NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 24.11.2011.

Denis Kuljiš: Provincija razara

Image and video hosting by TinyPic

U provinciji ni talent ne pomaže. Kao što kaže Dragan Živadinov, najveći jugoslavenski umjetnik druge polovice 20. stoljeća – protiv svega se možeš boriti, osim protiv provincijskog idiotizma. To nije protivnik nego stanje. Stazis. Čak i protiv usuda možeš ustati pa poginuti, kao u grčkoj ili balkanskoj tragediji, koja žrtvi ostavlja dostajanstvo, ali provincija, ona te naprosti guši kao smog, polako ubija kao bolest. Živadinov se izloženim osjeća u Ljubljani, predivnoj Plečnikovoj srednjoeuropskoj metropili male, moderne Slovenije, koju je Jankovič ludo ušminkao, a kako li te tek taj pervarzivni, razorni sentiment koji je Italo Svevo opisao u tršćanskom romanu “Sinilnost”, a Radomir Konstantinović u esejističkom djelu “Filosofija palanke”, ne bi zahvatila u Splitu? U metropoli zaostale i nazadne Istočne Hrvatske, gdje gospodari Željko Kerum… Kerum je simbol, puno više od jednog slučajnog Vlaja, KV-bagerista koji se dokotrljao s mućkih obronaka pa na početku rata nekom sumnjivom trgovinom stekao najveće tajkunsko bogatstvo u Dalmaciji. Zna se da je u to doba bio blizak sa Sanaderom, koji je švercao alkohol (fabricirao je lažni Stock), te da im je jedina konkurencija bio drugi dalmatinski hadezeovski “mladi lav” – Nadan Vidošević. Sanader je u zatvoru, Nadan je politički propao, ali Kerum ulazi u Sabor, gdje će imati klub – tri zastupnika – koje mu je poklonila Jadranka Kosor. Kerum je stoga potentni šampion današnjeg Splita, a Split je Kerum, i sav izbor koji ondje imaš sužen je između “zloslutnih brda” i skoka u more. Ljeti to pomaže da sve zaboraviš, a zimi pruža mogućnost da se ubiješ… “Ubij se, Duje!”, savjetuju tako ovih dana dobronamjerni prijatelji Dujomiru Marasoviću, direktoru bolnice na Firulama i šefu lokalnog HDZ-a, koji već dvije godine bezuspješno vodi politički rat s Kerumom. Uredio je najmodernije rodilište u Hrvatskoj, ali do rodilišta ne mogu cestom prići ambulantna kola, nego samo doleti helikopter, jer antagonistička gradska vlast ne dopušta uređenje prilaza, pošto Kerum i Marasović vode bitku i malo divlji liječnik divljeg vlasnika špeceraja naziva “shizofrenikom”. Nazivao ga je, naime, dok mu stranačka vlast nije naredila da se s Kerumom udruži i demonstrira “akciono jedinstvo”. Kad je to učinio, požalio se na televiziji, prijatelji su mu počeli govoriti “Ubij se, Duje!” “Što, dakle, da uradim u takvoj situaciji?” pita se Marasović, a svi sliježu ramenima i kažu: “Pa ubij se, Duje!”

