Marketing
Njima se mili u svili
Sve je počelo vrlo naivno.
U petak, 31.10.2008., Kizo je napisao post smjelog naslova: Nisam promiskuitetna.
Najbolje ćemo učiniti pročitamo li post još jednom, zajedno:
Imam 25 godina, zgodna sam, lijepa, obrazovana. Nisam promiskuitetna, ali ovo mi je već peta veza koja će se raspasti zbog istog problema. Naime, ne volim i ne upražnjavam analni seks, što mojim partnerima nije po volji, pa se tu i raziđemo.
Probala sam dva puta, ali ne mogu ja to, boli me i, što je najvažnije, to mi je odvratno. Zašto bih to radila, kad imam savršeno drugo mjesto za umetanje. Čini mi se da su svi današnji muškarci prikriveni pederi jer nema onog kojem nije užasno važan analni seks. Sve moje prijateljice pristaju na njega, mada je malo kojoj drago. Prijašnjim dečkima sam i rekla da si nađu nekog gay dečka pa da mu guraju, na što su svi bili jako uvrijeđeni.
Ovome sadašnjem sam rekla da još malo pričekamo, jer sam, poučena dosadašnjim iskustvom, htjela izbjeći prekid, i volim ga, bar je tako bilo do sada. Naime, on je otišao i korak dalje. Kupio je prije neki dan vibrator. Njime me je jako lijepo zadovoljavao neko vrijeme, kao uvod u ono glavno. Nije bilo loše sve dok nije jučer predložio da ja njemu taj isti vibrator guram u analni otvor i zadovoljavam ga kao i on mene.
Smučilo mi se, pa zar još jedan gay? Nekako sam se pribrala i 'skakanjem' po njemu zaobišla izvršiti traženu radnju. Nije ništa posumnjao. I što ću sada? Ne želim to raditi. Jesam li staromodna i nazadna ili su ti frajeri svi prolupali sa žudnjom za tim analnim otvorima. Gledala sam i neke pornofilmove u zadnje vrijeme i uočila da se ni tim glumicama ne mili ta radnja. Kad ga primaju zada, lice im je kao da žvaču limun sa solju. Što da radim? Da prekidam veze čim dođe u pitanje analni seks ili da stisnem zube kao mnoge i izdržim kojih pet minuta? Postoje li muškarci koji ne žele analni seks, kao i ja?
Kora
Draga Kora,
možeš pročitati moj prošli odgovor i zaključiti na kakav je prezir naišao, i to većinom kod čitateljica, a kod čitatelja je izazvao porugu i navlačenje na to da sam homić. A djevojka je lijepo tražila još koji mogući način da mu stvori ugodu, ako je moguće orgazam. Kako sam tek dva puta bio u prilici nešto učiniti, obadva puta sam podbacio.
Prvoj curi sam bio preširok, koristili smo maslinovo ulje za podmazivač i nakon dva-tri centimetra prodiranja, ona, koja si je to željela priuštiti, odustala je od bolova i straha. Ne mogu reći ni ja da mi nije laknulo kad smo prestali s analnim igricama.
Druga cura je imala bogato analno iskustvo, ali bio sam stariji i bez problema sam zaustavio ono čemu je moja generacija bila nevična. Dakle, uzmeš starijeg rabljenog tipa i nećeš imati tih problema. Ali problem je u tome što želiš uživati u mladosti, dakle nova linija, snaga, brzina i pripadajuća moć, a ne traume i sveopći umor. Kraće: novi model Fiata – da, a dobro uščuvana Zastava 101, kojoj ne pada na pamet da te ševi u guzu – ne.
Druga je stvar i to što ti dečki nisu i ne žele biti gay. Uopće ih muškarci ne privlače. Oni sami su isprobali taj oblik podražaja jer je u anusu i kod žena i muškaraca skriven taj cijeli erogeni sustav, od podražaja, stimulacije do orgazma. Kako nisu gay i ne žele to biti, a moš mislit kako je 'teško' naći partnera, oni se vrlo često obraćaju svojim djevojkama. U knjigama sam pronašao (a većina vas bi si ruku odrezala, nego knjigu pročitala) da su Tibetanci dva puta tjedno prali anus radi zdravlja i higijene, kao i to da homoseksualci imaju mnogo manje problema s prostatom i hemoroidima zbog povišene higijena i česte stimulacije.
