NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Ingeborg Bachmann

Dame i gospodo!

Mislim da poznajem radoznalost i interes koji su vas doveli u ovu salu. Potječu od žudnje da se čuje nešto o stvarima što nas zaokupljaju: sudove, mišljenje, rasprave o predmetima koji bi trebali biti dostatni sami po sebi, već samim tim što opstoje. No čut ćete nešto slabije, jer sve što se o djelima kaže, slabije je od njih samih. To, čini mi se, vrijedi i za najviša dostignuća kritike, kao i za ono što s vremena na vrijeme načelno valja reći. Takve se stvari kažu orijentacije radi, pa ih želimo čuti orijentacije radi. Uostalom, i sami su književnici sveudilj pokazivali veliki interes za svjedočenja drugih književnika, za dnevnike, bilješke tijekom rada, prepisku i zapise teorijske naravi, a u zadnje vrijeme sve više za "tajne iz radionice". Još je prije trideset godina ruski pjesnik Majakovski rekao svojim čitateljima kako s pravom mogu zahtijevati od pjesnika da tajne svojega zanata ne odnesu sa sobom u grob. No, teško da opstoji danas ta pogibelj: posebno liričari ne škrtare s objavama, ali posvemašnje jednoglasnosti nema...pjesma se sačinja, pjesma se sluti, vri, gradi, montira - i kod nas.

Bilo kako bilo, obilato vam otvaraju oči, pa vam se čak odaju i tajne koje to nisu. Koliko različitih radoznalosti - toliko i razočaranja, pa neka vam to privremeno posluži kao ispričnica za lažne nade koje vi gajite i koje ja gajim time što, skupivši hrabrost, tvrdim da se s ove katedre doduše ništa ne može predavati, ali da se možda nešto može probuditi - neko uživljavanje u očaje i nadu s kojima se nekolicina (ili ih već ima puno?) obračunava sa sobom i novom književnošću.

"Pitanja suvremenoga pjesništva" - to je naslov za prvu seriju predavanja; prije nego što sam počela raditi, ne mogavši gotovo sve do kraja pronaći neko polazište za ovaj pokušaj koji mi se čini sasvim neprijepornim, još sam jednom razmislila o nazivu. Treba li ovdje raspravljati o pitanjima koja su već postavljena; zapravo o kojima, i tko ih je postavio, i gdje? Ili čak treba davati odgovore? Jesu li vam znani autoriteti koji dijele pitanja i dostavljaju odgovore, i vjerujete li im? I ponajprije, o kojima bi to pitanjima, zapravo, moglo biti riječi? Valja li se baviti pitanjima koje dnevni tisak tu i tamo pokrene u kulturnim rubrikama, ili onima koja se pretresaju po akademijama i kongresima, ili se, ako smo još progresivniji, treba pozabaviti radijskim anketama ili križaljkama i pitalicama na temu književnosti? Navedimo samo nekoliko njih: "Treba li biti zainteresiran prema materiji?", "Je li psihološki roman mrtav?", Je li kronologija u romanu moguća u vrijeme relativiteta?", "Mora li nova lirika biti tako mračna?", "Dramaturgija od slučaja do slučaja".

Ili bi pak valjalo uzeti u obzir manje senzacionalistička, manje atraktivna pitanja, kakva pokreće znanost, usuditi se tamo potražiti pomoć? Pojasevi za spašavanje tu već opstoje - empatična interpretacija, historizam, formalizam, socijalistički realizam. Pa tko ne želi biti spašen, i to na ničiju štetu! A tu su i psihologija, psihoanaliza, egzistencijalistička filozofija, sociologija; i one postavljaju pitanja književnosti. Sve same utemeljene stvari, stajališta, motrišta, gesla, podsjetnici, duhovno-povijesne odrednice pod kojima se ovo ili ono može naći - i kako ga naći. Odrednica nema samo za onoga tko se u trenutku sam mora probiti i tko sva ta djela, vremena osjeća za leđima, čak i ona najnovija, pa se, u nedostatku učenosti, boji da će se morati povući na ono malo vlastitoga iskustva s jezikom i onim tvorevinama na kojima se nalazi štambilj književnosti. A ipak je iskustvo jedini učitelj. I kako god ono slabašno bilo - možda neće biti od manje koristi nego neko znanje koje prolazi kroz niz ruka, koje se rabi i često zlorabi, koje je često istrošeno i uzaludno, jer ga nikakvo iskustvo ne osvježava.

Za književnika, međutim, opstoje prije svega pitanja koja su naizgled izvan književnosti - naizgled, zato što ih smatramo sekundarnima zbog njihove glatke prevodivosti na jezik književnih problema s kojima se upoznajemo. Pokadšto ta pitanja uopće i ne zamjećujemo. Ona su rušilačka, užasna u svojoj jednostavnosti, a ako se pojavljuju, tada ni u djelu nema ničega.

Osvrnemo li se na proteklu polovicu stoljeća, na književnost s poglavljima: naturalizam i simbolizam, ekspresionizam, nadrealizam, imažinizam, futurizam, dadaizam i još ponečim što se ni u jedno poglavlje ne uklapa, mogli bismo pomisliti da književnost odlično napreduje, iako pomalo protuslovno, baš kao i inače, kao i prije - prvo "Sturm und Drang", pa klasika, pa romantika, i tako dalje - nema tu puno nesporazuma oko podjele; samo nas sadašnjost ne zadovoljava, nije baš posve jasno kako se razvija, kamo ide, ništa više nije jasno, čak se ni smjer, odnosno smjerovi, ne može sa sigurnošću utvrditi. Jednako je i sa suvremenom poviješću: zato što smo joj isuviše blizu, nemamo pregled; tek kada nestanu fraze jednoga vremena, nalazimo jezik za njega i u stanju smo ga prikazati. I od današnjih fraza samo smo onih najjačih svjesni. Da imamo riječ, da imamo jezik, ne bi nam oružje bilo potrebno.

Što se tiče književnosti, dostatno je samo podsjetiti na ono o čemu je tijekom proteklih godina bilo riječi i o čemu se danas govori. S jedne strane čujete žalopojke o nestanku središta, a etikete za ove književne proizvode bez središta glase: alogično, previše proračunato, iracionalno, previše racionalno, destruktivno, antihumanističko - dakle sve same negativne oznake. Nasuprot tomu stoji rječnik koji je onom prvom uvelike nalik: negativne oznake dobrovoljno se preuzimaju ili se kuju nove; bogu hvala, kažu, pa pozdravimo sve to, alogično, apsurdno, groteskno, anti-, dis-, de-, destrukciju, diskontinuitet, za sve opstoji anti-parnjak, anti-roman, anti-pjesma, iako se ona još nije spominjala, ali možda će i do toga tek doći. Usto, ima i ugodnijih, tradicionalnijih proizvoda, koje prati odgovarajuća kritika, a ona drži do riječi, kao: uobličeno, stvaralačko, bitno. Možete dopunjati po nahođenju. Iz uskomešanoga vremena neposredno nakon rata, vremena punog nadanja, još uvijek pokadšto naiđemo na riječi kao ogoljenost, nulta točka, kaligrafija, egzistencijalno, slojevi bitka, prednjeplansko, pozadinsko; a naš naraštaj je najprije bio svjedokom rasplamsaja borbe između angažirane književnosti i l'art pour l'arta, koja je ovaj put bila neposredan posljedak političke katastrofe u Njemačkoj i s njom povezanih katastrofa u poharanim susjednim zemljama, a pothranjivana slutnjom budućih katastrofa.

Imamo, dakle, izbora: trebalo bi samo s oduševljenjem govoriti o jednoj stvari, a s gnušanjem o drugoj i prikloniti se strani koja nam se više sviđa. Možda se pitate s koje će vas strane prisiliti da se uključite u borbeni ritual; hoće li vas zavarati nekim neutralnim, objektivnim stavom - da bi se udovoljilo svima i da ne bi bilo negodovanja. Jer svaki je književnik u nezgodnom položaju, htio sebi to priznati ili ne; živi u mreži milosti i nemilosti, i ne može biti slijep pred činjenicom da je književnost danas burza. No ovo nisu moje riječi, zapisao ih je Hebbel, Friedrich Hebbel 1849. godine. U tomu se vremena nisu puno promijenila.

No pustimo i pristranost i neutralnost, i pokušajmo nešto treće: put pun prepreka kojim ćemo izaći iz babilonske pomutnje jezika.

Prvo i najteže od pitanja o kojima sam vam govorila i koje mora pogađati književnika, tiče se opravdanosti njegova opstanka. Naravno, njega je pojedinac koji piše, koji ga kuša i oživljava njegov dar, rijetko sveudilj svjestan; često se ono javlja puno kasnije. Zašto pisati? Čemu? Čemu, kad više nema naloga odozgo niti ikakvih naloga, nikakva zavaravanja. S kojim ciljem pisati, za koga se izražavati i što izraziti pred ljudima, u ovome svijetu. On, koji sam više nego drugi žeđa za spoznajom, za tumačenjem, za smislom - može li on opstati i s kakvim tumačenjem, osmišljavanjem, čak i samo za opisom, ma kako preciznim? Nije li posvema svejedno, ili pogrešno, ili za osudu njegovo vrednovanje jezikom, a on svagda vrednuje, svakim imenovanjem vrednuje stvari i čovjeka? I nije li nalog, ako se usudi da ga sam sebi da (a danas ga samo sam sebi i može dati!), proizvoljan, pristran; nije li uvijek ponešto dužan istini, ma koliko se trsio? I nije li čitavo njegovo djelovanje hybris, oholost; ne mora li vazda sebe sumnjičiti, svaku svoju riječ, svaki svoj cilj? Čudno je da je ovo pitanje imalo samo biografsku vrijednost za one koji su se bavili književnošću i njezinim žrtvama. Jer kada započne razgovor o "kraju pjesništva", kada se takva mogućnost razmatra, euforično ili pakosno, kao da samo pjesništvo želi okončati ili kao da je taj kraj njegova posljednja tema - tada ne smijemo ispustiti iz vida gdje se sveudilj skrivala pretpostavka za to. U samim pjesnicima, u njihovoj boli zbog vlastite nedostatnosti, u njihovu osjećaju krivnje. Tolstoj je posljednjih godina svojega života prokleo umjetnost, rugao se sebi i svim genijima, optuživao i sebe i druge da se prodao vragu, optuživao za oholost, za žrtvovanje istine ljubavi, i izvikivao je u svijet svoj duhovni i moralni poraz. Gogolj je spalio nastavak Mrtvih duša. Kleist je spalio Roberta Guiskarda, smatrao se nakon toga poraženim i počinio samoubojstvo. U jednom njegovom pismu stoji: "U meni se javila velika potreba, i nikada neću biti sretan ako joj ne udovoljim; to je potreba učiniti nešto dobro". I što znači Grillparzerov i Mörikeov prešutni prekid svakoga daljnjeg rada? I svi ti opozivi, samoubojstva, zanijemjelosti, ludilo, šutnja iz osjećaja grešnosti, iz metafizičke krivnje ili ljudske krivnje, krivnje prema društvu radi ravnodušja, radi nedostatnosti. Sa svim vrstama manjkavosti susrećemo se i prije vremena kojim ćemo se baviti. U našem stoljeću mi se ova survavanja u šutnju, motivi za to i vraćanje iz šutnje, čine tako važnima za razumijevanje jezičnih dostignuća koja šutnji prethode, ili je slijede zato što se situacija dodatno zaoštrila. Nasuprot prijepornosti pjesnikove egzistencije sada prvi put stoji svekolika nesigurnost. Realnosti prostora i vremena rastočene su, zbilja stalno čeka na novu definiciju, zato što ju je znanost posve prelila u formule. Povjerenje između Ja i Jezika i Stvari duboko je poljuljano. Prvo svjedočanstvo koje u jednoj temi dotiče sumnju u sebe, očaj nad jezikom i očaj zbog sablasne nadmoći stvari, koje se više ne daju ni pojmiti, čuveno je "Pismo lorda Chandosa" (Francisu Baconu) Huga von Hofmannsthala. To je pismo ujedno i neočekivano okretanje Hofmannstahlovo od čistih, čarolijskih pjesama njegovih ranih godina - okretanje od esteticizma:

"Ali, štovani prijatelju, i ovozemaljski pojmovi izmiču mi na isti način. Kako da Vam opišem čudne duhovne muke, izmicanje plodonosnih grana pred mojim ispruženim rukama, povlačenje brbotave vode pred mojim žednim usnama?



Moj slučaj je, ukratko, ovaj: potpuno me je napustila sposobnost bilo o čemu smisleno-sabrano misliti ili govoriti.

Najprije mi je postupno bivalo nemogućim govoriti o nekoj višoj ili općenitijoj temi i pritom u usta uzimati one riječi kojima se ipak svi ljudi bez krzmanja lako i okretno običavaju služiti. Osjećao sam neku neobjašnjivu nelagodu samo i izreći riječi 'duh', 'duša' ili 'tijelo'. Našao sam unutarnje nemogućim o prilikama na dvoru,, zbivanjima u parlamentu, ili što god drugo hoćete, iznijeti neki sud. I to ne možda iz obzira bilo koje vrste, jer Vi poznajete moju odvažnost koja ide i do lakomislenosti: nego apstraktne riječi, kojima se ipak jezik po prirodi mora služiti da bi bilo kakav sud iznio na danje svjetlo, raspadahu mi se u ustima poput istrunulih gljiva."

I dalje:

"No ova uznemirenost širi se kao hrđa koja nagriza sve oko sebe. I u prisnim i u običnim razgovorima, sudovi koje se daju olako i s mjesečarskom sigurnošću, za mene bivali su tako problematični da sam na posljetku morao prestati sudjelovati u takvim razgovorima. Ispunjalo bi me neobjašnjivom ljutinom, koju sam s mukom skrivao, kad bih čuo izjave poput ovih: to je ispalo dobro ili loše za ovoga ili onoga; šerif N. je loš, propovjednik T. je dobar čovjek; zakupca M. treba žaliti jer su mu sinovi raspikuće; nekom drugom treba zavidjeti jer su mu kćeri kućanice; jedna je obitelj u usponu, a neka druga propada. Sve mi je to izgledalo nedokazivim, tako lažnim, tako šupljim. Moj me duh prisiljavao da sve stvari uobičajene u takvu razgovoru gledam u nekoj stravičnoj blizini: onako kao što sam jednom u nekom povećalu bio vidio komadić kože mojega malog prsta, koji je naličio oranici s brazdama i udubinama, tako mi je sada bilo s ljudima i njihovim djelima. Nije mi više uspijevalo zahvatiti ih pomoću pojednostavljujućega pogleda navike. Raspadalo mi se sve u dijelove, dijelovi opet u dijelove, i ništa se više nije dalo jednim pojmom obujmiti. Pojedinačne riječi plutale su oko mene; zgrušale su se do lika očiju, koje su u mene piljile i u koje sam opet ja morao piljiti: one su virovi, u koje nagnuvši se zagledati priječi me vrtoglavica, koji se bez prestanka okreću i kroz koje se dospijeva u prazninu".

O "sličnim iskustvima", premda su ona posljedica različitih iskušenja, svjedoče i Rilkeov Malte Laurids Brigge, neke Musilove novele i Bennov Rönne, bilješke jednoga liječnika. No u ovim slučajevima ne smijemo misliti na odgovarajuće slučajeve u književnosti, nego stalno moramo imati u vidu da je tu posrijedi nekoliko revolucionarnih udara. Navodno, stvari vazda već nekako lebde u zraku. Ne vjerujem da su jednostavno u zraku, da svatko može posegnuti za njima i prisvojiti ih. Jer, novo iskustvo se proživljuje, a ne uzima se tek tako. Iz zraka ili od drugih uzimaju ga oni koji sami nisu ništa proživjeli. I mislim još da tamo gdje se ne pokreću ova pitanja "čemu" i "zašto" i sva pitanja koja iz njih potječu (pa i pitanje krivnje, ako hoćete), da tamo gdje u samom stvaratelju nema nikakve dvojbe, pa tako ni prave problematike, da tamo nema novog pjesništva. To možda zvuči paradoksalnim zato što je maloprije bilo riječi o zanijemjelosti u šutnji kao posljedici muke piščeve sa samim sobom i sa svijetom - muke koja danas ima samo drukčije obličje. Vjerske i metafizičke sukobe smijenili su socijalni, ljudski i politički. A svi se oni za književnika slijevaju u sukob s jezikom. Jer istinski velika dostignuća ovih zadnjih pedeset godina, koja su otkrila jednu novu književnost, nisu nastala zato što je trebalo ispitati stilove, zato što su se književnici pokušavali izraziti čas onako, čas ovako, zato što su htjeli biti moderni - već su svagda nastajala tamo gdje je prije svake spoznaje nov način mišljenja dao poticaj kao eksploziv - tamo gdje je, prije svakog iskazivog morala, neki moralni nagon bio dostatno snažan da shvati i osmisli neku novu moralnu mogućnost. U tom smislu čini mi se da danas uopće nemamo one probleme koje nam pokušavaju nametnuti, a mi smo nažalost, isuviše u iskušenju sudjelovati u njihovu stvaranju. Jednako tako ne vjerujem da nam, nakon toliko formalnih otkrića i pustolovina u ovome stoljeću (posebice na njegovu početku), ništa drugo ne preostaje doli pisati kao epigoni, osim ako ne želimo biti veći nadrealisti od nadrealista i veći ekspresionisti od ekspresionista, ili da nam ne preostaje ništa drugo osim da rabimo Joyceova i Prosutova, Kafkina i Musilova iznašašća. Naime, Joyce, i Proust, i Kafka, i Musil nisu rabili neko prethodno, zatečeno iskustvo, a ono što jesu iskoristili može se ustvrditi u seminarskim radovima i disertacijama - to je, u svakom slučaju, ono najmanje bitno kod njih, došlo je izvana ili se pretopilo. Slijepo preuzimanje ovih nekadanjih odrednica zbilje, tih nekada novih oblika mišljenja, može dati samo blijedu sliku i neko slabije opetovanje velikih djela. Kada bi to bila jedina mogućnost: nastaviti, ići dalje, eksperimentirati bez iskustva, sve dok se to (naizgled) ne isplati, tada bi optužbe koje se danas često čuju na račun mlađih književnika mogle biti opravdane. No temelji su već uzdrmani. Noć dolazi prije dana, požar se podmeće pod svitanje.

Zbilja se dočekuje novim jezikom posvuda tamo gdje dolazi do moralnog, spoznajnog udara, a ne tamo gdje je posrijedi obnova jezika kao takvog - kao da jezik sam može pribaviti spoznaju i proglasiti iskustvo kojega nema. Tamo gdje se jezikom rukuje samo radi osjećaja novine, on se uskoro sveti i raskriva nakanu. Nov jezik mora imati nov duktus, a nov duktus ima samo ako ga ispunja nov duh.

Mislim da svi znamo jezik, ta služimo se njime; samo književnik to ne radi, samo se književnik ne zna služiti jezikom. Jezik ga plaši, ne podrazumijeva se, opstoji i prije književnosti, živ i promjenljiv, predodređen za rabljenje, a on, književnik, od toga nema nikakve koristi. Jezik za njega nije nekakva neiscrpna zaliha materijala koju može jednostavno rabiti, nije društveni objekt, nepodijeljeno dobro svih ljudi. za ono što književnik hoće, za ono što jezikom hoće uraditi, jezik se još nije dokazao; u postavljenim granicama književnik mora fiksirati jezične znakove i ritualno ih uskrsnuti, jeziku dati nov pokret koji on nigdje drugo ne dobiva, osim u jezičnom umjetničkom djelu. Tu nam jezik već svakako dopušta misliti na njegovu ljepotu, ćutjeti ljepotu, ali se pokoriti jednoj mijeni što nipošto ne zahtijeva estetsko zadovoljenje, nego nosu snagu uviđanja.

Već je bilo riječi o nekom prijeko potrebnom porivu, koji za početak mogu označiti samo kao moralni poticaj prije svakog morala; o nekoj pokretačkoj sili za misao što isprva ne mari za smjer, o jednom mišljenju koje želi spoznaju, i koje s jezikom i s pomoću jezika želi nešto dostići. Privremeno ćemo to imenovati - zbiljom.

Kad se jednom pođe u tom smjeru, a to nije filozofijski ili književni smjer, on nikada neće biti isti. Hofmannsthala je odvelo na jedno, Georgea na drug mjesto, Rilkea opet na neko sljedeće, Kafku jednako tako; Musilu je bio suđen neki posve drukčiji nego Brechtu. To kretanje u određenom smjeru, ta bačenost na putanju, na milost i nemilost, gdje ni jedna nasumična riječ ili stvar nema više pristup...Tamo gdje se sve zbiva, imamo, čini mi se, veće jamstvo za autentičnost neke pjesničke pojave nego kada pretražujemo slučajne odlike kakvoće u djelima. Kakvoća, naravno, može biti različita, diskutabilna, mjestimice se čak može osporiti. Tu i tamo kakvoću ima i pjesma o nekom prosječnom čovjeku, dobra pripovijest, zanimljiv, inteligentan roman - ima i toga; uopće nam ne manjkaju poznavatelji, čak ni danas, a ima i slučajnih pogodaka ili čudnih stvari, marginalnih stvari koje su nam osobno drage. A ipak, samo smjer, stalna manifestacija konstantnog problema, neki neponovljiv svijet riječi, svijet prilika i svijet konflikata, u stanju nas je nagnati da nekog pjesnika smatramo neizbježnim. Zato što ima smjer, zato što ide svojom putanjom kao jedinim mogućim putom, očajan zbog prisile da čitav svijet prisvoji, i kriv s drskosti što želi definirati svijet - zato on doista opstoji. Zato što za sebe zna da je neizbježan, i zato što ni sam ne može izbjegavati, njegova mu se zadaća otkriva. Što više o toj zadaći zna, što mu je jasnija, to su više njegova djela popraćena nekom tajnom ili otvorenom teorijskom pozornošću. Često se čuje kako je Rilke, doduše, veliki pjesnik, ali kako nas se ne tiče sadržaj njegovih pjesama što konstituira svije ti nazor na svijet, kao da se on može odvojiti, kao daje štetan dodatak, a ne zalog. Važna je, navodno, samo pojedinačna uspjela pjesma, ili čak samo stih. Kaže se kako je Brecht veliki pjesnik, jedan od naših najvećih dramatičara, ali bi ponajbolje bilo fino zaboraviti ili bar silno žaliti što je bio komunist. Primitivno rečeno: glavno da su tu lijepe riječi, poetske, to je dobro, to volimo, posebno šljivovo drvo ili bijeli oblačak. - Ponekom se Hofmannstahlov veliki trud da u svojemu djelu obnovi poremećenu europsku duhovnu tradiciju, u času kada je upravo ta tradicija ustupila mjesto stanovitom vakuumu, može činiti zaludnim, ali bez tih fiktivnih spojnica njegovo kazalište ne bi bilo moguće, niti bi moć rasuđivanja mogla unijeti reda u njegove eseje. - Proust je u Potrazi za izgubljenim vremenom, u zadnjoj knjizi, osigurao čitavo djelo gotovo u nekakvoj teoriji, u refleksiji na nastanak djela, dodao mu je opravdanje, a čovjek bi se mogao upitati - zašto? Je li to bilo prijeko potrebno? Mislim da jest. A zašto nas, pitao me netko, Gottfried Benn nije poštedio svojega formuliranja radikalnog esteticizma, toga nacrta svojega svijeta izraza, tih fanatičnih riječi: zanos, potenciranje, monološko ja. Ali, bi li drukčije mogao iznjedriti onih nekoliko pjesama koje je i sam pitaoc priznavao? - Nisu li esejističke dionice u Musilovom Mužu bez posebnosti njegov sastavni dio? Možemo li se odreći utopije koja je osuđena na propast, ili potrage za "svijetlom mistikom"? Ne čini li tek čitav skup misaonih eksperimenata knjigu onim što ona jest?

Ne spominjem sve to da bih onemogućila sud o pojedinačnim pjesnicima i njihovim zabludama, njihovim jednostranostima, nego da bih podsjetila, ako se danas dezorijentirano pitamo kako prepoznati pojavu pravoga pjesnika i pravog pjesništva. On se prepoznaje po novoj obuhvatnoj definiciji, po zakonu, po prešutnom ili otvorenom iznošenju nezaobilazne misli.

No bezvremene su samo slike. Mišljenje, za vrijeme vezano, ujedno je i žrtva vremena. No upravo zato što je žrtva, upravo stoga naše mišljenje vazda mora biti novo, želi li biti navlastito i želi li neki učinak.

Daleko smo od pomisli hvatati se za svijet ideja klasike ili neke druge epohe, jer ona za nas više ne može biti mjerodavna; naša zbilja, naši prijepori su drukčiji. Ma kako blistave bile pojedinačne misli iz prethodnih vremena, kada ih prizovemo za svjedoke, radimo to samo da bismo poduprli naša današnje misli. Stoga ne smijemo pomisliti ni da je već sve učinjeno, samo zato što se prije 50 ili 40 godina pojavilo nekoliko velikih duhova. Ništa ne pomaže da njima i dalje prepuštamo razmišljanje, kao da su nam oni zvijezde nekretnice. Ne vrijedi se osloniti na zadivljujuća djela nastala u ovih nekoliko zadnjih desetljeća. Iz toga možemo jedino naučiti da nećemo ostati pošteđeni istoga tog pogibeljnog pojavljivanja. U umjetnosti nema napretka po horizontali, nego samo opetovanoga uspostavljanja neke vertikale. U umjetnosti samo sredstva i tehnike stvaraju dojam da je posrijedi napredak. No ono što je doista moguće, to je mijena. A djelovanje mijene, koje imaju nova djela, odgaja u nama novi opažaj, novi osjećaj, novu svijest.

Kada se laća nove mogućnosti, umjetnost nam omogućuje spoznati gdje smo ili gdje bismo trebali biti, kako stvari stoje s nama i kako bi trebale stajati. Jer njezine zamisli ne nastaju u bezračnom prostoru. Danas valjda nitko ne vjeruje u to da se stvaranje odigrava izvan konkretne povijesne situacije - da ima i jednog pjesnika čija početna pozicija nije određena vremenskim činiteljima. Pjesniku, u najboljem slučaju, mogu poći od ruke dvije stvari: predstavljati, predstavljati svoje vrijeme, ili prikazati nešto za što još nije došlo vrijeme. istina, ako i nema bojažljivog duhovnog pridržavanja onih koji su samo u stanju primati, svakako za pjesnika postoje iskre izdaleka. Za čitav jedan naraštaj to je bio Nietzsche, čija je iskra skočila na Andre Gidea, na Thomasa Manna, Gotffrieda Benna i mnoge druge. Za Brechta je to bio Marx, za Kafku Kierkegaard; Joycea je zapalila Vicoova filozofija povijesti, Freud je također bio inspiracija mnogima, a u zadnje vrijeme utjecajan je Heidegger.



Kako bi moglo doći do novih iskrenja? Teško je reći. Specijalista, eksperata sve je više. Mislilaca nema. Možda će Wittgenstein imat neko djelovanje, možda Ernst Bloch. Puka nagađanja. Umjetnost kao pokretalo mijene...?Uopće, "mijena", to je pitanje, jedno od prvih, užasnih pitanja punih sumnje. Što podrazumijevamo pod mijenom i zašto želimo mijenu s pomoću umjetnosti?! Jer nešto sigurno želimo! Umjetnost se već toliko puta selila, iz kuće božje u kuću ideala, iz house beautiful u bateau ivre, pa onda u slivnike, u takozvanu golu zbilju, pa onda opet u kuću snova i u hramove s visećim vrtovima, pa onda dalje u pseudomističnu zagušljivost Blut und Boden- ideologije, pa dalje u kuću humanosti i u kuću politike. Kao da nigdje nema mira, kao da nijedno skrovište nije dano za stalno. Ona prima i neko vrijeme priznaje naredbe, a onda najednom počinje slušati druge. To je, zapravo, njoj svojstveno napredovanje, nastavljanje.

A pjesnik koji želi mijenu - koliko je slobodan, a koliko ne? I to je pitanje. Njegova je drama tek u naše vrijeme postala posve očita: zato što uviđa svekoliku nesreću čovjeka i svijeta, čini se da on tu nesreću sankcionira, čini se da ne postiže željeno djelovanje. Zato što daje pogled na svekoliku nesreću, čini se dopuštenim da se ne promijeni ni no što se može promijeniti. Pjena mu udara na usta, aplaudira mu se. Ništa se ne zbiva, samo taj fatalni aplauz.
Pretpostavljam da je od niza bezazlenih šokova koji se publici godinama priređuju, došlo do stanovitoga navikavanja, nekog oguglavanja na šok, ili pak do ovisnosti o šoku, kao o drogi. Samo bi velika ozbiljnost i boj protiv zlouporabe izvornih velikih patnji mogla pomoći da se publika probudi iz svoje fantastične letargije. "Puku je poezija potrebna koliko i kruh" - tu dirljivu rečenicu, suhu želju, vjerojatno, zapisala je svojevremeno Simone Weil. Ali su mu danas kino i ilustrirane novine potrebne kao šlag, a zahtjevnijima (u njih se ubrajamo i mi) potrebno je malo šoka, malo Ionescoa ili malo kuknjave beatnika, kako ne bismo izgubili apetit za baš sve. Poezija kao kruh? Taj bi kruh morao škripati među zubima i razbuditi glad prije no što je utoli. I ta bi poezija morala biti ljuta od spoznaje i gorka od čežnje, kako bi uzmogla uzdrmati san čovjekov. Jer mi spavamo, mi smo spavači iz straha da ćemo morati spoznati sebe i svoj svijet.

Naša se egzistencija nalazi danas na raskrižju mnogih nepovezanih zbilja, određenih najprotuslovnijim vrednotama. Možete unutar četiri svoja zida njegovati obiteljsku sreću patrijarhalnog stila, ili raspusnost, ili što god vam drago - izvan nje rotirate u jednom funkcionalnom svijetu, koji ima svoje predodžbe o vašoj egzistenciji. Možete biti sujevjerni i kucati o drvo, ali izvješća o razviću znanosti i naoružanju također su utješna po pitanju vaše sigurnosti i slobode. Možete vjerovati u besmrtnost duše i sami sebi uspostaviti duhovnu dijagnozu, ali će vas vani dočekati neka druga; tamo su presudni testovi, institucije, profit, otvaraju vam bolovanje ili zaključuju, svrstavaju vas i vrednuju. Mogu vam se pričinjati sablasti ili vrednote, i jednih i drugih svakako ima poprilično, i možete im se svima istodobno prepustiti, ako ste samo dostatno vješti da u praksi sve fino razdvajate. Ovdje dubina duše i smisao, savjest i san - tamo funkcionalnost, besmislenost, fraza i nijema sila. Ne razmišljajte prema jednom načelu, to je pogibeljno - razmišljajte prema mnogim načelima.

Kako stvari stoje, od silnih nesporazuma stigli smo do onoga stanja koje je Hermann Broch ošinuo jednom srditom rečenicom. Jer tada je gotovo, tada je vrijeme. "Moral je moral, profit je profit, i rat je rat, i umjetnost je umjetnost".

Ako to toleriramo, to "umjetnost je umjetnost", prihvatimo tu porugu i primijenimo je na sve ostalo - i ako to pjesnici toleriraju i potpomažu neozbiljnošću ili svjesnim rastakanjem komunikacije s društvom, komunikacije koja je stalno ugrožena i koju zato vazda iznova treba stvarati, i ako se društvo kloni pjesništva, a u njemu je ozbiljan i neugodan duh koji želi mijene - to bi bilo što i objava bankrota.

Samo da bi se omogućio umjetnički užitak u nekoliko kompliciranih tvorevina, da bi se probudilo razumijevanje umjetnosti - preventivno sredstvo protiv umjetnosti, kako bi se ona učinila bezazlenom - ovoga se posla ne treba prihvatiti. Pod tako lošim uvjetima ništa ne bismo imali jedni drugima dati, niti umjetnost ljudima, niti ljudi umjetnosti. Tada više ni pitanja ne bi bila potrebna. Ali mi ih ipak postavljamo. I ubuduće bismo ih trebali postavljati tako da iznovice obvezuju.

preveo s njemačkog Mario Kopić

Ingeborg Bachmann, Frankfurter Vorlesungen: Probleme zeitgenössicher Dichtung. Teil I: Fragen und Scheinfragen. In: Werke 4, München-Zürich: Piper 1993, SS.182-199.

Giorgio Manganelli

Probuditi se. On se vazda budi s osjećajem dezorijentacije. Dezorijentacija ne dolazi od sumnje o mjestu na kojem se nahodi, nego od apsolutne sigurnosti. Nahodi se u svojoj kući, u kojoj već mnogo godina živi. Činjenica buđenja tu, na mjestu koje je već doživio kao ravnodušno, dosadna mu je, lagano ga gnjavi, kao neki posve umanjen osjećaj, umanjen tako da se može primijeniti na bubu. Tijekom noći on je upoznao ne sreću, nego odnos s nečim središnjim. Sanjao je, i premda sada ponovno promišljeni, snovi izgledaju bez smisla, u času kad ih je snivao bili su središnji; dakle sa stanovišta onoga koji je budan, središte počiva u odsutnosti smisla. Misli ponovno na svoje snove, na nepredvidive događaje, na likove čiju pojavu i nestajanje razaznaje u nepronicljivu i raskošnu tkanju. Ponovno proživljava čuvstvo da je u bunovnoj noći bilo značenja, a da je svijet kojemu se svakog jutra vraća naprosto odsutnost smisla. Odsutnost smisla koherentno je i predvidljivo, a smislenost je enigmatična i zbunjujuća. Tamo gdje ne razumijemo, blizu smo središtu, gdje razumijemo, na ekstremnoj smo periferiji, vani smo. Želio bi dan započeti molitvom; ne zna što da moli ali zna što razumije pod molitvom: u dnevnu koherenciju uvesti inkoherenciju smislene halucinacije. Možda bi mogao izgovoriti riječi bez smisla, ili naprosto ispuštati zvuke. No, jer je budan, on ne može simulirati da je drugdje, da je u središtu svijeta gdje je sve slika. Njegov dan počinje osobnom higijenom i ispražnjenjem. S velikom nuždom on izbacuje i značenja koja su kontaminirala njegovo tijelo tijekom noći. Onda se pita ne skrivaju li se u njegovu izmetu one nevjerojatne slike, nije li njegov izmet očaj ili neprilična molitva. Nasmije se bez veselja. Sada mora ustati, a ne zna zašto, neovisno o tomu što mu dan donese, on će vazda, u osnovi, biti u iščekivanju. Ujutro se sprema za onaj neproziran trenutka dana, za onaj čas mira i samoće, kada očekuje da će ući u noć, i da će biti pripušten onom mjestu gdje se izmjenjuju bezoblične nepronicljive slike središta.


G. Manganelli, Ottantacinque, da Centuria


Preveo s talijanskog Mario Kopić

Batman R.I.P.

Kultni superheroj iz svijeta stripa, a potom i filma i kompjuterskih igara, poznat kao Batman, mogao bi biti ubijen, otkrio je pisac Grant Morrison.
Priča pod nazivom "Batman RIP" (Batman, počivaj u miru) tako će označiti "kraj Brucea Wayne kao Batmana" i to tako što će se ovaj lik ili umrijeti ili otići u penziju, otkriva autor.

"Ono što pravim je sudbina gora od smrti, stvari za koje niko ne očekuje da bi se mogle desiti ovim momcima", rekao je škotski crtač stripova za portal CBR.

Bruce Wayne, bogati biznismen iz Gotham Cityja, koji predstavlja Batmanov tajni identitet, odrekao se ogrtača, a u izdanju pod nazivom "Knightfall" Batmana je ozbiljno povrijedio zločinac Bane, nakon čega je Wayne morao unajmiti Jean-Paula Valleya, poznatog kao Azrael, da obuče njegovu odjeću i da ga zamijeni.

Ostaje da se vidi šta je to autor Morrison tako šokantno pripremio svim ljubiteljima ove umjetnosti i da li su priče o Batmanovoj smrti njegov pravi plan ili samo šala.

Emmanuel Lévinas: Nekoliko refleksija o filozofiji hitlerizma

Hitlerova je filozofija primitivna. No primitivne moći koje se u njoj iscrpljuju dovode do pojavljivanja mizerne frazeologije pod pritiskom elementarne snage. One bude tajnu nostalgiju njemačke duše. Više od zaraze ili ludosti, hitlerizam je buđenje elementarnih osjećaja.

No, od tada, usto što je strašno pogibeljan, on biva filozofski zanimljivim, budući da se u elementarnim osjećajima prikriva filozofija. Oni izražavaju prvi stav duše pred cjelinom realnog i njezinom vlastitom sudbinom. Oni predodređuju ili unaprijed oblikuju smjer avanture kojom će duša proći kroz svijet.

Tako filozofija hitlerizma nadmašuje filozofiju hitlerijanaca. Ona dovodi u pitanje sama načela civilizacije. Konflikt se ne odvija samo između liberalizma i hitlerizma. I samo je kršćanstvo pod prijetnjom, unatoč poštedama i konkordatima kojima su se okoristile kršćanske crkve dolaskom režima na vlast.

No nije dostatno, kao neki novinari, razlikovati kršćanski univerzalizam i rasistički partikularizam: logička kontradikcija ne može procijeniti konkretan događaj. Značenje logičke kontradikcije koja suprotstavlja dva toka ideja pojavljuje se posvema samo vratimo li se do njihova izvorišta, do intuicije, do iskonske odluke koja ih čini mogućima. U tomu ćemo duhu izložiti ovih nekoliko refleksija.



1.

Političke slobode ne iscrpljuju sadržaj duha slobode koji za evropsku civilizaciju znači koncepciju ljudske sudbine. Ona predstavlja osjećaj apsolutne slobode čovjeka naspram svijeta i naspram mogućnosti koje potiču njegovo djelovanje. Čovjek se vječno obnavlja pred Univerzumom. Govoreći u apsolutnom smislu, on nema povijesti.

Jer povijest je najdublje, temeljno ograničenje. Nadasve je vrijeme, uvjet ljudske egzistencije, uvjet nepopravljivog. Svršen čin, nošen sadašnjošću/prisutnošću koja protječe, zauvijek izmiče utjecaju čovjeka, ali pritišće njegovu sudbinu. Iza melankolije vječnog protoka stvari, iluzorne Heraklitove sadašnjosti/prisutnosti, postoji tragedija nepomičnosti neizbrisive prošlosti koja svaku inicijativu osuđuje biti samo nastavljanjem. Istinska sloboda, istinski početak zahtijevali bi i istinsku sadašnjost/prisutnost koja, na vrhuncu sudbine, vječno ponovno započinje.

Judaizam donosi tu veličanstvenu poslanicu. Grizodušje - bolan izražaj radikalne nemoći da se popravi nepopravljivo - naviješta pokretačko pokajanje oprosta koji ispravlja. Čovjek u sadašnjosti/prisutnosti pronalazi ono zbog čega valja mijenjati, brisati prošlost. Vrijeme gubi i samu svoju ireverzibilnost. Grčevito se savija pred čovjekovim nogama kao ranjena zvijer. I oslobađa ga.

Bolan osjećaj prirodne nemoći čovjeka pred vremenom sačinjava svu tragiku grčke Moire, svu oštrinu ideje grijeha i svu veličinu kršćanskog revolta. Atridima koji se bore pod pritiskom prošlosti, strane i brutalne kao prokletstvo, kršćanstvo suprotstavlja mističnu dramu. Križ oslobađa; a kroz euharistiju koja trijumfira nad vremenom to se oslobađanje zbiva svakoga dana. Vrijednost je spasenja koje kršćanstvo želi donijeti izražena obećanjem ponovnog započinjanja konačnog koje se izvršava prolaženjem trenutaka, obećanjem nadilaženja apsolutne kontradikcije prošlosti koja je podčinjena sadašnjosti/prisutnosti, prošlosti koja je vazda u pitanju, koja se vazda iznova dovodi u pitanje.

Time ono proklamira slobodu, time je ono omogućuje u čitavoj njezinoj punoći. No nije samo izbor sudbine slobodan. Izvršeni izbor ne biva okovom.

Čovjek čuva mogućnost - svakako, nadnaravnu, ali dohvatljivu, konkretnu - raskidanja ugovora kojim je svojevoljno obvezan. On u svakom času može ponovno steći svoju golotinju iz prvih dana stvaranja. Ponovno osvajanje nije lako. Ono i ne mora uspjeti. Ono nije posljedica hirovite uredbe neke volje koja je smještena u arbitraran svijet. No dubina napora koji se zahtijeva mjeri samo teškoću prepreke i podcrtava originalnost novoga obećanog i realiziranog poretka koji trijumfira kidajući duboke slojeve prirodne egzistencije.

Ta beskonačna sloboda, u odnosu na svaku vezanost pomoću koje, nakon svega, niti jedna vezanost nije konačna, čini temelj kršćanskog poimanja duše. Ostajući vrhovnom konkretnom realnošću, izražavajući ono najdublje u pojedincu, ona ima strogu čistoću transcendentnog nadahnuća. Preko promjena realne povijesti svijeta, moć obnavljanja daje duši nešto kao noumenalni karakter koji je zaštićen od nasrtaja svijeta u kojem je konkretan čovjek ipak smješten. Paradoks je samo prividan. Odvajanje duše nije apstrakcija, nego konkretna i pozitivna moć odvajanja, neosvrtanja. Jednaki dignitet svih duša, neovisno o materijalnim ili društvenim uvjetima osobe, ne proistječe iz teorije koja bi, pod individualnim razlikama, potvrđivala analogiju "psihološke konstitucije". Nju omogućuje dana moć duše da se oslobodi onoga što je bilo, svega onoga što ju je vezalo, svega što ju je angažiralo - kako bi pronašla svoju prvotnu nevinost.

Ako liberalizam posljednjih stoljeća zabašuruje dramatičan aspekt tog oslobođenja, on ipak čuva njegov esencijalni moment u obliku suverene slobode uma. Svaka filozofska i politička misao modernoga doba teži ljudski duh smjestiti na neko mjesto koje je iznad realnog. Ona produbljuje jaz između čovjeka i svijeta. Čineći nemogućom prijetnju kategorija fizičkog svijeta na duhovnost uma, ona stavlja posljednji temelj duha izvan brutalnog svijeta i neumoljive povijesti konkretne egzistencije. Ona, u slijepom svijetu općeg smisla, zamjenjuje svijet koji je rekonstruiran idealističkom filozofijom, okupan umom i podvrgnut umu. Umjesto oslobađanja pomoću milosti postoji autonomija, ali u nju prodire judeo-kršćanski
leit-motiv slobode.

Francuski su pisci 18. stoljeća, prethodnici demokratske ideologije i Deklaracije o pravima čovjeka, unatoč svom materijalizmu, priznali mišljenje uma koji istjeruje fizičku, psihološku i socijalnu materiju. Svjetlost uma dostatna je da se odagnaju sjene iracionalnog. Što ostaje od materijalizma kada je čitava materija ispunjena umom?

Čovjek liberalističkog svijeta ne bira svoju sudbinu pod težinom Povijesti. On ne poznaje svoje mogućnosti kao zabrinjavajuće moći koje ključaju u njemu i koje ga već sada usmjeravaju u određenom smjeru. One su za njega samo logične mogućnosti što se nude spokojnom umu koji bira, vječno čuvajući svoje distance.



2.

Marksizam, po prvi puta u zapadnjačkoj povijesti, dovodi u pitanje takvu koncepciju čovjeka.

Ljudski mu se duh više ne čini kao čista sloboda, kao duša koja lebdi ponad svake vezanosti; više ne postoji čisti um koji je dio carstva svrha. On je bijesan na materijalne potrebe. No zahvaljujući materiji i društvu, koji više ne slušaju čarobni štapić uma, njegova konkretna i podčinjena egzistencija ima veću važnost, veću težinu od nemoćna uma. Borba koja prethodi razumu nameće mu odluke koje on sam nije donio. "Bitak određuje svijest". Znanost, moral i estetika nisu moral, znanost i estetika po sebi, ali u svakom času izražavaju temeljnu opoziciju između građanskih i proleterskih civilizacija.

Duh tradicionalne koncepcije gubi moć raskidanja svih veza na koje je vazda bio toliko ponosan. On udara o planine koje niti jedna vjera sama ne bi mogla uzdrmati. Apsolutna sloboda, ona koja čini čuda, po prvi se puta nalazi protjerana iz konstitucije duha. Time se marksizam protustavlja ne samo kršćanstvu, nego i čitavom idealističkom liberalizmu za koji "bitak ne određuje svijest", nego svijest ili um određuje bitak.

Time se marksizam kreće u smjeru suprotnom od europske kulture ili barem briše harmonijsku krivulju njezina razvića.



3.

No, taj prekid s liberalizmom ipak nije definitivan. Marksizam ima svijest da u određenom smislu nastavlja tradicije iz 1789. godine i čini se da jakobinstvo u velikoj mjeri nadahnjuje marksističke revolucionare. No ta povezanost nije radikalna, posebice ako se temeljna intuicija marksizma sastoji u tomu da on promatra duh u neizbježnom odnosu na određenu situaciju. Individualna svijest koja je određena bitkom nije dovoljno nemoćna da ne bi, barem kao načelo, sačuvala moć da strese socijalno opčinjavanje koje se otad pojavljuje kao strano njezinoj biti. Postati svjestan svojega socijalnog položaja, i za samoga Marxa znači osloboditi se od fatalizma koji je u njemu sadržan.

Istinski protustavljena koncepcija europskom poimanju čovjeka bila bi moguća jedino ako se situacija u koju bi ovaj bio doveden ne bi njemu pripisivala, nego bi činila dubinu njegova bitka. Paradoksalan zahtjev, čini se, iskustvo našeg tijela realizira.

Što znači imati tijelo prema tradicionalnom tumačenju? To znači podnositi ga kao objekt izvanjskog svijeta. Ono je Sokratu teško isto koliko i okovi kojima je filozof okovan u atenskom zatvoru; ono ga zatvara kao i sam grob koji ga čeka. Tijelo je prepreka. Ono briše slobodan polet duha, privodi ga zemaljskim uvjetima, ali, kao i svaku prepreku, moramo ga premostiti.

Osjećaj vječne stranosti tijela u odnosu na nas same hranio je kršćanstvo isto kao i moderni liberalizam. On je ustrajao tijekom svih varijacija etike unatoč opadanju koje je pretrpio asketski ideal počevši od renesanse. Ako su materijalisti miješali Ja i tijelo, bilo je to po cijenu puke negacije duha. Oni su smještali tijelo u prirodu i nisu mu dodjeljivali izuzetan rang u univerzumu.

Ali tijelo nije samo vječni stranac. Klasično tumačenje osjećaja identiteta između našeg tijela i nas samih, osjećaj koji određene okolnosti čine posebno oštrim, postavlja na nižu razinu i smatra ga etapom koju treba prijeći. Tijelo nam nije samo bliže i prisnije od ostalog svijeta, ono ne upravlja samo našim fiziološkim životom, našim raspoloženjem i našim djelovanjem. Iza tih banalnih konstatacija postoji osjećaj identiteta. Ne potvrđujemo li se zapravo u toj toplini jedinog tijela prije razdraganosti Ja koje će težiti od njega se razlikovati? Ne odupiru li se te veze svakom iskušenju, veze koje krv uspostavlja puno prije procvata razuma? U pogibeljnom sportskom podvigu, u riskantnoj vježbi u kojoj pokreti dostižu gotovo apstraktnu perfekciju pod dahom smrti, svaki dualizam između Ja i tijela mora nestati. I u tjesnacu fizičke boli, ne iskušava li bolesnik jednostavnost koja je neodvojiva od njegova bitka kad se okrene u svom patničkom krevetu kako bi pronašao miran položaj?

Reklo bi se da u boli analiza budi oprečnost duha samoj toj boli, budi revolt, odbijanje da u njoj prebiva i kao posljedica se javlja pokušaj da je prevlada - ali nije li taj pokušaj sad već okarakteriziran kao očajnički? Ne ostaje li pobunjeni duh neizbježno zatvoren u boli? I nije li taj očaj ono što čini sam temelj boli?

Osim interpretacije tih činjenica koje daje tradicionalna zapadnjačka misao, a koje ona naziva ružnim i nedoličnim i koje često umanjuje, može preživjeti osjećaj njihove nesvodljive originalnosti i želja da im se sačuva čistoća. U fizičkoj boli bila bi jedna apsolutna pozicija.

Tijelo nije samo nesretan ili sretan slučaj koji nas stavlja u odnos s neumoljivim svijetom materija - njegova neodvojivost od Ja vrijedi sama po sebi. To je neodvojivost kojoj se ne može izmaći i koju niti jedna metafora ne može pomiješati sa sadašnjošću/prisutnošću izvanjskog objekta: to je zajedništvo u kojem ništa ne može promijeniti tragičan okus konačnog.

Taj osjećaj identiteta između Ja i tijela koji, naravski, nema ništa zajedničko s popularnim materijalizmom, neće dakle nikada dopustiti onima koji žele od njega otići da u dubini toga jedinstva nađu dualnost slobodnoga duha koji se bori s tijelom za koje je prikovan. Za njih se, naprotiv, upravo u tom vezivanju tijela sastoji sva bit duha. Odvojiti ga od konkretnih oblika u kojima se realizira, znači iznevjeriti originalnost samog osjećaja od kojega bi trebalo poći.

Važnost koja se pridaje tom osjećaju tijela, kojom se zapadnjački duh nikada nije htio zadovoljiti, temelj je jedne nove koncepcije čovjeka. Biologijsko, sa svim onim fatalnim što ono sadrži, biva više od objekta duhovnoga života, ono biva njegovom srži. Misteriozni glasovi krvi, pozivi nasljedstva i prošlosti kojima tijelo služi kao enigmatsko vozilo gube svoju prirodu problema koji su podčinjeni rješavanju jednoga Ja koje je suvereno slobodno. Ja, kako bi ih razriješilo, dovodi samo nepoznavatelje tih problema. Ono je od njih konstituirano. Bit čovjeka nije više u slobodi nego u svojevrsnom vezivanju. Biti doista svoj, to ne znači poletjeti iznad slučajnosti, vazda stranih slobodi Ja; to naprotiv znači postati svjestan neizbježnog iskonskog vezivanja, jedinstvenog u našem tijelu; to naročito znači prihvatiti to vezivanje.

Otada svaka društvena struktura koja objavljuje oslobađanje u odnosu na tijelo i koja ga ne promiče biva sumnjivom kao odricanje, kao izdaja. Oblici modernog društva zasnovanog na ugovoru slobodnih volja neće se pokazati samo kao krhki i nepostojani, nego i kao pogrešni i lažni. Asimilacija duhova gubi veličinu trijumfa duha nad tijelom. Ona biva djelom krivotvoritelja. Društvo na osnovi krvnih veza proistječe odmah iz te konkretizacije duha. A onda, ako rasa ne postoji, valja je izmisliti!



Tom idealu čovjeka i društva pridružuje se novi ideal mišljenja i istine.

Ono što karakterizira strukturu misli i istine u zapadnjačkom svijetu, to smo podcrtali, jest razdaljina koja odvaja od sama početka čovjeka i svijet ideja u kojemu će on odabrati svoju istinu. On je slobodan i sam pred tim svijetom. On je toliko slobodan da ne mora prijeći tu razdaljinu, ne mora izvršiti izbor. Skepticizam je temeljna mogućnost zapadnjačkog duha. No kad je razdaljina jednom prijeđena i istina uhvaćena, čovjek ništa manje ne čuva svoju slobodu. Čovjek se može sabrati i vratiti se svom izboru. Već u afirmaciji klija buduća negacija. Ta sloboda čini čitavo dostojanstvo mišljenja, ali također u sebi krije i pogibelj. U međuprostor koji dijeli čovjeka i ideju uvlači se laž.

