NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Morphy: Svaki je mat sedmi pečat!

Čitanje je, dakle, djelatnost koja nastupa poslije pisanja: smirenije je, uglađenije, produhovljenije.

J.L.Borges

Hamm as stated, and Clov as stated, together stated nec tecum nec sine te [neither with you nor without you], in such a place, and in such a world, that's all I can manage, more than I could.” –

Samuel Beckett in a letter to director Alan Schneider

Ni on nije igrao da pobjedi: igrao je da (se) izgubi.

Dr.Jatogen



- Pomoz bog! Život je sam po sebi igra (kao što i sam naglashavaš u primedbi na kraju), tako da se ne mora gurati drvene figure po drvenoj tabli ne bi li se živelo, ne?

Pozdrav svim pregaocima vaseljenskim.

leviathan 28.07.2008. 07:33

- Bog ti pomog'o, junače!
Hm...da, iz perspektive Igre (igram se sada riječima i slovom) moglo bi se tako kazati: ne mora se igrati/ratovati da bi se živjelo, ali...
...ali, nije to sve. Naime, jest, no onda se mijenja početna pozicija, ova uvodna premisa: Život je sam po sebi igra!
Ne želim ostalima kvariti igru, pa ću ti odgovor poslati mailom.

NEMANJA 28.07.2008. 08:00

- Ne mogu se ne prisjetiti Beckettove drame "Endgame": postoji pozicija na šahovskoj ploči koja pripada završnoj fazi šahovske partije u kojoj crni kralj ne može pobijediti - tek odugovlačiti svoj poraz. Ali:

HAMM: Why don't you kill me?
CLOV: I don't know the combination to the larder.

U mojoj projekciji, Morphy je Hamm: on ne igra da pobijedi, on igra da izgubi - jer izgubiti se mora. No, ne ide mu: nitko ne zna kojom "kombinacijom do smočnice".

Ne mogu se ne prisjetiti i Beckettovog romana "Murphy", uteknuća ludosti, šahovske završne metafore (poraza kako na šahovskom, tako i na onom većem, životnom želik-polju).

Ne mogu se ne prisjetiti i Duchampa koji je prestao slikati; igrao je šah. Ni on nije igrao da pobijedi: igrao je da (se) izgubi.

Ovo: Beckett, Duchamp and Chess in the 1930's.

Edgar Allan Poe nije volio šah - preferirao je kartanje. Šah je ekstreman: figure su pečatnjaci, svaki je mat sedmi pečat (što nam dramatično oslikava Bergmanov film). Na kraju partije ili si žrtva, ili si krvnik: pomirbena rješenja su privremena, ona gotovo da i ne postoje: uspostavljeni mir je lažan - ostaje tek nemir čekanja. Čekanja na poraz.

Šah je genijalna metafora od koje valja odustati.



Ne volim igrati šah: ne volim ni pobjedu ni poraz, ne volim grčevitost završnica. Volim ga zamišljati, otvorenog, punog obećanja.

(Enter Clov with alarrn-clock. He holds it against Hamm's ear and releases alarm. They listen to it ringing to the end. Pause.)
CLOV: Fit to wake the dead! Did you hear it?
HAMM: Vaguely.
CLOV: The end is terrific!
HAMM: I prefer the middle.

Dubravko Detoni priča o svojim prvim susretima s Johnom Cageom 1970. u Parizu: asistirao mu je - Zajedno s Davorinom Martinom Jagodićem - pri pripremanju njegova tri slavna pariška dana unutar devetodnevnih Dana suvremene glazbe. Eto i ondje šaha:

"Iz mnoštva Cageu tada posvećenih, 'antiglazbenih' događaja, koji su se odvijali danonoćno, osobito pamtim tri. U prvome sam nasred dobro osvijetljene kazališne scene s Johnom javno igrao partiju šaha (bio je osrednji igrač). Ali je štos bio u tome da je sve oko nas - i figure i ploča i stol i stolci i pod i kulise, valjda i zrak - bilo sjajno (Francuska radio-televizija!) ozvučeno. Tako je svaki naš i najmanji pokret izazvao u zvučnicima čudesne zvukovne efekte koji su nekada prerastali u pravi urnebes, u orgiju šumova. Improvizirali smi, John i ja, pravu simfoniju zvukovnih zbivanja s planiranim porastima i padovima udaraca i pokreta, pri čemu se jasno razabirala Cageova velika inteligencija i muzikalnost u namjerno provociranoj šturosti i nemuzikalnosti. Na kraju sam dobio tu partiju, John je teatralno se ljuteći porušio figure, a to je rezultiralo strašnim detonacijama, od kojih se nešto publike sa strahom i negodovanjem razbježalo. John mi je iza kulisa, prije ponovnog izlaska pred zbunjenu, ali i zadovoljnu parišku publiku, kazao: 'Nisi ti pobijedio, pobijedila je nova glazba!' "

doktor Jatogen 28.07.2008. 11:33

Dottore, ovo je zapanjujuće:

My work is a matter of fundamental sounds (no joke intended) made as fully as possible and I accept responsibility for nothing else. If people want to have headaches among the overtones, let them. And provide their own aspirin. Hamm as stated, and Clov as stated, together stated nec tecum nec sine te [neither with you nor without you], in such a place, and in such a world, that's all I can manage, more than I could.” –

Samuel Beckett in a letter to director Alan Schneider (Raponi).

Citiram ove rečenice jer je dio Hamm as stated, and Clov as stated, together stated nec tecum nec sine te motto zbirke priča "Pieta", Darka Desnice; vidite kako se krugovi šire i zatvaraju.
Objavit ću večeras izvrstan esej o melankoliji i Endgame, koji odavno, upravo motiviran ovim Becketovim dictumom, čuvam u dokumentaciji.

Dottore, znam da poznajete sedamnaest haikua koje je objavio Borges; podsjećam na sedmi:

Od toga dana
ne dodirnuh figure
šahovske ploče.



Briljantno!
Zaista briljantan haiku (haiku, haiku, jebem ti maiku, dodao bi Lucić): ono o čemu pjeva ostaje s onu stranu pjesme, pa je ovih tri retka zapravo šifra poezije, pjesma o svakoj pjesmi: pjesma o aluzivnoj naravi poezije, o poeziji kao aluziji na ono o čemu pjesništvo pjeva, na samu srž poetskog.

I tak...Idem i ja dalje. Prepisujem jednu priču o Rushdieu, no poludit ću od dosade daktilografije.

NEMANJA 29.07.2008. 18:56

- Iskreno, ne znam.
Ali, evo mogućeg objašnjenja (citat je iz posta o matematičarima):

The problem is that when one devotes their whole lives to a subject, we naturally begin to believe this is the only important thing to do. Grothendieck was one of the greatest minds of the last century. His manuscripts kept mathematicians busy for forty years just trying to fully understand this oracle. One day Grothendieck walked away from mathematics and became a farmer. This sacrilidge was an unending topic of conversation forever at meetings since mathematicians just could not comprehend that someone so good at mathematics would choose not to do it. Clearly, if you are brilliant at math, you must do it.

šarli 29.07.2008. 19:50

Odlično Šarli!
Baš sam to htio dobiti ovim otvorenim krajem.
Naime, to pitanje je samo naoko važno, iako se isprva čini presudnim pitanjem cijele stvari, kako Morphyjevog života, tako filma o njemu; važno je što se u tom životu ostvarilo, i to je osnovna ideja filma, ta je da je Morpyh simbol** čovjeka koji jest to čemu mu bijaše biti, koji je ostvario svoju sudbinu, i nastavlja živjeti sasvim apartnim životom.
Mislim da je 1916. Freud objavio esej o onima uplašenima uspjehom; tako su mnogi objašnjavali Morphyjev slučaj, jasno, potpuno ga nerazumijevajući, jer, konačno, Morphy se povukao nakon uspjeha, a kako je uvelike uživao u svojoj ulozi lava pariške kreme, puštajući kontesama da ga poraze, nema govora o strahu od uspjeha, dapače!
Ja nudim jedno od objašnjenja, doduše mislim konačno, no, tko zna, možda tek jedno od:
Presudna je naravno činjenica da je on postao ono što mu je bilo biti: da je realizirao svoju sudbinu. Njegova je egzistencija, kako kažem, postala njegova esencija.
On je postao quid quod erat esse, ono što bijaše da bude.
Jer ne samo da je bio Prvak Svijeta, nego je postavljao Pravila Igre.
On ih je, zapravo, i uspostavio: na neki način Morphy je utemeljitelj modernoga šaha.
U tom smislu zaista je ispunio svoju misiju, ono po što ga je Bog poslao na Svijet, i, vratio se u SAD.
No, razmišljajući zašto više nije igrao, pomislio sam na ovu Senekinu glosu, koja varira starodrevan uvid da je život rat: zato sam čitateljima ponudio Heraklita, kao hint: sjetit ćeš se fragmenta koji kaže da je rat otac svemu, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima. Život je, u toj optici, borba.
Morphy, u času ispunjenja svoga usuda, prepoznaje – anagnorisis – njegovu svrhu: život, u najvišoj instanci, NIJE RAT, pa čak ni suptilno, heraklitovski shvaćen polemos, borba suprotnosti! Morphy od bivanja, iz mnoštva, biva uzdignut do bitka, do jednog. Nalazi svoj MIR.
Mislim da je to odgovor: stanovito utrnuće kao ispunjenje životne misije.
Barem spokoj, ako već ne mir. (Bulgakov, kraj Majstora i Margarite)
Zanimljivo je da to koincidira s njegovom realnom biografijom: bio je pacifist, odbija ići u rat!
Pogledaj što o toj pretpostavci da je život borba kaže Eco:
„U Fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. On je loš, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju da budu pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svijetom. Takvo "konačno rješenje" implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što proturječi načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošto za rukom da riješi taj problem.“
Ono što ja imam na pameti, duboko je metafizičko razumijevanje toga mira, zapravo ne-nasilja: najbliže je određenje upravo ahimsa.
Tu bih se pozvao na dragog Nietzschea*: postojanija, mudrija, drevnija, dublja, rafiniranija civilizacija od naše, europske, nadasve moderne, Indija je ponudila superioran alternativan odgovor: život može biti i jest ahimsa!
U tom smislu, ono što se dogodilo Morphyju naprosto je sljedeće objašnjenje (vidi na Wikipediji ahimsa, i jainski logo dlana): The hand with a wheel on the palm symbolizes the Jain Vow of Ahimsa. The word in the middle is "ahimsa". The wheel represents the dharmacakra which stands for the resolve to halt the cycle of reincarnation through relentless pursuit of truth and non-violence.
Eto. To je to.

Om shantih!


__________

* Nietzsche nam ovdje služi dvojako: u gornjem smislu, ali i kao podsjetnik na vječno vraćanje istog/jednakog, ponovno došašće ili kako mu drago. Naime, u tim je ponavljanjima sav Morphyjev život!
"Držim da je kronološki slijed neprimjenljiv na Carriega, čiji je život bio razgovor i šetnja. Pobrojiti sve, slijediti njegove dane, čini mi se nemogućim; bolje je tražiti njegovu vječnost, njegova ponavljanja. Jedino bezvremen, zaljubljeno trom opis može nam ga povratiti.”, veli Borges u Evaristu Carriegu, o Evaristu Carriegu.
Ja to kažem za Morphyja: vječno vraćanje istog.

Pogledajmo na kraju šturi opis Beckettova Murphyja:

"Riječ je o liku izmučenom svijetom, zbunjenom i rastrganom raznim proturječnostima, ustravljenom suludom aktivnošću života iz kojega se pokušava povući; naposljetku utočište potraži u umobolnici, doduše ne kao pacijent, nego kao medicinski brat; divi se katatoničnim pacijentima čijem stanju i sam teži; pred kraj romana odigra neobičnu partiju šaha (partija je detaljno opisana, može se rekonstruirati) s pacijentom kojemu se divi. Partiju preda, nakon čega umire na prikladno apsurdan način: netko slučajno oslobodi plin umjesto da - povuče vodu."

** simbol jest to što znači (Schelling).

Da vas ne ostavim sasvim na cjedilu, evo, jasno, i pato(b)loškog štikleca, tipičnog ponavljanja:
Page 144 of 2010 Chess Oddities by Alex Dunne (Davenport, 2003) condensed Morphy’s life into half a page but still found space to assert, ‘he arranged women’s shoes in a semicircle around his bed’.
The Morphy/shoes story was discussed on page 305 of David Lawson’s biography of Morphy and on page 162 of Chess Explorations. Over the years much embroidery (e.g. ‘women’s shoes’) has been grafted onto what appeared in the earliest known sighting of the Great Morphy Footgear Affair (i.e. on page 38 of the 1926 booklet Life of Paul Morphy in the Vieux Carré of New-Orleans and Abroad by Regina Morphy-Voitier). Morphy’s niece wrote:
‘Now we come to the room which Paul Morphy occupied, and which was separated from his mother’s by a narrow hall. Morphy’s room was always kept in perfect order, for he was very particular and neat, yet this room had a peculiar aspect and at once struck the visitor as such, for Morphy had a dozen or more pairs of shoes of all kinds which he insisted in keeping arranged in a semi-circle in the middle of the room, explaining with his sarcastic smile that in this way, he could at once lay his hands on the particular pair he desired to wear. In a huge porte-manteau he kept all his clothes which were at all times neatly pressed and creased.’
This innocently unenthralling story (about how Morphy arranged his own shoes) subsequently passed through many hands, such as Reuben Fine’s (The Psychology of the Chess Player, page 38):
‘... another eccentric habit of arranging women’s shoes in a semi-circle in his room. When asked why he liked to arrange the shoes in this way he said: “I like to look at them”.’

Ha, ha, kako život radi za mene; a tek mit!

Već sam krenuo van, kadli me je nešto prenu:
Pomislio sam da sam na sasvim krivom tragu! Jer, prvi sam put zapisao ove riječi o Morphyju kao o onome koji jest što mu bijaše da bude s devetnaest, dvadeset godina. Pomislio sam: nije moguće da čovjek na početku punoljetnog života, na početku svih svojih ratova, u vremenu u kojem sam bio - trebalo bi znati moj karakter da se zna razmjer te ratobornosti - usred kozmičkoga rata, sa svime i svima, sam protiv svih (jer to je period u kojemu su pametni dečki u tzv. kozmološkom razdoblju - Grci, Nijemci: metafizika), da takav čovjek u tom periodu svoga života zagovara - hod po traku mjesečine i spokoj kao najviši, ne samo etički, nego životni ideal!
I, jasno, odmah sam se umirio: da, moguće je!
Iz dva razloga.
Ponajprije, i ja sam, kao i svi ljudi, do ove ideje o miru morao doći vodeći rat koji, u osnovi, nisam htio: vodeći, dakle, život koji nisam htio, baš kao ni nitko drugi - recimo:"Oče, ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!"(Lk 22,42)
Drugi je razlog, nagovijestio sam već, sofisticiraniji, jer tiče se ne jednog, nego mnogih života, nebrojenih života koji tvore kotač/vrtlog iz kojega valja iskočiti: The wheel represents the dharmacakra which stands for the resolve to halt the cycle of reincarnation through relentless pursuit of truth and non-violence.
Moguće je dakle da sam već u dvadesetoj slutio ono što danas, 25 godine kasnije pouzdano znam: da je Morpyh mir.
Ionako nije bila moja ideja da ga se opet prihvatim!, rekao sam na koncu samome sebi.

Na kraju, kad sve postane jedno, i Hamm i Clov i Murphy i umobolnica kao azil, i spokoj i mir i hod po traku mjesečine, in such a place, and in such a world, jedino što mi preostaje jest ponoviti priču iz listopada prošle godine - that's all I can manage!

nec tecum nec sine te

LUTAJUĆI U MRAKU

Darko Desnica




Bolnica «Sestara milosrdnica». «Podmornica», intenzivna njega kliničke psihijatrije. Dvije podrumske spavaonice, blagovaonica, pravokutna kancelarija za sestre. Na podu pločice, crvene rešetke na prozorima.
Spremamo se za objed: kao i svaki dan, prati nas zvuk flaute iz dvorišta.
Volio bih da znam moliti krunicu.

...

Naslonjen na klupu u parku, gledam Marijine mliječnoplave oči, nježni profil lasice.
Danas može komunicirati, premda šapatom. Za loših dana odgovara mi pismeno.
«Kako se osjećaš?» pita.
«Tako-tako,» kažem.
«Mislila sam da ćeš ostati dolje još koji tjedan...»
«I ja,» potvrđujem. «Još jučer su me vezali.»
«Zašto?»
«Nisam htio primiti infuziju.»
«O, Bože...»

...

Pitam ju gdje je tako dobro naučila svirati.
«Baka mi je bila flautistica,» kaže. «Počela sam rano, kao djevojčica. Pretpostavljala sam da me slušaš...»
«Iz perspektive «podmornice», « kažem, «to je bilo kao očitovanje nekog višeg bića s druge strane – molitva ili monolog...»
«Drago mi je,» kaže stidljivo.

...

«Što misliš o svom liječenju?» pita me.
«Mislim da svi pomalo lutamo u mraku,» odgovaram, «i liječnici i pacijenti».
«Koja ti je zapravo dijagnoza?»
«Paranoidna psihoza,» kažem. «Realno gledano, nitko ne zna što to znači.»
«Da,» potvrđuje. «Tako je i sa mnom. Tvrde da mogu hodati i govoriti normalno, a jedini je problem što ja upravo to ne mogu.»

...

Nudim joj da izađe iz kolica.
«Imaš neki osjećaj u nogama?» pitam.
«Imam,» kaže, «ali vrlo slab. Čini mi se kao da su tuđe.»
«Da probaš sjesti na klupu?» pitam. «Ako ne budeš mogla, vratit ćemo te».
«Pokušala sam više puta,» kaže, «ali jednostavno ne ide».

Nakon nekog vremena, moli me da ju odvezem na misu, u ckrvu unutar bolničkog kruga.
«Može,» kažem. «Pričekat ću te pred ulazom».
«Kako hoćeš,» odvraća.

...

Pola sata kasnije, u prolazu kraj dućana: «Sve što treba znati,» kaže, «piše u Deset zapovijedi. Ja sam religiozna osoba, ali svejedno sam prekršila sve osim Ne ubij.»
«Ja nisam siguran ni u to,» kažem. «Bio sam u ratu, pucalo se.»
«U bliskim borbama?»
«Na sreću, ne».

