brojke nisu tako loše. 23, daju 2+3 = 5 i dodaj uz to 0, eto ti andrićevih 50... ali gledam post "izdaja" i sliku noža u leđima gospodične pa se sjetim nečeg drugog; kako je nož dospio u bosnu? kažu, muji su zabili nož u leđa u slavonskom brodu i on je jadnik preplivao savu u bosanski brod i ostao živ. sa izjavom ive josipovića o radikalnim "muslimanaima" u bosni ,stvar se samo ponavlja...
09.04.2011. (11:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Baš sam jučer pročitao da je Haulik, nakon što je Maksimilijan Vrhovec uredio Maksimir u skladu s masonskom tlocrtnom geometrijom, korigirao tu simboličku topografiju i izgradio - crkvicu Sv. Jurja, pa su onodobni Purgeri Maksimir zvali Jurjaves. Haulik je, recimo, zvao slovačkog slikara Ivan Zaschea radi izrade albuma Park Jurjaves. Taj Juraj očito stalno jezdi Agramskim predjelima.
11.04.2011. (00:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Annuit Coeptis Bit će da je 23.-ega onda Jurjev spomendan? Prije svega sam zaintrigiran koliko si od ovoga mislio ozbiljno, a koliko samo u ime poetike? Cijeloj mojoj prirodi je strano sve to ezoterično, astrološko, numerološko, gematrijsko, kultno i okultno. Imam, štoviše, otpor prema noumenu generalno. Strane su mi čak i ove više ''blagoslovljene'', ''udomaćene'' vrste metafizike - filozofska, teološka - a kamoli onda te egzotične varijante. No, uzmimo i da nemam otpor, da sam prihvatio temeljnu pretpostavku. Svejedno imam problema s koherentnošću unutarnje logike. Ovo s brojem 23 je, primjerice, zgodno, no - ukoliko ozbiljno mišljeno - ipak prepuno rupa, arbitrarnosti. 1945. i 1991. su važni europski/regionalni međaši, ali (pretpostavljena) 2014. je relevantna samo za hrvatsku povijest. Ali ako govorimo isključivo o hrvatskoj povijesti, zašto onda kao demarkirajuću izabrati baš 1968.? Šezdes'tosma je svakako bila prijelomna, ali u Francuskoj ili Češkoj. Za hrvatsku povijest važnija bi bila 1971., za opću jugoslavensku 1966. Zašto, dakle, uzeti baš '68 umjesto '66 ili '71 - izuzev iz same potrebe da se uklopi u teoriju? Uzeti kao relevantnu u tom slijedu baš godinu rođenja Gavrila Principa je također nategnuto, previše posredno: kompletni slučaj Gavrilov povezan je s nekom smjenom hrvatskih epoha jedino u onoj mjeri u kojoj je povezan bilo koji krupniji europsko/regionalni povijesni događaj, kakvih bi se našlo valjda svake treće godine. A gdje je tek podatak o godini rođenja Gavrilovoj - to mi se čini već sasvim irelevantno. Pa nije Gavrilo osobno bio uzrok i pokretač masovnog rata, on je tu prošao više kao objekt nego li subjekt povijesti! On u tom nizu ne bi imao puno smisla da slučajno nije odgovarao po nominalističkoj osnovi - zato što se uklapao u ono Gabriel-prinzip. Napokon, ako je toliko do Gavrila, zašto onda ne uzeti njegovu herostratsku 1914., nego baš godinu kad se rodio? Drugi svjetski rat je markiran obostrano; jedna epoha završava 1941., druga počinje 1945.; između je intermezzo. Sve druge epohe su uzete da se nastavljaju jedna na drugu bez intermezza. A ako jedna epoha počinje 1918., da li bi dosljednost zahtijevala (po generalnom principu) da prethodna završi iste godine, ili da (po analogiji svjetskog rata) završi 1914., uz intermezzo od 1914.-1918.? Kako se, nadalje, u tu numerološku priču, koja ovisi baš o točnom broju, gdje 22 ili 24 ne igra, uklapa da 23 godine od 1894. ne daju 1918., nego 1917.? Obilježavajuće svojstvo može imati samo egzaktan kraj rata, a ne suton rata. Možda objasniti ruskom revolucijom, koja je također povijesno monumentalna? Ali to onda opet nije dosljedno s principom po kojem su odabrane baš 1941. i 1945. Ili uzeti 1939.? 1894. nije ništa relevantnija kao pokretač hrvatske povijesti i kao međaš njenih epoha od 1939. Mislim da mogu ponuditi jedno deseto objašnjenje: od 1894. do 1939. iznosi ukupno 45 godina, a Michael Jordan je kraj sezone 1994/95, nakon povratka iz baseballa, odigrao s brojem 45 na dresu! Ali opet, otkud His Airness u cijeloj priči? Ponavljam, nije do mog vanjskog načelnog otpora spram ezoterije, nego su u pitanju unutarnje nekoherentnosti. Kao ozbiljan prijedlog, to je sve skupa dosta proizvoljno - ali, naravno, kao zabavna gematrija je sjajno, i kao prikaz poetičnih podudarnosti ezoterijske predaje: evangelist / evil's agent; 23, a 2/3 = 0,666; Gabriel-prinzip / Mihaljevac; Sveti duh i Rebro; Zmaj koji je Sotona i slučajno baš koji pobjednici nad njime; itd. Ja ovaj neobičan post na taj način shvaćam: kao posvetu jednoj literarno potentnoj mitologiji.
