ništa! Drugim riječima pravo javnosti da zna u čijim su rukama, čijim kapitalom financirani, čije interese zastupaju mediji koji bi trebali biti kontrolni mehanizam vlasti, ili naprosto općila koja izražavaju skrb oko općeg doba i bdiju nad javnim interesom kao dobrom općinstva, sasvim je zanemareno i javnosti uskraćeno. A o kakvim se kapitalnim informacijama radi, ilustrirat će ova činjenica: u mojoj tv-emisiji „Romanovi“, gost Ratko Knežević mirno mi je prije dva dana u odgovoru na pitanje kazao da je vlasnik tjednika „Nacional“ – Stanko Cane Subotić. Pokušajte saznati tko je pak Gabriel Dielacher, za kojeg ćete već googlajući doznati da se pojavljuje u većini tramakavanja oko hrvatskih tiskovina, od Republike do Novoga lista – čitaj: od Mesićevog do Sanaderovog kružoka – i suočit ćete se s jednakim zidom šutnje. O vlasničkim udjelima u EPH bolje je i ne govoriti, jer to je već farsa, a kada bi se ozbiljno pozabavili time tko su underground overlords elektronskih medija u Hrvatskoj, vjerojatno bi se ponovo zapucalo po Bauerovoj i okolnim ulicama. Situacija nije nimalo slučajno ovakva: jedna od davnašnjih definicija politike glasi da je ona kaos iz državnog rezona, i taj informacijski kaos ima jasnu svrhu: onemogućiti javnosti da sazna tko je zapravo informira o temeljnim društvenim procesima!

Treće, to i ne čudi, budući da protagonisti tih društvenih procesa u Hrvatskoj uglavnom ne mogu položiti računa ni o vlastitim biografijama. Nedavno sam napisao kolumnu o tom fenomenu, i to me je stajalo – kolumne. Ubrzo je naime jedan od dvojice spomenutih inzistirao na tome da se takvi tekstovi ne spominju. A evo o čemu je riječ:

U nas, suvremeni bi Plutarh „Usporedne životopise“ mogao pisati baveći se biografijom jedne te iste osobe bez ikakve potrebe da traži paralelizme u životopisima dvaju odličnika. Biografija svakog hrvatskog političara naprosto je Vitae parallelae. Pogledajmo samo dva najuzoritija, biografije prva dva hrvatska predsjednika.

Dr. Franjo Tuđman bio je u jednom svom životu partizan, komunist, znanstvenik koji se bavio poviješću radničkoga pokreta. U drugom, Franjo Tuđman bio je hrvatski nacionalist, promotor teze o NDH kao autentičnom izrazu državotvorne volje hrvatskoga naroda, konačno autor ideje o oligarhijskoj eliti dvjestotinjak obitelji. Regbi, dva čovjeka u jednom, štoviše, dvije osobe koje bi se oči u oči, da se sretnu, mogle gledati jedino preko nišana.

Stjepan Mesic 1967. sastavljače je Deklaracije o jeziku prozvao kao političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije. Dva desetljeća kasnije, napisat ce knjigu „Kako smo srusili Jugoslaviju“. Sedamdesetih je zbog nacionalističke propagande bio uznik, da bi koncem devedesetih inzistirao na građanskom utemeljenju svoje politike. Antifašist koji je pjevao „Juru i Bobana“, Mesic je sve Srbe u Hrvatskoj zamislio pod jednim kišobranom, poželjevši da put Srbije odnesu i prašinu koju su sa sobom na opancima donijeli.

U Hrvatskoj je jedna te ista osoba uvijek ima dvije biografije koje se uzajamno isključuju. Postoji tome valjan razlog: kroz takve osobe hrvatski građanin može sebe današnjeg pomiriti sa sobom negdašnjim, sasvim bezbolno mijenjajući identitet. Tuđman, kao konvertit, bio je medij općedruštvene konverzije iz komunizma u nacionalizam; Mesic je poslužio kao idealni objekt građanske identifikacije koja bi pljačkašima omogućila legalizaciju opljačkanog – osvojivši vlast na obećanju povratka isisanog novca, ne samo da u dva mandata Mesic, slijedeći trag novca, nije u Hrvatsku vratio ni kune, nego je u toj dekadi sve pokradeno oprano.

