NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 29.04.2011.

Roko Kerovec

„S nekom shemom nedotjeranih nazora o sličnim predmetima pretpostavlja se mogućnost dohvaćanja cjeline prije no što je stečena spoznaja o prirodi i dijelovima. Nakon prenagljena mnijenja dolazi uviđanje zablude, pa tek polagano odluka da se približi predmetu malim i najmanjim koracima, da se on razgleda u dijelovima i djelićima i da se ne miruje dok se ne stekne uvjerenje da se oni smiju shvaćati samo tako i nikako drugačije.“
Groeber, Nacrt romanske filologije, I, 1888.,3; preuzeto iz E.R. Curtius: Evropska književnost i latinsko srednjovjekovlje, MH, 1971.

Što smo čuli iz Haaga i tko je pozvan da nam to protumači

15. travnja 2011. je u pravcu zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, napose Hrvatske i Srbije, iz Haaga emitirana moćna informacija u formatu presude hrvatskim generalima Gotovini, Čermaku i Markaču. Hrvatska javnost je po presudi većim djelom pala u crni sevdah dok su se u značajnom djelu srpske javnosti podigle čaše na zdravicu. Poradi ovakvog njenog učinka, ona se u teoriji informacijskih sustava označuje kao informacija visoke relevantnosti. Dakle presuda haškog sudbenog vijeća na čelu sa sucem Alphonseom Orieom, koja u svojoj punoj formulaciji glasi da je hrvatska vojska činila masovne i sustavne zločine tijekom akcije "Oluja", zločine koji su bili sastavni dio politike režima Franje Tuđmana i u kojima su sudjelovali osuđeni generali Gotovina i Markač, uključujući tu i tezu o „udruženom zločinačkom poduhvatu“ – moćna je i relevantna informacija koja svojim efektom transcendira isključivo pravnički okvir. Moć presude i njenu zaoštrenu retoriku koja zrcali tekst optužnice, remeti samo oslobađajuća presuda generalu Čermaku, no ona jedva da se i čuje u silini osuđujućih presuda. Doduše striktno pravnički gledano ne radi se primarno o informaciji već o sudskoj presudi koja nema linearnu svrhovitost (posebno upućena Hrvatskoj ili Srbiji) već eventualno „krugovalnu“ – ravnopravno je upućena svima i svemu; ma zapravo ništa tu nije „emitirano“ već isključivo pravno proglašeno i to prvenstveno represivnom aparatu koji će, prvostupanjski govoreći, Gotovinu zatvoriti na 24, a Markača na 18 godina. Malo je to karikiran prikaz redukcionističke amortizacije haške presude manjeg djela njenih tumača koji za ovaj hrvatski crni sevdah nemaju želuca ni racionalnog opravdanja. Kako ne bi dalje komplicirao nejasnu situaciju, argument ovog članka ziheraški polazi od pretpostavke da je haško sudbeno vijeće na čelu sa sucem Oriem svoj posao obavljalo bez ikakvih političkih tangenata, gluho i slijepo za povijesno-političke reperkusije svojih presuda. Time se preuzima premisa po kojoj je sudac Orie „politički nezainteresiran hladni profesionalac“ (A.Nobilo). To opet znači da se oštrina i formulacija presude dvojici hrvatskih generala ne tumači pravničkim kompenzacijama ili političkim ciljevima, neovisno jeli ih uistinu bilo. No treba reći da je ta pozicija puka bona fide apstrakcija. Zakoni i pravni procesi nisu samo operativni sustavi koji omogućuju funkcioniranje pravnih entiteta i država, već i sredstvo društvenog odgoja u sekularnim državama. Pitajte to bilo kojeg društvenog aktivista koji djeluje na polju prava; ako pak budete pitali pravne službenike, pobrinite se da znaju da je njihov odgovor off the record i da su prethodno popili dvije čaše vina u ugodnoj atmosferi.

On the record; pravnički puristi koji žele otupiti oštricu haške presude zaboravljaju jednu činjenicu: presuda je de jure pravni dekret ali političko-civilizacijska poruka de facto. Osim pravnog obračuna s ratnim zločinima, presuda kao svoju nuspojavu provocira preispitivanje poimanja karaktera vojne operacije Oluja, barem u hrvatskoj javnosti, a posljedično i državno samorazumijevanje, o čemu će kasnije još biti riječi. Ovu činjenicu ne mijenja pitanje da li je haško sudbeno vijeće svjesni poručitelj sa političkom svrhom i razlogom, već činjenica da je njihova presuda tako interpretirana od strane onih koji su joj sudbinski najbliži. Prelako je diskvalificirati ovaj kriterij recepcije inzistirajući kako je riječ o „duboko uvriježenom poimanju stvarnosti podređenom nacionalističkom jednoumlju“, kako npr. čini Marko Milanović u svom vrlo popularnom tekstu „Haška presuda Gotovini“ ( http://www.pescanik.net/content/view/6724/1070/ ). Ironično, mnogi koji ovih dana po Facebooku lajkaju njegov tekst, u svojim komentarima otkrivaju da su također hašku presudu politički protumačili revitalizirajući neke posustale političke fronte. U svakom slučaju proširena interpretacija presude nipošto nije odlika nacionalističke bigotrije. Što je onda haška presuda po svom karakteru? Osim svoje pravno-sudbene svrhe, karakter presude treba tražiti i u njezinom realnom učinku. To se u pravničkim uvjetima može činiti neodgovornim stavom, no nakon pojave estetike recepcije kao interpretacijske škole (Reader-response Criticism), nije više moguće jednostavno izuzeti ulogu tumača pri određivanju značenja presude, a u ovom slučaju tumači su i barem dva naroda. Drugim riječima: haško sudbeno vijeće je obavljalo usko pravnički posao ali na koncu je, htjelo ne htjelo, napravilo i onaj političko-civilizacijski. U tom smislu Milanovićeva, inače uvjerljiva pravna analiza u spomenutom tekstu, ostaje kratka s obzirom na interpretacijske ambicije koje ima.