...

Polako guram kolica uzbrdo.
«Hoćeš da te odvezem do kafića?» pitam.
«Ne treba,» odgovara. «Ljepše nam je u parku. Ako hoćeš, možeš mi malo čitati iz Novog Zavjeta – ponijela sam knjigu.»
«Na žalost, ne mogu,» kažem.
«Zašto?»
«Izgubio sam koncentraciju,» objašnjavam. «Ali mogla bi ti čitati meni».
«Osjećam da gubim glas,» kaže. «Kako bi bilo da me odvezeš do sobe? Uzela bi flautu...»
«Dobra ideja».

...

Vraćamo se na isto mjesto, kraj klupe pod lipom.
Jedva čujno, s instrumentom u krilu, priča mi o gradu, mjestima koje bi voljela posjetiti. Obećajem da ću ju odvesti na jarunsko jezero.
Zadovoljno uzima flautu, počinje svirati.

Polako, jedni za drugima, oko nas se okupljaju sestre, liječnici, pacijenti: u bolničkom parku, u miru ljetnjog predvječerja, lutajući u mraku...



Post Scriptum

Kad sam već prizvao i neke svoje prijatelje, evo još jednoga; nije mu važno ime, dapače, on ne bi volio da ga se poimence spominje - važno je ono što je jednom protumačio:
Razgovarali smo o "Nepoznatom iz Nord-ekspresa"; točnije rečeno, on je govorio, a ja sam slušao i tu i tamo ponešto upitao. Ono bitno može se svesti na sljedeće:
Osnovni motiv: ljudi bez prošlosti. Čovjek bez prošlosti jest dvojnik. Ali, dvojnici nisu simetrični: nisu dvojnik jedan drugome, nego je neznanac/čovjek bez prošlosti dvojnik protagonista. Uvijek je samo jedan dvojnik – ovaj prvi je original. Doppelgänger je čovjek bez prošlosti; definicija je tog čovjeka: netko koga ne znam, a tko zna sve o meni.
Sličan je motiv u Hitchcockovim filmovima ubojstvo supruge: ubiti ženu, znači ubiti u njoj ono poznato u ime nepoznatog, što je temeljni erotski motiv: žrtvovanje svega poznatog, vlastite svakodnevice, u ime izazova nepoznatog. Dvije su žene zato također dvojnice! Jedna je vlastita, pravilnije rečeno vlastitost, a druga je ona koja utjelovljuje nepoznato, tuđost: ona koju ne znamo, a zna sve o nama! Ubojstvom supruge ubija se poznato u ime slobode za ono nepoznato. Dodao bih da je motiv onog bliskog, koje je istovremeno ono strano - pa i onostrano - granica koja spaja i razdvaja triler i horor.
Ta osnovna tema, tema je samospoznaje: čovjek treba prisvojiti svoj otuđeni supstancijalitet koji je oličen u dvojniku. Dvojnik je osoba koju ne znamo, ali koja zna sve o nama: naš dvojnik je naša alijenirana bit, ono što jesmo, a ne znamo da jesmo. Sve je do toga da prisvojimo to znanje: da i mi, a ne samo on, znamo što smo, da znamo sve o sebi. Naravno, dvojnik je metodološka pretpostavka samospoznaje: neophodno je raz-dvojiti se, udvojiti, biti drugi, istupiti iz sebe, da bi se uopće sebe moglo spoznati.*

Zašto odjednom sve ovo govorim, ovako šlampavo, zbrkano, zbrzano i nepouzdano?
Zato jer mi je pala na pamet vlastita rečenica iz prošloga posta:
Morphy, kako ga vidim, dolazi niotkuda, pobjeđuje sve s ove, i s one strane Atlantika, vraća se kući, te ostatak života provodi a da nikada više nije zaigrao šahovsku partiju!
Krasno!
Morphy kao doppelgänger, čovjek bez prošlosti!
Netko koga ne znam, a tko zna sve o meni!
Horor.


______________

* Ovo nema kraja... prisjećam se Njetočke, koja mi duguje priču o tom paradigmatskom prarazdvoju, razdvoju koji prethodi svim naracijama ovoga svijeta: teorijskoj, praktičkoj, poietičkoj...
Duguje mi ta djevojka priču o ehje ešer ehje: o onome koji za sebe kaže: Ja sam koji jesam! I am that I am!
Ta, tu imamo taj prarazdvoj neophodan spoznaji svijeta stvorenog na svoju sliku i priliku, kao i samoga sebe, iz pozicije toga drugog, instance svijeta u koji se prvotno izdvojilo*: I am, prvi, odvojen je ovime "who" kao zrcalom, da bi se zrcalina, onaj drugi, predstavio: that I am. Prvo I am nije ono drugo I am: tema je to istog, drugog, otkrivanja identiteta u zrcalu drugotnosti. Drugotvorenja koje nije (u)ništenje. Vrtoglava tema: tema Boga kao apsolutnog identiteta (Schelling), apsolutnog identiteta samosvijesti ili slobode kao apsolutne ideje (Hegel), apsolutnog identiteta mišljenja i bitka (Parmenid)... jednom smo već imali post o toj temi, kad je o njoj govorio profesor Branko Despot:

drugačije: ono apsolutno ili apsolutna ideja, kao ono vazda već kroz sebe prisutno, – «puka» «ideja slobode», po Kantu, kao čisti umski pojam –, realizira, osadašnjuje vlastitom moći i voljom sebe samu adekvatno sebi samoj, te utoliko kao istinski, kroz sebe sama realizirani i sa sobom usklađeni pojam biva i jest odista apsolutna ideja (ono apsolutno-apsolutno u Znanosti logike), koja je u sebi ukinula, nadišla život, spoznaju i volju, te kao ideja postala sloboda i kao sloboda jest ideja. apsolutna ideja, dalje, radi sebe same, kroz svoju drugotnost («priroda»), i u svom vlastitom elementu, duhu, kroz svoju umsku sebesvijest, realizira sebe sebi primjereno kao apsolutni duh. apsolutni duh, u negativnome smislu, kao od svakog nešto i netko (čovjek, priroda, bog) odriješeni, očišćeni i oslobođeni, i, u pozitivnome smislu «apsolutnog negativiteta», kao kroz sebe sama iz ništa sebe sama sebe proizvodeći i proizvedeni, jest duh koji u apsolutnoj znanosti u svojoj slobodi samooprisutnjeno sadašnjeći sebe zna kao duh. ovo samooprisutnjeno sadašnjenje, «vječna sadašnjost» apsolutnoga duha, kao, takoreći, do nadživota iztjerana životnost života, jest, po načinu svoga biti, produktivno, dijalektičko i spekulativno mišljenje. u tome mišljenju ono apsolutno proizvodi, s onu stranu «teorije» i «prakse», sebe sama kao cjelinu mislivih misli, dijalektički oslobađajući sebe kroz proturječja svake bitno moguće određenosti, i dospjevši k sebi, pri sebi, sebe sama određujući, spekulativno gleda, «uživa» sebe sama u svojoj samstvenosti: apsolutnoj slobodi.

Tu ću se zaustaviti.
Jer, u tom postu - amblematičnog naslova: vječno ponovno došašće - postoji rečenica koja me izluđuje:

bit metafizike je vrijeme koje je u svojoj vremenitosti-vremenosti zaustavljeno u trajanju

Ja sam pak jučer napisao:

Morphy je, naravno, u vječnosti. Ali, ne onakvoj na kakvu pomišljate: ne u šahovskom panteonu; taj je privremen. Morphy je zaista dosegnuo vječnost, on jest ono što mu bijaše biti, i naprosto mu je bilo ostatak dana proživjeti čekajući da vrijeme prođe.

Sve je već znano.
Jednom riječju: povijest miruje kao Waservaga. Jedini napredak u božjem planu predstavlja kretanje od manje očitog do nedvosmilenog oblika jednog te istog.
I to je već napisano.
Hribar...


__________

* Jasno da nema kraja... Od trenutka kad sam napisao ovu sintagmu, nisam imao mira; nemam ga ni sada, iako znam obrazloženje moga nemira: palo mi je na pamet da pored grčkog koncepa izdvajanja onog pola, neodređene dvojine, mnoštva, iz hen, iz jednog, spomenem i možda suptilniju, ili zreliju, ili tek rezigniraniju, melankoličnu kozmogoniju i teologiju lurijanske Kabale: i ovdje imamo posla s izdvajanjem, ali u negativnoj formi, u obliku ustezanja samoga Boga: lurijanska Kabala uči da se skriveni, transcedentni Apsolut, Deus Absconditus - En-Sof, Beskrajni, ili En-Sof 'Or - Beskrajno Svjetlo - morao kontrahirati ne bi li proizveo mjesta stvaranju! U En-Sofu je sve, i, ako je bezgraničan i beskrajan, nema "mjesta" za stvaranje univerzuma; stoga se En-Sof usteže u sebi samome, da isprazni mjesto za Svijet! Tehnički termin te kontrakcije je zimzum (tzimtzum).
Zašto unatoč svemu nemam mira?
Nisam spokojan, unatoč obrazloženju, jer me sve ovo podsjeća na neko mjesto u nedavno pročitanoj knjizi, ili natuknici, koje vjerojatno sada godinama neću pronaći.

Tješi me ipak to vječno ponovno došašće: jednom ću neminovno otvoriti istu stranicu...

Ponavljanja.

halucinantna biografija

Sine missione nascimur *



Kako ću to najkraće ispričati, kad priča počinje prije četvrt stoljeća…
Možda je najbolje najšturije, jer ionako nema kraja.

Prije tjedan dana jedan je od mojih prijatelja krenuo na put o kakvom svi maštamo, ili bi ga htjeli, ili trebali poduzeti: krenuo je brodom od Engleske do Amerike, a onda će coast to coast, od New Yorka do L.A.-a., autom, u biblijskom timingu: put će trajati četrdesetak dana.
Već je sama ta činjenica priča za sebe, u cjelini, ili detalju: brod je, recimo, Queen Mary.
I on i ja skloni smo posebnoj vrsti patetike: nazvao me je u vrijeme Dnevnika, šetao je djecu Central Parkom, a ja sam na Earth Googlu pratio njegov itinerer, iscrpno ga informirajući o penthouseu Martina Zweiga, u The Pierre Hotelu, na uglu 61st i Central Parka.
Stanoviti Charles Pierre Casalasco, dvadesetih je godina bio na vrhuncu svoje restoraterske reputacije, prihvaćen od Four Hudred, no nezadovoljan with the increasing democratization of public manners. S grupom financijera s Wall Steeta – primjerice, bio je tu filantrop i unuk Elbridge Gerryja, izumitelja gerrymanderinga, političke manipulacije granicama izbornih okruga - ušao je u joint venture i listopada 1930., otvoren je The Peirre Hotel, uz gala-večeru Augusta Escoffiera!
Na vrhu hotela nalazi se penthouse čija dekoracija priziva interijer kabine zeppelina. Taj penthouse, najskuplji je stan svijeta – cijena je nevažna, važna je priča…



Dok sam o tome govorio u slušalicu, moj je prijatelj, snimajući lokaciju, postavljao znatiželjna potpitanja, spominjući uzgred legendarnu Dakotu koju je toga dana pohodio; naravno, prisjetili smo se Rosemaryne bebe, koja je u njoj do danas zasigurno odrasla, a ja sam pomislio na mandragoru, tanis, Kadmo, i jednu davnu raspravu vođenu na Vaseljeni.
Nevjerojatno je to: gledam Petu aveniju i The Pierre Hotel, on ga snima, govorimo o Liz Taylor koja je u njemu živjela, i sve se to odvija simultano, bez obzira na raspon u prostoru i vremenu.
Ovaj postupak ponavljat ćemo na raznim destinacijama – bit će to fascinantan dokumentarac, no nije to ono o čemu sam nakanio pričati…

Taj moj prijatelj, igrom slučaja, posjetit će on the road neke važne ljude: nomina sunt odiosa, ali, jedan je od tih producent hollywoodskog chorus-linea, dapače kit koji je pomalo freak u odnosu na tamošnji mainstream; zaista ne kanim počiniti nikakvu aluziju, ali moram kazati da je riječ o čovjeku koji je među prvih deset filmskih producenata današnje Amerike. Govorim to tek iz jednog razloga: radi se o osobi koja u trenu, vlastitom diskrecijskom odlukom, svojim novcem, može pokrenuti snimanje bilo čega na ovome svijetu, čak i filma Sutjeska: Final Combat, ako bi ga Bulajić mogao zamisliti.
Da stvar bude bolja, radi se o uzvratnom, prijateljskom posjetu: riječ je o okolnostima koje dopuštaju privatan ton, i to je bilo dovoljno da moj prijatelj prizove razorne duhove (moje) prošlosti – nekoć davno, rekao sam, prije 25 godina, smišljao sam, pa i zapisivao, brojne sinopsise, skice nebrojenih filmova, krhotine slika neke početne ideje, ili slutnje, i prijatelju je palo na pamet da u posjet ne dođe praznih ruku! Kratko kazano: vrlo mi je brzo objasnio da je riječ o šansi života – taj moj prijatelj rodio se prekasno, koliko god na vrijeme da privatno uspije: da je rođen prije stotinu godina bio bi Lenjin, jer ne postoji biografija kojoj on ne bi znao ponuditi utopijski eshaton – pa ako film i ne snimim, barem je jednom u mom životu moj sinopsis – za scenario nemam vremena – čitao čovjek iznad kojega je samo strop Pierreovog penthousea, dakle celuloidni Bog, ako takav postoji. Hoću reći: nije čak neophodno napisati sinopsis, barem ne briljantan sinopsis: to je takva vrst ljudi koju može pokrenuti jedna rečenica, formulacija, asocijacija...; naprosto, on je mover.
Taj moj prijatelj poznaje me odlično, možda bolje od mnogih drugih: znao je da ću na ponudu odgovoriti kao da me je pozvao na dvoboj: mirno sam odgovorio: O.K.!

Naime, kaj…



Naime, imam ja priču za takav film. Dapače, ispričat ću je ovdje, sada, pred vama, i bit će i vama jasno – ne mora nam to kazati nikakav shaker – da je riječ o storiji koja vapi za ufilmljenjem. Što čekam?

Ništa. Ne biste vjerovali, ali, sasvim mi je svejedno hoće li ikad biti snimljena ili ne. Znam, znam da ne vjerujete, ali to je ionako moja osobna stvar: ono što ta priča čuva meni je važnije, pa čak i kao pitanje, od sasvim akcidentalne okolnosti hoće li biti ispričana i na platnu. Za divno čudo, nije ono što ste odmah pomislili: nije riječ ni o čemu biografskom, ni o čemu intimnom. Barem nije riječ o mojoj intimi.
Riječ je, naprosto, o ideji.

Ideja je sljedeća (znam da ne vjerujete svojim očima i ušima, ali, veli Heraklit, oči su i uši ljudima zli svjedoci imaju li barbarske duše):

Riječ je o čovjeku koji je ispunio ono čemu bijaše da bude.
Riječ je o čovjeku koji jest ono čemu mu je bilo biti.
Riječ je o čovjeku – mogu ja biti i bezobrazan, dakako – čija je egzistencija istovjetna esenciji, da ne zazivam quod quid erat esse.

Da, i što s tim?
Čovjek je simbol per definitionem, i što s tim?
Evo primjerice što s tim:

Riječ je o Morphyju.
Paul Charles Morphy, the pride and sorrow of chess, rođen je 1837., a umro je 1884. godine.
Priča o njemu, naravno, stara je priča: nomen est omen.
Morphy je kao Amadeus: nije tu riječ o Mozartu, dakle o Paul Charles Morphyju; riječ je o halucinantnoj biografiji Paula Charlesa Morphyja.
Ona se može sažeti na sljedeće: veni, vidi, vici, i od toga dana nisam dodirnuo figure šahovske ploče!
Morphy, kako ga vidim, dolazi niotkuda, pobjeđuje sve s ove, i s one strane Atlantika, vraća se kući, te ostatak života provodi a da nikada više nije zaigrao šahovsku partiju!
Jedan moj znanac napisao je to ovako:

Lik (umije li to pokazati) ima pravo biti tragički statičan.

Pisao je u obranu Save Šumanovića.

Ovdje je riječ o šahovskom geniju - Fisher je bombastično tvrdio najvećem od svih – koji pobjeđuje sve igrače Novog i Starog Svijeta, i potom za cijeli jedan život, zauvijek, prestaje igrati.
Morphy je, naravno, u vječnosti. Ali, ne onakvoj na kakvu pomišljate: ne u šahovskom panteonu; taj je privremen. Morphy je zaista dosegnuo vječnost, on jest ono što mu bijaše biti, i naprosto mu je bilo ostatak dana proživjeti čekajući da vrijeme prođe.



Tu ću prekinuti: tu se naglo stvari osložnjavaju, i sada kreće elaboracija koja može potrajati i sat, dva, cijelo popodne, ovisi kome pričam i kakve sam volje: godine su rafinirale tu priču, i poznata mi je u svakom kadru, svakom pogledu, svakoj gesti. Ipak, više od priče, fascinira me ono što je zaustavilo Morphyja; da, došao je do kraja, ispunio je sudbinu, nastavio ne predug život, ali, nije to, ne radi se samo o tome: postoji ipak razlog zbog kojega je Morphy prestao igrati, i taj je razlog nedvosmislen, jedan, jedini, nepobitan, vrlo shvatljiv, svima razumljiv, i dapače, mislim da je univerzalno opravdan: svi bismo Morphyja uvažili kad bi nam se njime ispričao.

Meni je sasvim slučajno pao na pamet. Ne odmah, ali, nije neophodna posebna dovitljivost da mu se dosjetimo.

Naravno, zanima me možete li ga predvidjeti?
Poslužite se svim izvorima, proučite sve o Morphyju…sve je dozvoljeno.

Koji je to unutrašnji razlog zbog kojega je stao?

Iz tog istog razloga ja ovu priču nisam ispričao dvadesetak godina. Nema potrebe za njom, kad se jednom dovinete razlogu.

Mada, fascinantna je to priča, jer to je priča o onom najvišem što čovjek uopće može biti, nakon čega doista dosiže vječnost!

Što bi nas to, pred vječnošću, kao ljude, moglo zaustaviti u vremenu?
I, učiniti zadovoljnim njime?