Misao biva igrom. Čovjek nalazi zadovoljstvo u slobodi i definitivno se ne izlaže opasnosti s bilo kakvom istinom. On mijenja svoju moć/mogućnost sumnje u manjak uvjerenosti. Tome nasuprot, ne vezati se za istinu za njega znači da ne želi angažirati svoju osobu u stvaranju duhovnih vrijednosti. Postavši nemogućom, iskrenost stavlja točku na svako junaštvo. Civilizacija je preplavljenja svime što nije autentično, sa surogatom stavljenim u službu interesa i mode.

Društvo koje gubi živi dodir sa svojim istinskim idealom slobode mora prihvatiti njegove degenerirane oblike i, nevideći da taj ideal zahtijeva napor, raduje se svemu, pogotovo onome što ono donosi kao udobno - u društvu koje je u takvom stanju, germanski se ideal čovjeka pojavljuje kao obećanje iskrenosti i autentičnosti. Čovjek se više ne nalazi pred svijetom ideja u kojemu, suverenim izborom svojega slobodnog uma, može izabrati svoju vlastitu istinu - on je odsada vezan za neke od njih, kao što je svojim rođenjem vezan za sve one koji su njegove krvi. On se više ne može igrati s idejom jer ona, nakon što izađe iz svojega konkretnog bića, usidrena u svom mesu i svojoj krvi, čuva svoju ozbiljnost.

Privezan za svoje tijelo, čovjek vidi sam sebe kako odbija moć/mogućnost da umakne sebi samome. Istina za njega više nije kontemplacija stranog prizora - ona se sastoji u drami u kojoj je sam čovjek glumac. Pod težinom čitave svoje egzistencije, koja sadrži podatke na koje se ne treba više vraćati, čovjek će reći svoje da ili ne.

Ali na što nas obvezuje ta iskrenost? Svaka je racionalna asimilacija ili mistično jedinstvo među duhovima koje se ne oslanja na krvno jedinstvo sumnjivo. A ipak novi tip istine neće moći odbiti formalnu prirodu istine i prestati biti univerzalan. Istina je uzalud bila moja istina u najdubljem smislu tog posvojnog pridjeva - ona mora težiti stvaranju novog svijeta. Zaratustra se ne zadovoljava svojom transfiguracijom, on silazi s planine i donosi evanđelje. Kako je univerzalizam kompatibilan s rasizmom? U tomu će biti, i to je u logici izvorne inspiracije rasizma, temeljna modifikacija same ideje univerzalnosti. Ona mora učiniti mjesta ideji ekspanzije, jer ekspanzija sile predstavlja posve drugu strukturu od širenja ideje.

Ideja koja se širi bitno se odvaja od svojega polazišta. Ona biva, unatoč jedinstvenom naglasku koji joj daje njezin stvaratelj, zajedničkom baštinom. Ona je u osnovi anonimna. Onaj koji je prihvaća biva njezinim gospodarom kao i onaj koji je predlaže. Širenje ideje na taj način stvara zajednicu "gospodara" - to je proces izjednačavanja. Preobratiti ili uvjeriti, to znači stvoriti parove. Univerzalnost jednog poretka u zapadnjačkom društvu reflektira vazda tu univerzalnost istine.

No silu karakterizira drugi tip širenja. Onaj koji je sprovodi ne odvaja se od nje. Sila se ne gubi među onima koji je trpe. Ona je vezana za osobu ili društvo koje je sprovodi, ona ih proširuje podčinjavajući im ostatak. Ovdje se univerzalni poredak ne uspostavlja kao posljedica ideološke ekspanzije - on je sam ta ekspanzija koja čini jedinstvo svijeta gospodara i robova. Nietzscheova volja za moć, koju moderna Njemačka ponovno pronalazi i glorificira, nije samo novi ideal, nego je to ideal koji istodobno donosi svoj vlastiti oblik univerzalizacije: rat, osvajanje.

No ovdje se pridružujemo općepoznatim istinama. Pokušali smo ih nanovo spojiti s temeljnim načelom. Možda smo uspjeli pokazati da se rasizam ne protustavlja samo određenoj posebnoj točki kršćanske i liberalne kulture. Nije samo određena dogma demokracije, parlamentarizma, diktatorskog režima ili religijske politike dovedena u pitanje. Ne, već sama ljudskost čovjeka.



Post-scriptum

Ovaj je članak izišao u časopisu Esprit, avangardnom časopisu progresivnog katolicizma, 1934. godine, gotovo odmah nakon dolaska Hitlera na vlast.
Članak proizlazi iz uvjerenja da izvorište krvavog barbarstva nacional-socijalizma nije bilo kakva eventualna anomalija ljudskog rasuđivanja, niti neki slučajni ideološki nesporazum. U tom članku postoji uvjerenje da taj izvor proizlazi iz bitne mogućnosti Elementalnog zla (Mal élémental, Lévinasova kovanica, od élementaire - elementarno i mental - duševni, prim. M.K.) do kojeg može dovesti zdrava logika i protiv kojega se zapadnjačka filozofija nije u dovoljnoj mjeri osigurala. Mogućnost koja se upisuje u ontologiju bića zabrinutog za bitak - bića "dem es in seinem Sein um dieses Sein selbst geht" (u čijem se bitku radi o samom tom bitku), prema Heideggerovu izrazu. Mogućnost koja još prijeti korelativnom subjektu "bitka-koji-sabire (l'Etre-a-rassembler)" i "koji-dominira (a-dominer)", tom poznatom subjektu transcendentalnog idealizma koji, ponajprije, želi biti i smatra se slobodnim. Moramo se upitati je li liberalizam dostatan za autentično dostojanstvo ljudskog subjekta. Dostiže li taj subjekt ljudsko stanje (condition humaine) prije nego što prihvati odgovornost za drugog čovjeka u izboru koji ga uzdiže na taj stupanj? Izbor koji dolazi od nekoga boga - ili od Boga - koji ga gleda u licu drugog čovjeka, njegova bližnjeg, iskonskog mjesta Otkrivenja.


E. Levinas, Quelques réflexions sur la philosophie de l'hitlerisme, Paris 1997.

S francuskog preveo Mario Kopić

Povratak djeda Božića

Arno Münster

uz 100. rođendan Claude Lévi-Straussa


Claude Lévi-Strauss, osnivač strukturalne antropologije, vjerojatno ne bi mogao zamisliti ljepši poklon za stoti rođendan od onoga francuskog nakladnika Gallimarda: objavljivanje reprezentativnog izbora iz djela na tankom papiru u luksuznoj biblioteci Pléiade, u renomiranom i u svijetu najcjenjenijem izdanju znanoga nakladnika, koje je namijenjeno samo izuzetno velikim piscima i intelektualcima Grand Nation.

Na taj način službena Francuska ukazuje čast znanstveniku i intelektualcu najvišeg ranga. I to onom koji nije samo izvanredno doprinio etnološkim i antropološkim istraživanjima, svojemu strukovnom području, nego i Lévi-Straussu koji je jako utjecao na suvremenu filozofiju svojom „strukturalnom metodom“. Posrijedi je nedvojbeno naknadna krunidba znanstvene karijere koja je 1960. godine, s pozivom Lévi-Straussu da zauzme mjesto predavača na pariškom Collčge de France, dosegla prvi vrhunac. To je bio i početak znamenita pohoda njegovih antropološko-etnoloških studija i ponajprije studija o mitologiji tzv. primitivnih naroda, koje su imale takav odjek da otada antropologija nije više ono što je bila.

Lévi-Strauss je rođen 1908. godine u Bruxellesu kao sin francuskog slikara Raymonda Lévi-Straussa i Emme Lévy, kćeri elzaškog rabina. Godine 1925. polaže prijemni ispit za École Normale Supérieure, školu namijenjenu francuskoj eliti. Godinu dana kasnije započinje studij prava na Sorbonni. Iste je godine, kao osamnaestogodišnjak, aktivni član Socijalističke studentske grupe. Zanima se za Marxa, Spinozu i pacifistički orijentirana filozofa Alaina. Nekoliko godina kasnije daje ostavku na sve funkcije u Socijalističkoj partiji i 1943. godine povlači se zavazda iz politike.

Iste mu je godine bilo ponuđeno mjesto gostujućeg profesora na Sveučilištu Sao Paolo. Godinu dana nakon dolaska u Brazil, 1935. godine, kreće na prvu ekspediciju istraživati obrede, mitove i životne navade Caduveo-Indijanaca u saveznoj državi Goias u središtu Brazila. To je pak bio sam „uvod“ u drugu ekspediciju, u studenom 1937. godine, u dotad posve nepoznato područje Mato Grosso, cilj koje je bio istražiti život i običaje plemena Bororo. Maloj istraživačkoj grupi pošlo je za rukom avanturističkim putovima preko Cuiaba – raja „garimperiosa“, brazilskih tragača za zlatom i dijamantima – dospjeti u središte ove zabačene regije. Lévi-Strauss ovdje zapravo započinje rad kao antropolog i etnolog.

Uspijeva uspostaviti prijateljski odnos s Bororoima, koji žive u više obiteljskih klanova i koji se u biti izdržavaju prodajom keramičkih predmeta. Lévi-Strauss otkupljuje od njih keramiku, fotografira, istražuje jezik, geste i bračna pravila. Na kraju ekspedicije imao je materijal za knjigu „Elementarne strukture rodbinstva“ (1949), kao i za knjigu „Tužni tropi“ koja će se pojaviti 1955. godine.

Veliki odjek koji su obje knjige – koje su 1958. godine dopunjene i u međuvremenu postale standardno djelo „Strukturalna antropologija“ – nadaleko izazvale, imao je razlog u tomu što je Lévi-Straussov pristup odstupio od metode tradicionalne etnologije. On je radikalno raskrstio s klišejima i dogmama koje su vladale nad ovim istraživačkim granama i koje su skutonoše kolonijalne vladavine. Na mjesto etnocentričnih klišea o „divljim“, „užasnim“ i „nerazvijenim“ postavio je objektivan opis strukture rodbinskih odnosa, obreda i mitova ovih naroda i plemena. Naspram prethodnika koji su bili zaraženi ideologijom kolonijalizma, bilo mu je važnije pronaći strukturalne sličnosti i razlike i tako odrediti invarijante koje reguliraju društveni život pod prirodno određenim uvjetima.

Kao odlučujući protivnik funkcionalizma i pozitivizma osnovao je vlastitu „strukturalnu antropologiju“ i definirao antropologiju, naslanjajući se na „semiološku lingvistiku“ Ferdinanda de Saussurea, kao sustav „znakova i gestike iz kojeg se izvode obredi, bračna pravila, rodbinski sustavi, običaji i određene forme ekonomske razmjene“. Umjesto da se iscrpljuje u mehaničkom klasificiranju, gradi most između zapadnjačke civilizacije i arhaičnijih društava. Ako je, s jedne strane, upravo ovaj aspekt Lévi-Straussova djela bio privlačan i za filozofe – treba pomisliti samo na utjecaj koji je izvršio na Jacquesa Lacana, Michela Foucaulta ili Louisa Althussera – on je, s druge strane, bio metom oštre kritike. I to baš kritike onih koji su poput marksističkog filozofa Henri Lefebvrea oštro napadali antropološki strukturalizam zbog „antidijalektike“, njegovog „antihumanizma“ i „neprijateljstva spram subjekta“. Na vrhuncu svibanjske pobune 1968. godine, francuski sociolog Jean Duvignaud na Sorbonni, koju su studenti zaposjeli, pobjedonosno je objavio kako svibanj 1968 predstavlja „kraj i smrt strukturalizma“.

U posljednjem poglavlju četvrtog toma „Mitologika“, Lévi-Strauss je odgovorio na različite zamjerke i podvukao da ga iznenađuje „kritika strukturalizma pojedinih filozofa, njihov prigovor da je strukturalizam poništio ljudsku osobu i njezine vrijednosti“. „Ovo za mene ima isti učinak“, istakao je, „kao kad bi se netko pobunio protiv kinetičke teorije plina pod izgovorom da ta teorija, svojim objašnjenjem zbog čega se topao zrak širi i uspinje, dovodi u opasnost obiteljski život i kućni moral čija bi demistificirana toplina time izgubila osjećajne i simboličke rezonance“.

„Mističkom isparenju“ filozofske refleksije koja polazi isključivo od subjekta, sada energično i apodiktički suprotstavlja strogo empirijski usmjerenu metodiku prirodnih znanosti. „Tijekom 1.500 godina, od vremena Plutarha, filozofi nisu ništa drugo o mitovima govorili doli plitkosti i opća mjesta“, glasila je njegova osuda. Ovo je, naravno, za posljedicu moglo samo imati to da je sada Lévi-Strauss optužen i da je od sebe načinio apologetu antifilozofije, koja ignorira socioekonomski orijentiranu marksističku analizu i želi zamijeniti dijalektiku subjekta-objekta „supstancijalnim identitetom“. Unatoč svemu, ne može se osporiti da je Lévi-Straussu bolje pošlo za rukom od bilo koga drugoga ispitati, pomoću strukturalističkih istraživanja mitologije naroda plemenskih zajednica, razviće tih društava i opisati ih. Preko mita se, napisao je jednom, „priroda kulturalizira, dok s druge strane mit naturalizira kulturu, jer se eksplicitno poziva na prirodu kako bi objasnio načine funkcioniranja društva ili ih zastro velom“. I upravo stoga mit služi kao posrednik nečega što bismo mogli nazvati „pozitivni moral“.

Preveo s francuskog Mario Kopić



Claude Lévi-Strauss

Intimni rječnik Claude Lévi-Straussa

(razgovor tijekom kojega je Lévi-Strauss u kratkim odgovorima opisivao kakve mu asocijacije pobuđuju riječi koje mu je predlagao sugovornik Dominique-Antoine Grisoni)


AFRIKA
Dio svijeta kojega praktično ne poznajem. U mojoj se misli vezuje na sliku veoma velikih zajednica – u usporedbi sa zajednicama koje sam obilazio u Brazilu – i s obzirom na to da se bolje osjećam u krajevima s veoma slabom gustoćom stanovništva nego u gustim i napučenim predjelima…

APARTHEID
Nikada nisam bio u Južnoj Africi i dobro pazim da ne bih govorio o situaciji koju nisam imao priliku opažati na licu mjesta. Premda mi je apartheid kao sistem oduran i zaprepašćuje me, teško predstavljam rješenje za problem kojemu na svijetu nema premca.

EGZISTENCIJALIZAM
Filozofska misao koja me se ne tiče: meni je stalo do proučavanja ljudskog na drugoj razini.

ENCIKLOPEDIČNOST
Nešto što dugujem svojemu ocu koji me je poticao, silio na istraživanje u svim smjerovima, tako da sam pri ulasku u adolescenciju imao osjećaj da su mi dostupne sve vrste intelektualnog djelovanja: komponirao sam glazbu, slikao, pisao. Istina je da mi je to kasnije škodilo, i to je jedan od uzroka da sam počeo pisati razmjerno kasno: bio sam previše raspršen. Danas se nadam da mi je uspjelo iz te raspršenosti izvući bar nešto koristi.

FILOZOFIJA
Moja izobrazba. Zapravo sam bio filozof u prazno, jer me sve drugo odbijalo. Nisam imao nikakvu posebnu sklonost filozofiji, izrazito zanimanje za nju…U početku sam je učio, potom sam osjetio otpor prema njoj, sada, možda, jer sam došao do određene mudrosti, kažem sebi da čovjek počevši od trenutka kad pokušava reflektirati o svijetu i fenomenima svagda i bar malo filozofira. U današnjem trenutku za mene dakle nije više pitanje jesam li za filozofiju ili protiv nje, nego kako se odrediti ili možda postaviti u odnosu spram dva poimanja filozofije. Jedno, što ga je sve do kraja zagovarao Sartre, ustrajava da je filozofija područje za sebe i svjesno ignorira znanstvenu misao. Drugo, i to mene zanima, sastoji se od nastojanja za kritičkim razmišljanjem, razumijevanjem, traženjem implikacija onoga što stvara ljudska misao, kako u znanosti tako i u umjetnosti. Danas mislim da je filozofija koja postavlja pitanja o viziji svijeta kakvog rađa napredak biologije ili fizike neizbježna i opravdana istodobno.

INTELEKTUALAC
Mora li intelektualac zauzimati stajališta spram velikih svjetskih problema? Je li to njegova pozvanost? Mislim da treba nijansirati i razlikovati. Ako intelektualac posvećuje svoju refleksiju svijetu i njegovim problemima, tada mi je razumljivo da zauzima stajališta…Ako pak svoju refleksiju posvećuje drugim pitanjima, drugim problemima, tada ne znam kada netko nalazi vremena da s jednakom brigom i jednakim skrupulama razmišlja i o svjetskim.

INTERPRETACIJA
Glazba ne postoji dok je ne interpretiramo – po tomu se odvaja od slikarstva i književnosti. Postoji samo partitura, odnosno neki kod i upute koje omogućuju reproduciranje glazbe. Interpretacija je dakle integralni dio glazbe, dočim je za druge umjetnosti sekundarna. U književnosti je, na primjer, ono što čitatelj dodaje tekstu.

ISLAM
Religija koju slabo poznajem. Svejedno bih napomenuo da smo danas protagonisti prilično paradoksalne pojave u povijesti, pojave u koju mi se čini umiješan i islam…Počinjao sam razmišljati u trenutku kad je naša kultura ugrožavala druge kulture, zato sam se postavio u njihovu obranu i o njima svjedočio. Danas imam dojam da se kretanje preokrenulo i da se naša kultura brani pred vanjskim prijetnjama, među koje spada najvjerojatnije i islamska eksplozija. Odjednom se odlučno i etnologijski osjećam braniteljem svoje kulture.

JEZIK
Božanstvo kojemu smo dužni štovanje.

KNJIGA
Životna supstanca kojom se hranimo.

KNJIŽNICA
Užas: ne znam više što uraditi sa svojim knjigama, ne znam više što imam, ne znam više gdje je što. Pomislim li da je bila prije 28 godina, kad sam se uselio u stan u kojem sam sada, baš fascinantna. Na zidovima je bio zastupljen čitav svijet i svaka je knjiga zauzimala mjesto što bi ga razmatrani narod imao na zemljovidu

MONOTEIZAM
Nikakva veselja prema njemu. ..Ako sam tako fasciniran Japanom, to sam djelomice i zbog šintoizma: ta čudnovata mogućnost ubrizgavanja božanstava u sve, nije važno što, u najmanji zid, najsitniji cvijet – ili ih nalaženja u njima.

NADREALIZAM
Sviđao mi se njegov smisao za primitivne umjetnosti – iznimna sigurnost prosudbe kod Bretona ili Maxa Ernsta. Pa fascinantno istraživanje krajnjih granica misli, što je za sudionike toga pokreta bilo cilj po sebi, a za mene predmet refleksije.

NOVAC
Kako bih ga iskoristio kad bih ga imao dovoljno: tako da bih kupovao lijepe predmete.

NOVI ROMAN
Slabo poznajem. Zapravo…Možda sam neke htio pročitati, no odložio sam ih: bilo mi je dosadno.

PISANJE
Pišem da mi ne bi bilo dosadno. Volim pisanje, no svejedno mi ne teče u neprestanom traženju lijepe rečenice. Unatoč tomu, svjestan sam da mi ne bi uspjelo izraziti misao ukoliko ne potražim pomoć u obliku.

PODUK
Javno razmišljanje. Moja su predavanja bila suočavanja sa samim sobom. Uopće nisam znao tko je preda mnom.

POEZIJA
Baudelaire, Mallarmé…do nekih Valéryjevih stihova.

PRIJATELJ
Veoma sam malo pravih prijatelja imao.

PSIHOANALIZA
Odvojimo dvije stvari! Najprije terapeutsku tehniku, prema njoj sam skeptičan. I potom veliko Freudovo otkriće, naime da je moguće ono što nam se u duhovnom životu čini najarbitrarnijim i najnerazumljivijim razumski analizirati i razumjeti. Ne umišljam da je to tumačenje zadovoljivo, samo navodim činjenicu da je dokazao kako je moguće nesvjesno privesti na razinu svjesne misli, kako iracionalno može biti plodno za racionalnu misao, i to je ono glavno.

PSIHOLOGIJA
Negdje sam zapisao da je etnologija vrsta psihologije. Sudim dakle da se držim na rubu psihologije.

PUTOVANJE
Nisam se promijenio, mrzim ga. I danas odlazim samo na putovanja koja su uvjet da dođem do nekih rezultata: prevalim razdaljine, promijenim prostor, posjetim druga mjesta. No pomisao da ću putovati avionom, da ću pristati u zračnoj luci koja je vazda ista gdje god se nalazila, za mene je jedna konstanta užasa. Moj ideal: putovanje pješke prema Rousseauovom primjeru.

RAD
Sredstvo za mirnu savjest

RIJETKI PREDMETI
Prema njima imam najintimniji odnos. Skupljam ih od najranijeg djetinjstva. Prvi kojeg sam primio i čuvam ga još i danas poklonio mi je otac: neku japansku grafiku. Sjećam se da sam je stavio u škrinju da krasi dno i potom sam u sedmoj, osmoj ili devetoj godini svaki put kad bi dobio neku nagradu hodočastio u trgovinu u ulici Petits Champs, zvala se „Kod Pagode“, kupiti kakav komad minijaturnog namještaja, japanskog ili nekog drugog, da bi u svojoj škrinji rekonstruirao japansku kuću. Ta skupljačka strast nikad me nije ostavila. U SAD sam sa nadrealistima išao po antikvarnicama: tko je nanjušio neki predmet, kupio ga je za sebe ako je imao potrebnu svotu, ako ne, o njemu bi izvijestio nekog drugog koji je imao više novca da ga požuri kupiti. I danas je moja jedina zabava u tjednu kad idem kopat u Hôtel Drouot.

SISTEM
Rijetko govorim o sistemu, radije rabim izraz struktura. Kakva je razlika između njih? Struktura je sistem koji ostaje identičan u svim transformacijama.

SMRT
Nešto što me ljuti: zbog nje neću vidjeti kakav će biti svijet kroz stotinu, dvjesto ili dvije tisuće godina…

SUMRAK BOGOVA
Wagner…Vratio sam se njemu nakon nevjernosti u godinama svojega odrastanja. Tada sam obožavao Stravinskog i strasno ljubio i nastavio ljubiti Pelléasa.

PAMĆENJE
Nemam ga, to je bolesno. Ako se hoću nečega sjetiti, napišem listić, inače stvar već za dva sata zaboravim.

SLJEDBENIK
U čitavoj svojoj učiteljskoj karijeri naravno da sam imao učenike. Ujedno mi se čini da sam imao veoma malo sljedbenika…i nikada ih se nisam trudio imati. Ustanovio sam i vodio Laboratorij za socijalnu antropologiju pri Collčge de France, puno je istraživača djelovalo u njemu: uvijek sam ih ohrabrivao neka budu svoji.

STRUKTURALIZAM
Kako se razumije, to je pariška moda, jedna od onih što nastaju svakih pet godina, i ta je imala svoje petogodišnje razdoblje.

VLAST
Bojim se vlasti. Teški sam anarhist.

ZAVOĐENJE
Ne tiče me se…ili ne tiče me se više. Slovim za hladnog, distanciranog. Alfred Métraux, koji me je dobro poznavao, svagda me označavao kao jupiterovca.

ZNANOST
Ne vjerujem da je moje djelo znanost u strogom značenju riječi i ne vjerujem da su naše tzv. humanističke ili društvene „znanosti“ doista znanosti. Pretendirati na to bilo bi varanje. Zato mi znanstvena refleksija, kakva se pokazuje u svoj svojoj veličini – u biologiji ili fizici, služi kao svjetionik. Gledam ga, nesretni stručnjak za navodno humanističke znanosti, odmjeravam svoju beskonačnu nespretnost i kažem sebi da moram težiti prema njemu koliko to mogu, premda sam svjestan da ga nikada neću dosegnuti


Preveo s francuskog Mario Kopić

Augusto Monterroso

Monolog zla

Jednoga se dana Zlo nađe u oči s Dobrim i taman ga htjede prožderati kako bi jednom za svagda okončalo tu smiješnu prepirku; no vidjevši kako je drugi majušan, Zlo pomisli:
„Može se raditi samo o zasjedi; doista, progutam li Dobro sada, dok izgleda tako slabašno, ljudi će pomisliti kako sam učinio loše i ja ću se toliko skupiti od stida da Dobro neće propustiti priliku nego će me ono progutati, s tom razlikom što će ljudi pomisliti da je ono dobro učinilo, jer ih je teško navesti da se oslobode predrasude prema kojoj je ono što čini Zlo loše a ono što čini Dobro dobro“.
I tako se Dobro još jednom izvuklo.

Monolog dobra

„Stvari nisu tako jednostavne – govorilo je sebi Dobro toga poslijepodneva – kao što misle neka djeca i većina odraslih.
Svi znaju da se u nekim prilikama ja skrivam iza Zla, kao kada se razboliš i propustiš avion a avion se sruši i ni Bog se ne spasi; u drugim prilikama, naprotiv, Zlo se iza mene skriva, kao kad se onomad onaj licemjer Abel podmetnuo da ga Kain ubije kako bi ovaj ispao hulja pred čitavim svijetom i kako nikad više ne bi mogao povratiti svoj ugled.
Stvari nisu tako jednostavne.“


(A. Monterroso, La pecora nera e altre favole)

Preveo s talijanskog Mario Kopić

Priroda i društvo

Priča Heinera Müllera Halter i mene ponukala je na kraći razgovor.

- Kad se već itamo pjesmama, evo mog ljubimca, kojeg sam prevela sa Simom Mraovićem. - reče Halter.

Heiner Müller

Dugo je mislio da prolazi šumom, u vazda jednakom sumračju, po omamljujuće toplom vjetru koji kao da puše sa svih strana i pokreće drveće nalik zmijama, idući za jedva vidljivim krvavim tragom po ravnomjerno gibljivom tlu, sam, u borbi sa zvijeri. Prvih dana i noći, ili su to bili samo sati, kako odmjeriti vrijeme bez neba, još se katkada upitao što li je ispod tla koje se pod njegovim koracima ziba kao da diše, koliki je taj sloj iznad onoga nepoznatog dolje i dokle će ga držati izvan utrobe svijeta. Kad bi opreznije stupio, činilo mu se da tlo za koje je mislio da popušta pod njegovom težinom, ide ususret njegovoj stopi i da je čak privlači nekim usisavajućim pokretom. Usto je imao jasan osjećaj da su mu noge otežale. Prebrojao je mogućnosti. 1) Noge su mu otežale, pa ih tlo vuče sebi. 2) Osjećao je da mu noge bivaju težim zato što ih tlo usisava. 3) Imao je dojam da mu tlo usisava noge, pa su mu radi toga noge otežale. Ova su ga pitanja zaokupljala neko vrijeme (godinama, satima, minutama). Odgovor je našao u sve jačem osjećaju vrtoglavice, koju mu je izazvao vjetar, jer je puhao u koncentričnim krugovima: nisu njemu noge bivale težim, nije mu tlo usisavalo stopala. I jedno i drugo bili su obmana osjetila, uvjetovana padom krvnoga tlaka. To ga umiri i on krene brže. Ili mu se samo činilo da korača brže. Kad se vjetar pojačao, drveće i grane su ga sve češće češale po licu. Dodir je u prvi čas bio gotovo ugodan, kao da ga miluju, ili kao da ga, iako površno i bez osobite zainteresiranosti, ispituju kakva mu je koža. Potom kao da je šuma postala gušćom, način se dodira promijenio, milovanje je prešlo u premjeravanje. Kao kod krojača, pomisli on, kad su mu grane obavile glavu, potom vrat, prsni koš, struk itd., šumu kao da je zanimao i njegov korak, sve dok mu nisu od glave do pete uzeli mjeru. Automatizam ga je toga procesa iritirao. Tko ili što je upravljalo pokretima toga drveća, grana ili ma što to bilo što se interesiralo za broj njegova šešira, okovratnika, cipela. Je li se ova šuma koja nije nalik nijednoj šumi koju je poznavao, uopće još mogla zvati šumom. Možda je on sam već predugo bio na putu, duže od zemaljskoga vremena, i šume su sada samo ono što je ova ovdje. Možda je ovo samo još po imenu šuma, a sva su druga obilježja već davno postala slučajnima i izmjenljivima, pa i zvijer radi koje, da bi je sasjekao, prolazi ovim što se trenutno zove šumom, i taj monstrum kojega treba ubiti, samo je ime za nešto neraspoznatljivo, a ime mu je dano iz neke drevne knjige. Samo on, neimenovan, ostao je ono što je bio na svojemu znojnom putu u borbu. Ili je možda i ono što je na njegovim nogama koračalo po tlu koje je sve brže poigravalo već bio netko drugi, a ne on. Još je o tome razmišljao kad šuma iznova posegne za njim, ovo nešto proučavalo je njegov kostur, broj, jačinu, raspored, funkciju kostiju, vezu zglobova. Postupak je bio bolan. Mučno se naprezao da ne bi vikao. Bacivši se ubrzanim tempom unaprijed, izvlačio se iz obuhvata. Znao je, nikada nije trčao brže. Ni za korak se nije pomaknuo, šuma je držala tempo, ostao je u stegama koje su se sada oko njega sklapale i sabijale mu crijeva, strugale kosti jednu o drugu, dokle će moći izdržati taj pritisak i shvati u panici koja ga je obuzimala: šuma je zvijer, već je dugo vremena šuma kojom je mislio da korača zvijer, koja ga je nosila u tempu svojih koraka, zibanje tla bili su njezini udisaji, a vjetar njezin dah, trag koji je pratio bila je njegova vlastita krv, a šuma koja je bila zvijer, uzimala je, otkad već, uzorke njegove krvi, koliko li čovjek ima krvi; i shvati da je to vazda i znao, ali ga nije imenovao. Nešto je kao neki bljesak bez početka i kraja opisalo pomoću njegovih krvnih putova i živčanih vlakana bijelo užaren strujni krug. Čuo je sebe kako se smije, kada je bol preuzela kontrolu nad njegovim tjelesnim funkcijama. Zvučalo je kao olakšanje: nema više razmišljanja, ovo je borba. Valja se prilagoditi pokretima neprijatelja. Izmaknuti im, preduhitriti ih. Doskočiti im. Prilagoditi se i ne prilagoditi se. Neprilagođavanjem se prilagođavati. Napadajući izmicati, izmičući se napadati. Preduhitriti prvi udarac hvat udar ubod, a drugi izbjeći. I obrnuto. Redoslijed mijenjati i ne mijenjati. Napadu doskočiti istim i/ili drugim pokretom. Strpljenje nožu, snagu sjekiri. Nikada nije prebrojavao svoje ruke. Ni sada ih nije bilo potrebno prebrojavati. Posvuda, ma gdje da su mu bile potrebne, one su obavljale svoj posao, pesnice prema potrebi, prsti pojedinačno iskoristivi, nokti svaki posebno, šiljci lakata. Stopala su se čvrsto držala tla koje se u pobuni protiv gravitacije sve brže vrtjelo, te personalne unije neprijatelja i bojnog polja, okrilja koje ga je željelo zadržati. Stara jednadžba. Svako krilo u koje je na neki način dospio htjelo je da barem bude njegovim grobom. I stara pjesma. Ah, ne idi, ne idi, ostani tu...Na mom srdašcu. Skandiraju krckajući njegovi vratni kralješci u majčinskom davljeničkom zahvatu. Smrt majkama! Njegovi se zubi sjetiše vremena prije noža. U zbrci pipaka-hvataljki koje nije bio kadar razlikovati od rotirajućih noževa i sjekira, u zbrci rotirajućih noževa i sjekira koje nije od hvataljki, zbrci hvataljki s noževima i sjekirama koje nije mogao od eksplodirajućih minskih pojaseva tepiha bombi svjetlosnih reklama bakterijskih kultura, u zbrci hvataljki s noževima i sjekirama minskih pojaseva tepiha bombi svjetlosnih reklama bakterijskih kultura koje nije mogao razlučiti od vlastitih ruka nogu zuba u ovom vremenskom opsegu trenutno nazvanom borbom, u vremenu krvi hladetinaste mase mesa, tako da za udarce po vlastitoj supstanci, koji bi mu se ponekad potkrali, nije imao drugi barometar osim bola, odnosno iznenadna pojačanja neprekidnih bolova u onom što se više nije raspoznavalo, svođen u stalnom uništavanju svagda iznovice na svoje najmanje sastavne dijelove, i svagda se iz svojih ruševina iznovice sastavljajući, gradeći sebe opetovano, ponekad se pogrešno sastavljao, lijevu šaku na desnu ruku, karličnu kost na nadlakticu, glasovi koji mu pjevaju u uho, korovi glasova drži se okvira pusti paru odustani ili radi toga što mu je dosadno vazda istom šakom na istoj ruci odsijecati svagda iznovice izrastajuće pipke-hvataljke skalpele krute okovratnike, uspravljati patrljke, škiljave stupove krvi, pokadšto je odugovlačio s ponovnom izgradnjom sebe u žudnom iščekivanju potpunog ništenja s nadom u ništa, beskrajnu pauzu, ili iz straha od pobjede koja je mogla biti izvojštena tek posvemašnjim uništenjem zvijeri, koja je bila njegov boravak izvan kojega je možda već čekalo ništa njega ili nikoga; u bijeloj šutnji koja je naviještala posljednju rundu, učio je čitati stalno drukčiji plan prema kojemu je građen stroj koji je bio on prestajao to biti iznova bio drukčiji svakim pogledom zahvatom korakom, i to da ga je mislio mijenjao rukom pisac rukopisom svojih radova i smrti.

(Heiner Müller: Werke 2: Die Prosa. FfM: Suhrkamp 1999, 94-98)

S njemačkog preveo Mario Kopić

Paul Verlaine

Spleen

Ruže su bile sve crvene
I bršljan sav bio je crn.

Kad god se makneš, mila, za mene
Oštri se starog očaja trn.

Nebo je bilo plavo i nježno,
More zeleno, a zrak blag.

Stalno strepim da neizbježno
I gorko vaš će nestat trag.

Duša mi sita zelena sjaja
Žbunja gdje vjetru zamire glas,

Božikovine bujne, polja bez kraja
I svega, ajme, izuzev vas!

Preveo Mario Kopić

Thank Heaven for the little girls

Minijatura

Catma ponekad ode na chat s Bogom:

http://www.titane.ca/concordia/dfar251/igod/main.html

Pričao sam i ja s njime. Iznimno je glup. Prvo što sam ga pitao bilo je: R u alone?
Odgovorio je da na webu nikada nije sam.
Naravno, pitao sam ga: A izvan weba?
Na to je odgovorio da kako to mislim: Izvan weba!?
Ergo, panteistički je to bog, a ne samo glupi bog.
No, dakle, ponovio sam: Ima li išta izvan weba?
Na to je on odgovorio: Maybe.

Tu sam odustao.
Bog koji kaže: Možda nečeg ima izvan vaseljene!? Dajte, molim vas...

NEMANJA 21.11.2008. 05:38

Politika kontinuiteta

Iz činjenice da je Barack Obama Afroamerikanac, ne slijedi ama baš ništa

Obećao sam prijateljici da ću pisati o Baracku Obami.
Ne da mi se. Ne da mi se uopće pisati. Ulazim u stranstvujuću fazu.
Vi znadete da je Nemanja ponajprije nastupio kao Mit ili činjenica: mnogi su se pitali je li moguće da je to jedan čovek, od krvi i mesa, i svi su već mislili da je reč o novoj generaciji tlőnista, kakvoj duhovnoj kabali tajnih vladara sveta, koji iz metafizičkoideologijske fantazme izvode i produciraju ceo jedan svet - Vaseljenu, kadli se ubrzo pokazalo da je to blagomirisno stropoštavanje, jer da je reč vaistinu o jednom jedinom čoveku, koji je večan, svečan i lep, pri tome Ktitor Kosmosa i miljenik mladih štićenica, udovica i klikuša, Nemanja, Car vaseljenske posvudi i vanvasionskih zemalja, drugim rečima - reč je o meni.
Nakon toga, Nemanja je imao fazu: Povratak cara. Tu nema što da se doda ni objašnjava. To je tako. Parusija.
Konačno, sledi današnja, najduža faza Podvižništva, strašno složeno i gusto vreme. To vreme ipak ima svoje mene: njine dane i poslove delimo tradicionalno, na ono što je u klasici Vita activa, i ono što je Vita contemplativa; ovo poslednje, stranstvovanje je: skromno ponašanje i umerenost u prohtevima, skrivena mudrost, pouzdana pamet, sakriven život, nevidljiv cilj, nemo razmišljanje, žudnja za mučenjem, podloga bogočežnjivosti, obilje ljubavi, poricanje taštine, dubina ćutanja.
E, trenutno sam tako nujan, stranstvujušć.
Dakle, ne piše mi se mnogo, pa i neću ni o Obami.
Ipak, kad ja nešto kažem, održim reć, pa ću koleginici ispuniti obećanje: objavit ću zabilješke, ono što sam pribilježio u večeri Obamine pobjede, a što mi se nikako ne da cizelirati, doraditi, domišljati, jer ćemo se time ionako baviti po putu: dostajati će ovaj croquis da se kroz vreme pokaže moja profetska nepogrešivost, a s druge strane ne marim da ikome išta objašnjavam. Jednostavno sam u molitvenom tihovanju, i većinu vremena provodim u ogledanju, pred zrcalom, pa me pogled koroz prozor i renesansni makjavelistički emipirizam koliko žalosti, toliko i smara.
Evo tih par redaka o Čika O'bami, tek da održim olako obećanje; dodajem toj skici i domaću varijaciju, ponajprije tekst Predsjednika Mesića, iz kojega je razvidno neraspoloženje spram neoliberalizma - kao da je libaralna demokracija ikada ovdje zaživjela - i diskontinuiteta - kao da je ikakvoga ikada i bilo - te malo prisjećanje na kontinuitet vlasti od konca SFRJ i osamdesetih pa do današnjih dana.
BTW, ovo je hommage i Andrewu Harlanu, koji me je oslovio kao auktora kulturnjačkog bloga, što je interna, radijska šala:



Živim u civilizaciji rasista: Svi oko mene misle da je Barack Obama good guy: dobar, jer je crnac, u smislu: mislim, dakle jesam. Nevjerojatno! Kakve je moralne kakvoće Barack Obama, ili kakav će biti državnik, ili kako će vladati, dakle o Barackau Obami u političkom i moralnom smislu suditi na osnovi boje kože, zaista je nečuveno; to uistinu nema nikakve veze s time koje je boje kože Barack Obama. O Baracku Obami ne možemo nažalost zaključiti ama baš ništa iz činjenice da nije bijelac, kao ni iz činjenice da je kao crnac izabran za predsjednika SAD-a!

Eventualno bi se moglo zaključiti iz te činjenice ponešto o SAD-u, o tamošnjem društvu, o građanima SAD, ali, teško da bi itko na ovome svijetu zaključio da su žitelji SAD bolji ili lošiji od građana bilo koje druge države; ili ipak jesu? Zašto? Zato jer su izabrali crnca za predsjednika? Dajte, molim vas…Kakav je to idiotski argument! K tome, kao da izbor predsjednika SAD ima ikakve veze s demokracijom! Pa to je preozbiljna stvar da bi se prepustila demosu! Vidite što su u stanju učiniti kad im se samo malo pusti na volju: pruži im čovjek mogućnost, kao u filmovima katastrofe kad planeti prijeti sudar s gigantskim meteorom, da predsjednik bude crnac ili žena, i oni to odmah shvate zdravo za gotovo, pa jedno od to dvoje i izaberu: Žižek bi rekao da je riječ o zametku paranoje, što i nije sasvim promašena ideja. Dapače, daš im prst, oni zgrabe ruku: nije im bila dovoljna žena, moralo se ići radikalno, sve do prvog crnog lidera u povijesti SAD. To najbolje pokazuje što bi ljudi učinili kad ne bi bilo pametnog socijalnog inženjeringa i društvenog planiranja, kakvo je bilo ovogodišnje: spin je izveden tako mudro da se vjerojatno i Bush tome smije na godišnjoj konvenciji Skull & Bones, stari boneman i jokester, taj Bush.

Stoga zaista nema niti jednog jedinog razloga na ovome svijetu iz činjenice da je u SAD crnac konačno postao predsjednikom zaključivati bilo što o njegovoj političkoj agendi, njegovom habitusu, njegovom državničkom umijeću, itd.itd., ne daj Bože o mesijanskom poslanju Baracka Obame koji bi samim time što je crni predsjednik SAD-a trebao utjecati ni manje ni više nego na povijest čovječanstva.

Barack Obama: jamstvo promjene! Upravo je u tome farsa ovih izbora – Barack Obama upravo stoga jer se promjena već desila: crnac je postao predsjednik, ta kud ćete veću promjenu – neće donijeti nikakvu dodatnu promjenu u politici SAD-a. To je, konačno, i bio cilj ovih izbora: učiniti sve da se ništa ne promjeni, kao i obično! Interpasivnost, o tome se dai.

Budući da je potreba za promjenom bila intenzivna, onda je na tu potrebu odgovoreno drastičnom ponudom: predsjednik je mogao biti ili crnac, ili je to mogla postati žena, a u oba slučaja, promjena je istom vidljiva, i eo ipso povijesna: prvi puta u povijesti SAD predsjednik/lider je crnac/žena. Republikanci nisu imali šanse, pa su kandidirali čovjeka koji ionako ne bi živ dočekao kraj mandata: McCain boluje od melanoma, naime. Ne bi li se zamaskirala politika kontinuiteta, bilo je neophodno stvoriti privid radikalnog diskontinuiteta – to je i učinjeno izborom kandidata koji je tamne puti/žena. Sam taj presedan stvara privid diskontinuiteta, no, riječ je o „politički nekorektnom“ tumačenju: predsjednik je osoba, a ne žena ni crnac, i to što je predsjednik Afroamerikanac, ne jamči ama baš ništa u pogledu buduće politike Baracka Obame.



Dapače, zainteresiramo li se za Baracka Obamu kao osobu, mimo naših rasnih predrasuda, doći ćemo vrlo brzo do spoznaje da je Obama posljednja osoba koja bi mogla jamčiti bilo kakvu promjenu:

• Obama, kao Afroamerikanac, outsider, pripadnik je američkog establishmenta, što sugerira samo jedno: kao outsider, Obama se morao vladati papskije od Pape, ne bi li pripadao tom establishmentu, ergo, za očekivati je vrlo opreznu, da ne kažemo konzervativnu osobu.

• protege je „ljudi kontinuiteta“: Obama je izbor Brzezinskog i kandidat Sorosa, i već letimičan uvid u genezu Obamina političkog uspjeha, u porijeklo financija i donacija u njegovoj kampanji, u kronologiju uspona Baracka Obame kao demokratskog kandidata, otkriva najstrožu zadanost gabarita njegove buduće politike.

• Budući da je već ionako u potpunosti ispunio očekivanja ne samo većine, nego doslovno svih Amerikanaca, koji su, glasajući za prvog crnog predsjednika u povijesti, aklamirali za veličinu vlastite nacije i vitalnost američkog sna o demokraciji i snazi ideje liberalnog, in summa: koji su glasovali za idealiziranu predstavu o samima sebi u trenutku najveće ekonomske krize od tridesetih naovamo, tj. u trenutku urušavanja ne samo sna, nego same stvarnosti kao podmeta toga sna, Obama sada može mirno do kraja mandata zagovarati sve desne vrijednosti koje će liberali, demokrati i ini ionako interpretirati bilo kao povijesni imperativ i nalog trenutka, bilo kao dubinsku logiku obnove: diciplina, koju će Obama zacijelo tražiti i zagovarati, ionako je već rehabilitirana u radovima i na engleskom jeziku čitljive ljevice, u liku Slavoja Žižeka. Drugim riječima, ne samo dakle da će Obama moći računati na podatnost svojih građana u adaptiranju na sustav vrijednosti koji bi doktrinarno odudarao od tradicionalnih shvaćanja ljevice, nego će ta ljevica upregnuti najbolje svoje intelektualne snage u teorijskom fundiranju tih vrijednosti i u lijevom spektru – ako ništa drugo, doskočit će se dijalektičkomaterijalističkim naukom o povijesnoj neminovnosti revolucionarnog nasilja, ili će se izvoditi paradoksalni zaključci o rehabilitaciji nasilja budući da je ono ionako vazda prisutno.

• Obama tako ni na koji način neće odustati od Ukrajine u NATO-u, ili Turske u UN, jer to je prošloga kolovoza Brzezinski objašnjavao čak i Hrvatima u Hrvatskoj. Obama jednako tako neće zanemariti niti mogućnost intervencije u Pakistanu, budu li okolnosti to nalagale. Obama naime ne može razmišljati izvan matrice softwarea koji mu je na raspolaganju, a taj alat svijet može interpretirati jedino i isključivo u alternativi dominacije ili lidershipa jedine svjetske velesile, kako SAD vidi Brzezinski. Naime, zar itko vjeruje da će Obama dizajnirati New World Order po mjeri želje Stjepana Mesića, predsjednika RH, koji sasvim dobrohotno, iskreno i idealistički zahtjeva svijet u kojem gospodarska kriza jedne zemlje, ma bila ona i SAD, neće neminovno u propast gurati privrede malih, udaljenih zemalja, kao što je ova kojoj je Stipe predsjednik!? Jasno da će lepet krila na Wall Streetu i nadalje izazvati tsunami na lijepom plavom Jadranu, budući da je globalizacija name of the game kojoj je Barack Obama playmaker. Drukčije ne može biti,

• ...baš kao što ne može biti ni to da deseci milijuna Obaminih sunarodnjaka strahuju od gubitka svojih domova samo zato jer par prijatelja Barackova sponzora, mecene i mentora Sorosa ekonomiju vide kao playground hedge-fondova koji trguju do te mjere visokospekulativnim robama da im algoritme tržišne utakmice već odavno izrađuju profesor doktori MIT-a. Obama tu ne može ama baš ništa: on je ionako samo PR upravo tih sila, i nelogično je i neprirodno očekivati da bi prvi čovjek SAD-a išta učinio protiv domicilne ili svjetske oligarhije. Ta, što bi i mogao? Kao što dosadašnji tijek krize demonstrira – zanimljivo da kriza ima svoj time-out, tj. da je posve pod kontrolom Oligarha: u trenutku izbora, ovih dana, i kriza uzima predah – predsjednik SAD, bio on Bush ili Obama, konvencionalno može reagirati jedino post-festum, a i to bez ikakvog jamstva u povoljan ishod intervencije, jer, unatoč velikom veselju Slavoja Žižeka koji je iznova otkrio političku ekonomiju čak i u, zamislite, sanaciji privatnih banaka SAD-a, suveren ipak ne može proglasiti izvanredno ekonomsko stanje, ili takvo stanje u kojem bi, kao suveren, intervenirao izravno na tržištu – Tito je možda inzistirao na pokretu nesvrstanih iz ekonomskih, a ne prvenstveno političkih razloga (izbjegao je time dolar), no Obama jest crnac, ali nije nesvrstan, barem ne još, i u tom je pogledu Obama manje moćan od Greenspana: ovaj je barem sam pogriješio, a Obama ne može ni to, a kamoli da sam išta popravi. Uostalom, logiku kapitala Obama ionako ne razumije: zašto je Soroš devedesetih kupovao milijune kvadratnih kilometara argentinske pampe, morao mu je objašnjavati on sam, jer Obama nema znanja koja bi mu omogućila da to samostalno shvati. Nije to ništa sramotno: ne razumije to ni moj susjed, kardiokirurg, a svakodnevno spašava živote!

• Nevjerojatno je kako se ne želi razumjeti fenomen kojime se svaki idiot ove zemlje bavi: iako će dostajati raspitivanje i kod američkih studenata u Hrvatskoj, koji su to na HRT-u ionako već objasnili, domaći će tumači, za potrebe svojih srpskohrvatskih fantazija, zanemariti upravo to presudno objašnjenje fascinacije mlade Amerike Barakom Obamom:

It is just two years since he was elected to the Senate and burst on to the national scene with a hugely acclaimed speech at the 2004 Democratic presidential convention that transcended the issue of race. “There’s not a black America and white America and Latino America and Asian America; there’s the United States of America,” he said.



Naravno, ovo nekak’ ne paše u teoriju, to transcendiranje rasnog pitanja, dapače njegovo suspendiranje nacionalnim, jer Obama jasno kaže: ne postoje crna i bijela Amerika, postoji jedinstvena, ujedinjena Amerika, a ta je Amerika velika nacija, najveća na svijetu, kako je u prvim rečenicama slavljeničkog govora odmah podsjetio budući predsjenik SAD-a, no, velim, to hrvatskim hermeneutičarima nekako razbija ovaj black&white provizorij: Kad će već jednom Srbin postati predsjednik Hrvatske?

Uostalom, kao da je to pitanje?

Sve kad bi Obamin izbor imao nekog većeg značaja, i opet se ne bi nimalo ticao hrvatskih prilika, a ako nekom nesrećom i bi, onda bi se svi oni koji vape za prvim Srbinom predsjednikom Hrvatske od čuda zanijemili: jer, u ovoj su zemlji od 1918. “crnci” bili Hrvati, koliko je Hrvatima poznato, a kako su njome i nakon 1990. nastavili vladati oni koji su Hrvatsku shvatili kao Nojinu arku tranzicije, pitanje je zapravo kada će Hrvatskom vladati Hrvat, a ne Srbin, ako baš želimo stvar kontekstualizirati i prevoditi na serbokaotische schprahe. Koji Hrvat i kakav? Dobro se mi razumijemo: onaj Hrvat na kojega misli svaki Hrvat kad kaže Hrvat, i onaj Hrvat na kojega misli svaki Srbin kad kaže Hrvat. Je li to dostatno objašnjenje ili da još nijansiram?

Što se tiče Obame, on Hrvatima i Srbima šalje ohrabrujuću poruku: vjerujte u nacionalno! Ne sramite se nacionalnoga! Evo, vidite kako smo mi, Amerikanci, velika nacija, koja nadvladava sve rasne razlike upravo u veličini svoje nacionalosti! Zato je i spominjemo tako otvoreno, kao što je Barack spominje u prvoj svojoj rečenici izgovorenoj po proglašenju pobjede. Umjesto toga, Hrvatima i Srbima sustavno se otima samopouzdanje, i volja za život, neprestano kritizira i ne dopušta im se da nešto znače, a sve se njihov smatra lošim, samo zato jer su rasturili, i opet složno, uglavnom sami, mrsku Jugoslaviju! Pa stvarno nevjerojatno.

Na kraju, da vas podsjetim na omanji tekst koji sam kadikad, još 28.06.2008., objavio na Vasljeni:

Mail Bogu

Stranstvovanje je nepovratno napuštanje svega u našem zavičaju što se suprotstavlja našoj težnji da dostignemo cilj pobožnosti. To je skromno ponašanje, skrivena mudrost, pamet koja ne trubi o sebi, sakriven život, nevidljiv cilj, nemo razmišljanje, skromnost u prohtevima, žudnja za mučenjem, podloga bogočežnjivosti, obilje ljubavi, poricanje taštine, dubina ćutanja.

— Jovan Lestvičnik, Lestvica, Pouka III.