Milanović najvjerojatnije dotiče istinu kada razlog „zašto je u Hrvatskoj presuda doživljena kao napad na 'Oluju' ili na samu Hrvatsku taj što dominantni nacionalistički narativ u Hrvatskoj, kao i u Srbiji i Bosni, počiva na amoralnom stavu da se u pravednom, obrambenom ratu ne mogu činiti ratni zločini kao dio državne politike.“. Iako taj narativ nigdje nije ekspliciran, i gotovo ga nitko ne bi tako sročio, doista se u hrvatskoj javnosti na spomen mogućih ratnih zločina u Oluji javlja intuitivna reakcija obrambenosti kao kvalifikacije koja zaustavlja daljnje suočavanje sa zločinima. Stoga Milanoviću ovdje treba dati za određeno pravo iako je njegov kategorički zaključak presmion. No njegovo poimanje „nacionalističkog“, kojeg vidi dosljedno logički dovršenog u patološkom samoozljeđivanju zadarskog branitelja na dan presude, dislocira njegov interpretacijski skop skrivajući dimenziju motiva i razloga koji generiraju ovakav nacionalistički narativ. Umjesto sadržajne problematizacije ovog nacionalističkog diskursa, Milanović se zadovoljava kvalifikacijama o licemjerstvu ili čuvanju fotelja (kao da predstavnici traumatiziranog naroda ne smiju odlučiti da i sami predstavljaju istu traumu). Uzroci amoralnog dominantnog diskursa kojeg Milanović spominje, nisu u tobožnjoj inherentnoj iracionalnosti nacionalizma, već u pomanjkanju općeg konsenzusa glede karaktera vojno-redarstvene akcije 'Oluja'. Taj konsenzus je potrebno postići sa srpskom stranom kao i sa međunarodnom zajednicom. Konsenzus između Srba i Hrvata je do sada izostajao djelom poradi hrvatskog trijumfalizma koji je potom usporavao srpsko priznanje neopravdanosti svoje pobune kao i (ne)rješavanje pitanja nestalih osoba u ratu, ali i zapanjujuće prešutne abolicije JNA od strane haškog arbitra pravde. Konsenzus s međunarodnom zajednicom je, barem u hrvatskom većinskom poimanju, sada ponovo narušen haškom presudom generalima. Iako je to teško kategorički tvrditi (od čega podjednako trpi i Milanovićeva teza), u globali nije hrvatska javnost traumatizirana haškom presudom zbog dominantnog nacionalističkog diskursa o krivičnoj nedodirljivosti domovinskog rata (iako se moguće kanalizira putem istog), već zbog pomanjkanja konsenzusa oko formativnih događaja svoje nedavne povijesti. Ako hoćete, riječ konsenzus sada možete slobodno zamijeniti riječju pomirenje. Emotivne reakcije u Hrvatskoj stoga ne treba prezreti kao ventilaciju grotesknog nacionalističkog kiča (iako to često jest), već vidjeti kao intuicijsku reakciju tijela koje poznaje razloge o kojima nacionalistički diskurs ne zna ništa (usp. „Rječnik tijela“, A. Zlatar, a pomalo i „Misli“, B. Pascal). Plačemo zbog nepravde, ali plačemo i zbog svojih grijeha nepomirljivosti.

Lažljivci, klevetnici i misterij 'Oluje'

Većina hrvatske javnosti teško miri tezu haške presude o „udruženom zločinačkom poduhvatu“ sa sve češćom tvrdnjom, artikuliranom uglavnom na internetu izvan „velikih“ medija, da ona ni na koji način ne kriminalizira operaciju 'Oluja'. Promotori ove tvrdnje, paradoksalno, simpatizirajući mogućnost istinitosti dotične teze haške presude, ujedno brane i legitimitet 'Oluje'. Marko Milanović tako u navedenom tekstu nedvosmisleno tvrdi: „Jesu li Hrvatska ili 'Oluja' u presudi kao takve označene kao zajednički zločinački pothvat? Ne i ne. Ponavljam, ne i ne. Tko drukčije kaže, kleveće i laže“. Istog decidiranog stava je i Vuk Perišić u svom komentaru objavljenom 18.04.2011. na Tportalu pod nazivom: „Zašto bezočno lažu da presuda osporava legitimitet Oluje?“ (ovdje link na tekst). Interpretacijska paradigma je ista: nema ništa u haškoj presudi što bi inkriminiralo Oluju, čak se ona njome i dodatno potvrđuje, ergo, dojam o osporavanju Oluje u hrvatskoj i srpskoj javnosti rasplamsavaju državno političke elite u sprezi sa servilnim medijima. Milanović autoritet za tumačenje presude dobiva iz činjenice da je među prvima iščitao najveći dio pismenog obrazloženja same presude koja broji oko 1300 strana, te za razliku od drugih, govori iz pozicije informiranosti. Što je dakle pronašao u opširnom obrazloženju presude a što bi oslobađalo Oluju od optužbe udruženog zločinačkog poduhvata i što u tekstu predstavlja kao najbolji dokaz? Milanović piše: „Sudija Ori je u sažetku presude izričito rekao kako se ovaj predmet 'ne bavi niti pitanjem legalnosti pribjegavanja ratu, odnosno vođenja rata. Središnje pitanje ovog predmeta jest: jesu li srpski civili u Krajini bili meta zločina i treba li optužene držati kazneno odgovornima za te zločine.'. Potom slijedi dodatni dokaz, piše Milanović: „U paragrafu 13 presude, Pretresno veće takođe vrlo jasno kaže kako se u predmetu ne sudi 'izboru Hrvatske da pribegne operaciji Oluja' u svojoj borbi protiv krajiških Srba. Zajedničkim zločinačkim poduhvatom nije označena sama Oluja, već odluka hrvatskog rukovodstva da etnički očisti srpsko stanovništvo iz Krajine uz vršenje drugih, pratećih zločina … Drugim rečima, nije problem bio u korišćenju sile kao takve, već u načinu na koji je ona korišćena, protivno međunarodnom pravu.“ (kraj citata).

Problem ove diferencijacije jest to da ona zapravo daje tek hipotetično opravdanje Oluji. Oluja je u teoriji međunarodnog ratnog prava i običaja legitimna opcija Hrvatske u datom momentu, no što je ona uistinu bila kao strateški konstrukt, i kakva je njezina de facto operacionalizacija – ostaje neugodno nejasno u obrazloženjima koje Milanović pronalazi. Također treba biti svjestan da između pismenog obrazloženja presude i samog njenog tridesetominutnog izlaganja od strane suca Oriea u prijepodnevnim satima u petak 15.04., postoji retorički diskontinuitet. Pismeno obrazloženje je minuciozna ekspertiza, čitanje presude je kerigmatski proglas. Ako je Milanović nakon čitanja obrazloženja istakao najbolje dokaze u korist haške legitimizacije Oluje, koji su skromne uvjerljivosti, što su onda trebale razumjeti hrvatska i srpska javnost slušajući proglas presude koji po svojoj oštrini i formulaciji ne pokazuje ni najmanju zainteresiranost da zaštiti legitimitet Oluje? Napomene u presudi kojima se navodi čime se sud bavi a čime ne, imaju više ulogu disclaimera kojim se zapravo svjesno anticipira kontroverzni sadržaj i naslućuje kakve će se asocijacije ostvarivati. Čak i Perišić u spomenutom, inače britkom tekstu dolazi do vrtoglavih formulacija poput: „Ipak, operacija Oluja bila je toliko opravdana i legitimna da je nije uspio kompromitirati čak ni doktor Franjo Tuđman. On i njegov režim … propustili su veličanstvenu povijesnu prigodu da se jedno legitimno oslobađanje provede i na legitiman način…“. Kako točno logički funkcionira ovaj stav? Što je Oluja? Odakle proizlazi? Jesu li se u Oluji „desili branitelji“ kao što se u Srbiji '89. „desio narod“ – tobože bez upliva vođa i strateških programa? Kakav god bio odgovor, ostaje činjenica da čak i kada bi „lažljivci i klevetnici“ umuknuli, kriptičnost same presude glede karaktera 'Oluje' bi i dalje proganjala svoje interpretatore – laičke i stručne.

Nacionalni identitet se može tumačiti kao „moć i praznina“ (Andrew Vincent), no i tada treba imati na umu da on nije samo politizirana masovna histerija (iako često jest), već je i moderni oblik kolektivnog aspekta ljudskog samorazumijevanja. Ovaj kolektivni aspekt identiteta u svoju konstrukciju osim svojih sličnih bližnjih, integrira i svoje drugačije susjede, kao saveznike ili kao protivnike. Radi se o antropološkom fenomenu, inherentnom ljudskome biću, koji metamorfizira tijekom povijesti te se u suvremenim društvima javlja, između ostalog, i kao „nacionalno“. Kako stvari stoje, poimanje vojne operacije Oluja, onakva kakva je uistinu bila a ne kakva je mogla ili trebala biti, jest formativni element konstrukcije hrvatskog nacionalnog identiteta. Ostavivši je ovako dvosmislenom, ne samo da se opstruira proces pomirbe Hrvata i Srba, već se olakšava put nekim budućim sukobima između dvaju naroda.