_________________

* Određeni smo od rođenja da se borimo bez predaha.
Seneca, Epistulae Morales 37.2

IV.XXXVII.ii. Ab illis qui manus harenae locant et edunt ac bibunt quae per sanguinem reddant cavetur ut ista vel inviti patiantur: a te ut volens libensque patiaris. Illis licet arma summittere, misericordiam populi temptare: tu neque summittes nec vitam rogabis; recto tibi invictoque moriendum est. Quid porro prodest paucos dies aut annos lucrificare? Sine missione nascimur.

Zvonko i Julija

Povratak Zvonka Bušića u Hrvatsku izazvao je očekivane, razumljive kontroverze: za jedne je Bušić autentični hrvatski heroj, za druge nepatvoreni terorist.
Prije gotovo dvije godine, u rujnu 2006., na portalu "Jutarnjega lista" ambivalentnost je (recepcije) Bušićeva imena, lika i djela anticipirana u dva oprečna komentara: u onome uvaženog novinara "Jutarnjega lista " Branimira Pofuka, i tome nasuprot zloglasnog komentatora imena Kapetan Kuka.
Donosim ta dva komentara in extenso, bez ikakve redakcije, kao ilustraciju mogućeg raspona današnje rasprave o Zvonku Bušiću; taj raspon, ujedno, iscrpljuje ovu raspravu. Tertium non datur.



NEKE ČINJENICE O BUŠIĆU

Ova najvecim dijelom nesuvisla i uspaljena rasprava odlicna je skola i nama novinarima kako je ruzno i pogubno naprecac suditi, zauzimati nepokolebljiv stav i na koncu vrijedjati druge ljude

Igrom slucaja sam upoznat s nekim cinjenicama koje ovdje nitko nije spomenuo i nadam se da ce malo smiriti ton ove diskusije. U prvom redu svima najtoplije preporucam knjigu Julienne Busic Ljubavnici i ludjaci. I to ne samo zbog slike vremena u njoj, osobito zanimljive iz kuta jedne Amerikanke, nego i zato jer je rijec o prvorazrednoj literaturi, izvrsnom romanu. O tome je pisao, na primjer, i jedan Edo Popovic, koji je sve samo ne politicki, a kamoli nacionalno ostrasceni tip koji bi samu temu stavio iznad, u ovom slucaju vrhunskog, stila i vjestine pisanja. Nadalje, imao sam priliku upoznati gospodju Busic i od nje, kao i iz drugih izvora na koje me uputila, dobiti opseznu dokumentaciju o slucaju, koju ona dobrim dijelom donosi i kao prilog u svojoj knjizi. Dakle, nije tocno da mi ne znamo, kao sto netko dolje rece, jesu li oni imali namjeru pobiti putnike u avionu. Kao sto je utvrdio i sud, Busici i njihovi drugovi su u avionu prijetili laznim eksplozivom, u stvari obicnim plastelinom, upravo zato sto im ni na kraj pameti nije bilo ubijati neduzne ljude. No, da bi se njihovi zahtjevi i namjere shvatili ozbiljno, u New Yorku su na odredjenom mjestu ostavili eksplozivnu napravu o kojoj su, dolje vec opisanim putem, obavijestili policiju, dapace, s uputama za demontiranje. Policija je, na zalost, pogrijesila u postupku demontiranja i policajac je tragicno poginuo. Tocno je da njegova udovica zbog toga jos uvijek vodi proces protiv NYPD-a. Nadalje, u korist svojih otmicara na sudu su svjedocili i neki od putnika, kao sto su ih kasnije i posjecivali u zatvoru. Isto tako, sam sudac koji je vodio proces i izrekao kaznu zalagao se u vise navrata za pustanje Zvonka Busica iz zatvora nakon sto je vec bio odsluzio presudjeni minimum izdrzavanja. Dakle, nitko ovdje ne hvali postavljanje bombe i ubijanje covjeka. Njihovi ciljevi su bili plemeniti, a metode ocajnicke, a oni koji misle da u Jugoslaviji nitko nije mogao (ili smio) biti toliko ocajan, takodjer ce nesto nauciti iz knjige J. Busic. Poanta je doista ovdje u tome da je covjek odavno odsluzio svoju kaznu, ali odlezao je, eto, punih trideset godina i jedan je od najstarijih zatvorenika u SAD-u s tako velikim stazom. Taj bi covjek itekako imao puno toga ispricati o prezivljavanju i cuvanju vlastitog zdravog razuma u americkim zatvorima. OZ na zalost nije izmisljena serija. Zbog svega toga nadam se da ce barem ponekom ovdje biti jasno jasno kako veseliti se oslobadjanju i povratku Zvonka Busica u Hrvatsku (majka mu je umrla, ne docekavsi ga, prije dvije-tri godine) nema nikakve veze s nekakvim velicanjem terorizma, bombastva i ubijanja neduznih ljudi. Uostalom, sami sebe su i pred sudom i pred svijetom zbog tragicne pogibije policajca osudili upravo Busici. Julienne Busic je izuzetno pametna, mudra i hrabra zena, a kad god sam je sretao nisam mogao ne pomisliti i na Homerovu, odnosno Odisejevu Penelopu. Silno mi je drago i zbog nje i zbog samog Zvonka Busica ako se taj transfer sretno zavrsi. S obzirom na duzinu ovog komentara, hvala na strpljenju i paznji.

B. Pofuk, Jutarnji.hr, 12.9.2006 23:52:44



Branko,

Prije nekoliko dana, onako usput, pola u šali pola u zbilji, spomenuo sam tvoje ime - kažem tvoje, jer poznajemo se oko 18 godina - kao prvo pero "Jutarnjeg lista". Jednom ću obrazložtiti zašto to mislim, no sada bih obrazložio zašto, mislim, ovoga puta ne samo da nisu u pravu, nego ovaj tekst nisi nikada i nikako smio objaviti. Evo zašto:

1. Ovo je, in ultima linea, apologija terorizma. To je zapravo strašno: ti pokušavaš izazvati sažaljenje spram osoba koje su ubile čovjeka u terorističkom aktu.

2. Ovo je cinična apologija terorizma: američki je policajac sam kriv za svoju smrt, a njegova krivica leži u njegovoj nestručnosti! Ovo je pristrana, nacionalistička apologija terorizma: očaj zbog hrvatske državne nesamostalnosti dovoljan je razlog ako ne opravdavanju a ono razumjevanju terorizma kao legitimnog oblika borbe za vlastitu državu! U toj borbi dopustivo je, u promičbene svrhe, ubijati čak i državljane treće, sasvim proizvoljno izabrane i nepristrane strane! Jer, nije ubijen policajac države koja nije dopuštala hrvatsko državno osamostaljenje, nego američki policajac koji s tom emancipacijom nije imao ama baš ništa!

3. Ovo je gotovo suluda apologija terorizma, i to je ono što brine: odjednom su u igri čak i estetski kriteriji, evo, roman gospođe Bušić pravo je remek-djelo biografske literature, tu je i stručnjak da to potvrdi, ako treba, hrvatski poeta i filantrop Edo Popović, osobno nezainteresiran za terorizam, očaj i hrvatsko državno pravo, pa, ako Edo veli da je to literatura, onda valjda možete vjerovati na riječ kad vam ja, Branimir Pofuk, velim da književnost takvog stila - u zadnje vrijeme Branko izvješćuje o svim romanima koje je pročitao, i, nevjerojatno, ali svi su do jednoga zapanjujućega stila: nekakav crnogorski prvijenac ugolačan je do biblijske jezgrovitosti, recimo.... - ne može biti lažna: ta, ono istinito i ono lijepo uvijek idu ruku pod ruku, još od matere Helade naovamo. A kad smo kod toga...eeee, kad smo kod toga, eto gospođe Bušić u punini njene a(n)tičke dostojanstvenosti novovjeke Penelope! Budući da su trancendentali istinitog i lijepog redovito u svezi s dobrim, ta pravdoljubivost Bušićevih, koja je urodila i književnim remek-djelom, eo ipso je ujedno dokaz njihove dobrote, dakle moralnosti! To je jedna gotovo amiški stroga obitelj, koja je u nastupu iskrenog samobičevanja osudila samu sebe pred bogom, ljudima i američkom javnošću, pak nije nimalo čudno da su zatvor pohodili i sudac, i putnici otetog aviona, i tko zna tko sve ne od ucviljenih Amerikanaca, čiji je jedini grijeh loša antiteroristička sprema tamošnje policije!

4. Ovo je neobično perfidna apologija terorizma! Obrazlagati kako su otmičari raspolagali plastelinom pa se nitko zapravo nije trebao bojati za svoju egzistenciju, potpuni je promašaj, osim i opet kao pokušaj ekskulpacije zločinaca, terorista. Naime, njihova je osnovna intencija, bez obzira što imali u rukama, plastelin ili plastični eksploziv, uvjeriti posadu i putnike da će avion dignuti u zrak, te da ih se ima uzeti za ozbiljno - ta, otmičari nisu nastupili kao putujuća družina hrvatskih komiračara odlučna da parodira teroristički aktivizam. Zamislimo sada da se u avionu nalazi trudnica, čovjek koji je već imao infarkt, neko dijete koje će za cijeli život kao uspomenu na ove dobre, hrvatske, očajne ljude ponijeti groznu traumu blizine smrti! Koga je briga što ti idioti imaju u rukama: oni prijete, sumanuti su - očajni, kaže Pofuk - i sve može u trenu odletjeti u zrak: životi nedužnih ljudi, ideali, ljubavi, snovi, nadanja...Tko to ima pravo raspolagati bilo čijim nedužnim i u tom pogledu savršeno nevinim životom e da bi ostavario svoj politički ideal, ma kakav on bio!? Plemeniti ciljevi? Koji su to ciljevi, Branimire Pofuk? Ostvarenje hrvatske državne samostalnosti ili dizanje aviona u zrak? Za tebe, i Bušiće, samostalna hrvatska država; za sve ostale - smrt! Cilj otmičara aviona 11. rujna bio je ubiti putnike. Propagandni efekt te egzekucije sasvim je nešto drugo. Da sam kojim slučajem ja bio u avionu, unatoč tome što sam i sam htio slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku, čim bi mi se ukazala prilika mirno bih poubijao sve one koji bi htjeli poubijati sve nas. Ali oni nisu nikoga htjeli ubiti, ponavlja Pofuk!!! Ne, jesu! Svi su to u avionu realno proživljavali, tu spoznaju životne ugroženosti. To što trenutno nisu imali čime, druga je stvar. Stvar terorističke inkompetencije.

5. Ova je obrana terorizma psihološki zasnovana na "stockholmskom sindromu": Branimir se poistovjetio s otmičarima. Jer, radili su za našu stvar! Gospođa je tako pametna, mudra i - zbog ovoga bi Branimire možda trebao i pred sud časti HND-a! - hrabra žena! Teroristi, ljudi koji se igraju životima putnika u avionu hrabri su ljudi? U čemu se očituje ta naknadna hrabrost? U tome što ta hrvatska majka hrabrosti čeka svoga dragana desetljećima? A što gospodin Branimir Pofuk tek misli o hrabrosti supruge poginulog američkog policajca, čiji se suprug, unatoč njenoj hrabrosti da odgoji dijete ostalo bez oca koji je život izgubio jer nije bio dovoljno stručan u rastavljanju pametne hrvatske paklene naprave, nikad ne će vratiti?

6. Ovo je, zbog konteksta u kojem se ova apologija terorizma javlja, naprosto nečuven gest čovjeka koji je očito izgubio obrise realnosti: nakon 11. rujna pisati tekstove koji pokušavaju psihologizirati razloge otmice, pozitivno ih utemeljiti u kakvoj-takvoj političkoj ili duševnoj realnosti koju bi nepristran čitatelj mogao akceptirati kao racionalan razlog zla - u ovom slučaju očaj zbog nepostojanja NDH, jer, SR Hrvatska u tom trenutku postoji i u njoj neki ljudi političkim putem, žrtvujući svoje a ne tuđe živote, pokušavaju od socijalističke i jugoslavenske napraviti samostalnu republiku Hrvatsku, čemu posvećuju cijeli život, konačno uspjevajući u životnom naumu - pisati danas dakle tako dok aerodromi svijeta imaju osiguranje višeg stupnja no većina zatvora u RH, neodogovorno je, neprofesionalno, bez elementarnog osjećaja za stvarnost. Žao mi je što je ovakav tekst izašao baš ispod pera Branimira Pofuka. Još mi je nejasnije to što inače posve uravnotežen, strpljiv, postojan, smiren čovjek ustrajava u svojoj pristranosti, usput patetično paternalizirajući cijelu diskusiju: tonom seoskog župnika Branko izvlači pouku u ime svih novinara, pripremajući se za pledoaje za teror! Strašno!

Još tek jedna rečenica: evo, pogledaj! Tko te razumije, tko te uvažava, tko te brani: oni koji bi i opet dizali avione u zrak! Ja znam da to nisi htio, ja znam da ti to ne bi htio ni u nagorim snovima, ali, ne znaju oni, oni koji bi to u ime te tvoje apologije i opet učinili. Ako itko treba iz svega ovoga izvući pouku, onda si to jedino i samo ti: ovo ti je ogledan primjer onoga što tako rijetko susrećemo a što se trivijalno naziva odgovornost za javnu riječ. Jer, ona podrazumjeva odgovornost za sudbinu te riječi! Nemoguće je kazati: krivo sam shvaćen! Kad braniš teroriste, moraš računati na to da će možda sutra netko upravo tvojim argumetnima opravdavati ako ne otmicu aviona, a ono razbijanje nekog srpskog prozora. Jer, borba se nastavlja, zar ne?

Kapetan Kuka, Jutarnji.hr, 13.9.2006 1:55:32

Quasi una fantasia

What's madness but nobility of soul at odds with circumstance?

Theodore Roethke


Zamislio sam ovako: netko od nasljednika crno-žute dunavske monarhije neospornog je literarnog dara: u ime Svetog Rimskog Carstva, Vertumna, Keplera i Deea, piše roman o judeomasonsko-trilateralnoj kabali koja se urotila protiv samih temelja Staroga Svijeta: suprotivu metafizičko-ontoteološkim kategorijama kršćanske Europe! Spominje se Skull & Bones. Nagađa se o Golgoti, neki govore o Steineru i predavanju u Manchester College Chapel, na Oxfordu, 27. kolovoza 1922; štukature na ulazu iz 1891. čuvaju geslo: to truth, to liberty, to religion.

Urotnici kidišu na sve: na prostor i vrijeme koji domalo nisu više transcendentalni uvjeti percepcije, nego su i sami relativni; razaraju svijest i otvaraju vrata podruma i tavana: Zakona i Podsvijesti; ukidaju objektivne mogućnosti čak i eksperimentalne, pozitivne i egzaktne znanosti, skrušenom, mada pristranom spoznajom da je u svakom eksperimentu imanentno prisutan i spoznavatelj; razaraju prirodnu ljestvicu tonova; uvode nadosjetilnu umjetnost, osjetilima nedostupnu sliku: šta je apstraktna slika, to se više neposredno ne vidi; samo društvo zasnivaju na rascjepu i otvorenosti, a ne cjelini, sustavu i redu; konačno, umjesto plesnih koraka, trotakta i vjekovne geometrije plesa, tu je sada popping, locking, breakdance: plesove takta, odmjenjuju oni kontakta.

Postaje očito, osnovne su kategorije helenskog i kršćanskog svijeta snažno uzdrmane: svijest, svijet, vrijeme, prostor, subjekt, objekt, sve je to postalo nepostojano, nepouzdano, relativno, jednostavno isprazno: in ultima linea, da bi na ispražnjeno mjesto jednog raspetog, skandaloznog Boga, mogao zasjesti nekakav mjernički Demijurg.

Razvijaju se brojne zavjere: masoni, ili Nijemci, švercaju Lenjina u Oktobar; devetnaestostoljetne engleske i škotske konspiracije bjesne Balkanom u socijalnom eksperimentu socijalističkih republika; urotnici izabiru Gavrila Principa ne bi li pokazali da umjesto Mihaelovog principa, vlada eon pod dominacijom arkanđela Gabrijela: G-princip; potiče se Prvi svijetski rat, kao slobodnozidarsko obaranje konkurentskih europskih carstava: onog Romanova, i onog Habsburga; ezoterična Tulla porađa Hitlera, koji porađa holokaust: svjetsku žrtvu paljenicu!

Iluminati vladaju čak i zabačenim provincijama: na krov Doma Oca Domovine, dr.Ante Starčevića, pobjedonosno instaliraju kip Lučonoše, iluminatora - Lucifera: na južnom ulasku u Zagrob, mjesto za grobom, obijesno podižu piramidu s dolarske novčanice: ANNUIT COEPTIS! Zagrob postaje mjesto konačnog obračuna: Kaptol gori u gloriji neba, sijevaju plamenovi ljubičaste apokalipse, a grad koji leži na 16.meridijanu - koji je, kao što se zna, zemaljska sjenka projekcije mača Sv.Mihaela - biva uzdignut na razinu atopičnog, izmještenog, neumjesnog mjesta – mjesta obračuna Dobra i Zla!

Tu nastupa Izabranik, junak našeg doba: Šef Nebeske Garde i Moralne Policije - In persona Christi - u liku Nemanje Prvovenčanog, Cara Vaseljenske Posvudi, Ktitor Kosmosa kao svoje Zadužbine! Jasno, siže je predvidljiv: Nemanja ide po svijetu i ponižava, maltretira pa i dekapitira imbecile, u skladu s karmičkom bilancom i diskrecionim pravom na Posljednji Sud; upada u Breaking News i središnje informativne emisije, ispaljuje srebrn metak u Vampire politike, a narod ga slavi, žene vole, starci opjevaju!

Vječan je, svečan, lijep.

Uskoro izbija na vodeće mjesto svjetskih top-lista...

Sinoć sam usnuo čudan san. Vrlo kratak:

Ušao sam u frižider i zatvorio vrata. Istoga trena, usred mraka, shvatio sam da ne mogu van i da će mi ponestati zraka. Istom sam se probudio.

Pokušao sam sebi protumačiti san. Sjeo sam za PC, i počeo pisati: Zamislio sam ovako:

Markiz! Nova kratka čapri! Ekskluzivno!