Može li se uopće suprotstavljati Kerumu kad se on, ne bi li izbjegao poraz, utalio s HDZ-om? U desetoj, splitskoj izbornoj jedinici što se proteže do Dubrovnika, ta usiljena koalicija dobit će šest ili sedam mjesta, polovicu, dok će ostalo povući Kukuriku, a uglavit će se jedan ili dva marginalca koji se guraju sa strane – igraju nešto Laburisti, ujedinjeni penzioneri, a HSP slabo stoji jer ga je HDZ uspio pocijepati na dvije stranke. Ruža Tomašić izašla je iz HSP-a 2007. kad je Sanader “kupio” trojicu najviđenijih pravaša mjesec dana prije izbora pa im poslije dopustio da se registriraju pod istim imenom sa sufiksom “dr. Ante Starčević”, što je isto kao da se upiše “HDZ dr. Franjo Tuđman”. Dakle, HDZ u Dalmaciji gubi i pao bi da nije podrške Kerumove, kao što Keruma ne bi bilo, da se nije našao s HDZ-om, s tim da je buduće opozicija tu žrtvovala tri sigurna mjesta pa nesretnom Kerumu omogućila da u Saboru formira klub i postane jedan od najvećih među malima… Stoga je presudno važno da se ljevica, antihadezeovska koalicija u Desetoj ne kala, nego da se svi pošteni ljudi upnu, kako bi se zlikovce skinulo s vlasti. No, da se, naprotiv, malo razbije blok pristojnih građana koji vjeruju u demokratski proces pa traže realnu alternativu, pobrinuli su se pisac Ante Tomić i TBF, splitski reperi mediteranskog šarma. Oni su otkrili kandidata za kojega mogu glasati mirne savjesti – to je don Ivan Grubišića, besposleni pop, koji se umjesto krštavanja jarića uhvatio političke agitacije, u apsolutnom neskladu sa svojom društvenom (da ne kažemo profesionalnom) i moralnom pozicijom. Don Ivan je, naime, svećenik, koji bi se trebao ugledati u svog šefa, Isusa Krista. Isus Krist se nije prijavio na rimske izbore u desetoj galilejskoj izbornoj jedinici, nego je djelovao u sferi koja se izdiže iznad politike. Dao se stoga pribiti na križ – na što bi, doduše, vjerojatno pristao i don Grubišić, ako bi mu garantirali direktni televizijski prijenos. On je, inače, jedan prilično sirov demagog i moralist koji bez ikakvih uvjerljivih argumenata, u nepolitičkom i antiintelektualnom diskursu, izjednačava stranke ljevice i desnice, a napada i biskupe, pa mu, kao ni u politici, zapravo nije mjesto ni u Crkvi, gdje bi ga se rado riješila, samo što joj za to ne stoje na raspolaganju odgovarajuća sredstva – Inkvizicija se odavna bavi samo pitanjima religijskog softvera, a ekskomunikacija bi privukla previše pažnje. Ne mogu ga otjerati u zabačenu župu kao druge katoličke ekshibiocioniste, Suca i Kaćunka, jer je ionako u penziji. To je, naprosto, jedan nepodnošljivi stari, deplasirani gnjavator, koji se silno izagitira uoči svakih izbora, pa je tako i sad sastavio “Listu moralni ljudi”, koju nosi sa smjernošću divljeg balkanskog popa, kakvoga je Meštrović izlio u bronci za spomenik Grguru Ninskom, neshvaćenom poborniku Bizanta i ćirilice. Zašto likovi poput Grubišića ovdje uživaju takvu popularnost? Zato što se ne podvrgavaju redu, poretku, ne prihvaćaju i ne priznaju društvene granice, nego misle da im je sve dopušteno, da za njih ne vrijede zakoni i bolji običaji. To je jedan oblik mediteranskog infantilnog egotizma, koji vidiš i kod Sanadera, a u puno manjoj mjeri kod Keruma – on je divlji, ali priznaje granice, samo gleda kako da ih zaobiđe, jer mu to nalaže njegov pragmatični um i vlaški geni, koji osiguravaju opstanak na kamenu.

Zašto Ante Tomić piše po novinama kako pomišlja da podrži Grubišića? Nije on lud, nego je, i sam Vlaj, veoma lukav, pa zna kako ne smije stati na stranu HDZ-a, koji je previše kompromitiran, dok nema razloga da se jeftino da SDP-u… Za sad je u programkom vijeću Televizije koja će nesumnjivo ekranizirati neku njegovu knjigu, a s te pozicije neutralnosti i moći, lakše će se pregovarati, nego ako se sad samo prikloni, pa pokaže kako se okreće prema vjetru, pošto je 2007. podržavao Sanadera. A TBF? Oni su umjetnici. Zajebanti. Angažirana pozicija mogla bi ih izbaciti iz satiričnog koncepta. Da se založe za nešto stvarno i normalno, možda bi ih fanovi prestali poštovati. Ma ipak je sve to provincija i sve su računice takve. Filosofija palanke, u jednu riječ.

- 22:05 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.11.2011.