11.04.2011. (18:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mene pak straši pomisao da bi sve moglo biti stvarno, štoviše zbiljsko. Ono što nazivaš nekoherentnostima mogu obrazložiti dvojako: ili je riječ o ljudskoj spoznajnoj nesavršenosti, koja ne može točno doučiti Plan božanske Providnosti, ili je riječ o onom starom - tim gore po činjenice. Zgoda je to s početka Hegelove akademske karijere. Na Schellingov poziv godine 1801. Hegel je došao na Sveučilište u Jeni i postao privatni docent. Habilitirao je s dizertacijom o orbitama planeta. Spis je napisan na latinskom jeziku pod naslovom Dissertatio Philosophica de orbitis Planetarum. Hegel je dokazivao u spisu da se planeti kreću u skladu s Keplerovim zakonima i dedukcijom došao do pozicije planeta, tvrdeći da nijedan planet ne može biti između Marsa i Jupitera, te da stoga mora biti sedam planeta. Kad su mu prigovorili da činjenice pokazuju drugačiji rezultat, jer je pronađen novi planet koji on u svom radu nije prikazao, Hegel je odgovorio: „Tim gore po činjenice!“
11.04.2011. (23:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
To je rezaljka s dvije oštrice. Hegel je slučajno ovdje bio u pravu, ''činjenice'' su varale uslijed spoznajne nesavršenosti ondašnjih teleskopa, brkajući gužvu asteroida za planet. Ali što ćemo sa Zenonom? Ako jedno zrno koje padne ne čini šum, onda šum ne može činiti ni istresena vreća zrnja, jer sastavljena je isključivo od tih pojedinačnih zrna koja ne čine. Dobro, Zenone – govorili su mu – ali znamo da će vreća ipak činiti šum?! Činjenice ti proturječe! Ne, tim gore po činjenice, to je samo iluzija i varka osjetila, a istina je da ne čini šum jer tako je izvod pokazao i jer je tako, objasnio sam vam, jedino logički moguće. Osim toga, Ahilej ne može nikada prestići kornjaču kojoj je dao fore, jer dok on dođe do nje, ona je već stigla malo dalje, i tako dalje u beskraj. Da, Zenone, ali ne samo Ahilej nego svatko od nas učas prestigne kornjaču?! Ma jok, učinilo vam se, to je privid i fatamorgana, a istina je da nitko ne može prestići kornjaču, jer uostalom, čuli ste što sam deducirao. Naravno, parsto godina kasnije Arhimed je našao grešku u toj dedukciji: karika koja je nedostajala (u matematičkim obzorima Zenonovog stoljeća) zove se geometrijski niz; zbroj beskonačno mnogo članova te nizaljke nije nužno i sam beskonačan, nego na jednoj točki (ovisno o parametrima) postane konačan. Što mi je na umu: kao što se reklo ''tim gore po činjenice'' može se, u situaciji u kojoj dedukcija izravno proturječi zbilji, s jednakom opravdanošću reći i ''tim gore po dedukciju'', čak i kad u datom momentu još ne nalazimo gdje sadrži grešku.
12.04.2011. (00:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ovisi o primjeru, no greške, generalno gledano, zapravo nema. nama je profa pričao kako je Zen teško i opako iscenzuriran tokom stoljeća; navodno u orginalu nije bila riječ o kornjači i zecu, već se dokazivala nemogućnost da se cijeli nježnik umetne u damu. što, iako nije slučaj, nije ni krivo, odnosno zapravo u takvom razmatranju nema greške, a ni privida. to sam i htio reći. vidiš, pero, riječ je zapravo o novovjekom pojmu: serendipity. nije nužno da je ono što je lišeno logike lišeno i potencije (čak i logičkog potencijala).
12.04.2011. (15:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razmišljam o hrvatskom prijevodu za serendipity... Nisam se dosjetio boljem od: kad ćorava kokoš ubode zrno. Ali siguran sam da ni Zenon ni Hegel nisu ćoravu kokoš imali na umu kad su uzvikivali ''tim gore po činjenice''. A ima i ona kad je neki uvaženi elejac Diogenu izveo dokaz po kojem ne može postojati Kretanje, na što on ustane i prošeće gore-dolje. Filozofija bez jedne jedine riječi. Sumnjam da bi imao nešto protiv da je umjesto toga trebao praktično, osjetilno i zbiljski pobiti dokaz kako je nemoguće umetnuti cijeli nježnik u damu. Bez riječi: skine gaće i... Kruže priče da su mu ponajbolje atenske hetere uvijek stajale na usluzi - besplatno, naravno, samo njemu - kao asistentice.
12.04.2011. (16:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Oprosti mi sad na ovome, ali ja sam razmišljao puno duže o tom prijevodu i moram te upozoriti da je 'Kad ćorava kokoš ubode zrno' vrlo loš prijevod. Loš je jer krivi samu bit stvari: riječ je naime o putu na koji se kreće s jednom namjerom, koja se ne ostvaruje, već se ostvaruje neka druga i još bolja stvar.
Ćorava kokoš, naprotiv, šeprtljavo nabada kako bi našla nešto, što joj se šeprtljavoj ponekad i dogodi (da ostvari prvobitnu namjeru). Ergo, prijevod nije dovoljno dobar, iako se slažem da je teško naći bolji, dapače često se čuje ta izreka kad čujemo ili prenosimo kakvu priču što opisuje serenditipičnu scenu ili pojavu. Glavni problem je što je to izreka, dok englezi imaju cijeli pojam, koji lako izrodi i pridjev i priloške oznake.
Ne gnjavim ja tek tako - postojanje ovog pojama u nekom jeziku odnosno kulturi je, čini mi se, jako bitano za shvaćanje - vjere, u nominalnom opsegu pojma, što uključuje i misticizam. Istovremeno je i žalosno, no i razumljivo, da hrvatska riječ ne postoji.
To, što je, kako kažeš, Hegel slučajno(!) bio u pravu - jest bit: može se i slučajno biti u pravu(!); točno je da se vjerom dolazi do spoznaje, bilo da je riječ o vjeri u zdravu postuliranost matematike, filozofije ili misticizma. Jasno, nije sve proizvoljno i stvari se mora razgledati s više strana, no prečesto su ljudi bili 'slučajno', kako kažeš za Hegela, u pravu. Slučajno otkrivali spone i spojeve među idejama, naukama i umjećima.
