vrteci se u krug kao pas koji trazi idealnu poziciju za pochinak, u svom starom gvozdenom krevetu, na fakirskom feder-madracu, danguba se konachno skrasio i chudan san usnio. sve je josh jednom u najboljem redu.
21.11.2008. (21:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Uz Paul Verlaina ne mogu a da se ne prisjetim Tom Verlainea, i Television Znam da sam dosadan sa guranjem glazbe u prvi plan ali ne mogu si pomoći.....
22.11.2008. (00:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Danas je na Vaseljeni bila gužva: Friday 21st November 2008 1,141. Danke Dojčland! Lizzy, reci zlato stričeku Nemanji, što se tebi na Vaseljeni najviše sviđa? Reci to slobodno, svojim riječima.
22.11.2008. (00:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nebo je bilo previše plavo i previše nježno, More previše zeleno, a zrak previše blag.
Šta se mene tiče, nebo nikad nije ni previše plavo ni previše nježno niti more hm ni previše zeleno ( da znaš kako zelenog neba pa i mora ima ) i zrak previše blag. Ali Verlaine je upravo tako rekao ( mada doslovno prevedeno daje na Magazin ) a šjor Kopić je pojednostavnio priču i ne mogu se ne nervirat jerbo mi njegov prijevod još više daje na Magazin ( nebo je plavo a more zeleno helou?!)
Božikovine bujne, polja bez kraja I svega, ajme, izuzev vas!
Zar avaj nije ljepše od ajme?
Enivej, pizdekam bezveze ( u prijevodu se ne možemo ne izgubit a jebajimumater, ne možeš uvik u originalu ni čitat ) a ustvari sam htjela pozdravit frenda od King Konga ;)
Poslin Sitila: morebitno da Lizzy ljubi Verlainea
22.11.2008. (02:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
eurovizija, 1990., tajci. bojkotirala sam sa skrabanjem zadace o verlaineu (namjerno bojkotirala baudelairea). a strebala sam i marksizam jer je pitala u ponedjeljak. eto ti asocijacije.
22.11.2008. (09:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nebo je žuto a sunce je blu...pjevaju Gustafi, a ne Magazin. Verlain je odličan: vjerojatno je opet pijan i lud od absinta (duša mi sita zelena sjaja!), pa su žvici prenadraženi i sve su senzacije preizrazite: odatle bojama intenzitet, koji Verlaine slika jednostavno a dosjetljivo: jednostavno nanese boju, slikarski, bez ikakve poredbe, a onda govori o njoj kao o psihološkoj, ne fizičkoj činjenici: kao podatku unutarnjeg, ne izvanjskoga svijeta;
Le ciel était trop bleu, trop tendre La mer trop verte et l'air trop doux
pri čemu je ovo 'trop', ono što pretiče, jedinstvena oznaka te zasićenosti, četiri puta uporabljena u dva stiha - očito je da nam pjesnik želi kazati nešto za njega važno (jer ne bi četiri puta ponavljao u dva stiha jednu te istu riječ) i to sasvim precizno (jer svodi svoju aestitičku viziju svijeta na jedinstven utisak: sva je njegova osjetilnost određena ovi prekomjerjem, dojmom da su senzacije presugestivne), a to što nam govori jest: što je Svijet prisutniji, to intenzivnije patimo zbog odsustva najerotičnije točke toga svijeta, voljene. To je vrlo zanimljiva stvar, to Verlainovo poigravanje razmeđom svijetova, vanjskim i unutrašnjim: isprva mislimo da je riječ o starom čangrizavcu kojeg, ušlogiranog ili mamurnog, smeta svaki zvuk i svaki tračak svijetla, pa ga i najmanje pomicanje ljubavnice dovodi do bola:
Kad god se makneš, mila, za mene Oštri se starog očaja trn
veli Verlaine, i taman kad bi pomislili da je to stari jarac shrvan proteklom noći, Verlaine, koji najprije na citiran način slika itenzitet toga očaja, pojačavajući boje svijeta do maksimuma, konstatira da je uzrok te senzacije - u njemu! Strepnja je stalna, trajna i nepodnošljiva:
Stalno strepim da neizbježno I gorko vaš će nestat trag