Ekskluzivno za Vaseljenu: odgovor Denisa Kuljiša Srećku Horvatu

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Piše: Denis Kuljiš

Srećko Horvat je lažljivac i plitki tračer. Čudi se što ga «iz sasvim nerazumljivih razloga napadam» zbog onoga što je izgovorio u televizijskoj emisiji «Peti dan» i traži moje skrivene motive, a kako ih tobože ne razumije, izmišlja i trača. No ja sam posve jasno napisao: Srećko je među četvoro likova koji se okupljaju oko stroge učiteljice i voditeljke Ankice Čakardić najgori prvašić, nepodnošljivo plitak i banalan pa kao medijski kritičar smijem o tome iznijeti svoje mišljenje. Mora li iza takve ocjene nužno stajati splet kriminalnih, kriminalno-interesnih motiva koje dijelim s agregatom svojih «tajnih pokrovitelja» u čijim se avionima, kako Srećko piše, naokolo vozam? Možda je cijela istina ono što kažem, da je on infantilan, nezanimljiv, pa mi naprosto ide na živce, premda je to sve, zapravo, jedna relativno beznačajna stvar s obzirom na prosječni rejting emisije od 1,2% AMR-a. Težište moga teksta bilo je, uostalom, na analizi motiva uređivačkog genija HTV-a, koji ga je odabrao da u takvoj kompoziciji intelektualaca pjeva rolu tenora.

Inače, jedini avion u kojemu sam se naokolo vozao bio je dvomotorni Piper «Seneca» u posjedu kompanija kojoj sam bio suvlasnik kao suizdavač «Globusa». Jednom sam se zaista vozio i s Kutlom u njegovu Piperu – povezao me kad sam letio u Split. «Comanche» Kutline Globus-grupe prevozio je na redovnoj liniji namještenike «Slobodne Dalmacije», a vrijedni Kutle pokušao me uključiti u kvartet za belu, u kojem je, ako se dobro sjećam, bio i njegov šef financija, vješti Imoćanin g. Majić. Već nakon prve runde shvatili su da imaju posla sa čistim papkom, pa me zamijenili i pustili da na miru čitam knjigu. U čijem sam se još privatnom avionu vozio? U onom koji je unajmio Horvatinčić da prebaci svoje arhitekte u Beč na sastanak s arhitektom Podreccom. Ja sam s Podreccom pošao napraviti intervju – divan gospodin, pravi «knez arhitekture» s kojim sam još neko vrijeme ostao u komunikaciji pa mu slao neke svoje tekstove o sakralnim građevinama na Balkanu za beogradski «Nin», na koje bi ljubazno stavio svoje opaske. Taj avion nije bio Horvatinčićev jer danas nitko ne drži vlastiti biz-džet, nego se preko «fractal ownershipa» zakupljuju sati letenja. Velik broj poslovnjaka u regiji ima zakup sati i, što će militantnom antikapitalistu Srećku biti čudno jer on o tome kao i mnogim drugim stvarima pod kapom nebeskom nema pojma – tako štede lovu. Bogati su škrti kad je njihov vlastiti novac u pitanju – teško da bi itko od njih iz svog džepa financirao Subversive Festival, gdje Srećko glumi «umjetničkog direktora» ili emisiju Peti dan, u kojoj Ankici daje tercu - za takve stvari uvijek se poseže za novcem poreznih obveznika. Kad je Horvatinčić pak prevezao skupinu svojih inženjera na radni sastanak s Podreccinim suradnicima, vratili su se isti dan, pa je umjesto karata u biznis-klasi, noćenja i dnevnica Tomica svima platio ručak u pivskom keleru!

Imam još nekoliko poznanika s privatnim avionima na raspolaganju, ali se s njima nikad ne vozim – pa zašto bih, to nije posebno udobno, a nije ni konforno u višem, moralnom smislu. No, Srećko Horvat izravno me optužuje da uzimam novac i primam usluge bogatih pokrovitelja. Ako ga tužim, izgubit će parnicu jer to ne može dokazati pošto nije istina. Toliko je nevješt kao pisac da nije umio insinuirati, nego je iznio izravne optužbe u «Večernjem listu» koji je tako izložio odštetnoj parnici. On operira s dojmom bez dokaza – vidi da se družim i viđam s mnogim bogatim i moćnim ljudima. To je moj posao, Srećko! Ja sam novinar.

S druge strane, Srećko Horvat je «filozof» pa se zbog toga mora na profesionalnoj osnovi družiti s «revolucionarima». I ja volim prevratnike, ali samo one obrazovane, nadahnute, kao i umjetnike, genijalne izumitelje i genijalne kapitaliste entrepreneure, samo što u te sigurno ne bih ubrojio Kutlu (kojemu volim reći da mi je utjeha što je on jedini poduzetnik koji je ispao gluplji od mene).