Haška pravda kao Danse Macabre

Haška presuda generalima je kod svog proširenog auditorija u hrvatskoj javnosti isprovocirala osjećaj nepravde. Kritičari ovog nacionalnog osjećaja prigovaraju kako je prerano za takav dojam, budući da je riječ o tek prvostupanjskoj presudi, ili pak da oni koji tako osjećaju nisu ni za tren uzeli u obzir da bi haški sud možda mogao biti i u pravu (M. Milanović). Kao da se ponavlja isti uvrnuti scenarij sa hrvatske i sa srpske strane: kada se osuđuju srpski zločini, za hrvatsku stranu haški sud je donositelj pravde a za srpsku sramotna prijevara; kada je slučaj obrnut, tada Hrvati u želucu osjećaju nepravdu. Uvažavajući valjanost samog prigovora, ipak on ponovo koristi isključivo nacionalističku paradigmu kao interpretacijski okvir koji nije dovoljno širok u skopu da zadovoljavajuće protumači takve dojmove na nacionalnim razinama. Ne radi se samo o specifičnom nacionalističkom diskursu, već je njegov horizont u širem smislu civilizacijski.

U zapadnoj logosferi se barata dvama koncepcijama pravde: retributivnom i distributivnom. Retributivna pravda je načelo kazne a distributivna načelo stabilizacije. Narodski rečeno, prva je osveta a u drugoj se dijeli pravda. Oba koncepta pravde su politički i egzistencijalistički problematična: kako i čime adekvatno kazniti ratnog zločinca i kako kompenzirati gubitak žrtava? Karakter problema je takav da se zapravo mora teološki razrješavati, no budući da teologija nije dio javnog diskursa zapada (osim kada treba gasiti neki požar) preostaje nam utilitarističko pribjegavanje uravnilovkama. To je posebno vidljivo kod haškog suda budući da je on i osnovan sa svrhom da uvede reda među „zemljama regije“. Dozvolite trivijalnu ilustraciju, djeca se mire pjevajući „mir, mir, mir – nitko nije kriv“, a haška pravda kao da je svedena na varijantu „mir, mir, mir – svatko je kriv“. Ako je to točno, ne radi se o učinkovitoj distribuciji pravde oštećenima, već u najboljem slučaju o postupku smanjenja štete prouzrokovane nepravdom. Koliko god bilo istine u tome da je nacionalistička svijest ta koja slavi osudu drugog a prezire osudu svojeg, u toj nepomirljivosti ravnopravno sudjeluje i upražnjeni svjetonazorski diskurs zapada putem svoje nemoći da se nosi sa izazovima koje mu povijest baca pred vrata. Nije haški tribunal kriv što je u osiromašenoj zapadnjačkoj logosferi on jedini relevantni fakat na kojem Hrvati i Srbi imaju zajedničku platformu za rješavanje ratnih trauma! Što ovim dvama narodima u tim uvjetima drugo preostaje doli licitacija godinama zatvora svojih i protivničkih vođa, i kakvom pomirenju nam se nadati u toj perspektivi? Zato nacionalne slutnje o kompenzacijskim presudama u Haagu ne moraju nužno biti u kauzalnom odnosu s idejama o političkim inženjerinzima velikih sila, osobnim predrasudama sudaca ili pak tajnim urotama za ili protiv određene male zemlje (iako to svakako može biti točno). Nacionalno nezadovoljstvo presudama je također i civilizacijski simptom sekularnog redukcionizma unutar kojeg radi haški tribunal i unutar kojega se odvija tumačenje njegovih presuda. Nije to retrogradna nostalgija za srednjim vijekom. Ista se svijest nemoći pravde zrcali i u srednjevjekovnoj viziji Danse Macabre-a, pomalo cinične utjehe ponuđene potlačenima spram društvene nejednakosti i nepravde koja se dokida na ravnopravnoj platformi smrti: „mir, mir, mir – svi ćemo umrijeti“. Teološki diskurs je doduše tada bio javan i zajednički barem na razini latinske europe, no bio je loš u smislu da je bio sastavljen u formatu dualističke kozmologije: „nema nade za ovaj svijet, valja odustati od svjetovnih napora i uprti pogled i htjenje put neba gdje jedino počiva pravda“. Zaboravljen je eshatološki (ovosvjetski) aspekt kršćanskog spasenja i pravde koji je proslavljen molitvom: „Dođi Kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji“ (Matej 6, 10). Smrt kao pravda jednako je kreativna i poticajna kao i ravnomjerno podijeljena krivnja. Ako i postignemo tako mir bit će to ciničan mir koji je toliko bezvrijedan da ćemo ga vrlo lako odbaciti prvom prilikom. Kreativna i poduzetna anticipacija Božjeg kraljevstva, kojem se radom u korist pravde i ljubavi ide u susret, dio je civilizacijskog diskursa kojeg trebamo i koji nam je pod nosom ali kojeg ne želimo. Čuje se to u pojedinačnim uzdasima koji doživljaje nepravednosti haških presuda ogorčeno delegiraju sa zemlje na nebo ili ga se u istom ogorčenju odriču (usp. „Zagrljaj pravde i mira. O napetosti retributivne i eshatološke pravde“, Roko Kerovec, Kairos).