nariče Verlain, nad spoznajom neumitnosti gubitka ljubavi (mada, prizajem, nije najsretnije kontrastirati strepnju i neumitnost, jer pred neumitnim više ne strepimo, budući da strepnja računa na mogućnost da nešto tako i ne bude, a neumitno, biće po nužnosti, otklanja svaku dvojbu da je moguće da bude i drukčije), očito prespavavši kod neke štićenice, kao njen empatijski impresario ili samo prigodni mecena, shvativši da je već sunce visoko na nebu i da će draga s novim danom svojim poslom, a on će ostati ovako devastiran sam, nepodnošljivim satima agonije mamurluka daleko od spasovne večeri, i ponovnog napijanja, ili barem (pre)snažnog Rimbaudovog zagrljaja. Bilo kako bilo, sasvim je jasno da je uzrok ove prenadraženosti i afekativne osjetljivosti u Verlaineu, ne izvan njega. Prije no što nastavimo, zastanimo malo kod afekata: budući da je naziv pjesme Spleen, a njen je tijek takav da nam pjesnik o tom fenomenu nešto posebno govori, bitno je kazati zašto je ovdje riječ o afektima, a ne o rasploženju, što bi bilo primjerenije kad govorimo o spleenu, ili pak o strastima, kad se već radi o ljubavi. Definirajmo afekte, raspoloženje i strast: riječ je o emocionalnim stanjima dakle, no afekti su emocionalna stanja velikog intenziteta, a kratkog trajanja, dočim su raspoloženja emocionalna stanja slabog intenziteta, a dugog trajanja, a strasti emocionalna stanja i velikog intenziteta i dugog trajanja. Kad smo već precizno ustanovili o čemu je tu točno riječ, kažimo i to da se afekti najčešće javlja kao reakcija na konflikt sa drugim ljudima, kada se čovjek osjeća ugroženim i zapostavljenim, naglo, praćeni burnim tjelesnim promjenama; smatraju ih emocijama koje su povezane s idejama. Verlaine, da završim, pati zbog svijesti o napuštenosti i misao na odsutnost ljubavi ovaj mu Svijet čini nepodnošljivim: sve je prkomjerno, trop, i on nalazi najjednostavniji način da nam to kaže i oslika: Svijet svodi ono najsvojstvenije, na ono kako nam se najprije nadaje osjetilnosti, a vidljio na njegovo prvo svojstvo, na boju, i potom kao temeljnu činjenicu svijeta kako se njemu nadaje konstatira prezasičenost. Odatle spleen, dapače, odatle taj ironijski prizvuk u uporabi toga pojma. Verlaine ironizira tu Šifru vremena: ono što je opći ugođaj doba, njemu je nepodnošljiva afekcija izazvana nedvosmislenim dojmom bitne osamljenosti u takvom svijetu, ljudske napuštenosti u njemu.Svega mu je dosta, svega mu je zu viel, već previše, samo ne nje, koja je ujedno spas od patnje, ali i njen izvor: strepnja da će je izgubiti rađa patnju, pomisao na ljubav, blaži je. Na neki način Verlaine zaključuje upravo ono što će pola stoljeća kasnije dokučiti stanoviti lokalni poglavnik: potonji misli da na ljutu ranu valja staviti ljutu travu, a Verlaine ponavlja za pjesnikom Hölderlinom: Gdje je pogibelj, tamo raste i ono spasonosno. Očito, na različitim mjestima, u različita vremena, jedna je ideja dolazila do svoje punine, u spleenu simbolističkog Priza, u teutonskim noćima Germanije (zanimljivo, postoje čudesne i duboke veze Verlainea i Hőlderlina), kao i redovitih pola stoljeća zakasivši u slavensku Panoniju. Nešto je prevršilo svo
22.11.2008. (11:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
...propada zbog paradoksa, te povlaštene figure prosvjetiteljstva: eshaton je, in nuce, razlog izgona iz raja; ono čemu se možemo nadati nije više čak ni samo nenadano, nego je tek neumitno; čovjek je sam, jer je ugrožen ljubavlju; ono što volimo, od toga strepimo...in ultima linea, tih godina paradoksalno zaključuju da je Bog inverzni Demon (inverzija misli koju širi Madame Blavatsky, Demon est Deus inversus), štoviše da je, što je za Boga inače vrlo neobično, - mrtav! Možda je u svemu tome, a time je odavno već out of joint, razlog Paulove strepnje. U svakom slučaju, za nas današnje ni to nije dovoljno: previše je premalo, veli naša čitateljica, i njoj ni jedno more nije prezeleno, ni nebo odviše plavo! Gud for nju.