Tibetanci kažu: 'Pokaži mi usta i anus, i znat ću tvoju pravu starost.' Što kažu Tibetanci, kažu mudrost, a mene prošli put na blogu izvrijeđale cure, a narugali se i dečki ne bi li se pred njima dokazali. A ja, da bih odgovorio, morao konzultirati i knjige i praksu. Srećom, u inteligenciji ima gay pojava još od stare Grčke, a neki od njih su mi i frendovi jer nemam predrasuda prema spolnim manjinama i nisam primitivac koji mrzi.
Pa frajeri koji su gay, po čemu su mi oni konkurencija, po tome što oni vole dečke, a ja cure? Ma daj, baš oni koji ih nazivaju pogrdnim imenima - iskazuju potajno (njima i nastrano) zanimanje za njih, a primitivne cure drže ih ravnopravnom konkurencijom. Kao, ako joj dečka mazne gay, i njezin će dečko postati gay. Misle da je to nešto kao gripa. E, umorih se od ove teme, ali pružam ruku pomirenja. I ako se volite, svi se izljubite, od pasa nadolje!
Pusa
Simo
Probala sam dva puta, ali ne mogu ja to, boli me i, što je najvažnije, to mi je odvratno. Zašto bih to radila, kad imam savršeno drugo mjesto za umetanje. Čini mi se da su svi današnji muškarci prikriveni pederi jer nema onog kojem nije užasno važan analni seks. Sve moje prijateljice pristaju na njega, mada je malo kojoj drago. Prijašnjim dečkima sam i rekla da si nađu nekog gay dečka pa da mu guraju, na što su svi bili jako uvrijeđeni.
Ovome sadašnjem sam rekla da još malo pričekamo, jer sam, poučena dosadašnjim iskustvom, htjela izbjeći prekid, i volim ga, bar je tako bilo do sada. Naime, on je otišao i korak dalje. Kupio je prije neki dan vibrator. Njime me je jako lijepo zadovoljavao neko vrijeme, kao uvod u ono glavno. Nije bilo loše sve dok nije jučer predložio da ja njemu taj isti vibrator guram u analni otvor i zadovoljavam ga kao i on mene.
Smučilo mi se, pa zar još jedan gay? Nekako sam se pribrala i 'skakanjem' po njemu zaobišla izvršiti traženu radnju. Nije ništa posumnjao. I što ću sada? Ne želim to raditi. Jesam li staromodna i nazadna ili su ti frajeri svi prolupali sa žudnjom za tim analnim otvorima. Gledala sam i neke pornofilmove u zadnje vrijeme i uočila da se ni tim glumicama ne mili ta radnja. Kad ga primaju zada, lice im je kao da žvaču limun sa solju. Što da radim? Da prekidam veze čim dođe u pitanje analni seks ili da stisnem zube kao mnoge i izdržim kojih pet minuta? Postoje li muškarci koji ne žele analni seks, kao i ja?
Kora
Draga Kora,
možeš pročitati moj prošli odgovor i zaključiti na kakav je prezir naišao, i to većinom kod čitateljica, a kod čitatelja je izazvao porugu i navlačenje na to da sam homić. A djevojka je lijepo tražila još koji mogući način da mu stvori ugodu, ako je moguće orgazam. Kako sam tek dva puta bio u prilici nešto učiniti, obadva puta sam podbacio.
Prvoj curi sam bio preširok, koristili smo maslinovo ulje za podmazivač i nakon dva-tri centimetra prodiranja, ona, koja si je to željela priuštiti, odustala je od bolova i straha. Ne mogu reći ni ja da mi nije laknulo kad smo prestali s analnim igricama.
Druga cura je imala bogato analno iskustvo, ali bio sam stariji i bez problema sam zaustavio ono čemu je moja generacija bila nevična. Dakle, uzmeš starijeg rabljenog tipa i nećeš imati tih problema. Ali problem je u tome što želiš uživati u mladosti, dakle nova linija, snaga, brzina i pripadajuća moć, a ne traume i sveopći umor. Kraće: novi model Fiata – da, a dobro uščuvana Zastava 101, kojoj ne pada na pamet da te ševi u guzu – ne.