Realnost spoznajnog procesa je takva da s obzirom da se svaka dovoljno sofisticirana ideja onome koji ju ne razumije izgleda kao magija direktno implicira da za zamišljanje neke dovoljno sofisticirane istine nužno treba vjerovati u magiju.
Pri tome pomaže korištenje emocija pri mišljenju (emocije su, po nekima, dijelovi misaonog procesa sposobne za najveću apstrakciju, svjesno manipuliranje njima, osvještavanje, vodi k najčišćoj spoznaji; bar tako kažu, ja sam neizvješten u takvim umjećima).
Dopusti da se vratim na magiju - kada je Vern pisao o podmornicama to je bilo luđe od naučne fantasike; ono što ti zoveš gematrijom u gornjem tekstu, to nije potpuno različito od onoga što je Asimov u zadužbini zvao psihoistorijom, odnosno sociologijom zasnovanoj na diferencijalnom i integralnom računu. Jasno, moguće je da autor gornjeg teksta u stvari ne želi dokazati kako je Mihael Jeffrey doista ključna figura zbivanja u sjeni mača, već da je riječ o retoričkoj figuri kojom svoj argument čini namjerno slabijim hineći retoričku omašku.
12.04.2011. (17:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prijevod je loš ponajprije zato što je 'serendipity' na engleskom jedna jedina elegantna i zvučna riječ, dok se mi ovdje moramo dovijati čitavim deskriptivnim sentencama. No, zato i rekoh ne da je dobar nego da se nisam dosjetio boljem. Kada je Kolumbo krenuo s namjerom da nađe Indiju, a ono našao Ameriku - da li se može reći da ju je našao kao ćorava kokoš? Strogo govoreći si u pravu da postoji razlika između slučajnog nalaženja nečega boljeg od onoga po što se pošlo i šeprtljavosti kokoši koja pukim slučajem nađe ono što je i tražila, ali mislim da je kokoš u kolokvijalnoj upotrebi, na primjer u Kolumbovom slučaju, sasvim korektna i zadovoljavajuća. Što bi trebalo, prevesti kao: ''sretno slučajno otkrivanje dok se traži nešto drugo''? To je točnije, ali je nezgrapno. Kod idioma - a mi ovo imamo jedino kao idiom - kriterij stila je važniji od doslovne točnosti. Namjerno sam rekao da je Hegel ''slučajno'' bio u pravu (da čujem reakcije), iako sam znao da to uopće nije sasvim točno. Koja je razlika izmeđo Hegelovog i Zenonovog držanja svoje dedukcije kao pijan plota? Zašto je u Hegelovom slučaju bilo razboritije - naprosto racionalnije - vjerovati teorijskom modelu? Pa zato što je opažanje zbilje koje mu je proturječilo za svoj predmet imalo udaljenu, teško opazivu pojavu. Teorijski model koji se ne podudara s važećim činjenicama uvijek je klađenje, igra na kartu izvjesnog stupnja vjerovatnosti da je greška u znanju o činjenicama, a ne u njemu - zato je to u krajnjoj liniji prepuštanje slučaju. Ali ovdje je stupanj vjerovatnosti bio visok, u tome je stvar; moglo se realno računati na mogućnost da se osjetilo oka uz pomoć ondašnjih teleskopa prevari u pogledu onoga što se nalazi između Marsa i Jupitera. Ali ako je daleko Jupiter, nije kornjača, nije zrnje, nisu dame. Zenonova teorija je proturječila nečemu što je bilo blisko, na dohvat ruke, lako iskustveno utvrdivo - zato je bilo nerazborito od njega što je apsolutizirao vjeru u svoj izvod. Kažeš: ''Realnost spoznajnog procesa je takva da s obzirom da se svaka dovoljno sofisticirana ideja onome koji ju ne razumije izgleda kao magija direktno implicira da za zamišljanje neke dovoljno sofisticirane istine nužno treba vjerovati u magiju.'' Molim? To je logički kratki spoj. Ako su sve žabe zelene, da li je sve što je zeleno žaba? To što se boca coca-cole bačena iz aviona kalaharijskom bušmanu pričinja magijskom tvorevinom, ne implicira da radnici u tvornici bocu mogu proizvesti samo ako vjeruju u magiju. ''Korištenje emocija pri mišljenju'' je koncept koji mi je potpuno mutan. To mi je govorenje koje dolazi nekako prelako. Misao i osjećaj se obično uzima za dva pola, sama po sebi u redu, ali eto jednostrana i manjkava, koja tek treba pomiriti (napraviti sintezu) – i sve će biti u redu. Samo što su za mene i tzv. ''racionalizam'' i tzv. ''osjećajnost'' bolesti već same po sebi, a ne da je bolest tek njihova podvojenost. Nisu to dva razdvojena, ali zdrava pola ljudskog uma, već dva vida degeneracije uma. Ako bismo ih sintetizirali, ne bismo dobili zdravlje, već – je li – dvije spojene bolesti. Vrlo je čudno kako znamo u isti mah biti visokoparno ''emotivni'' i plitko realistični. Pola vremena banalni u ''racionalnoj'' trezvenosti (na nivou troškovnika), a drugu polovicu patetični u visokim sferama opijenosti mističnim emocijama, vjeri ili čemu već. Ili trijezni i banalni ili visokoparni i pijani - da budemo duboki u trijeznom stanju, to nam nije poznato? Asimova nisam čitao, tako da se ne znam odrediti prema ovome zadnjem što govoriš. Analogija s Verneovom podmornicom nije na mjestu, već time što u projekciji o podmornici nije bilo ničega okultnog, ezoteričnog, magijskog, ničega iz sfere noumena, to je bila čista tehnološka anticipacija. Da li ja nešto zovem gematrijom je sporedna stvar, jer dvaput izričito naglašavam da teoriji broja 23 dajem benefit of the doubt: nema veze da li načelno vjerujem ili ne vjerujem, nego - uzmimo da i vjerujem. Stavio sam svoju skepsu na toj razini privremeno na stranu, uzeo sam kao regulativnu hipotezu da numerološka pravilnost ritma nešto znači. Drugu sam primjedbu stavio: taj ritam je dosta proizvoljan i s previše aritmija da bi bio uvjerljiv u sferi zbilje. Jedna bi stvar bila da su velike i neupitne povijesne razdjelnice npr. 1991. 1968. 1945. 1922. 1899. 1876. itd. Ali nije mi temelj za ezoteričnu nadgradnju poluritam: 1991. 1968. - za koju nije jasno zašto je ona više razdjelnica hrvatskih epoha od 1966 ili 1971 1945. 1941. - koja upada kao ničim izazvan 4-godišnji intermezzo u tom ritmu 1918. 1917. - pomak u fazi, potreban radi nadovezivanja na ritam iz prethodnog stoljeća (1914. preskočena, što minira eventualan sekundarni ritam 4-godišnjih intermezza) 1894. - nategnuta kao značajna, pogotovo u svjetlu da nema 1914-te 1871. - rakovička buna koja je supervažna za pravaše, ali ne sasvim jasna kao baš tako općehrvatski epohalna 1848. ali i zaista, po čemu istaći 1825.? - jedino ako se baš na Kvaternika fiksiramo.