Žrtve u Haagu i žrtve u Oluji

20. 04. 2011. Centar za suočavanje s prošlošću Documenta organizirao je skup o društvenim odjecima i pravosudnim konzekvencama prvostupanjske presude generalima. Na skupu kojeg su predvodili Vesna Teršelič, Zoran Pusić i Žarko Puhovski, ocijenjeno je među ostalim da je Hrvatska i dalje nespremna za suočavanje s prošlošću te kako je reakcija javnosti na presude rezultat dosta niske informiranosti o tome što se događalo u kolovozu 1995. Žarko Puhovski je prije samog skupa u nekoliko navrata u medijima isticao, da je za njega posebno zabrinjavajuće što se u ovom času medijskog histeriziranja, najmanje govori o stvarnim srpskim žrtvama stradalima tijekom Oluje. Taj propust je i više nego nadoknađen u internetskom prostoru gdje je hrvatska vokalna manjina podatak o preko šest stotina ubijenih srpskih civila tijekom Oluje, utkala u virtualnu zastavu kojom svjesno - nesvjesno maše u lice haškom presudom ogorčene hrvatske javnosti. Momentum se iz virtualnog u stvarni prostor prenosi putem Inicijative mladih za ljudska prava koja je 26.04. 2011. pokrenula akciju „Milijun potpisa za REKOM“ - peticijsku kampanju za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima na prostoru bivše SFRJ. Dojam kojeg ostavlja ova manjina koja na jedan ili drugi način artikulira srpske žrtve u ovom traumatičnom trenutku jest iskrena želja za nacionalnom katarzom. Kao da se isticanjem zapostavljene nepravde nad srpskim žrtvama pokušava povratiti ravnoteža hrvatskoj groznici haške nepravde. No nije li to ponovo reciklaža iluzije pravde koja se nada stabilizaciji putem uravnilovke krivnje?
Prihvaćena mudrost glasi: „Prave su riječi u pravo vrijeme zlatne jabuke u srebrenim posudama“ (Izreke 25,11; Biblija). Neka bude posve jasno: nema pravde i mira bez konsenzusa koji uključuje puno prepoznavanje i priznavanje srpskih civilnih žrtava stradalih tijekom Oluje od strane hrvatske javnosti (ne samo službene Hrvatske). No da li je ovo idealan trenutak za to? Isticanje srpskih žrtava u kontekstu haške groznice ne potiče nacionalnu katarzu već politizaciju, a oko žrtava se ne okupljaju ljudi pijeteta već navijačke skupine. To dakako ne znači da se mahom radi o političkim hohštaplerima koji kapitaliziraju na nevinim žrtvama, međutim kontekst koji im je trenutačno na raspolaganju ne ostavlja im alternativu do činjenice da se imena i broj žrtava izgovaraju, ili makar čuju, kao kletva. Riječi su doista prave, jabuke su zlatne ali posude nisu srebrne – ovo je valjda najgore vrijeme da se očekuje nacionalno suočavanje sa žrtvama stradalima u sjeni Oluje. Idealistička duša traži sve i odmah, eshatološka duša traži prvi korak ka idealnom cilju. Eshatologija o kojoj je ovdje riječ nije u uskom smislu samo špekulacija budućih događaja, već se radi o tzv. inauguriranoj eshatologiji: „mir, pravda i ljubav – Šalom! - koji počinje svoj rast sada putem angažmana svojih saveznika ali se u cijelosti ispunjuje tek u budućnosti o Kristovom povratku“. Srpske žrtve u ovom trenutku trebaju biti zaštićene iza zastora svetinje, u koju mogu ući samo dostojni, kako ne bi bile okaljane ogorčenjem i kompenzacijskim prezirom. To nije ustupak nacionalističkoj histeriji, već odlučnost da se uistinu zalaže za pravdu realnim početnim koracima sa razumijevanjem njenog procesualnog karaktera, umjesto da se ona izgubi u iluzijama idealističkih parola ili ideoloških okupljanja.

...

Najmanje se govori o žrtvama... Možda je u hermeneutičkoj groznici trenutno i previše riječi na obje strane. 04.11.2010. su u Vukovaru dvojica predsjednika, Josipović i Tadić, koračali prema mjestu masovne grobnice na Ovčari. Tadić je odmjereno odao počast nevinim žrtvama stradalim u Vukovaru sa ciljem doprinosa pomirenju dvaju naroda. Njegov govor nije sadržajno toliko uvjerljiv koliko je znakovit. Njihov je put do grobnice bio ograđen živim zidom Vukovarskih majki za čije se nestale još ne zna gdje su. Sve su im okrenule leđa. Predsjednici su koračali ka pomirenju, a Vukovarske majke su podsjećale da postoje još velike prepreku na putu tome cilju. Protestirale su, ali su bile tamo i sudjelovale su. Bio je to prvi realni korak ka Šalomu načinjen u dobro vrijeme od strane ljudi, koji makar dinamikom sekularne eshatologije, žele pravdu. Kao paket aranžman, to je moćna poruka visoke informacijske relevantnosti, ne na verbalnoj već na semiotičkoj razini – ali tumača nije bilo ni približno kao sada.

- 00:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 09.04.2011.

Romano Bolković

1. Vjeruju vo jedinago Boga Otca, vsederžitelja, Tvorca nebu i zemlji, vidimim že vsjem i nevidimim.
2. I vo jedinago Gospoda Isusa Hrista, Sina Božija, jedinorodnago, iže ot Otca roždenago prežde vsjeh, vjek; svjeta ot svjeta, Boga istina ot Boga istina, roždena, ne sotvorena, jedinosuščna Otcu, imže vjsa biša.
3. Nas radi čelovjek, i našego radi spasenija, sšedšago s nebes i voplotivšagosja ot Duha Svjata i Mariji Djevi i vočelovječšasja.
4. Raspjatago že za ni pri Pontijstjem Pilatje, i stradavša i pogrebena.
5. I voskresšago v tretij den po pisanijem.
6. I vozšedšago na nebesa i sjedčašča odesnuju Otca.
7. I paki grjaduščago so slavoju suditi živim i mertvim, jegože carstviju ne budet konca.
8. I v Duha Svjatago, Gospoda životvorjaščago, iže ot Otca ishodjaščago, iže so Otcem i Sinom spoklanjajema i sslavima, glagolavšago proroki.
9. Vo jedinu svjatuju, sobornuju i apostolsku cerkov.
10. Ispovjeduju jedino kreščenije vo ostavljenije grjehov.
11. Čaju voskresenija mertvih.
12. I žizni buduščago vjeka. Amin.

Annuit Coeptis

Zamislimo na tren nekakav inverzni Da Vinci Code: zamislite, recimo, da netko od nasljednika crno-žute dunavske k.u.k. monarhije ima literarnog dara, pa u ime Svetog Rimskog Carstava, Vertumna, Keplera i Deea snatri o judeomasonsko-trilateralno-skull&bonoj kabali koja se urotila protiv samih temelja Ancien Régimea, suprotivu metafizičko-teoontološkim kategorijama kršćanske Evrope. Obrusili su se na sve: na prostor i vrijeme koji domalo nisu više transcendentalni uvijeti percepcije, nego i sami postaju relativni; razaraju svijest i otvaraju vrata podruma i tavana: Zakona i Podsvijesti, ti prokleti frojdisti; ukidaju objektivne mogućnosti čak i eksperimentalne, pozitivne i egzaktne znanosti, skrušenom i pristranom spoznajom da je u svakom eksperimentu imanentno prisutan i spoznavatelj; razaraju prirodnu ljestvicu tonova; uvode nadosjetilnu umjetnost, osetilima nedostupnu sliku: šta je apstraktna slika, to se više neposredno ne vidi; samo društvo zasnivaju na rascjepu i otvorenosti, a ne cijelini, sustavu i redu; umjesto plesnih koraka, trotakta i vjekovne geometrije plesa, tu je sada breakdance, popping, locking – plesovi su takta ustuknuli pred plesom kontakta... in summa, osnovne su kategorije helenskog i kršćanskog svijeta snažno uzdrmane: svijest, svijet, vrijeme, prostor, subjetk, objekt, sve je to postalo nepostojano, relativno, nepouzdano, ili jednostavno isprazno, e da bi in ultima linea na ispražnjeno mesto jednog raspetog skandaloznog Boga mogao zasjesti nekakav mijernički Demijurg.
Tu se sad razvijaju brojne urote: masoni švercaju Lenjina u Oktobar; devetnaestostoljetne engleske i škotske zavijere bjesne Balkanom u socijalnom eksperimentu socijalističkih republika; urotnici izabiru Gavrila Principa ne bi li pokazali da umjesto Mihaelovog principa, vlada eon pod dominacijom arkanđela Gabrijela: G-princip; organizira se Prvi Svijetski rat, o čemu uzaludno piše Steiner, kao slobodnozidarsko obaranje konkurentnih europskih carstava: onog Romanova, i našeg, domaćeg, habsburškog; ezoterična Tulla porađa Hitlera, koji porađa holokaust: svijetsku žrtvu paljenicu; Iluminati vladaju čak i zabačenim provincijama, i pobijedonosno na krov Doma Oca Domovine, dr.Ante Starčevića, stavljaju kipić Anđela lučonoše, prosvjetitelja, iluminatora, Lucifera, dočim na južnom ulasku u Zagrob, mesto za grobom, obijesno instaliraju piramidu s dolarske novčanice: Annuit Coeptis! Zagrob postaje mjesto konačnog obračuna: Kaptol gori u gloriji neba, sijevaju plamenovi ljubičaste apokalipse, i grad koji leži na 16.meridijanu, koji je, zna se, zemaljska sijenka projekcije mača Sv.Mihaela - čemu je uostalom posvećen Mihaljevac - biva uzdignut na razinu atopičnog, izmještenog, neumjesnog mjesta - mjesta obračuna Dobra i Zla.
Ovdje mozemo zastati: nije li ovo sasvim solidan predlozak nekog romana kakav je, uostalom, vec napisan: Hamvasov „Karneval“ varira slicne motive. Samo, sva je nevolja u jednom: je li bas tako da je opisana urota tek literarne naravi, samo porod kosmara i dokolice?
Je li bas sve to ako ne vec teorija, a ono barem poetika, kad nije praksa zbiljske zavjere?
Pogledajmo:

23

Nedavno je Nada Mirkovic na svome Facebook-profilu citirala Ivu Andrica:“ Svako pedeset godina na ovim terenima pametan usuti, budala progovori, a fukara se obogati.“ Iako rijetko komentiram, ovaj put nisam izdrzao da ne dometnem: „Andric grijesi, ali tek gematrijski. Pogledajmo: od 1918. do 1941. 23 su godine; od 1945. do 1968. 23 su godine; od 1968. do 1991. 23 su godine; Swoboda sad veli da ce RH u EU 2014. – nimalo slucajno, jer, opet su to 23 godine!
23 rulez!
Ocito, hrvatskom povijescu ravna zakonomjernost magicnog broja 23; poznato vam je to gradivo: 23 kromosomska para, 23 na dresu Michaela Jordana, problematicno poglavlje 23, 23 uboda na tijelu Cezara, 23., skriveno slovo hebrejskoga alfabeta... konacno, 0.666, kao rezultat dijeljenja 2 sa 3. Pozurio sam s evom elipsom i uveo Necastivog u pricu odmah u ekspoziciji, jer, pogledajmo, nisu to cista posla:
23 su godine i od revolucionarne 1848., te prevazne godine u kojoj se u Hrvatskoj ukidaju feudalni odnosi, a banom postaje Jelacic, pa do godine Kvaternikove Rakovicke bune, 1871.; od 1871. pa do godine rodjenja - za nasu pricu nezamjenjevog - Gavrila Principa, 23 su godine; od te, 1894., pa do godine sutona Prvog Svjetskog rata, da zavrsimo, 23 su godine.
Nije mi se dalo dublje u povijest, ali sasvim sam uvjeren da periodi presudnih dogadjaja ovdasnje Kronologije bespogovorno postuju ritam dvadesetrogodisnjih ciklusa.
Pokusajmo zajedno shvatiti sto nam ti periodi porucuju, te kakvo to otajstvo hrvatska ezotericna povijest skriva.

Gavrilo Princip

Stanoviti Emil Páleš napisao je studiju o periodicnoj borbi materijalistickog i idealistickog tipa kulture: materijalizam i idealizam naizmjenicno se javljaju u europskoj povijesti posljednjih tri tisuce godine sasvim ovisni o celestijalnim pokroviteljima koji stoje iza svjetovnih fenomena – Historijom, da skratimo, vladaju arhandeli Gabrijel i Mihael, kao lunarni i solarni princip tog vjecnog vracanja istog. U stvari, Emil je adaptirao Steinera, koji je citirao Iohna Trithemiusa, opata od Spanheima, i njegovo cuveno djelo „De Septem Secundes“, u kojem raspravlja o nebeskim inteligencijama koje upravljau svijetom pod Bogom, kako govori podnaslov toga djela iz nedavne 1508.godine. Trithemius iznosi tezu o sedam arhandela koji se ciklicki smijenjuju kao kronokratori: regenti koji vladaju pojedinim epohama ljudske povijesti. Sekvenca je sljedeca: Mihael, Orafiel, Anael, Zahariel, Rafael, Samael te Gabriel. Datumi vladanja sasvim su egzaktni: Gabriel je, recimo tek ono nama bitno, kao inteligencija Mjeseca – planeti naime imaju svoj duh i svoju inteligenciju – svoju vladavinu odpoceo cetvrtog lipnja 1525., i regulirat ce sublunarne odnose 354 godine i 4 mjeseca, sve do 1879., kad na scenu stupa suncani Mihael. Jasno, ova ideja nije Trithemiusovo iznasasce: on je bastini od helenizma, no moguce je pratiti njen trag sve do Babilona: Sin, Nabu, Ishtar, Shamash, Nergal, Marduk i Ninib personificiraju spiritualne inteligencije sedam nebeskih tijela vidljivih golim okom (Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter, Saturn). Posredovana hebrejskom tradicijom, ta su bostva postala arhandelima krscanske ere. Ono sto je nama ovdje presudno, posljednja je izmjena vlasti: dva su principa, Gabrielov lunarni i Mihaelov solarni, u svome srazu ostavila neizbrisiv trag na ovdasnjoj povijesti: Gabriel, koji je kao Mjeseceva inteligencija od presudnog znacaja za Islam, obreo se doslovno inkarniran na mjestu susreta Polumjeseca s Europom nepovratno izmijenjenom od vremena Kralja Sunca: u Sarajevu, Steinerov je Gabriel-Prinzip postao – Gavrilo Princip. Obracun s dvije carske kuce, Romanovima i Habsburzima, imao je i svoje okultne razloge: ubojstvo je Franje Ferdinanda dobilo i svoju spiritualnu signaturu!
Da stvar bude dosljedno izvedena, posmrtni su ostaci ovozemaljskog Gavrila Principa sahranjeni na starom srpskom pravoslavnom groblju imena - Sveti Mihajlo, na Kosevu! Crna ruka koja je vodila Gavrila, i sama je bila navodjena Gabrielovim vodstvom: svjetovna je povijest samo odbljesak svete pripovijesti.