Druga je stvar i to što ti dečki nisu i ne žele biti gay. Uopće ih muškarci ne privlače. Oni sami su isprobali taj oblik podražaja jer je u anusu i kod žena i muškaraca skriven taj cijeli erogeni sustav, od podražaja, stimulacije do orgazma. Kako nisu gay i ne žele to biti, a moš mislit kako je 'teško' naći partnera, oni se vrlo često obraćaju svojim djevojkama. U knjigama sam pronašao (a većina vas bi si ruku odrezala, nego knjigu pročitala) da su Tibetanci dva puta tjedno prali anus radi zdravlja i higijene, kao i to da homoseksualci imaju mnogo manje problema s prostatom i hemoroidima zbog povišene higijena i česte stimulacije.
Tibetanci kažu: 'Pokaži mi usta i anus, i znat ću tvoju pravu starost.' Što kažu Tibetanci, kažu mudrost, a mene prošli put na blogu izvrijeđale cure, a narugali se i dečki ne bi li se pred njima dokazali. A ja, da bih odgovorio, morao konzultirati i knjige i praksu. Srećom, u inteligenciji ima gay pojava još od stare Grčke, a neki od njih su mi i frendovi jer nemam predrasuda prema spolnim manjinama i nisam primitivac koji mrzi.
Pa frajeri koji su gay, po čemu su mi oni konkurencija, po tome što oni vole dečke, a ja cure? Ma daj, baš oni koji ih nazivaju pogrdnim imenima - iskazuju potajno (njima i nastrano) zanimanje za njih, a primitivne cure drže ih ravnopravnom konkurencijom. Kao, ako joj dečka mazne gay, i njezin će dečko postati gay. Misle da je to nešto kao gripa. E, umorih se od ove teme, ali pružam ruku pomirenja. I ako se volite, svi se izljubite, od pasa nadolje!
Pusa
Simo
Ne sluteći nikakvu nedaću, niti je izazivajući, rutinski sam komentirao:
Mislim da dragoj Kori treba kazati i ovo: osnov je svakog zdravog seksualnog odnosa muškarca i žene jasna i postojana svijest da nema jebačine bez harassmenta. Znam da ova teorija protuslovi općeprihvaćenoj predrasudi o ljubavi kao pretpostavci erotskog (užitka), da para djevojačka srca i romantične iluzije o monogamnosti ljudske vrste, ali s onu stranu svih tih spasovnih fanatazija moramo se suočiti s neprijepornom činjenicom da nas ništa ne uzbuđuje kao - bol & poniženje.
Dopusti da o tome prethodno konzultiramo literaturu, dr.Freuda i onog psihijatra koji je poludio od filozofije, notornog Lacana:
Kao što znaš, Freud je suprotstavio nagon smrti (thanatos) seksualnom nagonu, ali Lacan argumentira da nagon za smrću nije separatan, nego je u stvari aspekt svakog nagona! Svaki je nagon pokušaj prekoraćenja principa užitka, zalaženja s onu stranu toga načela u područje ekscesne jouissance, gdje se ugoda iskušava kao patnja!
Važno je jouissance razlikovati od ugode: užitak je "ugoda u neugodi". On označava paradoksalno zadovoljstvo uzrokovano bolnim susretom sa Stvari koja remeti ekvilibrij poznatog "načela ugode" (Freud). Drugim riječima, Užitak je lociran "s one strane načela ugode".
Neka te ne brine ova visokoparna teorija: ona je ovdje samo zato da nam priskrbi razumno opravdanje za sve ono što smo jedni drugima spremni učiniti za to malo užitka, ugode i svekolike naslade: važno je samo da na početku zapamtiš da:
- se u krevetu svatko jebe za svoj orgazam,
- da te nitko ne voli toliko koliko je užitka u boli!
U kotralihtu ovih spoznaja problem analnog seksa izgleda trivijalan kao ubod iglom u jagodicu prsta tijekom šivanja gumba na šinjelu u rovovima prvog svjetskog rata, negdje kod Verduna.
Ako zaista voliš svoje dečke, ili dečke naprosto, morat ćeš se malo opustiti, pa i pretrpiti tih desetak minuta, dok se oni pozabave tvojom guzom, ako ih baš sve po redu ona toliko pali!
Savjetujem ti i mali trik: kaži dečku da te snažno povuče za kosu i koliko god se otimala nek' ne pušta, tako da ti koncentracija iz guzice nekako dođe u glavu.
Bit će to jedinstveno iskustvo u tvome životu.