12.04.2011. (20:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero, volim ja tvoje odgovore, iskreno ti to govorim, da se bar na tren osvrnem na patos. u njima učim i o sebi i o tebi, no ipak ti moram reći da mi najbitnije ne dodiruješ i prolaziš olako oko toga. dat ću jedan primjer, jer je večer već uzela danka, da ne širim priču van trenutnih kapaciteta. uzmimo kako razmišljaš o mom pominjanju i poijmanju pojma magije.
spominješ mi da obrćem logiku, nadam se ne opet samo radi reakcije, kako iz premise da su sve žabe zelene izvlačim direktno zaključak kako je sve zeleno što je žaba! no što to nije jasno u tome da je za nešto zamisliti, dakle ne nužno nakon što se nešto dogodi, nego i prije, nužno u slučaju da je to nešto prije, a da se prije mislilo da je nešto magija (a što nije, po tvom dosegu pojma; primjer - magnetizam, vatra) - da je nužno povjerovati u tu magiju? povjerovati, i zatim objasniti. ali prvo povjerovati. u nju. kao takvu.
vidi, tu nema direktnog zaključka iz univerzalno afirmativne premise. mogao sam ja to razjasniti i time da je svaka riječ nastala iz metafore. da nam je ono za što je riječ magija simbol raspeto nad stvarnim i nestvarnim i da je napredak kroz mjesta u kojima spoznajemo ono nepoznato i magično i činimo to stvarnim.
vidi, napisao je jedan mađar knjigu o povijesti ljudske gluposti, što je već samo po sebi zanimljivo, što mi ju je otac jednom prilikom posudio od nekoga, pa sam tamo našao zgodnu anegdotu: u srednjem vijeku, zapadne civilizacije, jer izližen sam i drugima, jedan doktor je u svoju praksu uveo strašno naprednu naučnu metodu. počeo je voditi statistiku o tome što radi. tako da kada bi koristio svoje uobičajene metode kao što su puštanje krvi, mazanje rane izmetom ili mokraćom, ili recimo liječenjem mača kojim je zadana rana(!), dakle pri tome je varirao metode i vodio statistiku. jasno, ubrzo je postao slavan jer je imao odlične rezultate. i naravno imao je glavnu metodu - to je bilo, znanstvenim putem pokazano - liječenje mača s kojim je rana zadana. i to je jasno logično, objektivno - to je bila najbolja zdravstvena metoda (izučenih doktora) tog vremena: sve ostale su otežavale tijelu vlastiti oporavak! no dobro, možda ćeš reći, no to je ipak realno i bio napredak. no, zamisli, što je taj doktor trebao zapravo u suštini vjerovati - da, moguće je sve objasniti, za to će mi poslužiti statistika. slijedeći zaključak mu je - liječenje mača je najbolji mogući tretman. I ono što se uvijek tu ispušta je - trenutno. sutra ćemo možda znati nešto što će obrnuti u potpunosti neko naše znanje. da, recimo vrijeme ne teče svugdje jednako i da mu protok ovisi o brzini kojim se kreće materija gdje ga mjerimo.
No, eto raspisao sam se pomalo, pa da privedem nakakvom kraju, ispada mi nekako kao da je u ovom našem razgovoru više riječ o susretu dva ega, a manje o potrazi za moždanim opijatima poput istine ili smijeha. U to ime vratit ću se prijašnjim aktivnostima, sa zahvalom i upućujem te da od Asimova pročitaš - prvi paragraf u wikipedijskom članku o njemu, ima par zgodnih fakata za zamisliti lika, no inače ne propuštaš neku književnu deliciju.
13.04.2011. (00:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
no, da ne bude tu kraj, i da možda bolje razumiješ otkud dolazim, mogu ti reći da mi je gornji post puno više povezan sa izvrsnim govorom o apatiji na tedu nego s našim mlaćenjem prazne koke.
16.04.2011. (13:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zgstblog
Lovely!