Stoga ovdašnje vođe moraju imati komplementarne životopise: da bismo i mi, ustreba li, u podneblju gdje se nitko nije rodio i umro u istoj državi, lakoćom postali netko apsolutno drugi.

Taj model, poput strukture lista fraktalno se prenio na cjelinu hrvatskoga stabla: nema ovdje nikoga tko bi zapravo znao tko je Danko Končar, da se poslužim samo recentnim primjerom.

Četvrto, poput ljudi, i države imaju svoju potisnutu tajnu. Pogledajmo samo kako stoje stvari s našom novijom poviješću, viđenom prodornim očima dva osobita svjedoka: bivšeg ministra obrane i bivšeg ministra unutarnjih poslova.

Bivši ministar obrane, stožerni general Martin Špegelj, nedavno mi je u emisiji „dePressija“ ponovio ono što jer rekao davno i novinaru „Feral Tribunea“, a to je da su on i general Petar Stipetić, načelnik Glavnoga stožera HV-a, analizirali sve bitke Domovinskog rata, te da su konačno došli do spoznaje kako su sve do jedne plod dogovora zaraćenih strana. O Oluji pak novinarki će Medini Delalić general kazati: „Radilo se o dogovoru. Nažalost, za taj fingirani dio vojska nije znala.“ U povodom 20. obljetnice osnutka Oružanih snaga, umirovljeni je stožerni general Martin Špegelj odlikovan Veleredom kraljice Jelene s lentom i Danicom za zasluge u izgradnji i zapovijedanju Oružanim snagama. Očito, Republika Hrvatska pristaje na analizu generala-inspektora Martina Špegelja, i Domovinski rat konzekventno tumači kao – dogovorni.

Bivši ministar unutarnjih poslova, Josip Boljkovac, na pitanje novinara „Vesti“ o početku rata u Hrvatskoj odgovara: "Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska!. Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat". Dakle, ne samo da je Domovinski rat dogovoren, nego su rat započeli Hrvati.

U svakoj normalnoj državi ovakve bi izjave bivših ministara obrane i policije izazvale tri moguće reakcije: a) ministri bi bili ili zatočeni u ludnicu, b) ili bi bili uhićeni itd. c) ili bi jednostavno postali Očevi domovine, doduše neke iz temelja nove Hrvatske.

U današnjoj Hrvatskoj moguće je da simpatični starina Martin Špegelj istovremeno kao Dr. Jakyll prima odličja za zasluge u izgradnji oružanih snaga RH, a da kao Mr. Hyde tvrdi kako su ti isti vojnici pucali puškama za uspavljivanje u fingiranom ratu.



Peto, ja sam u u travnju 1997. u emisiji s Prkačinom javnosti ponudio tezu o dogovornom ratu; sama je sintagma nastala u emisiji s Merčepom, i otada je u niz emisija ta tema bila potanko elaborirana: bez rata, oni koji se smatraju stvarateljima današnje Hrvatske ne bi imali revolucionarno i povijesno pravo na redistribuciju nacionalnih dobara SR Hrvatske; bez rata, „udbaši“ ne bi imali čistilište koje ih iskupljuje, u ime povijesnih zasluga, za sve zločine protiv Hrvata; bez dogovornog rata u Hrvatskoj ne bi imao tko ratovati u BiH… rekao sam u razgovoru sa Zdravkom Tomcem, 15. ožujka 1999. Ponovio sam to pitanje i budućem predsjedniku Mesiću: „U ovom istom studiju, tijekom emisije s Merčepom, plasirana je sintagma dogovorni rat. Kakav je vaš stav spram teze o dogovornom ratu, koji mi nazivamo svetim, sve više uviđajući da se zapravo radilo o humanom preseljenju stanovnika bivše Jugoslavije?“ Bilo je to 19. travnja 1999. godine. Osim knjižice Denisa Kuljiša o polimorfnom ratu, o ovoj temi u Hrvatskoj nikada nije prozborena jedna jedina ozbiljnija riječ. Sasvim je jasno zašto: protagonisti dogovora o tome ratu ne bi ni stigli do Haaga; zapravo, ni do Bregane. A tko su oni? Odgovor je vrlo jednostavan: to su oni koji su Hrvatsku shvatili kao Nojinu arku preživljavanja neminovne tranzicije. Ili, drukčije kazano, zamislimo Science Fiction Republic of Yougoslavia; nema rata, sačuvana je konfederacija, vlada liberalna demokracija – moje je pitanje: Tko bi tu nastradao? Tko bi, kao protagonist zločina u Jugoslaviji počinjenih u ime diktature proletarijata bio lustriran u takvoj državi? I, dakle, kome je ponajprije odgovarao rat u Jugoslaviji?