Avaj! Onda je počelo:
• Elle Woods Gone Brunnette
Dragi Nemanja,
Potpuno si u pravu. Zato bih rado da se susretnemo u mojoj spavaćoj sobi, gdje bih ti prvo zaglavila glavu između šipi na uglavlju, a onda nagurala golemu balancanu (olitiga patliđan) u tvoj dražesni anus, i tamo svrdlala njome dok ti oči ne izlete iz lubanje. I pritom kvačila štipalice za rublje na jaja.
Mmmmm, već se radujem mom i tvom orgazmu...
Kao poprilično promiskuitetna osoba, nisam baš tako često nalijetala na situacije da se toliko inzistira na analnom seksu, a kamoli da veze pucaju zbog toga... Mislim da se radi prije o izdegeneriranim (mlađim) muškim umovima, odgojenima na smiješnoj pornjavi, koji zapravo nemaju pojma o seksu.
A tebi dragi Nemanja, koji savjetuješ nekome, i to ŽENI, da zbog ljubavi izdrži tih 10-ak minuta izrazite neugode, bola i odvratnosti, želim da te što prie opizdi neka prosvjetiteljska munja u glavu!
Zašto oni ne bi iz ljubavi zanemarili svoju želju za analnim seksom, a ne da žena bude ta koja trpi??? Zašto???
Napokon, mene uzbuđuje dominacija (moja), pa ne prekidam veze i ne zahtjevam od muškaraca da nužno pristanu...
• lolina
Draga Kora , dečko je skrouz ok. ti njemu , on tebi;))) moj nije toliko fer , naime on oće samo meni.
da ne ostanem uskraćena u iskustvu kako izgleda muškarac "s one strane načela ugode" pridružujem se EWGB...Nemanja , popij čašu vode... hihi
Nakon ovakvih ispada, što sam drugo mogao nego u nastupu najiskrenijeg samoprijegora ustati u zaštitu Žene od nje same! Nakon što sam posetio maserku, razgibao sam prste, sjeo za tastaturu, i počeo:
Drage devojčice,
Nemojte me terati da razmišljam o tome držite li ređe u rukama kurac ili knjigu, jer vi znadete moju slabost spram žena uopšte, napose onih vaspitanih, kao i moju neutešnu rezignaciju pred samoskrivljenom devojačkom nezrelošću, žalost pred prizorom nekultivisane lepote, i skrušenu nemoć i očaj usled tvrdokorne devojačke neprosvećenosti; oću da kažem, ja prosto ne mogu da taslačim prostakuše, pa to ti je; mislim, mogu, ali neću, jer ono erotsko i ono vulgarno, da podsetim, nemaju ništa zajedničkog, da se sasvim pojasnim.
Vidite, citirajući Kamova, ja uopšte ne insistiram na tome da tko otraga smije, najslađe smije, ali, i opet, držim da nije ni dobro ni pravedno odbaciti čari guženja mladih štićenica, udovica i klikuša a zbog dve, tri devojačke suze: struktura je ženskoga užitka takva da je svaki kraj novi početak, i istini za volju, izradimo li barem uslovnu topografiju toga užitka, logično smo napućeni da vas zgodimice taslačimo i otpozadi, rutinski, s neminovnošću prirodnih pojava, kao što kiša pada a pas laje, gotovo bezinteresno, jer kažem, takva je narav ovog jouissance feminine.
Da objasnim Lacanovim rečima:
Feminine jouissance differs from masculine or phallic jouissance through its relation to the Other, especially the Other sex, which for Lacan means woman. Although in his earlier work, Lacan attributed to women a jouissance associated with the phallic stage and the clitoris (1977, p. 282), his work of the 1970s moved away from that position. In particular, Lacan posits for women a specifically feminine jouissance that is "beyond the phallus" (1998, p. 74). Women have access both to phallic, or sexual, jouissance, and to a supplementary form of jouissance by virtue of being not wholly subsumed by the phallic function as men are: "being not-whole, she has a supplementary jouissance compared to what the phallic function designates by way of jouissance" (1998, p. 73). It is, however, impossible to know anything about this other jouissance other than that some women (and men) experience it. Lacan's paradigmatic example of feminine jouissance is that of mystics such as Hadewijch d'Anvers, Saint John of the Cross, and Saint Teresa, thus relating feminine jouissance to God. As he asks in relation to mysticism, "Doesn't this jouissance that one experiences and knows nothing about put us on the path of existence? And why not interpret one face of the Other, the God face, as based on feminine jouissance?" (1998, p. 77).