Stranstvovanje je nastalo kao posledica hodočašća, prilikom dalekih putovanja ka svetim mestima. Podvig stranstvovanja je podrazumevao odricanje od svih udobnosti i svih načina sticanja materijalnih dobara, kao i prihvatanje siromaštva. Stranstvovanjem se čovek uči da ne prianja za svet, zato se kaže da je "stranstvovanje majka bespristrašća". Čovek je dobrovoljno postajao siromašan sledeći Hristove zapovesti: nije ni sejao ni žnjeo već se u potpunosti prepuštao Božijoj volji.

Stranstvovanje je odvajanje od svega da bi se misli načinile nerazdvojnim od Boga.

— Jovan Lestvičnik, Lestvica, Pouka III

Stranstvovanje je religijska praksa odlaženja u tuđinu i napuštanja svega poznatog (prijatelja, porodice, zavičaja). Sreće se u pravoslavnom hrišćanstvu i u mnogim drugim religijama.
Odvajanje od bližnjih se ne vrši iz mržnje, nego radi izbegavanja štete koju bismo s njima mogli pretrpeti. Ko se po odricanju od sveta i dalje sreće sa svetovnim ljudima, ili živi u njihovoj blizini, prlja svoje srce misleći na njih.

Overlook možemo da prevedemo i kao tihovanje.
Šta je sad tihovanje?
Tihovanje je okretanje pažnje unutrašnjem svetu, da bi se dosegnulo Carstvo nebesko, odnosno stanje blažene i čiste svesti i postojanja koje je skriveno duboko u nama. Zasniva se na rečima Jevanđelja: „Carstvo je Božije unutra u vama“ (Luka 17,21).

Naše Carstvo nije od ovoga Sveta i zato mi na njemu nemoš da se smirimo; odatle Seobe.
Sve da ceo Svet nastanimo, i opet ne bismo bili pri sebi, jer naša je iskonska otadžbina - vasiona!
Jer, mada Šantić kaže:

I svuda gde je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžina moja,
Moj dom i moje rođeno ognjište.

ipak je Zemlja "ostrvo smrti", a svaki čovek je zalogaj, koji na kraju krajeva proguta nenasita smrt, "vsejadica smert", kako kaže prepodobni Justin Ćelijski. "Neka kosmička zavera postoji protiv naše planete, jer se nigde u vasioni ne umire osim na zemlji."
Stoga, kao što kaže Milutin Bojić u svojoj pesmi 'Sejači':

I Vaseljena njiva naša posta
Za seme časti - koje suncu siže.
Gospode, kazne zar ne beše dosta?
Vreme je žetvi, dan kosidbe stiže,
Vreme da ploča s grobova se diže.



Pesma "Sejači" antologijska je i programatska pesma; govori o nama, što smo bili i kuda idemo, i šta će tamo da radimo. Pročitajmo je zajedno:

Sejači

Milutin Bojić

Ko lutalice koje kletve prate,
S dalekog juga, sa sudbinom Jova,
Evo nas k tebi, naš ledeni brate!
Oholi, mada bez roda i krova,
Čekamo smeli svoja groblja nova.

Kroz vekove smo krv neštedno lili:
Još angorske su poljane rumene
I klanci Karsta što su krv nam pili:
Jedrenske seni, stidom oblivene,
Panonske kliču rane zatrvene.

I još se redom naše kosti seju
Po ostrvima i u vode strane,
U pustinjama gde samumi veju,
I hladnoj stepi. I, kad sunce stane,
S lešina naših site beže vrane.

A vatre drevne, zgašene i sive,
Uzdahom šilju poslanice mukle.
Mrtvace tamo ostavismo žive.
I ko Ahasfer, koga Gospod ukle,
Tražimo ravni do u beskraj pukle.

I Vaseljena njiva naša posta
Za seme časti - koje suncu siže.
Gospode, kazne zar ne beše dosta?
Vreme je žetvi, dan kosidbe stiže,
Vreme da ploča s grobova se diže.

Ko lutalice koje patnje prate,
S čežnjivog juga, sa sudbinom Jova,
Evo nas k tebi, naš ledeni brate!
Oholi, mada bez roda i krova,
Spremni smo groblja da sejemo nova.

Facebook ili Seven degrees of separation

Six degrees of separation refers to the idea that, if a person is one step away from each person they know and two steps away from each person who is known by one of the people they know, then everyone is an average of six "steps" away from each person on Earth.



Ovaj put imam vrlo jednostavnu ideju: uz pomoć Facebooka kanim dospjeti do Boga.
Dopustite da vam izložim svoj jednostavan naum, no prethodno, podsjetit ću na tri posta Vaseljene u kojima se ovaj naum anticipira ili nagovještava: najprije ću zadati intonaciju i spomenuti Pristup Almutasimu, potom kanim dotaknuti trancendenciju, kako je elaborirana u klasičnom učenju o overlooku, da bih svakako na kraju podsjetio na teoriju šest stupnjeva odvojenosti...da, mislim da će nam to dostajati.

Ne duljimo... iako će se čitatelju činiti da sam stvar namjerno zakomplicirao, moram kazati da je to činio i Mozart, koji je sebi, po vlastitom iskazu, maksimalno osložnio stvaranje, kako bi slušatelju maksimalno olakšao recepciju. Uostalom, već Borges u Almutasimu kaže:

”Evo sadržaja: neki čovjek, sumnjičavi student-bjegunac, kojega već poznajemo, upada među ljude najgorega kova i prilagođava im se u nekoj vrsti nadmetanja u nepoštenju. Odjednom - s čudovišnim zaprepaštenjem jednog Robinsona pred ljudskom stopom u pijesku - primjećuje, u jednog od tih prezrenih ljudi, stanovito stišavanje nepoštenja: neku nježnost, ushićenje, muk. "Bilo je to kao da se u razgovor umiješao neki složeniji sugovornik."

Tog složenijeg sugovornika dakako ne možemo izbjeći i njegov je timbar već čujan. Dodajmo tek da je sadržaj
spomenutog djela jednostavan: to je "nezasitno traganje za jednom dušom tragom tananih odraza koje je ona ostavila u drugim dušama: odraz je isprva tanan trag smiješka ili riječi; na kraju se promeće u raznolike i sve veće blistavosti razuma mašte i dobra."

Zapamtimo to.

Prelazim na izlaganje teorije overlooka:

"Kubrick želi kazati: smisao je ovoga filma, kao i svijeta djela u koji ulazite, shvatljiv jedino i samo stanovitim pogledom koji nadilazi površno tumačenje vidljivih fizičkih činjenica, pa tako i činjenica filma. Da bi se uvidio smisao filma, fotografija koja na kraju - post festum - objašnjava presudnu činjenicu filma, nije dovoljan far, nužan je overlook, pogled s strani, pogled preko."

Olakšat ću vam praćenje izvoda: Almutasim i overlook u vezi su koja će, konačno, omogućiti i meni da Facebook koristim kao Jovan Lestvičnik Lestvicu ili Wittgenstein Tractatus: da izađem iz svijeta, odbacim ljestve i ugledam lice Boga! Evo te genijalne zamisli:

Ako je, dakle, na kraju krajeva točna teorija Šest stupnjeva separacije, u skladu s kojom smo s bilo kojom proizvoljno odabranom osobnom na svijetu povezani u samo šest koraka, ja, pretpostavljajući negdje nekog čovjeka, Papu, Dalai Lamu....u konačnici: Almutasima, kao osobu koja ima pouzdan kontakt s Bogom, kanim uz pomoć Facebooka, koji nas sve veže i spaja, doći do toga čovjeka i, posljedično, overlookom do samoga dragog Boga!

Naravno, agnostici će kazati da ne postoji živuća osoba koja je u izravnoj vezi s Bogom, ali ateisti bi mogli kazati da ni sam dragi Bog ne postoji, a takvim se malodušjem ovdje ipak ne bavimo: cijelo to društvo otpravimo kao gospođa Arendt jetkom opaskom: Ti idioti koji misle da jedini znaju odgonetku na vječnu zagonetku svijeta.

Dakle: Facebook će mi omogućiti da stupim u kontakt s bilo kojom osobom na svijetu, jednostavno po logici six degrees of separation; dobrohotno pretpostavljajući Božjeg pouzdanika na Zemlji, koji je možda nistar, dakle i sebi skriven, pozdano ću doskora dospjeti i do tog složenijeg sugovornika, a onda mi jedino preostaje razvrgnuti lanac karmičke vezanosti - zanimljivo je da je indijski arhajski genij anticipirao ovu metaforu - jednim jedinim pogledom preko: odbacivanjem ljestava i izlaskom iz Vaseljene - jer, Bog nije bog panteista! - qua overlookom u otajstva Božjih tajni - nakon toga moći ću reći: Et in Arcadia ego, I Tego Arcana Dei!



Eto! Ništa jednostavnije.

Invite Your Friends
Use our simple tools to enable you to quickly invite and connect with your friends on Facebook.

Wolfgang Borchert

Naglo se probudila. Bilo je pola tri. Upitala se zašto se probudila. Ah, da! U kuhinji je netko udario o stolicu. Osluškivala je u smjeru kuhinje. Bilo je tiho. Bilo je pretiho. Kada je prešla rukom preko kreveta pokraj sebe - bio je prazan. To je bilo ono što je stvaralo tako posebnu tišinu: nedostajao je njegov dah. Ustala je i polako pošla mračnim stanom prema kuhinji. U kuhinji su se sreli. Na satu je bilo pola tri. Vidjela je da nešto bijelo stoji pokraj kuhinjskoga ormara. Upalila je svjetlo. Stajali su u košuljama jedno naspram drugoga. U noći. U pola tri. U kuhinji.

Vidjela je da je rezao kruh. Nož je još ležao uz tanjur. I na stolnjaku su ležale mrvice kruha. Prije nego što bi uvečer otišli u krevet, ona bi vazda očistila stolnjak. I nož je tu ležao. Osjećala je kako hladnoća pločica puzi uz nju. Skrenula je pogled s tanjura.

"Mislio sam da se ovdje nešto događa", rekao je gledajući oko sebe po kuhinji.

"I ja sam nešto čula", odgovorila je i pritom pomislila da on noću u košulji izgleda dosta star. Toliko star koliko je i bio. Šezdeset i tri. Danju je ponekad izgledao mlađi. Ipak je već ostarjela, pomislio je on, u košulji izgleda prilično ostarjela. Ali to je možda zbog kose. Kod žena je to noću vazda zbog kose. Kosa ih noću odjednom čini tako starima.

"Trebala si se obuti. Tako bosa na hladnim pločicama. Još ćeš se prehladiti".

Nije ga ni pogledala, jer nije mogla podnijeti da laže. Da laže nakon trideset i devet godina braka.

"Mislio sam da se ovdje nešto događa", rekao je još jednom, gledajući ponovo tako besmisleno iz kuta u kut. "Čuo sam nešto ovdje. Pa sam pomislio da se ovdje nešto događa".

"I ja sam nešto čula. Ali izgleda da nije bilo ništa". Sklonila je tanjur sa stola i počela čistiti mrvice sa stolnjaka.

"Ne, izgleda nije bilo ništa", ponovio je nesigurno kao eho. Ona mu priskoči u pomoć: "Hajde dođi. To je izgleda bilo vani. Hajde dođi u krevet. Još ćeš se prehladiti. Na hladnim pločicama".

Pogledao je prema prozoru. "Da, mora da je bilo vani. Mislio sam da je bilo ovdje".

Podigla je ruku prema prekidaču. Moram sad ugasiti svjetlo, inače ću pogledati u tanjur, pomislila je. Nikako ne smijem pogledati u tanjur. "Hajde, dođi", reče i ugasi svjetlo, "to je, izgleda, bilo vani. Kad puše, oluk vazda udara o zid. Sigurno je bio oluk. Na vjetru vazda lupeta".

Nesigurnim korakom pošli su oboje kroz mračni hodnik prema spavaćoj sobi.

Bose su noge gacale po podu.

"Vjetar je", rekao je. "Vjetar puše već cijelu noć".

Kad su legli u krevet, ona reče: "Da, vjetar puše već cijelu noć. Bio je to svakako oluk".

"Da, mislio sam da je bilo u kuhinji. Bio je to svakako oluk".

Rekao je to kao da je već bio u polusnu.

No ona je primijetila kako mu glas neiskreno zvuči kad laže.

"Hladno je", rekla je i zijevnula tiho, "uvući ću se u krevet. Laku noć".

"'Ku noć", odgovorio je i dodao: Da, već je vrlo hladno".

Potom je sve utihnulo. Nakon puno minuta čula je kako tiho i oprezno žvače.

Disala je namjerno duboko i pravilno da ne bi primijetio da je još budna. Ali on je žvakao tako ravnomjerno da je od toga polagano zaspala.

Kad je sljedeće večeri došao kući, stavila je pred njega četiri kriške kruha.

Inače je vazda mogao pojesti samo tri.

"Možeš mirno pojesti četiri", rekla je i odmakla se od lampe. "Ne prija mi baš taj kruh. Pojedi ti još jednu. Ne podnosim ga tako dobro".

Vidjela je kako se nagnuo duboko nad tanjur. Nije podigao glavu. U tom joj ga je času bilo jako žao.

"Pa ne možeš pojesti samo dvije kriške", rekao je, gledajući u tanjur.

"Mogu. Navečer ne podnosim kruh baš dobro. Jedi. Jedi".

Tek nakon nekog vremena sjela je i ona ispod stolne lampe.

(W. Borchert, Das Brot, 1946)

S njemačkog preveo Mario Kopić

Fűr Simona

Andante disgrazioso


Opet sam sanjala da trčim po Pamploni ali nigdje bikova!

Inače prodajem autiće, i onda sam u teretani.

(Mama Tama mi o tome ne da pričat)

ali u sexu,

moj muž najviše voli kad sam ja free,

bez ičega.

Ja sam jednom bila zloćko i spustila sam mu. Oke?

Danas ću mu dati, kada svrati kući,
skromna kakva jesam, sred mirisnih svijeća.
Kad se on napali, i spopadne na me
Kemijska me neka tad preplavi sreća...

Moj muž mi je prvi i zadnji, naglašavam:

mi smo se na tulumčiću svidjeli jedno drugom,

i drugo jutro već smo išli na ručak.

To je zato kaj je on smiješan i izvodi pizdarije, ful;

a kako i ne bi:

ta –

on je divljakuš, a ja sam romantik!

Noćas bih mogla pojesti odojka i puno salate.
I onda bih mogla popiti puno octa.
I onda bih mogla puno se voziti, puno
dok moćni vjetar kruži nebom i pjeva:

hu-hu, hu-hu, huh...

Bojim se zaspati, jer slutim:

opet ću sanjati da trčim po Pamploni ali nigdje bikova!

Zadie Smith: Two Paths for the Novel

From two recent novels, a story emerges about the future for the Anglophone novel. Both are the result of long journeys. Netherland, by Joseph O'Neill, took seven years to write; Remainder, by Tom McCarthy, took seven years to find a mainstream publisher. The two novels are antipodal—indeed one is the strong refusal of the other. The violence of the rejection Remainder represents to a novel like Netherland is, in part, a function of our ailing literary culture. All novels attempt to cut neural routes through the brain, to convince us that down this road the true future of the novel lies. In healthy times, we cut multiple roads, allowing for the possibility of a Jean Genet as surely as a Graham Greene.

These aren't particularly healthy times. A breed of lyrical Realism has had the freedom of the highway for some time now, with most other exits blocked. For Netherland, our receptive pathways are so solidly established that to read this novel is to feel a powerful, somewhat dispiriting sense of recognition. It seems perfectly done—in a sense that's the problem. It's so precisely the image of what we have been taught to value in fiction that it throws that image into a kind of existential crisis, as the photograph gifts a nervous breakdown to the painted portrait.
Netherland is nominally the tale of Hans van den Broek, a Dutch stock analyst, transplanted from London to downtown New York with his wife and young son. When the towers fall, the family relocates to the Chelsea Hotel; soon after, a trial separation occurs. Wife and son depart once more for London, leaving Hans stranded in a world turned immaterial, phantasmagoric: "Life itself had become disembodied. My family, the spine of my days, had crumbled. I was lost in invertebrate time." Every other weekend he visits his family, hoping "that flying high into the atmosphere, over boundless massifs of vapor or small clouds dispersed like the droppings of Pegasus on an unseen platform of air, might also lift me above my personal haze"—the first of many baroque descriptions of clouds, light, and water.

On alternate weekends, he plays cricket on Staten Island, the sole white man in a cricket club that includes Chuck Ramkissoon, a Trinidadian wiseacre, whose outsize dreams of building a cricket stadium in the city represent a Gatsbyesque commitment to the American Dream/human possibility/narrative with which Hans himself is struggling to keep faith. The stage is set, then, for a "meditation" on identities both personal and national, immigrant relations, terror, anxiety, the attack of futility on the human consciousness and the defense against same: meaning. In other words, it's the post–September 11 novel we hoped for. (Were there calls, in 1915, for the Lusitania novel? In 1985, was the Bhopal novel keenly anticipated?) It's as if, by an act of collective prayer, we have willed it into existence.

But Netherland is only superficially about September 11 or immigrants or cricket as a symbol of good citizenship. It certainly is about anxiety, but its worries are formal and revolve obsessively around the question of authenticity. Netherland sits at an anxiety crossroads where a community in recent crisis—the Anglo-American liberal middle class—meets a literary form in long-term crisis, the nineteenth-century lyrical Realism of Balzac and Flaubert.
Critiques of this form by now amount to a long tradition in and of themselves. Beginning with what Alain Robbe-Grillet called "the destitution of the old myths of 'depth,'" they blossomed out into a phenomenology skeptical of Realism's metaphysical tendencies, demanding, with Husserl, that we eschew the transcendental, the metaphorical, and go "back to the things themselves!"; they peaked in that radical deconstructive doubt which questions the capacity of language itself to describe the world with accuracy. They all of them note the (often unexamined) credos upon which Realism is built: the transcendent importance of form, the incantatory power of language to reveal truth, the essential fullness and continuity of the self.

Yet despite these theoretical assaults, the American metafiction that stood in opposition to Realism has been relegated to a safe corner of literary history, to be studied in postmodernity modules, and dismissed, by our most famous public critics, as a fascinating failure, intellectual brinkmanship that lacked heart. Barth, Barthelme, Pynchon, Gaddis, DeLillo, David Foster Wallace—all misguided ideologists, the novelist equivalents of the socialists in Francis Fukuyama's The End of History and the Last Man. In this version of our literary history, the last man standing is the Balzac-Flaubert model, on the evidence of its extraordinary persistence. But the critiques persist, too. Is it really the closest model we have to our condition? Or simply the bedtime story that comforts us most?

Netherland, unlike much lyrical Realism, has some consciousness of these arguments, and so it is an anxious novel, unusually so. It is absolutely a post-catastrophe novel but the catastrophe isn't terror, it's Realism. In its opening pages, we get the first hint of this. Hans, packing up his London office in preparation to move to New York, finds himself buttonholed by a senior vice-president "who reminisced for several minutes about his loft on Wooster Street and his outings to the 'original' Dean & DeLuca." Hans finds this nostalgia irritating: "Principally he was pitiable—like one of those Petersburgians of yesteryear whose duties have washed him up on the wrong side of the Urals." But then:

It turns out he was right, in a way. Now that I, too, have left that city, I find it hard to rid myself of the feeling that life carries a taint of aftermath. This last-mentioned word, somebody once told me, refers literally to a second mowing of grass in the same season. You might say, if you're the type prone to general observations, that New York City insists on memory's repetitive mower—on the sort of purposeful postmortem that has the effect, so one is told and forlornly hopes, of cutting the grassy past to manageable proportions. For it keeps growing back, of course.

None of this means that I wish I were back there now; and naturally I'd like to believe that my own retrospection is in some way more important than the old S.V.P's, which, when I was exposed to it, seemed to amount to not much more than a cheap longing. But there's no such thing as a cheap longing, I'm tempted to conclude these days, not even if you're sobbing over a cracked fingernail. Who knows what happened to that fellow over there? Who knows what lay behind his story about shopping for balsamic vinegar? He made it sound like an elixir, the poor bastard.

This paragraph is structured like a recognized cliché (i.e., We had come, as they say, to the end of the road). It places before us what it fears might be a tired effect: in this case, the nostalgia-fused narrative of one man's retrospection (which is to form the basis of this novel). It recognizes that effect's inauthenticity, its lack of novelty, even its possible dullness—and it employs the effect anyway. By stating its fears Netherland intends to neutralize them. It's a novel that wants you to know that it knows you know it knows. Hans invites us to sneer lightly at those who are "prone to general observations" but only as a prelude to just such an observation, presented in language frankly genteel and faintly archaic ("so one is told and forlornly hopes"). Is it cheap longing? It can't be because—and this is the founding, consoling myth of lyrical Realism—the self is a bottomless pool. What you can't find in the heavens (anymore), you'll find in the soul. Yet there remains, in Netherland, a great anxiety about the depth or otherwise of the soul in question (and thus Netherland's entire narrative project). Balsamic vinegar and Dean & DeLuca in the first two pages are no accident. All the class markers are openly displayed and it's a preemptive strike: Is the reader suggesting that white middle-class futures traders are less authentic, less interesting, less capable of interiority than anyone else?

Enter Chuck Ramkissoon. Chuck has no such anxieties. He is unselfconscious. He moves through the novel simply being, and with abandon, saying those things that the novel—given its late place in the history of the novel—daren't, for fear of seeming naive. It's Chuck who openly states the central metaphor of the novel, that cricket is "a lesson in civility. We all know this; I do not need to say more about it." It's left to Chuck to make explicit the analogy between good behavior on pitch and immigrant citizenship: "And if we step out of line, believe me, this indulgence disappears. What this means...is, we have an extra responsibility to play the game right." Through Chuck idealisms and enthusiasms can be expressed without anxiety:
"I love the national bird," Chuck clarified. "The noble bald eagle represents the spirit of freedom, living as it does in the boundless void of the sky."

I turned to see whether he was joking. He wasn't. From time to time, Chuck actually spoke like this.
And again:

"It's an impossible idea, right? But I'm convinced it will work. Totally convinced. You know what my motto is?"

"I didn't think people had mottoes anymore," I said.

"Think fantastic," Chuck said. "My motto is, Think Fantastic."

Chuck functions here as a kind of authenticity fetish, allowing Hans (and the reader) the nostalgic pleasure of returning to a narrative time when symbols and mottos were full of meaning and novels weren't neurotic, but could aim themselves simply and purely at transcendent feeling. This culminates in a reverie on the cricket pitch. Chuck instructs Hans to put his Old World fears aside and hit the ball high ("How else are you going to get runs? This is America") and Hans does this, and the movement is fluid, unexpected, formally perfect, and Hans permits himself an epiphany, expressed, like all epiphanies, in one long breathless, run-on sentence:

All of which may explain why I began to dream in all seriousness of a stadium and black and brown and even a few white faces crowded in bleachers, and Chuck and me laughing over drinks in the members' enclosure and waving to people we know, and stiff flags on the pavilion roof, and fresh white sight-screens, and the captains in blazers looking up at a quarter spinning in the air, and a stadium-wide flutter of expectancy as the two umpires walk onto the turf square and its omelette-colored batting track, whereupon, with clouds scrambling in from the west, there is a roar as the cricket stars trot down the pavilion steps onto this impossible grass field in America, and everything is suddenly clear, and I am at last naturalized.

There are those clouds again. Under them, Hans is rendered authentic, real, natural. It's the dream that Plato started, and Hans is still having it.



But Netherland is anxious. It knows the world has changed and we do not stand in the same relation to it as we did when Balzac was writing. In Pčre Goriot, Balzac makes the wallpaper of the Pension Vauquer speak of the lives of the guests inside. Hans does not have quite this metaphysical confidence: he can't be Chuck's flawless interpreter. And so Netherland plants inside itself its own partial critique, in the form of Hans's wife, Rachel, whose "truest self resisted triteness, even of the inventive romantic variety, as a kind of falsehood." It is she who informs Hans of what the reader has begun to suspect:

"Basically, you didn't take him seriously."

She has accused me of exoticizing Chuck Ramkissoon, of giving him a pass, of failing to grant him a respectful measure of distrust, of perpetrating a white man's infantilizing elevation of a black man.

Hans denies the charge, but this conversation signals the end of Chuck's privileged position (gifted to him by identity politics, the only authenticity to survive the twentieth century). The authenticity of ethnicity is shown to be a fake—Chuck's seeming naturalness is simply an excess of ego, which overflows soon enough into thuggery and fraud. For a while Chuck made Hans feel authentic, but then, later, the submerged anger arrives, as it always does: what makes Chuck more authentic than Hans anyway? It makes sense that Hans's greatest moment of antipathy toward Chuck (he is angry because Chuck has drawn him into his shady, violent business dealings) should come after three pages of monologue, in which Chuck tells a tale of island life, full of authentic Spanish names and local customs and animals and plants, which reads like a Trinidadian novel:

Very little was said during the rest of that journey to New York City. Chuck never apologized or explained. It's probable that he felt his presence in the car amounted to an apology and his story to an explanation—or, at the very least, that he'd privileged me with an opportunity to reflect on the stuff of his soul. I wasn't interested in drawing a line from his childhood to the sense of authorization that permitted him, as an American, to do what I had seen him do. He was expecting me to make the moral adjustment—and here was an adjustment I really couldn't make.

Once the possibility of Chuck's cultural authenticity is out of play, a possible substitute is introduced: world events. Are they the real thing? During a snowstorm, Hans and Rachel have the argument everyone has ("She said, 'Bush wants to attack Iraq as part of a right-wing plan to destroy international law and order as we know it and replace it with the global rule of American force'"), which ends for Hans as it ends for many people, though you get the sense Hans believes his confession to be in some way transgressive:

Did Iraq have weapons of mass destruction that posed a real threat? I had no idea; and to be truthful, and to touch on my real difficulty, I had little interest. I didn't really care.

But this conclusion is never in doubt: even as Rachel rages on, Hans's mind wanders repeatedly to the storm, its specks of snow like "small and dark...flies," and also like " a cold toga draped [over] the city." The nineteenth-century flaneur's ennui has been transplanted to the twenty-first-century bourgeois's political apathy—and made beautiful. Other people's political engagement is revealed to be simply another form of inauthenticity. ("World events had finally contrived a meaningful test of their capacity for conscientious political thought. Many of my acquaintances, I realized, had passed the last decade or two in a state of intellectual and psychic yearning for such a moment.") The only sophisticated thing to do, the only literary thing to do, is to stop listening to Rachel and think of a night sky:

A memory of Rachel and me flying to Hong Kong for our honeymoon, and how in the dimmed cabin I looked out of my window and saw lights, in small glimmering webs, on the placeless darkness miles below. I pointed them out to Rachel. I wanted to say something about these creaturely cosmic glows, which made me feel, I wanted to say, as if we had been removed by translation into another world.

This sky serves the same purpose as another one near the end of the novel in which "a single cavaliering cloud trailed a tattered blue cloak of rain" and to which a "tantalizing metaphysical significance" attaches, offering Hans "sanctuary: for where else, outside of reverie's holy space, was I to find it?" Where else indeed? These are tough times for Anglo-American liberals. All we've got left to believe in is ourselves.

In Netherland, only one's own subjectivity is really authentic, and only the personal offers this possibility of transcendence, this "translation into another world." Which is why personal things are so relentlessly aestheticized: this is how their importance is signified, and their depth. The world is covered in language. Lip service is paid to the sanctity of mystery:

One result [of growing up in Holland], in a temperament such as my own, was a sense that mystery is treasurable, even necessary: for mystery, in such a crowded, see-through little country, is, among other things, space.

But in practice Netherland colonizes all space by way of voracious image. This results in many beauties ("a static turnstile like a monster's unearthed skeleton") and some oddities (a cricket ball arrives "like a gigantic meteoritic cranberry"), though in both cases, there is an anxiety of excess. Everything must be made literary. Nothing escapes. On TV "dark Baghdad glitter[s] with American bombs." Even the mini traumas of a middle-class life are given the high lyrical treatment, in what feels, at its best, like a grim satire on the profound fatuity of twenty-first-century bourgeois existence. The surprise discovery of his wife's lactose intolerance becomes "an unknown hinterland to our marriage"; a slightly unpleasant experience of American bureaucracy at the DMV brings Hans (metaphorically) close to the war on terror:

And so I was in a state of fuming helplessness when I stepped out into the inverted obscurity of the afternoon.... I was seized for the first time by a nauseating sense of America, my gleaming adopted country, under the secret actuation of unjust, indifferent powers. The rinsed taxis, hissing over fresh slush, shone like grapefruits; but if you looked down into the space between the road and the undercarriage, where icy matter stuck to the pipes and water streamed down the mud flaps, you saw a foul mechanical dark.

To which one wants to say, isn't it hard to see the dark when it's so lyrically presented? And also: grapefruits?
In an essay written half a century ago, Robbe-Grillet imagined a future for the novel in which objects would no longer "be merely the vague reflection of the hero's vague soul, the image of his torments, the shadow of his desires." He dreaded the "total and unique adjective, which attempt[s] to unite all the inner qualities, the entire hidden soul of things." But this adjectival mania is still our dominant mode, and Netherland is its most masterful recent example. And why shouldn't it be? The received wisdom of literary history is that Finnegans Wake did not fundamentally disturb Realism's course as Duchamp's urinal disturbed Realism in the visual arts: the novel is made out of language, the smallest units of which still convey meaning, and so they will always carry the trace of the real. But if literary Realism survived the assault of Joyce, it retained the wound. Netherland bears this anxiety trace, it foregrounds its narrative nostalgia, asking us to note it, and look kindly upon it:

I was startled afresh by the existence of this waterside vista, which on a blurred morning such as this had the effect, once we passed under the George Washington Bridge, of canceling out centuries.

The centuries are duly canceled. What follows is a page of landscape portraiture, seen from a train's window ("Clouds steaming on the clifftops foxed all sense of perspective, so that it seemed to me that I saw distant and fabulously high mountains"). Insert it into any nineteenth-century novel (again, a test first suggested by Robbe-Grillet) and you wouldn't see the joins. The passage ends with a glimpse of a "near-naked white man" walking through the trees by the track; he is never explained and never mentioned again, and this is another rule of lyrical Realism: that the random detail confers the authenticity of the Real. As perfect as it all seems, in a strange way it makes you wish for urinals.

Halfway through the novel, Hans imagines being a professional cricketer, lyrically and at length. He dreams of the ball hanging "before me like a Christmas bauble," of a bat preternaturally responsive by means of "a special dedication of memory," and after he's done, he asks for our indulgence:

How many of us are completely free of such scenarios? Who hasn't known, a little shamefully, the joys they bring?
It's a credit to Netherland that it is so anxious. Most practitioners of lyrical Realism blithely continue on their merry road, with not a metaphysical care in the world, and few of them write as finely as Joseph O'Neill. I have written in this tradition myself, and cautiously hope for its survival, but if it's to survive, lyrical Realists will have to push a little harder on their subject. Netherland recognizes the tenuous nature of a self, that "fine white thread running, through years and years," and Hans flirts with the possibility that language may not precisely describe the world ("I was assaulted by the notion, arriving in the form of a terrifying stroke of consciousness, that substance—everything of so called concreteness—was indistinct from its unnameable opposite"), but in the end Netherland wants always to comfort us, to assure us of our beautiful plenitude. At a certain point in his Pervert's Guide to Cinema, the philosopher Slavoj Zizek passes quickly and dismissively over exactly this personal fullness we hold so dear in the literary arts ("You know...the wealth of human personality and so on and so forth..."), directing our attention instead to those cinematic masters of the anti-sublime (Hitchcock, Tarkovsky, David Lynch) who look into the eyes of the Other and see no self at all, only an unknowable absence, an abyss. Netherland flirts with that idea, too. Not knowing what to do with photographs of his young son, Hans gives them to Chuck's girlfriend, Eliza, who organizes photo albums for a living:

"People want a story," she said. "They like a story."

I was thinking of the miserable apprehension we have of even those existences that matter most to us. To witness a life, even in love—even with a camera—was to witness a monstrous crime without noticing the particulars required for justice.

"A story," I said suddenly. "Yes. That's what I need."

I wasn't kidding.

An interesting thought is trying to reach us here, but the ghost of the literary burns it away, leaving only its remainder: a nicely constructed sentence, rich in sound and syntax, signifying (almost) nothing. Netherland doesn't really want to know about misapprehension. It wants to offer us the authentic story of a self. But is this really what having a self feels like? Do selves always seek their good, in the end? Are they never perverse? Do they always want meaning? Do they not sometimes want its opposite? And is this how memory works? Do our childhoods often return to us in the form of coherent, lyrical reveries? Is this how time feels? Do the things of the world really come to us like this, embroidered in the verbal fancy of times past? Is this really Realism?
In the end what is impressive about Netherland is how precisely it knows the fears and weaknesses of its readers. What is disappointing is how much it indulges them. Out of a familiar love, like a lapsed High Anglican, Netherland hangs on to the rituals and garments of transcendence, though it well knows they are empty. In its final saccharine image (Hans and his family, reunited on the mandala of the London Eye Ferris wheel), Netherland demonstrates its sly ability to have its metaphysical cake and eat it, too:

A self-evident and prefabricated symbolism attaches itself to this slow climb to the zenith, and we are not so foolishly ironic, or confident, as to miss the opportunity to glimpse significantly into the eyes of the other and share the thought that occurs to all at this summit, which is, of course, that they have made it thus far, to a point where they can see horizons previously unseen, and the old earth reveals itself newly.
And this epiphany naturally reminds Hans of another, that occurred years earlier as the Staten Island Ferry approached New York, and the sky colored like a "Caran d'Ache box" of pencils, purples fading into blues:
Concentrat[ing] most glamorously of all, it goes without saying, in the lilac acres of two amazingly high towers going up above all others, on one of which, as the boat drew us nearer, the sun began to make a brilliant yellow mess. To speculate about the meaning of such a moment would be a stained, suspect business; but there is, I think, no need to speculate. Factual assertions can be made. I can state that I wasn't the only person on that ferry who'd seen a pink watery sunset in his time, and I can state that I wasn't the only one of us to make out and accept an extraordinary promise in what we saw—the tall approaching cape, a people risen in light.
There was the chance to let the towers be what they were: towers. But they were covered in literary language when they fell, and they continue to be here.



2.

If Netherland is a novel only partially aware of the ideas that underpin it, Tom McCarthy's Remainder is fully conscious of its own. But how to write about it? Immediately an obstacle presents itself. When we write about lyrical Realism our great tool is the quote, so richly patterned. But Remainder is not filled with pretty quotes; it works by accumulation and repetition, closing in on its subject in ever-decreasing revolutions, like a trauma victim circling the blank horror of the traumatic event. It plays a long, meticulous game, opening with a deadpan paragraph of comic simplicity:

About the accident itself I can say very little. Almost nothing. It involved something falling from the sky. Technology Parts, bits. That's it, really: all I can divulge. Not much, I know.

It's not that I'm being shy. It's just that—well, for one, I don't even remember the event. It's a blank: a white slate, a black hole. I have vague images, half-impressions: of being, or having been—or, more precisely, being about to be—hit; blue light; railings; lights of other colours; being held above some kind of tray or bed.

This is our protagonist, though that's a word from another kind of novel. Better to use Enactor. This is our Enactor. He has no name, he lives in Brixton, and recently he has been hit on the head by some kind of enormous thing. For a long time he was in a coma, his mind "still asleep but getting restless and inventing spaces for me to inhabit...cricket grounds with white crease and boundary lines painted on the grass." After a time, he recovers, though he has to learn to move and walk again. But there is a remainder: it appears that the "parties, institutions, organizations—let's call them the bodies—responsible for what happened" are offering him a settlement on the condition of his silence (though he can't remember what happened). His lawyer phones to tell him the amount. It is Ł8.5 million. The Enactor takes his hand from the wall it is on and turns suddenly to the window, accidentally pulling the phone out of the wall:

The connection had been cut. I stood there for some time, I don't know how long, holding the dead receiver in my hand and looking down at what the wall had spilt. It looked kind of disgusting, like something that's come out of something.

For the first fifty pages or so, this is Remainder's game, a kind of anti-literature hoax, a wind-up (which is, however, impeccably written). Meticulously it works through the things we expect of a novel, gleefully taking them apart, brick by brick. Hearing of the settlement he "felt neutral.... I looked around me at the sky: it was neutral too—a neutral spring day, sunny but not bright, neither cold nor warm." It's a huge sum of money, but he doesn't like clothes or shoes or cars or yachts. A series of narrative epiphany McGuffins follow. He goes to the pub with a half-hearted love interest and his best friend. The girl thinks he should use the money to build an African village; the friend thinks he should use it to snort coke off the bodily surfaces of girls. Altruism and hedonism prove equally empty.

We hear of his physiotherapy—the part of his brain that controls motor function is damaged and needs to be rerouted: "To cut and lay the new circuits [in the brain], what they do is make you visualize things. Simple things, like lifting a carrot to your mouth." You have to visualize every component of this action, over and over, and yet, he finds, when they finally put a real carrot in your hand, "gnarled, dirty and irregular in ways your imaginary carrot never was," it short-circuits the visualization. He has to start from the top, integrating these new factors.
All this is recounted in a straightforward first person which reminds us that most avant-garde challenges to Realism concentrate on voice, on where this "I" is coming from, this mysterious third person. Spirals of interiority are the result (think of David Foster Wallace's classic short story "The Depressed Person" in which a first-person consciousness is rendered in an obsessive third person, speaking to itself). Remainder, by contrast, empties out interiority entirely: the narrator finds all his own gestures to be completely inauthentic and everyone else's too. Only while watching Mean Streets at the Brixton Ritzy does he have a sense of human fluidity, of manufactured truth—the way De Niro opens a fridge door, the way he lights a cigarette. So natural! But the Enactor finds he can't be natural like De Niro, he isn't fluid. He's only good at completing cycles and series, reenacting actions. For example, he gets a certain tingling pleasure (this is literal, he gets it in his body) from having his reward card stamped in a certain "themed Seattle coffee bar," on the corner of Frith Street and Old Compton. Ten stamps, ten cappuccinos, a new card, start the series again. He sits at the window people-watching. He sees inauthenticity everywhere:

Media types...their bodies and faces buzzed with glee, exhilaration—a jubilant awareness that for once, just now, at this particular right-angled intersection, they didn't have to sit in a cinema or living room in front of a TV and watch other beautiful people laughing and hanging out: they could be the beautiful young people themselves. See? Just like me: completely second-hand.

The clubbers, the scene gays, the old boys heading to their drinking clubs—all formatted. Then suddenly he notices a group of homeless people, the way they take messages up and down the street to each other, with a sense of purpose, really seeming to own the street, interacting with it genuinely. He makes contact with one of them. He takes him to a local restaurant, buys him a meal. He wants to ask the boy something but he can't get it out. Then the wine spills:

The waiter came back over. He was...She was young, with large, dark glasses, an Italian woman. Large breasts. Small.

"What do you want to know?" my homeless person asked.

"I want to know..." I started, but the waiter leant across me as he took the tablecloth away. She took the table away too. There wasn't any table. The truth is, I've been making all this up—the stuff about the homeless person. He existed all right, sitting camouflaged against the shop fronts and the dustbins—but I didn't go across to him.
Because, in fact, the homeless are just like everyone else:

They had a point to prove: that they were one with the street; that they and only they spoke its true language; that they really owned the space around them. Crap: total crap.... And then their swaggering, their arrogance: a cover. Usurpers. Frauds.

Large breasts. Small. The narrative has a nervous breakdown. It's the final McGuffin, the end of the beginning, as if the novel were saying: Satisfied? Can I write this novel my way now? Remainder's way turns out to be an extreme form of dialectical materialism—it's a book about a man who builds in order to feel. A few days after the fake homeless epiphany, at a party, while in the host's bathroom, the Enactor sees a crack in the plaster in the wall. It reminds him of another crack, in the wall of "his" apartment in a very specific six-story building he has as yet no memory of ever living in or seeing. In this building many people lived doing many things—cooking liver, playing the piano, fixing a bike. And there were cats on the roof! It all comes back to him, though it was never there in the first place.

And now Remainder really begins, in the mission to rebuild this building, to place re-enactors in it re-enacting those actions he wants them to enact (cooking liver, playing the piano, fixing a bike), doing them over and over till it feels real, while he, in his apartment, fluidly closes and reopens a fridge door, just like De Niro. Eight and a half a million quid should cover this, especially as he has entrusted his money to a man much like Hans van der Broek—a stock trader—who makes money for the Re-enactor (for that's what he is now) almost as quickly as he can spend it.

To facilitate his re-enactment, the Re-enactor hires Nazrul Ram Vyas, an Indian "from a high-caste family" who works as a facilitator for a company dedicated to personal inauthenticity: Time Control UK. They take people's lives and manage them for them. Nazrul is no more a character (in Realism's sense of the word) than I am a chair, but he is the most exquisite facilitator and it is through him that every detail of the re-enactment is processed. He thinks of everything. In place of the pleasure of the rich adjective we have an imagined world in which logistical details and logical consequences are pursued with care and precision: if you were to rebuild an entire house and fill it with people re-enacting actions you have chosen for them, this is exactly how it would play out. Every detail is attended to except the one we've come think of as the only one that matters in a novel: how it feels. The Re-enactor in Remainder only ever has one feeling—the tingling—which occurs whenever his re-enactments are going particularly well.

The feeling is addictive; the enactments escalate, in a fascinating direction. A black man is shot by two other black men near the Re-enactor's house. The Re-enactor at once asks Naz to "lay the ground for the re-enactment of this black man's death. I think I'd have gone mad otherwise, so strong was my compulsion to re-enact it." In this re-enactment, the Re-enactor himself assumes the role of the "dead black man" (who is everywhere referred to like this). His tingling goes off the charts. It's so good, he begins to fall into trances. It's impossible not to note here that the non-white subject is still the bad conscience of the contemporary novel, obviously so in the Realist tradition, but also more subtly here in the avant-garde.

Why is the greatest facilitator of inauthenticity Asian? Why is the closest thing to epiphany a dead black man? Because Remainder, too, wants to destroy the myth of cultural authenticity—though for purer reasons than Netherland. If your project is to rid the self of its sacredness, to flatten selfhood out, it's simply philosophical hypocrisy to let any selves escape, whatever color they may be. The nameless "dead black man" is a deliberate provocation on McCarthy's part, and in its lack of coy sentiment there is a genuine transgressive thrill. Still, it does seem rather hard to have to give up on subjectivity when you've only recently got free of objectification. I suppose history only goes in one direction.

But to Remainder's provocation it's tempting to answer with another: that beneath the conscious ideas of this novel, a subconscious trace remains, revealing a faint racial antipathy that is psychological and social rather than theoretical. (If Netherland can be read against its own grain, which is to say, theoretically, why not read Remainder psychologically?) For though these novels seem far apart, their authors are curiously similar. Similar age, similar class, one went to Oxford, the other Cambridge, both are by now a part of the publishing mainstream, share a fondness for cricket, and are subject to a typically British class/race anxiety that has left its residue. A flashback-inclined Freudian might conjure up the image of two brilliant young men, straight out of college, both eager to write the Novel of the Future, who discover, to their great dismay, that the authenticity baton (which is, of course, entirely phony) has been passed on. Passed to women, to those of color, to people of different sexualities, to people from far-off, war-torn places. The frustrated sense of having come to the authenticity party exactly a century late!



3.

Aspects of this constructive frustration were aired publicly at the Drawing Center in New York, on September 25, 2007, when two men, Tom McCarthy and the philosopher Simon Critchley, sat at a table in semidarkness and took turns reading "The Joint Statement of Inauthenticity," latest manifesto of the International Necronautical Society (INS). The men identified themselves only as the society's general secretary and chief philosopher. Their voices were flat, nasal, utterly British; they placed sudden emphasis on certain words. It was like listening to a Smiths song.

"We begin," announced the general secretary, "with the experience of failed transcendence, a failure that is at the core of the General Secretary's novels and the Chief Philosopher's tomes. Being is not full transcendence, the plenitude of the One or cosmic abundance, but rather an ellipsis, an absence, an incomprehensibly vast lack scattered with—" and here the General Secretary tripped over his tongue, corrected himself, and continued,
—with debris and detritus. Philosophy as the thinking of Being has to begin from the experience of disappointment that is at once religious (God is dead, the One is gone), epistemic (we know very little, almost nothing; all knowledge claims have to begin from the experience of limitation) and political (blood is being spilt in the streets as though it were champagne).

On the scratchy live recording, the audience coughs nervously and is silent: there is not much else to be done when someone's reading a manifesto at you. The Necronauts continue: through the brief (by now traditional) faux demolition of the Greek idealists, specifically Plato and Aristotle, who believed form and essence to be more real than anything else, and therefore perfect. But "if form is perfect," asks the general secretary,
if it is perfection itself, then how does one explain the obvious imperfection of the world, for the world is not perfect n'est-ce pas? This is where matter—our undoing—enters into the picture. For the Greeks, the principle of imperfection was matter, hyle. Matter was the source of the corruption of form.

Necronauts, as you might guess from the name, feel differently. They are "modern lovers of debris" and what is most real for them is not form or God but the brute materiality of the external world.... In short, against idealism in philosophy and idealist or transcendent conceptions of art, of art as pure and perfect form, we set a doctrine of...materialism....

So, while Dorian Gray projects his perfect image into the world, Necronauts keep faith with the "rotting flesh- assemblage hanging in his attic"; as Ernest Shackleton forces his dominance fantasy onto the indifferent polar expanse, Necronauts concern themselves with the "blackened, frostbitten toes he and his crew were forced to chop from their own feet, cook on their stove and eat." And so on. Like Chuck Ramkissoon, they have a motto: "We are all Necronauts, always, already," which is recycled Derrida (as "blood like champagne" is recycled Dostoevsky). That is to say, we are all death-marked creatures, defined by matter—though most of us most of the time pretend not to be.

In Remainder, the INS general secretary puts his theoretical ideas to lively yet unobtrusive use, for the Re-enactor himself does not realize he is a Necronaut; he is simply a bloke, and, with Naz facilitating at his side he hopes, like the rest of us, to dominate matter, the better to disembody it. To demonstrate the folly of this, in the middle of the novel Remainder allows itself a stripped-down allegory on religion, staged in an auto shop where the Re-enactor has gone to fix a flat tire. While there, he remembers his windshield washer reservoir is empty and asks for a fill-up. Two liters of blue liquid are poured into the reservoir but when he presses the "spurter button" nothing spurts. The two liters haven't leaked but neither do they appear to be in the reservoir:
They'd vaporized, evaporated. And do you know what? It felt wonderful. Don't ask me why: it just did. It was as though I'd just witnessed a miracle: matter—these two litres of liquid—becoming un-matter—not surplus matter, mess or clutter, but pure, bodiless blueness. Transubstantiated.

A few minutes later, the engine catches, matter has its inevitable revenge ("It gushed all over me: my shirt, my legs, my groin"), and transubstantiation shows itself for what it is: the beautiful pretense of the disappeared remainder. In the later re-enactment of this scene (which Naz restages in an empty hangar at Heathrow, running it on loop for weeks) the liquid really disappears, sprayed upward into an invisible fine mist by the Re-enactor's hired technicians.

McCarthy and his Necronauts are interested in tracing the history of the disappeared remainder through art and literature, marking the fundamental division between those who want to extinguish matter and elevate it to form (they "try and ingest all of reality into a system of thought, to eat it up, to penetrate and possess it. This is what Hegel and the Marquis de Sade have in common") and those who want to let matter matter:

To let the orange orange and the flower flower.... We take the side of things and try and evoke their nocturnal, mineral quality. This is, for us, the essence of poetry as it is expressed in Francis Ponge, the late Wallace Stevens, Rilke's Duino Elegies and some of the personae of Pessoa, of trying (and failing) to speak about the thing itself and not just ideas about the thing, of saying "jug, bridge, cigarette, oyster, fruitbat, windowsill, sponge."
That "failing" there is very important. It's what makes a book like Remainder—which is, after all, not simply a list of proper nouns—possible. Of course, it's not unusual for avant-garde fiction writers to aspire to the concrete quality of poetry. Listening to the general secretary annunciate his list, emphasizing its clarity and unloveliness, I thought of Wis awa Szymborska, in particular the opening of "The End and The Beginning":

After every war
someone has to clean up.
Things won't
straighten themselves up, after all.
Someone has to push the rubble
to the sides of the road,
so the corpse-laden wagons
can pass.
Someone has to get mired
in scum and ashes,
sofa springs,
splintered glass,
and bloody rags.
Someone must drag in a girder
to prop up a wall.
Someone must glaze a window,
rehang a door.

Even those who are allergic to literary theory will recognize the literary sensibility, echoed in this poem, of which the INS forms an extreme, yet comprehensible, part. The connection: a perverse acknowledgement of limitations. One does not seek the secret, authentic heart of things. One believes—as Naipaul had it—that the world is what it is, and, moreover, that all our relations with it are necessarily inauthentic. As a consequence, such an attitude is often mistaken for linguistic or philosophical nihilism, but its true strength comes from a rigorous attention to the damaged and the partial, the absent and the unspeakable. Remainder reserves its finest quality of attention for the well-worn street surface where the black man dies, its "muddy, pock-marked ridges," the chewing gum, bottle tops, and gum, the "tarmac, stone, dirt, water, mud," all of which forms, in the mind of the narrator, an almost overwhelming narration ("There's too much here, too much to process, just too much") that is yet a narration defined by absence, by partial knowledge, for we can only know it by the marks it has left.

Remainder recognizes, with Szymborska's poem, that we know, in the end, "less than little/And finally as little as nothing," and so tries always to acknowledge the void that is not ours, the messy remainder we can't understand or control—the ultimate marker of which is Death itself. We need not ever read a word of Heidegger to step in these murky waters. They flow through the "mainstream" of our canon. Through the negations of Beckett. The paradoxical concrete abstractions of Kafka. The scatological thingy-ness of Joyce at his most antic. The most famous line of Auden ("Poetry makes nothing happen"). They flow through our own lives in the form of anxiety, which is, in Freud's opinion, the only real emotion we have.

For those who are theory-minded the INS manifesto in its entirety (only vaguely sketched out here) is to be recommended: it's intellectually agile, pompous, faintly absurd, invigorating, and not at all new. As celebrations of their own inauthenticity, the INS members freely admit their repetitions and recycling tendencies, stealing openly from Blanchot, Bataille, Heidegger, Derrida, and, of course, Robbe-Grillet. Much of what is to be found in the manifesto is more leisurely expressed in the chief philosopher's own "tomes" (in particular Very Little, Almost Nothing: Death, Philosophy, Literature).

As for the general secretary, within the provocations of the INS he is a theoretical fundamentalist, especially where the material practicalities of publishing are concerned. In 2003, he expelled two INS members for signing to publishers, charging that they had "become complicit with a publishing industry whereby the 'writer' becomes merely the executor of a brief dictated by corporate market research, reasserting the certainties of middle-brow aesthetics." It will be interesting to see what happens to these ideas now that McCarthy's material circumstances are somewhat changed: in 2007, Remainder went to Vintage Books in America and picked up a Film Four production deal.