Šesto, o samom nastanku današnje Hrvatske javnost gotovo da ništa ne zna, kad je riječ o predradnjama obnove državnosti. Nedavno sam u emisiji s Josipom Manolićem plasirao dvije informacije koje ilustriraju ovu tvrdnju: Manolić mi je potvrdio ono o čemu sam i pismeno raspravljao s Brankom Salajem, Tuđmanova putovanja Europom kasnih sedamdesetih naime, a sramežljivo je potvrdio i svoj put u Norval koncem osamdesetih. O famoznom kružoku Steve Krajačića također je bilo riječi. I, uzmimo sada samo te tri informacije: Franjo Tuđman, nakon izlaska iz zatvora, putuje u Švedsku gdje ga u Parlamentu prima Carl Bildt, a samo desetljeće kasnije ta imena postaju protagonisti događaja na tlu bivše SFRJ. Naravno, egzotično je shvatiti da se Tuđman kreće Europom dok drugi proljećari robijaju, očito s placetom Udbe, no, ta činjenica, kao i visoka razina adrese na kojoj je primljen, jasno daju do znanja da je disolucija Jugoslavije planirana već sedamdesetih. Postojanje Krajačićevog kružoka, u koji Manolić ubraja i Mesića, pokazuje da se tih sedamdesetih stvorio i nukleus one vlasti koja hrvatskom vlada od obnove njene državnosti: Tuđman, Mesić i Manolić ne samo da su odredili devedesete, nego se utjecaj Mesića i Manolića jasno očituje u svemu što se i danas u Hrvatskoj zbiva. Manolićev put u Norval, koji je premijerno posvjedočio prije tri tjedna, otkriva pak nešto više o famoznom pomirenju partizana i ustaša: očito, nije tu riječ samo o tradiciji Luburić-Bušić-Tuđman, nego o široj političkoj platformi; uostalom, kao što će jednom pokazati povijesna istraživanja, pitanje je tko se tu kome pridružio, Manolić Tuđmanu ili Tuđman Manoliću.

Sedmo, ni današnji se odnosi moći ne razabiru ni u najmutnijim predstavama: tko je ta politička kabala koja zapravo upravlja Hrvatskom? Recimo, kad pogledamo današnju antikorupcijsku borbu: tko je tu nastradao a tko je ostao nedirnut? Iako izgleda paradoksalno, no zapravo je intaktna ostala sama srž HDZ-a – njegov klijentelizam. Jer, ideološki amalgam nacionalnog pokreta izražen formulom: Starčevićevo državotvorstvo + Radićev republikanizam + Hebrangov antifašizam, odavno je u ropotarnici postkomunističkih ideologema; HDZ je klijentelistička interesna zajednica čiji članovi imaju samo jedan program: oni hoće vlast. No, tko je zapravo napravio taj raspored moći, u kojoj nije puno sudjelovao, ali ju je omogućio? S vremena na vrijeme, na fotografijama vrha pokreta, ta se figura ukaže u punini svoje očinske blagosti: lik je to Franje Gregurića. Zanimljivo, no nitko iz plejade hrvatskih predsjednika vlade devedesetih u ovim događajima nije ni spomenut, pa ni nomenklatura koja je za vlasti Šarinića, Valentića, Mateše i Gregurića u Hrvatskoj etablirana: recimo, Luković drži Todorića, Todorić ministre i Rohatinskog, a najsimpatičniji državni dužnosnik drži ključeve odluke hoće li u ime te oligarhijske strukture pokušati na izborima učiniti sve što je u njihovoj moći da bi se distribucija moći i dalje kontrolirala.

Osmo, da nekako zaključim, tu su i famozni „pritisci izvana“. Već je spomenuto da je Hrvatska ponajprije uvjetovana utjecajem visokih međunarodnih adresa: kad dođu na vlast, i HDZ i SDP slijede istu agendu, pa HDZ izručuje vlastite generale, a SDP ukida božićnice, ispostavljajući se u svojoj nevjerodostojnosti strankama lišenim bilo kakve političke supstance. Agenda im je ionako propisana: financijska i gospodarska aranžmanima s MMF-om i svjetskim financijskim institucijama; pravosudna Haagom; vanjskopolitička, diktatom EU... uglavnom, hrvatska je politika zadana, a Hrvatska je u tom smislu potpuno nesuverena zemlja. No, da ne dokazujem očito, u Hrvatskoj se ni bjelodano ne priznaje: sjetite se samo koliko puta je hrvatska stana priznavala pa poricala ulogu SAD u pripremi Oluje, bez obzira je li bilo riječi o političkom imprimaturu ili vojnoj pomoći?