Kapitalisti po mojem ukusu su Stipan Vranješ iz Gruda (za kojega gotovo nitko nije čuo, iako ondje ima robotiziranu tvornicu, najmoderniju tiskaru u južnoj Europi) te Ivo Boscarol, vlasnik tvornice aviona «Pipistrel» iz Ajdovščine, koji namjerava napraviti pogon za gradnju komunikacijskih satelita. Naravno, poznajem mnoge političare, naše i strane, s većinom lokalnih državnika razgovarao sam stotinu puta, kao i s prominetnim poduzetnicima, odvjetnicima, izdavačima, piscima, učenjacima, umjetnicima i sportašima. To je sasvim razumljivo – bavim se profesionalno novinarstvom točno četrdeset godina! Pokrenuo sam ili vodio većinu novina u Hrvatskoj, a neke i u regiji. Redovno pišem za razne novine u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Banja Luci i Mariboru. Pojavljujem se na svim regionalnim televizijama i – naprosto – poznajem svakoga i svi poznaju mene i dobro znaju da mene nitko ne kontrolira i ne plaća osim kompanije koja mi daje plaću. Milijun članaka, šest knjiga i nekoliko listova koje sam pokrenuo te sigurnost da svima mogu pogledati u oči bez straha i nužde da se priklanjam nekom tuđem interesu, moj je jedini životni kapital. Kao i to što moja odrasla djeca mogu u ocu vidjeti primjer časnog čovjeka, što mi intelektualni gnom želi oduzeti prenošenjem nedokuhanih lagarija svog novog prijatelja Vinka Grubišića, vlasnika «Jadran-filma», bivšeg Pašalićeva medijskog opunomoćenika, kojemu je tu veliku državnu firmu u Dubravi ostavio u nasljeđe otac, kondukter ZET-a.

Najviše me nervira autentična tupost koja zrači iz toga mladog čovjeka: činjenicu što ja ismijavam njegove plitke stavove pripisuje «klasnoj» svijesti, antipatiji prema «direktnoj demokraciji» kakvu promoviraju prosvjednici s Wall Streeta koji su okupirali glavne europske trgove. Neki dan obišao sam njihovo šatorsko naselje na Trgu Lindenhof na ciriškom Gornjem gradu pa rekao ženi i prijateljima: «Ja sam na njihovoj strani - zato što su generalno u pravu, a osim toga, to su jedini ljudi koji nešto ševe u ovom tmurnom protestantskom gradu!» To što simpatiziram s njihovim motivima, sigurno ne znači da podržavam njihove zahtjeve. Potpuno se slažem s onim što je neki dan rekao u New Yorku Slavoj Žižek, Srećkov neshvaćeni mentor, kad je obišao tamošnje prosvjednike: Program im je deplasiran, trebali bi se fokusirati na stvarni problem pa, recimo, podržati Obaminu zdravstvenu reformu!

No, čini se da su ti mladi ljudi nesposobni da donesu i realiziraju politički program – oni mogu pokrenuti novi hipi-pokret i šezdesetosmaške proteste iz moje mladosti koji su uzdrmali građansko društvo i doveli do njegove demokratske transformacije, te do današnjih ideja tolerancije, koje, naravno, važe samo «prema unutra», u razvijenim društvima, dok su «prema van», doveli do novog imperijalnog kolonijalizma. U tome sam i ja kao i Žižek kojega nesretni Srećko uopće ne razumije – nepopravljivi komunist, jer vjerujem u jednakost i ne priznajem rasu i naciju. No, to ne znači da ćemo se vraćati na horvatovske djetinjaste eksperimente «direktne demokracije», «plenume», studentske, radničke i seljačke deputate i slične anakronizme koji uvijek završe nekom društvenom katastrofom, nasiljem ili diktaturom. No, Srećko to zapravo i ne zastupa – on je čisti pozer. Srećko nije revolucionar, nego kriptonerd, dok sam ja, bolujući od istog Weltschmertza, nešto mlađi nego što je on sada, osnivao prvu «samoupravnu» omladinsku radnu brigadu «Vladimir Iljič Lenjin», zasnovanu na idejama direktne demokracije, koja je barem sagradila nasipe što i danas Zagreb brane od poplava.

- 02:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #


View My Stats