Still, that part of the INS brief that confronts the realities of contemporary publishing is not easily dismissed. When it comes to literary careers, it's true: the pitch is queered. The literary economy sets up its stall on the road that leads to Netherland, along which one might wave to Jane Austen, George Eliot, F. Scott Fitzgerald, Richard Yates, Saul Bellow. Rarely has it been less aware (or less interested) in seeing what's new on the route to Remainder, that skewed side road where we greet Georges Perec, Clarice Lispector, Maurice Blanchot, William Burroughs, J.G. Ballard. Friction, fear, and outright hatred spring up often between these two traditions—yet they have revealing points of connection. At their crossroads we find extraordinary writers claimed by both sides: Melville, Conrad, Kafka, Beckett, Joyce, Nabokov. For though manifestos feed on rupture, artworks themselves bear the trace of their own continuity.

So it is with Remainder: the Re- enactor's obsessive, amoral re-enactions have ancestors: Ahab and his whale, Humbert and his girl, Marlow's trip downriver. The theater of the absurd that Remainder lays out is articulated with the same careful pedantry of Gregor Samsa himself. In its brutal excision of psychology it is easy to feel that Remainder comes to literature as an assassin, to kill the novel stone dead. I think it means rather to shake the novel out of its present complacency. It clears away a little of the dead wood, offering a glimpse of an alternate road down which the novel might, with difficulty, travel forward. We could call this constructive deconstruction, a quality that, for me, marks Remainder as one of the great English novels of the past ten years.



4.

Maybe the most heartening aspect of Remainder is that its theoretical foundations prove no obstacle to the expression of a perverse, self-ridiculing humor. In fact, the closer it adheres to its own principles, the funnier it is. Having spent half the book in an inauthentic building with re-enactors re-enacting, the Re-enactor decides he needs a change:

One day I got an urge to go and check up on the outside world myself. Nothing much to report.
A minimalist narrative refusal that made me laugh out loud. Remainder resists its readers, but it does so with a wry smile. And then, toward its end, a mysterious "short councillor" appears, wearing this same wry smile, like one of David Lynch's dwarfs, and finally asks the questions—and receives the answers—that the novel has denied us till now. Why are you doing this? How does it make you feel? In a moment of frankness, we discover that the Re-enactor's greatest tingle arrived with his smallest re-enactment: standing in a train station, holding his palms outward, begging for money of which he had no need. It gave him the sense "of being on the other side of something. A veil, a screen, the law—I don't know...."

One of the greatest authenticity dreams of the avant-garde is this possibility of becoming criminal, of throw-ing one's lot in with Jean Genet and John Fante, with the freaks and the lost and the rejected. (The notable exception is J.G. Ballard, author of possibly the greatest British avant-garde novel, The Atrocity Exhibition, who raised three children in the domestic tranquility of a semidetached house in Shepperton.) For the British avant-garde, autobiographical extremity has become a mark of literary authenticity, the drug use of Alexander Trocchi and Anna Kavan being at least as important to their readers as their prose. (The INS demands that "all cults of authenticity...be abandoned." It does not say what is to be done about the authenticity cult of the avant-garde.)
In this, the Re-enactor has a true avant-garde spirit; he wants to become the thing beyond the pale, the inconvenient remainder impossible to contain within the social economy of meaning. But no: it is still not quite enough. The only truly authentic indivisible remainder, the only way of truly placing yourself outside meaning, is through death, the contemplation of which brings Remainder, in its finale, to one of its few expressionist moments. It also enacts a strange literary doubling, meeting Netherland head-on:

Forensic procedure is an art form, nothing less. No I'll go further: it's higher, more refined, than any art form. Why? Because it's real. Take just one aspect of it—say the diagrams.... They're records of atrocities. Each line, each figure, every angle—the ink itself vibrates with an almost intolerable violence, darkly screaming from the silence of white paper: something has happened here, someone has died.

"It's just like cricket," I told Naz one day.
"In what sense?" he asked.
"Each time the ball's been past," I said, "and the white lines are still zinging where it hit, and the seam's left a mark, and..."
"I don't follow," he said.
"It...well, it just is," I told him. "Each ball is like a crime, a murder. And then they do it again, and again and again, and the commentator has to commentate, or he'll die too."

In Netherland cricket symbolized the triumph of the symbol over brute fact (cricket as the deferred promise of the American Dream). In Remainder cricket is pure facticity, which keeps coming at you, carrying death, leaving its mark. Everything must leave a mark. Everything has a material reality. Everything happens in space. As you read it, Remainder makes you preternaturally aware of space, as Robbe-Grillet did in Jealousy, Remainder's obvious progenitor. Like the sportsmen whose processes it describes and admires, Remainder "fill[s] time up with space," by breaking physical movements, for example, into their component parts, slowing them down; or by examining the layers and textures of a wet, cambered road in Brixton as a series of physical events, rather than emotional symbols. It forces us to recognize space as a nonneutral thing—unlike Realism, which ignores the specificities of space. Realism's obsession is convincing us that time has passed. It fills space with time.

Something has happened here, someone has died. A trauma, a repetition, a death, a commentary. Remainder wants to create zinging, charged spaces, stark and pared-down, in the manner of those ancient plays it clearly admires—The Oresteia, Oedipus at Colonus, Antigone. The ancients, too, trouble themselves with trauma, repetition, death, and commentary (by chorus), with the status of bodies before the law, with what on earth is to be done with the remainder. But the ancients always end in tragedy, with the indifferent facticity of the world triumphantly crushing the noble, suffering self.



Remainder ends instead in comic declension, deliberately refusing the self-mythologizing grandeur of the tragic. Fact and self persist, in comic misapprehension, circling each other in space (literally, in a hijacked plane). And it's precisely within Remainder's newly revealed spaces that the opportunity for multiple allegories arises: on literary modes (How artificial is Realism?), on existence (Are we capable of genuine being?), on political discourse (What's left of the politics of identity?), and on the law (Where do we draw our borders? What, and whom, do we exclude, and why?). As surface alone, though, so fully imagined, and so imaginative, Remainder is more than sufficient.

O brisanju blogova

Evo što se dogodilo jednom mom i vašem poznaniku, u trenutku slabosti. Donosim ovu ispovijed kako je
zapisana, ili diktirana, da bude njegovo svjedočanstvo o njemu, ispričana nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane njegov zapis o njemu, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavi trag mastila noći na ovoj digitalnoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u njemu, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne zna šta je bilo.

Massimo Cacciari

Dragi Nemanja,

za nastupajuće dane vikenda, nadam se koliko toliko solarne, jedan lijep esej Massima Cacciarija iz njegove knjige o anđelima. Prijevod nije dosad nigdje objavljen.

Pozdrav,

Mario



Anđeli ne primaju u sebe samo svoju vlastitost, iz njih poteklu: kao po pogrešci ima ponekad u tome i malčice našega bića, kao što kaže Rilke u "Drugoj elegiji". Iako anđeli to sami ne zamjećuju, čini se da je njihovim značajkama pridodana neodlučnost koja miriše po nama. Podsjeća li ukusom svjetski prostor, u koji se rastvaramo, na nas? Anđelovo se ponašanje mijenja: zauvijek je izgubio stabilnost gnostičkoga Arhonta, odlučnost Aviceninih nebeskih duša, sveznalaštvo Hekhatolovih anđela, vedrinu njihovih očnih preliva, između kojih je svatko rasprostrt kao mjesečeva površina. Anđel se spustio u naše prognanstvo; neprestana borba sa samim sobom zadržava ga u našoj prolaznosti, u našem Passagenwerku. Kao što nam prognanstvo onemogućuje svako moguće stanje, trajanje, povjerenje u majku zemlju, tako ono priječi anđelu da se vrati, da ponovno raširi svoja velika krila. Anđeo je ujedno pripet i razapet između našega dozivanja i odbijanja. Njega, koji bi nas trebao odvesti Nikuda, jer su ga upravo stoga odaslali iz iskonskog Ne-mjesta, postupno je očarao naš bijeg "mimo svega kao prozračna trampa". On je čista ljudskost, pruga zemlje plodne, koja se više ne može krotiti i umiriti u božanskim tijelima. Preuzeti ljudskost za anđela znači neprestano samopropitivanje, dijeliti krajnju udaljenost od ni-gdje potpunoga odgovora kojemu je sam podvrgnut. Naš duh zaboravlja na anđela. No dok on kuša čisto vino naših značajki, zaboravlja na svezu koja ga povezuje s iskonom, s počelom. Opseg njegovih krugova, poretka, taxis njegovih vrtloga, sve to biva labirintom. Igra u zrcalu između zemaljskoga i božanskoga, koju njegov logos prividno predstavlja kao harmonijsku, raspada se u neočekivane nesuglasnosti. U nju prodiru praznine, slučajnosti, nepredviđenosti. Anđelova glazba, glazba anđela tu dolje, svaki poziv s kojim ga zovemo, predstavlja takovrsnu razglašenost. Ali on je još uvijek anđeo: unatoč tomu njegovi korijeni osjećaju nostalgiju za Točkom koja prevladava svako ime. No za putovanje nikuda, na kojega pozivlje, ne može više predvidjeti postaje, najaviti ih. Njegovo znanje (kojega je nekada simboliziralo milijardu očiju, posađenih po njegovom božanskom tijelu) potamnjelo je pri odsjaju u zrcalu našega neznanja, odnosno zbog činjenice da se držimo kao netko tko odlazi na put. I on je zaboravio gledati u otvoreno. Nije li pogled anđela odgovorio na pitanje čovjeka i ujedno mu dopustio da se vrati sebi, u savršeni poredak Caelum Caeli? Anđeo je to previdio, stoga je prisiljen ostati tu dolje. Čovjekovo pozivanje-odbijanje pokazuje mu se kao nenadmašan, nečuven skandal. Jedna te ista avantura sjedinjuje oba lika. Svemu unatoč anđeo ipak zavoli borbu s čovjekom na koju je izazvan.

Najava katastrofe te vrste, poradi koje anđeo neće završiti kao zavodnik nego kao onaj tko je zaveden, kao mračan i prijeteći pod-ton vuče se uzduž cjelokupne angelologije. Od samoga početka predstavlja čovjek anđelu dvojbu, raspuće, prolaz: izvorni je poredak božjega hrama stvaranjem čovjeka srušen zauvijek. Prvi stvoreni anđeo, vođa dvanaestorice anđela, stražara Prijestola, ne može se - iz vatre stvoren - poniziti do fascinacije onim grumenom prašine i zemlje koju je zgniječio Gospod Bog. Ta odluka, ta prokleta obijest zauvijek je srušila prethodnu harmoniju. Nije niti toliko tragična jedinstvena sudbina toga princa i njegove budućnosti, koliko se čini sudbonosnijom nepovratna podjela i raspad anđeoskoga zbora. Prema Berešit Rabba, anđeli se upravo prepiru među sobom, razapeti između milosti (koja čak poziva na stvaranje čovjeka) i istine (koja to odlučno odbija), kada Gospod Bog (arhetip vlastodršca) vikne: Što se prepirete? Čovjek je ipak već stvoren. To jednostavno pojašnjuje da niti jedan anđeo nije mogao biti sasvim uvjeren u izvrsnost toga stvaranja. Dio se njih podredio i pomirio s božjom odlukom, dočim su se preostali suprotstavili. Ti se potom gestom otpora osvećuju za raspad božanskoga rasporeda (a time i prekida odnosa između anđela i njegova nepojašnjena podrijetla), što ga je izazvalo stvaranje čovjeka. Kao što je bio božanski raspored zaveden preko savršenoga kružnoga kolosijeka oko Prijestola, tako pokušava sada pali anđeo svim mogućim sredstvima odvratiti čovjeka od dobrodjelnih i miroljubivih djela. Prema Kuranu: "Sve ću ih zavesti, osim onih koji su Ti robovski odani". "Na tvoju ću ravnu cestu postaviti zasjedu te vrebati ljude s prednje i stražnje strane, s lijeve i desne".

Čak uprizorenja najvjernijega anđela čuvaju razgovijetne tragove strašljive dvojbe poradi savršene novine čovjeka (neopozive odluke stvaranja), čak anđeo poslanik ne može izbjeći tu dvojbu. Kada je naposljetku smio u sunčev zalazak napustiti zemlju, koja mu je bila povjerena na čuvanje, plakao je pred likom Gospodina Boga. Anđela muči prisutnost čovjeka, kako anđela poslanika tako i onoga Arhanđela koji s dubokom sućuti obavještava Kralja o neizrecivim mukama i nasilju što ga čovjek trpi po volji Tebe, Jedinoga, što ga ljudi slave u stvarima koje prividno obožavaju , kao i naposljetku palog anđela koji je osuđen dočekati posljednji sud, a upravo je to konačna odgoda koju mu je Bog odredio da bi mogao zavoditi, optuživati, prijetiti čovjeku smrtnom kaznom i osvetiti mu se poradi svojega pada.

O sljedećoj velikoj krizi što je anđeo podnosi zbog čovjekove krivnje priča Knjiga čuvara, preciznije: prvi svezak Henohove knjige koja je snažno utjecala na Crkvu prvih stoljeća. Neki od anđela, stavaranja prvoga dana, odriču se svojega položaja i dobrovoljno napuštaju nebeske visine da bi se združili s ljudskim kćerima. Anđeo se zaljubi u ženu, legne kraj nje i skupa stvore velikane koji vladaju zemljom i jedu ljudska bića. Henoha, čije obličje se u Hekhalothu pretvara u anđela, šalje Bog anđelima da bi razokrio njihovu bezbožnost i navijestio im kaznu. Ti su duhovi živjeli vječan život koji ne poznaje kraja, njihovo je kraljevstvo bilo na nebu, ali ljepota ljudskih kćeri zavela ih je, i stoga će skupa s ženama biti bačeni u užasno mjesto, u zatvor iz plamtećih stupova. Priča iz Knjige jubileja, koja se također odnosi na Henoha, pripisuje ljudskom biću još veću krivnju pri zavođenju anđela. No, dok je u Knjizi čuvara ljepota žena samo usput spomenuta i dakle anđelova se nakana automatski nagiba slabome, u Knjizi jubileja anđela Bog šalje na zemlju koja je već okusila griješnost. I upravo tu, na zemlji, anđeo krši zakon. Tek čovjek anđela navede na grijeh. Tim će užasnija sada biti osveta s kojom će se pali anđeo i njegovo demoni obrušiti na čovjeka.

U De Gigantibus pokušava Filon anđela izbaviti od drame toga pada. Tvrditi da su anđeli bezbožni i nevrijedni svojega imena, prema Filonu, jest obično praznovjerje. Anđeo je svet i nedodirljiv božji poslanik među ljudima i ljudski poslanik kod Boga. Tko oženi ženu i stvori velikane, to su samo duše ljudi koji su podcjenjivali mudrost i posvetili se malovrijednim i slučajnim stvarima, truplu koje nam je svima prirođeno. U društvu anđela lete te duše po zraku skupa s onim koji se unatoč spuštanju u osjetilnost boje da neočekivano umru posred života pri živom tijelu. To su duše filozofa. Zrak je pun tih nevidljivih bića. Kada crpe život iz zraka i vjetra, sve se zemaljske i vodene životinje sporazumijevaju s demonima, anđelima i dušama. Da bi u pravom svjetlu prikazala anđelovu dramu, Filonova alegorijska interpretacija razvidno reducira sliku velikana na mjeru čovjeka koji je izbjegao savezništvo s Bogom koji je bez obitelji, društva, domovine, prognanik i klatež. Preciznije, ta interpretacija razotkriva nerazrješiv problem: kakav odnos postoji između anđela i demona u svijetu koji je oživljen od jednoga pola do drugoga? Predstavljaju li stvarnosti koje se razlikuju samo po imenu? Ili su posrijedi različite stvarnosti koje imaju zajedničku bit? Ako vrijedi tvrdnja da je anđeo svet i nedodirljiv poslanik, što je tada izvorište zlih demona? Jesu li jedno s dušama ljudi koji ne mogu izbjeći silovit vrtlog malovrijednih i slučajnih stvari? Jesu li možda ime što ga filozofi daju palom anđelu? Upravo preko razvidna pokušaja etimologizacije biblijske tradicije Filonova platonizirajuća alegorija u mitskom smislu produbljuje predodžbu anđela, problematizirajući odnos između anđela i poganskoga demona.

No, prije nego što istražimo taj novi meandar, potrebno je utisnuti u svijest ono što se sa svakom tradicijom iznova objelodanjuje: gravitacijska sila ugrožava anđeoski kolosijek. Pozor, to je moć, bitno drukčija od nezaustavljiva narcističkoga prohtjeva, pobuda koja utječe na hermetičnoga Anthroposa, sina Očevoga, i osuđuje ga na nisko spajanje s Prirodom. Anthropos prati svoju vlastitu sliku koju ugleda u zrcalnom odbljesku zemaljskih voda, potom kad je već prestupio u mjesečevu orbitu. Tomu usuprot, anđela je preplavio val ljudskog doziva, zgrabio ga je glas drugoga, tako da ga pored vlastite mjere određuje još mjera i slika drugoga. No anđelovo putovanje nije nikada putovanje pomoću posrednika. Svako njegovo putovanje ne neki način nasljeduje anđelove arhetipske padove. Čovjekovo dozivanje nikada nije "čisto": zasićeno je duhom po čovjeku koji je za anđela krajnje zavodljiv. Otuda razlike i neskladnosti, nesporazumi i prečujnosti, nerazrješiva igra sličnosti i različitosti, mogućnost slijevanja uloga i zamjena maski. Susreti s anđelom ne događaju se više u krugu savršene Samaelove sljepoće (Samael je bog slijepaca), niti na svečanom pragu carstva svjetla. Na tim mjestima čovjek oklijeva između anđela i zvjerskoga obličja velikana, dočim se anđeo koleba između krajnje blizine nazočnosti i idolopoklonskih uprizorenja arhonta, kao što ih slika napeta mašta Pistis Sophie i drugih gnostičnih spisa; anđeo se njiše između visio facialis i demona zraka. Možemo prizvati beskonačan broj posrednika da bi ispunili te razdaljine: beskonačan prostor koji je do te mjere naseljen da stavlja u pitanje ključ njegove interpretacije, dakle da lik Angelusa Interpresa pretvori u nedokučiv cilj stvaranja. No, načelo o mnogostrukosti u jednom svih bića nužno poteže za sobom konstrukcije i predodžbe prostora, koji je do te mjere labirintski prepleten s odnosima i "simpatijama" da ne možemo više prepoznati i opisati njihove međusobne hijerarhije. Ima li tu možda svoje podrijetlo teurgijska dimenzija helenističkih neoplatonista? Tek na ekranu tih dramatičnih protuslovlja možemo predočiti posljednje susrete s anđelom. Otuda i groznica, od sama početka prisutno protuslovlje angelologije koje se snažno razotkriva u tim susretima i koju niti jedno pravilo ne može odrediti.

Klee je nacrtao jednu od konačnih postaja anđelova križna puta. Klee umnaža znamenja, no ponajprije ga zanima zaplet anđela s demonima i dušama. Njihovu dramu razrješava blagom ironijom. Zauvijek je naš duh razotkrio anđela, taj se uzalud pokušava izvući iz tragične situacije. To je anđelova slijedeća postaja, postaja koja je nevjerojatno slična onoj kod Rilkea. Er-innerung (Sjećanje) je smanjilo razdaljinu, koja se sa strašljivošću pojavila u uvodnim taktima Rilkeovih Devinskih elegija. Raspršila se u neuočljive razlike, u minimalne varijacije na temu savršene stvorenosti anđela: Klee imenuje anđela kao samo-stvorenje. Naša borbe s njim i naš Erinnerung pretvorili su ga u ranog sretnika, miljenika stvaranja, u najmanje stvorenje stvaranja. Sada anđeli znaju kakvu težinu sa sobom nosi privilegij prodiranja do srca stvorenih, ugnijezditi se u njima. Sa svih strana okružuju anđela karakteristike bilja; korijeni, deblo, sokovi. Još uvijek može biti stražar, ali raširenih krila, korak, oči oblikuju zaključen labirint skupa s obličjima što ih nosi u sebi. Nemoguće je odrediti komu pripada takvo držanje, je li to krilo doista anđelovo. Rafaleovo uprizorenje anđela ujedno prizivlje i opovrgava sliku iz Tobija, kao da bi prva utjecala na drugu i istodobno je odbijala.

Tematskom ciklusu slika s naslovom Engelshut nalik je ciklus Angelus Militans (1940), anđeo koji nikada ne počiva, znamenje one pozornosti koju nalazimo ponajprije u ortodoksnoj mistici: budni anđeo, čuvar nemirne Agripnije. Iz crne podloge istupaju bijele konture kod Wachsamer Engel (1939), iz nje bliješte ogromne razrogačene oči, jaka se krila žudno raskriljuju. Pozornost tih slika odaje vjeru, jer naravno i anđeli moraju vjerovati. Ne mogu se identificirati sa slavom niti je mogu neposredno zrcaliti. Anđeo je kao pobožan čovjek: bez riječi sluša glas, motri nevidljivo, očekuje dan o kojemu ništa ne zna.

Istočnokršćanska angelologija evocira motive iz postbiblijske židovske tradicije, kao što su recimo figure neumornih stražara, zadnja ruža svjetlosti iz svijeta Sefiroth, prag između nebeskoga i zemaljskoga stvarstva. Njihova krajnja udaljenost od najvišega anđela (posrijedi je obličje osobe što ga Bog šalje izabranome narodu u Exodusu, ono obličje što ga preuzimlje trojstvo u Abrahamovu viđenju i kojega kabalistička interpretacija dešifrira kao objavu) opasno približava te anđele čovjeku, budući da predstavljaju duhove koji snažnije vladaju elementom nego što je to kadra inteligencija kerubina. Njihovim su značajkama pridodane demonične značajke odnosno značajke ljudske duše, koja je prisiljena neprestano putovati i seliti se, reinkarnirati. Granice koje odvajaju pojedinačna bića postaju sve manje jasne. Kod Kleea podsjeća avantura anđela na „spuštanje“ arhanđela anđelu, od toga demonu, junaku, potom arhontu, koji ima u rukama vlast nad svijetom, i dalje prema udaljenim dušama gornjih slojeva do praznih prikaza, do umjetnih vatri zasljepljujuće magije, do varljivih falsifikata različitih vrsta. U tim prostorima treperi od bića koja su osjetima nedokučiva.



Prema Pitagori, zrak je sav ispunjen dušama, koje zovemo demonima ili herojima. Ovi ljudima šalju snove i predskazanja bolesti i zdravlja, i ne samo ljudima, nego i ovcama i ostaloj stoci. No po kojemu se uzorku taj život oblikuje? Koji Nomos predstavlja? Kako se u cjelini izražava njegova posredujuća uloga, funkcija metaxy?

Kleeovi su anđeli nemoćni pred tim pitanjima. Unatoč milini i umirenosti, koja prosijava kroz njihova obličja, unatoč naklonosti što ju odaju njihovi pogledi, ti anđeli iščekuju umjesto da odražavaju svjetlost uslijed koje se jedva sjećaju da su se nekad davno iz nje izlili. Možda su još besmrtni, ali zacijelo nisu više crveno zažareni vrhovi svega stvorenoga. U ulozi stražara i čuvara ostaju prikovani na prag. Tako loše kao i ljudi poznaju srce najsvetijega. Ako su uopće ikada prestupili prag i prodrli u unutarnjost, zacijelo su je zaboravili i nedvojbeno su zaboravili i to da su je zaboravili. Najsnažniji prate čovjeka do praga i motre ga. Zavide mu na nadi, ljubomorni su na njegovu potrebu za upitnošću. I opet, zanimljivo, zbunjuje ih čovekova prisutnost. Dok opažaju čovjekovu bijedu, osjećaju sućut spram sebe samih. Prisiljeni su podjarivati beznadno očekivanje čovjeka, izmišljati odgovore koji doista preokreću pitanja u beskonačan lanac predodžbi i daljnjih potpitanja. I konačno: iscrpljeni, prisiljeni su na posljetku priznati upravo njemu, najprolaznijemu od svega stvorenoga, svoju nemoć.

Anđeo štićenik i pali čuvar upijaju kod Kleea i druge predodžbe tradicionalne angelologije. Izbrisan je svaki trag spekulativnih aeropagijskih hijerarhija i inicijatorsko eshatologijskih vizija iransko-islamske mistike. Klee usredotočuje pozornost na one elemente angelologije koji se ponajbolje "podudaraju" s prolaznošću mundus sitalisa. Kleeova anđela grabi vrtlog koji ga vuče u stranu od makrozrcala. Centrifugalna sila koja je usmjerena iz svoje unutarnjosti prema vani, istrgava anđela od vatrene ljubavi serafina, od crvene inteligencije anđela tumača kod Sohravardija, od tamnomodroga neba kerubina sve do naših putova koji ne vode nikuda („chemins qui mčnent nulle part“, Rilke). Prijelomne katastrofe unutar anđeoskoga zbora u svakomu su anđelu prouzrokovale krizu (crtež kredom, 1939) ili dvojbu (Angelus dubiosus, akvarel, 1939). Na tim je Kleeovim crtežima anđeo portretiran kao prestrašeni noćni ptić. Odveć je neiskusan da bi mogao čuvati ili voditi, uzalud ište utočište u naručju svojih krila. U Predvorju anđeoskih gomilica, kako nosi naslov jednoga od crteža iz 1939. godine, posrijedi je čekajući anđeo, odnosno bivši anđeo koji se nada da će se vratiti u svoje Nigdje, anđeo melankoličnoga obličja kojega prosvjetljuje blijeda mjesečeva četvrt, anđeo Pierrot. Ubogi je to anđeo, iako mu MANIA pokadšto dopušta praedicare verbum: ostali su samo fragmenti, tragovi i pramenovi misije koju bi trebao predstavljati. Njegovo je obličje ostalo nedovršeno (Unfertiger Engel); in toto anđeo predstavlja nedovršenost sveukupnoga stvarstva.

Nedovršenost znači metamorfozu, igru dijelova, ironijsko razrješenje neodredivosti oblika. Ne samo da se pri isteku putovanja njegova poslanica može manifestirati kao neizreciva, nego i sam glasnik može zaboraviti na sebe, nipošto ne poradi neznanja, jer ne bi znao koja mu je granica putovanja određena, nego stoga jer je odveć umoran, uništen da bi nastavio put. Glasnik se može predstaviti i na način kakav opisuje Kafka. „Eine Bote bin ich“, odgovori Barnabas K.-u u „Zamku“, ali na kakav način njegova slika i njegove riječi izmiču nedovršenoj (beskonačnoj?) igri stvarstva. Zbog naših očekivanja postajemo nestrpljivi, jer ispitivanju se ne nazire kraj. „Od ranog jutra sve do sada, do sumraka, hodao sam uzduž i poprijeko po svojoj sobi...Poznavao sam već svaku sitnicu te sobe, jer sam stalno za svog kružnog ophoda sve to pogledavao“. Odjednom se soba počela pomicati. Zidovi su se urušili, slapovi boja su preplavili prostor, bile su to boje otkrivenja: sadreno bijela, žuta, zlatnožuta. „Bio je naimjenjen meni, u to nije bilo sumnje; spremala se neka prikaza (Erscheinung) koja bi me trebala osloboditi...To što je trebalo doći, moglo se mirno spustiti na sag i objaviti mi što ima objaviti (und mir melden, was es zu melden hatte). ..Dakle, anđeo, pomislio sam. Čitav mi dan on dolijeće, a ja to u svojem nevjerovanju nisam ni znao. Sada će mi reći riječ“. Ali umjesto riječi, objave, nastupa preobrazba, metamorfoza, scenski preokret – ili bolje – najava toga preokreta. Trenutak nakon prikaze anđela „sav u plavkastoljubičastim velima, omotan zlatnim gajtanima, na svilenasto sjajnim krilima, s mačem ispruženim vodoravno u svojoj udizgnutoj ruci“, čas potom nikakav „živi anđeo“ nije više visio ispod stropa sobe, bio je posrijedi samo obojeni komad drveta, oslikani drveni lik s kljuna broda, poput onih što vise po stropovima mornarskih krčmi. Balčak mača bio je podešen da drži svijeću i prihvaća kapljice rastopljenog voska. „Utaknuo sam svijeću u balčak mača, upalio je i onda sam još do kasno u noć sjedio tako, pod blijedim svjetlom anđela“.

Kafka u svojim dnevnicima ne opisuje halucinacije ili mađioničarski trik. Prikazuje se anđeo koji se s velike visine spušta u svim njezinim dimenzijama određenu sobu, ujedno se prikaže još i komad obojenoga drveta. Naposljetku svjetlost što ju okolo sebe baca svijeća, svjetlost koja dobija čak ime "blijeda svjetlost anđela". Pred nama je ragrnjen sličan proces kao na Kleeovim crtežima; anđelova se esencija raspada, ali da bi ironija bila još veća, raspad se anđela ne podudara s njegovom negacijom. Anđeo sam zapravo predstavlja poruku takvog raspada. Preko metamorfoze svojih znamenja navješćuje raspad svoje esencijalnosti. Postaje neizvjesan, nikada posve odlučan, oklijevajući između nazočnosti i zaborava, melankoličan radi studium a sine fine, što ga prizivlje njegova slika. Ne odstupa od toga da ne ukaže na problem prikazivanja svoje vlastite u-topičnosti, koja je, kao što će se kasnije objelodaniti, probem prikazivanja tout court. Kafka na jednoj strani salije u jedinstven krug najzapeletnijega paradoksa (što ga ironija ne može razriješiti, nego ga može samo opažati s nepremostive razdaljine) tradicionalni stereotip anđela pobjednika s najtradicionalnijim i najstereotipnijim profanim predodžbama. Posrijedi su krajnje točke, granične mase - ako tako možemo reći - koje opkružuju anđele u preobrazbi i božjem trenutku, kao što ih je Klee svagda iznovice zamišljao.

No, među svim drugim kod Kleea se pojavljuje slika anđela koja sjedinjuje njihova različita imena: to je Angelus Novus. On je taj koji ne samo evocira vezu s talmudskom angelologijom sa svim bogatstvom njezinih vizionarskih i bajkovitih elemenata, nego je čak i neizbježno zahtijeva. Samo Mihael i Gabrijel trajno služe Bogu i na vijeke vjekova slave neizrecivu svjetlost; ostali anđeli ponavljaju njihovu himnu, potom iščezavaju tamo odakle su bili stvoreni, u vatrenu rijeku koja nikada, niti preko dana niti preko noći, ne prestaje teći, poput Jordana. To je rijeka koju su svojim znojem ispunili četiri hajoša (lađara) iz Ezekijelova viđenja dok su svojim leđima podupirali prijestol svetoga. Tu tradiciju preuzimlje i Majmonides u dijelu svojega Vodiča u kojem raspravlja o anđelima i pokušava je filozofijski objasniti: kao što je za svako biće karakteristična individualna oblikujuća sila koja oblikuje i strukturira pojedinačne udove, tijela, tako dva anđela ne mogu preuzeti istu misiju, niti jedan može obaviti obje. Svaki događaj ima svojega anđela, svaka pojedinačna tjelesna sposobnost jest anđeo. No po čemu tada razlikujemo stalne i trajne anđele od anđela putnika? Kada govorimo o stalnim anđelima, mislimo tada na niz individualnih sposobnosti. Kada govorimo o prolaznim anđelima, anđelima putnicima, tada imamo u mislima pojedinačne sposobnosti kao takve. Novi je anđeo slika anđela koji posjeduje u sebi najjedinstveniju i neponovljivu individualnost stvari, štoviše, Angelus Novus jest ime za sposobnost koja omogućuje životu da jest jedinstven i neponovljiv.



Dolazimo tako do točke koja nije više daleko od uvida da se simbolizam anđela ne može više odvojiti od simbolizma čovjeka. Simbolika prolaznosti koja je prisutna u svakoj angelologiji upravo je na toj točki podudarna s ikonom anđela. Anđeo ne posjeduje, ne izručuje ili prelazi, on sam jest prijelaz: ikona jednoga trenutka Novi anđeo, neodlučan u svom biti-za-trenutak, strpljivo ustrajava, čekajući na neponovljiv, jedinstven trenutak svoje himne. Nedokučiva je jedinstvena sila koja pokreće to jedinstveno, neponovljivo biće, nedokučiv je najmanji dah koji čini glas, nedokučivi su duhovi koji oživljuju prostor i udružuju se sa svim elementima. Novi anđeo jest nedokučiva stvarnost kojom je svako ovdašnje biće obavijeno. Stoga se individualna sposobnost nazivlje anđeo, što znači da je nevidljiva i nedokučiva. Prolaznost toga anđela (na Kleeovom crtežu je glavom okrenut prema nama i na čelu novi svitke Zakona) obnavlja našu prolaznost, ponovno je stvara. Iz njegove slike prosijava njegova sposobnost mišljenja i slavljenja trenutka, slikanja ikone toga prijelaza i te bijede. Opstoje autentične ikone našega oskudnog vremena. Anđelu treba reći stvari, no treba ih razotkriti novomu anđelu, jer samo taj anđeo sa svim imenima što ih posjeduje može u najvećoj mjeri izraziti kako prolazno tako i stvarnosno (što su sve značajke ovdašnjih stvari). Razmišlja li čovjek i sjeća li se svoje prolaznosti, susreće se s novim anđelom, odbljeskom ljudske prolaznosti. Anđeo je slika moći prolaznoga trenutka, one moći koja dopušta da se trenutak ukoči u svojoj neponovljivoj jedinstvenosti koja ga, ukratko, istrže iz konsekutivnosti trenutaka. Novi je anđeo stoga puno više od jednostavnoga, neikusnoga i nesavršenog anđela: strpljivo ustrajava u sada svojega trenutka. U svojemu je području doista prihvatio na sebe onaj topao, prolazan val srca što zapravo čovjek jest eda bi na taj način izrazio neopozivu sadašnjost. Rilkeovim stihovima: "Ali ovo: jedanput da si bio, pa makar i samo jedanput: zemaljski da si bio - to izgleda neopozivo". Njegova himna, koja traje samo trenutak, ne prelijeva se, ne niže glasove i riječi na crti-strijeli nepovrativa uživanja. Novi je anđeo infant: ne zahtijeva, ne pita, ne moli. Pokadšto se čini sretan radi nemoći da ujedno bude sredstvo, uzrok i cilj. Djeluje na jednostavan način kao glasovni zvon. Najmlađi je od svih anđela glazbenika, ne njega ne pritišće harmonija sfera, no zato niti njegov pjev nije manje jasan, njegova manija ništa slabija. Novi anđeo prebiva u dječjem vrtiću, upravo ga tu, na tom mjestu, dostiže naše dozivanje, tu prepoznaje stvari što mu ih hvalimo, tu se borimo s njim. Kao da bi krhkost djetinjstva preobrazila u moć koja se suprotstavlja prolaznosti. Lucida intervalla stvaraju djetinjstvo anđela: pukotine, prijelomi, raspori u prividnom kontinuumu Vremena-Kronosa.

Anđeo je bez domovine i upravo stoga neizbježna figura trenutka koji zaustavlja strijelu vremena, koji prekida kontinuum. Budući da je bez-domovine, neizbježan je pratitelj mladoga Tobije koji je ostao mlad i nedužan kao u godinama djetinjstva, što ne može objasniti niti jedna interpretacija. Tako Klee zamišlja novoga anđela: što neopozivo posreduje jest samo to da je nekada bio, da je nekada slavio jedan trenutak. Taj trenutak predstavlja katastrofu svakoga savršenoga kontinuuma. Taj trenutak stvara šupljinu koja se ne da ispuniti, ponoviti, ponovno izreći, koja je izvan kruga ponovnih rođenja. Sloboda toga osudnoga trenutka dana nam je, ali praznih ruka. Prema toj nas slobodi vodi zadnji od anđela, najmlađi i najstariji među njima, novi anđeo.

Ubogi anđeo, slomljeni anđeo, sa strašću duše interiorizirani anđeo, pali anđeo, između dva svijeta suprotstavljenih čuvstava razapeti anđeli - anđeli razumljivi u svijetu gdje, kako kaže Musil, držimo umor bilo zločinom bilo junačkim činom i gdje nam se čas ljubavi katkada čini kao pero ispalo s anđelova krila, a drugi put kao obično gušće pero, oko svih tih motiva vrti se suvremena ikonografija anđela.



Novi je anđeo sličan novomu Narcisu. Kao starinski cvijet pridružio se zrcalu. Nekoć su veliki anđeli odsijevali vječnu vrijednost, no novi anđeo, tome nasuprot, ima beskonačan broj imena za dvojbenu, riskantnu, nesavršenu, kratkotrajnu sliku koja se zrcali u ogledalu Heurtebisa. Kada se čovjek sretne sa slikom iz zrcala, anđeo se mora vratiti u položaj hermetičkog Anthroposa. U tu se sliku - tomu usuprot - ne može više zaljubiti. Razočaran je. Kako se moglo dogoditi da se iz savršenoga znanja, koje je odsjaj svjetlosti, cvijet duše strmoglavio u stanje koje je na početku ljudskog uboštva? U opreci spram čovjeka, anđeo se ne može nadati odgovoru, budući da se već sama zapitanost protustavlja njegovoj naravi. Nikada neće moći njegova bit dokučiti uzroke zla što ga sada podnosi. Postupno je anđeo prisiljen pomiriti se s tim da u nama vidi svoju vlastitu sliku, odnosno da se skupa s nama zrcali na nekom vrelu. Priznaje doduše da pored svjetla postoje još i druge stvari, ali u tom zrcalu ne prepoznaje više vlastitu sliku. Kroz njegova zrcala tamo gore nije pošla smrt. Zbog svoje slike, koju nije kadar više imenovati, preobražava se u infanta, u dijete. Nenadmašna predodžba čovjekova djetinjstva zbunjuje ga i ujedno privlači kao riječni odsjev Narcisa. Anđeo se doduše pomiruje s tim odsjevom, ali slici pristupa s napetom, opreznom melankolijom.

Melankolija je usud novoga anđela: pozvan je opozvati trenutak, problem predstavljanja one Baudelairove fantazme, znanja kojeg ne može dokučiti, kojeg ne posjeduje, ne razumije i kojeg ne može posredovati - a novoga anđela štiti, da, upravo njega štiti, pogled nevidljivoga riječi. Svako je zrcalo riječ: reflektira prolaznu sliku s kojom se nikada ne može posvema spojiti, a ujedno je i znamenje Drugoga kojega se ne da svesti natrag na istu sliku i kojega svaka slika pretpostavlja.



Preveo s talijanskoga MARIO KOPIĆ

Karmen Lončarek

Christophe Gilbert

Moralna panika i političko licemjerje: zašto se javnost više skandalizira nad slikama gole djece nego nada prizorima djece kojoj je ugrožen i goli život

Zar zapadno pravosuđe zaista nema prečih briga od internet-pedofilije? Na primjer, ovu: u desetljeću nakon Zaljevskog rata, prema procjenama UNICEF-a, u Iraku je umrlo više od 500 tisuća djece. Američko nasilje u Iraku traje i dalje, čime se gledanje pornografskih slika djece nadaje većim zločinom od zlostavljanja i ubijanja iračke djece. Možda zato što su posljedice spolnog zlostavljanja mnogo dugotrajnije, a iračka djeca neće cijelog života imati posljedice zlostavljanja u djetinjstvu - jer neće imati niti život?!


Anne Geddes

Ne prođe tjedan, a da domaće novine ne prokažu nekog tajnog uživaoca dječje pornografije, bilo stvarne, bilo fotomontažne, bilo djevojaka na pragu punoljetnosti. Slično je na cijelom Zapadu. Nedavno je okončana sedmomjesečna istraga o videosnimkama pedofilskog karaktera na internetskim stranicama koja je austrijskoj policiji omogućila da u 77 zemalja otkrije 2360 korisnika tih stranica, te da američki FBI otvori 607 slučajeva u SAD-u. Zaista hvalevrijedan uspjeh: 607 slučajeva, ili "slučajeva", u zemlji od 300 milijuna stanovnika, što daje brojku od dva korisnika stranica s pedofilskim sadržajem na milijun građana SAD-a. Gotovo bismo se morali čuditi: toliko djece, a tako malo pedofila!

Čemu tako opsežne (77 zemalja) i dugotrajne akcije (7 mjeseci) da bi se na čistac istjeralo tek nekolicinu proizvođača i konzumenata dječje pornografije? Zar zapadno pravosuđe zaista nema prečih briga od Internet-pedofilije? Na primjer, ovu: u desetljeću nakon Zaljevskog rata, prema procjenama UNICEF-a, u Iraku je umrlo više od 500 tisuća djece. Američko nasilje u Iraku traje i dalje, čime se gledanje pornografskih slika djece nadaje većim zločinom od zlostavljanja i ubijanja iračke djece. Možda zato što su posljedice spolnog zlostavljanja mnogo dugotrajnije, a iračka djeca neće cijelog života imati posljedice zlostavljanja u djetinjstvu - jer neće imati niti život?!

No ne trude se planetarnom zlu pedofilskih sadržaja na Internetu doskočiti samo bogate zapadne zemlje. Nakon višemjesečnih priprema, a temeljem obavijesti njemačke, austrijske i nizozemske policije, izvedena je domaća policijska akcija "Čistilište 7" koja je urodila privođenjem tri osobe. Na web-stranici: www.mup.hr/3329/1.aspx naš MUP pedantno izvještava da je u akciji privremeno oduzeto, među inim: osam USB-stikova, četiri fotoaparata, jedna videokamera i jedan gram (!) marihuane. Uistinu, sjajno policijsko postignuće.


Loretta Lux

Kolateralne žrtve

Iako rezultati policijskih akcija protiv internetske pedofilije uvijek iznova zazivaju pitanje jesu li uložena sredstva i medijsko praćenje razmjerni istinskoj veličini problema, moralna panika traje i dalje. Činjenica da je progon vještica bjesnio punih 250 godina opominje nas da moralna panika, ma koliko iracionalna, može činiti ogromne štete kroz dugo vrijeme. Posljednja vještica spaljena je u Švicarskoj 1782. godine, a posljednji sudski proces protiv vještice u Evropi vođen je 1944. godine protiv vidovnjakinje Helen Duncan, za koju su se vlasti pobojale da bi mogla razotkriti detalje o pripremama za Dan D. Optužena je prema Britanskom zakonu o vještičarenju i provela je u zatvoru devet mjeseci. Taj zakon je ukinut tek 1951. godine.

Jedna od novijih kolateralnih žrtava hajke na foto-pedofiliju u nas bio je i fotograf Milisav Vesović zbog dvadeset godina starih fotografija golišavog dječaka uvrštenih u fundus Muzeja suvremene umjetnosti: policija mu je upala u stan, izvršila premetačinu, zaplijenila računalo i sanduk negativa. U službenom priopćenju državne braniteljice za djecu stoji: "Zabrinjava nas mogućnost da ovakva javna izlaganja (tj. Vesovićevih portreta golog dječaka) mogu biti poticaj odraslima koji su spremni na pedofilska ponašanja."

Evo definicije moralne panike kako ju je dao autor tog izraza, britanski sociolog Stanley Cohen: "Moralna panika je reakcija grupe ljudi temeljena na pogrešnom ili pretjeranom poimanju nekog kulturnog ponašanja ili kulturne grupe, da to ponašanje ili grupa prijete društvenim vrijednostima ili interesima." Moralna panika je nusproizvod kontroverza koje izazivaju rasprave i društvene napetosti, ili o kojima je teško raspravljati jer su tabu za mnoge ljude. Dječja spolnost nedvojbeno je još uvijek tabu za mnoge. Još jednom pročitajte priopćenje državne braniteljice za djecu, pa sami izvedite zaključak.

Iako se u prvi mah čini da kao društvo, ako već nismo na dobitku, a ono bar nismo na gubitku zbog hajke na internetsku i foto-pedofiliju, nije tako. Većina nas ima u svom albumu vlastitu golu fotografiju iz dojenačke ili dječje dobi, obično ležeći na krznu, u pozi koju se, riječima državne braniteljice za djecu, može nazvati "poticajem odraslima koji su spremni na pedofilska ponašanja".

Danas se takve fotografije naprosto – ne rade; u novim albumima nećete ih naći. Nećete ih naći ni na jednom internetskom natjecanju fotografija djece, niti u jednom katalogu dječje odjeće ili proizvoda za djecu, naprosto nigdje. Umjesto njih, same slike vrlo kultiviranih, strogo odjevenih i zakopčanih beba, koje rijetko prikazuju lik niže od ramena; nema ljupko zadignutih suknjica, svilastih oblih guza, marcipanski ružičastih ručica i bedara. Nema! Jer, internetska čudovišta, po jedan na svakih pola milijuna stanovnika – vrebaju pred svojim monitorima "spremni na pedofilska ponašanja".

Autocenzura u svakodnevici poprimila je masovne razmjere, ali nije poštedjela ni umjetnost. Zato, promotrimo malo kakve su fotografije djece danas društveno prihvatljive.


Loretta Lux

Učinak retuširanja

U newyorškoj galeriji Yossi Milo prodaju se dječji fotoportreti njemačke umjetnice Lorette Lux po cijeni od trinaest do dvadeset tisuća dolara. Portreti nastaju sporo, delikatnim retuširanjem Adobe Photoshopom; umjetnica izrađuje samo pet do šest godišnje, svakoga u seriji od dvadeset sedam primjeraka. Učinak retuširanja je nevjerojatno snažan. U bezvremenoj odjeći koju kao da su malo prerasla i bezvremeno jednostavnim ambijentima, djeca na njenim portretima jednako bi mogla pripadati i devetnaestom i dvadeset prvom stoljeću. Većina djece na tim portretima je neprivlačna, čak i ružna; ona koja su skladnih crta nalikuju na lutke, ali koliko je u njima ljupkosti, toliko je i uznemirujuće namještenosti. Tu ne pomaže ni nježna, pastelna paleta.

U izrazima njihovih lica i držanju nema ničega djetinjeg: ni dražesti, ni prisnosti, naivnosti, iskrenosti, otvorenosti, pristupačnosti – zapravo ničega privlačnog. Ta djeca ni na koji način ne saobraćaju s promatračem: očiju malo razmaknutijih nego prirodno, uskih zjenica, pogleda staklenih, hladnih, posve neodređenih, uprtih istovremeno u daljinu i unutra, u sebe: otuđenost, tjeskoba i usamljenost odraslog u dječjem tijelu.

I dok Loretta Lux godišnje trži tek nekoliko slika za velike novce, jedna druga fotografkinja, Australka Anne Geddes, prodala je više od 11 milijuna knjiga i 15 milijuna kalendara sa svojim visoko stiliziranim fotografijama djece. Na prvi pogled, radi se o vrsti prikaza djece dijametralno suprotnoj od onih Lorette Lux. Anne Geddes snima samo vrlo malenu djecu i novorođenčad, no također krajnje stilizirano i idealizirano. I njena dječica su odsutna: usnula su ili gledaju u prazno, bez ikakva dodira s vanjskim svijetom, kao da su još uvijek u maternici. I njihova je odjeća bezvremena: vilinska krilca, cvjetne latice, kostimi kunića i bubica. Ponekad predstavljaju cvjetove ili biljke, pa vire iz šuplje bundeve ili lonca za cvijeće, spavaju u cvjetnoj čaški. Kao i djeca na fotografijama kod Lorette Lux, posve su odvojena od bilo kakvog socijalnog konteksta i svijesti o drugim ljudima, pa čak i od svoje dječje biti: kod Geddes su prikazani kao biljni i životinjski dekor, a kod Lorette Lux su finim digitalnim manipulacijama (neznatno uvećane glave, razmaknute oči i izduljeni udovi) lišena proporcija dječjeg lica i tijela.


Anne Geddes

Zvjezdano okruženje

Iako su dječica Anne Geddes preslatka (za razliku od šarmantno-jezovite djece Lorette Lux), i ona su sama sebi dovoljna, zatvorena u svom svijetu; ne dopiremo do njih, za nas još nema mjesta u njihovoj svijesti jer su nesvjesna i sebe, kao da su još uvijek fetusi. Luxina djeca, pak, otuđena i svjesna sebe kao da su već odrasla, ne puštaju nas k sebi, i jedna i druga zatvorena u svojoj vrsti bezvremenosti.

Postoji još jedna vrsta dječje fotografije koja je veoma srodna visoko stiliziranom i vrlo privlačnom kiču ove dvije fotografkinje, i na kojoj se također zgrću ogromni profiti, a koja pokazuje da su djeca jedan od najpogodnijih medija za prenošenje projekcija odraslih. To su fotografije u tabloidima koje prikazuju zvijezde u obiteljskom okruženju. I tu su djeca lišena svoje dječje, pa i ljudske biti, služeći kao svojevrsna dekoracija, modni aksesoar, kao što su to u svoje vrijeme bile pudlice.

Tako se Angelina Jolie i Brad Pitt fotografiraju sa svojom dječicom izjavljujući da ih žele ukupno desetero (valjda jer je to lijepa, okrugla brojka). Madonna, pak, odlazi u Afriku posvojiti siromašno dijete (k tome dijete koje ima živog oca!) kao da odlazi u supermarket. Ni ona nije zadovoljna s postojećim brojem svoje djece; kad su djeca aksesoari, teško je zadati si mjeru i reći koliko je dovoljno. Pitajte Imeldu Marcos.

Uklanjanjem iz javnosti fotografija poput Vesovićevih, koje prikazuju djecu onakvu kakva zaista jesu, djeca su ukinuta kao javno i opće društveno dobro. Nema više nekažnjenog uživanja u pogledu na tuđe dijete (pokušajte provesti pola sata na dječjem igralištu i ponuditi nekom djetetu bombon!): djeca su potpuno privatizirana. Kao što je američkim vlastima lakše baviti se iskonstruiranom internet-pedofilijom nego stvarnim zlostavljanjem iračke djece, tako je cijelom potrošačkom društvu lakše učiniti ogromnu emocionalnu investiciju u zaziranje i moralnu paniku prema strancima nego se suočiti s teškim problemom zlostavljanja djece unutar obitelji. Zato vrijedi podsjetiti se da je djetinjstvo kao stanje, ili ljudska situacija, zazorno i duboko zbunjujuće za potrošačko društvo.


Loretta Lux

Neugodna istina

Djetinjstvo je jednokratno i neponovljivo; u obećanje mladosti možemo povjerovati, ali ne i u obećanje novog djetinjstva: nema tog marketinškog, kozmetičkog ili kirurškog zahvata koji može lažirati djetinjstvo. Mladost je postala stvar društvenog dogovora, i često je zamagljena njena granica prema mladolikosti - važno je samo izgledati mlađe od svoje biološke dobi. Vjerojatno najtraženija roba današnjice je mladost. Jedini kojima će se obećanje mladosti ispuniti jesu djeca – i to besplatno i bez ikakvog napora. Po tome su djeca svojevrsna anomalija u ekonomiji temeljenoj na potrošnji. Djeca nas podsjećaju i na neugodnu životnu istinu da nema povratka u mladost, te da su izgledati mlado i biti mlad dvije posve različite stvari.

Djeca nas podsjećaju i na Freudovu gorku tvrdnju da nas usrećiti može samo ono što smo željeli u djetinjstvu. A djeca ne žele novac. Djeca žele sigurnost, ljubav, nježnost, slobodu, igru, stvaralaštvo, saznanje, uzbuđenje, poštovanje, divljenje, prihvaćenost... Kad se na djetetovoj ljestvici prioriteta pojavi novac, njegovo je istinsko djetinjstvo završeno.

Konačno, tu je i dječja spolnost. Ona nas podsjeća da spolnost nije osovina našeg bića na koju su tek povješane druge naše sastavnice, već da je privremena, prolazna: budi se sa odrastanjem, uspavljuje sa starenjem. I da se bez seksa može sasvim lijepo i udobno živjeti, a bez ljubavi i od usamljenosti može se umrijeti – ne samo socijalno, već i doslovce, kako u djetinjstvu, tako i u kasnijoj dobi. Seks se može kupiti, a ljubav, nažalost, ne, pa nema nikakve nade da ćemo je u razumnom roku moći naći prerađenu i upakiranu u zgodne kutijice na apotekarskim policama odmah do tableta za erekciju.