In his later uses of the term jouissance, one can see just where Lacan parts ways with Freud. First, in his claim that "there is no sexual relationship," Lacan asserts the inherent failure of genital sexuality, which Freud did not do. Finally, through his description of a specifically feminine jouissance, one that implies a different type of sexual satisfaction for women, Lacan's later work does away with Freud's notion of libido's being only masculine.
Neverovatno! Vi dakle odbijate poređenje vašega užitka sa samim licem Gospodnjim? Pa to je gotovo bogohulno, koliko je nezahvalno!
I uopšte, stvari ne stoje nimalo beznadno konsultira li se kultunohistorijski ta problematika analnoga sexa; recimo, ova kosmogonijska epizoda:
This Deleuzian procedure has an unexpected theological precedent - not the Christian immaculate conception, to which he himself refers, but the Jewish legend about the birth of the Messiah, reported by Joseph in a monoscript from the 13th century. God wants to give birth to the Messiah, but knows that all of the forces of evil are waiting in front of the vagina of Shekina to kill the Messiah the minute he is born. So God goes at night to his mistress, Lilith, the symbol of evil, and penetrates her anally (the expression used can also mean that he pees into her vagina). The Messiah will come from Lilith after anal sex: this is the way God tricks the forces of evil, by bringing the Messiah through evil. [3] If the founding move that establishes a symbolic universe is the empty gesture, how is a gesture emptied? How is its content neutralized? Through repetition. Giorgio Agamben tried to indicate this process with the notion of profanation: in the opposition between sacred and secular, profanation of the secular does not equal secularization; profanation puts the sacred text or practice into a different context, it subtracts it from its proper context and functioning. As such, profanation remains in the domain of the non-utility, merely enacting a "perverted" non-utility. To profanate a mass is to perform a black mass, not to study the mass as object of the psychology of religion. In Kafka's The Trial, the weird extended debate between Joseph K. and the Priest about the Law (which follows the parable of the Door of the Law) is deeply profanatory - one can even say that Kafka is the greatest profanator of the Jewish Law. As such, profanation - not secularization - is the true materialist undermining of the Sacred: secularization always relies on its disavowed sacred foundation, which survives either as exception or as a formal structure. Protestantism realizes this split between the Sacred and the secular at its most radical: it secularizes the material world, but keeps religion apart, plus it introduces the formal religious principle into the very capitalist economy. (Mutatis mutandis, the same goes for the Stalinist Communism - it is secularized, not profaned religion.)
Konačno, samo još jedna reč o tome što vi nazivate mukom, patnjom i bolom - nije neophodno biti Slavoj Žižek da bi se (u)videlo o čemu se tu zapravo radi, a radi se o tome da smo mi samo instrument vašega užitka i ovaploćenje vaše fantasije!
Dorothy's apartment is one of those hellish places which abound in David Lynch's films, places where all moral and social inhibitions seem to be suspended, where everything is possible. The lowest masochistic sex, obscenities, the deepest level of our desires that we are not even ready to admit to ourselves, we are confronted with them in such places.
From what perspective should we observe this scene? Imagine the scene as that of a small child hidden in a closet or behind a door witnessing the parental intercourse. He doesn't yet know what sexuality is, how we do it, all he knows is what he hears, this strange deep breathing sound. And then he tries to imagine what goes on.
At the very beginning of Blue Velvet we see Geoffrey's father having a heart attack, falling down, we have the eclipse of the normal paternal authority. It is as if Geoffrey fantasises this wild parental couple of Dorothy and Frank as a kind of phantasmatic supplement to the lack of the real paternal authority. Frank not only obviously acts but even overacts, it is as if he is ridiculously excessive, gesticulating, shouting, and so on - are here to cover up something. The point is of course, the elementary one, to convince the invisible observer that father is potent, to cover up father's impotence, so the second way to read the scene would have been as a spectacle, a ridiculously violent spectacle, set up by the father to convince the son of his power, of his over-potence. The third way would have been to focus on Dorothy herself. Many feminists, of course, emphasise the brutality against women in this scene, the abuse, how the Dorothy character is abused. There is obviously this dimension in it. But I think one should risk a more shocking and obverse interpretation. What if the central, as it were, problem of this entire scene is Dorothy's passivity. So what if what Frank is doing is a kind of a desperate, ridiculous, but nonetheless effective, attempt of trying to help Dorothy, to awaken her out of her lethargy, to bring her into life. So if Frank is anybody's fantasy, maybe he's Dorothy's fantasy. There's a kind of a strange mutual interlocking of fantasies. Its not only ambiguity but ossillation between three focal points. This I think is what accounts for the strange reverberations of this scene.