Kad bravcu naraste podbradak u narodu se kaže da je zreo za nož.
Postoji nekoliko načina klanja svinje od kojih izdvajam Sarajevsko tradicionalno kasapljenje po tradiciji - nožem u glavnu arteriju i Paljansko "humano" kasapljenje – metkom u čelo. Za današnju lekciju klanja bravca izabrat ćemo način nožem u glavnu arteriju, pa kud puklo da puklo.
Nožem, po mogućnosti bajunetom deke Radovana, uđite 15 centimetara bravcu u vrat, položite ga na slamu i zapalite. Vjerojatno se pitate, pa kud odmah na lomaču, ali ne brinite. Životinja će brzo buknuti, što je puno bolje od šurenja, jer na lomači izgore sve dlake, čak i one kuždrave čekinje što umaknu breneru. Ako slučajno ostane koja kovrča na licu vašeg bravca, ona mora biti toliko meka da je pojedete i ništa ne osjetite. Kako bismo bilo potpuno sigurni u tradicionalnost ove metode klanja, posjetili smo bravčeve šulkolege na Ali-Pušinom polju u Sarajevu.
- Kako ste klali svog bravca?
- Ih, ba, ih ba, testirao je retard mikrofon misleći da sam mu donio klip kukuruza. Kako kolješ bravca? Opaučiš ga sikirom međ' oči, il' još bolje pištoljom. Metak, ako ne promaši, probije mu mozak, i kad se, kako bi kaz'o, bravac ošamuti, oma legne, a ti ga onda pričepiš odozgo - objašnjavao je dejstvovanje.
- Ali zašto onda niste zaklali svog bravca?, upitah aristokratski zainteresirano.
- Ma sjeo sam ja na unezverenu životinju, led okovo, glad stigla u grad pa nezgodno. Sanko sam se na bravcu, publika stisla izbliza. Dosankao pravo u korito. Sad zaskočimo još nas dvojica. Kolji! Puštaj krv! Ma, ne bole njega to ništa. Odjednom je skočio pred vješalima i, s nožem u grkljanu, izujedao gospođu podoficirku pa pobjego u Zagreb. Navodno dandanas ondje rokće i nitko ne zna kad će naprasno otegnuti papke.
- A vazda nekog marifetluka, mislio sam u sebi napuštajući taj nesretan grad koji se iza obronaka sterao u tri pičke materine.

markiz 24.07.2008. 18:55

lečenipravoslavac

Lečeni je napisao novu zbirku pjesama.
Prirodno i logično, pjesme je odlučio najprije objaviti na Vaseljeni.
Nije to samo stvar prestiža, najmanje samosvjesnog PR-a, iako je neosporna činjenica da svatko tko je netko dolazi na Vaseljenu, barem kao čitatelj.
Riječ je naprosto o redu stvari, a Lečeni je prije svega dobro odgojen dečko, i, usuđujem se kazati: dobar čovjek.
Evo kako ga se priseća naš Markiz, u Izgnanikovim meditacijama o ljubavi:

Rale-Dabyeva aranya

Sveta šuma pod crnim stijenama



Iz dela Razmeđa inđijskih filosofija, Bhagwan Dragana Davida Dabića:

'POLET', 6.11 1978, str. 5

Gastartbeiteri - NENAD POPOVIĆ - Goldstein

Gastarbajteri su glavni tekst upravo objavljene knjige Nenada Popovića - 'Svijet u sjeni', Pelago, Zagreb, 2008.

Dobrotom Nenada Popovića cijeli taj materijal, prepun fotografija, novinskih karikatura, izrezaka, preslika sudskih presuda, novinskih intervjua... ekskluzivno nam je stavljan na raspolaganje. Zahvaljujemo gospodinu Popoviću na toj povlastici: iz Gastarbeitera prenosimo zapis o Vladimiru Bakariću, kao poziv na čitanje Svijeta u sjeni.


Istinski counterpart gastarbeiteru nije, međutim, susjed koji je ostao i s kojim, nakon svega, gastarbeiter pije kavu, već Vladimir Bakarić. On je sve vrijeme samo sjedio na vrhu društvene piramide i disao. Njegov apsolutni mir i disanje – jedva čujno disanje koje, međutim, čuje čitava nacija – potencirani su mitom ili istinom da je imao bolesne dišne putove. Tako, "bolestan na pluća", on diše u vili u zelenilu na Gornjem gradu, diše u mitskoj vili na otoku Hvaru – jer na otoku Hvaru najbolja je klima na našoj obali, najblaža – on diše u klimatiziranim prostorijama na vrhu nebodera Vjesnika i na najvišem katu zgrade Centralnog komiteta. Ništa ne radi, samo gleda, sluša: "prima ljude". Masivan, mliječno bijele puti, tihog glasa, sjedio je tako usred gastarbeiterske zemlje hrvatski Buda. Desetljećima. Puca mu pogled na Savu, na Turopolje, na smog nad donjogradskim krovovima, a popodne, doma, s terase gleda suncem pozlaćene fasade i kupole na Šalati, intenzivno rumenilo mirogojskih arkada, stare krovove Jurjevske i Nove vesi sve do Katedrale koja se, dakako, vidi u blagom sfumatu. On je ne-arbeiter. Odmara se od partizanskih dana (četiri desetljeća), njegov posao je da prebire prstima, samo vršcima najfinijih končanih niti "sistema". Minimalni pokreti prstom, malo odmahivanje rukom, pitijske rečenice. Usred orkana – hrvatsko društvo nije bilo nedramatično – u njegovom mirnom oku, on je bio leptir. Samo bi mahnuo krilcima. Sjedi i diše vrhovni komunist, vrhovni novinar Hrvatske, vrhovni tumač marksizma-lenjinizma, vrhovni vođa službe za zaštitu državnog poretka, promatrač i, doslovno, vrhovni gledalac televizije: kad je ustanovljena Radio-televizija Zagreb, spikeri su, sjetili su se toga kasnije, programe počinjali rečenicom: Dobra večer, druže Vlado. On je jedini imao televizor, odnosno prvi u Zagrebu. Nevidljiv, socijalno i radno potpuno pasivan, za njega se nije moglo znati niti se vidjelo kako se kreće Zagrebom, osim u jurećoj Titovoj koloni, tada je sigurno bio u "drugim kolima": kako je odlazio na Hvar, je li u Vjesnikovoj zgradi imao poseban lift, je li šetao po Cmroku? Je li i uzdisao (o tome nema svjedočanstva, ali leptirovi efekti tada mora da su bili strašni), ili samo disao? Izgleda da je samo pazio da se ništa ne dogodi? Da se ne zakašlje, da se Hrvatska ne zakašlje? Što se i nije, tokom četrdeset godina. Na jednoj strani gastarbeiter, čiji život tutnji, s druge strane njegov counterpart. Da, baš on. Prije nego što je bio partizan i Buda, Vladimir Bakarić bio je sindikalni aktivist. On gastarbeiteru nije suprotstavljen samo tipski-piramidalno, već lično i po življenom načelu: rad - nerad. Vežu ih pak, sami paradoksi. I gastarbeiter i Vladimir Bakarić u društvu su bili neprisutni. I jedan drugome izvan dosega. Gastarbeiter je bio daleko, izvan dosega, a ovaj, negdje u Njemačkoj, nije morao ni znati za Vladu Bakarića. (Samo je sistem drhtao na spomen druga Vlade.) Dijelili su i eksteritorijalnost. Vladimir Bakarić se, kažu, znao ukazati u hotelu Esplanade. Mističnijeg, dubljeg prostora u Zagrebu nije bilo. Gastarbeiteri su pak bili rulja koja se ukazuje dva put godišnje, znojeći se i gurajući u smrdljivim vagonima Mostar ekspresa koja kroz prozor ili pretrčavajući kolosijeke nastoji kupiti masnu kranjsku kobasicu. Gastarbeiter je umoran od posla negdje drugdje i izvan sebe: do Ljubljane i Zagreba vožnja je trajala barem dvadeset sati, na svakom velikom kolodvoru vlakovi su stajali po sat, sat i pol, ne računajući granicu. A zagrebački Glavni kolodvor bio je maltene Europa: iza Zagreba su tek slijedili sati i sati pakla Unske ili neke slične pruge: ljeti neizdrživi zbog vrućine, zimi zbog jedva grijanih vagona. Vladimir Bakarić, bijel i korpulentan, stalno je isti i u sebi samome.
No, o pokojnicima sve najbolje. Možda je Vladimir Bakarić na svoj način radio dan i noć, bez i jednog slobodnog vikenda. S otvorenom linijom iz Beograda. Možda je bio naš James Bond, bolje reći "M". (Na televiziji se moglo vidjeti kako mu se u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski uručuje najviše priznanje povodom nekog ogromnog jubileja Službe.) A možda je cijelo vrijeme smirivao Tita, možda se suprotstavljao srpskim generalima, bijesnim Slovencima, možda je štitio Srbe u Hrvatskoj... možda je cijelo vrijeme pisao (bio je doktor). A možda je i bio teško ugrožen od bolesti. Možda nije mogao raditi, može biti da je cijelo vrijeme primao injekcije, dane i noći provodio s respiratorom, prisilno mirujući. U tom slučaju, on je svakako velik uspjeh jugoslavenske medicine.



Esej o Slavku Goldesteinu zaokružuje trilogiju u Hrvatskoj jedino na Vaseljeni objavljenih tekstova u povodu osamdesetgodišnjice Slavka Goldesteina: nakon Kuljiša i Vujića, sada donosimo i Popovićev ogled.


Kad se govori o emblematskim izdavačima dvadesetog stoljeća, redovito se govori o ličnostima koje su iz svojih poduzeća napravile velike ekonomske sisteme. U Italiji se tad uvijek navodi Arnoldo Mondadori, koji je počeo u jednom sobičku a napravio ogroman medijski koncern; u Njemačkoj to je Ernst Rowohlt, koji je tiskajući književnost na rotacionima strojevima tamo napravio posao stoljeća.

Slavko Goldstein je jedan od najvećih hrvatskih izdavača u Hrvatskoj posljednjih četrdesetak godina. Međutim, on pripada jednom drugom tipu utjecajnih izdavačkih ličnosti. A to su one koje su nakon 2. svjetskog rata na najsnažniji način intervenirale u kulturu i politiku svojih nacija. U Italiji to su bili legendarni i epohlani Giangiacomo Feltrinelli i njegovi obiteljski nastavaljači, U Beču je to bio Fritz Molden koji je nakon 1945. jednoj satrvenoj zemlji zajamčio moralnu i duhovnu vertikalu; u Njemačkoj to su bili Peter Suhrkamp i njegov nastavaljač Siegfried Unseld, čiji je utjecaj bio tako velik da se tamo govori o dobu Suhrkampove kulture. U Francuskoj, last but not least, za isti princip stoji obiteljsko ime Gallimard.

Vremena u kojima je Slavko Goldstein djelovao takav razvoj nisu dozvoljavala. Ograničene ekonomske i političke slobode u Jugoslaviji to su činile nemogućim, a o nekom ozbiljnom poslu u doba njenog rasula u inflaciji i anarhiji nije moglo biti govora. O ratovima i krizama 90-ih u kojima se našla Hrvatska1990.-1999. još manje. U svakom slučaju - kad se konačno našao barem formalno u prilici da nešto poduzme po mjeri svojih interesa i sposobnosti, Slavko Goldstein našao se u maloj zemlji od 4,5 stanovnika, još uvijek rastrzanoj tranzicijom, daleko od Europe a još dalje od govornog područja na kojem bi mogao izdavački djelovati – i u duhovom i u ekonomskom smislu.

Ali, uprkos svemu, Slavko Goldstein je ipak jedna inačica jednog hrvatskog Feltrinellija ili Suhrkampa. Kad se nanižu naslovi koje je, pod raznim izdavačkim siglama, izdao od konca šezdesetih do danas, taj profil jasno se nazire. Čitav niz knjiga koje nose Goldsteinov potpis bile su veliki datumi. Sukob na književnoj ljevici Stanka Lasića (1970.) bila je epohlan: s njime je otvorena možda najvažnija debata o intelektualne i političkoj sudbini Hrvatske i Jugoslavije u 20. stoljeću. I, u njoj je doslovno bilo otvoreno pitanje pitanje slobode. S najdalekosežnijim posljedicama: od toga da je doslovno pukla tikva sakrosantne službene ideologije jugoslavenske ljevice i države, do toga da je zbog nje Lasić morao otići s fakulteta i iz zemlje. S Mićunovićevim Moskovskim godinama (1977.) bilo je došlo do preokreta u pojimanju onog što se iz oblasti političke literature u Jugoslaviji uopće može tiskati – a da ne govorimo o tome da je prvi puta nakon Đilasovih Razgovora sa Staljinom digunta zavjesa nad najdramatičnijim poglavljima druge Jugoslavije, trenutcima kad se odlučivala sudbina dvadesetidva milijuna ljudi, regije, Europe, pa i svjetske političke ravnoteže. Flakerova Ruska avangarda (1984.) bila je pak suverena demonstracija što može biti uzoran, raskošni izdavački pothvat. Tu je Goldstein ujedinio kreativnost jednog od najvećih svjetskih teoretičara književnosti i rusista i našeg velikog grafičkog dizajnera Mihajl Arsovskim. Tekst i slike preokrenule su u Jugoslaviji shvaćanje moderni dvadesetog stoljeća a ujedno je stvorena vjerojatno najljepša knjiga ikad izdana u Hrvatskoj –inteligenetna, rađena kao otvoreni višemedijlani sistem koji je u sebi potpuno zatvoren i konzistentan. S tim gesamtkunstwerkom hrvtasko izdavaštvo i tiskarstvo otisnuli su se u modernu. Nakon te knjige, ništa na polju likovno opremljenih knjiga nije bilo kao prije. To je bio proboj u hrvatsku izdavačku modernu, i taj sat, hvala bogu, do današnjeg dana nitko nije uspio vratiti natrag.

Da, u pogledu unatrag osvještavamo kojoj je mjeri Slavko Goldstein udarao ritam hrvatskoj knjiškoj i političkoj sceni. Na primjer, s dva toma dnevnika Josipa Horvata (1984.), koja je bila prva velika edcija dnevnika jednog takozvanog «građanskog intelektualaca», i time jasno naznačila i vratila u svijest da u Hrvatskoj ne postoji samo ljevica, a još manje ona u njenoj militantnoj neostaljinističkoj interpretaciji Šuvarovog doba – kad je ta knjiga izašla. Ali nije objavljivanje Horvata bila samo gesta. Vijenac, kasnije politički tako važan list Matice Hrvatske, bez vraćanja u svijest Josipa Horvata sasvim sigurno ne bi bio kakav je bio, slobodan, otvoren i na najvišem žurnalističkom nivou. Jednu sličnu ulogu je nekoliko godina kasnije odigralo i Goldsteinovo objavljivanje knjieg Vlade Gotovca Moj slučaj (1989.). Ne samo da je to bio sjajan publicistički potez, veliko oslobađanja hrvatske publicistike i hommage jedom intelektulacu koji je svoja uvjerenja platio skupo kao malo tko drugi. Ta je knjiga bila mnogo više. S njom je na scenu uvedena, tako reći formulirana najupečatljivija ličnost hrvatske demokracije 90-ih godina, čovjek koji je u dobroj mjeri spasio čast hrvataskog parlamenta. Da Goldstein u knjizi Moj slučaj nije objelodanio tko je i što je i što misli Vlado Gotovac, devedestih sasvim sigurno ne bi došlo do svojevrsne historijske pomirbe hrvatske lijeve i desne inteligencije i njene efikasne koalicije u obrani demokracije i časti jedne nacije kojoj je prijetilo da je po ne znam koji puta opet potone u mrak opskurantizma i balkanske poludiktature.

Da li da uopće spomenem Erasmus (....) i Holokaust u Zagrebu (2001), ono je slijedilo po tome i što je nesumnjivi vrhunac u djelovanju Slavka Goldsteina kao izdavača? Časopis u kojem je okupio uređivački dream team od Vesne Pusić preko Ive Žanića do Ivana Lovrenovića i bio nekoliko godina pravi think tank i platorma naj kvalificiranijih društvenih i političkih rasprava te, usput budi rečeno, vjerojatno po čitanosti najuspješniji takav časopis u Hrvatskoj u posljednjih sto godina? Neću se upuštati ni u značaj monografije Holokaust u Zagrebu, ali ipak: zar to nije ona točka na i najstrašnijeg događaja u hrvatskoj povijesti na koju se čekalo 60 godina u kojoj je, tako reći usput, razriješeno i političko pitanje kardinala Alojzija Stepinca, okončana jedna duga i mučna diskusija koja je podjedanko teško pritiskala i lijevu i desnu Hrvatsku?

Vidimo dakle, Slavko Goldstein jest blizak srodnik onim izdavačakim ličnostima kakvi su Suhrkamp, Feltrinelli ili Molden, i one moje rečenice s početka nisu bile nekakva svečarska pretjerivanja. Pred nama je izdavački potpis koji je uvijek isti, ma koliko su vremena htjela da su sigle jednom bile Stvarnost, jednom Liber, Cankarjeva založba Zagreb, Ersmus Gilda ili, konačno, Novi Liber.



Na kraju i sama Goldsteinova autobiografska knjiga 1941., godina koja se vraća (2007.), govori o hrvatskoj izdavačkoj povijesti, i to na motivu karlovačke knjižare Goldsteinovog oca Ive. To je bila knjižara i posudbena biblioteka koja je presudno utjecala na formiranje jedne generacije i opću duhovnu klimu grada Karlovca. Pojedinosti njene uloge ovjelovječio je Stanko Lasić u svojim Autobiografskim zapisima (2000). Poduzeće, dakle, od kojeg je živjela jedna obitelj, i svojevrsni kulturni institut. Uništena je ta knjižara bila je 1941.: kao što je skoro sve vrijedno u Hrvatskoj tad bilo uništeno, i ubijeno: dućan je otet, a vlasnik deportiran i egzekutiran. 1945., preživjeli članovi obitelji dobili su knjižaru natrag. Ali je nisu nastavili; iz osjećaja besmisla i tuge, zasigurno. S lokotom na bravu završila se jedna obiteljska povijest, i jedno poglavlje kralovačke povijesti. Goldsteinovi su otišli u Zagreb, mladi Slavko Goldstein postao je novinar, okušao se čak i u Izraela, pa se opet vratio u Zagreb, posvetio se filmu...