I za kraj, riječ-dvije o slici golišave bebe koja, nadam se, neće dovesti Feral u nezgodnu situaciju. Na slici sam ja. Slika mi je draga uspomena na doba kad su sva obećanja budućnosti još bila ostvariva, a za izražavanje osobnosti nije bila potrebna nikakva odjeća, aksesoar niti statusni simbol. Draga mi je i zbog podsjećanja da na ovaj svijet dolazimo bez ičega, na onaj svijet nećemo ponijeti ništa, a između tog dolaska i odlaska najvažnije je ono što ne možemo dobiti za novac.

A tebe će, dragi čitaoče, možda podsjetiti da naša zemlja ima neusporedivo težih i prečih briga od internet-pedofilije.


Loretta Lux

Giorgio Agamben

Kaže se da preživjeli koji su se vratili – i koji se vraćaju – iz logora ne mogu ništa pripovijedati, a koliko je njihovo svjedočanstvo bilo autentičnije, toliko manje nastoje priopćiti ono što su doživjeli. Kao da ih je i same, prije no druge, obuzela dvojba u istinitost onoga što im se dogodilo – nisu li slučajno neku svoju moru zamijenili s zbiljskim događajem. Oni su znali – i znaju – da u Auschwitzu ili u Omarskoj nisu postali „mudriji, ili dublji, bolji, ljudskiji ili čovjeku naklonjeniji“, naprotiv, izišli su ogoljeni, ispražnjeni, dezorijentirani. A o tome im se nije dalo govoriti. U stanovitim okolnostima, takav osjećaj sumnje u vlastito svjedočanstvo vrijedi, na stanovit način, i za nas same. Kao da nam ništa od onoga što smo doživjeli ovih godina ne daje pravo o tomu govoriti.

Sumnja u vlastite riječi stvara se svaki put kad razlika između javnoga i privatnog gubi svoj smisao. Što su zapravo doživjeli stanovnici logora? Neki povijesno-politički događaj (kao, recimo, vojnik koji je sudjelovao u bitci kod Waterlooa) ili strogo privatno iskustvo? Ni jedno ni drugo. Ako je riječ o Židovu u Auschwitzu ili o bosanskoj ženi u Omarskoj, oni nisu u logor dospjeli političkim izborom, nego zbog nečega što im je najprivatnije i najnepriopćivije: zbog svoje krvi, svojega biološkog tijela. A baš te činjenice zadobivaju ulogu odlučujućih političkih kriterija. Logor je u tom smislu doista inauguralno mjesto moderniteta: prvi prostor u kojemu javni i privatni događaji, politički i biološki život, bivaju strogo nerazlučivima. Budući da je odvojen od političke zajednice i reduciran na goli život (štoviše, na život „koji nije vrijedan življenja“), stanovnik logora je doista apsolutno privatna osoba. Pa ipak nema nijednog trenutka u kojemu on može naći pribježište u osobnom, i upravo ta nerazlikovnost konstituira specifičnu tjeskobu logora.

Kafka je prvi potanko opisao tu navlastitu vrstu mjesta, koja nam otad postadoše savršeno domaćima. Ono što slučaj Josepha K. čini toliko uznemirujućim, a istodobno i smiješnim, jest činjenica što nam javan događaj par excellence – sudski proces – biva predstavljen kao apsolutno privatna činjenica, u kojoj sudska dvorana graniči sa spavaćom sobom. Upravo to čini Proces proročanskom knjigom. I ne toliko – ili ne samo – s obzirom na logore. Što smo doživjeli osamdesetih godina XX stoljeća? Privatnu tlapnju, osamljeno zbivanje ili odlučujući trenutak u talijanskoj i planetarnoj povijesti, do eksplozivnosti prepun zbivanja? Kao da je sve što smo doživjeli tih godina palo u neku mutnu zonu ravnodušja, u kojoj se sve naizmjenično brka i postaje nedokučivim. Događaji oko afere Tangetopoli, na primjer, javni su ili privatni događaj? Priznajem da mi nije jasno. Potom, ako je terorizam doista bio važnim trenutkom naše povijesti, kako je moguće da se javlja u svijesti tek kroz unutarnje proživljavanje pojedinih osoba u obliku pokore, osjećaja krivnje, preobraćenja? Takvu pretapanju javnog u privatno odgovara i senzacionalističko isticanje privatnog: rak na dojci neke filmske zvijezde ili smrt automobilističkog asa privatne su ili osobne stvari? Potom, kako dodirnuti tijelo neke porno-zvijezde na kojem nema ni centimetra što ne bi bio javan? Pa ipak, od tog područja ravnodušja, u kojemu se rasprodaju akcije ljudskog iskustva, moramo danas započeti. Ako dakle logorom nazovemo to mutno područje nerazlučivosti, tada još jednom moramo krenuti od logora…

Primo Levi nam je pokazao kako se danas stidimo što smo ljudi, trpimo stid kojim je svatko od nas na neki način okaljan. To bijaše – i još je i danas – stid zbog postojanja logora, stid što se nije smjelo dogoditi ono što se dogodilo. No stid te vrste, kazano je, danas osjećamo pred velikom vulgarnošću misli, pred određenim televizijskim emisijama, pred licima televizijskih voditelja, pred pouzdanim smiješkom „eksperata“ koji svoje kompetencije nude političkoj igri medija. Tko god je iskusio ovu tihu sramotu zbog toga što je čovjek, raskinuo je u sebi svaku svezu s političkom moći unutar koje živi. Ona hrani njegovu misao i početak je jedne revolucije i bijega čije odredište jedva jedvice nazire…

Klasična je politika razlikovala vrlo jasno između zoe i bios, prirodni i politički život, čovjeka kao jednostavno živo biće kojemu je mjesto u kući, i čovjeka kao politički subjekt kojemu je mjesto bilo u polisu. Pa dobro, o tome mi sad više ništa ne znamo. Nismo više kadri razlikovati zoe i bios, naš biološki život živih bića i našu političku egzistenciju, ono što je nepriopćivo i nijemo i ono što je izrecivo i priopćivo. Mi smo, kako je jednom napisao Foucault, životinje u kojih politika dovodi u pitanje i sam naš život živih bića. Živjeti u izvanrednom stanju što se pretvorilo u pravilo znači također da je naše privatno biološko tijelo postalo neodvojivim od našeg političkog tijela, te da se iskustva nekoć nazivana političkim iznenada ograničuju na naše biološko tijelo, a osobna se iskustva neočekivano predstavljaju izvan nas u obliku političkog tijela. Morali smo se priviknuti misliti i pisati unutar ove konfuzije tijela i mjesta, vanjskog i unutarnjeg, onoga što je nijemo i onoga što ima riječ, onoga što je porobljeno i onoga što je slobodno, onoga što je potreba i onoga što je želja. To znači – zašto ne priznati? – iskusiti apsolutnu nemoć, suočavati se stalno sa samoćom i šutnjom baš tamo gdje smo očekivali društvo i riječi. Dok nas je sa svih strana opkoljavao strašan urnebes masovnih medija koji su određivali novi planetarni politički prostor, u kojemu je iznimka postala pravilom, mi smo tu nemoć iskušavali kako smo najbolje znali. No baš u tom nesigurnom području, u toj mutnoj zoni nerazlučivosti mi moramo pronaći put neke drukčije politike, nekog drukčijeg tijela, neke drukčije riječi. Od te nerazlučivosti javnog i privatnog, biološkog i političkog tijela, zoe i bios, ne želim odustati ni zbog kojeg razloga. Upravo tu moram pronaći moj prostor – tu, ili nigdje drugdje. Samo politika koja polazi od te svijesti može me zanimati…

Forster priča da mu je tijekom njegova razgovora s Kavafisom u Aleksandriji pjesnik rekao: „Vi Englezi nas ne možete razumjeti: mi Grci smo već odavna bankrotirali“. Vjerujem da je jedna od rijetkih stvari što ih sa sigurnošću možemo tvrditi ta da su, otad, svi narodi Europe (a možda i Zemlje) bankrotirali. Živimo nakon stečaja naroda, tako kao što Apollinaire o sebi kaže: „živio sam u vremenu u kojem su umirali kraljevi“. Svaki je narod bankrotirao na poseban način, pa zacijelo nije svejedno što to za Nijemce znači Hitler i Auschwitz, za Španjolce građanski rat, za Francuze Vichy, za ostale narode mirne i strašne pedesete godine, za Srbe silovanja u logoru Omarska; u konačnici, za nas je odlučna jedino nova zadaća što samo je naslijedili od toga stečaja. Možda nju nije ni opravdano definirati kao zadaću, jer više nema nijednog naroda koji bi je mogao na sebe preuzeti. Kako bi danas s podsmjehom rekao aleksandrijski pjesnik: „Budući da ste i vi bankrotirali, sad se konačno možemo razumjeti“.

Preveo s talijanskog Mario Kopić

Klaus Mann

Prijeko, na ledini, vježbali su se u trčanju i natjecali manji dječaci. Kao navijeni automati hrlile su njihove figure po zelenoj površini. Povremeno bi čak onamo, do glavne zgrade, vjetar donosio iskidane, smiješno izobličene njihove zvonke povike, kojima su se uzajamno poticali na što veće uspjehe.

Uz portal stajali su debatirajući neki od starijih učenika. Bili su to oni koji će već slijedećih tjedana polagati maturu i potom, napuštajući spokojno ozračje škole-internata, otići van u velike gradove, u metež života. Puno su razmišljali, puno međusobno razgovarali o tomu što će dalje biti. Poneki su od njih već imali svoj cilj što ga valja dostići, neki ideal koji treba ostvariti; voljeli su lijepim riječima punim zanosa neistomišljenicima hvaliti ono što misle da je nužnost i da mu je došlo vrijeme. Neki su, naravski, mirno šutjeli.

„Divno je“, uzviknu jedan koji je bio član društva „Wandervogel“ i s entuzijazmom je prisezao na regeneraciju, u „novu epohu“, a najoduševljenije u „pobjedu nad dekadencijom“, „doista je lijepo kad čovjek zna koju ulogu igra u povijesti ovoga svijeta – jer je osjetio, stubokom shvatio da se našao tu u času preokreta – da je odabran, pozvan da djelujući u zajednici s prijateljima i drugovima preoblikuje staro u nešto snažno novo“. Imao je navadu da gotovo pri svakoj riječi kratkim strasnim pokretom zabaci tamnu kosu što mu je u pramenovima padala na preplanulo čelo. Žustrih kretnji, djetinjasto retorski ispružio bi cijelu ruku, a pogled mu je bio pun blistava sjaja. No drugi ga prekine i ozbiljno podiže dlan kao da prizivlje neku tajanstvenu silu. „Nemoj govoriti o tim stvarima!“ reče on polako i pogleda strogo ustranu. „Vrijeme preokreta. – Što ti znaš o tome? Govoriš o regeneraciji, a nosiš taj laneni haljetak. Pa što se toga tiče, suum cuique (svakome svoje, prim. prev.). Ali molim te, nemoj govoriti o onomu što je u svezi s kozmičkim zakonima. Je li se vrijeme ispunilo i zašto, znamo samo mi“. Gledao je iskosa u zemlju tamnim vlažnim očima. Zašutio je onako kao što šute oni koji žele što upečatljivije obavijestiti da bi još puno toga mogli reći. Bio je član antropozofskog društva. Zbog ovoga veoma žalosna napada, punog prezira, Wandervogel je u prvi čas bio zabezeknut i malce uplašen. No ubrzo potom zatrese glavom i čak počne prijetiti: „Ah“, reče prijeteći, „to je prava besmislica – ništa ja to ne razumijem. I još, kako mi znamo da se danas budi nešto novo. Pa, na kraju krajeva, sami ga donosimo. Mi smo to, k vragu“. I on se, sa srcem pravovjernika, vedro uspravi u svojemu šarenom lanenom haljetku.

Iz kuće istrčaše neke djevojčice. Bile su to učenice domaćinske škole, obučene u bijele i svijetloplave haljine. „Filozofirate“, doviknuše sa smijehom, „ah, vi mudri, mudri filozofi“ – i bose, držeći se za ruke otrčaše, zabacujući svoju posve svijetlu plavu kosu. „pametnjakovići“ – rugale su im se odlazeći – „stostruko umni“. I njihove svijetle prilike nestadoše brzo iza ugla.

Jedan mladić, neobično brižno dotjeran, slušao je, odajući pokadšto nervozu i nestrpljenje, taj razgovor člana omladinskog društva i teozofa o nečemu novom i o vremenu preokreta. „Ah“, reče naposljetku i zamahnu višeput naglo glavom kao da ga ljute dosadne muhe, „kako to razgovarate – i ni najmanje se ne ženirate. Što dižete toliku halabuku oko tog vašeg 'novog'? Što zapravo hoćete? To 'novo', reče brižno odjeveni uz niz sitnih oštrih pokreta rukom, u nastojanju da slušateljima ipak bude donekle zanimljiv, „to novo nije ništa drugo osim da postajemo sve istančanijih živaca, da sve bolnije a istodobno sve nevoljnije reagiramo na svaki ton boje, na svaki šum koji nas pogodi – na temelju posve logičnog razvića stvari, ono što će nas razlikovati od prethodna naraštaja, bit će ne nov, nego neslućeno diferenciran način – način prema kojemu će sve ono prije izgledati grubo i neukusno“. Zašuti. Lice mu je bilo neobično sitno; zagledan u žarki ljetni krajobraz, smiješio se tužno i sofisticirano. „Neće nam baš biti lakše radi toga“, počne on ponovno. „Ali zato znamo za ushite, male slatke senzacije, prema kojima Baudelaire djeluje neprofinjeno, Wilde odveć prosto. Vidim, primjerice, ove dječake kako se igraju – viđalo se to i prije i držalo da je to dobro i da tako treba. Ali te boje, ti pokreti – to bijelo koje kao iskre odskakuje nad zelenim – čini doista da zadrhtim cijelim tijelom – toliko me ta senzacija potresa, toliko intenzivno uživam u njoj da mi posve jednostavno suze naviru na oči – a to je novo“. Wandervogel, kojemu, po svoj prilici, smisao rečena i niz sitnih kretnji rukom nije bio posve jasan, uzviknu radosna srca, dok je uzbuđeno zabacivao kosu: „Vidim dječake kako se predaju igri – ali to što se tako igraju, što se naposljetku ponovno raduju svojemu tijelu, spašeni od bolesne preciviliziranosti, vraćeni velikoj prirodi, što moraju biti vedri nositelji jedne nove sjajne etike – to, to je ono novo!“ I kad on, ubrzana daha zbog svoje ispovijedi, blistajući od sreće ušuti, odmah odjeknu, naglašeno zatamnjen, kao iz tajanstvenih dubina nekoga hrama, glas mladog teozofa: „To što su se ti dječaci“, objavi on svečano i polako, „našli tu stavljeni u treću veliku prekretnicu svjetske povijesti, a oni to naravski ne mogu ni slutiti, i što svaki od njih nesvjesno i podsvjesno svojim malim, malim dijelom mora pridonijeti ispunjenju, neopozivo, kozmičkoga zakona – samo je to ono bitno, samo se o tomu radi“.

U sve to upletala se vjetrom nasumce raspuhana vika dječaka s ledine.

Jedan među onima koji su tu okupljeni stajali, samo je šutio. Razmišljao je o onomu što su drugi rekli. Sve je shvaćao, a ni sam nije znao što ga u tomu toliko rastužuje. „Eto, jedan“, razmišljao je šutljivi, „drži dekadenciju izvanredno okončanom, i neskriveno, u blistavoj čistoći pred nama je blizu to novo, nošeno krilima pokreta Wandervogel. Ni onaj drugi nije baš skroman, ima osjećaj posvećenosti u najtajanstvenije kultove; vjeruje da je točno upućen u sudbinu svih nas, kao sudionik u poznavanju tajne kozmosa – treći mora plakati i kad se boji i kad se veseli, i čini mu se da je patološka profinjenost živčanog sustava glavni cilj ovom vremenu. – Kako se čudno osjećamo“.

Wandervogel se snažno protezao na suncu. Teozof je nejasno gledao ustranu, u zemlju, očiju vlažnih od velike ozbiljnosti. Onaj profinjeni mahao je rukom da se rashladi i puno se trsio oko toga da bi lijepo namjestio svoju malo svijetloplavu kravatu. – Tako su stajali jedan pokraj drugoga.

„Ipak je čudno“, pomisli šutljivi. „Takvi izlazimo u svijet. – je li vazda bivalo tako neobično i čudnovato onima koji su stajali pred životom, kao mi danas? – Kako puno oblika ima njihova čežnja. – I što će od toga biti? – Morao bi biti jedan u kojega bi se stekle te čežnje, ti ciljevi. – Kako bi onda stvar stajala s njim?“

Mali fini, s odveć finim osjećajem u prsima, odjednom mu se nasmiješi: „Ti šutiš?“ reče. „Da, naravski, misliš svoje“.

Kao glasna povorka pristizali su trkači s ledine. Odjeveni u kratke sportske hlače, posve preplanula lica, tako da je njihova svijetloplava kosa sad izgledala bijela prema tamnoj koži. Odlazili su čavrljajući. „Je li oduvijek postojalo tako čudno obećanje među dječacima?“ mislio je šutljivi. „Doba preokreta – doba preokreta – tko bi mogao biti dostatno slab da se posve preda tim strujama i onda, dostatno jak, iz te predanosti nanovo nađe sebe. Kako li će to završiti? Kako to zamišlja dragi Bog?“ I odjednom – ostali su u prvi čas bili osupnuti – reče glasno, gledajući ih sve unaokolo: „Pa već će nekako biti“. I oni se svi skupa nasmijaše. Jedni zato što nisu znali što je zapravo mislio izrekom, a on možda samo zato da svlada tugu što je u njemu toliko narasla.

I tako su se smijali uglas na pragu života.

(1925)

* Wandervogel – omladinski pokret u Njemačkoj nalik skautskom, utemeljen 1896. godine, ukinut 1933.g.


Preveo s njemačkog Mario Kopić

SLAVOJ ŽIŽEK

Fus-nota: Simon Critchley & Tom McCarthy

...committing suicide by holding his breath.



Časkajući s gosparom Marijem Kopićem o Simonu Critchleyu, primjetio sam da je riječ o Prvom filozofu društva čiji je Tom McCarthy osnivač: Međunarodnog nekronautičkog društva.
O Tomu, kao i o tom društvu, Vaseljena je pisala prošle godine, 12. i 14. lipnja, neposredno prije promocije "Truliksa".
Prisjetit ćemo se te prve informacije o autoru u nas prevedenog Ostatka, blagovremeno predstavljenog postom Remainder.
Budući da je Prvi filozof nekronautičkog kružoka nedavno objavio knjigu "The Book of Dead Philosophers" - proširenu obradu teze da filozofirati znači učiti kako umrijeti - kao uvod u temu donosim bizarnu top-listu:

Simon Critchley's top 10 philosophers' deaths

Simon Critchley was born in Hertfordshire in 1960, and currently lives and works in New York as Professor of Philosophy at the New School for Social Research. He failed dramatically at school before failing in a large number of punk bands in the late 70s and failing as a poet some time later. This was followed by failure as a radical political activist. By complete accident, he ended up at university when he was 22 and decided to stay. He found a vocation in teaching philosophy, although his passions still lie in music, poetry and politics. The Book of Dead Philosophers is his eighth book.

"It is the ambition of The Book of Dead Philosophers to show that often the philosopher's greatest work of art is the manner of their death," says Critchley.

1. Heracleitus (540-480 BC)

Heracleitus became such a hater of humanity that he wandered in the mountains and lived on a diet of grass and herbs. But malnutrition gave him dropsy and he returned to the city to seek a cure, asking to be covered in cow dung, which he believed would draw the bad humours out of his body. In the first version of the story, the cow dung is wet and the weeping philosopher drowns; in the second, it is dry and he is baked to death in the Ionian sun.

2. Diogenes (d.320 BC)

Once described as "a Socrates gone mad", Diogenes asked to be buried face down "because after a little time down will be converted into up". He is said to have been nearly 90 when he died, either after eating raw octopus or by committing suicide by holding his breath.**

3. Chrysippus (280-207BC)

Perhaps the greatest of the Stoics. There are two stories of his death, both involving alcohol. In the first, he took a draught of sweet wine unmixed with water, was seized with dizziness and died five days later. But the second is even better: after an ass had eaten his figs, he cried out to an old woman, "Now give the ass a drink of pure wine to wash down the figs". Thereupon, he laughed so heartily that he died.

4. Avicenna (980-1037)

Avicenna wrote some 450 books including The Canon of Medicine, the standard medical textbook in Europe for seven centuries. Towards the end of The Life of Avicenna, his disciple Al-Juzajani writes "The Master was vigorous in all his faculties, the sexual faculty being the most vigorous and dominant of his concupiscible faculties, and he exercised it often". However, Avicenna's priapic performances caused a case of what his disciple vaguely calls "colic". "Therefore," Al-Juzajani continues, "he administered an enema to himself eight times in one day, to the point that some of his intestines ulcerated and an abrasion broke out on him." In addition, one of his servants, who had stolen a large sum of money from Avicenna, gave him a huge quantity of opium in order to try and kill him. In this perilous state, Avicenna journeyed to Isfahan, but he was so weak that was unable to stand. Eventually, he gave in to his illness at the age of 58.

5. Thomas Aquinas (1224/5-1274)

On 6 December 1273 during mass in Naples, something devastating happened to Aquinas that some commentators see as a mystical experience and others see as a cerebral stroke. Either way, he was afterwards unwilling or unable to write and the massive labour of his Summa Theologiae was suspended at Part 3, Question 90, Article 4. Yet, despite his transformation, he was summoned by the Pope to attend the Council of Lyons. On the way, he was injured by the bough of a tree and died at the age of 49. On his deathbed, Aquinas dictated a brief commentary on Solomon's Song of Songs, which sadly has not survived.

6. Francis Bacon (1561-1626)

During a particularly cold winter, Bacon was travelling with a Scottish physician and fell upon the idea that flesh might as well be preserved in snow as in salt. They got out of the carriage at the foot of Highgate Hill and bought a hen from a poor woman who lived there. Bacon then stuffed the hen with snow and was immediately taken ill with a chill. Unable to return home, he was put to bed at the Earl of Arundel's house in Highgate. Sadly, the bed was so damp that his condition worsened and, according to Hobbes, "in 2 or 3 days, he dyed of Suffocation".

7. De la Mettrie (1709-1751)

The author of the materialist manifesto, The Man-Machine, died after eating a huge dinner at the house of the French ambassador to Berlin, Monsieur Tirconnel. Apparently, La Mettrie expired from the effects of indigestion caused by eating a huge amount of slightly dodgy truffle pâté. Voltaire reports that although Frederick the Great was concerned with the manner of the philosopher's death, he said, "He was merry, a good devil, a good doctor, and a very bad author. By not reading his books, one can be very content".

8. Denis Diderot (1713-1784)

After an exhausting return trip from St Petersburg, at the invitation of his patron Catherine the Great of Russia, Diderot became ill, took to his bed, and decided to stop speaking. He enjoyed a brief respite from his illness and was able to sit at table with his wife. He ate soup, boiled mutton and chicory and then took an apricot (some sources claim it was a strawberry). His daughter, Angélique, takes up the story, "My mother wanted to stop him from eating that fruit. 'But what the devil kind of harm do you expect it to do to me?' He ate it, leaned his elbow on the table to eat a compote of cherries, coughed gently. My mother asked him a question; since he remained silent, she raised her head, looked at him, he was no more."

9. AJ Ayer (1910-1989)

The year before he died, after recovering from pneumonia in University College Hospital in London, Ayer choked on a piece of salmon, lost consciousness and technically died. His heart stopped for four minutes until he was revived. A day later, he had recovered and was talking happily about what had taken place during his death. He saw a bright red light which was apparently in charge of the government of the universe. The ministers for space were oddly absent, but Ayer could see the ministers in charge of time in the distance. Ayer then reports that he suddenly recalled Einstein's view that space and time were one and the same and tried to attract the attention of the ministers of time by walking up and down and waving his watch and chain. To no avail, however, and Ayer grew more and more desperate and then regained consciousness. Ayer was shaken by the experience and in an article for the Sunday Telegraph, he suggested that it did provide "rather strong evidence that death does not put an end to consciousness".

10. Michel Foucault (1926-1984)

Foucault was first hospitalized in June 1984 with the symptoms of a nasty and persistent flu, fatigue, terrible coughing and migraine. "It's like being in a fog," he said. But he carried on working until the end on the second and third volumes of The History of Sexuality, which appeared shortly before his death. Although he was a very early victim of the virus, it seems that Foucault knew that he had Aids. Foucault was fond of reading Seneca towards the end and died on 25 June like a classical philosopher.




Nego, vidi, bio si nepriseban pa nisi uspio poloviti konce koje sam predao u nejake ruke: ovo je Patologija, a Svijet ima Nekronaute! To ti ništa ne govori? Ne sugerira li ti ta okolnost možda činjenicu da smo na razini svjetskopovijesnog stanja u Duhu!? Morali bi nas staviti izravno na državni proračun, hoću kazati: ako išta u ovoj zemlji ima veze s Okruglim Svijetom, onda je to ova književnost, koja 28. ima debut: tamo Nekronauti, ovdje Patoblozi, i jedan i drugi manifest su tu, prezentni, pa, molim, neka mi netko sada kaže da Hrvatska nema literarnu produkciju koja je u rangu najboljega što svijet može ponuditi! Jasno, tu ponajprije spada moj veličanstveni opus naznačen u izboru Izabranih Lijepih i Uzvišenih Radova na Vaseljeni, potom ova ingeniozna pjesmica o Veni i Ženi, kao i stanoviti patuljci na zlatnim kuglama i nadrealističke kreature koje lebde ponad poda usred začudnog performancea, koji je, možda, poetski jedino nadmašio Liječeni, u svojim borealnim neosemantkonkretističkim mahnitanjima. Dakle, pročitajmo:

Međunarodno nekronautičko društvo

"Tom McCarthy je osnivač i glavni tajnik Međunarodnog nekronautičkog društva (International Necronautical Society), poluizmišljeneavangardne mreže umjetnika koja postoji samo na internetu i koja se među ostalim proslavila provaljivanjem na site BBC-ja i stavljanjem propagande u svoj izvorni kod.
U manifestu INS-a McCarthy kaže kako je njegova glavna uloga osvijestiti nepravedno zatajen fenomen smrti, obratiti i opjevati njenu estetiku, filozofiju i narav, jer normalno bi društvo pojedinaca trebalo veselo i otvorenih očiju jedriti prema smrti, kao nautičari prema horizontu.
Stvaranje sredstva za takvu navigaciju, imaginarnog plovila, kranji je cilj INS-a, piše McCarthy.
INS se bavi i ispitivanjem odnosa umjetnosti i demokracije, tvrdeći da prava demokracija i umjetnost uzajamno igroriraju, čak i preziru, jer je diktatura jedini društveni ustroj koji titra umjetnicima budući da ih treba za svoju propagandu i kolektivno podjarmljivanje."

Markiz: "Zanimljivo, no ipak mi se čini da je McCarthy prije godinu dana plazio patologijom i sad prodaje svoj plagijatorski koncept svijetu. Želim da mi netko pošalje e-mail od McCarthyja da ga upozorim na odmazdu koja će uslijediti nakon takve bezočne krađe. Izgnaniče, Liječeni, ustajte braćo! Satrimo nekronaute u korijenu!"

Nemanja: "Čuj, pogledaj ove frapantne, vrtoglave koincidencije:
ONI: "...diktatura je jedini društveni ustroj koji titra umjetnicima budući da ih treba za svoju propagandu i kolektivno podjarmljivanje."
MI:"...Ništa mu ne znači činjenica što sam, usprkos svojoj monarhijskoj orijentaciji, javno podržao Zombrlea uoči izbora za predsjednika stranke.
Nažalost, datumi idu njemu u prilog."

Markiz: "Oh bože, možda su mi izvanzemaljci presadili McCarthyjev mozak?
Moram pitati Krešimira Mišaka koliko su se zadržali tijekom posljednjeg boravka u Zagrebu."

Nemanja: "Moram te upozoriti na datum tog događaja (vidiš da je to prokleto vrijeme prevažno!):

"Teško je razmišljati bez mozga. Kad su započinjali sekciju odstranili su mi lubanjski svod na koji se zalijepilo malo te smjese. Sad više ne znam kako se to zove jer mi nedostaje baš taj dio nužan za prosudbu. Čuo sam da se nešto zove neurotransmitor, ali mislim da to nije to. Poslije sam vidio taj dio glave na stolu u koji je čistačica šiljila olovku. Možda je to ono što mi nedostaje? Ona je pobjegla pa su došli neki i stavili pincetu u to nešto. Sad samo gledam u ništa i uopće ne znam što. "

(Post je objavljen 04.08.2006. u 08:30 sati, na Patologiji)

P.S.

Bilo je to i inače teško vrijeme; da je tome tako svjedoči i Manistrina izjava, dana toga dana pri zdravoj pameti: "Udajem se! Manistra." Očito je da su vanzemljaci operirali na širem području.

Moram ovdje citirati već klasičnu raspravu "Rigor mortis":



Rigor mortis

Posjetitelju, zabunom si stigao na Patologiju - ti vjerojatno tražiš Mišaka i njegov blog 'Preko ruba znanosti'. Naime, tamo je elaborirana tema koja je tebi od životne važnosti, ali da ne bazaš uokolo s tim svojim hendikepom na vratu, prosljeđujem ti, dobrohotan kakav već jesam u svojoj notornoj filantropiji, najvažnije informacije:

"Koliko nam je potreban mozak?

Kada je na Sveučilištu u Sheffield-u u Engleskoj, doktor primio jednog od svojih studenata zbog neke manje ozlijede primjetio je da je glava studenta malo veća od prosjeka. Proslijedio ga je na neurologiju kod profesora John Lorber-a na snimanje glave (CAT). Rezultat pregleda pokazao se dosta nevjerovatnim, naime umjesto dvije hemisfere koje bi ispunjavale prostor lubanje, u studentovoj glavi nalazilo se manje od 1 mm cerebralnog tkiva - odnosno, laički rečeno, taj čovjek uistinu nije imao mozga. Kao paradoks svemu tome student je imao IQ 126, i dobro mu je išao studij.
U skladu s onim što znamo o neurologiji, student je po svim pravilima trebao biti mrtav, te nije čudno što je takav nalaz čudio u mjeri u kojoj je fascinirao. No to nije bio izoliran slučaj. 1970 godine, u New Yorku, tijekom autopsije čovjeka od otprilike 35 godina, ustanovljeno je da ni on nije imao mozak. Profesor Lorber je otkrio još ljudi sa istim nedostatkom, no ipak su živjeli posve normalnim životom.
Ovaj paradoks povukao je mnoga pitanja. Jedno od njih svakako je: Gdje pohranjujemo memoriju? Ukoliko mozak nije taj u kojem pohranjujemo sjećanja i iskustva neophodna preživljavanju - čemu on služi? Gdje se nalazi inteligencija i o čemu ovisi? Gdje je naš um?"

Eto. Bitno sam podcrtao ja. Nemoj zahvaljivati, pusti to. I ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. Nažalost, postoji pobratimstvo takvih lica (in fronte) u svemiru: dobri profesor Lorber otkrio je još ljudi s istim nedostatkom, no ipak su živjeli, tja, posve normalnim životom: jeli su, čohali se po trbuhu, navijali za Dinamo, pisali neBuloze, glasovali za HDZ ili SDP, čitali 'Sportske novosti', gledali Red Carpet i Schpitzu, nastupali u Najslabijoj kariki, drkali uz Severinin home-video, pjevali uz Mladena Grdovića, ljetovali na Viru, čitali Bulića, šljakali u EPH (ahahahahahah...)...
Ima puno ljudi koji nemaju tu "tvoju" vrijednu osobinu. Ovo te saznanje može ohrabriti, možda i usmjeriti, no od svega je važnije da odluke kojima postaješ donosiš sam: prije no se otruješ*, popuši si. Kad stigneš na patologiju, konačno ćeš biti u nečemu jedinstven: bit ćeš prvi čovjek bez mozga koji je u glavi imao - kurac!
Nije puno, ali, i to je nešto.
Pogodiš li timing i dozu, možda ti na usnama zauvjek ostane smiješak.
Rigor mortis!
___________________

*Čemu trovanje? A kako si mislio drukčije? Pucanj u glavu gubitak je vremena i metaka: tebi metak uđe na jedno uho unutra, a na drugo izađe, kao čovječanstvu za Prvog svjetskog rata, kao je rekao Kraus. Vješanje se pokazalo neučinkovitim: tako praznoglav visio bi obješen i tijekom cijelog Božića a da se ništa ne promijeni, i samo bi ti stara majka predbacila da si obješenjak.
Da se giljotiniraš, nema svrhe, kako je pokazao slučaj glave Cara Lazara, tvog zagrobnog supatnika:"Pođe glava preko polja sama...". (Usput, pronašao sam u guslarskim napjevima o Kosovskom boju divnu sliku:"očima rasutim po polju: Aj krst i luna na nebu se kolju"; kako je imaginacija srpskog narodnog genija osebujna, primjećuješ li?)
Da ne duljim, ti si gotovo besmrtan: tebi je nemoguće nauditi dekapitacijom, tebi je nužno odstraniti tijelo, a ne glavu!
Dakle, nisam stručnjak, ali mislim da se riješenje krije u blokiranju autonomnog živčanog sustava i pokušaju da obustaviš disanje: jesi li probao ne izdahnuti? To bi bilo originalno!
Bio bi prvi čovjek u povijesti čovječanstva koji je umro Krajnjim Paradoksom: tvoj bi Epitaf glasio: Izdahno je, ne izdahnuvši! E, ako ti ja nisam pomogao, ne znam tko jest!**

Prof.dr.hi-fi Stefan Nemanja, veliki župan 24.03.2007. (07:37) NEMANJA 14.06.2007. 15:57

___________________________

** Vidite kako veliki umovi slično misle! Diogen i ja, svaki u svom vremenu, mislili smo istu, veličanstvenu misao, koju je on, k tome, sproveo u djelo. Kao što je razvidno iz moga teksta, ja nisam znao za taj njegov kapric, tu njegovu rješenost da umre paradoksalno, svojevoljno, zadržavši dah, ne dijeleći tako teoriju od prakse, no sve i da sam znao, ne bih ga u tom naumu zaustavio.

Simon Critchley

Postoji stanovita očajnička osamljenost u vaseljeni Baraka Obame. Prevladava dojam čežnje za vezivanjem, za nečim što povezuje ljudska bića, za zajednicom i običnim svijetom, za nečim što u knjizi Odvažnost nade (The Audacity of Hope) Obama više puta naziva „općim dobrom“. Ovo, naravski, nije nikakva novost. Još od osnovnog tona govora iz 2004. godine, održanog na konvenciji Demokratske stranke, znamo da „ne postoje crna, bijela, latinska niti azijska Amerika, nego samo Sjedinjene Američke Države.“ Obamin lijek protiv sveopćeg razočaranja u američku politiku jest reafirmacija čina njezina ujedinjenja. Ono je moguće samo ukoliko naciji povratimo osjećaj zajedništva, što pak zahtijeva vjeru u opće dobro. Sučeljeni s grotesknim nejednakostima, prevrtljivošću vlasti i općim bezakonjem, moramo „učvrstiti međusobne veze.“ Ovakva vjera u opće dobro jedina je osnova nade. Ukoliko nju nemamo, ništa se ne može učiniti.Takva je po priznanju nevjerojatna osnova Obamine predsjedničke kampanje.
Najočiglednija primjedba koja bi se mogla uputiti jest da se Obamina politika zasniva na antipolitičkoj fantaziji. Na njoj se temelje i pozivanje na „opće dobro“, tvrdnja da „nitko nije izuzet od poziva nalaženja zajedničkih stanovišta“, ili izjava: „Prema mojemu mišljenju, u osnovi nalikujemo jedni na druge sve više, a ne manje.“ Moglo bi se reći da je ovo znana zabluda o kraju politike, pretpostavka da postoji stanje u kojemu možemo zaboraviti na međusobne razlike, prevladati privrženost stranci i ujediniti se kako bismo izliječili naciju. Žudnja za jedinstvom oblikovala je i Obamin diskurs o rasama, kao i njegov apel za jedinstvom crnaca i latinoamerikanaca i umirujuću primjedbu: „Neovisno o tomu je li pravedno, krivica je bijelaca u velikoj mjeri iscrpila samu sebe.“ Obama sanja o društvu bez odnosa moći, bez antagonizma koji sačinjava politički život. Protiv ovakva stanovišta moglo bi se ustvrditi kako je pravda uvijek agon, odnosno konflikt, a nijekati ovu činjenicu značilo bi ostaviti ljudska bića brčkati se u emocionalnom plićaku. Moglo bi se dodati i to da je izvorište ove želje za jedinstvom u njegovom nepostojanju. Mi očajnički želimo vjerovati upravo zato što ne vjerujemo, niti možemo vjerovati. Čežnja za općim dobrom potječe od toga što odbijamo prihvatiti kako Amerikanci možda i imaju suviše malo toga zajedničkog, izuzimajući elemente nekada uspješne civilne religije zasnovane na sentimentalnoj i kadšto, doduše, patetičnoj vezanosti za ustav i vjeru u kvazibožansku mudrost očeva osnivačâ američke države.
Kad se suočimo s ekstremnim političkim stanovištem Georga Busha Mlađeg, prema kojemu je potrebno drastično povećati ovlasti izvršne vlasti i voditi politiku straha zasnovanu na opisivanju neprijatelja kao nemoralnog, nije teško shvatiti koliko pozitivan odjek u javnosti ima Obamina antipolitička vizija. Naspram mesijanske izvjesnosti Busha Mlađeg, Obama obećava povratak blaženom liberalizmu u kojemu se na sve gleda kao na sub specie konsenzus. Ovo je svijet u kojemu demokratski dogovor zamjenjuje decizionizam, a dinamični međuljudski dijalog zauzima mjesto vjerskog apsolutizma. Demokracija nije kuća koju treba graditi, nego 'razgovor koji treba voditi'. Nakon osam godina katastrofalno lošeg upravljanja državom, tajni i laži, ovo djeluje kao svijetla perspektiva.
Naravno, mogli bismo se upitati kako se Obamino odbacivanje odnosâ moći u političkom carstvu slaže s vjerom u kapitalističko nadmetanje, konkurenciju i koristan učinak slobodnog tržišta. Isto tako, mogli bismo se upitati i kako ova politička opcija doista može riješiti problem siromaštva. Ja se, međutim, ne želim baviti klasičnim kritiziranjem liberalizma u kojemu se politika odbacuje u korist razgranavanja etike, s jedne strane, i ekonomije s druge, i gdje je ovo prvo veo hipokrizije kojom se prekriva nasilnost drugog. Ne želim čak ni iznijeti kritiku na račun Obame. Nije to ono najinteresantnije. Ja zapravo želim opisati zbunjenost za koju sam siguran da nije samo moja. Ponajviše me zanima kako bismo mogli nazvati Obaminu subjektivnost, kako ona oblikuje njegovu političku viziju i kako bi se, na osnovi toga, mogla objasniti njegova izvanredna popularnost.
Evo i onoga što me zbunjuje – iako sam slušao bezbroj njegovih govora i pozorno čitao ono što je napisao, i dalje nemam pojma tko je zapravo Barak Obama. Vrlo čudno. Što više čovjek čita i sluša, sve mu je manje jasno. Uzmimo, primjerice, Odvažnost nade – stil je njegova pisanja lak, neformalan i opušten. Piše o odlascima u teretanu, naručivanju hamburgera, o tomu kako osmišljava proslavu kćerina rođendana i tomu slično. Obama spaja svoja temeljna politička načela s autobiografijom vrlo zanimljivo i pitko. Ipak, zatekao sam sebe kako ponavljam pitanje: „Tko je ovaj čovjek?“ To ne činim iz neke zle namjere. Naprosto, preplavio me osjećaj udaljenosti nakon što sam pročitao Obaminu knjigu, a što je iskrenije pisao, to sam se distanciranije osjećao. Obama na početku knjige priznaje da se ne uzrujava tako lako, no ponekad mi je žao što to nije slučaj. Bijes je emocija koja stvara kretanje, raspoloženje koje goni pojedinca na djelovanje. To je možda prva politička emocija.
Glavni lik Odvažnosti nade je netko tko živi na distanci, tko je na distanci od sebe sama i od drugih, i očajnički čezne za vezivanjem, imati nešto što ga obvezuje povezati se s ostalim Amerikancima i što povezuje Amerikance. Kod Obame postoji istinski horror vacui, strah od samoće i od ništavila. On čezne za bezuvjetnom obvezom koja će oblikovati njegov subjektivitet i ispuniti prazan prostor. On želi dodir s nekakvom punoćom, iskustvo ispunjenosti koje bi moglo odagnati njegov osjećaj osamljenosti, ispuniti njegovu izoliranost, stišati beskrajne dvojbe i umanjiti osjećaj napuštenosti. Čini se da je sve to našao u kršćanstvu, na koje ću se za nekoliko trenutaka osvrnuti.
No možda se u ovoj tajanstvenosti krije Obamin politički genij. Čini se da baš taj misteriozni i inertni Obamin značaj stvara želju poistovjećivanja s njim, pa i želju da ga zavolimo. Možda ljudi i u njemu i u sebi vide upravo taj osjećaj unutarnje distance, osamljenosti i napuštenosti. Obama priznaje tu sposobnost intrigantnom i učinkovitom primjedbom: „Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije.“ On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti. Naša osamljenost, dvojba i napuštenost su se koncentrirale i stopile s njegovim. Obamina želja za jedinstvom, u cilju općeg dobra, sjedinila se s našom. U tom času, i možda samo tada, mi vjerujemo i nadamo se. Posrijedi je neobično obuzdana ekstaza, no svejedno, ekstaza.
Liričnost Obamine proze ponekad ima izuzetnu ljepotu. Njegova je sumnjičavost spram očinstva i toga što je suprug u posljednjem poglavlju dirljiva i iskrena. A kad poput mladog Rousseaua završi knjigu riječima: „Moje je srce puno ljubavi prema ovoj zemlji“, ni na čas ne osjećam cinizam. Ipak, Obama piše i govori iz perspektive antropologa, uz osjećaj da ne sudjeluje u svijetu s kojim se tako očajnički želi zbližiti. Iskustvo se vazda ima i drži na distanci.
Trenutak u knjizi u središtu kojeg je ono o čemu sam upravo pričao i koji otežava problem kojim se želim pozabaviti jest smrt njegove majke od raka kada joj je bilo pedeset i dvije godine, a Obami samo trideset četiri. Obama piše ovog puta uz jak izljev emocija: „Više sam puta vidio kako joj se strah cakli u očima. Mislim da ju je sama osamljenost u smrti plašila više nego strah od bola ili od nepoznatog – spoznaja da na svom zadnjem putovanju, tom zadnjem podvigu, neće imati s kim podijeliti iskustva, jer s njom neće biti nikoga tko bi se divio sposobnosti tijela da samom sebi nanosi bol ili da se smije očitoj besmislici života kada čovjeku počne opadati kosa, a žlijezde slinovnice presuše.“
Njegova je majka bila antropolog. Umrla je kao antropolog s osjećajem udaljenosti od drugih, ne mogavši komunicirati s njima i prenositi im svoj bol. Možda otuda potječe Obamin horror vacui, osjećaj osamljenosti i napuštenosti. Međutim, da bismo ovo shvatili, moramo se okrenuti njegovim stavovima o religiji.
Zbog čega nam je religija potrebna? Obama priznaje da se ljudi okreću religiji, jer žele „narativni svod života, nešto što će ublažiti kroničnu osamljenost ili će ih izdići ponad stalnih i iscrpljujućih napora što ih donosi svakodnevni život.“ Alternativa je bjelodana – nihilizam. Ovo zadnje znači „kretanje dugim putem prema ništavilu.“ Religija zadovoljava potrebu za iskustvom ispunjenosti, za transcendentnošću koja ispunjava prazninu. Ovdje se moramo vratiti na Obaminu majku. Njegov put prema kršćanstvu odvija se unatoč tome što je njegova majka antropolog udaljena od religije.
Kao i mnogi od nas, Obama se na početku obraća za pomoć onome što naziva „politička filozofija.“ On želi potvrdu vrijednosti koje je naslijedio od majke (iskrenost, empatija, disciplina, strpljenje, vrednoća) i pokušava doznati kako se mogu pretočiti u sustave djelovanja koji bi mogli „pomoći stvoriti zajednicu i ostvariti pravdu.“ Možda i ne čudi što, kao i mnogi od nas, Obama ne nalazi odgovor u političkoj filozofiji nego samo suočavajući se s dilemom koju njegova majka nikad nije razriješila. U poglavlju koji otkriva puno toga Obama piše: „Kršćani s kojima sam radio u meni su prepoznali sebe. Uvidjeli su da poznajem Bibliju, da imamo zajedničke vrijednosti i da pjevam njihove pjesme. No osjetili su da je jedan dio mene odvojen, na distanci, kao promatrač. Shvatio sam da ću bez okvira za svoja uvjerenja, bez jasne pripadnosti određenoj zajednici, biti osuđen u stanovitom smislu ostati odvojen, nevezan kao što je moja majka bila nevezana, ali i sâm kao što je ona na kraju bila.“ (str. 206.)
Za Obamu je sloboda negativno odsustvo obveze koje je ostavilo njegovu majku udaljenu i samu, a ta osamljenost kulminirala je njezinom smrću. Takva je sloboda ništavila. Antropološko poštovanje spram svih religija znači da čovjek nije vezan ni za jednu i da je prepušten lutati bez uporišta za svoja najdublja uvjerenja. Imati takvo uporište znači biti vezan za određenu zajednicu. Jedini način da Obama prevlada svoj osjećaj udaljenosti i razriješi majčinu dilemu jest vezivanje za kršćanstvo. Konkretnije, Obama samo kroz povezivanje s tradicionalno crnačkom crkvom može pronaći uporište i osjetiti se ispunjenim. Ovo je kulminiralo njegovim krštenjem u Trinity United Church of Christ koje je obavio pastor Jeremiah Wright u Chicagu. Kako god nama to izgledalo, činjenica da crnačko kršćanstvo zauzima središnje mjesto u Obaminoj knjizi čini njegov prgav odnos s pastorom Wrightom toliko bitnim i intrigantnim. Naposljetku, tu se sve okreće oko odnosa proročanske riječi (Wrigtova Prokleta Amerika) i državničke aktivnosti („Moje je srce puno ljubavi prema ovoj zemlji“). Sve ovo uopće nije jednostavno.
Kod Obamine je vezanosti za kršćanstvo jasno da je izbor, razborit i racionalan izbor, a ne iskustvo preobraćenja, zasnovan na nekom osobnom otkrivenju. On tvrdi: „Vezanost za religiju nije zahtijevala odricanje od kritičkog mišljenja... ona je bila moj izbor, a ne otkrivenje. Pitanja koja sam htio postaviti nisu misteriozno nestala.“ Iako kasnije dodaje: „Osjetio sam kako mi Božji duh priziva“, posrijedi je najtreznije i najsuzdržanije iskustvo vezanosti za religiju, bez ikakva traga epifanijske ushićenosti i ekstaze. Naprosto moram osjetiti kako Obamina vjera žudi za iskustvom bliskosti čemu se protive udaljenost i distanciranost što ih pokušava svladati. Primjerice, kada nije siguran što reći kćeri o smrti, govori: „Pitam se je li joj trebalo reći istinu da nisam siguran što se zbiva kada umremo, kao što nisam siguran ni gdje duša obitava niti čega je bilo prije velikog praska.“
Ovakva skeptičnost spram metafizičkih pitanja posve je razumljiva i ima finu filozofijsku potku. No što potom imamo misliti i što je s pitanjem vjerovanja, koje je okosnica Obamine predsjedničke kampanje? Vraćamo se na početak, to jest na opće dobro. Obama očajnički želi vjerovati u opće dobro kao nešto što će zajamčiti punoću iskustva koje će spriječiti pad u nihilizam. No ponekad mi nije jasno zna li on što znači vjerovanje i što bi značilo vjerovati u to. Sve djeluje tako daleko i tajanstveno. Stalna prisutnost majčine dileme – osjećaja osamljenosti, dvojbe i napuštenosti – djeluje opipljivo i neuklonjivo. Moramo vjerovati, ali ne možemo. Možda je to i tragedija koju neki od nas vide u Obami: promjena u koju možemo vjerovati i porazna spoznaja da se ništa neće promijeniti.

Preveo Mario Kopić

Prljavo kazalište

Nedavno mi je Igor CC Kelčec poslao ovaj briljantni cover novog, 13. albuma "Prljavog kazališta", uz adekvatnu priču kakve prate svaki, pa i najmanji životni korak Jasenka Houre.

Za tu Jajinu osobinu i o njoj publika ne zna, iako je to najmarkantnija crta Hourina profila: Jajo je autentitični narator, jedan od onih dragocjenih ljudi s kojima ćete putovati u istom kupeu, da bi na dolasku jedva što imali za kazati i o putovanju i o destinacijama, dok će on pred vama put pretvoriti u putešestviju, ostavljajući vas istovremeno zapanjenim nad činjenicom da to sami niste primjetili, ali i osupnutima beskrajnom duhovitošću naracije.

Jaju znam još od Križanićeve. Devedesetih smo se često viđali nakon njegovih gaža krateći besanicu u kafiću zajedničkog prijatelja na Selskoj. Unatoč dugotrajnosti našeg poznanstva, jedne me je večeri prilično zatekao prepričavajući anegdote s turneja satima, maestralno, urnebesno, kao genuini jokester, ostavivši me uvjerenog u neisrcpnost te zbirke burleski koje čine život (članova) banda.

Iako je takva vrst komike uglavnom usmeni žanr, ovakav je narator onaj na kojeg misli Forster u Aspektima romana: slušajući Jajine pričice s turneja, hvatate se kako slušate onog prvog naratora, Putnika, koji prepričava što je vidio na svojim ovosvjetskim ili pak duhovnim, onosvjetskim putovanjima. The fundamental aspect of the novel is its story-telling aspect..., kaže Forster, i ako je suditi po tom kriteriju, kao i po zainteresiranosti slušatelja da čuje što je dalje bilo, Jajo bi nakon karijere glazbenika komontno mogao započeti karijeru romanopisca, uzmogne li obnoviti vlastitu intonaciju i kadencu i na papiru.

Kako je, nekim čudom, vrlo sličan tip i Igor Kelčec - recimo, ovih se godina naširoko prepričava Igorovo svjedočanstvo o Štulićevoj sarajevskoj zgodi u backstageu, za koje je Johnny praktički u dahu osmislio budući život Gorana Bregovića, pričajući o svemu što je Bregović kasnije, kao svoj vlastiti projekt, lukrativno realizirao, u širokom potezu od belog odela pa do ciganskog orkestra za leđima... - niti sam mogao ne pitati Igora što je Jajo kazao na rješenje omota, niti bi Igor pošiljku otpravio bez adekvatne priče: kao kod Kundere, jednostavno ima ljudi čije praktičke postupke uvijek prate neke pouzdane teorije, ili barem štorije...