Očito, o koječemu se u Hrvatskoj ne može govoriti, pa o tome valja šutjeti. Jer se bogec človek ne bi štel zamerit, a ne valja ni s nikiem iskreno. No, da nekim slučajem imate tu životnu sreću ne roditi se kao Hrvat, recite, iskreno, samome sebi, da se nekom ne zamerite: biste li voljeli živjeti u takvoj državi?

Ne? Onda, ako ste konzekventni, imate izbora: ili emigrirajte ili progovorite.

Piše: Denis Kuljiš

Da postoji hrvatska kultura, Igor Mandić imao bi u njoj ključno mjesto.

No, za posljednjih dvadeset godina pokazalo je da ne postoji hrvatska kultura. Održao se samo nekakav jadan, zastarjeli akademski pogon i rutinska produkcija posve nepotrebnih knjiga, predstava i filmova, koje masovni mediji uopće ne registriraju pa sve to skupa nema nikakvu javnu težinu ili politički utjecaj. Zato te aktivnosti nisu važne i na njih se troši jako malo love – manje od jedan posto državnog proračuna. Da se daje više, bilo bi to ionako bacanje para. Mitotvornost hrvatske umjetnosti ravna je nuli. Mitove proizvode jedino tuđmanovski učenjaci angažirani u ustanovama u kojima se prakticira nacionalistički whichcraft pod egidom društvenih nauka.

Kad je posljednji put neko važno djelo uzdrmalo javnost, naciju, narod, državu i Balkan, južnu ili srednju Europu?

Kataklizmični učinak imali su Lasićev “Sukob na književnoj ljevici”, “Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj” i trostruki album Đonija B. Štulića, ali ta su djela stvarali - možda razočarani i nekonvencionalni ali - sva sami okorjeli komunisti. Mogla su se, uostalom, realizirati jedino u socijalizmu i odnosila na Jugoslaviju, jugoslavensku kulturu i jugoslavensku civilizaciju. Kad je Jugoslavija propala, više nisu bile potrebne državotvorne kulturne pretenzije – imao si grossadmirala Franju Tuđmana i Hrvatsku vojsku, sedam gardijskih brigada, Hrvatski sabor i hrvatsku oligarhiju, hrvatske tajkune, hrvatske celebrityje i hrvatski treš, a od kulture mogao si mirno uvoziti turbo-folk, srpske filmove i bosanske komedije – u tome, naime, ima srca i istinskih strasti, pa se nismo morali zamarati domaćim prenemaganjem. Ako već hoćeš nešto baš hrvatsko, skupiš sedam mladića odjevenih u lažne trogirske smokinge, oni se duboko zagledaju jedan drugemo u oči i tanko, sjetno zapjevaju. Kulturna samosvijest koja bi se osnivala na knjigama pšto bi se zaista čitale, na filmovima koje bi zaista gledali ili na esejističkim uvidima koji bi mogli utjecati na naš svjetonazor, sve to ne postoji… Nekad je možda bilo moguće, sad apsolutno nije.

Da postoji hrvatska kultura, siguran sam da bi Igor Mandić u njoj uživao vrhunski status. A što je vrhunski status u hrvatskoj kulturi? Ako je riječ o umjetniku - pokušao sam to nedavno objasniti jednom našem režiseru koji je prodao oko 500 milijuna kinoulaznica – najpoželjniji je status profesora fagota na bečkoj glazbenoj akademiji. To je vrhunac društvenog uspjeha hrvatskog umjetnika sagledan iz agramerske malograđanske pozicije. Klasična glazba uživaugled; postoji čak i prilično jak skladateljski krug, tzv. dodekafonska mafija, koja je jednoga svog pripadnika uspjela plasirati na Pantovčak. Nema nikakve šanse da onamo ikad dospije pisac, učenjak ili istraživač, jer znanost i stvaralaštvo, nauka i tehnika, ovdje uopće ne igraju… Klasična glazba uživa ugled jer tu nema puno odstupanja od zadanih nota, traži se samo virtuoznost, a emocije su potisnute. Bečki dječaci i Spanische Reitschule. Osim reproduktivne glazbe, golemi prestiž uživa medicina – a to je isto, samo znanje i vještina, k tome područje u kojem postoji jasna hijerarhija, dok je svaka improvizacija nepoželjna. Ove profesije stoga su najprikladnije da generiraju prvake našeg maloga grada što se kao otužna, preplašena europska provincija, istodobno daleko izdiže nad otužnom hrvatskom provincijom drugih naših gradova.

