NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Romano Bolković

1. Vjeruju vo jedinago Boga Otca, vsederžitelja, Tvorca nebu i zemlji, vidimim že vsjem i nevidimim.
2. I vo jedinago Gospoda Isusa Hrista, Sina Božija, jedinorodnago, iže ot Otca roždenago prežde vsjeh, vjek; svjeta ot svjeta, Boga istina ot Boga istina, roždena, ne sotvorena, jedinosuščna Otcu, imže vjsa biša.
3. Nas radi čelovjek, i našego radi spasenija, sšedšago s nebes i voplotivšagosja ot Duha Svjata i Mariji Djevi i vočelovječšasja.
4. Raspjatago že za ni pri Pontijstjem Pilatje, i stradavša i pogrebena.
5. I voskresšago v tretij den po pisanijem.
6. I vozšedšago na nebesa i sjedčašča odesnuju Otca.
7. I paki grjaduščago so slavoju suditi živim i mertvim, jegože carstviju ne budet konca.
8. I v Duha Svjatago, Gospoda životvorjaščago, iže ot Otca ishodjaščago, iže so Otcem i Sinom spoklanjajema i sslavima, glagolavšago proroki.
9. Vo jedinu svjatuju, sobornuju i apostolsku cerkov.
10. Ispovjeduju jedino kreščenije vo ostavljenije grjehov.
11. Čaju voskresenija mertvih.
12. I žizni buduščago vjeka. Amin.

Annuit Coeptis

Zamislimo na tren nekakav inverzni Da Vinci Code: zamislite, recimo, da netko od nasljednika crno-žute dunavske k.u.k. monarhije ima literarnog dara, pa u ime Svetog Rimskog Carstava, Vertumna, Keplera i Deea snatri o judeomasonsko-trilateralno-skull&bonoj kabali koja se urotila protiv samih temelja Ancien Régimea, suprotivu metafizičko-teoontološkim kategorijama kršćanske Evrope. Obrusili su se na sve: na prostor i vrijeme koji domalo nisu više transcendentalni uvijeti percepcije, nego i sami postaju relativni; razaraju svijest i otvaraju vrata podruma i tavana: Zakona i Podsvijesti, ti prokleti frojdisti; ukidaju objektivne mogućnosti čak i eksperimentalne, pozitivne i egzaktne znanosti, skrušenom i pristranom spoznajom da je u svakom eksperimentu imanentno prisutan i spoznavatelj; razaraju prirodnu ljestvicu tonova; uvode nadosjetilnu umjetnost, osetilima nedostupnu sliku: šta je apstraktna slika, to se više neposredno ne vidi; samo društvo zasnivaju na rascjepu i otvorenosti, a ne cijelini, sustavu i redu; umjesto plesnih koraka, trotakta i vjekovne geometrije plesa, tu je sada breakdance, popping, locking – plesovi su takta ustuknuli pred plesom kontakta... in summa, osnovne su kategorije helenskog i kršćanskog svijeta snažno uzdrmane: svijest, svijet, vrijeme, prostor, subjetk, objekt, sve je to postalo nepostojano, relativno, nepouzdano, ili jednostavno isprazno, e da bi in ultima linea na ispražnjeno mesto jednog raspetog skandaloznog Boga mogao zasjesti nekakav mijernički Demijurg.
Tu se sad razvijaju brojne urote: masoni švercaju Lenjina u Oktobar; devetnaestostoljetne engleske i škotske zavijere bjesne Balkanom u socijalnom eksperimentu socijalističkih republika; urotnici izabiru Gavrila Principa ne bi li pokazali da umjesto Mihaelovog principa, vlada eon pod dominacijom arkanđela Gabrijela: G-princip; organizira se Prvi Svijetski rat, o čemu uzaludno piše Steiner, kao slobodnozidarsko obaranje konkurentnih europskih carstava: onog Romanova, i našeg, domaćeg, habsburškog; ezoterična Tulla porađa Hitlera, koji porađa holokaust: svijetsku žrtvu paljenicu; Iluminati vladaju čak i zabačenim provincijama, i pobijedonosno na krov Doma Oca Domovine, dr.Ante Starčevića, stavljaju kipić Anđela lučonoše, prosvjetitelja, iluminatora, Lucifera, dočim na južnom ulasku u Zagrob, mesto za grobom, obijesno instaliraju piramidu s dolarske novčanice: Annuit Coeptis! Zagrob postaje mjesto konačnog obračuna: Kaptol gori u gloriji neba, sijevaju plamenovi ljubičaste apokalipse, i grad koji leži na 16.meridijanu, koji je, zna se, zemaljska sijenka projekcije mača Sv.Mihaela - čemu je uostalom posvećen Mihaljevac - biva uzdignut na razinu atopičnog, izmještenog, neumjesnog mjesta - mjesta obračuna Dobra i Zla.
Ovdje mozemo zastati: nije li ovo sasvim solidan predlozak nekog romana kakav je, uostalom, vec napisan: Hamvasov „Karneval“ varira slicne motive. Samo, sva je nevolja u jednom: je li bas tako da je opisana urota tek literarne naravi, samo porod kosmara i dokolice?
Je li bas sve to ako ne vec teorija, a ono barem poetika, kad nije praksa zbiljske zavjere?
Pogledajmo:

23

Nedavno je Nada Mirkovic na svome Facebook-profilu citirala Ivu Andrica:“ Svako pedeset godina na ovim terenima pametan usuti, budala progovori, a fukara se obogati.“ Iako rijetko komentiram, ovaj put nisam izdrzao da ne dometnem: „Andric grijesi, ali tek gematrijski. Pogledajmo: od 1918. do 1941. 23 su godine; od 1945. do 1968. 23 su godine; od 1968. do 1991. 23 su godine; Swoboda sad veli da ce RH u EU 2014. – nimalo slucajno, jer, opet su to 23 godine!
23 rulez!
Ocito, hrvatskom povijescu ravna zakonomjernost magicnog broja 23; poznato vam je to gradivo: 23 kromosomska para, 23 na dresu Michaela Jordana, problematicno poglavlje 23, 23 uboda na tijelu Cezara, 23., skriveno slovo hebrejskoga alfabeta... konacno, 0.666, kao rezultat dijeljenja 2 sa 3. Pozurio sam s evom elipsom i uveo Necastivog u pricu odmah u ekspoziciji, jer, pogledajmo, nisu to cista posla:
23 su godine i od revolucionarne 1848., te prevazne godine u kojoj se u Hrvatskoj ukidaju feudalni odnosi, a banom postaje Jelacic, pa do godine Kvaternikove Rakovicke bune, 1871.; od 1871. pa do godine rodjenja - za nasu pricu nezamjenjevog - Gavrila Principa, 23 su godine; od te, 1894., pa do godine sutona Prvog Svjetskog rata, da zavrsimo, 23 su godine.
Nije mi se dalo dublje u povijest, ali sasvim sam uvjeren da periodi presudnih dogadjaja ovdasnje Kronologije bespogovorno postuju ritam dvadesetrogodisnjih ciklusa.
Pokusajmo zajedno shvatiti sto nam ti periodi porucuju, te kakvo to otajstvo hrvatska ezotericna povijest skriva.