Zagrob

Zagreb lezi na 16. meridijanu. 16. je meridijan po necemu za nas posebno zanimljiv: geografija sacra uci da na taj meridijan pada projekcija maca Sv.Mihaela. Cool! Sva mjesta na tome meridijanu – recimo Monte Gargano – imaju nesto posveceno Mihaelu: Zagreb nije iznimka – Zagreb ima Mihaljevac.
Ocito, gradski su oci ne samo poznavali, nego i uvazavali ezoterijske predaje: Zagreb je na narocit nacin postao odlikovnim mjestom Apokalipse, mjestom za posljednjim grobom, kako mu i samo ime kazuje: mjestom za grebom, Zagrebom.
No, Zagreb i na drugi nacin odaje svoju misticnu narav: cjelokupna je topografija grada podredjena okultnom naumu.
Krenimo kao u klasicnim filmskim djelima, od totala: Zagrob je smjesten u skladu sa strodrevnim nacelima situiranja grada: sjeverno je planina, juzno rijeka. Grad se dijeli na profani i sveti: Gradec i Kaptol. Dualizam se nastavlja i nadalje, u Gornjem i Donjem gradu, kao i u podjeli na Zagreb s ovu i onu stranu Save.
To dualisticko nacelo ipak najocitije dolazi do izrazaja u samom sredistu grada: gradski centar nema jedno srediste, nego dva: tipicna je to maniristicka elipsa cija su dva sredista – Sein und Zeit, Izvor i Sat. Netko nesmotren u taj je izvor odmah po obnovi hrvatske drzavnosti htio staviti svoj potpis u obliku neobradjene kocke, bezoblicne tvari, onoga sto bismo sasvim precizno nazvali prima materia i sto svoj pandan ima u Kozaricevom savrsenom Suncu, no, netko je smotreniji upozorio da bi takav smjestaj kamene kocke u Mandusevac moguce bio odvec slavodobitan ili, jednostavno, preupadljiv.
Bilo kako mu drago, obracun se materijalistickog principa s onim duhovnim nastavio i na ulicama glavnog hrvatskog grada: na mjestu dodira svetog i profanog postojala je spona karaktersticnog imena: Krvavi most.
Tumaciti sada zasto su, primjerice, zagrebacke bolnice posvecene Svetom Duhu ili Rebru, sasvim je suvisno: Mihaljevac nas navodi u sasvim tocnom pravcu, u smjeru konacnog obracuna s necasnim junakom s pocetka nase price i Povijesti: sa zlacanim angelusom koji iluminira s krova Oca Domovine ove panonske i balkanske tmine, noseci svoju luc postojano, kao autenticni Andjeo Prosvjete.
Zanimljivo, ali je li bas tome slucajno da je na kupoli kuce Oca Domovine upravo Luconosa?
I je li onda jednako proizvoljan taj ritam od 23 godine, i diskretna sugestija da je i u Vremenu, kao i u Prostoru ovoga podneblja, svejednako prisutan i taj Evil´s Agent, 0.666, kako bi glasio anagram od Evangelist?
Je li, da upitamo i to, bas sasvim slucajno da je Sv.Juraj, koji strazari pred Kamenim vratima cuvajuci Druzbu hrvatskoga Zmaja, jedini takav na svijetu? Stoji tu, pred nama, nimalo svecan, umoran, iscrpljen, poslije posljednje bitke, dok Zmaj boravi u kuli ponad vrata. Uostalom, kakav je to hrvatski Zmaj, i otkud sad u Hrvata Juraj, kad je i predobro poznato tko to slavi Djurdjevdan i ciji je patron St. George!?

Order of St Michael and St George

Stjepan Mesic, kao predsjednik RH, dobio je posebno priznanje: krasi ga insignija Velikoga Kriza Reda Svetoga Mihaela i Svetoga Jurja. O tom se casnom redu u hrvatskoj javnosti manje zna: motto mu je Auspicium Melioris Aevi, Veliki mu je mestar Vojvoda od Kenta, koji je vrhovnik jednog kudikamo diskretnijeg drustva, i sve u svemu taj devetnaestostoljetni casni red zaista je the most distinguished.
No, je li bas koincidencija cinjenica da je Kriz Reda pobjednika nad Zmajem upravo insignija koja resi bivseg predsjednika Hrvatske?
Kakav je to narocit posao koji Hrvatska ima sa Zmajem, kad kroz njen glavni grad prolazi sjena maca pobjednika na Armagedonu, onoga koji je vladar nasega eona, onoga koji svojim imenom pita: Tko je kao Bog?
I otkud ta ambivalentnost: Mihael je zbacio velikog Zmaja, staru Zmiju, koja se zove davao – sotona...(Dn 12,7-9), ali pored Mihaljevca, Zagrob ima i bratovstinu osebujnog imena odabranog po uzoru na Ordo equestris draconis!?
Moja je pretpostavka neobicno profana: Balkan, kaze Churchill, proizvodi vise povijesti no sto moze podnijeti, cemu su – a taj se dio recenice nikada ne citira – dokaz prenapucena groblja; tamo gdje je ostao oziljak na tkivu Povijesti, u Sarajevu, na mjestu dodira Mjeseca i Sunca, Gabriela i Mihaela, ako je vjerovati Steineru materijalnog i duhovnog principa, zapocelo se nesto sto se ima okoncati u Zagrebu: mozda je smisao ovog jedinstva Svetog Mihaela, kojeg Zagreb posebno casti, sa Svetim Jurjem, zastitnikom Engleske ali i Srbije, konacno svodenje povijesti na njenu ljudsku mjeru. Njeno je preobilje u ovom podneblju, u kojem se nitko nije rodio i umro u istoj drzavi, izobilje Zrtve. Da bi te zrtve konacno zadobile neki smisao i ocuvale svoje ljudsko dostojanstvo, najmanje sto Zagrob moze uciniti jest da pobijedi Zmaja: da iz kuce okrunjene andelom luconosom nikada vise ne izadju vojske u crnom! Tada ce svakako biti samorazumljivo zasto je Stjepan Mesic dobio Kriz Reda koji uz Mihaela, u njegovom vremenu, doziva i drugog pobjednika nad Zmajem: svetog Jurja.
Ciji je spomendan 23.
Travnja.

- 00:43 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.04.2011.

Ivan Cingel

1

Baudrillardova Simulakrum i simulacija počinje evociranjem Borgesove parabole o kartografima Carstva koji su izradili superdetaljnu mapu, tako detaljnu i tako veliku da pokriva svaki djelić Carstva, čitav teritorij. Ali zub vremena nagrize mapu i ona se polako razgradi u tlu teritorija, ''trunući kao truplo'', gubeći se, ostajući još samo u tragovima.

S lijeve strane čio, jasan ''teritorij'', s desne ''mapa'' koja se muti i gubi, kopni:

Baudrillard nam nudi update te priče, koji je obrtanje naglavačke: ''Današnja apstrakcija nije ona mape, dvojnika, ogledala Carstva. Simulacija nije više kopija teritorija, kao referencijalnog entiteta ili supstance. Ona je generiranje modela realnog bez izvornika ili realnosti: hiperrealnog. Teritorij više ne prethodi mapi, niti ju nadživljava. Mapa je, dakle, ta koja prethodi teritoriju – precesija simulakruma – mapa je ta koja ugrožava teritorij i kad bismo danas prepričavali priču, dronjci teritorija bi polako trunuli uzduž i poprijeko mape. Stvarnost, a ne mapa, još opstaje samo u tragovima, u pustinjama koje više nisu one Carstva, nego naše vlastite. Pustinja stvarnog samog.''

Lijevo jasna i čila ''mapa'', ali sad kopni ''teritorij'':

2

The Matrix obiluje neskrivenim referencama na Baudrillarda. Gledatelj jasno vidi da je knjiga u kojoj Neo krije ilegalni minidisk baš Simulakrum i simulacija.

Poznato je i da su redatelji, braća Wachowski, tražili od Keanu Reevesa da za ulogu pročita Baudrillardovu knjigu. Upoznavajući Nea sa stvarnim svijetom izvan Matrice, Morpheus kaže: ''Dobrodošao u pustinju stvarnog''. (U jednoj verziji scenarija dodaje: ''Živio si u Baudrillardovoj viziji: unutar mape, a ne teritorija.'')