Dakle, veli meni Igor: Otisnuo sam ja to onako u velikom formatu, Jajo se vratio iz Kanade, i sad čekamo svi da to Jajo vidi i veli idemo li s time ili ne. Uzmem ja fascikl, otvorim ga, izvadim sliku, i kako sam je dao Jaji, samo se široko nasmijao. Znao sam - OK je. Imamo naslovnu. I sad, kad su i dečki vidjeli da to Jajo amenuje, mogli su si dozvoliti i poneki kritički osvrt. Jedan nije bio zadovoljan strogošću izgleda, recimo, i taman je počeo jamrati, kad Jajo presiječe svaku spikicu: "Joj, kak si glup, kao da je to važno kak vi izgledate! Gledaj cjelinu, to je važno!"
Ha, ha, ha, poentirao je Igor, gledaj cjelinu, pa to je sjajno, kao da je važno kako tko izgleda, pa to je genijalno, to sad treba stalno ponavljati.



Iako tragedija iznosi istine života, one komičke zvuče životnije; za razliku od uzvišenog, što je zabran tragedije, komedija se bavi običnim i svakodnevnim, a njena univerzalnost, ili mudrost, dolazi upravo iz blizine banalnosti: alkemijski moment posvećenja banalnog otajstvo je umijeća pripovijedanja, da parafraziram Hribara. Zato je jednostavno načelno nemoguće bezostatno objasniti zašto treba gledati cjelinu, a kako to da je nevažno kako izgledaju Filko ili Bodalec, ako to tak Jajo veli. To treba slušati, svejedno da li in vivo, ili još bolje u prepričavanju Igora Kelčeca ili samog Jasenka Houre. Izgleda da naši životi tek u/po tim prepričavanjima poprimaju svoj puni smisao, svoju draž i značaj. Dapače, ljudi poput Houre ili Kelčeca dokazuju da Hitchcock nije imao pravo kazavši da je drama život iz kojega su izbačeni dosadni momenti: nema takvog detalja koji u njihovim pričicama ne bi bio zanimljiv, nema tog dosadnog momenta koji oni ne bi učinili uzbudljivim.

Kundera tvrdi da je ironija u temelju umjetnosti romana, jer je sam život ironijski dvoznačan. Ja mislim da je komika imanentna umijeću pripovijedanja, storytellingu: duhoviti će pripovjedač od svega napraviti priču, kao što svjedoči Kafka, i obratno, priča bez witza, oštroumne dosjetljivosti, bit će beživotno naklapanje.

Uostalom, slika privodi vjeri bolje od riječi, pa razmotrimo donju fotografiju s promocije novoga albuma: pogledajte portrete članova banda: Bodalec je ozbiljan, Vorih zainteresiran, Filko rutinski kontrolira, novi su dečki još uvijek izočni, a Jajo... za razliku od svih ljudi za ovim stolom i u ovoj prostoriji, Houri je već nekaj smiješno.

To je ta razlika. Fundamentalna. Zbog ovakvih izraza lica neku djecu izbacuju sa satova. Kad to učine vašem djetetu, znajte da ste uspjeli: ja osobno, podnio bih i da mi dijete u četvrtom razredu skače 2,34 m u dalj, i da ima 4 iz matematike, da nema sluha koliko Alka ili da ne zna nacrtati niti stolac, ali bih vječno bio ožalošćen da mi dijete završi osnovnu školu a da ga nikada nisu izbacili sa sata zbog zajebancije - e, to ne bih podnio. Jeb'o bi mu mater!

Uostalom, kad vidite Jaju, prestanite gledati ostatak banda: kao da je važno tko kako izgleda; važna je cjelina! Kužite?!

Pollex Christi

Kakva je to erudicija?
OK, znam da ne može svatko biti Modni mačak, ali da se ne prepoznaje jakna Harrisona Forda koju je Željko kupio na aukciji u povodu dvadesetgodišnjice kultnog filma Indiana Jones and the Last Crusede, to nikako ne razumijem.

To što ne prepoznajete jaknu koju ja nosim, to još i razumijem, jer naravno da ne postoje pretpostavke njena prepoznavanja: ova je jedina od svoje vrste, i kad smo već kod te fascinantne jakne, zanimljivo bi bilo ispričati njenu priču:

Did I ever tell ya that this here jacket represents a symbol of my individuality, and my belief in personal freedom?, pita Sailor Ripley u romantičnom road filmu Wild at Heart.

Jasno, u mladosti sam i sâm kolekcionirao hoolywoodske memorabilije i parafernalije: saonice Građanina Kanea, katana Hattori Hanza, ruby slippers koje je Gilbert Adrian kreirao '39. za Judy Garland u Ozu, Wieneova redateljska stolica sa seta Kabineta doktora Caligarija, Pescijeva olovka iz Casino pen scene, ogrlica s tanisom iz Rosemary's Baby, origami figurica jednoroga iz Blade Runnera... da ne duljim, skupilo se toga za još jedan Xanadu. I sabiralo bi se i dalje da nije bilo te snakeskin jacket koju Nicolas Cage nosi kao Sailor Ripley: jasno da sam je pokušao nabaviti, ali, avaj!, to je osobna Nicolasova jakna koju je na set donio iz kućne garderobe! Ta primjesa stvarnog naprosto me razčarala.



Ne bi li se nekako utješio, raspitao sam se kod svog dobrog prijatelja N. Senade - za jedne nezaboravne sesije u San Mateu, tijekom koje je Harry Partch dizajnirao harmonium Captain Beefhearta - ima li istine u šuškavoj glasini o ezoterijskom umijeću obrade kože koje kalifornijsko pleme Patwin njeguje već stoljećima: u skladu s tamošnjim legendama dovoljno je jednom prebrisati čelo svetom jelenjom kožom naroda Patwin - na njihovom jeziku, koji je najjužniji i sasvim distingviran odvjetak nekadašnje jezične obitelji Wintun, danas dijelom Penutian grupe, Patwin znači osoba - pa da sve crne misli nestanu kao rukom odnesene, i, što je bolje, da iščezne njihov uzrok! Pleme Patwin obitava na zapadnoj stranu Sacramento Valley, od zaljeva San Francisco Bay pa južnije do Willowsa, nastavajući obje strane rijeke Sacramento.

N.Senada, koji je upravo redigirao posljednju verziju svoga remek-djela Pollex Christi, misteriozno se osmjehivao opominjući da kožu naroda Patwin može nositi samo velik ratnik: nije bilo bijelca koji bi zaslužio tu čast.

Negdje pred svitanje, nas smo četvorica krenuli za Wor-pa'ntibe, jedan od čijih je zaselaka i Wa'i-taluk u Morgan Valley, južno od Cache Creeka. Događaji koji će uslijediti danas su integralni dio predaje naroda Patwin, opisani u već klasičnoj etnološkoj studiji Godwina i Sachsa, "Skagédi And The Man-Eater", Morton Press, 1998., te u Mary Null Boule, "California Native American Tribes - Patwin Tribe", Merryant Publishing, Vashon, Washington; oprobana me skromnost priječi u prepričavanju tih podviga.
(Reći ću tek ovo: šamanu sam poklonio fotografiju Donatiena Alphonsea Françoisa de Sade, Marquisa de Sadea, nakon čega je dobri čovjek gotovo pao u trans, opsesivno ponavaljajući: niizh manidoowag; Captain Beefheart upozorio me je da puni smisao šamanovih riječi može značiti i: Berdashe.)



Ono što nas ovdje može zanimati, jest taj mali znak pažnje koji je poglavica Qo-Qoy-Mo, na kraju naše spiritualne trampe, kako je razmjenu duhovnih iskustava domaćina i naše male ekspedicije nazvao Partch, uručio N.Senadi, ali za mene!

Objasnit ću tu konvenciju, ili bizariju, kako vam drago: darovi naroda Patwin nikada se ne uručuju izravno, da onoga koji daje i onoga koji prima ne bi povezivala suvišna uzročnoposljedična, 'karmička' veza, što je intrinzični smisao 'p'taha', neprevedivog pojma koji označava tu uzajamnost, ili povezanost duša; ne bi li se prianjanje izbjeglo, svatko tko dar prima, odmah (ga) uzvraća, ali ne izravno, već posredno, čime se anihilacija veze s onime tko bi nas zadužio vrši dvostruko: promptnim izravnjanjem računa, kao i ritualnom posrednošću njegova namirenja.



Sutradan, nakon što smo spavali gotovo 12 sati, razmotao sam svitak kože osjećajući pri tome kako mi dlanovi bride kao da klize najlonkom sapetom bedrom teenagerke: pore mi i danas pamte taj dodir kože štavljene suzama patwinških udovica.
O samom procesu štavljenja nije mi dano govoriti.

Da dovršim: tu sam kožu prošle jeseni odnio u Japan, odlazeći po cloisonné vazu Namikawe Yasuyukia; svratih do prijateljice Rei Kawakubo, i dok smo kontemplirali hokku iz 1685., u kojem Basho komentira vlastiti život pjevajući:

toshi kurenu / kasa kite waraji / hakinagara

njen protégé, Junya Watanabe, vlastoručno je, vođen uputama neprikosnovene Rei, skrojio i sašio jaknu koju ovdje vidite.

Dakle ništa posebno, uglavnom, ali zaista pruža čovjeku smirujuć i ugodan dojam da ta jacket represents a symbol of my individuality, and my belief in personal freedom.

NEMANJA 07.11.2008. 23:40



N. Senada

(which may be a play on "Ensenada", or "en se nada", meaning "in himself nothing."; N. may stand for "Nigel") was a Bavarian composer and music theorist who formulated the "Theory of Obscurity" and the "Theory of Phonetic Organization". There is a debate as to whether or not he existed, or was simply an invention of The Residents. Supposedly born in 1907 and dying in 1993 at the age of 86, Senada was one of The Residents' earliest collaborators, having arrived in San Mateo, California, with Philip Lithman. It is frequently speculated that, if real, N. Senada may have been famous avant-garde composer and instrument-designer Harry Partch, the influence of whose work may be heard in Residents compositions such as "Six Things To A Cycle"; his passing is also referenced in the song "Death In Barstow".

Another rumor speculates that N. Senada may have been Captain Beefheart because in the late 60s Beefheart and his "Magic Band" lived in a residence on Ensenada Drive in Woodland Hills, CA while recording Trout Mask Replica and Safe as Milk; Beefheart influence can also be heard in early Residents works. The Residents also sent an early demo tape to Warner Brothers executive Hal Halverstadt who had signed Beefheart.

Music

According to Residents' lore, in 1937, N. Senada premiered his masterpiece, "Pollex Christi", which means either Big Toe of Christ or Big Thumb of Christ. This work mainly consisted of borrowed pieces from other composers, namely Beethoven's Symphony No. 5 and Carl Orff's Carmina Burana, among others. He also left large holes in the work so that the performers could insert music of their choosing, thus "becoming composers themselves". Senada justified his work with "house" analogies claiming that he didn't make the "bricks" but "cemented them together"; he wasn't the "architect", just the "builder".

Senada allegedly collaborated with The Residents on their pre-Santa Dog work, and then disappeared. He resurfaced in the mid-1970s, returning from an Arctic expedition and bearing a sealed bottle of pure Arctic air; this served as inspiration for the Eskimo project.

The Residents performed "Pollex Christi" as a tribute to Senada on what would have been his 90th birthday. The holes in the piece were filled with a variety of works, such as the television theme from Star Trek. The recording was distributed in two editions of 400 before being deleted.

The Residents are not the only band to pay their respects to N. Senada. The Essex based band Free Beer After 11 have a song named after him. The Track opens with a jazz melody before climaxing with a punk riff with Mysterious N. Senada chants over the top.

Theory of Obscurity

Senada's "Theory of Obscurity" states that an artist can only produce pure art when the expectations and influences of the outside world are not taken into consideration. Senada and his theory are referred to almost exclusively in connection with avant garde musical group The Residents.

Theory of Phonetic Organization

Senada's "Theory of Phonetic Organization" states, "the musician should put the sounds first, building the music up from [them] rather than developing the music, then working down to the sounds that make it up."

interview with Webster Tarpley

By Daan de Wit

Especially in politics it is of the utmost importance to try to look behind the facade: who makes up the team of the presidential candidate? The future president of the United States of America is for a large part dependent on and being fed by his team of advisors and future cabinet members. Webster Tarpley wrote a book on the men and women behind presidential hopeful Barack Obama. He argues that there is more to Obama than his charismatic appearance and that some of his advisors pose a danger to the US and the world in case Obama might be elected to become the next US president. Whether Tarpleys view is correct for now is a matter of opinion and remains to be seen, but for the public debate it is relevant to take note of his facts and arguments. Therefor DeepJournal interviewed Webster Tarpley on the topic of his recently published book Obama, The Postmodern Coup,The Making of a Manchurian Candidate.

Download the interview. MP3, 16 Mb, 34 minutes.

TRANSCRIPT. Created by Trudie Beverloo, Michiel Bezemer and Marienella Meulensteen.

It's Sunday May 11th, my name is Daan de Wit, from Amsterdam, Holland on the phone with Webster Tarpley in Washington DC, USA. Webster Tarpley, you are the author of 9/11 Synthetic Terror – Made in USA, already in it's fourth edition, you are the co-author of George Bush, the Unauthorized Biography. You go way back covering the news behind the news and you just published Obama, The Postmodern Coup, The Making of a Manchurian Candidate. Now the Herald Tribune a few days ago said it is clear the race is over, same thing was clear to Arianna Huffington from the Huffington Post last Friday on Democracy Now. She talked about a 'lost cause'. Is Hillary out of the race and is Obama going to be the candidate?

Webster Tarpley: Absolutely not! No, this is a hysterical media campaign by the controlled media. We've got the biggest brainwash going that we've ever had. We're going to have the West-Virginia Primary this coming week on Tuesday the 13 th and in the West-Virginia Primary Obama will be handed the most crushing, the most humiliating one sided, lopsided defeat of any of the primary elections since it came down to the two candidates Clinton and Obama. Right now the polls show Clinton leading Obama in West-Virgina by 40 to 42%, in some polls Obama's support in West-Virginia is down in the teens, 18% and two weeks after that you'll have the Kentucky Primary which Obama will lose by about 30 to 35%.

- Why do you say this, how do you know?

Webster Tarpley: These are all polls and they're agreements of various polls, in other words more than one poll shows this. The US Intelligence Community penetrates the news organisations like mad and most of these organisations are now owned by the same bankers who want to put Obama in a kind of dictator. So I think her chances are considerable because Obama is a very weak candidate. When you look at him he wins Republican states that he will never win in the general election.

- I have always wondered, where do these candidates for presidents come from? Is there a grooming process? You actually say Obama has been recruted by Zbigniew Brzezinski as a student on Columbia University?

Webster Tarpley: Yes. This is the interesting about Obama's biography, that he has these lost years and the lost years where nobody knows anything about what he was doing, we're not even sure where he was. 1981, 1982, 1983 his last two years in college. He was a Junior and a Senior at Columbia University, actually Columbia College at Columbia University in uptown Manhattan, Morningside Heights. He had started his career at Occidental College near Los Angeles after going to a very expensive private school in Hawaii, the Punahou School. If you go back to 1981, 1982 - you can do this with the help of Samuel Huntington's Book on American politics, which I quote in my own book, which is called Obama, The Postmodern Coup, the Making of a Manchurian Candidate. If you look in here you will see that they were already sort of summing up their experiences under Carter and they were looking ahead. Huntington is explicitly looking ahead to 2010 and 2030, in other words he believes that there's gonna be a crisis of ungovernability, what he called the ‘creedal passion period'. Political upsurge and economic breakdown perhaps. All of this starting around 2010, which is now where we are, we have reached that point.
My guess is that Obama was recruted by Brzezinski at Columbia 1981, 1982, 1983. You cannot notice this positively, because Obama in his memoires, he has got this thing called Dreams from my Father, he tells you everything about himself, he tells you about marihuana, cocaine, almost heroine, but not quite, tells you all this stuff, but when it comes to Columbia University he tells you nothing. It's exactly puzzling, because why would he tell you about marihuana and cocaine, which are bad and than not tell you about his career, with this wonderful Ivy League prestigious elite Columbia University, he doesn't say anything about it.
The same thing is what The New York Times found. The New York Times, trying to do the life of Obama, they focused on his years in New York City, because they're from New York and they couldn't find anything. They couldn't find out what courses he took, who his friends were, anything that he did, he doesn't seem to be in the yearbook, it's all very strange. Chicago Tribune which is very, very favourable to Obama did the same thing, could not find anything about those years at Columbia. Now they're two possibilities. One is that he's hiding homosexual activity. Obama, I think, is pretty well established to be a bi-sexual, he's accused by Larry Sinclair of homosexual encounters with crack-cocaine. We can talk about that in a minute. But I think the deeper level is what he's covering up in terms of his contacts with Brzezinski.
Obama was a politic's major with his speciality in international relations and a thesis topic that was Soviet nuclear disarmament. Now that has Brzezinski written all over it. In those years Brzezinski was on the campus at Columbia, he was the head of the Institute of Communist Affairs, an anti Soviet thinktank. It seems to me extremely likely that he was recruted by Brzezinski at that point. Meaning that he has been indoctrinated for 25 years. If this is not true, I would invite Obama to tell us the full story of his years at Columbia and he has said zero. No friends, no professors, no transcript, no nothing. It is the biggest obsessive secrecy that we've seen. It's comparible to, you know Bush has tried to hide his drunk driving record. In this case Obama won't let you know what he did at Columbia. He should be saying, 'Oh I'm proud, I was an A-student, I wrote this wonderful thing', the highlight of his early career was to go to Columbia. So, he doesn't do that. What this means then is: 25 years of indoctrination and grooming. With Carter they only had 5 or 6 years at most. They're from 1970, 1971, 1972 until 1976 when he won the presidency. In the case of Obama I think you're looking at a 25 year process where they were guiding his career.
And than if you look at these people around him, he's got the Trilateral-Commission through Brzezinski, he's got the Bilderberger-Group through Joseph Nye. Joseph Nye is the North American Director of the Trilateral Commission and a big wheel of the Bilderberger Group. Joseph Nye writes the books about ‘soft power', because that's what we're talking about. They say: We don't mean military invasion, we need soft power, we need subversion ideology, cultural warfare, economic warfare and diplomacy, meaning to play one against another divide and conquer and so fort. Joseph Nye is a big supporter of Obama on the Huffington-blog with that awful right wing Greek woman. Other than that we got the Ford Foundation, the Council of Foreign Relations through Brzezinski and the rest of them. The Chicago School, this is interesting.
Obama's economic team, there's a guy called Austin Goolsby, who is a professor of economic's at the University of Chicago, this means he belongs to these infamous Chicago boys founded by Milton Friedman. They say: Government is the problem, smash big government and let the market work. And Goolsby has been on television saying that the Obama campaign respects the market much more than mrs. Clinton. Mrs. Clinton has called for a stop on forclosures to prevent people from been thrown out of their house. Goolsby says: No, that interferes with the market. Mrs. Clinton said: Let's lift the gasoline tax on the public and switch the taxation to Exxon Mobil and BP and Chevron and make them pay out of there super profits that they got in speculating in the oil market. These companies are now bringing in 10 billion dollars each every three or four months, so that's obscene super profits. Goolsby says: No, we can't touch any of that. Goolsby is also the guy who was caught negotiating with the Canadians telling them don't mind what Obama says about free trade: He's a free trader, I'm a free trader, we gonna have more free trade sell outs. The North American Free Trade Zone is gonna be preserved and expanded, so don't listen to what he said, he's just demagoguing the issue for these poor little unemployment workers at Pensylvania and Ohio. So, that's Goolsby. So Goolsby is a member of Skull and Bones. If you want an administration without Skull and Bones you better not pick Obama, because his main economics guy is from Skull and Bones and from this Chicago School, so Goolsby is a free trader.
You also got another couple of people with Obama on the economic side who have talked about privatising Social Security. That would be exactly what Augusto Pinochet did in Chile under the guidance of the Chicago School. So Obama's economists are real right wingers. I mean, they're practicaly in the Bush camp when it comes to economics. So if you look at al this together, the idea that Obama is somehow different from the stuff you've seen under Bush, it's not true. He's more aggressive than Bush when it's comes to bombing Pakistan. He's just as reactionary on things like Social Security. But he does it with this left cover and of course the way he does it is the style of the utopian, messianic rethoric, hope ‘I can bring you together, I can overcome partisan divisions'.

If you look at those themes; those are the typical themes of the young Mussolini.

People don't remember what fascism was, I am afraid. A lot of people think, especially here in the U.S. where people are ignorant, people believe that fascism is a purely top down phenomenon. When they think of fascism, they think of something like a dictatorship of Bush Cheney that becomes more and more oppressive, more and more intrusive, more and more totalitarian, more and more dictatorial. That is not fascism. You would not need a new word for that. Fascism is the march on Rome; fascism is the storm troopers fighting in the streets. It is a gutter and street level movement; it is a grass roots movement that has anti-authoritarian cover, anti-parliamentary, anti-congress cover. It has left cover. Mussolini of course was a revolutionary socialist and a lot of people in his movement were left wingers, you now, extreme trade union activists, syndicalists and stuff like this.

- So that is why you compare him in your book cover with Mussolini, Obama?

Well absolutely yes.

- You describe the neocons as lame ducks. Yet Seymour Hersh of the New Yorker, Scott Ritter, the former weapons inspector, Phil Giraldi who writes ‘War with Iran may be closer than you think'. They all expect a war with Iran between now and January when Bush leaves. How about that?

I think there are a couple of things that are working here. One is pure disinformation. There is obviously a great desire to keep people thinking in the old ways. And the old ways is to think that Bush, Cheney and the neocons are the main enemy. They are not. They are now in the process of being ushered out the door. I'll just give you a couple of examples. The Iraq Study Group of December 2006 with Baker and Hamilton essentially said: ‘We are not going to attack Iran , what we want to do is recruit Iran and Syria for our own projects'. And at the end of last year, the year 2007, we had a National Intelligence Estimate that said: There is no Iranian nuclear program. It is not there. In the meantime…



- But since then a lot happened, and now the rhetoric…

I don't know, I don't think anything has happened. What I'll say is the British; the British have signaled who the new enemy is, with the [Alexander] Litvinienko story and the [Anna] Politkovskaya story, both created by Boris Berezovsky - a Russian oligarch working for British intelligence – they have signaled that the new enemy is now the people in Moscow . The other thing is of course… Let's take the key example: I would say the last gasp of the anti-Iranian project was the rogue B-52, which I called attention to. I was putting out warnings against an attack on Iran up to August and into September of last year. The key point was, this rogue B-52 that flew from North Dakota to Louisiana with six live nuclear cruise missiles on board, was supposed to go to the Middle East and attack Iran . It was supposed to take part in that Israeli air attack. The Israelis attacked Syria on September 6, as you recall, and there was supposed to be a U.S. nuclear component against Iran. That was stopped. And it was stopped by personnel on the ground and then as it went up the ladder, the further they went up the ladder, the more resistance they found. To the idea of doing this kind of rogue attack by a network I would assume to be loyal to Cheney. It was stopped.

After that you had Bush's threat of WWIII in the middle of October of last year, and since then I see that the epicenter of confrontation is shifting to other places. And in anyway, I would just point out the absurdity. People say: ‘Oh, Bush is going to attack Iran . He might attack Iran , he might attack Iran'. Well, he is already attacking Pakistan. They are bombing Pakistan every day. Pakistan is two and a half times bigger, with nuclear weapons. They may attack Sudan . That is equally plausible. They may attack Burma. And then the other thing is, they have created an insurrection in China, in Tibet which is 25 times bigger than Iran and has thermo-nuclear intercontinental ballistic missiles. Whatever you do to Iran, and this was the logic of the neocons, Iran has zero means of striking the United States. Zero. But once you start messing with China and Russia , you are talking intercontinental ballistic missiles with thermo-nuclear and nuclear warheads and once you are talking about Russia, you are talking about the number one, premier, top nuclear power in the world. So it seems to me that this is infinitely the more dangerous.

I don't have a crystal ball, but it is very interesting that all these left liberals, basically all the names you have mentioned, are the left wing of the U.S. intelligence community, or at least some of them. Hersh certainly is, some of them represent a kind of right wing of the U.S. intelligence community. But Obama is the candidate of the U.S. intelligence community in toto. If you don't believe that, just turn on an American television station and you will see what is going on. So, I would believe that the scenario has fundamentally changed and that people are having a very hard time grasping this. We have got to radically shift our field. What you have seen going on now for the past 18 months to two years is that the field has been shifting. Tony Blair is gone; most of the top neocons have now left the government. They are trying to cash in in the private sector. And you know, you have a whole new crew coming in which are these Brzezinsky types. The Samantha Power-Brzezinsky types, the Soros people, the color revolutions crew, the people power coup crew, and they are on their way in. And that means that the face of U.S. imperialism is indeed getting a facelift.

Let us just for second look at the war aspect if we can. Brzezinsky is known for one thing: He hates Russia. He is a passionate, fanatical hater of Russia. The same goes for his son Mark and he has got another son Ian Brzezinsky who is currently a top official in the Pentagon, and Ian Brzezinsky runs John McCain's foreign policy and writes a lot of McCain's foreign policy material. So, interestingly enough, if you don't want a Brzezinsky dynasty, you'd better support Mrs. Clinton. She is the only way you escape having Brzezinsky in the background running the show through one or more of his two sons.

Brzezinsky's hatred of Russia is now this: Brzezinsky looks at the neocons and he says to the neocons: ‘You bunglers'. Brzezinsky and Samuel Huntington, his right hand man, says: ‘We gave you the clash of civilizations as an idea' and he says: ‘What you should have done is to play these different countries one against the other. The essence of imperialism is you don't attack Iraq , you play Iran against Iraq. You don't attack Venezuela , you play Colombia against Venezuela. You don't attack Somalia, you play Ethiopia against Somalia'. ‘And ultimately you don't attack Russia ' he says, ‘You play China against Russia , or some variation of that'. So the strategy that Brzezinsky has is to say first of all: ‘There should be no attack on Iran. There should rather be an effort to turn Iran against the Russians'. And this is realistic, bas ed on the fact that there is a large degree of anti-Russian resentment in the Iranian population. He would also say: ‘You can probably turn Syria against Russia at the same time'.

But now the heart of Brzezinsky strategy is this. Brzezinsky looks at China. And he says: ‘China can be manipulated through their raw material and oil dependency on Africa, and in particular Sudan. We know that now Sudan is supplying 7, 8% maybe of China 's oil needs, petroleum, in general. Brzezinsky would say: ‘What you have to do first of all is kick the Chinese out of Africa. That is why Bush went to Africa, that is why the U.S, is creating a new Africom, U.S. African command, probably in Ethiopia. That is why you have Al Qaeda in Algeria, Tunesia and Morocco to help this destabilization. You've got the campaign against Mugabe. You got a quasi civil war in Kenya , you've got destabilization in Chad, and most of all you've got this attempted coup now. In the last couple of days there was an attempted bloody coup in Khartoum , Sudan , undoubtedly piloted by these Brzezinsky forces.

So the first step of this is to use Obama as the facelift of U.S. imperialism; a new face for U.S. imperialism in Africa specifically, to kick out the Chinese. At the same time you've got a campaign to dest roy Pakistan as a state, as a nation. And that is being done through bombing now, demanded by Obama, and now going on; a bombing of so-called Al Qaeda bas es in northern Pakistan. It is a very interesting story.

Originally back in the middle of last year, Obama said he wanted to bomb Pakistan without consulting the Pakistani government. Bush said no, McCain said no, Clinton said no. Obama is the most aggressive warmonger of the entire Democratic field. And guess what? Even though Bush said no last year, the US has now been bombing Pakistan without consulting Musharraf or the Pakistani government, in January, February, March, and I belief now into April and May of this year. So he is getting what he wants. The goal here of course is not Al Qaeda, this is a fairytale, but it is to destroy Pakistan . And why? Because Pakistan is a traditional ally of China , an important economic partner of China.

You've also then got this insurrection in Tibet which is being fomented by the US . This is now Gene Sharp and the Albert Einstein Institute. These Tibetan monks, these crazies – and they are terrorists and killers – they were trained in Burma . You've also got in the meantime a possibility for a US humanitarian invasion of Burma , carried out under left cover: No longer will they say “You're a terrorist”. They will say “You have a humanitarian emergency and your government is incompetent and therefore we're gonna invade you”. The ultimate goal I think in the short run, is to have a color revolution revolution or an tempted coup in Beijing in this summer under the cover of the Olympics.

Now, the endgame is the following. Once you have stripped China of all of its allies, cut off their supply of oil and raw materials, destroyed any economic partners that they have, you've got China isolated. At that point the US will essentially say to China : “If you want oil, you go get it in Eastern Siberia .” In other words: To force the Chinese under a weakened government to try to look for oil and raw materials on Russian territory.

The oil wells of Eastern Siberia are of course there – they are very significant. There are very few Russians, lots and lots of oil, lots and lots of minerals. And that is Brzezinski's strategy.
Now, I would point out, this is pure insanity. This goes back to what the British did with Hitler. In the 1930s, the British basically said: “Well, we have Hitler. Let's play Hitler against Stalin, let's play Germany against Russia and destroy both of them that way.” Traditional imperialism. The problem is that this thing is going to blow up in Brzezinski's face because both Moscow and Beijing know exactly what Brzezinski is doing. And if they didn't know I have told them now in my book, which is circulating in Moscow and also in Beijing.

So this is a hopeless task. And the goal of course is that the crisis of imperialism has entered a qualitively new phase: We've had Bear Stearns. We've had banking panic in California last August. We've had Northern Rock in the autumn of last year. Now we've had the panic run on Bear Stearns. We've had the dead agony of the US-dollar. We've got dollar hyperinflation, heating up with oil at $126 a barrel. The whole structure of Anglo-American finance is in deep trouble. What they need to do is to find ways to destroy enemies in a much cheaper way and at the same time to qualitively increase the austerity and sacrifice and gauging here on the home front. The credibility of somebody like Bush for any of this is minimal.

Some of the people who support Obama have argued that if we had a false-flag attack inside the United States now, it would no longer be believed. People would say: “It's Bush's fault.” That would be the majority. And then a strong minority would say: “Bush, you did it!” So they are actually lamenting. They are saying: We need a change of leadership so we can come back to having the kinds of false flags that we would like to have to manipulate the public. Bush's approval is now at a, I don't know if it's an all-time low but it's at a I think a 30 of 40 year low in the American presidency. He gets about 27% support and that of course would go up with a false flag but it wouldn't go up enough to even make it 50% I would guess. So the ruling class is basically saying: We can't accomplish anything more with these discredited and hated and well known, fully exposed methods of Bush, Cheney and the neo-cons, we've got to radically shift our field.



- You call Obama a Manchurian candidate, a sort of mind controlled man. Why do you do that?

First of all Obama is the most synthetic. He is the most prepared, indoctrinated, and I would indeed say brainwashed candidate that we've had. Obama himself is nothing. He has no legislative record, he has no accomplishments, no commitment, no loyalties. He is essentially an empty slate on which people are invited to project what they think.

His pedigree is first of all the Ford Foundation. The Ford Foundation is of course the institution which more than any other, tries to maintain the existing social order in the United States , which is to say: The dominance over this society by Wall Street, by financier oligarchs and the super rich. So his mother, Stanley Ann Dunham - he had a mother named Stanley which is interesting in itself – his mother was a pro-communist who worked for the Ford Foundation. She was part of the gender equality program of the Ford Foundation. She also worked then for the Word Bank and the US Agency for International Development. Obama himself has worked for the Gamaliel Foundation. This is a counter insurgency operation. It is the Saul Alinsky community organizing foundation of Chicago and the Gamaliel Foundation is a satellite of the Ford Foundation. And the idea with them is organizing community control projects, autogestion, local control on a very very local basis , always with the idea of pitting white against black, against Hispanic, against Asian, against Korean or Chinese or whatever it is, always keeping the population fragmented. On the lowest possible level, very parochial, very local and not allowing therefore a challenge to Wall Street to emerge.

He is also associated, this Obama, with the Woods Fund. And here he sat next to Bill Ayres, the Weatherman terrorist bomber, a professed an unrepented terrorist, an odious personality who I had a chance to observe in the late 1960s inside Students for a Democratic Society. Ayres is somebody who has also promoted Obama's carrier. Ayres hired Obama to become president of the board of the Edinburg – Chicago Challenge, which is yet another foundation funded effort at social engineering and racial conflict inside the Chicago school system. So we've also got the fact that Obama attends a church the pastor of which is now a Ford Foundation scholar, a guy who got his college education thanks to the Ford Foundation, and that is the Trinity United Church of Christ. You must have seen things about this.

- But is it fair to go that far to portray a man?

You have to because you're dealing with somebody… This is a man who wants to get his hands on the thermo-nuclear button. How in God's name can you allow access to the thermo-nuclear button by someone of whom you know basically absolutely nothing? Someone who consorts with terrorists, who consorts with gangsters like the Mafioso Rezko, and his backer Auchi, when reaching now into the Iraq world of organized crime, the Iraq - Syria mafia with this character Auchi. The only way to know anything about Obama is to look at his advisors and to look at these people around him. And the overwhelming thing you see around him is what I would call ‘left CIA'. And let me just try to explain this.

The right-wing CIA is clear to everybody. The right-wing CIA is for example the force that brought you 9/11. You can think of the spectacular terrorist events of 9/11 as a provocation staged by the right-wing CIA in order to get the pretext for war, for attacks in Afghanistan , Iraq and all the rest. T hat is the right-wing CIA. Now there is also a left wing. The left wing is made up of the National Endowment for Democracy, the Brzezinski faction, the Soros foundations and in particularly this institution called The Albert Einstein Institution, with its head Gene Sharp. These are the people who organize color revolutions, coup d'états under human rights cover, invasions under human rights cover and things of this sort.

- You link this to Obama…

Yes. This is the thing that Obama is a product of, an asset of the left wing of the US intelligence community so you've got to look in to this.
I just want to add in terms of that church: This Jeremiah Wright is of course a racist provocateur, working in the framework of something called ‘Black Liberation Theology'. It's a synthetic religion created by the Union Theologian Seminary in New York and then spread with the help of the Ford Foundation, in order to do what? In order to perpetuate racial conflict. The model of the Ford Foundation is divide and conquer. Play white against black in every conceivable way to prevent the emergence of a class based challenge to Wall Street. And what they've done is take this into the realm of theology and church affairs, knowing the importance of churches in the black community and in the United States.



- Obama denounced Wright…

He denounced him after sitting at his knee for 20 years, 20 years! Practically half of Obama's life he was sitting at Wright's knee, imbibing hatred and the philosophy of racist provocation and indeed, some would say indeed Satanism. In other words a religion based on hatred cannot be identified with Christianity but is something else.
He first said he could not denounce him. He said: “I can no more disown him then I can disown my own mother or the black community.” That was until the temperature got too high. And once Wright had paraded his insanity [and his racist provocations] at the National Press Club, then, then and only then did Obama finally turn around and separated himself from him or attempt ed to, because he can't. You can't sit at the knee of somebody for 20 years and say: “I'm his disciple, he is my mentor, he is my guru, he is my boss,” and then say: “Oh, sorry, it's now expedient for me to break contact.”

With Obama, if you look at what his program is going to be, we only have to look Zbigniew Brzezinski's writings on this stuff. When Carter came in, he came in as the candidate of the Trilateral Commission; of David Rockefeller, Zbigniew Brzezinski and Paul Volcker. He turned American foreign policy over to Zbigniew Brzezinski, who then did things like start the Soviet invasion of Afghanistan . Brzezinski systematically provoked it and boasts in his memoirs of having provoked it. Brzezinski also started the Iraq – Iran war, with probably a million and a half dead. So Brzezinski is up there at about three, four, five million dead, just based on what he did in the Carter administration. The other side of it, equally destructive in some ways, Paul Volcker, the Trilateral member who was placed by Carter at the Federal Reserve, raised the interest rate to 22% prime rate, which meant 25 to 30% for many people. That systematically destroyed the industrial infrastructure and fabric of the United States . The steel mills, the chemical plants and every kind of other industries shut down, so that what we've got now is this post-industrial rubble field in most parts of the United States that goes back precisely to the last Trilateral administration.

The trick tough was, that Carter had some idea of Christianity in his head. And Carter would sometimes say: “Well, the austerity these bankers want from me is too much.” Brzezinski argues that the American standard of living is still much too high. I would argue that American standard of living has been reduced now by about 2/3 since about say the Kennedy assassination. We've lost 2/3 of the standard of living. Brzezinski says: “No that's still too much. They are opulent,” he says, “they are hedonistic, they have monstrous consumption.” And Brzezinski says: “This is a problem in the world because people are envious and resentful of this so we're going to lower it even further.”

Now, the obvious courses are first of all, a global warming tax, a carbon tax, that will further cut into the standard of living, then probably a Third World solidarity tax. So with Obama they are going to say: “We're gonna teach you now into savage austerity, killer austerity, in the name of the polar bears, the ice cap and the Third World.” Now the trick of course is that none of this money will go for the polar bears, the ice cap and the Third World. It will go into the pockets of David Rockefeller, George Soros and other Wall Street thugs, who are running Obama. Because that is what Obama is today, you can look at the cast of characters. It's pretty much the same as Carter: He's got Zbigniew Brzezinski and Mark Brzezinski, that is to say Zbigniew's son who now is on the scene. Zbigniew Brzezinski is the guru of the entire campaign, although efforts are being made to conceal this fact. Brzezinski has put forward the entire profile, the austerity, the globalization and this question of the final showdown with Moscow.

Cheiranthus cheiri

Fűr Modesti



Svi o jakni nitko o buketiću?

Modesti Blejz 08.11.2008. 18:24


Moja komšinica

Aleksa Šantić

Ima neko doba sve me čežnja mori,
Sve mi nešto srce uzdiše i gori;
Pa ti nemam, brate, ni mira ni stanka,
Nego duge noći ja bdijem bez sanka
I stišavam srce i njime se mučim,
Pa do zore tako pameti ga učim;
Ali ludo srce ne čuje šta zborim,
Nego me sve pati udarima gorim,
I dršće i strepi, kao list sa pruta,
I zove me tamo odmah preko puta,
Pod širokim dudom od stoljetnih dana
Gdje kućica stoji krečom okrečana,
Pa kô da su vjetri snijeg nanijeli -
Spram jarkoga sunca ona se bijeli,
A noću, kad jasna mjesečina grane,
Pod širokim dudom sva treptati stane...
Tu je, tu je ono što mi srce mami,
S čega noću bdijem do u osvit sami, -
Tu je ono blago, ljepota Mostara,
Kunem vam se, ljudi, svijem na svijetu,
Što je bistre rose na gorskom cvijetu,
Niko ne bi mogô naći kapcu jednu
Tako milu, sjajnu, i čistu i čednu!
Kunem vam se, otkad jarko sunce grije,
Zapamtio niko 'nake oči nije;
Lijepe i mudre, svijetle i crne,
Pune žive vatre gdje mi duša srne!
I kunem se, što je đula i behara,
Sve bi svojim licem zastidila Mara, -
Pa još kosa meka, ona kosa vrana
Bi mehlemom bila i najljućih rana!...
Od jutra do mraka s prozora je gledim,
Pa uzdišem tako, čeznem i blijedim,
A majčino blago posluje i radi,
U široku sofu žuti šeboj sadi,
Do šeboja đurđic i karanfil mio,
Uz crveni karanfil fesliđen se svio,
Pa kad vjetar duhne kroz murvine grane,
Marinim cvijećem mirišu sve strane.
Sad je vidim, eno po tananu platnu
Na đerđefu lakom veze granu zlatnu
I uz sitni vezak, na doksatu, slaže
Onu milu pjesmu što je srce kaže:
"O, sunašce jarko, svom smiraju pođi!
O moj dragi, ti mi pod pendžere dođi!"
Pa put neba često mili pogled pusti,
Ko da jedva čeka da se veče spusti...
Pa još, bolan druže, kad nedjelja svane,
Na avlijska vrata kada Mara stane,
Bih, tako mi boga, adžamija posto,
U mehani pio i bez groša osto!
Jer, da samo vidiš, u lijepe Mare,
Kakve li su, puste, dimije od hare!
Kakva li je na njoj talasija tkâna,
Što joj njedra krije sa dva đula râna!
Kakav li je onaj nad povijom vranom
Crven fesić pusti sa biserli-granom!
Pa da čuješ jošte zveket zlatnih grivnâ
Kad naranču žutu baci cura divna,
I da vidiš osmjeh i slatka joj usta,
Bi i tebe s majkom rastavila pusta!
Pa još one oči što svu milost nude! -
Blago onom čija vjerenica bude!



tur. şebboy

Booksa: Promocija knjige "Lea ide u Hollywood"

Možda je manje poznato kako se zabavlja tzv. zlatna metropolitanska intelektualna elita, pa je ovo redak trenutak da zadobijemo dragocen insiderski uvid u te bahanalije dvadesetiprvoga veka, na kojima bi današnjima pozavideo i sam grof Patačić, znamenit sa svojih gornjogradskih balova pod vještičjim Straussovim gudalom.

Pod izlikom da je riječ o promociji knjige - što je ionako nesklapna sintagma, o čijim nedostacima ionako sve znamo, pa ipak se i dalje njome služimo - u Booksi su se na majki svih žurki - kako je netko nazvao ovaj neskromni scenskoglazbeni spektakl - u srijedu okupili neki od najdekadentnijih protagonista noćnog duhovnog života Republike Hrvatske: Car Nemanja, incognito, preobučen u samoga sebe, doduše s maskom, samo malo manje vidljivom, u pratnji svoje Nebeske Garde i kora pravoslavnih angela što su decu zasipalil konfetama a zvanice sumporom, i još mnogi drugi akteri društvenih rubrika ovdašnjih medija.

Među kuriozitetima tu je svakako susret slavljenice, Nine Mimice (90-60-90, IQ 167), i mogula regionalne filmske industrije, miljenika žena, dece i sudbine, Vinka Grubišića 'Surog'; reč je bila o preliminarnim dogovorima oko snimanja Mahabharate u koprodukciji "Jadran-filma" s bolivudskim Yash Raj Films, fabuloznog producenta Yash Chopre.

Ne manje iznenađujuć, bio je vehemantni poset Željka Špoljara-Sakcynskog, koji je žureći na svoju promociju u Osijek prohujao Booksom kao vihor orkanskim visovima, ostavljajući za sobom šum kao kad vetar okrzne vrhove breza.

Pogledajmo sada neke od najkontroverzijih prizora te večeri:



Čovek koji je ubio Liberty Valancea, Vivian Leigh-Radman i Željko Špoljar, lično.
Ova je fotografija, izložena dan kasnije u Booksi, na aukciji za spas delfina s kojima plivaju miss universe, postigla cijenu od 98 000 funti.



Nina Mimica u društvu nekih žena koje su pričale oko sat i pol o svojim problemima vezanima uz odlazak na promociju: jednoj je ljubomoran muž, druga se pak žali što je njen odlazak od kuće protekao neprimećen...ah, usmena chick lit. Alapaće.



Romano Bolković pokušava odgovoriti Vinka Grubišića od snimanja nastavaka 'Neretve' i 'Sutjeske', i predlaže da zajedno snime remake Bergmanove "Persone", ili barem po scenariju Željka Pervana "Hamlet II", kad je već prvi dio izazvao takav i toliki interes.
Željko Špoljar ne može vjerovati svojim ušima, ali je vidno indiferentan: mislima je već u Slavoniji, gdje je valjalo tisućama okupljenih ljubiteljica na stadionu "Osijeka" predstaviti novi rubber fetish roman "Gumeni patak", prvi dio najavljene erotske trilogije tog nagrađivanog pjesnika i humanista s kraja XX. veka.



Genre-scena s kraja promocije: vidno oduševljeni, uzvanici su iskoristili trenutak i pokrali nekoliko knjiga, iz obijesti i kaprica, kako će kasnije kazati Ž.Š., inspirator te akcije, dočim je Viv Radman plijenila pažnju demonstriravši svoj istančan germanski koloristički ukus: kultna mala crna haljina kao hommage dvadesetima i neprežaljenoj Coco Chanel, svilena žovijalna marama boje teških bordoških vina i, kao akcent, niska posebno retkih bisera s otočja Okinawa, izronjenih na dah osobno od strane Masutatstsu Oyame, sosaia Kyokushinkai škole.

Pa, lepo...

Sve u svemu - večer za pamćenje.

Susan Sontag

Sadržaj je odsjev nečega, susret kratak kao bljesak munje. Majušan je - doista, sadržaj je veoma majušan.

Willem de Koonig, u razgovoru

Samo površni ljudi ne sude prema izgledu. Misterij je svijeta u vidljivom, ne u nevidljivom.

Oscar Wilde, u pismu


1.

Mora da se početno umjetnost iskušavala kao čarolija, magija; umjetnost je bila instrument rituala. (Primjerice slike iz špilja Lascaux, Altamira, Niaux, La Pasiega, itd.). Prema najranijoj teoriji umjetnosti, teoriji grčkih filozofa, umjetnost je mimezis, imitacija stvarnosti.

Iz tog je pogleda poniklo čudno pitanje o vrijednosti umjetnosti. Jer mimetička teorija, prema samim svojim načelima, zahtijeva od umjetnosti obranu.

Izgleda da je Platon, postavljač teorije, unaprijed želio potvrditi da je umjetnost dvojbene vrijednosti. Kako je obične materijalne predmete po sebi držao mimetičkim objektima, imitacijama transcendentnih formi ili struktura, čak je i najbolja slika kreveta bila samo "imitacija imitacije". Za Platona, umjetnost nije ni posebno korisna (na slici kreveta ne može se spavati), niti, strogo uzevši, istinita. Ni Aristotelovi argumenti u obrani umjetnosti ne dovode u pitanje Platonovo motrište da je sva umjetnost elaborirani trompe l'oeil, te stoga laž. No on osporava Platonovu ideju da je umjetnost beskorisna. Bila laž ili ne, umjetnost, prema Aristotelu, ima stanovitu vrijednost kao jedan vid terapije. Umjetnost je naposljetku medicinski korisna, tvrdi Aristotel, tako što pobuđuje i pročišćava opasna čuvstva.

Prema Platonu i Aristotelu, mimetička teorija umjetnosti ide ruku pod ruku s pretpostavkom da je umjetnost vazda figurativna. No zagovaratelji mimetičke teorije ne bi trebali zatvarati oči pred dekorativnom i apstraktnom umjetnošću. Varka da je umjetnost obvezno "realizam" može se modificirati ili odbaciti, a da se pritom ne iskorači iz problema ograničenih mimetičkom teorijom.

Činjenica je da su sveukupna zapadnjačka svijest i razmišljanja o umjetnosti ostali u granicama što ih je postavila grčka teorija o umjetnosti kao mimezisu ili predstavljanju. Na osnovi te teorije, umjetnost kao takva - neovisno od konkretnih umjetničkih djela - postaje problematičnom i potrebna joj je obrana. A obrana umjetnosti rađa čudnu viziju prema kojoj je ono što smo naučili zvati "formom" odvojeno od onoga što smo naučili zvati "sadržajem", a potom dovodi do dobro mišljena pomaka koji određuje da je sadržaj bit, a forma dodatak.

Čak i u modernim vremenima, nakon što su većina umjetnika i kritičara odbacili teoriju umjetnosti kao predstavljanja izvanjske stvarnosti u prilog teoriji o umjetnosti kao subjektivnom izražavanju, glavna značajka mimetičke teorije i dalje opstaje. Bilo da umjetničko djelo zamišljamo prema modelu slike (umjetnost kao slika stvarnosti) ili prema modelu poruke (umjetnost kao umjetnikova poruka), sadržaj i dalje dolazi na prvo mjesto. Sadržaj se, moguće, promijenio. Sad on može biti manje figurativan, manje jasno realističan. No i dalje se pretpostavlja da je umjetničko djelo njegov sadržaj. Ili, kao što se danas obično kaže, umjetničko djelo po definiciji nešto govori. ("ono što X govori jest....". "Ono što X pokušava reći jest...". "Ono što je X rekao jest....", itd. itd.).

2.

Nitko od nas više ne može povratiti onu nevinost prije svih teorija, kada umjetnost nije poznavala potrebu pravdanja, kada čovjek nije pitao što neko umjetničko djelo govori, zato što je znao (ili mislio da zna) što ono čini. Od sada pa do kraja svijesti, osuđeni smo braniti umjetnost. Možemo se samo prepirati oko jednoga ili drugoga načina obrane. A zapravo je naša obveza odbaciti svaki način obrane i pravdanja umjetnosti koji postaju posebno neizoštreni, ili tegobni, ili neosjetljivi za suvremene potrebe i prakse.

Tako danas stoji stvar s idejom samog sadržaja. Što god bila u prošlosti, danas je ideja sadržaja uglavnom prepreka, smetnja, suptilno ili ne tako suptilno filistarstvo.

Iako nam može izgledati da nas današnji razvoji u mnogim umjetnostima udaljavaju od ideje da je umjetničko djelo primarno njegov sadržaj, ta ideja i dalje zadržava izvanrednu prevlast. Mislim da je to stoga što tu ideju stalno potkrepljuje određen pristup umjetničkim djelima koji se ustalio kod većine ljudi koji ozbiljno uzimlju bilo koju umjetnost. Ono što pretjerano isticanje ove ideje sadržaja podrazumijeva jest vječni, nikada dokončani proces tumačenja. I, obratno, navika da se umjetničkim djelima prilazi da bi se ona tumačila jest ta koja održava ideju da doista postoji nešto tako poput sadržaja umjetničkog djela.

3.

Svakako, ne mislim na tumačenje u najširem smislu, u smislu u kojem je Nietzsche (s pravom) rekao: "Ne postoje činjenice, postoje samo tumačenja". Pod tumačenjem ovdje podrazumijevam svjesni čin uma koji ilustrira stanovitu šifru, stanovita "pravila" tumačenja.

Usmjereno na umjetnost, tumačenje znači izvlačenje jednog skupa elemenata (X, Y, Z i tako dalje) iz cjeline djela. Zadaća je tumačenja u biti prevođenje. Tumač kaže, pogledajte, ne vidite li da je X zapravo - ili zapravo znači - A? Da je Y zapravo B? Da je Z zapravo C?

Kakva je situacija mogla potaknuti ovaj čudan program transformacije teksta? Povijest nam daje materijal za odgovor. Tumačenje se ponajprije javlja u kulturi kasnije klasične antike, kada je znanstveno prosvjetiteljstvo uvelo "realistični" pogled na svijet koji je slomio moć i uvjerljivost mita. Kad se jednom postavilo pitanje, koje i dalje progoni post-mitsku svijest - pitanje o uvjerljivosti religijskih simbola - drevni tekstovi u svom prvotnom obliku nisu više bili prihvatljivi. Tad je pozvano tumačenje da bi se tako drevni tekstovi pomirili s "modernim" zahtjevima. Tako su stoici, da bi uklopili svoje poglede da bogovi moraju biti moralni, alegorijom odstranili grube karakterne crte Zeusa i njegova razuzdanog klana u Homerovim epovima. Ono što je Homer doista htio opisati preljubom Zeusa s Letom, objašnjavali su, jest spajanje moći i mudrosti. Na sličan način, Filon iz Aleksandrije tumačio je književno-povijesne narative hebrejske biblije kao duhovne paradigme. Priča o egzodusu iz Egipta, četrdeset godina lutanja u pustinji, i ulazak u obećanu zemlju, govorio je Filon, zapravo su alegorija o čovjekovoj duši, njezinu oslobađanju, patnjama i konačnom spasu. Tumačenje, dakle, pretpostavlja postojanje diskrepancije između jasnog značenja teksta i zahtjeva (potonjih) čitatelja. Ono nastoji riješiti taj nesklad. Navodno, zbiva se da iz nekoga razloga jedan tekst postane neprihvatljivim; a ipak se ne može odbaciti. Tumačenje je radikalna strategija koja renoviranjem konzervira jedan stari tekst koji smatra odveć dragocjenim da bi se odbacio. Tumač mijenja tekst, iako ga zapravo ne briše, niti ga dopunjuje. Tvrdi da ga samo čini shvatljivim, otkrivajući njegovo istinsko značenje. Ma koliko daleko išli u mijenjanju teksta (jedan zloglasni primjer jest rabinsko i kršćansko "spiritualno" tumačenje jasno erotske "Pjesme nad pjesmama"), oni moraju tvrditi da iščitavaju smisao koji tu već postoji.