Gavrilo Princip

Stanoviti Emil Páleš napisao je studiju o periodicnoj borbi materijalistickog i idealistickog tipa kulture: materijalizam i idealizam naizmjenicno se javljaju u europskoj povijesti posljednjih tri tisuce godine sasvim ovisni o celestijalnim pokroviteljima koji stoje iza svjetovnih fenomena – Historijom, da skratimo, vladaju arhandeli Gabrijel i Mihael, kao lunarni i solarni princip tog vjecnog vracanja istog. U stvari, Emil je adaptirao Steinera, koji je citirao Iohna Trithemiusa, opata od Spanheima, i njegovo cuveno djelo „De Septem Secundes“, u kojem raspravlja o nebeskim inteligencijama koje upravljau svijetom pod Bogom, kako govori podnaslov toga djela iz nedavne 1508.godine. Trithemius iznosi tezu o sedam arhandela koji se ciklicki smijenjuju kao kronokratori: regenti koji vladaju pojedinim epohama ljudske povijesti. Sekvenca je sljedeca: Mihael, Orafiel, Anael, Zahariel, Rafael, Samael te Gabriel. Datumi vladanja sasvim su egzaktni: Gabriel je, recimo tek ono nama bitno, kao inteligencija Mjeseca – planeti naime imaju svoj duh i svoju inteligenciju – svoju vladavinu odpoceo cetvrtog lipnja 1525., i regulirat ce sublunarne odnose 354 godine i 4 mjeseca, sve do 1879., kad na scenu stupa suncani Mihael. Jasno, ova ideja nije Trithemiusovo iznasasce: on je bastini od helenizma, no moguce je pratiti njen trag sve do Babilona: Sin, Nabu, Ishtar, Shamash, Nergal, Marduk i Ninib personificiraju spiritualne inteligencije sedam nebeskih tijela vidljivih golim okom (Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter, Saturn). Posredovana hebrejskom tradicijom, ta su bostva postala arhandelima krscanske ere. Ono sto je nama ovdje presudno, posljednja je izmjena vlasti: dva su principa, Gabrielov lunarni i Mihaelov solarni, u svome srazu ostavila neizbrisiv trag na ovdasnjoj povijesti: Gabriel, koji je kao Mjeseceva inteligencija od presudnog znacaja za Islam, obreo se doslovno inkarniran na mjestu susreta Polumjeseca s Europom nepovratno izmijenjenom od vremena Kralja Sunca: u Sarajevu, Steinerov je Gabriel-Prinzip postao – Gavrilo Princip. Obracun s dvije carske kuce, Romanovima i Habsburzima, imao je i svoje okultne razloge: ubojstvo je Franje Ferdinanda dobilo i svoju spiritualnu signaturu!
Da stvar bude dosljedno izvedena, posmrtni su ostaci ovozemaljskog Gavrila Principa sahranjeni na starom srpskom pravoslavnom groblju imena - Sveti Mihajlo, na Kosevu! Crna ruka koja je vodila Gavrila, i sama je bila navodjena Gabrielovim vodstvom: svjetovna je povijest samo odbljesak svete pripovijesti.

Zagrob

Zagreb lezi na 16. meridijanu. 16. je meridijan po necemu za nas posebno zanimljiv: geografija sacra uci da na taj meridijan pada projekcija maca Sv.Mihaela. Cool! Sva mjesta na tome meridijanu – recimo Monte Gargano – imaju nesto posveceno Mihaelu: Zagreb nije iznimka – Zagreb ima Mihaljevac.
Ocito, gradski su oci ne samo poznavali, nego i uvazavali ezoterijske predaje: Zagreb je na narocit nacin postao odlikovnim mjestom Apokalipse, mjestom za posljednjim grobom, kako mu i samo ime kazuje: mjestom za grebom, Zagrebom.
No, Zagreb i na drugi nacin odaje svoju misticnu narav: cjelokupna je topografija grada podredjena okultnom naumu.
Krenimo kao u klasicnim filmskim djelima, od totala: Zagrob je smjesten u skladu sa strodrevnim nacelima situiranja grada: sjeverno je planina, juzno rijeka. Grad se dijeli na profani i sveti: Gradec i Kaptol. Dualizam se nastavlja i nadalje, u Gornjem i Donjem gradu, kao i u podjeli na Zagreb s ovu i onu stranu Save.
To dualisticko nacelo ipak najocitije dolazi do izrazaja u samom sredistu grada: gradski centar nema jedno srediste, nego dva: tipicna je to maniristicka elipsa cija su dva sredista – Sein und Zeit, Izvor i Sat. Netko nesmotren u taj je izvor odmah po obnovi hrvatske drzavnosti htio staviti svoj potpis u obliku neobradjene kocke, bezoblicne tvari, onoga sto bismo sasvim precizno nazvali prima materia i sto svoj pandan ima u Kozaricevom savrsenom Suncu, no, netko je smotreniji upozorio da bi takav smjestaj kamene kocke u Mandusevac moguce bio odvec slavodobitan ili, jednostavno, preupadljiv.
Bilo kako mu drago, obracun se materijalistickog principa s onim duhovnim nastavio i na ulicama glavnog hrvatskog grada: na mjestu dodira svetog i profanog postojala je spona karaktersticnog imena: Krvavi most.
Tumaciti sada zasto su, primjerice, zagrebacke bolnice posvecene Svetom Duhu ili Rebru, sasvim je suvisno: Mihaljevac nas navodi u sasvim tocnom pravcu, u smjeru konacnog obracuna s necasnim junakom s pocetka nase price i Povijesti: sa zlacanim angelusom koji iluminira s krova Oca Domovine ove panonske i balkanske tmine, noseci svoju luc postojano, kao autenticni Andjeo Prosvjete.
Zanimljivo, ali je li bas tome slucajno da je na kupoli kuce Oca Domovine upravo Luconosa?
I je li onda jednako proizvoljan taj ritam od 23 godine, i diskretna sugestija da je i u Vremenu, kao i u Prostoru ovoga podneblja, svejednako prisutan i taj Evil´s Agent, 0.666, kako bi glasio anagram od Evangelist?
Je li, da upitamo i to, bas sasvim slucajno da je Sv.Juraj, koji strazari pred Kamenim vratima cuvajuci Druzbu hrvatskoga Zmaja, jedini takav na svijetu? Stoji tu, pred nama, nimalo svecan, umoran, iscrpljen, poslije posljednje bitke, dok Zmaj boravi u kuli ponad vrata. Uostalom, kakav je to hrvatski Zmaj, i otkud sad u Hrvata Juraj, kad je i predobro poznato tko to slavi Djurdjevdan i ciji je patron St. George!?