22.11.2008. (11:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kad se već itamo pjesmama, evo mog ljubimca (kojeg sam prevela sa Simom Mraovićem)
THEODORE ROETHKE
Podrum
Ništa nije htjelo spavati u tom podrumu, memljivom poput jarka, Gomolji se probijali iz sanduka loveći proreze u mraku, Mlohavi se izdanci njihali, Bestidno plazili iz pljesnivih košara, Visjeli dugi žuti vratovi zli, kao tropske zmije. O, kakvo općenje smradova! Korijenje prekozrelo poput starog mamca. Mesnate stabljike, nabujale, nakrcane poput skladišta, Humus, gnoj, vapno, u hrpama pored skliskih dasaka. Ništa se nije htjelo odreći života: Čak je i blato disalo sićušnim dahom.
22.11.2008. (15:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Uh...odvaratno. Jedan od onih užasnih prizora životnog bujanja pred kojim osjećamo duboku odvratnost. Oduvijek sam zgrožen samoživom voljom Prirode da se pod svaku cijenu razmnaža i plodi. Pogledajmo samo sve to nesnosno nicanje, klijanje, puzanje, uzdizanje i isticanje bilja Prašume: te su biljke zle, može se mirne duše kazati - svako drvo koje je preživjelo, preživjelo je na račun neborojenih koje je pritom uništilo. A i to vršljanje svih tih insekata, kukaca, otrova u najrazličitijim organskim oblicima i pakungu, fuj, strašno, gadno, baš kao i ovo blato koje diše sićušnim dahom. Općenje smradova, točno tako. Priroda je nedostojna života, jer je nedostojanstveno željna života. U naravi je Naravi da prirađa, ona nemože da ne prirodi, porodi i rodi. U tom smislu pobačaj je navlastit dokaz ljudske slobode, štoviše dobrote! Čovjek se može odreći rađanja i roda, i upravo je po tome čovjek.
22.11.2008. (15:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
vrteci se u krug kao pas koji trazi idealnu poziciju za pochinak, u svom starom gvozdenom krevetu, na fakirskom feder-madracu, danguba se konachno skrasio i chudan san usnio.
sve je josh jednom u najboljem redu.
21.11.2008. (21:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole
Lijepi pjesmuljak
21.11.2008. (23:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero Panonski
http://www.politika.rs/rubrike/Pogledi-sa-strane/Zazivanje-viza.lt.html ... Dno dna ...
Od loseg poznavanja zagrebackih kvartova, pa dalje ... (doduse, mozda nije ambasada prije bila na Pantovcaku ... )
21.11.2008. (23:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
DOBAR, LOŠ, ZAO
Uz Paul Verlaina ne mogu a da se ne prisjetim
Tom Verlainea,
i Television
Znam da sam dosadan sa guranjem glazbe u prvi plan
ali ne mogu si pomoći.....
22.11.2008. (00:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Danas je na Vaseljeni bila gužva: Friday 21st November 2008 1,141. Danke Dojčland!
Lizzy, reci zlato stričeku Nemanji, što se tebi na Vaseljeni najviše sviđa? Reci to slobodno, svojim riječima.
22.11.2008. (00:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prema
Nebo je bilo previše plavo i previše nježno,
More previše zeleno, a zrak previše blag.
Šta se mene tiče, nebo nikad nije ni previše plavo ni previše nježno niti more hm ni previše zeleno ( da znaš kako zelenog neba pa i mora ima ) i zrak previše blag. Ali Verlaine je upravo tako rekao ( mada doslovno prevedeno daje na Magazin ) a šjor Kopić je pojednostavnio priču i ne mogu se ne nervirat jerbo mi njegov prijevod još više daje na Magazin ( nebo je plavo a more zeleno helou?!)
Božikovine bujne, polja bez kraja
I svega, ajme, izuzev vas!
Zar avaj nije ljepše od ajme?
Enivej, pizdekam bezveze ( u prijevodu se ne možemo ne izgubit a jebajimumater, ne možeš uvik u originalu ni čitat ) a ustvari sam htjela pozdravit frenda od King Konga ;)
Poslin Sitila: morebitno da Lizzy ljubi Verlainea
22.11.2008. (02:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ElectricFrog
Lijepa. Paul Verlaine, skupa sa ostalim francuskim modernistima, mi je među omiljenima :D
A nisu ni slike loše ;-)
22.11.2008. (09:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
xiola bleu
eurovizija, 1990., tajci. bojkotirala sam sa skrabanjem zadace o verlaineu (namjerno bojkotirala baudelairea). a strebala sam i marksizam jer je pitala u ponedjeljak. eto ti asocijacije.