09.04.2011. (07:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
turimti
brojke nisu tako loše. 23, daju 2+3 = 5 i dodaj uz to 0, eto ti andrićevih 50...
ali gledam post "izdaja" i sliku noža u leđima gospodične pa se sjetim nečeg drugog;
kako je nož dospio u bosnu?
kažu, muji su zabili nož u leđa u slavonskom brodu i on je jadnik preplivao savu u bosanski brod i ostao živ.
sa izjavom ive josipovića o radikalnim "muslimanaima" u bosni ,stvar se samo ponavlja...
09.04.2011. (11:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
slaven178
yes NWO
new world order
10.04.2011. (19:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Baš sam jučer pročitao da je Haulik, nakon što je Maksimilijan Vrhovec uredio Maksimir u skladu s masonskom tlocrtnom geometrijom, korigirao tu simboličku topografiju i izgradio - crkvicu Sv. Jurja, pa su onodobni Purgeri Maksimir zvali Jurjaves. Haulik je, recimo, zvao slovačkog slikara Ivan Zaschea radi izrade albuma Park Jurjaves. Taj Juraj očito stalno jezdi Agramskim predjelima.
11.04.2011. (00:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Annuit Coeptis
Bit će da je 23.-ega onda Jurjev spomendan?
Prije svega sam zaintrigiran koliko si od ovoga mislio ozbiljno, a koliko samo u ime poetike?
Cijeloj mojoj prirodi je strano sve to ezoterično, astrološko, numerološko, gematrijsko, kultno i okultno. Imam, štoviše, otpor prema noumenu generalno. Strane su mi čak i ove više ''blagoslovljene'', ''udomaćene'' vrste metafizike - filozofska, teološka - a kamoli onda te egzotične varijante.
No, uzmimo i da nemam otpor, da sam prihvatio temeljnu pretpostavku. Svejedno imam problema s koherentnošću unutarnje logike.
Ovo s brojem 23 je, primjerice, zgodno, no - ukoliko ozbiljno mišljeno - ipak prepuno rupa, arbitrarnosti. 1945. i 1991. su važni europski/regionalni međaši, ali (pretpostavljena) 2014. je relevantna samo za hrvatsku povijest. Ali ako govorimo isključivo o hrvatskoj povijesti, zašto onda kao demarkirajuću izabrati baš 1968.? Šezdes'tosma je svakako bila prijelomna, ali u Francuskoj ili Češkoj. Za hrvatsku povijest važnija bi bila 1971., za opću jugoslavensku 1966. Zašto, dakle, uzeti baš '68 umjesto '66 ili '71 - izuzev iz same potrebe da se uklopi u teoriju? Uzeti kao relevantnu u tom slijedu baš godinu rođenja Gavrila Principa je također nategnuto, previše posredno: kompletni slučaj Gavrilov povezan je s nekom smjenom hrvatskih epoha jedino u onoj mjeri u kojoj je povezan bilo koji krupniji europsko/regionalni povijesni događaj, kakvih bi se našlo valjda svake treće godine. A gdje je tek podatak o godini rođenja Gavrilovoj - to mi se čini već sasvim irelevantno. Pa nije Gavrilo osobno bio uzrok i pokretač masovnog rata, on je tu prošao više kao objekt nego li subjekt povijesti! On u tom nizu ne bi imao puno smisla da slučajno nije odgovarao po nominalističkoj osnovi - zato što se uklapao u ono Gabriel-prinzip. Napokon, ako je toliko do Gavrila, zašto onda ne uzeti njegovu herostratsku 1914., nego baš godinu kad se rodio? Drugi svjetski rat je markiran obostrano; jedna epoha završava 1941., druga počinje 1945.; između je intermezzo. Sve druge epohe su uzete da se nastavljaju jedna na drugu bez intermezza. A ako jedna epoha počinje 1918., da li bi dosljednost zahtijevala (po generalnom principu) da prethodna završi iste godine, ili da (po analogiji svjetskog rata) završi 1914., uz intermezzo od 1914.-1918.? Kako se, nadalje, u tu numerološku priču, koja ovisi baš o točnom broju, gdje 22 ili 24 ne igra, uklapa da 23 godine od 1894. ne daju 1918., nego 1917.? Obilježavajuće svojstvo može imati samo egzaktan kraj rata, a ne suton rata. Možda objasniti ruskom revolucijom, koja je također povijesno monumentalna? Ali to onda opet nije dosljedno s principom po kojem su odabrane baš 1941. i 1945. Ili uzeti 1939.? 1894. nije ništa relevantnija kao pokretač hrvatske povijesti i kao međaš njenih epoha od 1939. Mislim da mogu ponuditi jedno deseto objašnjenje: od 1894. do 1939. iznosi ukupno 45 godina, a Michael Jordan je kraj sezone 1994/95, nakon povratka iz baseballa, odigrao s brojem 45 na dresu! Ali opet, otkud His Airness u cijeloj priči?
Ponavljam, nije do mog vanjskog načelnog otpora spram ezoterije, nego su u pitanju unutarnje nekoherentnosti. Kao ozbiljan prijedlog, to je sve skupa dosta proizvoljno - ali, naravno, kao zabavna gematrija je sjajno, i kao prikaz poetičnih podudarnosti ezoterijske predaje:
evangelist / evil's agent;
23, a 2/3 = 0,666;
Gabriel-prinzip / Mihaljevac;
Sveti duh i Rebro;
Zmaj koji je Sotona i slučajno baš koji pobjednici nad njime;
itd.
Ja ovaj neobičan post na taj način shvaćam: kao posvetu jednoj literarno potentnoj mitologiji.