Ako je riječ o znanosti i umjetnosti, vrhunski je status da sjediš u onoj zgradi koju je sagradio Strossmayer, zatajeni velikan hrvatske politike i kulturne povijesti. U toj Strossmayerovoj zgradi danas obitavaju duhovi i mrtvaci koji stalno obilježavaju neke jubileje svoje slavne zagrobnosti, a ženiraju se postaviti spomen-sobu Ive Andrića. Druga dvojica nobelovaca bili su kemičari koji su uspjeli u inozemstvu. To je ekvivalent nespornog međunarodnog uspjeha u cehu fagotista. Oko treće spomen-sobe još se pregovara, iako je lova za tu instalacija već povučena iz odgovarajućih državnih fondova… No, Andrić je bio Jugoslaven, pa bi to moglo oskvrnuti zgradu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Igor Mandić nije član Akademije, iako nemamo književnog kritičara koji bi se po opusu s njim mogao mjeriti. Kao amater mogu bez pardona reći – Barac je čista nula, Pavletić jedan od najlošijih pisaca u jakoj hrvatskoj konkurenciji, a Ladan je bio simpatični ludonja kod kojega se ksenoglosija pretvarala u gloslaliju.
Igor Mandić nije u Akademiji jer to nisu ni Banac, ni Žmegač, ni Paško Rakić ili Radman, a nije bila ni Vesna Parun. Kao književni kritičar i publicist, autor knjiga, pismenost hrvatska sama, Igor Mandić je institucija izvan hrvatskih institucija, koje i po tome što ga nisu posvojile, imaju minoran značaj. Status svakako lošiji od njegova vlastitog, u privatnom vlasništvu, pa ga ne mora dijeliti ni s kakvom budžetiranom ustanovom. Njegov status osniva se na divljenju koji je osjećao i osjeća svaki gimnazijalac kad bi pristupio nekom njegovom starom ili novijem tekstu…

Ovakva impostacija bila je nužna da se uđe u temu Mandićeve “neprilagođenosti u kulturi”. Ona je temelj političkih pamfleta sabranih u dvokomponentnoj ekplozivnoj napravi konstruiranoj pod dvojnim nazivom “Hrvat, zauzeto!” i “Sloboda lajanja”.

Pokušavam razabrati poziciju s koje su ti tekstovi napisani i ono što me najviše privlači jest nepojmljiva beligerentnost koja iznova otkriva da je Mandića nemoguće zadovoljiti.

Pao je, dakle, komunizam, pa se svi pošteni Hrvati vesele, a možeš slobodno napisati što god hoćeš o prošlom sistemu… Time se istodobno da suptilno približiti idejnom formatu i ljudima koji će dominirati u narednom razdoblju. Svi znamo tu igru – neprijatelji mojih neprijatelja, trebali bi postati moji novi prijatelji. No, ovaj se autor ne zna prilagoditi trenutku, iako je s onima koji su upravo propali, ranije teško polemizirao - ma što polemizirao, nisu to bila dokona prepucavanja po novinama, nego krvavi idejni “Fight Club” iz osamdesetih, kad se Igora doduše više nije moglo sasvim ušutkati, pošto su se država i represivni aparat nesimetrično urušavali na različitim krajevima bivše zemlje. No, još su ga itekako mogli gaziti, progoniti, komesarčiti…