Stoga, ne jebite po tavanu! Lepo se smestite, i molim, da bi žena bila in, mora nekaj i propatit, kaj ne?
P.S.
Nabavite i pročitajte zbirku priča Marcela Mariëna Likovi s krme. Tu ćete pronaći naročito poučnu storiju o devojci čije je telo gradualno pružalo sve više prigoda za užitak, postajući propusnim za maksimum ljubavnika, pripuštajući ih sve do u blizinu srca, što je gotovo sam rub kršćanske erotike: "čovjek se erotizira jer po propusnosti drugoga poosobljenoga tijela, slobodnoga tijela, dobiva svoje poosobljeno tijelo - utjelovljuje se, jest tijelo. To znači da je za erotiku potrebno ne samo puko tijelo, koje bi inače bilo svedeno na objekt, već tijelo iz kojega progovara sloboda. Erotizacija je zapravo slobodna propusnost dvaju slobodnih tijela jedno za drugo. Iz iskustva erotike sasvim je jasno da svoje tijelo počinjem otkrivati jedino po tijelu drugoga. Po erotizaciji konačno postajem utjelovljen.", kaže teolog Raguž.
Jedna druga priča spomenutog Marcela, ide ovako:
Prozirnost budućnosti
Niccolo Svolta, sin neke prorocice i nekog zgubidana, vrsio je u Firenci, u jednoj dascari blizu palace Strozzi, rijedak zanat gataoca iz stakla. Njegovom nacinu citanja buducnosti davala je snagu jedna posve izvorna metoda. Ona se ponajprije sastojala u prikupljanju velikog broja naocari, starinskih ocala, cvikera, povecala, dogleda, retrovizora, lornjona, monokla, ogledala, nisana, dalekozora. Ukratko svih sprava za gledanje sto su pripadale najrazlicitijim ljudima svih vremena i iz cijeloga svijeta, bili oni mladi ili stari, bogati ili siromasni. Zatim bi kuhao lece u golemu bakrenom loncu na blagoj vatri. Obicno je dostajao jedan sat kuhanja. Potom je vrac uklanjao posudu s peci i zlatnom zlicom zaimacom vadio stakla, pazeci da ne razbije ni jedno.
Naposljetku, smionim manevrom svojih prenapregnutih, do tad bolno stijesnjenih sposobnosti, koje se iznenada stavljaju u pokret i praskaju, on bi vidio - oh, da - vidio! Lucio bi neopipljivo, neodredivo i nesto poput nevidljiva strujanja koje mu je omogucavalo da sada, u toj smirenoj juhi mrtvih videnja, poput samo jednog munjevitog poteza kise sred plavetnila razotkrije predodraz stvari sto ce ih buducnost pruziti gledanju i dozivljavanju, i da im podari, zahvaljujuci naglom zamrzavanju svoga duha, krv i meso - oblik ako ne tezinu.
Ako se ponekad varao, a sam je to znao i priznavao, varao se zato sto mu je u njegovoj apsolutnoj potrazi za buducnoscu nedostajala neophodna podrska vizija, a takvih je ipak strasno mnogo, koja je u "zivotu" prisutna bez pomoci ikakvih stakalaca. Pa cak ako uzmemo u obzir da su se te vizije, unatoc svemu, prije ili kasnije morale suociti s uzasnom i blagotvornom preprekom zrcala, gatalac je pomisljao kako je mozda dovoljan jedan jedini slijepac, koji tapka u potpunom mraku, pa da njegov pothvat samo zbog te odsutnosti propadne izvrgnut ruglu.
Upravo zato Niccolo Svolta ugasi se jednog dana u Firenci, u susjedstvu palace Strozzi, pokraj svog praznog lonca i hladne peci, a da nije bas pouzdano znao je li uistinu postojao.