22.11.2008. (09:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Nebo je žuto a sunce je blu...pjevaju Gustafi, a ne Magazin. Verlain je odličan: vjerojatno je opet pijan i lud od absinta (duša mi sita zelena sjaja!), pa su žvici prenadraženi i sve su senzacije preizrazite: odatle bojama intenzitet, koji Verlaine slika jednostavno a dosjetljivo: jednostavno nanese boju, slikarski, bez ikakve poredbe, a onda govori o njoj kao o psihološkoj, ne fizičkoj činjenici: kao podatku unutarnjeg, ne izvanjskoga svijeta;
Le ciel était trop bleu, trop tendre
La mer trop verte et l'air trop doux
pri čemu je ovo 'trop', ono što pretiče, jedinstvena oznaka te zasićenosti, četiri puta uporabljena u dva stiha - očito je da nam pjesnik želi kazati nešto za njega važno (jer ne bi četiri puta ponavljao u dva stiha jednu te istu riječ) i to sasvim precizno (jer svodi svoju aestitičku viziju svijeta na jedinstven utisak: sva je njegova osjetilnost određena ovi prekomjerjem, dojmom da su senzacije presugestivne), a to što nam govori jest: što je Svijet prisutniji, to intenzivnije patimo zbog odsustva najerotičnije točke toga svijeta, voljene.
To je vrlo zanimljiva stvar, to Verlainovo poigravanje razmeđom svijetova, vanjskim i unutrašnjim: isprva mislimo da je riječ o starom čangrizavcu kojeg, ušlogiranog ili mamurnog, smeta svaki zvuk i svaki tračak svijetla, pa ga i najmanje pomicanje ljubavnice dovodi do bola:
Kad god se makneš, mila, za mene
Oštri se starog očaja trn
veli Verlaine, i taman kad bi pomislili da je to stari jarac shrvan proteklom noći, Verlaine, koji najprije na citiran način slika itenzitet toga očaja, pojačavajući boje svijeta do maksimuma, konstatira da je uzrok te senzacije - u njemu! Strepnja je stalna, trajna i nepodnošljiva:
Stalno strepim da neizbježno
I gorko vaš će nestat trag
nariče Verlain, nad spoznajom neumitnosti gubitka ljubavi (mada, prizajem, nije najsretnije kontrastirati strepnju i neumitnost, jer pred neumitnim više ne strepimo, budući da strepnja računa na mogućnost da nešto tako i ne bude, a neumitno, biće po nužnosti, otklanja svaku dvojbu da je moguće da bude i drukčije), očito prespavavši kod neke štićenice, kao njen empatijski impresario ili samo prigodni mecena, shvativši da je već sunce visoko na nebu i da će draga s novim danom svojim poslom, a on će ostati ovako devastiran sam, nepodnošljivim satima agonije mamurluka daleko od spasovne večeri, i ponovnog napijanja, ili barem (pre)snažnog Rimbaudovog zagrljaja.
Bilo kako bilo, sasvim je jasno da je uzrok ove prenadraženosti i afekativne osjetljivosti u Verlaineu, ne izvan njega. Prije no što nastavimo, zastanimo malo kod afekata: budući da je naziv pjesme Spleen, a njen je tijek takav da nam pjesnik o tom fenomenu nešto posebno govori, bitno je kazati zašto je ovdje riječ o afektima, a ne o rasploženju, što bi bilo primjerenije kad govorimo o spleenu, ili pak o strastima, kad se već radi o ljubavi. Definirajmo afekte, raspoloženje i strast: riječ je o emocionalnim stanjima dakle, no afekti su emocionalna stanja velikog intenziteta, a kratkog trajanja, dočim su raspoloženja emocionalna stanja slabog intenziteta, a dugog trajanja, a strasti emocionalna stanja i velikog intenziteta i dugog trajanja. Kad smo već precizno ustanovili o čemu je tu točno riječ, kažimo i to da se afekti najčešće javlja kao reakcija na konflikt sa drugim ljudima, kada se čovjek osjeća ugroženim i zapostavljenim, naglo, praćeni burnim tjelesnim promjenama; smatraju ih emocijama koje su povezane s idejama.