11.04.2011. (18:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Mene pak straši pomisao da bi sve moglo biti stvarno, štoviše zbiljsko. Ono što nazivaš nekoherentnostima mogu obrazložiti dvojako: ili je riječ o ljudskoj spoznajnoj nesavršenosti, koja ne može točno doučiti Plan božanske Providnosti, ili je riječ o onom starom - tim gore po činjenice. Zgoda je to s početka Hegelove akademske karijere. Na Schellingov poziv godine 1801. Hegel je došao na Sveučilište u Jeni i postao privatni docent. Habilitirao je s dizertacijom o orbitama planeta. Spis je napisan na latinskom jeziku pod naslovom Dissertatio Philosophica de orbitis Planetarum. Hegel je dokazivao u spisu da se planeti kreću u skladu s Keplerovim zakonima i dedukcijom došao do pozicije planeta, tvrdeći da nijedan planet ne može biti između Marsa i Jupitera, te da stoga mora biti sedam planeta. Kad su mu prigovorili da činjenice pokazuju drugačiji rezultat, jer je pronađen novi planet koji on u svom radu nije prikazao, Hegel je odgovorio: „Tim gore po činjenice!“
11.04.2011. (23:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
To je rezaljka s dvije oštrice.
Hegel je slučajno ovdje bio u pravu, ''činjenice'' su varale uslijed spoznajne nesavršenosti ondašnjih teleskopa, brkajući gužvu asteroida za planet. Ali što ćemo sa Zenonom? Ako jedno zrno koje padne ne čini šum, onda šum ne može činiti ni istresena vreća zrnja, jer sastavljena je isključivo od tih pojedinačnih zrna koja ne čine. Dobro, Zenone – govorili su mu – ali znamo da će vreća ipak činiti šum?! Činjenice ti proturječe! Ne, tim gore po činjenice, to je samo iluzija i varka osjetila, a istina je da ne čini šum jer tako je izvod pokazao i jer je tako, objasnio sam vam, jedino logički moguće. Osim toga, Ahilej ne može nikada prestići kornjaču kojoj je dao fore, jer dok on dođe do nje, ona je već stigla malo dalje, i tako dalje u beskraj. Da, Zenone, ali ne samo Ahilej nego svatko od nas učas prestigne kornjaču?! Ma jok, učinilo vam se, to je privid i fatamorgana, a istina je da nitko ne može prestići kornjaču, jer uostalom, čuli ste što sam deducirao. Naravno, parsto godina kasnije Arhimed je našao grešku u toj dedukciji: karika koja je nedostajala (u matematičkim obzorima Zenonovog stoljeća) zove se geometrijski niz; zbroj beskonačno mnogo članova te nizaljke nije nužno i sam beskonačan, nego na jednoj točki (ovisno o parametrima) postane konačan.
Što mi je na umu: kao što se reklo ''tim gore po činjenice'' može se, u situaciji u kojoj dedukcija izravno proturječi zbilji, s jednakom opravdanošću reći i ''tim gore po dedukciju'', čak i kad u datom momentu još ne nalazimo gdje sadrži grešku.
12.04.2011. (00:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
histrion
ovisi o primjeru, no greške, generalno gledano, zapravo nema. nama je profa pričao kako je Zen teško i opako iscenzuriran tokom stoljeća; navodno u orginalu nije bila riječ o kornjači i zecu, već se dokazivala nemogućnost da se cijeli nježnik umetne u damu. što, iako nije slučaj, nije ni krivo, odnosno zapravo u takvom razmatranju nema greške, a ni privida. to sam i htio reći. vidiš, pero, riječ je zapravo o novovjekom pojmu: serendipity. nije nužno da je ono što je lišeno logike lišeno i potencije (čak i logičkog potencijala).
12.04.2011. (15:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Razmišljam o hrvatskom prijevodu za serendipity... Nisam se dosjetio boljem od: kad ćorava kokoš ubode zrno. Ali siguran sam da ni Zenon ni Hegel nisu ćoravu kokoš imali na umu kad su uzvikivali ''tim gore po činjenice''.
A ima i ona kad je neki uvaženi elejac Diogenu izveo dokaz po kojem ne može postojati Kretanje, na što on ustane i prošeće gore-dolje. Filozofija bez jedne jedine riječi. Sumnjam da bi imao nešto protiv da je umjesto toga trebao praktično, osjetilno i zbiljski pobiti dokaz kako je nemoguće umetnuti cijeli nježnik u damu. Bez riječi: skine gaće i... Kruže priče da su mu ponajbolje atenske hetere uvijek stajale na usluzi - besplatno, naravno, samo njemu - kao asistentice.
12.04.2011. (16:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
histrion
Da, stvar je u ponovljivosti opita, slažem se.
Oprosti mi sad na ovome, ali ja sam razmišljao puno duže o tom prijevodu i moram te upozoriti da je 'Kad ćorava kokoš ubode zrno' vrlo loš prijevod. Loš je jer krivi samu bit stvari: riječ je naime o putu na koji se kreće s jednom namjerom, koja se ne ostvaruje, već se ostvaruje neka druga i još bolja stvar.
Ćorava kokoš, naprotiv, šeprtljavo nabada kako bi našla nešto, što joj se šeprtljavoj ponekad i dogodi (da ostvari prvobitnu namjeru). Ergo, prijevod nije dovoljno dobar, iako se slažem da je teško naći bolji, dapače često se čuje ta izreka kad čujemo ili prenosimo kakvu priču što opisuje serenditipičnu scenu ili pojavu. Glavni problem je što je to izreka, dok englezi imaju cijeli pojam, koji lako izrodi i pridjev i priloške oznake.
Ne gnjavim ja tek tako - postojanje ovog pojama u nekom jeziku odnosno kulturi je, čini mi se, jako bitano za shvaćanje - vjere, u nominalnom opsegu pojma, što uključuje i misticizam. Istovremeno je i žalosno, no i razumljivo, da hrvatska riječ ne postoji.
To, što je, kako kažeš, Hegel slučajno(!) bio u pravu - jest bit: može se i slučajno biti u pravu(!); točno je da se vjerom dolazi do spoznaje, bilo da je riječ o vjeri u zdravu postuliranost matematike, filozofije ili misticizma. Jasno, nije sve proizvoljno i stvari se mora razgledati s više strana, no prečesto su ljudi bili 'slučajno', kako kažeš za Hegela, u pravu. Slučajno otkrivali spone i spojeve među idejama, naukama i umjećima.