Oni mirniji veliki Hrvati okupljeni u klubove “jedva prikrivenih načelnih neprijatelja poretka”, rekli bi tu i tamo nešto u kafani, a samo najhrabriji kao Šeks, otvorili bi dušu u pijanom stanju. Preferans sa Šiblom u Klubu književnika toj je britkoj opoziciji pružao prigodu da prkosi provokatorima koji su sačinjavali kvorum tih njihovih skupova. Oko polemičara poput Igora obilazilo se pak u velikom luku i vlast ga je kao nekoga tko ne uživa podršku Pen-kluba, Kaptola i američkog Kongresa, bez ikakva zazora mogla šutnuti u samoupravljački Sibir, na marginu, u vakuum međuooruskog prostora velike novinsko-nakladničke kuće “Vjesnik” gdje je zlosretno “udružio svoj rad”. Kad je represivni sustav propao, propala je i ta firma, i sve slične institucije pa od mrske socijalističke kulture nije ostalo ništa, ni socijalizam, ni kultura. Dotle je Igor već ponovao pao u nemilost – činjenica da su ga oni prošli “policajci duha” nervirali, nije mu ove nove tipove učinilo ništa bližima. I nije to samo njegova mizantropija, svojstvo, uostalom, veoma prikladno za kritičara, nego strašan teret što ga nosi intelektualac koji ne podnosi idiote. Ako si još podrugljiv po splitskom odgoju, ne trpiš pozere i znaš u nekoliko rečenica razotkriti praznu pretencioznost poluobrazovanih likova koji dominiraju javnim životom jedne neostvarene kulture male, nedovršene nacije (kako je definira Ferenc Fejto), stvarno si nagrabusio, čemu je Igor Mandić ovdje živ i veoma ilustrativan primjer.
Lijepo mu je sve bio unaprijed objasnio Đido Đilas – na pitanje “Ima li lijeka protiv komunizma?” rekao mu je, još dok je komunizam bio aktualan, “Ima – fašizam!” Tu se Igor malo zgrozio, vidi se iz ovog jednog članka u “Slobodi lajanja”, jer je kao i svi mi onda mislio – ma ne, poslije komunizma, dolazi kapitalizam, tj. liberalizam, sloboda štampe i sloboda mišljenja, tržište će formirati prirodne odnose u proizvodnji, a oni normalne relacije u društvu i odmah će nastati blagostanje, postat ćemo Zapad, Europa. Kad ono – stvarno, fašizam, i to seoski, primitivni, svi oni likovi koje ne treba ni nabrajati, ali evo: Franjo Tuđman, akademik; Gojko Šušak, ministar; Vice Vukojević, sudac Vrhovnog suda, Branimir Glavaš, župan; Jure Boban, direktor INA-e; Mladen Vedriš, predsjednik vlade… Pa još razni komedijanti, propaliteti, divljaci, lupeži, cunje, krpine i canjuge, Ivan Aralica i “jevo pridružajušči” likovi s bespuća kulturne zbiljnosti – i hajde sad ti tu živi, radi, piši, egzistiraj, tavori i guraj dalje… Tko to može, može, Igor ne može, a još ima tu nesreću da je kulturan gospodin, kulturnjak, pa mu je uskraćena radikalna politička pozicija koja jedina ima smisla u ovakvim okolnostima i u ovim koordinatima – znači, osim što laješ, pokušavaš ugristi, pa kad dođe trenutak da tvoji dođu na vlast, napiješ se krvi…

Tu se sad postavlja treće važno pitanje o pozicijama s kojih je napisana ova knjiga – pitanje Mandićeve idejnosti, odnosno njegovih političkih uvjerenja. Iz prvog dijela vidiš da nije komunjara jer sve jasno razumije i naziva, a iz drugog – da mu ni na višem dijalektičkom stupnju raspada balkanske satrapije s ljudskim likom i njene transformacije u drugu ne puno drukčiju, opet ne ide, pa bi se skoro vraćao na pređašnje stanje. Ne u komunizam, ali u Jugoslaviju bi lako, jer je nije ni napuštao, barem kao društvenu, jezičnu i književnu zajednica… Upravo je Igor onako sjajno reagirao kad je Lasić izletio s promašenom tezom da je srpska literatura za Hrvate isto što i bugarska – zaista, jedino su strukturalisti zasljepljeniji od nacionalista… Naravno, sad svi nastoje zaboraviti taj Lasićev faux pas, jer on je ugledni profesor ne baš fagota, ali književnosti, u našem novom glavnom gradu Bruxellesu!