A nije tajna ni da su opetovano pozivali i samog Baudrillarda da sudjeluje u snimanju filma, ali ih je on opetovano odbijao, ograđujući se, tvrdeći da ga potpuno krivo tumače. Nije teško shvatiti zašto. Za Baudrillarda se ''pustinja stvarnog'' odnosi na pomanjkanje stvarnosti: svijet postaje sve manje stvaran, sve više simuliran, postaje ne lažan nego hiperrealan (uslijed sveopće estetizacije).

U pitanju je različita upotreba pojma opustošenja. Za Morpheusa stvarno je pustinja u smislu da je riječ o onome što je ostalo od Chicaga nakon svjetskog rata – znači fizička opustošenost, dok sâm stvarni karakter tog svijeta ostaje jednako konkretan, nimalo opustošen, nema pomanjkanja u tom registru; dapače, još ga je i viška. Samo mapa (Matrica) je simulirana i lažna, a teritorij nije; za braću Wachowski teritorij je i dalje autentičan – još pojačano autentičan, baš zato što je opustošen – nije mu se dogodilo zamućivanje i gubljenje.

Primjer ''pustinje stvarnog'' po braći Wachowski: Hirošima 1945.:

Primjer ''pustinje stvarnog'' po Baudrillardu: Hirošima 2011.:

Ono ključno što nam Baudrillard kaže (a na što The Matrix zaboravlja): ne, simulakrum nije ograničen samo na Matricu/mapu, nego je sastavni dio upravo svijeta izvan Matrice, ‘’stvarnog svijeta’’ (teritorija).

3

Kada je Christian Norberg-Schulz, arhitekt-fenomenolog-egzistencijalist, dakle heideggerijanac u lovu na mistiku Suštine, razvijao svoju seminalnu teoriju iščitavanja ‘’duha mjesta’’, na umu je imao ugodna i zanimljiva mjesta. Naime, dotična gospoda (GL) preferiraju da ih se pronalazi u dvije vrste ambijenta: a) prirodnom ambijentu jakog identiteta; i b) urbanom ambijentu jakog identiteta. Dječja je igra iščitati GL jadranskih otoka, ličkih planina, slavonskih ravnica, zagorskih brega ili Dubrovnika, Korčule, Rima, Pariza, Manhattana, Akropole itd., mjestâ izrazitog prostorno-kulturnog identiteta, a možemo slobodno reći i specifičnih poetikâ, ljepotâ. Ali zato rubni dijelovi grada... sretno onome tko pokuša pronaći specifičan duh mjesta na periferijama suvremenih gradova, koje su sve iste. Norberg-Schulz mora da ih nije poznavao, jer da ih je poznavao, ne bi se on upuštao u tu svoju teorijsku avanturu. S jedne strane nisu dovoljno Priroda da bi igrali na tu kartu, s druge ih se teško može nazvati Gradom u punopravnom smislu riječi.

''Ostajemo zapanjeni i uplašeni pred poraznim i deprimiranim utiskom što ga ostavljaju novi dijelovi naših gradova, bio to Zagreb, Beograd, Ljubljana, Titograd ili Split. Šetnja kroz te nove, ali hladne, neorganične, nečovječne gradske četvrti, uza svu spoznaju časovite njihove svrsishodnosti, jest šetnja kroz suvremeni inferno, u kojemu nas umjesto srednjovjekovnog ognja pritišće novovjekovna duhovna pustoš, promašenost nečega čega ni sami nismo u cjelovitosti svjesni.'' (Duško Kečkemet, Grad za čovjeka)

4

Colin Rowe je glavni problem CIAM-ovskog urbanizma dijagnosticirao kao ''stradafobiju'', strah od ulice. Bogata arhitektura i siromašan urbanizam. Kompleksni, visoko elaborirani samostojeći arhitektonski objekti – pametno projektirani, ali posađeni u glupost – u neograničena, besmislena prostranstva bezveznog zelenila i velikih prometnica koja se odaju neurbanim... antiurbanim.

Rowe kao ilustraciju daje paradigmatsku inverziju: Le Corbusierova Maison d’Habitat (arhitektura kao fiksacija na objekt) u odnosu na Vasarijevu Palazzo degli Ufizzi (arhitekturom definiran supstancijalni javni gradski prostor).

Naglasak na pozitivnom volumenu: na samodostatnom objektu sletjelom na ledinu kao iz svemira:

Naglasak na negativnom volumenu: na urbanoj šupljini, na ulici urasloj u tkivo grada:

5

Lanište kao generička pustopoljina rubne urbanosti iz noćnih mora Rowea ili Kečkemeta, puna besadržajnih ledina, po strani od svega, slijepo crijevo Zagreba u kojem pješak ne postoji i koje je sve donedavno figuriralo kao jedan od najmanje poželjnih kvartova za stanovanje.

6

GLAS NARODA

Pitanje:

Odgovori:

Zaključak:

7

Rem Koolhaas u eseju Atlanta urgira da bi trebalo prestati mudrovati oko toga što bi grad trebao biti i pogledati što suvremeni grad je. Misli na Atlantu – Atlanta je idealno oličenje suvremenog grada, ''the real city at the end of the 20th century''. Zašto? Jer ima CNN i Coca-Colu, pa megasupermarket i megamuzej, 40 aerodroma od čega jedan najveći na svijetu… No, važnije od svega, Atlanta nije fizički gusta, nema strukturu klasičnog grada, sliku grada definiraju vegetacija i velike prometnice X&O – to uopće nije grad, nego krajolik. Zatim, zoning joj je, upravo suprotno od valjda svih ostalih zoninga, ''instrument neodređenosti''. Atlanta raste tako brzo da se više ne može dijeliti na centar i periferiju: ništa nije centar i sve je centar. On to stanje naziva ''post-urbanim''.

Naravno, ''Atlanta is just a metaphor for the world''. Tako će to sve više izgledati posvuda. Generički ''post-urbani'', ''low-density'' grad, bez centra, bez periferije i praktički bez ičega sitnog – jedino monumentalne zgrade, monumentalne ceste i monumentalna vegetacija. Veliko mjerilo. Koolhaas radi usporedbu s arhitekturom starog Rima, Maljevičevim suprematističkim kompozicijama i Wrightovim Broadacre Cityjem (kaže da je Atlanta njegovo ''ostvareno proročanstvo'').

Ali još je najviše Koolhaasa fascinirao jedan post-građanin i post-graditelj Atlante: ''John Portman, artist-architect, is said to be a very rich billionaire… He is undoubtedly a genius in his own mind. In a book on John Portman by John Portman, John Portman writes, 'I consider architecture frozen music.'''

Nasuprot klasične urbanosti na bazi kontinuiteta ulica i urbanih šupljina, s naglaskom na negativni volumen, post-urbanost počiva na naslagivanju stradafobičnih, međusobno nepovezanih zgrada-panoptikona, hermetički začepljenih od vanjske stvarnosti, koje su svaka sama svoj downtown. ''Downtown becomes an accumulation of voided panopticons inviting their own voluntary prisoners: the center as a prison system.'' Tradicionalni pojam centra grada zamućuje se i raspršuje, pošto za ove radikalno introvertirane i samodostatne panoptikone, koje magnetiziraju svaka u svom smjeru dio funkcije centra, postaje savršeno nebitno gdje se nalaze. ''And if they can be anywhere, why should they be downtown?'' Portman je rodonačelnik žanra, krajem 70-ih i početkom 80-ih počeo je sijati takve objekte po periferijama američkih gradova.