Ali, onda ipak! Kao vučen nekim magnetizmom, zakonitošću očeve knjižare počela se opet ocrtavati, ali u drugom obliku. Iz jedne male sobice na Filozofskom fakultetu, Instituta za književnost, prizemnih prostorija na jednom zaboravljen uglu u zgradi Rektorata preko nekakvih baraka na Savskoj cesti, do jednog stražnjeg dvorišta u Jurišićevoj ulici, kroz svu silu improviziranih prostora, Slavko Goldstein je nastavio posao koji je započeo njegov otac. Što je to? Dug prema jednoj obiteljskoj tradiciji, prkos svim vremenima unatoč, poziv koji se pretočio u stav i ulogu jedne obitelji kroz sad već tri naraštaja? Ja na to, naravno, odgovora ne znam. To je pohranjeno u duhu i srcima jedne obitelji. No, ono što je sasvim sigurno jest da postoji ravna linija između karlovačke knjižare i svih Goldsteinovih zagrebačkih izdavačkih poduzeća do, eto, današnjeg da. I što vrijeme dulje traje, strašni prekid izmedju 1941. i šezedesetih godina, čini se sve manji, tek hijat u jednom istrajnom projektu vezanom za knjigu.
Nekome će se učiniti da je ovakva moja interpretacija odviše literarno ponesena. No toem nije tako. Pred nama je strukturna zakonitost jedne struke. Posvuda u Europi, od Venecije već vrlo rano a onda u punom sjaju u Amsterdamu, Parizu i Berlina izdavačka poduzeća oduvijek su se rađala iz knjižara. Prva adresa, ona pra-adresa u starim impresumima, uvijek je neka knjižara, u ulici toj i toj, na broju tome i tome. Danas najslavniji izdavači nekoć su u potpisu su imali: libraire-editeur, Verlags-Buchhandlung, svejedno jesu li se zvali Plon, Calman-Levy i postoje jš i danas ili Nicolaische Verlgasbuchhandlung u Berlinu, koje više nema.

Pred našim očima tako djeluje jedan arhetipski zakon jedne struke, jedno posebno poduzetništvo, ekonomsko i duhovno istovremeno, te se najčešće na kraju ispostavlja i kao najuspješnije. Zeitgeist, duh jednog vremena, ne piše se samo za pisaćim stolovima esteta, filozofa i političkih vizionara. Postoji i duhovno poduzetništvo koje počinje u knjižarama, a njega, eto, oličuju već tri generacije Goldsteinovih, jedne u svakom pogledu utemeljetiteljske obitelji moderne Hrvatske u – a čija je velika, karika i nesumnjivo centralna ličnost Slavko Goldstein.

U San Franciscu, koji je daleko od nas, na drugom kraju zemlajske kugle, postoji jedna knjižara koja se zove City Lighst. Ona je jedan od hramova američke kulture. Na beskonačno dugim policama, u nekoj svetoj tišini, tamo stoje najbolji izbora ponajbolje svjetske književnosti: poezija, proza, eseji, teorija, polemike, antologije, najnepoznatiji pisci ovog svijeta i oni najveći. Osnovao ju je Goldsteinov skoro vršnjak pjesnik Lawrence Ferlingheti. Koji uz knjižaru ima i izdavaštvo, jedno od najboljih i nautjecajnijih u Americi. Da u City Lightsu od 1953. gori svjetlo svima nama daje neko više, univerzalno samopouzdanje. U životu Ferlinghetijevog vršnjaka Goldsteina ta svjetla bila su brutalno pogašena kad je imao trinaest godina. Mrak koji nastao izgledao je definitivan i beznadan. Za sve nas, međutim, taj Goldstein kao odrastao čovjek malo po malo opet je palio žarulje, i na kraju su sobe jedne djelatne obitelji opet bile osvjetljene obitelji i sviju nas.

Tako ja danas zamišljam sliku kako Slavko Goldstein svog par godna starijeg kolegu Ferlingehetija vodi po Karlovcu, pokazuje mu gdje je bila knjižara i gdje je Zorin dom. Vidim ih kako si objašnjavaju i smješkaju se i razumiju jedan drugog: jedan pjesnik, drugi citoyen, a oba, naravno usput, i knjižari i izdavači. Jedan je stradao, drugi je imao sreće, jednom su gasili svjetla, drugom nisu, ali sve je na kraju ispalo dobro. Ferlinghetti će nakon toga obilaska sjesti u avion i otići na onu svoju drugu stranu zemaljske kugle, dok ćemo Goldstein i svi mi ostatati tu, sami, u ovoj našoj provinciji. Ali ništa zato: mala svjetla knjige ipak gore, i to neka nam bude dovoljno.

Kerum vs. Jergović!

NA OVE DVIJE FOTOGRAFIJE ZAOKRUŽITE JEDNU RAZLIKU. PLIZ!





jedan o drugom

Je­dan od nje­go­vih in­te­re­san­tni­jih ra­si­sti­čkih ispa­da bio je, pu­tem ne­ko­ga lo­kal­nog elek­tron­skog gu­mna, emi­ti­ran iz Spli­ta pri­je valj­da go­di­nu da­na. Oso­bno sam bio objekt ili agar za iska­zi­va­nje Ke­ru­mo­ve ra­sne su­pe­ri­or­no­sti. Ri­je­či ko­je mi je ta­da upu­tio pre­ni­je­la je i Slo­bo­dna Dal­ma­ci­ja, ia­ko su, sa sta­no­višta io­le pri­stoj­no­ga društva, za­pra­vo bi­le ne­o­bja­vlji­ve. Pri­mje­ri­ce, alu­di­ra­ju­ći na mo­ju bo­san­sku za­vi­čaj­nost, te mi po­kušava­ju­ći pri­pi­sa­ti i ono na­ci­o­nal­no i vjer­sko po­dri­je­tlo ko­je - na ža­lost - ne­mam, Želj­ko Ke­rum na­zvao me je, pri­sna­ži­la je bez ko­men­ta­ra Slo­bo­dna, “Izme­tom Jer­go­vi­ćem”. Ve­li­ko po­če­tno slo­vo u pri­pi­sa­nom mi na­dim­ku su­ge­ri­ra mu­sli­man­sko ime Izet. I gle ti sa­mo je­zi­čke in­ven­ti­vno­sti, go­to­vo pje­sni­čko­ga ba­ra­ta­nja je­zi­kom, te na­gle rje­či­to­sti i izlje­va in­te­li­gen­ci­je, u ovo­ga na­gon­skog split­skog ra­si­sta! Po­mi­slio bi čo­vjek: eno ga, mu­tav, ba­le mu cu­re niz gu­bi­cu kao ti­be­tan­sko­me ma­sti­fu, kad li mu se pro­bu­di pje­sni­čka ži­ca, k’o Ma­ru­li­ću il’ Per­ko­vi­ću Mar­ku! Isti­na, ne zna on da ime Izet zna­či ve­li­ki, sla­vni, po­no­sni, te da bi objekt nje­go­ve ra­si­sti­čke mr­žnje isto ime ra­do pro­no­sao svi­je­tom ka­da bi ga ko­zmi­čki usud da­ri­vao još je­dnim ži­vo­tom.



Nagonski splitski rasist!?
Kakva autoreferencijalnost!
Jergos Kerumu zamjera rasizam, jer da Kerum alu­di­ra­ na Jergovićevu bo­san­sku za­vi­čaj­nost.
Dvije rečenice ispod, evo ti Jergovića: ne samo da i on biva rasist apostrofirajući Kerumovu splitsku zavičajnost, nego splitski rasizam pronalazi već u nagonima tamošnjega življa!
U genima kamenima dakako.

Ha, ha, kakav debil, taj Jergović.
Nevjerojatan idiot: taj stalno iznova ljudima zamjera ono što sam čini ili jest!
Aralici traži srpke pretke.
Katunariću zamjera beogradsku mladost.
Kerum je sad pak "nagonski splitski rasist"!
Ta, zna se, Splićani se u svom rasizmu ne mogu suzdržati, čim vide ve­li­kog, sla­vnog i po­no­snog Miljenka Jergovića, jer njima se rasizam već preselio u nagon, u poriv, u ćud!
Primjetio bih k tome, prosim, da je Jergos dvostruki rasist: isprva zato jer apostrofira Kerumovu zavičajnost - kakve veze Kerumov eventualni rasizam ima s njegovim zavičajem? - a potom i zato jer taj pretpostavljeni zavičajni rasizam eugenički dijagnosticira nagonskim!

Sanader je ipak za broj sitnija šarža nego što sam mislio: navukao se na taštinu i dao je ovakvom moronu intervju, da bi dan, dva kasnije notorni fašist Jergović (taj iz polemike u polemiku rasistički ljudima prekapa po krvi, genima, zavičaju, čak i kućnim prijateljima, kao što je naučio valjda u ratnom Sarajevu, otkuda je zdipio onu fekalističku Bregovićevu video-kasetu) u nastupu posvemašnjeg duševnog rastrojstva pomislio da je on sam Neki Kurac, i pozvao građane Hrvatske da bojkotiraju ni manje ni više nego Grčku, ovim riječima:

Onaj tko ovoga ljeta kao turist pođe u Grčku, dželat je čovjeka kojemu krivnja nije ni dokazivana. Onaj tko ovoga ljeta kao turist pođe u Grčku, krvnik je nevina čovjeka.

Sanader, naravno, iako premijer i unatoč prvorazrednom međudržavnom incidentu, šuti k'o kurva.
Jer, do jučer je gledao u klasika kao u bijelog majmuna, razrogačenih očiju: Ti boga, intervjuirao me je Miljenko Jergović, književnik!

Nema veze što je Sanader naturalizirani Splićanin.
Dakle - nagonski rasist!

Važno je da smo Hypo zbrinuli, kaj ča ne, ba?

P.S.

Vidim da da mnogi ne vjeruju svojim očima i ne prepoznaju Miljenka Jergovića nakon makeovera:

Jebo te, tek sam sad shvatio da je tip na fotografiji ispod fotografije Keruma zapravo - književni komandos Jergović glavom i bez brade! Ti mater, prerušavanje dostojno Dragana Davida Dabića. Možda je uzeo i novo ime, možda je i zanimanje promijenio - recimo Izet Belajbegović, javni agent.
Ne bi me iznenadilo ni da M. ubuduće poprimi izgled svakoga s kime se odluči obračunati - kao što, recimo, Vianov Jacquemort zadobije osobine mačke nakon što istu psihoanalizira. Šteta je jedino što javni agent Izet s tom praksom nije započeo već u vrijeme obračunavanja s Jelenom Veljačom.

doktor Jatogen 24.07.2008. 16:17



Vidi, stvarno, drastična razlika, u odnosu na tantrički period, koji se ipak zadržao na flower-power dezenu košulje, i adekvatnoj scenografiji Cvjetnoga.

Jedino, tačno, Jergos sada više ne sliči Draganu Davidu Dabiću, nego je pljunuti Kerum!

(Kako ga je Jergos pljunuo? Pa Jegović je za Keruma kazao da je čovjekolik! I sad ti reci.)

Raskrinkan DENIS KULJIŠ, i ne samo on!

fotografija: Pero Kvesić

Zagrebački novovalovci početkom sedamdesetih godina na zbornom mjestu ispred kavane "Corso" - novinski i radijski filmski kritičari, urednici i suradnici časopisa "Film", Nenad Polimac, Darko Zubčević i Denis Kuljiš.

Polet, broj 75/III 1.11.1978, str.2



Ovaj je post samo Gehena - tek predvorje pakla!
Ono najgore tek slijedi!

U istom tom broju "Poleta", naime, u broju 75/III od 1.11.1978., na stranici 2, tiskano je i famozno pismo srednjoškolca Vlahe Bogišića, o kojemu je toliko puta do sada bilo riječi u polemikama na Vaseljeni, Patologiji i 45 lines. Ukratko, evo o čemu je riječ, kako se te davne 1978. prisjeća dobri i blagi Nenad Polimac:

"Pisati za klince koji se furaju na punk i alternativnu kulturu nije baš bilo lako, ali je istodobno i oslobađalo pa smatram – možda i pogrešno – da sam se tek tada naučio pisati: otkrio sam da mogu koristiti riječi kao što je zajebancija koje bi mi u Vjesnikovim glasilima odmah prekrižili te počeo puno intenzivnije tražiti vezu filma i života. U boljem od dva teksta objavljena u tom broju Poleta, u recenziji velikog hita “Groznica subotnje večeri”, bavio sam se socijalnom dimenzijom filma koji su svi isključivo percipirali kao začetnika disco euforije. Odjek nije bio loš, bilo je i usmenih polemika s ljudima koje sam tek površno poznavao pa mi se činilo da sam na pravom putu.
Ne zadugo. Dva broja kasnije, ponesen oštrinom kojom se Glavan obrušavao na nesretne domaće glazbenike, i ja sam u tekstu naslovljenom “Pretenzije, plagijati, dosada” sasjekao dva pobjednika pulskog festivala, “Okupaciju u 26 slika” i “Bravo maestro”. Napad na potonji film nije izazvao nikakve reakcije, ali “Okupaciji” se divio čak i tadašnji lijevi partijski ideolog Ivica Račan, smatrajući je ostvarenjem koje unosi novu svježinu u zamrli žanr filmova o NOB-u. Pokojna kritičarka Vjesnika Mira Boglić otkrila je u mom napisu (a i u uvodniku lista koji taj film naziva “bijednim”) zagovaranje ustaštva, upravo onoga s čime se “Okupacija” nesmiljeno obračunava. U Poletu su se malo sledili na skandal koji su izazvali (o njemu su pisali i beogradski NIN i Politika), najprije su se pokušali izvaditi pismom dubrovačkog srednjoškolca Vlahe Bogišića koji se nije slagao s mojom kritikom, zatim su žučno odgovorili Miri Boglić uvodnikom “Iz Mire sto vragova vire”, međutim, naposljetku su se morali “posuti pepelom” i objaviti tekst “Za diferencijaciju na idejnoj fronti”, iz čijeg naslova već možete pretpostaviti sadržaj. Punk, seks, droge i sve ostale mladenačke furke bile su O.K., no na izlazima iz tog geta vrebao je okrutan i ružan socijalistički sustav, kojem nije bilo pametno zamjerati se. Bar ne u jesen 1978."

Kao što ste proteklih dana mogli uvjeriti i množinom postova i obiljem autora, Vaseljena je postala pokret otpora - ponajprije idiotskom hrvatskom tisku, koji se bavi onime čime se idiotski hrvatski tisak najuspješnije bavi: zataškavanjem, prešućivanjem stvarnosti. Čega nema u medijima, ne postoji, moderna je inačica iskustva nihil est in intellectual quod non fuerit in sensu: cenzura je u Hrvatskoj danas nesnosna, sloboda je govora ispod razine znamenite šutnje osamdesetih, a sama je šutnja postala zaglušujuća: od nje se ništa više ne može čuti!

Izbjegavam komentare, osjećaje držim na uzdi
pišem o činjenicama
kažu da samo njih cijene na stranim tržištima
ali s izvjesnim ponosom želim javiti svijetu
da smo zahvaljujući ratu odgojili novu vrstu djece.
Naša djeca ne vole bajke, igraju se ubijanja
na javi i u snu sanjaju o juhi, kruhu, i kostima, baš kao psi i mačke...

iz 'Izvještaja iz okupiranog grada', Zbigniewa Herberta

15. i 16. točka Manifesta Patoblogije glase:
15 Bauk Patoblogije kruži Hrvatskom: mi ćemo vam, na kraju, izvagati srce i bubrege! 16 Ono o čemu se ne može govoriti, o tome se mora pisati! ( 03.01.2007. u 02:05 sati)

‘Wovon man nicht sprechen kann, darüber muss man schreiben.’, kako to nešto kasnije, parafrazirajući Wittgensteinov Tractatus, kaže Žižek.

"Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima." ( Mat 10,26-27)

Ne treba stoga čuditi naoko paradoksalno izobilje tekstova u sezoni koju novinari nazivaju onom kiselih krastavaca: drugdje neobjavljeni tekstovi stižu sa svih strana, Vaseljena se umnožava, raspačava, komentira, zorno pokazujući razlog propadanja novina: ne radi se o izumiranju tiska kao medija, radi se naprosto o tome da novinari više ne smiju ni o čemu pisati, jer, kad bi se ozbiljno latili pera, ponajprije bi morali pisati o svojim vlasnicima.

Za očekivati je stoga a) restrukturiranje medijskoga prostora Hrvatske, jer naprosto prevelik je broj nezadovoljnih koji žele i imaju što kazati, i b) prethodan, vjerojatan cenzorski udar na Internet, blogosferu. Bliže se izbori, presudni izbori za Hrvatsku, oni koji bi trebali petrificirati uspostavljene vlasničke odnose i učvrstiti Oligarhiju, moć na vlasti u Hrvatskoj, i Internet je postao prevelika opasnost. Pokazuje to, in nuce, i slučaj Šprajc: kao biva, Šprajc ne smije pisati u konkurentskom mediju!

Za očekivati je, upravo zato, da potisnuto, kao u svakom dobrom horroru, brizne to tim snažnije, što je veća silina potiskivanja onoga s čime se hrvatska vladajuća elita ne može suočiti.

Ono s čime se ponajprije ta elita ne može suočiti, njena je vlastita prošlost: The past is not dead. In fact, it's not even past., veli William Faulkner.

Naravno da prošlost nije mrtva, da čak nije ni prošla - upravo zato jer djelatno traje do dana današnjeg, jer tvori sadašnjost, neophodno je raščistiti tu nataloženu, preobilnu prošlost, pobrisati i otpuhati prašinu s albuma i arhiva, da bismo imali barem utopijsku nadu u budućnost: u Hrvatskoj je vrijeme stalo u 1945., i hrvatski se crveno-crni povijesni rulet okreće preskačući kao The Culling Is Coming, 23 Skidooa: i ovdje je pogreška uprogramirana, sračunata i urezana u ploču (vjerojatno već Bašćansku), i povijest se u Hrvata može dovijeka ponavljati čas kao tragedija, čas kao farsa, po potrebi, i kako za koga - najčešće, kao tragikomedija, za svakoga od nas ponaosob, tragikomedija u kojoj je ta hrvatska anakrona povijest tipična maniristička močvara koja uzima na tisuće života, a nije dostojna ni vrijedna niti jednoga od njih!