Političke predilekcije u praksi novinskog kolumnista zapravo su apstrakcija – mogao bi čovjek podnijeti i ovakav i onakav idejni okvir da ga ne određuju upravo oni, onakvi ljudi koji su ovdje angžirani na prodaji te robe en gross i na malo. Da, komunizam je u načelu jedna pozitivna emanciptorska ideja, koja se doduše nije dobro iskazala u praksi, ali kao trgovački putnici, bili su ovdje instrumentalni likovi koje i ne treba nabrajati, ali evo – Jure Bilić, Dule Dragosavac, Milan Baltić, Jakov Blažević, Stipe Šuvar, svi članovi Politbiroa, te Goran Babić, dežurni faktotum antikulture… Pa onda razni pomoćni ideolozi, agenti provokatori, udbaši, provincijalni bleferi, tupađije, zaguljeni mračnjaci, lupeži i kreteni koji nisu nikad pročitali ni jednu knjigu osim “Ranih radova” i bili uvjereni da im pripada svijet. I hajde ti onda to trpi, pa s njima kohabitiraj bez olakšanja što ti ga pruža subverzivna pozicija antirežimskog političkog aktivista, koji zna da će se prije ili kasnije ulučiti prilika kad ćeš se prethodnoj garnituri moći napiti krvi…

Hrvatski intelektualac, književnik, pisac, kritičar, čovjek istinske kulture – teško mi je zamisliti težu poziciju za osjetljiva čovjeka i ni najmanje ne zavidim Igoru Mandiću na tome što je korifej hrvatske kulture, koja uglavnom ne postoji, osim u opusu i pojavi malog broja ljudi poput njega.

Ova knjiga političkih pamfleta pokazuje koliko mu teško pada ta rola, pa bi rado usvojio neku radikalnu poziciju i formu – kad bi mogao, ali ne može, jer je previše kulturan! Stoga to nisu pamfleti protiv, a kad autor tako i započne, pretvore se u esej o ili pledoaje za… Čovjek je nepopravljiv. Trebalo bi ga trajno zatvoriti u onu ludnicu od Jugoslavenske akademije znanosti u umjetnosti na Strossmayerovu trgu.

(A propos – odmah jedan konstruktivni prijedlog: neka se HAZU pripoji Matici Hrvatskoj pa preseli na drugu strnu Zrinjevca, jer su idejno te dvije ustanove podjednako pozicionirane. Dominiraju nacionalisti i klerikalci. Neka se dotle u Strossmayerovoj zgradi obnovi JAZU, a oni kojima to ne odgovara, neka idu u HAZU. JAZU pak može odmah početi primati članove iz južnoslavenske i balkanske kulturne ekumene, pa se pretvoriti u snažnu balkanološku ustanovu koja će civilizatorno djelovati u regiji, što joj je i bila prvotna namjena. To će izazvati golemi europski i svjetski interes, jer je ovo područje važno i zanimljivo, za slaviste, povjesničare, politologe i političke ekspoziture koje imaju financijsku moć. Beč, Berlin, Vatikan, Pariz i Washington podržat će europejizaciju slavenskog Juga, a i međunaroda znanost. Koji će, primjerice, slavenski filolog doći gostovati na katedru kroatistike – ta koga zanima ta autistička supkultura? Prije se nisi mogao obraniti od evropskih slavističkih ekspedicija, a isto vrijedi za sve ostale društvene nauke. Umjetničke razrede trebalo bi pak razjuriti – tu su sad sve sami provincijski diletanti, sramota za našu pismenost. Prirodne znanosti – s tim pak ovdje nismo imali puno sreće, izuzmeš li neke češke popularizatore, dok je fatalno bilo djelovanje onog nevjerojatnog hohštaplera, Ivana Supeka… Bolje je to posve zanemariti, odnosno, mogla bi se osnovati neka skromna Akademija prirodnih znanosti, kao u Francuskoj, koja bi mogla mirno sjediti na “Ruđeru”. Sam po sebi taj institut nema puno smisla, osim što jede novac za fundamentalna istraživanja, koja uopće ne korespondiraju s razvojem industrije i nacionalnom ekonomijom, nego služi samo za izvoz znanosti i znanstvenika. Sve ovo izgleda kao neki radikalan program, iako je, u stvari, potpuno racionalna stvar. Preporučio bi je i svaki nezavisni konzultant za znanstvenu administraciju kojega bi se, baš u tu svrhu, moglo angažirati recimo kod njemačke akademije, Leopoldine. Ondje, doduše, upravo rade na projektu integracije znanosti i umjetnosti, ali to je futuristički projekt, dok je, u stvarnosti, to i kod njih jasno separirano).