Verlaine, da završim, pati zbog svijesti o napuštenosti i misao na odsutnost ljubavi ovaj mu Svijet čini nepodnošljivim: sve je prkomjerno, trop, i on nalazi najjednostavniji način da nam to kaže i oslika: Svijet svodi ono najsvojstvenije, na ono kako nam se najprije nadaje osjetilnosti, a vidljio na njegovo prvo svojstvo, na boju, i potom kao temeljnu činjenicu svijeta kako se njemu nadaje konstatira prezasičenost. Odatle spleen, dapače, odatle taj ironijski prizvuk u uporabi toga pojma. Verlaine ironizira tu Šifru vremena: ono što je opći ugođaj doba, njemu je nepodnošljiva afekcija izazvana nedvosmislenim dojmom bitne osamljenosti u takvom svijetu, ljudske napuštenosti u njemu.Svega mu je dosta, svega mu je zu viel, već previše, samo ne nje, koja je ujedno spas od patnje, ali i njen izvor: strepnja da će je izgubiti rađa patnju, pomisao na ljubav, blaži je.
Na neki način Verlaine zaključuje upravo ono što će pola stoljeća kasnije dokučiti stanoviti lokalni poglavnik: potonji misli da na ljutu ranu valja staviti ljutu travu, a Verlaine ponavlja za pjesnikom Hölderlinom: Gdje je pogibelj, tamo raste i ono spasonosno.
Očito, na različitim mjestima, u različita vremena, jedna je ideja dolazila do svoje punine, u spleenu simbolističkog Priza, u teutonskim noćima Germanije (zanimljivo, postoje čudesne i duboke veze Verlainea i Hőlderlina), kao i redovitih pola stoljeća zakasivši u slavensku Panoniju. Nešto je prevršilo svo
22.11.2008. (11:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
...propada zbog paradoksa, te povlaštene figure prosvjetiteljstva: eshaton je, in nuce, razlog izgona iz raja; ono čemu se možemo nadati nije više čak ni samo nenadano, nego je tek neumitno; čovjek je sam, jer je ugrožen ljubavlju; ono što volimo, od toga strepimo...in ultima linea, tih godina paradoksalno zaključuju da je Bog inverzni Demon (inverzija misli koju širi Madame Blavatsky, Demon est Deus inversus), štoviše da je, što je za Boga inače vrlo neobično, - mrtav!
Možda je u svemu tome, a time je odavno već out of joint, razlog Paulove strepnje.
U svakom slučaju, za nas današnje ni to nije dovoljno: previše je premalo, veli naša čitateljica, i njoj ni jedno more nije prezeleno, ni nebo odviše plavo! Gud for nju.
22.11.2008. (11:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
halter skelter
Kad se već itamo pjesmama, evo mog ljubimca (kojeg sam prevela sa Simom Mraovićem)
THEODORE ROETHKE
Podrum
Ništa nije htjelo spavati u tom podrumu, memljivom poput jarka,
Gomolji se probijali iz sanduka loveći proreze u mraku,
Mlohavi se izdanci njihali,
Bestidno plazili iz pljesnivih košara,
Visjeli dugi žuti vratovi zli, kao tropske zmije.
O, kakvo općenje smradova!
Korijenje prekozrelo poput starog mamca.
Mesnate stabljike, nabujale, nakrcane poput skladišta,
Humus, gnoj, vapno, u hrpama pored skliskih dasaka.
Ništa se nije htjelo odreći života:
Čak je i blato disalo sićušnim dahom.
22.11.2008. (15:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Uh...odvaratno. Jedan od onih užasnih prizora životnog bujanja pred kojim osjećamo duboku odvratnost. Oduvijek sam zgrožen samoživom voljom Prirode da se pod svaku cijenu razmnaža i plodi. Pogledajmo samo sve to nesnosno nicanje, klijanje, puzanje, uzdizanje i isticanje bilja Prašume: te su biljke zle, može se mirne duše kazati - svako drvo koje je preživjelo, preživjelo je na račun neborojenih koje je pritom uništilo. A i to vršljanje svih tih insekata, kukaca, otrova u najrazličitijim organskim oblicima i pakungu, fuj, strašno, gadno, baš kao i ovo blato koje diše sićušnim dahom. Općenje smradova, točno tako. Priroda je nedostojna života, jer je nedostojanstveno željna života. U naravi je Naravi da prirađa, ona nemože da ne prirodi, porodi i rodi. U tom smislu pobačaj je navlastit dokaz ljudske slobode, štoviše dobrote! Čovjek se može odreći rađanja i roda, i upravo je po tome čovjek.
22.11.2008. (15:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
halter skelter
Navlas isto o pobačaju misli i protofeminist de Sade. Great minds think alike!
22.11.2008. (15:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...