Koolhaasu nije promakao ni taj aspekt perverzije atrija iz donosioca vanjske stvarnosti u element hiperrealnog. ''Since the Romans, the atrium had been a hole in a house or a building that injects light and air – the outside – into the center; in Portman's hands it became the opposite: a container of artificiality that allows its occupants to avoid daylight forever – a hermetic interior, sealed against the real. This interior is not 'frozen music' but 'arrested maelstrom‘.''

8

Lanište je jako dobar primjer opisanog post-urbanog procesa. Sve se tamo mijenja izgradnjom Arene i najavom ostalih velikih objekata, koji svaki za sebe postaju (pseudo)downtowni na periferiji po obrascu Atlante. Tzv. ‘’grad na Laništu’’: dvorana + shoping mall + poslovni neboderi...

To je nešto novo i atraktivno. Koolhaasovi ''dobrovoljni zatočenici'' već čekaju u redu...

GLAS NARODA revisited:

9

‘’200 trgovina, butika, supermarketa, restorana i kafića na 80 tisuća četvornih metara’’

10

Antropolog Marc Auge u svojoj knjizi govori o konceptu ‘’ne-mjesta’’ ili ‘’prostora pustoši’’. Na primjer, ''putnički prostor bi bio arhetipsko ne-mjesto''. Zračne luke, brze prometnice, petlje, kolodvori... ali također i neki drugi prostori, kao supermarketi, shopping-centri, čekaonice, sportski koloseumi, hoteli...

Tri su glavna obilježja ‘’ne-mjesta’’, vezana uz fenomen ‘’supermoderniteta’’:

1. Prekomjernost informacija, događaja: bombardirani smo naslovima, vijestima, oglasima, reklamama, obavijestima koje se tuku za našu pozornost, izazivajući razrokost, intoksikaciju, blaziranost... Posudit ću od Baudrillarda pojam koji to možda najtočnije identificira: ‘’ekstaza komunikacije’’, sve više informacija, sve manje i manje značenja.

2. Prostor pretvoren u robu: dostupan tek preko ulaznice. Moraš platiti kartu, platiti cestarinu, članarinu, uzeti kolica... Na ne-mjestima si uvjetovan time da nastupiš u svojstvu potrošača.

3. (Post)urbana otuđenost i anonimnost. Auge opisuje ne-mjesto kao ''prostor u kojem iskustvo samoće postaje pretežuće i ispražnjujuće od individualnosti''. Prostor u kojem smo, mada okruženi ljudima i čineći sve paralelno kao mnoštvo oko nas, svejedno u tome sami kao na svjetioniku.

11

Bill Murray za posjeta Tokyu jasno osjeti na vlastitoj koži o čemu govori Auge, poslovičnu ‘’supermodernost’’ suvremenog Japana. Ne zna jezik ni običaje, sve mu je tuđe i daleko; on je idealni stranac. Svo vrijeme tamo proboravi motajući se po hotelu i drugim ‘’ne-mjestima’’. Grad je kao šipak pun ljudi, ali svatko gleda svoja posla. S mladom Scarlett, koja pati od iste melankolije, druguje u proživljavanju anonimne izgubljenosti (u prijevodu).

12

Buduće atraktivno i glamurozno Lanište okupljat će se oko brze i velike prometnice, golemog sportskog koloseuma, još kolosalnijeg shopping malla, luksuznog hotela, kongresnog centra, kompleksa Obrtničkog centra i city zone korporativnih nebodera.

Arena i Arena centar već su u funkciji, s druge strane rekonstruirane Jadranske avenije urbanističkim planom je predviđena gradnja do 19, odnosno 25 katova za spomenuti hotel i poslovne tornjeve, za Obrtnički centar je proveden javni natječaj i odabran prvonagrađeni projekt, a ozbiljno se razmišlja i o dislokaciji planiranog gradskog kongresnog centra s Trešnjevke.

13

Nastajuće Lanište za 2020. možemo, rezimirajući, objasniti pomoću tri međusobno preklapajuća koncepta:

A) Po arhitektu Koolhaasu: Lanište kao post-urbana pustopoljina – obilježena nepostojanjem pješaka, stradafobijom i eksplodiranjem, atomiziranjem tradicionalnog downtowna pješačkih ulica u diskontinuirane i samodostatne točke hermetičnih zgrada-panoptikona.

B) Po antropologu Augeu: Lanište kao prostor pustoši – nizaljka ne-mjesta supermoderniteta obilježena otuđenošću i uvjetnošću prostornog postojanja, u kojima sudjelujemo isključivo kao anonimni konzumenti, sami među mnogima.

C) Po filozofu Baudrillardu: Lanište kao opustošenje stvarnog – arhitektonski i drugi simulakrumi, estetizirane i medijski potentne slike spektakla (u stupnju akumulacije u kojem postaju kapital).

14

Proizvoljnost nekih uvriježenih podjela paradigmi ogleda se i u tome kako je u konačnici upravo postmodernistički urbanizam postao dostojni nasljednik CIAM-ovskog samodostatnog objekta na ledini. Ono na što ni sam Rowe nije obratio pažnju: to kako je dao protuprimjer renesansnog Ufizzija bila je jedna dosta eklektična gesta, osjetljiva, skliska... Da bi se otrgnuli antiurbanosti Atenske povelje, koja je teatralno odbacila povijest, postmodernisti su svečano proglasili ''povratak prošlosti'' – što je završilo na poplavi neuvjerljivih analogija, ispražnjenosti, površnosti, pastiša, kiča, simuliranih replika...

Počelo je s Mooreovom talijanskom piazzom u New Orleansu, ali to je ipak bio kič autorefleksivno svjestan da je kič (pa time više i ne bivši kič nego camp). U trenutku dok ovo čitate negdje u Texasu rade lažni Supetar na Braču, ali s najozbiljnijim izrazom lica, a u dubrovačkom se kraju sanja o lažnom Dubaiju – što je ionako pleonazam.

Počev s Johnom Portmanom, rodio se i žanr ultimativno antiurbanih kitovskih panoptikona. Pošto su sami svoj kozmos, mogu biti bilo gdje – a ako su bilo gdje, mogu biti bilo kakvi – ali ako bilo kakvi, kakvi god bili uvijek su u tome ispražnjeni od težine, svedeni na pastiš. No, zašto bilo kakav pastiš na livadi ne bi bio primjeren i na nekoj drugoj livadi? ‘’Xeroxizacija’’ u beskonačno, pisao je Baudrillard još ‘87 (iste godine kada je Koolhaas objavio ‘’Atlantu’’). Hiperrealnost: realizacija kopijinih kopija bez traga originalu.

Dvorana, šoping-centar, hotel, poslovni tornjevi i ostali faktori projekcije o novom Laništu sasvim dobro tamo pristaju – kao što bi i bilo što drugo, s obzirom da genius loci ne postoji, jednako dobro pristajalo . A i oni bi jednako dobro pristajali bilo gdje drugdje, na periferiju bilo kojeg drugog grada. Ovo je zapravo pozitivna ocjena projekta Lanište 2020.: nema ni jedne neprimjerenosti zbog koje bi trebalo protestirati.

Nije to mala stvar: jednu modernističku pustinju preobraziti u – postmodernu, supermodernu pustinju!