Order of St Michael and St George

Stjepan Mesic, kao predsjednik RH, dobio je posebno priznanje: krasi ga insignija Velikoga Kriza Reda Svetoga Mihaela i Svetoga Jurja. O tom se casnom redu u hrvatskoj javnosti manje zna: motto mu je Auspicium Melioris Aevi, Veliki mu je mestar Vojvoda od Kenta, koji je vrhovnik jednog kudikamo diskretnijeg drustva, i sve u svemu taj devetnaestostoljetni casni red zaista je the most distinguished.
No, je li bas koincidencija cinjenica da je Kriz Reda pobjednika nad Zmajem upravo insignija koja resi bivseg predsjednika Hrvatske?
Kakav je to narocit posao koji Hrvatska ima sa Zmajem, kad kroz njen glavni grad prolazi sjena maca pobjednika na Armagedonu, onoga koji je vladar nasega eona, onoga koji svojim imenom pita: Tko je kao Bog?
I otkud ta ambivalentnost: Mihael je zbacio velikog Zmaja, staru Zmiju, koja se zove davao – sotona...(Dn 12,7-9), ali pored Mihaljevca, Zagrob ima i bratovstinu osebujnog imena odabranog po uzoru na Ordo equestris draconis!?
Moja je pretpostavka neobicno profana: Balkan, kaze Churchill, proizvodi vise povijesti no sto moze podnijeti, cemu su – a taj se dio recenice nikada ne citira – dokaz prenapucena groblja; tamo gdje je ostao oziljak na tkivu Povijesti, u Sarajevu, na mjestu dodira Mjeseca i Sunca, Gabriela i Mihaela, ako je vjerovati Steineru materijalnog i duhovnog principa, zapocelo se nesto sto se ima okoncati u Zagrebu: mozda je smisao ovog jedinstva Svetog Mihaela, kojeg Zagreb posebno casti, sa Svetim Jurjem, zastitnikom Engleske ali i Srbije, konacno svodenje povijesti na njenu ljudsku mjeru. Njeno je preobilje u ovom podneblju, u kojem se nitko nije rodio i umro u istoj drzavi, izobilje Zrtve. Da bi te zrtve konacno zadobile neki smisao i ocuvale svoje ljudsko dostojanstvo, najmanje sto Zagrob moze uciniti jest da pobijedi Zmaja: da iz kuce okrunjene andelom luconosom nikada vise ne izadju vojske u crnom! Tada ce svakako biti samorazumljivo zasto je Stjepan Mesic dobio Kriz Reda koji uz Mihaela, u njegovom vremenu, doziva i drugog pobjednika nad Zmajem: svetog Jurja.
Ciji je spomendan 23.
Travnja.