No tumačenje je u naše vrijeme još kompleksnije. To stoga što je suvremeni žar za tumačenjem često potaknut ne željom da se problematičan tekst (koji moguće krije agresiju) učini smjernim, nego otvorenom agresivnošću, otvorenim prezirom prema bjelodanom. Stari je stil tumačenja bio neumoljiv, ali pun poštovanja; podizao je novo značenje povrh onoga doslovnog. Moderni stil tumačenja rije, i rijući uništava; rije "iza" teksta da nađe podtekst koji je onaj istinski. Najslavnije i najutjecajnije moderne doktrine, Marxova i Freudova, zapravo se svode na izgrađeni sustav hermeneutike, agresivne i nemilosrdne teorije tumačenja. Svi su vidljivi fenomeni stavljeni u zagrade, Freudovom frazom rečeno, kao manifestan sadržaj. Taj se manifestan sadržaj mora istražiti i odgurati u stranu da bi se ispod njega našlo istinsko značenje - latentan sadržaj. Za Marxa, to su društveni događaji poput revolucija i ratova; za Freuda, događaji individualnoga života (kao neurotični simptomi i omaške u govoru) kao i tekstovi (kao san ili umjetničko djelo) - sve se to tretira kao prilika za tumačenje. Prema Marxu i Freudu, ovi događaji samo izgledaju shvatljivi. Zapravo, oni nemaju nikakva značenja bez interpretacije. Razumjeti znači protumačiti. A protumačiti znači nanovo formulirati fenomen, zapravo naći njegov ekvivalent.

Tako, tumačenje nije (kao što većina ljudi pretpostavlja) apsolutna vrijednost, gesta uma u izvanvremenskom prostoru mogućnosti. Samo tumačenje mora biti procijenjeno, s povijesnog motrišta ljudske svijesti. U nekim kulturnim kontekstima, tumačenje predstavlja čin oslobađanja. To je način revidiranja, prevrednovanja, bijega iz mrtve prošlosti. U drugim kulturnim kontekstima, ono je reakcionarno, drsko, kukavičko, zagušljivo.

4.

Danas je takvo vrijeme, kada je projekt tumačenja uglavnom reakcionaran, zagušljiv. Kao i ispušni plinovi automobila i teške industrije koji prljaju našu urbanu atmosferu, izljevi današnjeg tumačenja umjetnosti truju naše senzibilitete. U kulturi čija je već klasična dilema hipertrofija intelekta na račun energije i osjetilnog kapaciteta, tumačenje je osveta intelekta nad umjetnošću.

I više od toga. To je osveta intelekta nad svijetom. Tumačiti znači osiromašiti, opustošiti svijet - eda bi se podigao svijet sjena "značenja". To znači preokrenuti svijet u ovaj svijet. ("Ovaj svijet"! Kao da postoji neki drugi.)

Svijet, naš svijet, opustošen je i dostatno osiromašen. Treba odbaciti sve njegove duplikate, dok ponovno ne budemo kadri neposrednije doživljavati ono što imamo.

5.

U najnovijim primjerima, tumačenje se svodi na filistarsko odbijanje da se umjetničko djelo ostavi na miru. Prava umjetnost ima sposobnost činiti nas nervoznim. Redukcijom umjetničkog djela na njegov sadržaj i onda njegovim tumačenjem, čovjek pripitomljuje umjetničko djelo. Tumačenje čini umjetnost bezopasnijom, uklopljivijom.

To je filistarstvo tumačenja uzelo maha u književnosti više nego u bilo kojoj drugoj umjetnosti. Već desetljećima književni kritičari smatraju da je njihova zadaća prevesti elemente pjesme ili drame ili romana ili priče u nešto drugo. Pokadšto se pisac osjeća nelagodno pred ogoljenom moći svoje umjetnosti, pa on sam u svoje djelo unosi - iako pomalo stidljivo ili uz trunku dobrog ukusa ironije - jasno i eksplicitno tumačenje. Thomas Mann je primjer takva pisca koji je odveć kooperativan. U slučaju tvrdoglavijih pisaca, kritičar je više nego spreman izvesti taj posao.

Po Kafkinu su djelu, na primjer, masovno harale ništa manje nego tri armije tumača. Oni koji su Kafku čitali kao društvenu alegoriju, u njemu vide studije frustracije i ludila moderne birokracije i konačno totalitarne države koja se iz nje rađa. Oni koji čitaju Kafku kao psihoanalitičku alegoriju, otkrivaju Kafkin strah od oca, njegov kastracijski strah, osjećaj vlastite impotentnosti, njegovu podčinjenost vlastitim snovima. Oni koji Kafku čitaju kao religijsku alegoriju objašnjavaju da K. u Zamku pokušava doći do raja, da Josephu K. u Procesu sudi neumoljiva i misteriozna pravda božja...Još jedno djelo koje privlači tumače kao pijavice jest djelo Samuela Becketta. Beckettove delikatne drame o povučenoj svijesti - ogoljene do esencijalnog, odrezane od svijeta i na sceni podstavljene kao fizički nepokretne - čitaju se kao iskazi o otuđenju moderna čovjeka od smisla ili od boga, ili kao alegorija psihopatologije.

Proust, Joyce, Faulkner, Rilke, Lawrence, Gide...mogli bismo nastaviti navoditi pisca za piscem; beskrajna je lista onih oko kojih se stvorila debela kora tumačenja. No treba primijetiti da tumačenje nije jednostavno kompliment koji mediokritet upućuje geniju. Ono je doista moderni način razumijevanja nečega, i ono se primjenjuje na djela raznovrsne kvalitete. Tako, čitajući bilješke koje je Elia Kazan objavio prilikom svoje postavke drame Tramvaj zvan žudnja, postaje jasno da je Kazan, da bi mogao režirati dramu, morao prvo otkriti da Sranley Kowalski predstavlja senzualni i osvetnički barbarizam koji proždire našu kulturu, dočim je Blance Du Bois zapadnjačka civilizacija, poezija, delikatni duh, prigušeno svjetlo, profinjena osjećanja i sve ostalo, iako, istina, vremenom malo pohabano. Sada je silovita psihološka melodrama Tenessee Williamsa postala shvatljivom: ona je o nečemu, o propasti zapadnjačke civilizacije. Navodno, ako bi ostala kao drama o zgodnom grubijanu po imenu Stanley Kowalski i uvenuloj, zapuštenoj ljepotici Blanche Du Boist, s njom se ništa ne bi moglo.

6.

Nije bitno namjeravaju li umjetnici, ili ne namjeravaju, da njihova djela budu tumačena. Možda Tennessee Williams doista misli da je Tramvaj upravo o onome o čemu Kazan misli da jest. Moguće je da je Cocteau svojim filmovima Krv pjesnika i Orfej želio navesti kritičare na iščitavanja u smislu frojdovskog simbolizma i društvene kritike. No vrijednost ovih djela svakako leži na drugom mjestu, a ne u njihovim "značenjima". Zapravo, upravo u mjeri u kojoj Williamsove drame i Cocteauovi filmovi doista nose ova golema značenja, u toj su mjeri nesavršeni, lažni, izvještačeni, i manjkavi u uvjerljivosti.

Na osnovi razgovora reklo bi se da su Resnais i Robbe-Grillet svjesno namjeravali da se njihov film Prošle godine u Marienbadu može protumačiti na više podjednako uvjerljivih načina. No treba se oduprijeti iskušenjima da se Marienbad protumači. Ono što je bitno u Marienbadu jest čista, neprevodiva, osjetilna neposrednost nekih njegovih slika, i njegova rigorozna, iako uska, rješenja stanovitih kinematografskih formi.

I opet, Ingmar je Bergman možda namjeravao da tenk koji luta praznom ulicom u Tišini bude falusni simbol. Ali ako to jest, to je bila nepromišljena misao. ("Nikada ne vjeruj pripovjedaču, vjeruj priči", rekao je Lawrence.) Uzet kao brutalni objekt, kao neposredni osjetni ekvivalent za misteriozne, iznenadne, nemušte događaje koji se odvijaju u hotelu, ta je scena s tenkom najupečatljiviji moment filma. Oni koji posežu za frojdovskim tumačenjem tenka samo izražavaju svoj nedostatak reakcije na ono što je na platnu.

Tumačenja ovoga tipa uvijek ukazuju na nezadovoljstvo (svjesno ili nesvjesno) samim djelom, želju da se ono zamijeni nečim drugim.

Tumačenje koje je zasnovano na krajnje dvojbenoj teoriji da se umjetničko djelo sastoji od dijelova sadržaja zlostavlja djelo. Ono umjetnost pretvara u artikl za upotrebu, za preuređivanje u mentalnu shemu kategorija.

7.

Tumačenje svakako ne prevladava uvijek. Zapravo, može se reći da je veliki dio današnje umjetnosti motiviran bijegom od tumačenja. Da bi izbjegla tumačenje, umjetnost može postati parodijom. Ili može postati apstraktnom. Ili može postati ("samo") dekorativnom. Ili može postati ne-umjetnošću.

Izgleda da je bijeg od tumačenja posebno karakterističan za moderno slikarstvo. Apstraktno je slikarstvo pokušaj lišavanja sadržaja, u uobičajenom smislu; kako nema sadržaja, ne može biti ni tumačenja. Pop -art suprotnim putem dolazi do istog rezultata; koristeći tako napadan i nedvosmislen sadržaj, "ono što jest", on, također ne može biti tumačen.

Značajan dio modernog pjesništva, počevši od francuske poezije (uključujući pokret koji se varljivo zove Simbolizam) i njihovih eksperimenata da se u pjesme uvede tišina i da se ponovno stvori magija riječi, uspjelo je pobjeći iz čvrstog zahvata tumačenja. Nedavna revolucija u suvremenom ukusu u poeziji - revolucija koja je svrgla Eliota i uzdigla Pounda - značila je okretanje od sadržaja u poeziji u starom smislu, netrpeljivost spram onoga što je modernu poeziju učinilo plijenom žara tumačenja.

Govorim uglavnom o situaciji u Americi, naravno. Tumačenje je ovdje pomahnitalo u onim umjetnostima sa slabom i zanemarivom avangardom: beletristika i drama. Većina američkih romanopisaca i dramskih pisaca zapravo su ili novinari ili gospoda sociolozi i psiholozi. Oni pišu književni pandan programske glazbe. A njihov osjećaj što bi mogli uraditi s formom u beletristici i drami toliko je rudimentaran, neinspirativan i učmao da čak i kada sadržaj nije jednostavno informacija, vijesti, i dalje je čudnovato vidljiv, dostupan, izložen. I upravo do te mjere do koje romani i drame (u Americi), za razliku od poezije i slikarstva i glazbe, ne reflektiraju bilo kakvo interesantno bavljenje promjenama u njihovoj formi, te umjetnosti ostaju izložene napadajima tumačenja.

Ali programski avangardizam - što uglavnom znači eksperiment s formom po cijenu sadržaja - nije jedina obrana protiv pošasti tumačenja u umjetnosti. Bar se tako nadam. Jer to bi značilo da je umjetnosti suđeno biti u stalnom bijegu. (To također utvrđuje samu podjelu na formu i sadržaj, što je, na posljetku, iluzija.) Najbolje je pobjeći tumačima na jedan drugi način, tako što će se stvarati umjetnička djela čija je površina jedinstvena i čista, čiji je zamah tako silovit i koja se tako neposredno obraćaju da djelo može biti...samo ono što jest. Je li to sada moguće? Vjerujem da se to zbiva s filmovima. Zato je trenutno kinematografija najživlja, najuzbudljivija i najvažnija umjetnička forma. Koliko je živa jedna umjetnička forma moguće je odrediti i prema prostoru što ga ona dopušta za greške, a da ipak bude dobra. Primjerice, nekoliko Bergmanovih filmova - premda su prenatrpani nespretnim porukama o modernom duhu, i time pozivaju na tumačenja - trijumfiraju nad pretencioznim namjerama samoga režisera. U Zimskom svjetlu i Tišini vidimo kako pred našim očima ljepota i vizualna sofisticiranost slika podriva nezreli pseudo-intelektualizam zapleta i nekih dijaloga. (Najznačajniji primjer te pojave jest nesklad u djelu D. W. Griffitha.) U dobrim filmovima, uvijek postoji neposrednost koja nas posve oslobađa od svraba tumačenja. Mnogi stari holivudski filmovi, kao filmovi Cukora, Walsha, Hawksa i nebrojnih drugih režisera, imaju tu oslobađajuću anti-simboličku kvalitetu, ništa manje nego najbolji filmovi europskih režisera, kao što su Truffautov Ubiti pijanistu i Jules i Jim, Godardov Do posljednjeg daha i Živjeti svoj život, Antonionijev L'Avventura i Olmijev Vjerenici.

Činjenica da tumači nisu pregazili filmove, djelomice je rezultat jednostavne novine kinematografije kao umjetnosti. Također djelomice duguje sretnom slučaju da su filmovi tako dugo bili shvaćani kao zabava; drugim riječima, da su uvrštavani u masovnu, za razliku od visoke kulture i većina ih je umnih ljudi ostavljala na miru. Potom, osim toga, u kinematografiji uvijek ima još nešto osim sadržaja za što se mogu uhvatiti oni koji ga žele analizirati. Jer kinematografija, za razliku od romana, posjeduje rječnik formi - eksplicitna, kompleksna tehnologija o kojoj se može diskutirati, o kretanju kamere, rezovima i kompoziciji kadra koji su dio pravljenja filma.

8.

Koja je vrsta kritike, komentara o umjetnosti danas poželjna? Jer, ne kažem da su umjetnička djela neiskaziva, da ona ne mogu biti opisana ili prepričana. Ona to mogu biti. Pitanje je kako. Kako bi izgledala kritika koja služi umjetničkom djelu, a ne nastoji uzurpirati njegovo mjesto?

Ono što je prvo potrebno, jest više pozornosti formi u umjetnosti. Ako prekomjerni naglasak na sadržaju provocira aroganciju kod tumačenja, širi i dublji bi je opisi forme ušutkali. Ono što je potrebno jest rječnik formi - rječnik koji opisuje a ne propisuje*.

Najbolja kritika, a ona je rijetka, od one je vrste koja razmišljanja o sadržaju rastapa u razmišljanje o formi. Od takvih kritika o filmu, drami i slikarstvu prema tom redoslijedu, mogu navesti esej Erwina Panofskog "Stil i medij u filmovima", esej Northropa Fryeja "Pregled dramskih žanrova", esej Pierrea Francastela "Uništenje plastičnog prostora". Roland Barthesova knjiga O Racineu i njegova dva eseja o Robbe-Grillet primjer su analize forme primijenjene na djelo jednog autora. (Najbolji eseji u knjizi Mimezis Ericha Auerbacha, kao što je "Odisejev ožiljak", također su toga tipa.) Primjer analize forme primijenjene istodobno na žanr i autora jest esej Waltera Benjamina "Pripovjedač: Razmišljanja o djelu Nikolaja Leskova".

Podjednako bi vrijedne bile kritike koje bi ponudile istinski precizan, oštar, opis izgleda umjetničkoga djela. Ovo izgleda da je još teže učiniti nego obaviti analizu forme. Neke filmske kritike Mannyja Farbera, esej Dorothy Van Ghent "Dickensov svijet", esej Randalla Jarrella o Walt Whitmanu spadaju u rijetke primjere toga o čemu govorim. Ovo su eseji koji otkrivaju osjetilnu površinu umjetničkog djela ne rovareći po njemu.

9.

U današnje vrijeme providnost je vrhunska, najviše oslobađajuća vrijednost u umjetnosti - i u kritici. Providnost znači mogućnost da se doživi luminoznost stvari po sebi, da se stvari dožive onakve kakve jesu. U tomu je veličina, primjerice, Bressonovih i Ozuovih filmova i Renoirovog filma Pravila igre.

Sigurno je nekada (recimo, za Dantea) stvaranje umjetničkih djela koja se mogu doživjeti na nekoliko razina bio revolucionaran i kreativan potez. Sad to nije. To samo potvrđuje načelo redundantnosti što je temeljna nedaća moderna života.

Nekada je (u vrijeme kad je visoka umjetnost bila rijetka) tumačenje umjetničkih djela sigurno bio revolucionaran i kreativan potez. Sada to nije. Ono što nam nikako sada nije potrebno jest daljnje asimiliranje Umjetnosti u Misao ili (još gore) Umjetnosti u Kulturu.

Tumačenje kreće od premise da je osjetni doživljaj umjetničkog djela gotova činjenica. Sada se to ne može uzeti za gotovu činjenicu. Pomislite samo na mnoštvo umjetničkih djela koja su dostupna svima nama, pa na to sukobljujuće ukuse i mirise i prizore urbane sredine koji bombardiraju naša osjetila. Naša je kultura zasnovana na prekomjernosti, na proizvodnji viška; rezultat je stalni gubitak izoštrenosti naših osjetnih doživljaja. Svi uvjeti modernoga života - njegovo materijalno obilje, njegova sama prenatrpanost - udružuju se u otupljivanju naše osjetne sposobnosti. Zadaća se kritičara mora procjenjivati upravo u svjetlu ovog stanja naših osjetila, naših sposobnosti (a ne stanja iz nekog drugog perioda).

Sada je važno povratiti naša osjetila. Moramo naučiti vidjeti više, čuti više, osjetiti više.

Naša zadaća nije naći maksimalnu količinu sadržaja u jednom umjetničkom djelu, još manje iscijediti više sadržaja nego što već postoji. Naša zadaća jest ukloniti sadržaj tako da se stvar uopće može vidjeti.

Cilj svih komentara o umjetnosti sada treba biti taj da nam umjetnička djela - a prema toj analogiji i naša vlastita iskustva - postanu više, a ne manje stvarna. Uloga kritike jest pokazati kako je to što jest, čak i da jest to što jest, umjesto pokazati što to znači.

10.

Umjesto hermeneutike potrebna nam je erotika umjetnosti.

*Jedna od teškoća jest da je naša ideja forme prostorna (grčke metafore za formu izvedene su iz pojmova o prostoru). I stoga imamo pripravniji rječnik za forme prostornih umjetnosti nego rječnik za vremenske umjetnosti. Izuzeće je među vremenskim umjetnostima, naravno, drama; to je možda zato što je drama narativna (tj. vremenska) forma koja se širi vizualno i slikovito na pozornici...Ono što još uvijek nemamo jest poetika romana, jasniji pojam o formama naracije. Možda će filmska kritika u ovome pomoći, budući da su filmovi, iako primarno vizualna forma, isto tako i podvrsta književnosti.


Susan Sontag, Against Interpretation (1964)

Preveo Mario Kopić

Poklon & Čestitka

Dragi Nemanja,

Umjesto čestitke gdje ti ponavljam riječi od prošle godine kada sam ti iskreno poželio puno zdravlja i sreće a bez volje za ironičnim komentarom u stilu Seinfelda:
"Well, birthdays are merely symbolic of how another year has gone by and how little we've grown. No matter how desperate we are that someday a better self will emerge, with each flicker of the candles on the cake, we know it's not to be, that for the rest of our sad, wretched pathetic lives, this is who we are to the bitter end. Inevitably, irrevocably; happy birthday? No such thing. " , odlučio sam se za nešto konkretno.
U razdoblju intenziviranja djelatnosti i maniri Dr. Housea - "It's not what people say, it's what they do." prilažem attachment sa arhivom linkova Vaseljene. Siguran sam da će koristiti.

I dakako, puno sreće i zdravlja želim. ^_^

Vertebrata



A evo i obrasca točno napisane čestitke za rođendan Cara Nemanje:

Najdražem, najboljem, najljepšem Nemanji, nadčovjeku kojem nema ravna na našem ili drugim planetima, samozatajnom čuvaru vasione, milosrdnom pronositelju božanskog duha, zaštitniku malenih i modnom znalcu sretan rođendan želi halter s.

halter skelter

Alain Badiou

Svatko pokušava biti najboljim demokratom. Između različitih demokracija danas neprestance se pojavljuju sva politička protuslovlja. Čak je i rat demokratski postupak protiv lažne demokracije. George je W. Bush opravdao rat u Iraku time da je veći demokrat nego Saddam Hussein. Čini se da je postalo nemogućim ne biti demokratom. Je li razlog možda u tomu što se nahodimo pred krajem poznate forme demokracije? To će se pokazati. No sigurno je da se pojam demokracije mora objasniti.

Počnimo s jednim protuslovljem. S jedne je strane filozofija nužno demokratsko djelovanje. Odmah ću objasniti zašto. S druge pak strane, većina filozofa, od Platona do mene sama, uključujući Hegela, Nietzschea, Wittgensteina, Heideggera ili Deleuzea, dijeli politička uvjerenja koja, u uobičajenom smislu, apsolutno nisu demokratska. Ovo bi mjesto također valjalo objasniti.

Opstoji protuslovlje između istinske prirode filozofije, koja odgovara demokratskom shvaćanju diskusije i mišljenja, i shvaćanja filozofije u političkom polju koja često prihvaća autoritarni okvir za kolektivno određenje ljudi. Suočeni smo tako s paradoksalnim odnosom između tri pojma: demokracija-politika-filozofija. Moramo poći od demokracije prema filozofiji. Jer rođenje filozofije kod starih Grka nedvosmisleno ovisi o pronalaženju prve forme demokratske moći. No moramo i od filozofije stići do politike. Jer je politika u povijesnom razviću filozofije vazda bila veoma važnim poljem filozofije. No dok je politika predstavljala refleksivan predmet za filozofiju, veoma je teško, općenito uzevši, od jednog takvog načina politike prispjeti do demokracije.

Dopustite li: demokracija je prije filozofije bila jedna nužnost, a nakon filozofije nemogućnost. Naše pitanje glasi: Što se mijenja u politici putem filozofijskog djelovanja tako da je demokracija, s jedne strane, nešto nužno, a s druge pak nešto nemoguće ili veoma tegobno? I odgovor glasi: tegobnost leži u odnosu između demokratskog pojma slobode i filozofijskog pojma istine. Ima li nečega takvog poput političke istine, tada je ta istina obvezna za svaki racionalno misleći duh. To pak znači da je sloboda apsolutno ograničena. I obrnuto, nema li nikakve ograničenosti, tada nema nikakve političke istine. No u tom se slučaju ne može uspostaviti nikakav odnos između filozofije i politike.

Tri su dakle pojma – politika, demokracija i filozofija – zahvaljujući pitanju istine međusobno povezana. Time se postavlja pitanje: Što je demokratski koncept istine? Što je, u odnosu na relativizam i skepticizam, demokratska univerzalnost? Što je demokratski zakon koji se može primijeniti na sve nas? Filozofija ima dvije temeljne osobine. Najprije, ona je diskurs koji je neovisan o položaju ljudi koji ga iznose. Filozofija nije diskurs kralja, svećenika, proroka ili nekog boga. Nema nikakva jamstva za filozofijski govor od strane transcendencije, moći ili sakralnih uloga. Filozofija pretpostavlja da je potraga za istinom otvorena za sve. Filozofijsko mišljenje ne vodi brigu o subjektivnom iskazu, nego o objektivnoj dosljednoj riječi. Filozofija je diskurs koji se legitimira iz sebe sama. To je nedvojbeno demokratska osobina.



S druge strane, filozofija je neposredno izložena sudu drugih. Filozofijski se diskurs izlaže putem anticipiranja prigovora i priznanja rasprave. Njegov je aksiom ravnopravnih svih misli. Ta je ravnopravnost sud za filozofijski diskurs. I to je sud u demokratskom smislu riječi. Socijalna, kulturna ili religiozna pozicija govoreće ili misleće osobe za filozofiju nema nikakve važnosti. Filozofija prihvaća biti od svih. Filozofija je istodobno izložena pristanku ili kritici, i to bez unaprijed danog odlučivanja o osobi koja pristaje ili kritizira. Filozofija prihvaća biti za sve. Tako možemo zaključiti da je navlastita bit filozofije demokratska.

No ne smijemo zaboraviti da filozofija koja prihvaća da je apsolutno univerzalna, kako u svojemu iskonu tako i svojemu pripisivanju (adresiranju), ne može u jednakoj mjeri prihvatiti da je po svojemu određenju ili cilju demokratska. Svatko može biti filozofom ili sugovornikom filozofa. No bilo bi lažno tvrditi da je svako mišljenje jednakovrijedno. Aksiom ravnopravnosti misli daleko je od toga da bude aksiomom ravnopravnosti mnijenja. Kod Platona se, na samim počecima filozofije, najprije pravi razlika između lažnih i točnih mnijenja i potom između mnijenja i istine. Iz tog razloga filozofija očito ne može prihvatiti veliko demokratsko načelo slobode mnijenja. Predstavlja li mnijenje upravo oprečnost istini, tada za njega ne može važiti ova vrsta slobode. Ni u zapadnjačkim demokracijama ne prihvaćaju se sva mnijenja. U Francuskoj, na primjer, ne potpadaju pod slobodu mnijenja kojima se niječu ubijanja Židova od strane nacista. Opstoji zakon koji zabranjuje da se takvo mnijenje iznosi. Općenitije rečeno: filozofija jedinstvo i univerzalnost istine protustavlja pluralitetu i relativnosti mnijenja.

Ima još jedan razlog koji ograničava demokratsko okretanje filozofije. Filozofija je izložena kritičkom sudu drugih. Ta se izloženost pozivlje, međutim, na opće prihvaćanje pravila za diskusiju. Moramo priznati valjanost argumenata. I naposljetku moramo priznati opstojanje univerzalne logike kao formalnog uvjeta aksioma jednakosti misli. Aksiom jednakosti misli sa sigurnošću se nahodi, i nužno, u polju opće logike. To je – u metaforičkom smislu – „matematička“ dimenzija filozofije. Opstoji sloboda u pripisivanju ili adresiranju, no opstoji istodobno nužnost strogog, za sve valjanog pravila diskusije.

Kao i matematika, filozofija je od svih i za sve: ona nema nikakav poseban jezik, no na snazi je strogo pravilo za izvođenje zaključaka. Kada, dakle, filozofija istražuje politiku, ona to ne može činiti prema mjerilu čiste slobode, a tek ne može prema mjerilu slobode mnijenja. Filozofija se puno prije zanima pitanjem: Što može biti jedna politička istina?

Jednakost i univerzalnost karakteristike su jedne valjane politike u polju filozofije. Njezino klasično ime glasi: pravednost. Za pravednost je jednakost važnija od slobode. I univerzalnost je važnija od partikularnosti, identiteta ili individualnosti. Iz tog razloga problematična je opća definicija demokracije kao slobode pojedinaca.

Richard Rorty izjavljuje: „Demokracija je važnija od filozofije“. S ovim političkim načelom Rorty faktički pripravlja teren za gubljenje filozofije u kulturnom relativizmu. Platon na početku filozofije kaže upravo suprotno: filozofija je daleko važnija od demokracije. I ako je pravednost filozofijsko ime za politiku kao kolektivnu istinu, tada je pravednost važnija od demokracije. Velika je kritika demokratske politike kod Platona svakako ambivalentna. S jedne strane predstavlja osobno mnijenje jednog aristokrata. No, s druge pak strane, pokazuje zbiljski problem, naime temeljno protuslovlje između slobode i pravednosti. To je naposljetku naša današnja situacija: cijena naše slobode, ovdje u zapadnjačkom svijetu, jest monstruozna nepravednost unutar naših zemalja, a još više izvan njih. Filozofijski rečeno, nema uopće pravednosti u suvremenom svijetu.



Najbolja je paradigma pravednosti vjerojatno, kao što je to Platon već izložio, matematika. U matematici nalazimo iskonsku slobodu, slobodu izbora aksioma. Potom vlada potpuna određenost, koja slijedi logička pravila. Moramo prihvatiti konsekvence našeg prvog izbora. A to prihvatiti nije sloboda, nego prisila, nužnost i težak intelektualni rad iznalaženja konkretna dokaza. U matematici nalazimo snažnu univerzalnu jednakost u preciznom smislu: dokaz je dokaz, i to bez izuzeća za sve koji prihvaćaju početni izbor i logička pravila. Izbor - konsekvence – jednakost - univerzalnost. Ta četiri pojma opisuju, u ovom redoslijedu, paradigmu političkog pojma pravednosti.

I ovdje se uostalom susrećemo s paradigmom klasične revolucionarne politike, cilj koje je pravednost. Ponajprije se mora prihvatiti temeljni izbor. Ovdje je izbor između dva puta, kako su to govorili kineski revolucionari: između revolucionarnog puta i konzervativnog, radničke klase ili buržoazije, kolektivnog djelovanja ili privatnog života. I moraju se prihvatiti konsekvence ovog izbora: žrtva i ogorčena borba, nikakva sloboda mnijenja ili životnih stilova, nego disciplina i težak rad eda bi se pronašla strategijska sredstva za pobjedu. A rezultat nije nikakva demokratska država u uobičajenom smislu te riječi, nego diktatura proletarijata koja služi nanošenju poraza neprijateljima. Usto, ova se paradigma predstavlja kao apsolutno univerzalna, jer cilj nije moć određene klase ili skupine, nego ukidanje (Aufhebung) svih klasa i nejednakosti i napokon kraj same države.

„Demokracija“ u ovom shvaćanju označuje svakako dvije posve različite stvari: s jedne strane formu države u Lenjinovu smislu i, s druge, narodni pokret u Maovu smislu. U prvom smislu demokracija nema ništa s revolucionarnom politikom ili pravednošću. U drugom, demokracija nije niti norma niti cilj. Tek je sredstvom za aktivnu prisutnost naroda u političkom polju.

Demokracija nije politička istina, nego sredstvo iznalaženja i realiziranja političke istine.

Danas doduše moramo, budući da se ova klasična sekvenca revolucionarne politike zavazda izgubila, ići novim putem, kako bismo pojmili demokraciju kao mogućnost oslobođenja naroda. Utoliko moje predavanje ima i smisao shvaćanja demokracije kao filozofijskog uvjeta za novo učenje, novi status diskursa. Jer izučiti istinsku politiku, znači opisati nova mjesta za pravednost. Ta pak mjesta ne smiju biti unaprijed određena. Ona ne mogu pripadati državi. To su mjesta na koja se može izaći iz opstojećega subjektivnog svijeta.

Otuda treba naučiti pravi put, spoznati političku istinu i biti njom obuzet.

Možemo reći da je demokracija prigoda/događaj s političkim posljedicama. Ili riječima pjesnika Wallace Stevensa: demokracija je „predznak“, nešto, „što će reći budućnost“. Demokraciju ne možemo reducirati na demokratsku moć jedne države. Demokracija je, ukoliko se prigađa, za filozofe obećanje novosti u političkom polju.

Preveo Mario Kopić

Predavanje Alaina Badioua na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, siječanj 2008.

Lečenipravoslavac prati USA Izbore 2008!

Traje li ovdje izborna noć? Prvi crni predsjednik. Kad će Hrvatska dobiti Srbina premijera? Ili Albanca na Pantovčaku? Dobro, to već imamo. Je l' se tko sjeća da je Vlatko Pavletić bil predsednik ove naše lepe domovine. Je l' možda on polusrbin? Tko bi bio hrvatski Obama? Obama-obmana - bi li se tako klicalo na splitskoj rivi? I kad bi se to moglo dogoditi? Postoji li, u suvremenoj hrvatskoj politici, ijedan hrvatski Srbin, osim Svetozara Pribićevića, koji je imao ikakvu realnu vlast nad Hrvatima? Milutin Baltić? Jovanka Broz? Aleksandar Ranković? Khm-khm. Pa nad nama, u najmanju ruku od 1945., vladaju isključivo Jožeki, Štefeki i Iveki. Jučer Tito i Krajačić, ili za civilno društvo zaduženi Šuvar, ili onaj prije drugog svjetskog rata za civilno društvo zaduženi slijepi seljak Radić, danas Manolić i Mesić, članovi prastare partije, i onaj krupni indendant s Jadrana, kao neka iskrivljena, prenapuhana, tobože iz inostranstva prošvercana kopija Ante Trumbića. E da, zaboravil sam Franceke. Ti su na vlasti praktički odvajkad. Od Franje Tahija do Franje Josipa, od Franje Tuđmana do Franje Gregurića. Kaj? Di su tu Srbi? Kaj možda Pupovac? Uzelac? Koji kurac? Bivši Budiša navodno je polutan? O, Nemanjo, je li Udba i dan-danas naša sudba, pitanje je koje si uistinu vidovito već mnogo puta postavio...

Jebi ga, Ranković nije hrvatski Srbin, zajebancija mi pretekla logiku. Dakle: izbacujem Rankovića a umjesto njega ubacujem Milorada Stojčevića. Hi-hi!

Pa mi zapravo živimo u prilično stabilnom društvu. Ista ekipa je na vlasti već pune 63 godine. I kaj ćemo sad? Vu Evropu. Ukinuli buju nam kolinje i, donekle, pranje love. Narod bu opet postal obična klasno raslojena gibanica, radnici će stanovati u radničkim naseljima a predradnici u predradničkim, s jednom sobom više. Najbogajtiji će pak, prirodno, samo prividno živjeti u Hrvatskoj. Možda ljeti ili na za kakvog humanitarnog turnira na najvišoj razini. Srednja klasa postat će okrutna i stiješnjena, ili plitka ili gramziva. Katkad mislim da nam nema spasa.

lečenipravoslavac 05.11.2008. 01:27

Tko se boji Pooke još?

Ja sam jednom kad sam još vršio nuždu na tuti (bokariću) napravio i 'number1' i 'number2' pa sam se prepao da nisam postao curica jer sam mislio da curice pišaju kroz onu drugu rupu. Sjećam se da sam se prestravio od te mogućnosti i da mi je trebalo dugo da je gurnem u podsvijest. Valjda sam imao lepljivi libido, kako bi rekao Freud... nedovoljno testosterona tijekom trudnoće zbog stresa trudnice... i to je ostalo tamo... 'anal retaintiv' stisnuti šupak koji je diktirao pasivnost i fiksaciju u toj drugoj predgenitalnoj fazi seksualne organizacije. Ali zbog pomicanja afekta sa traumatične predodžbe (afekta straha da se ne otkrije da sam curica) taj emocionalni naboj je pronašao svoj izraz u pasivnoj dobroćudnosti koja je bila više strah da ne napravim nešto loše (pomaknuti afekt) nego zdravo-razumska aktivna dobronamjernost. To je već bilo blizu one stare definicije opscesijske neuroze i ja sam strvarno ponekad imao iracionalne strahove da ću baciti dijete kroz prozor ili napraviti nešto drugo grozno. Srećom sam se ja tog govna jako dobro sjećao, što znači da nije u potpunosti bilo u nesvijesnom već je kao emocionalno inertni podatak ležalo na ladicama dugoročne memorije. E, onda sam uzeo LSD... za Mirnin 16. rođendan pod uvijetom da ga Mirne ne pojede. ali ga je Mirna pojela, a ja sam pojeo prvi put tri četvrtine. Bili smo provalili u Šeherezadu i ja sam htio vanka ali nisam mogao naći izlaz... ali to je nebitno. Kasnije su se oni svi popeli na neki visoki zid i zvali Milana (Milan je bio tad i nikad više spomenut), a ja sam im vikao da siđu jer će pasti. Na to je Bucko odgovorio 'Aaaa, gurnut će nas Lolo sa zida!' i mene je u tom trenutku udario grom. Uz podsvijest koja je plutala naokolo izvan prostora i vremena, neusidrena u mene kao individuu, shvatio sam da me strah za njih jerme strah da ih ja ne gurnem. Umuknuo sam od šoka i smirio se dok nije sve završilo. Kasnije sam čitao Freuda i prepoznavao se u analno fiksiranom opsesijskom neurotičaru koji je dobar jer mu je to samo patološki simptom pretjerane pasivnosti. Pa bih se vatao Kanta da me malo razbistri. A onda opet o Freudovim parovima muško-žensko, aktivno-pasivno... muško je normalan razvoj treće falusne faze, a sluznica rektuma je pasivno-ženska regresija. Pa opet malo Kant. Dok nisam naletio na pomicanje afekta sa traumatične predodžbe i sjetio se onog jebenog govna. I završio višegodišnju psihoanalitičku terapiju sa potpunim uspjehom.
'Life's a Peice of Shit when you look at it... always look on the bright side of life...' - rekli bi genijalni Pythonovci na posteru koji mi visi na zidu... na kojem Brian rukom pokriva kurac kad ga uhvate da sere i otvore mu prozor pa ga svjetina vidi... Brian, 'deliberately missfired Jesus', in flagranti uhvaćen između autonomnog i psiho-socijalnog moralnog sustava.
Eto, to je moj jedini strah iz mladosti... ultra intimna ispovijed ako netko ovo razumije...
Imam još jedan manji strah iz mladosti... da će se ljudi toliko namnožiti da neću moći raširiti ruke, a da nekoga ne dirnem.
Više se ne bojim ničega. Pa ni samog sebe.


pooka, 01.11.2008. u 13:57



U deficitu barbiturata... je l' to žene ponekad šmrču Fax Helizim? Tako je jedan moj prijatelj nicklovan sa Šmrki kupio od nekih mixera drogu čudnog naziva od koje se ufuro da je seoska starica... i cijelo prijepodne shetao ulicama pognut, sa štapom i crnom maramom na glavi...

lulallay, 21.10.2008. u 20:29

Kad sam bio lima - u vrijeme dok je Ian Curtis još šetao Zemljom - moja je prijateljica isfurala užasan trip: da je naranča i da je gule.
Žasu.

Nemanja

Za Lo & Pooku...i blogere

P.S.

Twitter, Flickr, Facebook Make Blogs Look So 2004

By Paul Boutin

Thinking about launching your own blog? Here's some friendly advice: Don't. And if you've already got one, pull the plug.
Writing a weblog today isn't the bright idea it was four years ago. The blogosphere, once a freshwater oasis of folksy self-expression and clever thought, has been flooded by a tsunami of paid bilge. Cut-rate journalists and underground marketing campaigns now drown out the authentic voices of amateur wordsmiths. It's almost impossible to get noticed, except by hecklers. And why bother? The time it takes to craft sharp, witty blog prose is better spent expressing yourself on Flickr, Facebook, or Twitter.
If you quit now, you're in good company. Notorious chatterbox Jason Calacanis made millions from his Weblogs network. But he flat-out retired his own blog in July. "Blogging is simply too big, too impersonal, and lacks the intimacy that drew me to it," he wrote in his final post.
Impersonal is correct: Scroll down Technorati's list of the top 100 blogs and you'll find personal sites have been shoved aside by professional ones. Most are essentially online magazines: The Huffington Post. Engadget. TreeHugger. A stand-alone commentator can't keep up with a team of pro writers cranking out up to 30 posts a day.
When blogging was young, enthusiasts rode high, with posts quickly skyrocketing to the top of Google's search results for any given topic, fueled by generous links from fellow bloggers. In 2002, a search for "Mark" ranked Web developer Mark Pilgrim above author Mark Twain. That phenomenon was part of what made blogging so exciting. No more. Today, a search for, say, Barack Obama's latest speech will deliver a Wikipedia page, a Fox News article, and a few entries from professionally run sites like Politico.com. The odds of your clever entry appearing high on the list? Basically zero.
That said, your blog will still draw the Net's lowest form of life: The insult commenter. Pour your heart out in a post, and some anonymous troll named r0rschach or foohack is sure to scribble beneath it, "Lame. Why don't you just suck McCain's ass." That's why Calacanis has retreated to a private mailing list. He can talk to his fans directly, without having to suffer idiotic retorts from anonymous Jason-haters.
Further, text-based Web sites aren't where the buzz is anymore. The reason blogs took off is that they made publishing easy for non-techies. Part of that simplicity was a lack of support for pictures, audio, and videoclips. At the time, multimedia content was too hard to upload, too unlikely to play back, and too hungry for bandwidth.
Social multimedia sites like YouTube, Flickr, and Facebook have since made publishing pics and video as easy as typing text. Easier, if you consider the time most bloggers spend fretting over their words. Take a clue from Robert Scoble, who made his name as Microsoft's "technical evangelist" blogger from 2003 to 2006. Today, he focuses on posting videos and Twitter updates. "I keep my blog mostly for long-form writing," he says.
Twitter — which limits each text-only post to 140 characters — is to 2008 what the blogosphere was to 2004. You'll find Scoble, Calacanis, and most of their buddies from the golden age there. They claim it's because Twitter operates even faster than the blogosphere. And Twitter posts can be searched instantly, without waiting for Google to index them.
As a writer, though, I'm onto the system's real appeal: brevity. Bloggers today are expected to write clever, insightful, witty prose to compete with Huffington and The New York Times. Twitter's character limit puts everyone back on equal footing. It lets amateurs quit agonizing over their writing and cut to the chase.

Paul Boutin (paul@valleywag.com) is a correspondent for the Silicon Valley gossip site Valleywag.

EMO

Moja prijateljica Dolores anakroni je odvjetak emo subkulture: budući da taj idiom ne trpi selimovićevske rezignacije u stilu prestar za emo, premlad za smrt, za Dolores se bez krzmanja može kazati da bi bila alegorija emo-curke, kad bi bila klinka: njena je otvorenost prema svojim emocijama, najčešće onim tužnima, zadobila status urbane legende; ispovijedi joj, kroz neko vrijeme prepričavaju kao vlastita iskustva.
Dolores je, dakle, baš kao i većina nas obilježila Sve Svete obilaskom groblja; u njenom slučaju, riječ je o/u pluralu.
Evo naše sms-prepiske, jučer, oko 16.:
- Gdje si?
- Obilazimo groblja.
- Kaj sad i po danu?
- Ha, ha…modern times.
Moram priznati da nisam očekivao odgovor na ovako briljantnu lol-goth foru: Kaj sad i po danu?, ali upravo je zbog modernih vremena Dolores moja prijateljica.
U 22 i 33, valjda zbog simbolike, stigao mi je njen posthumni mail; moja je redakcija minimalna, uvjetovana bontonom i diskrecijom, ne gramatikom i pravopisom.

Danas smo bili na groblju maminima. S mamine strane krošnje porodičnog stabla imam najviše predaka, uključujući i dedu. Dedu je ove godine baka na vlastitu inicijativu premjestila iz zajedničke grobnice da joj one njegove kurve ne dolaze na grob.
Na sva očajnička moljakanja da to ne radi i da je ono jednom što su ga vadili iz groba radi DNK analize vanbračne kćeri jedne od kurvi i previše uznemiravanja spokoja i dostojanstva mrtvog čovjeka, baka samo neumoljivo odgovara: Neki se rastaju u životu, ja se rastajem u smrti!
Grob je, naime, svake godine pretrpan cvijećem i svijećama, a baka osim što dobro zna brojati, ima i estetske koncepte uređenja groba. No pravilan omjer špina, krizantema i svijeća u prikladnoj boji, svake godine naruše kurve zatrpavajući grob plastičnim ružama, šarenim lampašima i nepismenim posvetama na vijencima.
Baki je otprilike dosta. Sud koji upravo ove godine gubi s glavnom kurvom - jer je DNK analiza pokazala da je mala bila dedina - prelijeva čašu i ovo je njena odmazda. Ne usuđujemo se ni pitati gdje je dedin grob, mama i ja. Teta, uvijek na bakinoj strani, samo mrko i pakosno dobacuje mami: Odnesi si svog dragog tatu na Mirogoj kad ga toliko voliš. Bazamo po groblju, raspitujemo se. Konačno ga pronalazimo, na skroz drugom kraju groblja. Neugledan grob, osnovni podaci, bez posvete. Ali...plastične ruže su tu! I hrpa šarenih špina i lampaša svih boja nasumično postavljenih po grobnoj ploči.
Pronašle su dedu njegove kurve.
Smijemo se, mama i ja; ona kaže: Stari, baš si popularan.

Joachim Köhler

Dragi Nemanja,

Budući da je više nego bilo koji drugi filozof u povijesti naglašavao jedinstvo svoje osobe i djela, tvrdeći da nikada nije zastupao nikakva privatna uvjerenja neovisno od svoje filozofije, biografije su Nietzschea dragocjene za proučavanje njegove filozofije. Zadnjih je godina najviše na njihovu sankcioniranju kao filozofskoj zadaći radio i najviše prašine novim spoznajama pritom podigao njemački filozof i istrazivač Joachim Köhler. Evo njegova priloga za Vaseljenu.

Pozdrav,

Mario




Nietzscheov san o jednoj iznova rođenoj Grčkoj, rođen u internatu u Pforti i gorko razočaran Wagnerom, nije se mogao ozbiljiti u valjanom Baselu. Strogo uzevši, nije se više mogao nigdje ozbiljiti krajem XIX stoljeća a pritom ne dospjeti u zatvor ili pak ludnicu. No kako je Wagner s nepomućenom vjerom na tomu insistirao, i kako je sproveo svoju verziju helenskoga teatarskog procvata s festivalom u Bayreuthu, Nietzsche nije vidio nikakva razloga svoj ideal žrtvovati mrskom smislu za zbiljnost. Postao je, kako se njegov adlatus Peter Gast polu-šaljivo, polu-sućutno izrazio - "Don Kihot pneumatskog tumačenja".

Kao Cervantesov junak, kojega je Nietzsche toliko blisko doživljavao da ga je samo "s gorkim okusom na jeziku" mogao čitati, upućuje se on preko Alpa, s kovčegom punim odijela i knjiga, bez jasna cilja pred kratkovidnim očima, ukoliko to nije bilo ono "pneumatsko" što mu je pobudilo njegovu neutaživu čežnju za nadčovjekom. Ako je vjerovati njegovim spisima koji sanjare o "velikom odvajanju" i "ponovnom rođenju", u Italiji je našao zemlju u kojoj goli bogovi igraju i lijepa tijela cvjetaju. I nije bio prvi.

Još od vremena Winckelmanna i Platena plačidrugovi sa sjevera Europe doživjeli su ovdje svoje oslobođenje, budući da talijanski zakon, naspram drugih europskih zakonodavstava, nije poznavao nikakvo kažnjavanje muške ljubavi. Mnogi umjetnici, koji su se u novoj Arkadiji naselili, slali su u poetskoj ili fotografskoj formi primamljive signale preko vrhova Alpa u čednu domovinu, čime se začela jedna rana forma seks-turizma na obalama Ligurije i na otocima Capriju i Siciliji.

Nietzsche se također (koji je prijateljima i obitelji vazda inventivno zametao tragove, tako što je neprestance mijenjao adrese) dao privući tim krajevima - u Liguriji je bio „obuzet“ svojim Zaratustrom, u Napulju ga "obuzeše suze i osjećaj, spašen u zadnji čas", a na Siciliji mu je svitala "afrička sreća, fatalna vedrina, jednim okom koje zavodljivo, duboko i strahovito gleda". Očaran govori o "mirisima što izranjaju iz žutoga popodneva mora, od kojih se srce plaši, kao da se zaboravljenih otoka sjeća, gdje je nekoć boravilo, i gdje bi vječno trebalo boraviti...".

Kao "novi Kolumbo" smio se, doduše, radovati samo u svojim pjesmama - obećana je zemlja već dugo bila otkrivena. Na Siciliji, koju je Nietzsche bez znanja svojih najbližih posjetio u travnju 1882. godine, morao je također sresti njemačke izbjeglice, poput znamenita fotografa baruna Wilhelma von Gloedena, koji je uzdizao zemlju oko Etne kao "otok blaženstva u moru civilizacijskog potresa i prevrata". Počevši od 1876. godine, živio je ovaj fotograf, podrijetlom iz Mecklenburga, u Taormini, nedaleko od Messine, gdje je "novi Kolumbo" uplovio i okružio se mladim ribarima i pastirima što su pozirali kao modeli za grčke heroje. Antička vremena, kada muška ljubav nije bila progonjena nego opjevana, izgledala su ovdje kao opetovano rođena, kao da su njegove mramorne statue oživjele.

"Grčke me forme draže", govorio je Gloeden, "isto tako brončani kolorit potomaka starih Grka i pokušavam stari klasični život na slikama ponovno uskrisiti". Tako je on, s pogledom na svoje sjevernoeuropske kupce, pred kamerama puštao promarširati dionizijske mladiće s leopardovom kožom preko ramena i s palicom ukrašenom bršljanom i vinovim lišćem u ruci. Elegantni efebi igrali su na zvuk tamburina i čokotima ovjenčani bahanti pozirali su na ruinama poganskih hramova. Gloedenovi fotografski pozdravi ljubavi preplavili su u to vrijeme wilhelmsku Njemačku, gdje je za strast koja je tim tijelima bila uspaljena bio rezerviran zatvor. Odlazilo se na hodočašće u Italiju ("gen Italien"), kako je glasila dosjetka, i Gloedenova je vila bila mekom prijatelja Grčke od Oscara Wildea do Anatola Francea i pruskog princa Augusta. "Kralj topova", industrijalac Krupp, također je dolazio, i zbog glasina o njegovoj ljubavi prema mladićima, na Capriju je počinio samoubojstvo.

Kako se Meklenburžanin Gloeden veselio poznanstvima diljem Europe, Nietzsche koji se zaputio u avanturu nije imao nikakva razloga ne potražiti ga pri svojoj posjeti Taormini – no imao je svaki razlog to prešutjeti. Malo je ipak otkrio veo kada je, osvrćući se, pjevao: "Sada mi još sve pripada, orao (der Adler, orao, igra riječi s der Adliger, plemić, prim. M.K.) moje nade našao je jednu čistu novu Grčku". U Zaratustri čak odaje da je upravo tamo gdje mu se svijet činio kao "ples i nestašluk bogova", svoju ključnu riječ o nadčovjeku "pobrao s puta".

Usputna je opaska uočljivo u opreci s metafizičkim visokim jezikom iz Tako je govorio Zaratustra. Je li Nietzsche doista glavnu dogmu svoje religiozne objave "pobrao s puta"? Kao nešto što je nezamijećeno ležalo na tlu, nešto što je možda neko zaboravio tko je tuda prošao? U svakom slučaju, bilo je nezamijećeno od svih koji su se uputili tim putem nakon njega.

Naspram drugih učenja koje je, prema vlastitu priznanju, primio na putu inspiracije odozgo i praćen osjećajem, "čista inkarnacija, čist glasnogovornik, čist medij nadmoćnijih sila...", ovdje je posrijedi dakle jedan slučajno iznašašće, zbog kojega se Nietzsche tako reći morao sagnuti. Taormina, u bedekeru kojega je Nietzsche slijedio obilježena zvjezdicom, ležala je na putu i posve je moguće da on ovu nad-čovječansku ideju nije tamo baš "pobrao", nego je o njoj jednostavno - čitao, i to u jednoj knjizi koja je upravo tamo gdje je on otkrio "novu Grčku", ležala na putu i nudila se naklonjenu čitatelju.