Realnost spoznajnog procesa je takva da s obzirom da se svaka dovoljno sofisticirana ideja onome koji ju ne razumije izgleda kao magija direktno implicira da za zamišljanje neke dovoljno sofisticirane istine nužno treba vjerovati u magiju.
Pri tome pomaže korištenje emocija pri mišljenju (emocije su, po nekima, dijelovi misaonog procesa sposobne za najveću apstrakciju, svjesno manipuliranje njima, osvještavanje, vodi k najčišćoj spoznaji; bar tako kažu, ja sam neizvješten u takvim umjećima).
Dopusti da se vratim na magiju - kada je Vern pisao o podmornicama to je bilo luđe od naučne fantasike; ono što ti zoveš gematrijom u gornjem tekstu, to nije potpuno različito od onoga što je Asimov u zadužbini zvao psihoistorijom, odnosno sociologijom zasnovanoj na diferencijalnom i integralnom računu. Jasno, moguće je da autor gornjeg teksta u stvari ne želi dokazati kako je Mihael Jeffrey doista ključna figura zbivanja u sjeni mača, već da je riječ o retoričkoj figuri kojom svoj argument čini namjerno slabijim hineći retoričku omašku.
12.04.2011. (17:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Prijevod je loš ponajprije zato što je 'serendipity' na engleskom jedna jedina elegantna i zvučna riječ, dok se mi ovdje moramo dovijati čitavim deskriptivnim sentencama.
No, zato i rekoh ne da je dobar nego da se nisam dosjetio boljem.
Kada je Kolumbo krenuo s namjerom da nađe Indiju, a ono našao Ameriku - da li se može reći da ju je našao kao ćorava kokoš? Strogo govoreći si u pravu da postoji razlika između slučajnog nalaženja nečega boljeg od onoga po što se pošlo i šeprtljavosti kokoši koja pukim slučajem nađe ono što je i tražila, ali mislim da je kokoš u kolokvijalnoj upotrebi, na primjer u Kolumbovom slučaju, sasvim korektna i zadovoljavajuća. Što bi trebalo, prevesti kao: ''sretno slučajno otkrivanje dok se traži nešto drugo''? To je točnije, ali je nezgrapno. Kod idioma - a mi ovo imamo jedino kao idiom - kriterij stila je važniji od doslovne točnosti.
Namjerno sam rekao da je Hegel ''slučajno'' bio u pravu (da čujem reakcije), iako sam znao da to uopće nije sasvim točno. Koja je razlika izmeđo Hegelovog i Zenonovog držanja svoje dedukcije kao pijan plota? Zašto je u Hegelovom slučaju bilo razboritije - naprosto racionalnije - vjerovati teorijskom modelu? Pa zato što je opažanje zbilje koje mu je proturječilo za svoj predmet imalo udaljenu, teško opazivu pojavu. Teorijski model koji se ne podudara s važećim činjenicama uvijek je klađenje, igra na kartu izvjesnog stupnja vjerovatnosti da je greška u znanju o činjenicama, a ne u njemu - zato je to u krajnjoj liniji prepuštanje slučaju. Ali ovdje je stupanj vjerovatnosti bio visok, u tome je stvar; moglo se realno računati na mogućnost da se osjetilo oka uz pomoć ondašnjih teleskopa prevari u pogledu onoga što se nalazi između Marsa i Jupitera. Ali ako je daleko Jupiter, nije kornjača, nije zrnje, nisu dame. Zenonova teorija je proturječila nečemu što je bilo blisko, na dohvat ruke, lako iskustveno utvrdivo - zato je bilo nerazborito od njega što je apsolutizirao vjeru u svoj izvod.
Kažeš: ''Realnost spoznajnog procesa je takva da s obzirom da se svaka dovoljno sofisticirana ideja onome koji ju ne razumije izgleda kao magija direktno implicira da za zamišljanje neke dovoljno sofisticirane istine nužno treba vjerovati u magiju.'' Molim? To je logički kratki spoj. Ako su sve žabe zelene, da li je sve što je zeleno žaba? To što se boca coca-cole bačena iz aviona kalaharijskom bušmanu pričinja magijskom tvorevinom, ne implicira da radnici u tvornici bocu mogu proizvesti samo ako vjeruju u magiju.
''Korištenje emocija pri mišljenju'' je koncept koji mi je potpuno mutan. To mi je govorenje koje dolazi nekako prelako. Misao i osjećaj se obično uzima za dva pola, sama po sebi u redu, ali eto jednostrana i manjkava, koja tek treba pomiriti (napraviti sintezu) – i sve će biti u redu. Samo što su za mene i tzv. ''racionalizam'' i tzv. ''osjećajnost'' bolesti već same po sebi, a ne da je bolest tek njihova podvojenost. Nisu to dva razdvojena, ali zdrava pola ljudskog uma, već dva vida degeneracije uma. Ako bismo ih sintetizirali, ne bismo dobili zdravlje, već – je li – dvije spojene bolesti. Vrlo je čudno kako znamo u isti mah biti visokoparno ''emotivni'' i plitko realistični. Pola vremena banalni u ''racionalnoj'' trezvenosti (na nivou troškovnika), a drugu polovicu patetični u visokim sferama opijenosti mističnim emocijama, vjeri ili čemu već. Ili trijezni i banalni ili visokoparni i pijani - da budemo duboki u trijeznom stanju, to nam nije poznato?
Asimova nisam čitao, tako da se ne znam odrediti prema ovome zadnjem što govoriš. Analogija s Verneovom podmornicom nije na mjestu, već time što u projekciji o podmornici nije bilo ničega okultnog, ezoteričnog, magijskog, ničega iz sfere noumena, to je bila čista tehnološka anticipacija.