Marcel Marien, Likovi s krme (Figures de poupe), Paris 1979
Niccolo Svolta, sin neke prorocice i nekog zgubidana, vrsio je u Firenci, u jednoj dascari blizu palace Strozzi, rijedak zanat gataoca iz stakla. Njegovom nacinu citanja buducnosti davala je snagu jedna posve izvorna metoda. Ona se ponajprije sastojala u prikupljanju velikog broja naocari, starinskih ocala, cvikera, povecala, dogleda, retrovizora, lornjona, monokla, ogledala, nisana, dalekozora. Ukratko svih sprava za gledanje sto su pripadale najrazlicitijim ljudima svih vremena i iz cijeloga svijeta, bili oni mladi ili stari, bogati ili siromasni. Zatim bi kuhao lece u golemu bakrenom loncu na blagoj vatri. Obicno je dostajao jedan sat kuhanja. Potom je vrac uklanjao posudu s peci i zlatnom zlicom zaimacom vadio stakla, pazeci da ne razbije ni jedno.
Naposljetku, smionim manevrom svojih prenapregnutih, do tad bolno stijesnjenih sposobnosti, koje se iznenada stavljaju u pokret i praskaju, on bi vidio - oh, da - vidio! Lucio bi neopipljivo, neodredivo i nesto poput nevidljiva strujanja koje mu je omogucavalo da sada, u toj smirenoj juhi mrtvih videnja, poput samo jednog munjevitog poteza kise sred plavetnila razotkrije predodraz stvari sto ce ih buducnost pruziti gledanju i dozivljavanju, i da im podari, zahvaljujuci naglom zamrzavanju svoga duha, krv i meso - oblik ako ne tezinu.
Ako se ponekad varao, a sam je to znao i priznavao, varao se zato sto mu je u njegovoj apsolutnoj potrazi za buducnoscu nedostajala neophodna podrska vizija, a takvih je ipak strasno mnogo, koja je u "zivotu" prisutna bez pomoci ikakvih stakalaca. Pa cak ako uzmemo u obzir da su se te vizije, unatoc svemu, prije ili kasnije morale suociti s uzasnom i blagotvornom preprekom zrcala, gatalac je pomisljao kako je mozda dovoljan jedan jedini slijepac, koji tapka u potpunom mraku, pa da njegov pothvat samo zbog te odsutnosti propadne izvrgnut ruglu.
Upravo zato Niccolo Svolta ugasi se jednog dana u Firenci, u susjedstvu palace Strozzi, pokraj svog praznog lonca i hladne peci, a da nije bas pouzdano znao je li uistinu postojao.
Marcel Marien, Likovi s krme (Figures de poupe), Paris 1979
Moram još i ovo reći, kad smo ko pakla tjelesnosti:
Pakao nije mjesto gdje se događaju zle stvari, nego je to zlo mjesto! (Vathek)
U skladu s tim postulatom, Pakao je mjesto koje apsorbira našu osobnu toplinu (Matrix: sustav treba našu energiju), da bi nas beskonačno umnoženom vrelinom svih okupljenih prokletnika vječno mučio.
Pakao se dakle (endotermno) napaja našim grijesima, da bi nas hiperbolički mučio njihovim beskrajnim ispaštanjem.
Vratimo se na trenutak ovom stavu da Pakao kao sustav treba našu energiju: u Paklu mi smo totalno pasivni objekt čija energija biva isisavana. Pitanje zašto Pakao treba energiju, želimo li na nj odogovorit, valja postaviti obratno: Zašto energija treba Pakao?
Energija, naravno, to je libido, naš užitak. Zašto dakle naš užitak treba virtualni univerzum fantazije? Zašto mi trebamo Pakao kao virtualni nadomjestak a ne uživamo izravno?
Odgovor je banalan a nude ga prvi stihovi ove krasne pjesme:
Žižek’s Movies
Anxiety alone
does not deceive
Subjectivity is to see
what is missing from reality
Libido need fantasy
to sustain itself
before the abyss
of another mind
Fantasy realised is nightmare
but the final nightmare
is immortality not death
Desires are not given
but acquired
and men struggle
with the desire
for their fathers
to be dead
Masculinity is illusion
man is terrified
of his own power
afraid of what he might do
because he can
There is too much
in feminine fantasy
for men to match
so they feel threatened
The paradox of pornography
if all can be shown
without restraint
we must render it unreal
to feel safe
Only willed constraint
empowers us
to explore the truth
so we choose not to show
all that can be seen
Film is not an escape
from reality
but a safe place
to explore
what terrifies us
Da za sada provizorno zaključim: Pakao je sigurno mjesto istraživanja onog što nas plaši!