Jednu od tih priča naumio sam ispričati, velim, sutra, ali, ionako sam previše kazao da bih bilo što odlagao; prepustimo dakle riječ Vlahi Bogišiću, i završimo već jednom to otegnuto poglavlje:



fotografija: Babl

Čuj, ja ne znam što bi sad čovek trebao, samoubojstvo da učini, da ide na Grudu vikati Mea Culpa, da se hiti niz Boninovo, da se ftopi oko Konavoskih stijena, nemam pojma, moraš ga pitati kolika bi mu bila pokora, da konzultiramo nadležnog Velečasnog, zbilja nemam pojma, ili jos bolje da ga Kuljiš pita, možda ga se može ekspedirati u Sarajevo dok se celi skandal ne slegne? Ili, jos bolje, u Odessu, kad vec toliko smeta, u Lvov, Arhangelsk...

cveba 22.07.2008. 22:28





Zapanjujuće pismeno za učenika drugog razreda srednje škole!, kazao mi je prijatelj, komentirajući ovo pismo.
Da, fascinantno. Bez imalo ironije to kažem. Recimo, cijeli peti paragraf, s punchlineom: "Izgleda da to Zafranoviću nije smetalo,...."! Odličan je Vlaho, briljantan učenik, vukovac.
Ipak, bez premca je završno skandiranje: Neka drug Polimac malo pripazi kad JU kritizira, onako, inače, zbog sebe!

Ima Vlaho sreće da je to kazao Polimcu. Znam neke filmske kritičare s kojima bi, da je to njima rekao, devedesete imao jedan sasvim kratak susret. Porazgovarali bi o ovome JU, o pisanju nenaglašenog oblika zamjenice ona.
Sasvim neočekivano ispada da je to presudna tema.

Avangardnog pisca Valenta zapalili na klupici nakon književne rasprave!

Istraživao sam svoju poetiku psihotičnog realizma i u tom sam istraživanju pretjerao, tako da sam se sukobio s ljudima kojima literatura nije toliko bitna i koji su me onda zapalili na klupici, kazao nam je Valent.



MLADI KOJI NE VOLE OZBILJNU LITERATURU PRETVORILI PISCA U BUKTINJU

ZAGREB - Avangardni književnik Milko Valent jučer je u ranim jutarnjim satima svojevoljno napustio zagrebačku Kliniku za traumatologiju u koju je doveden nakon što ga je policija zatekla - u plamenu! Valent je nešto poslije pola noći sjedio pokraj kioska u Osječkoj ulici kad su prolaznici opazili da njegova odjeća gori i odmah pozvali policiju. Nakon što je odjeća ugašena, a opekline previjene, pisac je protivno savjetima liječnika napustio kliniku.
- Istraživao sam svoju poetiku psihotičnog realizma i u tom sam istraživanju pretjerao, tako da sam se sukobio s ljudima kojima literatura nije toliko bitna i koji su me onda zapalili na klupici, kazao nam je Valent, ističući kako se nakon odlaska iz klinike hitno uputio kući ne bi li nastavio rad. “Potpisao sam da odustajem od liječenja jer sam morao za svoj radni stol. Sve skupa mi se dogodilo jer sam morao vidjeti što se događa mojim likovima, a to sam morao i brzo zapisati”, rekao nam je Valent.
Svoje napadače, koje nije želio prijaviti policiji, književnik opisuje kao gomilicu mladih ljudi koji ne vole ozbiljnu literaturu. Jedan od napadača, i to onaj koji je pisca zapalio, neposredno prije toga kazao mu je: - Daj napiši nešto za plažu!
- Nije to ništa novo, ja to doživljavam već 30 godina, htjeli su me ubiti i 1979. godine nakon što sam objavio priču o "Isusu u kampu". Onaj tko piše hrabro i otvoreno, o temama što se tiču svih nas, mora biti spreman i na fizičke obračune. Neću pristati pisati knjige "za plažu". Ja se ničega ne bojim, stojim iza svoje poetike i ne mislim je napuštati ni pod cijenu smrti - Milka Valenta još nitko nije zaustavio! Tko zna, možda ćete idući put pisati moju osmrtnicu, zaključio je pisac.



balzam za usne

ne mogu sebi više dopustiti
luksuz političke korektnosti
na javnim mjestima povraćam od gađenja
većina posrće u potrazi za televizijom
kontejneri skupljaju otpatke kratkotrajne sreće
ljudi bez duha paradoksalno
završavaju u ludnicama
zato idiotima treba govoriti istinu
čak i na visokim položajima
gdje rijetki zrak ne dopušta spoznaju

lijepo je izaći u milenijsku šetnju
parkovima i promatrati politiku
bogati izgledaju zdravo i arogantno
siromašni su debeli i ružno odjeveni
ni jedni ni drugi ne čitaju uznemirujuće knjige
religije su glupi mitovi, veliki programi beščašća
iz kojih curi svakodnevna sapunica
ubijanje je staromodno zaostalo retardirano
ne postoji tajna
teških tišina i pretilih žena
svaka površina je jednostavna
svršava u hladnoći kao nabrano gorje

daj mi sada neki lakomisleni oblak
odvedi me na izlet u šoping

ona me vodi na izlet
ona mi se sviđa. neka se zove Ana.
sviđa mi se njezin baloner
podsjeća me na onaj iz filma Casablanca
i na crnobijele fotografije prirode
sviđa mi se i Anin erotični pogled
to je napredni pogled na svijet
koji se urušava svake sekunde

sviđaš mi se. zašto si poremećena?
zašto neprekidno urlaš na kućne ljubimce?
teško mi je živjeti s malim mržnjama
iscrpiti sebično svaki plavi cvjetić
i baciti ga u kantu za povijest
teško mi je potonuti u stvarima
veliki trgovački centar pun je
ushićenih boja oblika cijena
potraga za identitetom
najžešća je u toplim džepovima
uvijek moraš kupiti nešto što te podsjeća na ja

biramo nešto što će brzo nestati
kao nirvana, biramo balzam za usne
mažemo ih prozirnom otpornom vlagom
ljubimo se divlje
pored police za mrtvo meso
cijenimo samo filmski poljubac izvan filmova
u kojima blista privid
jasnoćom običnog dnevnog boravka
naši poljupci znaju:
životi su dosadni
ako su namješteni klasično

balzam je neupotrebljiv za nas
žive istinoljubive krhke jake vlažne ljude
balzam štiti samo korektne zaštićene usne
samo one koje su čvrsto stisnuta mumija
bez obzira na godišnja doba i metafore

ANTUN VUJIĆ: U POVODU OSAMDESETE OBLJETNICE ROĐENJA SLAVKA GOLDSTEINA

1.

Kad sam prvi puta vidio naslov knjige 1941. Godina koja se vraća, pomislio sam - zašto naslov nema barem upitnika, zašto nas Goldstein straši tisućudevetstočetrdesetprvom? Doduše, zapazio sam da Goldstein kaže da se ta godina vraća, a ne da se ponavlja. Obično se kaže - povijest se ponavlja. Ali ta godina, ona se vraća! Valjda je u tome neka razlika, barem takva koja izbjegava banalnost izraza povijest se ponavlja. Međutim, i izraz vraća donosi tjeskobu: vraćaju se udarci, zlo se zlim vraća. I zaista, u prvom čitanju teksta, čitalac će na više mjesta zapaziti paralele između godina 1941-45. (godine ustaškog režima i NDH) i 1991-95. (godine Domovinskog rata i stvaranja RH). Ali, na više mjesta Goldstein napominje da bi se, ako je riječ o nekom kauzalitetu događaja, s pravom moglo govoriti i o nekim drugim važnim godinama, i prije i poslije 1941. Očito, da bi se razumio smisao naslova, nije dovoljno samo prvo, nego treba i neko drugo čitanje.
Povezivanje kvislinške ustaške Hrvatske i suvremene demokratske Hrvatske preko te stravične godine, kod većine Hrvata izaziva potrebu za protestom. Ipak, još ima dosta onih koji nas uporno vezuju tim lancem - bilo da se pozivaju na NDH kao na neko ostvarivanje „hrvatskog sna o državnoj nezavisnosti“, bilo da današnju Hrvatsku optužuju kao inkarnaciju NDH. U Goldsteinovoj povijesti nije riječ o tome da današnju Hrvatsku treba kritizirati ili opravdavati zbog one ustaške, nego da shvatimo smisao mogućih „ponavljanja" onoga što Goldstein naziva „modificiranim inkarnacijama", dakle vraćanjem 1941.
Osupnut strahotama kojima je svjedočio kao dječak, Slavko Goldstein nas suočava s mučnom spoznajom o neobjašnjivom obujmu mogućeg izopačenja pojedinca i kolektiviteta. Preobrazbu čovjeka od pristalog mladića, ugodnog poznanika, do zlokobnog ubojice (kakvu je sam vidio) zapravo ne smijemo ostaviti nesigurnim kategorijama neistraženih dubina „ljudske prirode“. Možda bi i netko od nas mogao postati ubojica, ali stvar je u tome da to ne smije postati nitko. Moramo se, dakle, nadati nečem pouzdanijem od psihologije i njene neizvjesnosti ličnosti – moramo se osposobiti za društveno prepoznavanja Zla, kako bi ga mogli spriječiti. Pandemijski rast fanatizma i mržnje u doba ekstremizama (XX. stoljeće) u službi totalitarnih ideologija s posljedicama masovnih zločina, genocidima i holokaustom, ostao je, kaže Goldstein, „uvijek osuđivan, nikad do kraja objašnjen" - a nije bio ni spriječen. Kako to da se i u demokratsko društvo uvlače „modificirane inkarnacije“ zla iz prošlosti, kao rezidue mogućeg zla u budućnosti? Kako dakle spriječiti Zlo?
Goldsteinova alternativa je u javnom djelovanju zasnovanom na kritičkim društvenim spoznajama koje su opremljene humanističkim i moralnim prosudbama. Njegova 1941. daje primjer takvog ispunjavanja javnih obaveza; ona je duboko proživljena pa tako i poopćena egzistencijalno-historiografska analiza jednog traumatskog povijesnog opterećenja, prožeta vjerom da nas humanističko i kritičko proživljavanje prošlosti može voditi angažiranom i ispravnom djelovanju u sadašnjosti. Zbog toga se u Goldstainovoj 1941. križaju i elementi drugih povijesnih traumatskih iskustava (uključujući i blajburško). „Najpogubniji je fanatazam mržnje, kaže Goldstein, ...ali i revolucionarni fanatizmi koji su pravednički polazili od rušenja postojećeg Zla, često su u sebi nosili klice za novo Zlo. Neumjesno ih je vrednovati jednoznačno, slavljenički bez rezerve ili ignorantski bez uvažavanja“.
Mnoga mjesta u 1941. su paradigmatska za Goldsteinov postupak objašnjenja i razumijevanja, ali i suprotstavljanja (djelovanja). Ističem dva - sudbinu odnosa dvaju susjednih sela, hrvatskog Banskog Kovačevca i srpskog Prkosa, te slučaj šefa karlovačkog redarstva 1941.
Genocid koji su nad srpskim stanovništvom na Baniji provele ustaške postrojbe 1941. prolom je Zla koje nema dostatnog retorzijskog motiva u obujmu tamošnjih ranijih žandarskih represija, nego u Zlu samom, kao što ni vraćanje Zla 1991. s druge strane, nema motiva u događajima poslije 1945. nego u hipostazi Zla 1941. To je jedno od takvih vraćanja - sam zločin i njegova hipostaza, s retorzijama koje vode u nove zločine. Takva je bila 1941. - smije li ona takva i ostati? Voljeli bi vjerovati da već samo takvo shvaćanje ukida prijetnju novog vraćanja zločina u nekim budućim godinama. Ali vjerovanje nije dovoljno - treba suprotstavljanje, tj. djelovanje. Tako Goldstein 1995. posjećuje zgarišta obiju sela skupljajući i obnavljajući ostatke individualnih plemenitosti dvaju odvojeno pokopanih svjetova - čin koji podsjeća na radnu posjetu Hadu.
Drugi je slučaj karlovačkog redarstvenog ravnatelja koji je 1941. spasio mnoge ljude od ustaških progona, izlažući i samoga sebe. Među progonjenima javljala se i ideja da bi on trebao i ostati redarstveni ravnatelj. Ipak je objektivno bio sukrivac za mnoge zločine koje nije mogao ili znao spriječiti, te je poslije 1945. osuđen na višegodišnju robiju. „Po tvrdim zakonima pravosuđa mislim da je morao biti kažnjen (iako blaže)...., na višem Moralnom sudu oslobođen kazne i nagrađen... Nažalost, čuo sam da takvih sudova nema ni u zemlji Utopiji“ - piše Goldstein. Sigurno je da nema takvih sudova, ali ima takvih shvaćanja koji jedne sudove preispituju drugim sudovima, i ona su bitna za javno djelovanje. To pokazuje upravo Goldsteinova 1941.
Ako nema viših Moralnih sudova, pogotovo smo dužni razviti kriterije javnog moralnog djelovanja. To djelovanje, za Goldsteina, nije puko moraliziranje koje vodi lamentaciji, nego je to spoznaja koja vodi orijentaciji, napose političkoj orijentaciji kao djelatnom usmjerenju prema ostvarivanju vrijednosti (ili barem izbjegavanju zla) u realnom životu. Moralna prosudba je dio spoznaje koji nas orijentira prema djelovanju - to je Goldsteinov praktički um. Drugi dio spoznaje je svjedočanstvo, ali i kritičko historiografsko istraživanje. To istraživanje nije vrijednosno neutralno; ono se preispituje vrijednosnim kriterijima koji omogućuju utvrđivanje sadržaja zla i sadržaja dobra u političkom (javnom) ljudskom činu. Tako i zločin dobiva mjeru osude, a u toj mjeri osude kod Goldsteina ima i dobra mjera sućuti - ne samo sućuti prema žrtvi, nego na neki način i prema počinitelju. Ako bi počinitelj zla bio puki plošni lik, ne bismo ga mogli razumjeti, niti shvatiti prirodu Zla. Ako bi ga samo razumjeli bez osude, ne bismo mogli spriječiti relativizaciju zla niti bismo mu se mogli suprotstaviti. Goldsten uspijeva osvijetliti mračne događaje 1941. svojevrsnim razumijevanjem bez relativizacije. Za to je potrebno mnogo znanja, ali i veliko ljudsko iskustvo. Njegova 1941. to obilato pokazuje.
Kako se, dakle, ponavlja povijest?
Goldstein se ne bavi metodologijom povijesti kao znanosti, niti njenim podučavanjem koje bi trebalo ponavljati, ali njegov postupak ima mnogo veze s kategorijama trajnih filozofsko-historiografskih dilema. Te dileme on iskustveno vodi u smjeru razrješavanja. Povijest, najprije, nije puka događajnica da bi se ponavljala nezavisno od subjektivnog, voljnog ljudskog djelovanja - jednom kao tragedija, drugi puta kao farsa(?). Zločin nije zamašnjak koji se vrti po zakonima povijesne mehanike. To je suviše jeftino shvaćanje povijesti, njenog ponavljanja ili vraćanja, u kojem nema čovjeka i njegove odgovornosti. Također, farsa može biti još tragičnija, ako smo poznavali njen prethodan tragičan oblik, a nismo spriječili njegovo farsično ponavljanje. Ako prihvatimo da je povijest događajnica, gubimo osjećaj za njeno značenje i relativiziramo odgovornost našeg subjektivnog djelovanja u povijesti i prema sadašnjosti i budućnosti. Zato godina 1941. ne smije ostati samo jedan od korelata u nizu povijesnih događaja, ma koliko odavali formalnu poštu kvantitativnim razmjerima njezine tragičnosti. Ono što prvenstveno mora biti sačuvano, to je njezino značenje.
Povijest, također, nije ni nacrt ostvarivanja cilja totalitarnog, pa ni utopijskog uma. Ako pođemo od bilo kojeg ideološkog određenja smisla povijesti, gubimo sposobnost kritičkog vrednovanja povijesnog djelovanja - postupak dobro poznat i u komunističkom odnosu prema povijesti. Tako je i sama godina 1941. u tom vremenu postepeno postajala ritualni memento koji je gubio stvarno značenje u korist ideološkog značenja. Nemoralna proizvodnja sve većeg broja žrtava iz 1941. a nakon 1945. na jednoj strani, svakako je u nekoj korelaciji sa sramnim podcjenjivanjem broja žrtava u 1990-ima na drugoj strani - korelacija dvaju izopačenja koja se ukidaju? Stavljam upitnik jer je takvo gledanje suviše pojednostavljeno da bi bilo zaključak. Ipak, iako takoreći zasnovana na 1941. „komunistima je propala vlast, u bezumnom ratu raspala im se država, kompromitirala ideja i čak im se više ne priznaju ni povijesne zasluge za veliko djelo iz 1941. godine“ - kaže Goldstein (str. 331).
Goldstein, dakle, ne razvija izrijekom neku posebnu filozofiju ili metodologiju povijesti, iako bi njegov pristup mogao biti zanimljiv za suvremenu filozofsku raspravu između analitičkog (pozitivističkog) i sintetičkog (voluntarističkog) shvaćanja povijesti. Naime, taj je pristup još i pomnožen sa vrijednostima kritičkog svjedočanstva i izuzetne književne ekspresivnosti koje pripadaju onom dijelu povijesnog istraživanja koji vodi javnom angažmanu. Razne vrste spoznaja, znanstvenih, umjetničkih, moralnih, nisu međusobno proturječne. Goldstein nije zaokupljen historiografskom metodologijom, ali je zaokupljen historiografskom heuristikom, značenjem povijesti u sadašnjosti - a za to su sve te spoznaje neophodne. On je u svakom trenutku svjestan da značenje godine 1941. ne smije ostati prepušteno niti ne/vrijednosnom pozitivizmu događajnice, niti ideo/mitologiji povijesnog totalitarizma.
U potrazi za takvim planom aktivnog (društvenog) značenja povijesti, Goldstein ima dovoljno razloga za zabrinutost spram mogućeg ponavljanja ili vraćanja prošlosti. „Iako su Nijemci trideset godina kasnije (poslije 1945, m.o.) samozadovoljno skovali kovanicu Vergangenheitsbewältigung (prevladavanje prošlosti), bojim sa da ta prošlost nije sasvim prevladana ni kod njih, a još manje u našem istočnom susjedstvu i kod nas u Hrvatskoj. To su još uvijek potmule bolesti, koje svoje najžilavije korijene vuku iz godine 1941, iako ni neke ranije ni kasnije godine nisu ostale nedužne“ kaže Goldstein.
Ako i ideja prevladavanja prošlosti ostavlja mnoge nedoumice (npr. zaboravljanje prošlosti), što tek reći o ideji nacionalne pomirbe, ideji koja se u Hrvatskoj ponavljala i u 1990-im, da bi retroaktivno razbuktala strasti starih političkih polarizacija u gotovo nekrološkom „miješanju kostiju“ ili „miješanju ideologija“. Takva ideja pomirbe svakako je ispod razine ideje prevladavanja prošlosti koja je i sama nedostatna. Ona je usko nacionalna, neprikriveno ksenofobična, ne vodi niti prevladavanju prošlosti nego upravo njenom ponavljanju. Ideja pomirbe zahtjeva moć interpretatora pomirbe, njegovu arbitrarnu ulogu. U praksi pak, ta je ideja, umjesto pomirbe samo prenijela stare antagonizme na generacije koje ni nisu bile zavađene. Zanimljivo je da pitanje pomirbe Goldstein nije ubrojio u svoju inventuru „modificiranih inkarnacija“ koje spominje u knjizi, a mogao je - možda je i trebao. Držim da ga je pitanje pomirbe svakako uznemiravalo, možda i poticalo da još jednom snažno upozori na značenje 1945.
U Domovinskom ratu (1991-95) zaista je izvršeno određeno prevladavanje prošlosti. Većina Hrvata imala je gotovo jedinstven osjećaj da se bori i za Hrvatsku i za demokraciju i da su to usko povezani pojmovi. Mislim da se to odnosi i na židovsku zajednicu u Hrvatskoj. Također, prvi puta u povijesti ta se većina mogla boriti i na istoj strani. Na kraju, izborena je i demokracija - takva kakva jest, ali ipak demokracija. Nisam međutim siguran kakav je omjer onih koji su demokraciju shvaćali dovoljno široko - i kao pravo drugih - i onih koji su to pravo prisvojili samo za sebe. To prevladavanje, po meni, iako je uspostavljanjem demokracije nadišlo ideju pomirbe, ostaje u rezultatu neizvjesno. Za taj se rezultat treba uvijek iznova boriti. Otkrivanje i kažnjavanje zločina bitan je dio te borbe, ali je još važniji dio borbe širenje svijesti o potrebi otkrivanja i kažnjavanja zločina. Taj dio je zahtjevniji, traži napor moralnog uspinjanja čovjeka često preko mjere očekivanja njegove okoline. Dva nekadašnja časna prijatelja, jedan iz Banskog Kovačevca, drugi iz Prkosa, poslije Domovinskog rata više nisu imali snage obnavljati prijateljstvo, iako se i Slavko Goldstein za to borio (a on se stvarno zna boriti).
Nažalost, ne postoji neka historiografska logika političkih otkrića koja bi se mogla pretvoriti u sigurnu tehnologiju liječenja društvenih bolesti. Ono što postoji je znanje i obrazovanje - i zahtjev individualne moralne odgovornosti za svakog pojedinca da javno djeluje. Osnovni kriteriji takvog djelovanja lako se mogu naći i izvan ideologije i utopije. Oni su u preispitivanju i širenju sadržaja političkih vrijednosti - napose svima prepoznatljivog i gotovo empirijskog sadržaja demokratičnosti. Mi ne možemo poznavati budući društveni razvoj, povijesni cilj, niti ga možemo propisati, ali možemo razlikovati veći ili manji sadržaj društvene demokratičnosti. Tako možemo razlikovati bolje društvo od goreg i zalagati se za ono bolje. To je Goldstein stalno činio u svojim osobitim pokušajima društvenog popravljanja.
Popravljanje društva svojevrstan je Goldsteinov životni politički poziv, izveden iz vlastitog znanja i iskustva, zašto ne reći, i iz mogućih strahova. Totalitarne revolucije čije je strahote dobro upoznao, pokazuju da velike društvene i državne promjene neizbježno donose posljedice čiji obujam ne mogu prethodno izmjeriti ni njihovi kreatori. Pravi revolucionari su, prije ili poslije, suočeni s izborom hoće li i sami postati „tlačitelji ili heretici“, citira Goldstein Camusa. Čemu se tek mogu nadati oni koje takvi vode?
Umjesto strategije revolucije i rušenja, Goldstein nudi strategiju evolucije i popravljanja. Ta se strategija ne nudi kao objava koju treba slijediti, nego kao prijedlog koji treba razmatrati. Demokratski ciljevi ne mogu biti postignuti nedemokratskim sredstvima. Tako Goldsteinovi Prijedlozi '85 ili '90 (ima ih i u 2008.) da bi uspjeli, ne moraju nužno biti u cijelosti prihvaćeni, pa ni provedeni; oni međutim u najmanju ruku uvijek šire sadržaj demokratičnosti, bilo da dolaze pred jutro kada ga bude ('85), ili na večer kada ga smiruju ('90). Ključna odlika Goldsteinova popravljanja društva, dakle, nije rušenje, nego reformizam.
Ne znam kada je Goldstein u konkretnim jugoslavenskim prilikama uvidio da i reformizam ima neka rušilačka svojstva. U okoštalim sustavima, radikalniji reformizam obično nije moguć, a onaj sporiji redovito kasni. Službeni (partijski) reformisti su u Jugoslaviji poslije 1971. redovito kasnili, a oni prije 1971. i iz 1971. su, čini se, dolazili prerano. Retorzija (još jedna) nad hrvatskim proljećem 1972. odredila je neispravljivu kob kasnijih reformista koji su se još poslije gotovo 20 godina više bojali priznavanja grijeha 1971. (također u odnosu na tzv. srpski liberalizam) nego predstojećeg krvavog raspleta 1991. Ti su reformisti najprije prekasno priznali potrebu privredne reforme (tržišne ekonomije), a ako su je i prihvatili, nisu prihvaćali i potrebu političke reforme (demokratskog pluralizma) i državne reforme (konfederativnog uređenja); kad su stidljivo počeli prihvaćati i potrebu političke reforme, još nisu smjeli priznati i potrebu državne reforme. Tako im na koncu potreba državne reforme više nije ni mogla stići s reformske strane, nego iza njihovih leđa, sa strane povijesti koja ih je pomela – njih i mnogo toga s njima. Tu nisu mogli pomoći ni Goldsteinovi Prijedlozi. Goldstein u tom pogledu nema razloga biti nostalgičan, iako može biti razočaran. „Mislim da se općenito može zaključiti kako su u suvremenom svijetu višenacionalne državne zajednice održive na dulji rok samo u liberalnoj demokraciji, a neodržive u jednopartijskim sustavima s jednoumnim (monističkim) konceptom vlasti“ kaže Goldstein (str. 327). Mislim da se dodatno može reći da u liberalnoj demokraciji višenacionalne zajednice mogu biti održive na dulji rok samo ako nitko ne sprječava njihov razlaz – to je prvi uvjet, naime da za razlazom nema ni potrebe. Također, bojim se da se može reći i da se, uz potiranje svakog identiteta u suvremenom svijetu globalizacije, od individualnog do kolektivnog, pitanje održivosti nacionalnog identiteta možda po prvi puta više ne javlja s konzervativne, nego upravo s liberalne, emancipacijske strane – ideja koja tek traži svoje buduće teoretičare.