Da li ja nešto zovem gematrijom je sporedna stvar, jer dvaput izričito naglašavam da teoriji broja 23 dajem benefit of the doubt: nema veze da li načelno vjerujem ili ne vjerujem, nego - uzmimo da i vjerujem. Stavio sam svoju skepsu na toj razini privremeno na stranu, uzeo sam kao regulativnu hipotezu da numerološka pravilnost ritma nešto znači. Drugu sam primjedbu stavio: taj ritam je dosta proizvoljan i s previše aritmija da bi bio uvjerljiv u sferi zbilje. Jedna bi stvar bila da su velike i neupitne povijesne razdjelnice npr.
1991.
1968.
1945.
1922.
1899.
1876.
itd.
Ali nije mi temelj za ezoteričnu nadgradnju poluritam:
1991.
1968. - za koju nije jasno zašto je ona više razdjelnica hrvatskih epoha od 1966 ili 1971
1945.
1941. - koja upada kao ničim izazvan 4-godišnji intermezzo u tom ritmu
1918.
1917. - pomak u fazi, potreban radi nadovezivanja na ritam iz prethodnog stoljeća
(1914. preskočena, što minira eventualan sekundarni ritam 4-godišnjih intermezza)
1894. - nategnuta kao značajna, pogotovo u svjetlu da nema 1914-te
1871. - rakovička buna koja je supervažna za pravaše, ali ne sasvim jasna kao baš tako općehrvatski epohalna
1848.
ali i zaista, po čemu istaći 1825.? - jedino ako se baš na Kvaternika fiksiramo.
12.04.2011. (20:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
histrion
pero, volim ja tvoje odgovore, iskreno ti to govorim, da se bar na tren osvrnem na patos. u njima učim i o sebi i o tebi, no ipak ti moram reći da mi najbitnije ne dodiruješ i prolaziš olako oko toga. dat ću jedan primjer, jer je večer već uzela danka, da ne širim priču van trenutnih kapaciteta. uzmimo kako razmišljaš o mom pominjanju i poijmanju pojma magije.
spominješ mi da obrćem logiku, nadam se ne opet samo radi reakcije, kako iz premise da su sve žabe zelene izvlačim direktno zaključak kako je sve zeleno što je žaba! no što to nije jasno u tome da je za nešto zamisliti, dakle ne nužno nakon što se nešto dogodi, nego i prije, nužno u slučaju da je to nešto prije, a da se prije mislilo da je nešto magija (a što nije, po tvom dosegu pojma; primjer - magnetizam, vatra) - da je nužno povjerovati u tu magiju? povjerovati, i zatim objasniti. ali prvo povjerovati. u nju. kao takvu.
vidi, tu nema direktnog zaključka iz univerzalno afirmativne premise. mogao sam ja to razjasniti i time da je svaka riječ nastala iz metafore. da nam je ono za što je riječ magija simbol raspeto nad stvarnim i nestvarnim i da je napredak kroz mjesta u kojima spoznajemo ono nepoznato i magično i činimo to stvarnim.
vidi, napisao je jedan mađar knjigu o povijesti ljudske gluposti, što je već samo po sebi zanimljivo, što mi ju je otac jednom prilikom posudio od nekoga, pa sam tamo našao zgodnu anegdotu: u srednjem vijeku, zapadne civilizacije, jer izližen sam i drugima, jedan doktor je u svoju praksu uveo strašno naprednu naučnu metodu. počeo je voditi statistiku o tome što radi. tako da kada bi koristio svoje uobičajene metode kao što su puštanje krvi, mazanje rane izmetom ili mokraćom, ili recimo liječenjem mača kojim je zadana rana(!), dakle pri tome je varirao metode i vodio statistiku. jasno, ubrzo je postao slavan jer je imao odlične rezultate. i naravno imao je glavnu metodu - to je bilo, znanstvenim putem pokazano - liječenje mača s kojim je rana zadana. i to je jasno logično, objektivno - to je bila najbolja zdravstvena metoda (izučenih doktora) tog vremena: sve ostale su otežavale tijelu vlastiti oporavak! no dobro, možda ćeš reći, no to je ipak realno i bio napredak. no, zamisli, što je taj doktor trebao zapravo u suštini vjerovati - da, moguće je sve objasniti, za to će mi poslužiti statistika. slijedeći zaključak mu je - liječenje mača je najbolji mogući tretman. I ono što se uvijek tu ispušta je - trenutno. sutra ćemo možda znati nešto što će obrnuti u potpunosti neko naše znanje. da, recimo vrijeme ne teče svugdje jednako i da mu protok ovisi o brzini kojim se kreće materija gdje ga mjerimo.
No, eto raspisao sam se pomalo, pa da privedem nakakvom kraju, ispada mi nekako kao da je u ovom našem razgovoru više riječ o susretu dva ega, a manje o potrazi za moždanim opijatima poput istine ili smijeha. U to ime vratit ću se prijašnjim aktivnostima, sa zahvalom i upućujem te da od Asimova pročitaš - prvi paragraf u wikipedijskom članku o njemu, ima par zgodnih fakata za zamisliti lika, no inače ne propuštaš neku književnu deliciju.
13.04.2011. (00:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
histrion
no, da ne bude tu kraj, i da možda bolje razumiješ otkud dolazim, mogu ti reći da mi je gornji post puno više povezan sa izvrsnim govorom o apatiji na tedu nego s našim mlaćenjem prazne koke.
16.04.2011. (13:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Možda i Gotovini smanje kaznu na 23 godine.
23.04.2011. (21:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tajni
kraševa (ne hamvaseva) domaćica ima 23% čokolade
02.05.2011. (17:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...