A što nas to plaši?
Plaši nas žena, kao naša realizirana želja, ili pak krivnja!
Stoga, kad shvatimo da je samo mrtva žena dobra žena, vrlo brzo postajemo svijesni gdje smo: usred Pakla, koji je kao mjesto specifičan po tome što odatle nema van - drugim riječima: tu se žene, tj. vlastite želje ili krivnje, ne možeš riješiti!
Da bismo uopće u ženi mogli uživati, nama je neophodan Pakao: mjesto vječnog povrataka onog Ženskog! Kako god da je odstranimo, žena u Paklu uskrsava, i mi te infernalne prednosti postajemo trijumfalno svijesni: naš užitak postaje to tim veći što su veće muke na koje Ženu stavljamo, savršeno zaštičeni spoznajom da je Žena načeno neuništiva!
Dakle, mi: naš užitak, naša libidalna energija treba Pakao kao mjesto beskrajnog užitak u beskonačnom grijehu: tu se eros, naš užitak u Ženi, stapa s tanatosom, našim stalnim ništenjem žene kao bića koje postoji po sebi: ono je samo naša realizirana želja, ili krivnja, i ništa drugo.
Q.E.D.
Kant, u dijelu svoje Kritike parktičkog uma tajanstveno naslovljenom sa ‘O srazmeri čovekovih saznajnih moći koje su mudro saobražene njegovom praktičkom određenju’, odgovara na pitanje da što bi nam se desilo kada bismo dobili pristup području noumenskog, Stvari u nama:
Međutim, umesto spora koji sad moralno nastrojenje ima da vodi sa sklonostima, u kome se posle nekoliko poraza ipak postepeno može steći moralna jačina duše, pred očima bi nam neprekidno bili Bog i večnost sa svojom strahovitom veličanstvenošću (...) to bi se većina zakonitih radnji događala iz straha, samo malo njih iz nade, i nijedna iz dužnosti, a moralna vrednost radnji, od koje jedino zavisi vrednost osobe i samog sveta u očima najviše mudrosti, uopšte ne bi egzistirala. Ponašanje ljudi, dokle god bi njihova priroda ostala onakva kakva je sad, pretvorilo bi se tako u prost mehanizam, u kome bi, kao u marionetskoj igri, sve gestikuliralo kako valja, ali u figurama ipak ne bi bilo nikakvog života.
Nikakvo čudo da ova vizija o čovjeku, koji bi se kroz izravan uvid u čudovišnost božanskog bića-samog-po-sebi pretvorio u beživotnu lutku, izaziva takvu nelagodu među komentatorima Kanta (obično se preko nje prelazi u tišini ili biva odbačena kao kakvo uznemirujuće strano tijelo). Kant njome isporučuje ništa manje nego, kako to neko nazva, ‘kantovsku temeljnu fantazmu’, interpasivnu drugu scenu slobode, spontanog slobodnog agenta, prizor u kojemu se slobodni agent promeće u beživotnu lutku na raspolaganju perverznom Bogu. Kantova je poanta, naravno, da nema aktivnog slobodnog agenta bez ove fantazmatske potpore, bez druge scene na kojoj njime bezostatno manipulira Drugi. Odnosno, dok kantovski subjekt, prazna tačka samoodnoseće negativnosti, nije ništa do lakanovski ‘prekriženi’ subjekt označitelja - le manque a etre, kojemu manjka potpora u pozitivnom ustroju bića - ono što fantazma inscenira jeste upravo gubitak subjektovog nemogućeg bića, usljed subjektovog ulaska u simbolički poredak. Otud nikakvo čudo da je temeljna fantazma pasivna, ‘mazohistička’, ona koja me svodi na objekt kojim ravnaju drugi: kao da jedino iskustvo krajnjeg bola može subjektu garantirati pristup Biću: la douleur d’exister znači da ‘jesam’ samo dok trpim bol. Sa ovoga bi razloga trebalo iznova formulirati kantovsku zabranu izravnog pristupa području noumene: ono što bi trebalo ostati nedostupno nije noumensko Stvarno, nego sama temeljna fantazma - približi li se previše svojoj fantazmatskoj jezgri, subjekt gubi konzistenciju svog postojanja.
...Bože, kakvim se ja temama moram baviti na ovaj sveti dan!
Post je objavljen 01.11.2008. u 12:54 sati.