2.

Kada sam u povodu osamdesete obljetnice života Slavka Goldsteina pokušao naći neku njegovu potpuniju biografiju, iznenadio sam se da toga nigdje nema. O čovjeku toliko prekretnički prisutnom u javnom životu - kulturnom, publicističkom, izdavačkom, političkom... – nema potpunijih biografija. Tek šturi podaci, doduše takvi koji podvlače respekt. Čast mi je da se između desetak takvih biografskih podataka obično nalaze i dva u kojima sam i sam ponešto sudjelovao – pokretanje višestranačja 1989/90. i obnova Jasenovca 2000/01.
Kad se Jugoslavija i njen državni socijalizam više nisu dali reformirati, Slavko Goldstein je stao na stranu njihova napuštanja. Demokraciju je bio izabrao i ranije, a sada je morao napustiti i okvir unutar kojeg se ona nije mogla konstituirati. Njegova Hrvatska socijalno-liberalna stranka kojoj je stvarni utemeljitelj i predsjednik (1989/90) prva je politička stranka u Hrvatskoj toga prijelaznog vremena u kojem je pokretanje političkih stranaka još uvijek bilo kazneno djelo. Na utemeljiteljskoj skupštini, kojoj sam prisustvovao, još se moralo raspravljati u modusu osnivanja stranke kao „saveza“, kako je stranka isprva i registrirana. Teško mi je ovdje ne spomenuti da je prva stranka registrirana kao „stranka“ bila upravo moja Socijaldemokratska stranka Hrvatske, tek koji tjedan kasnije. No, nije tu bila riječ o hrabrosti nego o brzini političkog vremena kojom se putovalo od „saveza“ (i „zajednice“) do „stranke“. Goldsteinova uloga je, međutim, ključna ne samo za osnivanje te stranke, nego i za pokretanje demokratskog procesa uopće. On je stvarni promotor i organizator koalicijske grupacije četiri stranke i političkog aktiviranja uglednih nestranačkih pojedinaca i disidenata, političara iz hrvatskog proljeća 1971, ujedinjenih u Koaliciji narodnog sporazuma.
Već nakon prvih demokratskih izbora 1990. u Hrvatskoj se o sudionicima demokratskog procesa počelo govoriti u kategorijama pobjednika i gubitnika. Ja sam tada još mislio da su u demokraciji na izborima, pogotovo prvima, svi pobjednici. Ali, već su tada mediji, u svojoj naslijeđenoj i do danas neprevladanoj averziji prema onima koji nisu na vlasti, nametali ovu groznu vrstu političkog primitivizma. Naravno, Koalicija narodnog sporazuma bila je gubitnik već time što nije bila pobjednik. Dakle koncept, kojega je uvelike zagovarao i stvarao Goldstein, po sada već standardnoj podjeli na dobitnike i gubitnike, nije prošao. Najprije je prošao politički primitivizam; otkrili smo da se i u višestranačkom društvu može vladati jednostranački, dapače autoritarno. Zanimljivo je da danas, što smo od tog razdoblja udaljeniji, to razdoblje sve više napadaju oni koji su ga uvelike obilježavali, napose mediji i njihovi lovci na vještice. I to je rezidua koja se ponavlja - od karlovačke Hrvatske slobode iz 1941. s rubrikom „Uzduž i poprijeko“, preko beogradske Politike iz 1990-ih s rubrikom „Odjeci i reagovanja“, do današnjeg našeg medijskog žutila čije se rubrike prelijevaju po cijelim listovima pa ih čitatelj može imenovati po volji.
Mislim da se u polju sijanja političkih koncepata mnogima, pa tako i Goldsteinu, događa da im prvotni neuspjesi poslije klijaju kao uspjesi, doduše u izmijenjenom, pa i neočekivanom obliku. Demokratska jezgra koju je ranih 90-ih sačinjavala Koalicija narodnog sporazuma ujedno je bila i jezgra političkog okupljanja koje je dovelo do velike promjene i rasta javnog demokratskog senzibiliteta te napokon i do izborne pobjede koalicijske vlade (u osnovi) lijevog centra 2000. Mislim također da mnogi autori političkih koncepata imaju pravo ne biti presretni s oblicima njihove naknadne realizacije, pa tako i Goldstein. Ne znam smije li se u takve „uspjehe“ ubrojiti i dvostruki izborni poraz ljevice nakon 2000, ako je urodio, kako neki kažu, izvjesnom leftizacijom (poljevičarenjem?) desnice. Valjda ipak ne! Niti ideja mogućeg koaliranja dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj 2008, koju je spominjao Goldstein, za sada mi se nimalo ne sviđa. No to je pitanje političkog razlikovanja u demokraciji - zaista, više se ne moramo u svemu slagati. Vjerojatno će i ovdje Goldstein jednog dana biti u pravu, ali i tada će se to po svoj prilici dogoditi na neki drugačiji način, na način koji će se prije ubrajati u ostvarivanje iluzija nego nada.
Drugi podatak koji se spominje u recentnijem djelovanju Slavka Goldsteina je navođenje njegove funkcije predsjednika savjeta Javne ustanove spomen područja Jasenovac. Kao ministar kulture u koalicijskoj vladi 2000. mogao sam poraditi da se konačno prekine mučno izbjegavanje dostojnog javnog čina poklona vlasti žrtvama logora u Jasenovcu. Nakon što se ubrzano krenulo u obnovu opustošenog spomen područja, 2001. je donesen i novi Zakon o Spomen području Jasenovac, koji je posebno značajnu ulogu dodijelio Savjetu te ustanove. Tada sam zamolio Slavka da se prihvati funkcije predsjednika Savjeta i on je to prihvatio. Rekao je da je bio odlučio povući se s javnih funkcija (obaveza), ali da osjeća dužnost da TO prihvati.
U povodu 56. obljetnice proboja logoraša koja se obilježavala 29. travnja 2001. imao sam prilike govoriti na tada već ovećem skupu antifašista, predstavnika nacionalnih zajednica Srba, Židova i Roma, vjerskih i političkih organizacija... Rekao sam (vidim na internetu da se to probilo i do naslova nekih novinskih izvještaja) da je Jasenovac „mjesto sjećanja na kojem će se temeljiti (demokratska) budućnost Hrvatske“. Tada sam u funkciji ministra kulture na tom skupu bio najviši predstavnik vlasti. Poslije su dolazili i predsjednik vlade, predsjednik države, predsjednik Sabora i drugi. Govorili su isto, ili slično. Nadajmo se da je Hrvatska osigurala svoju demokratsku budućnost jer se poklonila žrtvama svoje prošlosti. Time ova Hrvatska nije samo njihova grobnica, nego i njihova domovina. Nije Hrvatska krivac svoje prošlosti, niti je to bilo koja zemlja ili narod, ali krivci bi bili mi kad ne bi znali shvatiti značenje tih žrtava.
Goldstein je mnogo učinio za povratak građe koja je bila odnesena iz Jasenovca preko Save, da bi se tamo (nasuprot „ustaške“ Hrvatske), postavilo spomen područje. Ta je građa vraćena Hrvatskoj posredno, preko Muzeja holokausta u Washingtonu. Nakon izjava pojedinih hrvatskih političara o jasenovačkim pomirbama koje su produbljivale nepovjerenje prema Hrvatskoj, Slavko je gradio povjerenje, vjerujući u demokratski razvitak Hrvatske, u mjesto te građe u tom Jasenovcu, i mjesto tog Jasenovca u toj Hrvatskoj.
Svoj odnos prema godini 1941. Slavko Goldstein je produbio i istoimenom knjigom izdanom 2007. i svojim javnim angažmanom kao predsjednik Savjeta spomen područja Jasenovac od 2001. do 2005. Njegovo ustajanje protiv manipulacija s brojem žrtava logora Jasenovac, s kritičkim istraživanjem izvora, kritikom pojedinih interpretacija te danim procjenama, danas se uzima kao vjerodostojna ocjena stvarnog obujma zločina. Toj ocjeni ne trebaju povećanja da bi zločin bio tragičniji, niti smanjivanja da bi se olakšala nečija savjest. Ovdje se tragedija mjeri dubinom, a ona je neizmjerljiva. Taj je svoj odnos prema Istini četrdesetprve Slavko Goldstein prenio i na nas, i u moralnom i u političkom smislu.



3.

U knjizi Obitelj koju su 1996. izdali kulturno društvo Miroslav Šalom Freiberger i Novi Liber, sadržana su svjedočanstva i uspomene dvadesetpetero naših današnjih židovskih suvremenika na njihove obitelji. Mnogi od njih su i stariji od Slavka Goldsteina - oni su toliko dugo pored nas nosili svoje uspomene. Ta je svjedočanstva teško komentirati. Prije svakog komentara trebalo bi se u šutnji duboko zamisliti. Komentirao bih samo jednu ilustraciju u odjeljku u kojem Slavko Goldstein piše o svojoj obitelji. To je pretisak omotne stranice Popisa knjiga posudbene knjižnice knjižare L. Reich iz Karlovca, knjižare Slavkove obitelji. Na ovitku je reklamni slogan koji glasi: KOLIKO PROČITANIH KNJIGA – TOLIKO PROŽIVLJENIH ŽIVOTA! Pri tolikom cinizmu današnjice prema knjizi, slogan djeluje gotovo naivno. Kao da nam iz njega govori neko plemenitije vrijeme. A upravo je to vrijeme čija je tragična kvintesencija 1941. Ali čemu se nadati osim u pročitane knjige koje nam donose i druge proživljene živote čineći i naš život bogatijim. U svojih 80 godina Slavko nije proživio samo svoj život, nego i život mnogih pročitanih, pa i od njega izdanih knjiga. Svojim knjigama i svojim životom utjecao je na naše živote.
Slavka je povijest obilato zapošljavala, već od trinaeste godine, već 1941, ali svojim knjigama i svojim životom i on je zapošljavao povijest. Nikad je nije čekao, uvijek je u njoj djelovao.

POST No 666

Prvo izdanje je objavljeno u Beogradu, 1845.
Elektronsko izdanje po blagoslovu Mitropolita Crnogorskog-primorskog Amfilohija, u saradnji sa sajtovima Mitropolija Crnogorsko-primorska i Srpska zemlja Crna Gora, u okviru Projekta Rastko - Cetinje priredili i objavili: Aleksandar Raković, Zoran Stefanović, Nenad Petrović, Milan Stojić i Marinko Lugonja.