Čitav je naraštaj Nietzscheovih istraživača lomio koplje o tomu iz kojega je vrela sudbonosna riječ o "nadčovjeku" mogla poteći. Pomišljalo se na Goethea, na Emersona ili na Wagnera. Još se u Nietzscheovim ranim spisima ona pojavila, no bez dublja značenja. Ipak, nijedna od mogućnosti nije bila uvjerljiva. Zavodljivu opasku o slučajnom pronalasku "s puta pobranom" na "blaženim otocima" nitko nije želio slijediti. Postoji, međutim, jedna knjiga koja nije samo Nietzscheovim istraživačima do danas ostala neznana, koja govori o povratku grčke ljubavi i o "blaženim otocima" u kojoj se pojavljuje također ona riječ puna zlosretnih slutnji koja se danas kao nijedna druga povezuje s ovim misliocem.

Posrijedi je tajna biblija homoseksualnosti, napisana u vrijeme kad pastorski sin, koji je Grke dušom iskao, još nije bio ni rođen. Autor je te knjige bio Švicarac Heinrich Hössli i knjiga se pojavila 1836. godine u Glarusu pod naslovom Eros. Muška ljubav Grka; njezin odnos spram povijesti, odgoja, književnosti i zakonodavstva svih vremena. Razumije se samo po sebi da u Nietszcheovim djelima nema nikakva ukazivanja na knjigu ovakva naslova.

Hösslijeva teza, koja se iznosi sa strašću autodidakta i mnoštvom zaratustrovskih uzvika, ukratko glasi: nešto što je za Platona i stare Grke bilo posvema prihvatljivo, za modernoga je Europljanina prezrivo. Iza toga nešto krije se izopćena muška ljubav. Hössli, predani misionar Platonove filozofije, zastupa gledište koje se do tada još nije čulo u modernoj Europi, gledište da je ljubav među muškarcima, daleko od toga da je treba prezirati, što se čini zbog modernih predrasuda, predstavlja zapravo nešto božansko. Nije slučajno, kaže Hössli, da bogovi nagrađuju vjerne herojske ljubavnike vječnim životom "na blaženim otocima" i zbog toga se ona ne bi trebala suzbijati, nego upravo podupirati.

Ono što je u kršćanskoj kulturi iskonstruirano kao "bestijalno sramoćenje naše prirode u sodomskom grijehu", kod Helena je vrijedilo kao "ideal obogotvorena čovječanstva". Zašto, pita se Hössli, jednostavno ne slijedimo uzvišene mislioce antike i stvaratelje besmrtnih umjetničkih djela? Kada ćemo konačno prestati grčkoga Erosa vidjeti kao "izopačenje" i shvatiti da je on sam omogućio vrhunac kulture? Hössli, zanesenjak, vjeruje u čudo i govori anđeoskim jezikom. Kao njegov potomak, Zaratustra će biti ismijan od strane mase na trgu, a njegova će poruka biti ušutkana.

Čak i kada bi moderan čovjek s njegovim predrasudama imao pravo u tomu da je "platonska ljubav izopačenje", propovijeda Švicarac, i tada bi nas stari Grci daleko nadmašivali, jer su oni prema takvim ljubavnicima "božanski postupali, a mi đavolski". Ta sublimacija seksualnosti u cilju kulturna procvata bila je istodobno i "najveće djelo koje se ikad zbilo, najveće koje je sunce ikad na zemaljskoj kugli obasjalo". Ljubav prema herojskom muškarcu, što se želi vidjeti kao izopačenje, uzdignuta je kod Helena do najvećeg svetišta njihove kulture. Bila je to misao koju će Nietszche prezentirati pedeset godina kasnije u skrivenijoj formi, i vazda u novim inačicama.

Potom dolazi u Hösslijevom pledoajeu ne samo riječ koju je Nietzsche "pobrao s puta", nego i ključna misao njegova cjelokupnog Zaratustrina evanđelja: od naizgled izopačenih, tvrdi Švicarac, stvorili su Heleni svoje besmrtne herojske parove - "od našega ne-čovjeka oblikovali su nad-čovjeka".

To je bila odlučna riječ koju je Hössli iskovao u svetom zanosu svojega govora i koju je "lutajući izbjeglica", kako je Nietzsche sam sebe nazvao, mogao pobrati na putu. On također zagovara jedan takav kulturni čin, zbog kojega Hössli hvali Grke, jednu svjetsko-povijesnu odluku, iz koje bi od izopačena čovječanstva proistekli Nadljudi. Grcima je, kaže Hössli, pošlo za rukom istospolne ljubavnike s njihovim "užasnim unutarnjim konfliktom i nedostojanstvom, njihovom vječnom bezavičajnošću, njihovom bezvrijednošću, njihovim grijehom, prokletstvom njihova opstanka", preinačiti u nešto više. Oni bi prestajali "biti pukim ljudima" i stajali bi "iznad samih bogova", upravo tamo gdje je Nietzsche trebao naseliti svojega Nadčovjeka.

Stave li se na mjesto izopačenih, jer su homoseksualci u sebi razderani, izopačeno čovječanstvo osuđeno na propast, Hösslijeva se teza pretvara u Zaratustrino učenje. Cilj u oba slučaja ostaje isti: nadčovjek koji voli muškarce, koji više ne poznaje nijednog drugog boga do njemu jednakoga. Niti jedan se drugi mislilac prije Nietszchea nije usudio tako pisati, a sam se Nietzsche uzdržao imenovati nekog drugog pokretača njegove inspiracije do misteriozne "nadmoćne sile".

Već u svom "Predgovoru" Zaratustra govori u egzaltiranom tonalitetu psalama, kako mu je Hössli, poput propovjednika koji pobuđuje, izmucao. "Učim vas nadčovjeku", piše Nietzsche pod maskom Zaratustre. "Čovjek je nešto, što se ima prevladati". Ali zašto? Jer on, kao što je Hössli pisao o homoseksualcima, pati od unutarnjega razdora. On je "tek neki razdor i melez između biljke i utvare", kako bjesni Zaratustra o "oskudici i nečisti i bijednoj lagodnosti".

Iz ove nakaze koja izazivlje gađenje, kojega Zaratustra kao "zadnjeg čovjeka" ovjerava, uzdiže se, čudo nad čudima, savršena slika neslućene ljepote, koja zanesene "daleko od boga i bogova odmamljuje...Nadčovjekova mi je ljepota prišla kao sjena. Ah, braćo moja! Što me se tiču još - bogovi!" Zapravo, uopće ga se ne tiču, objavljuje pobjednički, jer su oni ionako svi već mrtvi. I zato "sad hoćemo da živi nadčovjek".



Začudna predodžba - filozofa volje za moć, čije Zaratustrine riječi "hvale ono što čini čvrstim", kako je glasilo službeno nacističko ispovijedanje vjere, inspirirao je za njegovoga Nadčovjeka jedan pustolovni krojač za gospođe pod imenom Hössli? Iza maske ovoga mita budućnosti krila se idealna slika o oslobođenom, za kulturni procvat doraslom homoseksualcu? Nietzscheova "plava beštija" koja je u fašističkom ludilu uzdignuta do kultnog objekta, bila je uistinu prirodni izdanak hösslijevskih Helena?

Koliko malo Zaratustrin ljudski ideal odgovara idealima Hitlerovih osvajača u vojničkim čizmama, odaje već Nietzscheova sklonost da nadčovjeka prikaže golim, da ga okiti erotskim metaforama i da ga uzdigne do cilja njegovih "božanskih žudnji". "I sad me proždire žeđ, čežnja koja se nikada neće smiriti", ispovijeda prorok, nakon što je prvi put susreo jednog nadčovječanskog pastira-mladića. U ovom bajkovitom biću, što odaje čitavo Zaratustrino evanđelje, ima veoma malo od Himmlera i izuzetno puno od Hösslija.

Ponajprije zanesenjačka ushićenost, kasni utjecaj Sturm und Dranga, kod Nietzschea se anakronistički ponovno vraća kada se u baroknom ljubavnom posrtanju kao "pripravan i zreo poput uzavrele kovine, oblaka bremenita munjom i vimena nabrekla od mlijeka" daje prepoznati, i kako bi otklonio i posljednji ostatak dvojbe u njegovu radost seksualnog ispovijedanja, dodaje: "pripravan za sebe sama i za svoju najskriveniju volju: luk raspaljen za svojom strijelom, strijela raspaljena za svojom zvijezdom: - zvijezda pripravna i zrela usred svojega podneva, užarena, probodena, blažena pred uništavajućim strijelama sunca". Ovdje dakle stoji on, sveti Sebastijan nove vjere, čežnjivo upirući pogled prema onom nebu koje je, prema Hössliju, "grčki duh, kao što to možemo vidjeti kod Platona, ljudima približio" i gdje ljubljenik muškaraca heroj Antinoj "svjetluca u tihoj noći kao zvijezda u moru blistajućih svjetova".

Nietzscheovim su prijateljima ovakve duhovne agonije bile posve poznate. No, nitko se nije osmjelio njegovu ljubav za "muško ophođenje, što ga Vi u Bazelu za večernjih sati imate", kako se Wagner zlobno izrazio, dovede u vezu s tadašnjom tabuiziranom i teško kriminaliziranom žigosanom homoseksualnošću. "Ipak priznajem", piše Franz Overbeck, "da je napose Nietzscheovo odnošenje s muškarcima ono što je kod njega imalo ponajviše nemuški izgled". Kako se težilo da se emotivni odnosi među muškarcima ublaže nevarljivom riječju "prijateljstvo", otpjevao joj je i Nietszche doživotnu pjesmu hvale, koja je u Tako je govorio Zaratustra poprimila oblik prave himne.

"Ne želiš pred svojim prijateljem nositi nikakve odjeće?" - pita prorok. "Treba li biti čast tvojemu prijatelju što mu se predaješ onakav kakav jesi?" S potpunim pravom, misli Zaratustra, pa opet ipak ne: "Ti se za svog prijatelja ne možeš dovoljno lijepo dotjerati: jer ti trebaš biti strijela i čežnja za nadčovjekom". Žena pak ostaje u biološkoj neprivilegiranosti, poražena divnom budućnošću Dioskura koji dohode u susret. "Još žena nije sposobna za prijateljstvo: mačke su još uvijek žene, i ptice. Ili, u najboljem slučaju, krave". - Krave, kojima u svakom slučaju ostaje utjeha u tome da smiju rađati nadljude.

Još od vremena života u internatu Nietzsche se trsio imati prijatelje koji se djelomično pojavljuju u njegovoj službenoj biografiji, djelomično su veličani u pjesmama ili se nalaze na fotografijama što su sačuvane u ostavštini. Dok je duže kontakte sa ženama održavao samo onda kad su se nudile kao zamjena za majku ili sljedbenice, vazda je tražio bliske veze s mlađim muškarcima u koje se zaljubljivao. Zahtijevao je njihovu bliskost, predlagao zajedničke odmore na Jugu, posvećivao im očajničke pjesme - "Prijatelje dugo sam očekivao, spreman dan i noć, gdje ostajete prijatelji? Dođite! Vrijeme je! Vrijeme je!"

U jednom je razgovoru rekao obazrivo da je on u usporedbi s ljubavlju "posve slične duhovne konflikte, samo na jednom puno višem stupnju" pretrpio: "Najprije obostrana privlačnost na temelju zajedničkog uvjerenja, potom sreća zbog pripadnosti jedno drugome" i naposljetku "obostrano obožavanje i uzdizanje" - sve dok se sreća nije rasprsnula, jer su partneri, kako se Nietzsche na drugim mjestima žalio, veoma rijetko bili spremni preskočiti osjetljivu crtu prema pravoj ljubavi. Tada su uslijedili, kako kaže, "nepovjerenje, sumnjičavost" i "izvjesnost da mora doći do razdvajanja, a ipak ne biti u stanju odricanja - sve ove i druge neizrecive patnje". Teolog Franz Overbeck, koji je u Baselu mogao svojega prijatelja godinama pratiti, precizirao je glede Nietzscheova odnosa spram Erwina Rohdea, da mu je on "priredio ljubavne patnje, da ih tako nazovemo" i Nietzsche mu je nakon raskida, kojega je on doživio "kao katastrofu", ispovjedio svoje "ljubavne bolove".

Nietzsche je proizveo i druge ljubavne bolove, kao one koji su počeli jednom pravom eksplozijom požude, one "opasne srceparajuće prolome svake skrivene nesreće, svake neutažene želje, svake neukrotive i podivljale matice ljubavi", tada kada ga obuzimlje "iznenadno ludilo", "gdje osamljenik nekoga grli i ophodi se prema njemu kao prema prijatelju i daru neba, i dragocjenom poklonu, da bi ga sat kasnije sa zgražavanjem odgurnuo od sebe, sa zgražavanjem koje sada i prema sebi, kao prema uprljanom, osjeća, kako se otuđuje od sebe, kako biva u vlastitom društvu bolestan".

Franz Overbeck, kojemu se pripisuje zasluga da je Nietzschea 1889. godine doveo iz Torina u bazelsku ludnicu, postavio je jednom sebi pitanje "u kojoj je mjeri Nietzsche bio homoseksualac". U "autentičnom smislu uopće nije", pisao je teolog nakon njegove smrti - sve bi drugo u jeku Nietzscheova kulta bilo nezamisliv skandal - "no stvar ga je zaokupljala već veoma rano i puno, i mi smo o tomu u našim nekadašnjim bazelskim razgovorima često raspravljali". Istraživači Nietzschea sve do danas ovo nisu uzimali u obzir.

Prijatelj je Overbeck vidio Nietzscheova izjašnjavanja o temi "kao najranija i najupečatljivija otkrivenja one živosti kod njega", one "krajnje poučne srčanosti kojom je prilazio stvarima". Onaj tko je njegove spise "uredno" čitao, on će "već iz njih samih dostatno doznati kako stoje stvari s Nietzscheovom homoseksualnošću i njegovim interesu za tu stvar".

Taj se interes najvjerojatnije pružao i na literaturu koja se istospolnom ljubavlju bavila još od vremena Platona. Neposredno pred njegov duševni slom, Nietzsche je zabilježio na kakvom "neusporedivom dojmu" je zahvalan Petroniju koji je, kao što je znano, u svom Satirikonu bez ustručavanja i veselo opisivao ljubav između muškaraca. To je Nietzsche, doduše, prešutio ali zato aluzivno hvali vedroga pornografa zbog njegova "neobuzdana raspoloženja koje se ničega ne boji i preko svake vrste animalnosti antičkog svijeta graciozno preskače, zbog suverene slobode u odnosu na 'moral' - ne bih mogao nijednu knjigu navesti koja bi u sličnoj mjeri ostavila na mene dojam". Govori li se danas o Nietzscheu dragim književnim djelima, uglavnom se navodi samo Nachsommer (Bablje ljeto) Adalberta Stiftera.

Među knjigama koje su mogle pobuditi Nietzscheov interes a da nikada znanosti nisu zapale za oko, ubrajaju se knjige Karla Heinrich Ulrichsa koji je postao, svjesno slijedeći Švicarca Hösllija, jedan od najznačajnijih prvoboraca za emancipaciju homoseksualaca. Ulrichs je objavljivao svoje borbene spise pod pseudonimom Numa Numantius u periodu od 1864. do 1870. godine u Leipzigu, gdje je Nietzsche studirao klasičnu filologiju. Ulrichs je svima njima, zbog strategije prikrivanja, dao latinske nazive - za studenta Nietzschea zacijelo jedan razlog više da se zainteresira za seriju spisa misterioznih naslova: Vindex, Inclusa, Vindicta, Formatrix, Ara Spei, Gladius Furens, Memnon, Incubus, Argonauticus, Prometheus i Araxes. No kako u njegovoj biblioteci nisu nađeni ovi spisi, niti ih je u bilješkama spominjao, istraživačima su promakli.

No, postoje stvari koje upućuju na to da je te spise Nietzsche poznavao. Štoviše - bez Ulrichsove teze o nastanku homoseksualnosti jedan se određeni aspekt Zaratustre ne bi mogao shvatiti. Ne samo da je njegova originalna, Hösslijem inspirirana teorija seksualnosti našla svoj odraz u Nietzscheovu evanđelju o plemenitim ljudima, nego i Ulrichsove metafore za ono zatajeno područje koje je Zaratustra na "blažena otočja" premjestio.

Odvjetnik Karl Heinrich Ulrichs, rođen 1825. godine u istočnoj Friziji, zauzeo se 1867. godine javno na jednom skupu pravnika za prava homoseksualaca, što prije njega nitko nikada nije učinio. Zbog njemačkog zakona koji mu je prijetio zatvorom, napušta 1880. godine domovinu, godinu dana nakon što je Nietzsche za sobom spalio sve mostove. Ulrichs je živio tri godine u Napulju i preselio se potom u Aquilu, gdje je poput Gloedena u Taormini privlačio posjetitelje sa Sjevera, a možda i Nietzschea.

On se lipnja 1883. godine iz Rima zaputio na izlet u Aquilu da "nađe sebi mjesto za ljetni boravak" ali i stoga što je ovaj grad za njega "suprotnost Rimu" predstavljao, "osnovan iz neprijateljstva prema Rimu". Ali "morao sam ponovno natrag", na onu Piazzu Berberini, gdje je uz žubor fontane "Noćnu pjesmu" ispjevao, onu tužbalicu punu "neutoljive sjete" o tome da nije smio voljeti...

Ulrichsove se misli ne nalaze samo u Tako je govorio Zaratustra nego i u drugim Nietzscheovim spisima, djelom doslovno navedene, djelom poetizirane. Prije svega zanosno agresivan ton, kojim je Ulrichs napadao malograđanski moral i zauzimao se za priznanje muške ljubavi, podsjeća na šuplji pathos Zaratustre, šupalj jer ono što je zapravo htio kazati morao je šifrirati pseudo-biblijskim umjetnim jezikom.

Kod obojice se radi u načelu o istom: konačno raskidanje sa sadašnjošću neprijateljskom prema tijelu i seksu, i raskidanju lanaca u kojima muško tijelo i njegovi nagoni, kako to Nietzsche sažima u Volji za moć, sahnu. Poput Zaratustre kojega su "dobri i pravedni mrzili" i iz grada protjerali, Ulrichs vidi sebe također prognanim; kao i on, nalazi sigurnost samo na "blaženim otocima" svoje izabrane talijanske domovine.

Kako je Ulrichs na svojoj publikaciji Vindex istaknuo oslobodilački motto: "Vincula frango" - "raskidam lance", a 1870. godine, jednu drugu nazvao "Prometheus", tako je Nietzsche sljedeće godine na svoju knjigu Rođenje tragedije iz duha muzike stavio motiv (Vignette), koji prikazuje oslobođenog titana sa slomljenim lancima. Za Ulrichsa je svaki progonjeni zaljubljenik svezan, i čim sretne druga u patnji "čiju tajnu znam, za mene su to, kada čujem kako zveče, nedostojni lanci što ih on nevidljivo sa sobom vuče" - jedna metafora koja je i čitateljima Nietzschea prisna.



Dok Ulrichs piše da su "progon i ruženje plemenitoga nagona" grčkog erosa, "kojega nikomu nije pošlo za rukom iskorijeniti ga", njega degradirali na razinu "gadnog poroka", to u Nietzscheovu izbrušenom jeziku glasi: "Kršćanstvo je dalo Erosu popiti otrov. On doduše od toga nije umro, ali se iskvario do poroka". Ako Ulrichs vidi kao grešku "proglašavati svrhu oplođivanja za glavnu svrhu spolnog ljubavnog nagona", Nietzsche grmi da je "prokleta laž...govoriti o pravljenju djece kao stvarnom cilju svake pohote".

Što zapravo hoće slast? Za Ulrichsa je odgovor jasan - njegov grčki Eros čezne za pogledom i ljubavlju "lijepih mladića", u čemu se Nietzsche s njim slaže u svom tumačenju Grka. "Što je naše brbljanje o Grcima?" - trijumfalno pita. "Ono što mi razumijemo o njihovoj umjetnosti, njihovoj duši - strast za nagu mušku ljepotu jest!". I u najkuriozitetnijim detaljima nalazimo podudarnosti. Kada Ulrichs Goetheov završetak Fausta sličnim šaljivim okretom parodira "vječno muško vuče nas k tomu", Nietzsche ovo varira u "Vječno-Muško vuče nas u to".

No i u presudnoj točki slijedi Zaratustrin nastup poboljšanja svijeta seksualnu teoriju pobunjena pravnika. Do danas je ostalo zagonetno kako to da Zaratustra s jedne strane može tvrditi da ne postoji nikakva duša - čovjek je "posve i dokraja tijelo, i ništa osim toga", dočim s druge strane sam raspolaže jednom dušom. Zaratustra, smrtni neprijatelj svakog onostranog vjerovanja, posjeduje dušu i čitatelj ga knjige može često prisluškivati dok on tajnovito s njom razgovara. Ta čudna duša u Tako je govorio Zaratustra doista igra ključnu ulogu, budući da utjelovljuje skrivenu bit proroka. Kada mu starica, u možda najčuvenijoj sceni, daje savjet da se prije nego što ode ženama u posjetu opskrbi odgojnim štapom, ona ovu duboku mudrost ne odaje Zaratustri, nego njegovoj duši.

U središtu njegova najdirljivijeg pjevanja - "Noćne pjesme", u kojoj on, uz žubor vodoskoka, o svojoj nemirnoj čežnji za jednim partnerom nariče, ne stoji njegovo izmučeno asketsko tijelo, nego njegova duša. "Noć je: sad se tek bude sve pjesme onih koji ljube. A i moja duša je pjesma jednog koji ljubi". Autor, uzdržavajući se, sada objavljuje svoju tajnu koju nikad otvoreno ne kazuje, nego se usuđuje tek na nju aludirati svojim slikovitim baroknim jezikom. Dopušta da ta unutarnja bit svojega junaka "podrhtava od božanskih požuda", požude koja se ne samo božanski osjeća, nego i upravo za bogom uzdiše. "To je, naime, tajna duša" - obznanjuje on i istodobno zaključuje: "Tek kad je napusti junak, približava joj se, u snu - nad-junak".

Da se odgonetnuti da Nietzsche ovdje asocira na mit o Arijadni koju je njezin ljubljenik Tezej ostavio na osamljenom otoku, gdje čezne za smrću, ali umjesto toga biva spašena od božanskog mladoženje Dionisa. Otuda proistječe da Zaratustrina duša očito pripada ženskom spolu i poput očajne princeze razdire se u čežnji za dalekim ljubljenikom, bilo da je to sada Dionis "nad-junak" ili nadčovjek - muškoga je roda zacijelo, i onaj tko Tako je govorio Zaratustra nepristrano čita, to ga neće čuditi.

Prilikom redovitih razgovora u četiri oka između proroka i njegove duše dolazi konačno do priznanja svoje "velike čežnje" za velikim neznancem. U istoimenom poglavlju, koji je nosio alternativni naziv "Arijadna", filozof govori često o tajnim požudama zbog kojih se duša junaka pati - i upravo stoga jer ne može otvoreno o njoj govoriti. Jer "velika čežnja" njegove duše potpada pod seksualni tabu, i njegov poetski inventivni duh mora se pomučiti za smjele metafore, kako bi progonjenu poruku prenio. "O dušo moja", šapuće Zaratustra, "sprao sam s tebe sitni stid, skrovitu krepost i nagovorio te da stojiš gola pred očima sunca".

Nakon ovoga prvog emancipacijskog koraka, koji uključuje poštenje prema samom sebi i napuštanje malograđanskog morala, mora se polako naviknuti na novi identitet i na nove potrebe prilagoditi. "Oh, dušo moja, svako sam sunce na te prosuo i svaku noć, i svaku šutnju, i svaku čežnju - tako da si mi izrasla kao čokot...s nabreklim vimenima i zbijenim i smeđim i zlatnim gozdovima", dakle atributi oba spola. I s ovim neobičnim "izobiljem" istodobno muškog i ženskog, Zaratustrina duša pruža pogled "preko hučnih mora i traži i čeka" dragog koji će je od "naviranja čokota" seksualne želje spasiti.

Na odgovarajućoj metaforičnoj razini istupa ovaj snoviđeni ljubljenik kao "Vinogradar", koji kao vinovom lozom ovjenčani Dionis u čunu preko mora dolazi da s njegovim oštrim "vinogradarevim nožem" plodove s čokota sječe, što će reći: da izbavi Zaratustrinu dušu od prejakog pritiska zapriječene požude. "Doći će", zaklinje Zaratustra očajnike, "tvoj veliki izbavitelj, o dušo moja, bezimeni!" Zna, zahvaljujući mitološkoj djelatnosti, sasvim izvjesno da njegova duša pripada spolu Arijadne. Skrivena je bit tako muškog Zaratustre, što on sam svojom dušom nazivlje, ženska.

Nietzsche je još od internatskih dana slutio, ali crno na bijelo je tek kod Ulrichsa mogao o tome čitati. Njegova teza, koja je od šezdesetih bila u opticaju, glasi: društvo koje tako loše postupa prema homoseksualnosti, nema pojma o njezinoj pravoj biti, ono jako malo poznaje homoseksualce, koje isključuje i kazneno progoni. Predodžba da je homoseksualac muškarac kojemu je spolni nagon skrenuo u suprotnom smjeru ne odgovara istini.

Strogo uzevši, on nije uopće muškarac, nego pripada, osim muškog i ženskog, "trećem spolu". Homoseksualac, prema Ulrichsu, utjelovljuje jedan spoj oba spola: u muškom tijelu, glasi njegova revolucionarna teza, on ima žensku dušu. Kako seksualnost izbija iz duše, za njega je posve normalno da se osjeća privučenim od muškaraca. Homoseksualnost, to je poruka koju je Ulrichs u bujici publikacija širio, nije nikakva perverzna izopačenost normalne seksualnosti, nego urođeni seksualni nagon trećeg spola, zbog čega nema nikakva razloga da se homoseksualci kazneno progone.

Kakva sugestivna slika za nekoga kao Nietzsche, čija ženska bit nije ostala skrivena nijednom od njegovih prijatelja: Anima mulieribus in corpore virili inclusa, glasila je na latinskom čarobna riječ koju je Ulrichs istakao u svojoj prosvjetiteljskoj kampanji: "Duša žene zatočena u muškom tijelu" gdje ona kao Arijadna s čežnjivim ženskim očima upire pogled prema izbavitelju. I Ulrichs je podsjetio na taj mit kada je govorio da njegovo otkriće o "ženskom spolu duše, ženskosti ljubavnog nagona" jest jedina nit koja iz "labirinta homoseksualnosti" (iz)vodi. Za Nietzschea tamo leže "blaženi otoci". Njegovim riječima: "S onu stranu sjevera, leda, smrti - naš život, naša sreća...Mi smo otkrili sreću, mi znamo put, našli smo izlaz iz stoljeća labirinta".

Taj labirint skriva za homoseksualca mnoge pogibelji. Osim pogibelji izvana, dakle od stalne prijetnje njegovoj građanskoj egzistenciji i slobodi, on mora također živjeti s unutarnjim razdorom, jer duša, znao je Ulrichs, ne stoji suglasno tijelu, nego nasuprot, kao "suprotan pol", i "u stanovitoj mjeri neprijateljski".

Ovaj rat obaju spolova u ljudskom tijelu sreće se ponovno u Nietzscheovim sadomazohističkim "Ditirambima Dionisu". Neposredno pred izbijanje njegova ludila, upućuje na njega i u zagonetnoj pjesmi "Vještica", napisanoj u torinskoj sobici u potkrovlju. "Mislili smo loše jedno o drugom?" počinje dijalog s velikim neznancem. "Bili smo daleko. Ali sada, u ovoj maloj kolibi, poduprti na jednu sudbinu, trebamo li i dalje biti neprijatelji? Mora se sebe voljeti, kad se ne može pobjeći od sebe". Riječi poput onih koje Nietzscheov Dionis, svojoj ljubljenoj u "Plaču Arijadne" šapuće: "Ne mora li se prvo mrziti sebe, ako se treba voljeti sebe? Ja sam tvoj labirint". To je strano, muško tijelo u kojemu je ženska duša cijeloga života zatočena.

Ulrichsa također privlače otočja blaženih heroja. Sanja o jednom raju istospolne ljubavi kojemu on, poput Zaratustrina autora, daje klasično ime "blaženih otoka". Jer onda kada "južnjak, vjesnik proljeća" otopljuje "kruti led" predrasuda stoji također muškarcima sa ženskom dušom "sudjelovanje u blaženstvu" otvorenim. Tako isplovljuje njegov brod, kao onaj Kolumba Nietzschea, na neznano more - "plovim morem, argonaut, prema čudesnim zemljama...žudim vidjeti iskupljujuću zemlju, zemlju moje čežnje", uzdiše Ulrichs. Tamo želi, zajedno s ljubljenim Antinojem, kojega je još Hössli opjevao. "S njim se upućuje rado prema blaženim otocima svjetskog mora... s njim bi on putovao do zemaljskog raja".

Kako je Nietzscheu kriptografski svojemu uslužnom prijatelju Peteru Gastu sa Sicilije pisao? Dospio sam dakle na "svoj rub svijeta", gdje, prema Homeru, blaženstvo prebiva.


Preveo s njemačkog Mario Kopić

U srijedu, 5. studenog, u 20. sati

Promocija

Njima se mili u svili

Sve je počelo vrlo naivno.
U petak, 31.10.2008., Kizo je napisao post smjelog naslova: Nisam promiskuitetna.
Najbolje ćemo učiniti pročitamo li post još jednom, zajedno:

Imam 25 godina, zgodna sam, lijepa, obrazovana. Nisam promiskuitetna, ali ovo mi je već peta veza koja će se raspasti zbog istog problema. Naime, ne volim i ne upražnjavam analni seks, što mojim partnerima nije po volji, pa se tu i raziđemo.

Probala sam dva puta, ali ne mogu ja to, boli me i, što je najvažnije, to mi je odvratno. Zašto bih to radila, kad imam savršeno drugo mjesto za umetanje. Čini mi se da su svi današnji muškarci prikriveni pederi jer nema onog kojem nije užasno važan analni seks. Sve moje prijateljice pristaju na njega, mada je malo kojoj drago. Prijašnjim dečkima sam i rekla da si nađu nekog gay dečka pa da mu guraju, na što su svi bili jako uvrijeđeni.

Ovome sadašnjem sam rekla da još malo pričekamo, jer sam, poučena dosadašnjim iskustvom, htjela izbjeći prekid, i volim ga, bar je tako bilo do sada. Naime, on je otišao i korak dalje. Kupio je prije neki dan vibrator. Njime me je jako lijepo zadovoljavao neko vrijeme, kao uvod u ono glavno. Nije bilo loše sve dok nije jučer predložio da ja njemu taj isti vibrator guram u analni otvor i zadovoljavam ga kao i on mene.

Smučilo mi se, pa zar još jedan gay? Nekako sam se pribrala i 'skakanjem' po njemu zaobišla izvršiti traženu radnju. Nije ništa posumnjao. I što ću sada? Ne želim to raditi. Jesam li staromodna i nazadna ili su ti frajeri svi prolupali sa žudnjom za tim analnim otvorima. Gledala sam i neke pornofilmove u zadnje vrijeme i uočila da se ni tim glumicama ne mili ta radnja. Kad ga primaju zada, lice im je kao da žvaču limun sa solju. Što da radim? Da prekidam veze čim dođe u pitanje analni seks ili da stisnem zube kao mnoge i izdržim kojih pet minuta? Postoje li muškarci koji ne žele analni seks, kao i ja?

Kora



Draga Kora,

možeš pročitati moj prošli odgovor i zaključiti na kakav je prezir naišao, i to većinom kod čitateljica, a kod čitatelja je izazvao porugu i navlačenje na to da sam homić. A djevojka je lijepo tražila još koji mogući način da mu stvori ugodu, ako je moguće orgazam. Kako sam tek dva puta bio u prilici nešto učiniti, obadva puta sam podbacio.

Prvoj curi sam bio preširok, koristili smo maslinovo ulje za podmazivač i nakon dva-tri centimetra prodiranja, ona, koja si je to željela priuštiti, odustala je od bolova i straha. Ne mogu reći ni ja da mi nije laknulo kad smo prestali s analnim igricama.

Druga cura je imala bogato analno iskustvo, ali bio sam stariji i bez problema sam zaustavio ono čemu je moja generacija bila nevična. Dakle, uzmeš starijeg rabljenog tipa i nećeš imati tih problema. Ali problem je u tome što želiš uživati u mladosti, dakle nova linija, snaga, brzina i pripadajuća moć, a ne traume i sveopći umor. Kraće: novi model Fiata – da, a dobro uščuvana Zastava 101, kojoj ne pada na pamet da te ševi u guzu – ne.

Druga je stvar i to što ti dečki nisu i ne žele biti gay. Uopće ih muškarci ne privlače. Oni sami su isprobali taj oblik podražaja jer je u anusu i kod žena i muškaraca skriven taj cijeli erogeni sustav, od podražaja, stimulacije do orgazma. Kako nisu gay i ne žele to biti, a moš mislit kako je 'teško' naći partnera, oni se vrlo često obraćaju svojim djevojkama. U knjigama sam pronašao (a većina vas bi si ruku odrezala, nego knjigu pročitala) da su Tibetanci dva puta tjedno prali anus radi zdravlja i higijene, kao i to da homoseksualci imaju mnogo manje problema s prostatom i hemoroidima zbog povišene higijena i česte stimulacije.

Tibetanci kažu: 'Pokaži mi usta i anus, i znat ću tvoju pravu starost.' Što kažu Tibetanci, kažu mudrost, a mene prošli put na blogu izvrijeđale cure, a narugali se i dečki ne bi li se pred njima dokazali. A ja, da bih odgovorio, morao konzultirati i knjige i praksu. Srećom, u inteligenciji ima gay pojava još od stare Grčke, a neki od njih su mi i frendovi jer nemam predrasuda prema spolnim manjinama i nisam primitivac koji mrzi.

Pa frajeri koji su gay, po čemu su mi oni konkurencija, po tome što oni vole dečke, a ja cure? Ma daj, baš oni koji ih nazivaju pogrdnim imenima - iskazuju potajno (njima i nastrano) zanimanje za njih, a primitivne cure drže ih ravnopravnom konkurencijom. Kao, ako joj dečka mazne gay, i njezin će dečko postati gay. Misle da je to nešto kao gripa. E, umorih se od ove teme, ali pružam ruku pomirenja. I ako se volite, svi se izljubite, od pasa nadolje!

Pusa

Simo

Mileniumko Jergović u epizodi:

Da, zaboravih da kažem da me priča o Jergoviću posebno veseli. Taj je sad zaseo po Politici i šlihta se baba Vidi and co. da sve zvoni.

zhanesa



Priča na koju se Zhanesa referira, post je Gospođa ministarka. Akoprem su čitatelji Vaseljene odavno navikli na najrazličitija moja proroštva kojih se, kažu, ne mogu nasititi, pa ipak ću zagovornicima moje kanonizacije causu olakšati svježim doprinosom: upravo sam u tom postu najavio Jergovićev Sturm und Drang nach Osten, špiritualnu njegovu Seobu u Beograd:

Jergović gleda u pravcu Beograda, što je naročito neugodna činjenica koja je ujedno indeks njegove ludosti: Jergović sada već sasvim neskriveno oponaša Andrićev životni put u njegovoj zemljopisnoj, ali i duhovnoj putanji. Andrić je prezir prema Zagrebu iskazao opaskom o alkoholiziranom Zagrebu iz kojeg mora pobjeći da bi preživio, Jergović svoj prezir - tekst u "Politici" o hrvatskom kelnerskom mentalitetu - iskazuje kao kupovinu karte za Beograd, u kojem Vida Ognjenović, kažu mi, nije lišena ambicije da postane gospođa ministarka. Moji beogradski drugovi pričaju da nesuđena gospođa ministarka inicirajući osnivanje balkanskoga PEN-a samo obnavlja kandidaturu za resor kulture. Kad samo pomislim na ministarstvo kulture, nadođe mi Hribarova rečenica kao legenda, kao slogan: U hašekovskim kancelarijama nušićevski činovnici financirali su kreativne pokušaje šarlatana iz Iljifa i Petrova.

(...)

Odlazi li dakle Miljenko Ivo Jergović u Beograd? Koga briga.
Bog mu pomogao.
Beogradu.



Beograd - Tamo gdje knjižare rade od 9 do 23

Piše: Miljenko Jergović

I kod susjeda je pravoj tranziciji put popločan, no jedan segment nisu zahvatile njene posljedice. Unatoč tabloidizaciji, srpske novine i televizija i dalje su puni priloga o knjigama.

Petak je, rano jutro nakon atentata u Staroj Vlaškoj, stojim na prozoru Hotela Balkan, u Prizrenskoj ulici u Beogradu, i uživam u prizoru. Stari hamalin, neobrijane brade, s brkovima, uzbrdo gura trokolicu, do vrha ispunjenu đevrecima i kiflama.

Miriši svježe pecivo na putu prema Knez Mihajlovoj, kao što je s istih kolica mirisalo i prije stotinu godina, a mirisat će, bez obzira na globalizaciju, tranziciju i europske integracije, i za stotinu godina, jer ovo je doista pravi Balkan, koji se ne može tek tako očistiti, oprati i uniformirati, i koji je, na sve dobre i loše načine kulturno i civilizacijski dovoljno neukrotiv da nema onog tko bi staroga hamalina potjerao s ulice ili njegovim gazdama, tamo dolje s pijace na Zelenom vencu, navukao sanitarnu inspekciju na vrat.

I dok ga tako ispraćam s prozora hotelske sobe, dišući njegove đevreke, pada mi opet na um Ivo Andrić koji je u ovoj istoj, Prizrenskoj ulici živio kao podstanar, nakon što je glavom bez obzira izbjegao iz Zagreba, da bi u ovome gradu postao veliki pisac i da bi mu, napokon, Beograd pružio atmosferu u kojoj je napisao sve svoje bosanske romane, i onaj jedan tjeskobni beogradski, o Gospođici, staroj usidjelici koja je štedjela na svemu.

Nakon sretne nedjelje

Andrićevi su prozori u tih nekoliko mjeseci, ili čak koju godinu života u Prizrenskoj bili dolje niže niz ulicu, ali otprilike na jednakoj visini, pa je i on, kao ja sad, u rana jutra mogao gledati starog hamalina i njušiti njegove đevreke. E, vidite, po tome se prepoznaje grad. Kao što se u notornome Joyceovom Dublinu nalaze ulice po kojima kroči duh slavnoga pisca, tako i u Beogradu, u Prizrenskoj i u još nekoliko drugih, međusobno i ne tako udaljenih ulica, živi duh našega jedinog, a zauvijek zajedničkog, književnog nobelovca.

Tu s njime živi i hrvatska književnost, koja može zahvaliti samo jednoj šparnoj teti što je nećaku ostavila škrabicu punu dukata, jer da nije bilo nje izvjesno je da bi se i Krleža trajno doselio u Beograd, pa bi se tako hrvatska politička i hrvatska književna metropola u dvadesetom stoljeću našle u dva međusobno četiristo kilometara udaljena grada. No, ne bi to bila tragedija: u neka dobra doba za tu književnost politička je metropola bila u Beču, Varaždinu ili tko zna gdje, dok je književna, zna se, bila u Dubrovniku.

U Beogradu nisam bio tek tri-četiri mjeseca, a grad kao da se u duhovnom smislu preobrazio. Tada su bili dani od izbora, svi su strepili od najavljivane pobjede radikala, tjeskoba se mogla osjetiti na svakome koraku, s njom i dojam da je Srbija i u Beogradu podijeljena, kao u nekoj fantastičnoj priči, na one kojima vrijeme teče unaprijed i one kojima
teče unatrag, pa iako se takvi nikada ne mogu u stvarnosti sresti i razgovarati, lako bi mogli međusobno zaratiti. Ali nakon što je te sretne nedjelje pobijedila glasačka mašinerija budućnosti, narednih se mjeseci dogodilo nešto neobično, nešto što se u Hrvatskoj moglo osjetiti dan nakon Trećega siječnja.

Počela je tranzicija, stranci su izašli na ulice, pokreću se javni tenderi i sumnjive transakcije u kojima sudjeluje međunarodna zajednica, otvaraju se nove trgovine, privatizira se sve odreda, a u hotelskom se foajeu za susjednim stolovima, za kojim u odvojenim društvima sjede muškarci u sivim i plavim menadžerskim odijelima, čuju američki i ruski. Kao da jedni druge ne primjećuju, iako su, to je sasvim izvjesno, tu o istom poslu.

Sve ostalo je Delta

Kod prijatelja koji su još ljetos osjećali tjeskobu pred četničkom ofanzivom što su je predvodili Toma Nikolić i Aleksandar Vučić, danas već osjećam tjeskobu pred onim što donose i odnose ti menadžeri. Istina, ovaj je strahić neusporediv s onim prethodnim, ali svakako ga valja zabilježiti. Moje je da im ga pojačam pričama o tome što su nam stranci učinili od televizija i od novina, što od svakodnevnog života i radno-pravnih zakona, a što od naftne industrije, trgovačkih lanaca i hotela na obali. Naravno, tu su i domaći, čija imena se u našim novinama više ne smiju spomenuti, osim u laudacijama prikrivenih reklamnih stranica, koji su također došli kao tranzicijski kolonizatori i konkvistadori. Prijatelji mi, pak, odgovaraju sentencom na temu njihovih todorića: “Kosovo je Srbija, a sve ostalo je Delta!” (tko nije razumio, Delta je trgovački lanac onog tajkuna Miškovića, koji je - kako su izvještavale naše novine - kanio graditi u Zagrebu “srpski Manhattan“, ali ga spriječiše Jure Radić i domoljubi iz IGH).

Ćosić pa Paković

Priča li se u Beogradu još o Kosovu, osim kroz tranzicijske šale i viceve? Uglavnom ne, osim s gostima sa strane, a čini se da više nitko i ne zna što bi s tom pričom. Radikali su smrvljeni i podijeljeni: na jednoj je strani ostala fizička većina, a na drugu su prešli prepoznatljivi vođe Nikolić i Vučić. I jednim i drugima argument Kosova je, što gubitkom izbora, a što stranačkim slomom, postao manje atraktivan i upotrebljiv u borbi za vlast. Borisu Tadiću i njegovoj vrlo raznorodnoj, ali i živopisnoj koaliciji priča o Kosovu dođe poput bruha. Moraju silno paziti da se ni u kojem smislu previše ne naprežu, jer bi im crijeva mogla završiti u krilu.

Jednostavno, ne smiju baš jako biti ni za onu opciju koja bi bila od praktičnog interesa za Srbiju i uz koju bi racionalno mogli stati, ali ni za onu opciju za koju se formalno i formalistički zalažu, a u kojoj je patriotski i legitimistički zalog srbijanske cjelovitosti. Kompromis koji bi se našao u podjeli Kosova nemoguć je, jer je on treća krajnost, neprihvatljiva i velikim Srbima, i
svim Albancima, i međunarodnoj zajednici. Na kraju se onda, kao ptica zloslutnica, s feljtonom u kojem će objasniti sve - ono što se događalo u ratovima devedesetih i ono što će se tek dogoditi s Kosovom i Srbijom - pojavio u Politici Dobrica Ćosić. On, recimo, kaže da je rat u Bosni počeo onoga dana kada su Hrvati i Muslimani združeni napali Srbe. Iritantno jest, ali više nije važno.

U istoj toj Politici, u kulturnom prilogu, Zlatko Paković piše, kao u nekom nekrologu sirotome ostarjelom piscu: “Opsežno književno, publicističko i političko delo Dobrice Ćosića svedoči o zabludi ideologije u dvadesetom veku u Srbiji, to tvrdi i njegov autor. Ali, bitno je istaći da je ono, to opsežno delo o ideološkoj zabludi, upravo izraženo tom zabludom; najpre kosmopolitsko-komunističkom, potom otadžbinsko-nacionalnom, u oba slučaja komunitarnom i partikularnom, u čemu se guši ono individualno i univerzalno, koje, avangardno u svom vremenu, nadživljava to svoje vreme, i u politici i u književnosti.”

Vozim se taksijem od Hotela Balkan do Sajmišta, gdje se odvija Beogradski sajam knjiga, manifestacija koja je po svojim razmjerima, značaju te društvenoj i medijskoj podršci neusporediva s bilo kojom knjiškom manifestacijom u Hrvatskoj. Razlika između tog sajma i, recimo, Interlibera i pribrojeno mu, svih manjih knjiških sajmova i izložbi u Hrvatskoj zajedno, jednaka je razlici koja je svojedobno postojala između rezultata ovdašnje skijaške šampionke, svjetske i olimpijske pobjednice Janice Kostelić, i rezultata najbolje srbijanske skijašice, profesorice engleskoga jezika Jelene Lolović. Sigurno se sad smiješite, jer vam je drago barem zbog slavne nam skijaške prošlosti, ali valja znati da spomenuta razlika čini da Zagreb danas ima umjetno osnježenu skijašku stazu, poput Abu Dabija - recimo, a Beograd ima knjižare koje svakodnevno rade od 9 do 23, uključujući subote i nedjelje.



Trotomni Aksjonov

Na ovogodišnjem sajmu izlagalo je više od 800 izdavača, kroz izlagačke hale protekle su rijeke ljudi, pisci su, kao i svake godine, bili najveće zvijezde, a Japan je bio zemlja partner. Na srpski je prevedeno više japanskih knjiga nego u posljednjih tridesetak godina, gledali su se japanski filmovi, proučavala japanska umjetnost vrtova, uzgajanja patuljastog drveća i građenja zmajeva od papira; zainteresirani su mogli sudjelovati u čajnim ceremonijalima ili upisivati kurseve japanskog. Ali u svakom je trenutku bilo zanimljivo gledati kako jedna velika, silno napućena, civilizacijski i kulturno moćna zemlja predstavlja sebe u jednoj maloj, napaćenoj, opustošenoj i izluđenoj zemljici na brdovitom Balkanu.

Nisu u toj priči Japanci bili toliko važni, nego Srbi, koji nisu dopustili da im iz Tokija dođu s jednim folklornim društvom i dva-tri turista s fotoaparatima, nego su bogme Japance stimulirali da idu u Beograd kao da idu u Berlin, Pariz ili Rim. Čovjek ne može a da se s tugom i s pomalo srama ne sjeti kako su se prije koju godinu Poljaci proveli na Interliberu, kada smo im, kao zemlji partneru, pokušali izbiti novce iz džepova za izložbeni štand, a da nas njihova književnost i kultura nisu ni zanimali. Uopće, znate li tko je ove godine zemlja partner na Interliberu? I jesu li hrvatski izdavači od države dobili novce da prevode i tiskaju njezine pisce?

Jedna od istinskih senzacija na ovogodišnjem sajmu bila je srpsko-hrvatska izdavačka kolaboracija, fototipsko izdanje svih brojeva časopisa Zenit, uz prateću monografiju. U tom poslu oživljavanja jedine naše izvorne umjetničke avangarde, kojoj su neki ovdašnji pjesničići i frustrirane budaline od formata posvećivali šovenske knjižuljke, sudjelovalo je više institucija i izdavača, a rezultat je impresivan i pomalo korotni. Po Zenitu sve vidi gdje smo nekoć bili, a gdje nas više nema. Ne, ne mislim na Jugoslaviju…

Na kraju, ne može čovjek koga je, eto, baš i briga za knjige koje bi i čitao, da ne spomene i ponešto od onoga što je u torbama i rancima donio iz Beograda. Recimo, trotomno djelo Vasilija Aksjonova “Moskovska saga”, prevedeno i izdano samo tri godine nakon ruskoga izvornika, sjajno opremljeno fotografijama, glazbenim CD-om i glosarom, u kojemu se na živ i potresan način evocira privatna, kulturna i politička povijest Sovjetskoga Saveza do Staljinove smrti. Aksjonov piše po rubu fikcije, nešto što nije ni historiografska knjiga, ni roman, ni klasični memoarski tekst. Nakon dugo vremena još jedna golema, opsežna i potresna, sasvim ruska knjiga. “Moskovsku sagu” objavila je Informatika.

Kreativni centar

A knjigu Georgesa Minoisa “Istorija samoubistva”, koja će na polici stajati uz Jankelevičevu “Smrt”, objavio je novi, još uvijek mali izdavač Mediteran. Minois piše o tome kako se u različitim društvima, u različitim religijskim i političkim sustavima tretiralo samoubojstvo, te kako se mislilo o samoubojstvu, a ono što knjigu čini dodatno privlačnom jest decentan, precizan i točno izveden dizajn korica, kao i sjajno odabran slog. U posljednjih nekoliko godina tehnička izvedba srbijanskih knjiga općenito se jako podigla, pa više ne stoji onaj prigovor da su im knjige ružne, kao što, uglavnom, više ne stoji ni prigovor da su im prijevodi loši.

Beogradski filmolog, rodom Zagrepčanin, Ranko Munitić objavio je treću knjigu svoga serijala “Čudovišta koja smo voleli”, u kojoj, između ostalih, analizira Pinokija, doktora Jekylla i gospodina Hydea, Dorothy iz “Čarobnjaka iz Oza” te druge likove koji nikada nisu živjeli. Munitićev je nakladnik Kreativni centar, jedna od mojih omiljenih izdavačkih kuća, čiji je maštoviti, luckasti, zaigrani i sasvim blesavi dječji program vjerojatno među najljepšim i najdojmljivijim umjetničkim djelcima koja čovjek danas u ovdašnjim izdavaštvima može vidjeti.

Objavljuju knjige poput monografije velikih ljudi koji su bili loši đaci i propalice, ili slikovnica o seksu, o tome kako postati filmski režiser ili liječnik, a ilustratori i crtači Kreativnog centra apsolutno su superiorni svemu onome što se kod nas po dječjim knjigama crta. Naravno, da se kompleksaši i Hrvatine opet ne nađu uvrijeđenima, nije riječ o tome da kod nas nema crtača i crtačica - jer to i nije istina - nego nemaju gdje tako slobodno da crtaju, pa neće biti čudno ako uskoro i netko naš završi u Kreativnom centru.

Palmina žirafa

I tako, čovjek bi mogao do u nedogled nastaviti o knjigama o kojima se u nas šuti. Ne zato što su srpske, krivo ste shvatili, nego zato što su knjige. Srpske su ih novine, kao i televizija, prepuni. Izuzetak su, možda, samo tabloidi. Ali ni u njima nema one vrste ljudi koji su preplavili ovdašnji javni prostor. Zvijezde tamošnjih tabloida su, ipak, političari. U Beogradu i u Srbiji o Simoni i Anti gotovo da i ne bi imao tko da piše, niti bi autori i glumci u sapunicama imali prostora za svoje stejtmente. E, reći ćete, ali upravo zato oni nemaju tako kvalitetne sapunice kao mi, i bit ćete sasvim u pravu. U skijanju i sapunicama Hrvatice i Hrvati daleko su ispred Srpkinja i Srba.

Pred povratak čitam u novinama o čovjeku koji je presudio srbijanske izbore, vizionaru koji je rekao da se patriotizam ne toči u traktor, jagodinskom šerifu i faktotumu Palmi. On, naime, još uvijek čeka da mu ispune jedan od prohtjeva kojima je uvjetovao koaliciju: kupovinu žirafe za jagodinski zoološki vrt. Odjavljujem se tako na recepciji Balkana i vraćam se u Hrvatsku, tu gdje nikome, u odnosu na Srbiju i srbijanske standarde, ne fali ništa, pa ni žirafa.