Petar II Petrović Njegoš (1813-1851)



POSVEĆENO G. S. MILUTINOVIĆU

(Na Cetinju 1. maja 1845)

Da, svagda mi dragi nastavniče,
srpski pjevče nebom osijani,
zadatak je sm'ješni ljudska sudba,
ljudski život snovidjenje strašno!
Čovjek izgnat za vrata čudestvah,
on sam sobom čudo sočinjava;
čovjek bačen na burnu brežinu
tajnom rukom smjeloga slučaja,
siromašan, bez nadziratelja,
pod vlijanjem tajnoga promisla,
on se sjeća prve svoje slave,
on snijeva presretnje blaženstvo;
al' njegovi snovi i sjećanja
kriju mu se jako od pogleda,
bježe hitro u mračnim vrstama
u ljetopis opširni vječnosti;
samo što mu tamnijem prolaskom
trag žalosti na dušu ostave,
te se trza badava iz lanca,
da za sobom pronikne mračnosti.
Čovjek bačen pod oblačnu sferu -
prima l' ovdje oba začatija?
Je l' mu ovdje dvostruka kolevka?
Je l' mu zemlja tvorcem određena
za nakazu kakvu tainstvenu,
al' nagradu burnu i vremenu,
al' rasadnik duhovnog blaženstva?
Ah, ovo je najviša taina
i duhovne najstrašnije bure -
ovoga su u grobu ključevi.
Koliko sam i koliko putah,
dubokijem zauzet mislima
u cvijetno lono prirodino,
hraneći se pitatelnim sokom
iz nje sise gole i prelesne,
mater štedru zapitiva smjelo
rad česa je tvorac satvorio:
radi l' đece svoje mnogobrojne?
ali đecu za nje udovoljstva?
al' oboje jedno rad drugoga?
No vremena pitatelnica mi,
okićena cvijetnim vremenom,
okrunjena sunčanim zrakama,
ali vlase cvijetne pletući,
bisernom ih rosom nasipljući
pri igranju svjetlokosih zv'jezdah,
- da dičnija na jutro izide
pred očima svoga vladaoca -
na sva moja žarka ljubopitstva
smijehom mi odgovara njenim.
Koliko sam i koliko putah
svod plavetni neba sveštenoga,
brilijantnim zasijat sjemenom,
zaklinjao dušom zapaljenom
da mi svetu otkrije tainu:
ali ga je tvorac ukrasio,
veliku mu knjigu otvorio,
da tvar slavi tvorca i blaženstvo
al' da čovjek na nje listu čita
ništavilo prekomjerno svoje?
S vnimanjem sam zemaljske mudrace
voprošava o sudbi čovjeka,
o zvaniju njegovom pred Bogom;
no njihove različne dokaze
nepostojnost koleba užasna:
sve njih misli najedno sabrane
drugo ništa ne predstavljaju mi
do kroz mrake žedno tumaranje,
do nijemog jednog narječenija,
do pogleda s mrakom ugašena.
Snom je čovjek uspavan teškijem,
u kom vidi strašna prividjenja,
i jedva se opred'jelit može
da mu biće u njima ne spada.
On pomisli da je neke pute
od sna ovog osvobodio se;
ah, njegove prevarne nadežde:
on je tada sebe utopio
u sna carstvo tvrđe i mračnije
i na pozor strašni snovidjenja!
Hitrost mu je i lukavstvo dato
samo teke da je člen dostojni
na zemaljski sajam nesmisleni;
volje mu je osnov položena
na krilima nepostojanosti;
želja mu je strastih užasnijeh
pobuditelj, rukovođa sl'jepi;
zloća, zavist, adsko nasljedije,
ovo čojka niže skota stavlja, -
um ga, opet, s besmrtnima ravni!
U vremenom i burnom žilištu
čovjeku je sreća nepoznata -
prava sreća, za kom vječno trči;
on joj ne zna mjere ni granice:
što se više k vrhu slave penje,
to je viši sreće neprijatelj.
Naša zemlja, mati milionah,
sina jednog ne mož' vjenčat srećom:
samovlacem kad postane njenim,
tad nazdravi čašom Herkulovom.
Naše žizni proljeće je kratko,
znojno ljeto za njime sljeduje,
smutna jesen i ledena zima;
dan za danom vjenčaje se tokom,
svaki našom ponaosob mukom:
nema dana koji mi želimo,
nit' blaženstva za kojim čeznemo.
Ko će vjetar ludi zauzdati?
ko l' pučini zabranit kipjeti?
ko l' granicu želji naznačiti?
U čojka je jedan hram vozdvignut,
zla obitelj tuge i žalosti;
svaki smrtni na zemlji rođeni
ovom mračnom obitelju vlada
pod koje se svodom otrovnijem
mučenija vremena gnjijezde.
Ovo grko nasljedije ljudsko
čovjek čojku, čovjek sebi dava,
najsretnji ga iz ništa stvaraju
radi smrtne tužne armonije.
Čovjek organ dosta slabi ima
da izrazi svoje čuvstvovanje,
zato znake različite dava,
različita tjelodviženija,
umna čuvstva da objelodani;
no svi naši slabi izgovori
i sva naša slaba čuvstvovanja,
spram onoga što bi šćeli kazat,
nijemo su spletno narječije
i klapnjanje duše pogrebene.
S točke svake pogledaj čovjeka,
kako hoćeš sudi o čovjeku -
tajna čojku čovjek je najviša.
Tvar je tvorca čovjek izabrana!
Ako istok sunce sv'jetlo rađa,
ako biće vri u luče sjajne,
ako zemlja priviđenje nije,
duša ljudska jeste besamrtna,
mi smo iskra u smrtnu prašinu,
mi smo luča tamom obuzeta.
O svevišnji tvorče nepostižni!
U čovjeka iskra bespredjelnog
uma tvoga ogleda se sv'jetla,
ka svod jedan od tvoje palate
što s' ogleda u pučinu našu;
dan ti svjetlost krune pokazuje,
noć porfire tvoje tainstvene,
neponjatna čudestva divotah;
tvar ti slaba djela ne postiže,
samo što se tobom voshićava.
Pitagore i ti Epikure,
zli tirjani duše besamrtne,
mračan li vas oblak pokrijeva
i sve vaše posljedovatelje!
Vi ste ljudsko ime unizili
i zvanije pred Bogom čovjeka
jednačeć ga sa beslovesnošću,
nebu grabeć iskru božestvenu,
s kojega je skočila ognjišta,
u skotsko je seleći mrtvilo.
Budalama kad bi vjerovali,
poete su pokoljenje ludo.
Našu sferu da noć ne polazi,
bi l' ovako lice neba sjalo?
Bez ostrijeh zubah ledne zime,
bi l' toplote blagost poznavali?
Bez budalah tupoga pogleda,
bi l' umovi mogli blistat sv'jetli?
Svemogućstvo svetom tajnom šapti
samo duši plamena poete.
Sve divote neba i nebesah,
sve što cvjeta lučem sveštenijem,
mirovi li al' umovi bili,
sve prelesti smrtne i besmrtne -
što je skupa ovo svekoliko
do opštega oca poezija?
Zvanije je svešteno poete,
glas je njegov neba vlijanije,
luča sv'jetla rukovoditelj mu,
dijalekt mu veličestvo tvorca.
Divni pjevče srpske narodnosti,
bič si sudbe veće ispitao, -
svijet želji ne zna ugoditi.
Sudba ti je i moja poznata;
mislim, nejma podobne na zemlji:
do vratah sam iznika tartara,
ad na mene sa prokletstvom riče,
sva mu gledam gadna pozorišta;
al' na sudbu vikati ne smijem -
nadežda mi voljom tvorca blista!
Ja od tebe jošte mnogo ištem:
da postaviš u plamteće vrste,
pred očima Srpstva i Slavjanstva,
Obilića, Đorđa i Dušana,
i jošt koga srpskoga heroja;
da progrmiš hulom strahovitom
na Vujicu, Vuka, Vukašina,
bogomrske Srpstva otpadnike -
zloća njima mrači ime Srba,
tartar im je nakaza malena!



I

Teško li se u polet puštati
na lađici krilah raspetijeh,
bez kormila i bez rukovođe,
u beskrajni okean vozdušni,
đe su sunca samo kaplje sv'jetle,
a mirovi jedva vidne iskre;
đe užasne bure gospodstvuju,
oka smrtnu otvorit ne daju,
već ga gone u mračno žilište,
Bog zna kakvom sudbom naznačeno.
Pravdo, rukom tvorca osveštana,
ti koje je ime svuda sveto
do granice zrakah svijetlijeh,
zaštiti me štitom mogućijem
od olujah korabljekrušnijeh!
Evo žertva s oltara čistoga!
Ne dadu joj pravo k nebu ići,
na koga je slavu sažežena.
Poklonika viđi siromaha
kako plovi morem k svetilištu:
gotovo je smrznut pobožnošću,
nosi zavjet na oltar višnjega;
na nj se bure s jarošću puštaju,
ćeraju ga tamo i ovamo,
mučeći ga stravom pogibije,
dok ga bace u bezdnu kipeću.
Bog ubio tu besputnu silu
koja tvoje popire zakone,
koja puni mrakom i užasom
naš orizont i našu sudbinu!
U noć, strašnom burom razječanu,
sinu meni zraka pred očima
i glas začuh kano glas angela:
"Ja sam duše tvoje pomračene
zraka sjajna ognja besmrtnoga:
mnom se sjećaš šta si izgubio;
badava ti vatreni poete
satvaraju i kliču boginje:
ja jedina mrake pronicavam
i dopirem na nebesna vrata."
Poj mi dakle, besamrtna tvari,
strašno tvoje s neba padenije
i vremeno tvoje zatočenje
u judoli tuge i žalosti!
Kakva te je sila nečestiva
da sagr'ješiš Bogu prevlastila,
da vječnoga popireš zakone?
Što je jarost besmrtnoga tvorca
na zlo tvoje toliko ražeglo?
Pričaj meni tužnu tvoju sudbu!
Ah, strašnoga tvoga padenija!
Ah, užasa što smrtne postiže!
Tužnoga smo mučenija žertva
rad pogubnog toga prestuplenja.
Zaborave san te obuzeo,
ti si prvo blaženo bitije
i istočnik besamrtne sreće,
rajska polja, vječito blaženstvo,
životvorni pogled stvoritelja
zaboravi nesrećnoj predala.
Istrgni se, iskro božestvena,
iz naručja mračne vladalice,
podigni se na svijetla krila,
raspali se plamom besmrtnosti,
skini mene sa očih mojijeh
neprozračnu smrtnosti zavjesu,
tupe moje otrgni poglede
od meteža ovog ništožnoga,
uvedi ih u polja blažena,
u tvorenjem osveštanom hramu,
- da opširnu vidim kolijevku
u kojoj se vječnost odnjihala,
iz koje je u krila udrila,
u beskrajni prostor ulećela,
od svačijeh skrila se pogleda
do jednoga koji sve proniče, -
u opširno svetilište bića,
đe s' rađaju sunca i mirovi,
đe vjenčano biće s začatijem,
đe se dusi besmrtnošću krste.
Povedi me u nebesna polja,
da pogledam blaženo žilište
đe si i ti nikla i živila
sljedujući stopam arhangela
na besmrtnim i svijetlim krilma
pod znamenjma slavom razvijanim,
svetom slavom nebesne blagosti,
kako što mu i sada sljeduješ
po blatnojzi i mračnoj judoli
u okovu mrtve tjelesine.
"Ja sam tvoja iskra besamrtna,
- reče meni svijetla ideja -
vodiću te k vječnome ognjištu
od kojeg sam i ja izlećela;
već tegotni okov fizičeski
zbaci s sebe, osvobodi ga se,
pod tuđijem ne stenji bremenom;
on je stručak slabi i nejaki,
za mah smrtna samo iznikao,
on je ručak gada puzećega."
To izusti, reče: "Sljeduj za mnom!"
Odvede me u carstvo svjetovah.
Kako kaplja rose sa cvijeta
ili zrnce leda prozračnoga
pri pogledu svijetloga sunca
što u nebo dignu slabe zrake,
i ja, plamteć veličestvom neba,
podobno sam njima uradio:
nekakvo me svojstvo diglo tamo,
nekakav me sveti magnet tegli.
Evo slabe i malene iskre
među sunca plamteće svjetove
što bogatstvom lučah besmrtnijeh
potapaju prostor i mirove!
Da, iskra je svjetlost porodila,
okean su kaplje sastavile;
sveti tvorac veličestvom sjaje
u iskrama kako u suncama,
u smrtnima ka u božestvama -
sve mu skupa svemoguće slavi!
Šest nebesah kolovitnih pređem,
šest mlečnijeh preletim putovah,
velju sferu igrajućih šarah,
koji vječno svijetla dviženja
u pravilnim kolim' izvršuju
koja im je ruka svemoguća
načertala presvetom mudrošću.
Ah, ti tajno, Bogu tek izvjesna -
sastav ove presilne mašine
koja kreće bezbrojne mirove!
Pet nebesah nepodvižnih pređem
sljedujući zračici ideje,
beskonečno vidim ovdje carstvo
veličestva, postojanstva mirah!
Prostor im je širi rastojanja
neg' podvižnim mnogo svjetovima;
al' se vide zrakom oblačeni,
kako morski veliki ostrovi
kad ih zima snijegom obuče,
te ih plovac iz daljine gleda.
Ustav polet, iskro božestvena,
krug smo davno prešli vozmožnosti:
nebesne su prešiljaste zrake,
mogu vredit smrtnome pogledu;
nebesni je prostor beskonečan,
voobraza sila delikatna.
Kći nebesna usliša mi molbu,
i na desno krug poleta savi
put jednoga mira velikoga:
na sv'jetlom mu bregu počinemo.
Svjetlošću mi vid očih poražen,
veličestvom njegovijem čuvstva,
te ja padnem na brijeg kristalni
i zatvorim oči sa rukama;
ne smijem ih otvorit nikako.
Čujem glase besmrtne muzike
i nebesnu njenu armoniju
koja sladost blagodatnu lije;
glas njen moju dušu zabunjenu
božestvenim streca elektrizmom.
Dok me neko za ruku dohvati
i pozva me prijatnijem glasom:
"Dig se, tvari opšteg stvoritelja,
te ti hitre naslađuj poglede
u predivna stvorenija Božja;
pred velikim pretprijatijama
nek se krije ime opasnosti;
svi svjetovi bez očih su mračni."
Obodri me sin besmrtni neba
i spravi me na breg nepoznati.
Ljubopitstvo duhe besamrtne
srojilo je oko mene krugom,
al' pogledi blagi i pronicni
jednoga se s mene ne micahu,
u njim' sjaše sveta simpatija.
"O blaženi sine prevječnoga,
- ja mu rekoh umilnijem glasom -
što te moja sudba zanimava
te ti znake božestveno lice
živom brigom za me izražava?"
"Visoka me volja naznačila
za angela tvoga hranitelja:
od dužnosti svete ne odstupam,
kolik' zraka od sv'jetloga sunca;
ti kako si krug zemni prešao,
usku sferu bezumnog meteža,
ja sam tebe paziti počeo,
kroz gomile proveo gromovah,
kojima je vaše podnebije
vazda teško i pretovareno.
Bi li smjela zabunjena duša
pretrć okov smrtne tjelesine
bez sveštene volje stvoritelja,
po prostoru lećet nebesnome,
tražit prvo, blaženo žilište,
tražit sudbu svoga padenija?
Sve što blatnoj zemlji prinadleži,
to o nebu ponjatija nema;
duhovni je život na nebesi,
materije - u carstvu gnjilosti.
Sva besmrtna vide namjerenja,
tražiš uzrok tvoga padenija.
Svud ću tebe kud hoćeš voditi;
ja žalosnu vašu znadem sudbu."
"Ah, božestvo tvorcem naznačeno!
zar toliko mogućega tvorca
naša mračna zanimava sudba
da atomu jednom mislećemu
da božestvo takvoga kačestva,
da g' u polja vodi mirodržna?"
"Hajde za mnom po zračnom brijegu
postojanstvom okrunjena mira,
te obodri uhiljenu dušu,
veličestvom neba raznesenu!"
Povede me sretnji duh nebesni,
kako majka ustrašena sinka
što ga vodi nježno milujući
dok ga sebi vrati i utješi;
na brežuljak jedan od topaza
izidemo i na njem sjedemo.
"Eto nebo kud ćemo lećeti!
- kaza mi ga sa sniježnom rukom
i blagosti punijem pogledom -
Na nj je prestol mirosijatelja
te u svjetlost biće okupao."
Jošt Bog nek zna što mi angel priča,
no ja pogled put neba ispravih
i zanešen ne čujah angela,
već trepetom sv'jet svjetovah gledah,
i slatka me nemoć obuzela.
Sva ti ovde ginu ponjatija,
voobrazi sami sebe gone
i gube se u neizvjesnosti!
Od svijeta na kom mi sjeđasmo
do nebesa prestolodržnoga
rastojanje preužasno bješe -
stoput više Zemlje od Urana;
sav nebosklon što mogah viđeti
mir mirovah bješe napunio
sa svojijem svijetlijem šarom.
Iz njega se luče besamrtne
na sve strane r'jekama sipahu.
Ko kad tvorac mogućijem slovom
našu zemlju u vjetar razvije
i u trenuć zemni okeani
kad se prospu srebrnim strujama
u propasti bezdne mrakovite -
tako teku izobilno luče
sa dobrotom svojom besamrtnom
u prostore opširnoga bića.
Kroz valove nebesne svjetlosti
mirijade lećahu kometah
sa naglošću svojom prekomjernom
na sve strane tamo i ovamo:
neke k nebu, a neke od neba,
kako ono trudoljubne pčele
kad im ruka blagodatna tvorca
sa štedrošću prospe manu slatku,
te uzavru tamo i ovamo
na vjenčano sa tišinom jutro.
"Hranitelju, prevječnoga sine,
šta šarići oni mali znače
u plamenom ovom podnebiju
te se dižu, spuštaju pravilno,
tmasti niču k nebu sveštenome,
a sv'jetli se k nizu spuštavaju?"
Božestveni na me vzor okrenu,
vjenčan vječnom krasotom mladosti;
lik bi divni njegov pomračio
sva prelesna rađanja Avrore.
"Oni šari što se k nebu dižu,
te se vide u svijetloj sferi
kako lopte tmaste i bezračne,
to su sunca, voždi sozvjezdijah:
izbježaju iz mračnoga njedra
po sveštenoj volji mirodavca;
na nebesna četir' kraja idu
da se krste u besmrtnu svjetlost,
okrunjeni svjetlošću vječitom,
na vječno se carovanje vrću."
Povede me malo ponaprijed.
"Gledaj - kaže - na lijevu stranu,
te šar vidi onaj pogolemi
te pružaje crnokrake luče.
On jedini u prostoru sv'jetlom
u crnu je oblačen porfiru;
zla svakoga najljuće krajnosti
pod jednom su u nj krunom sabrane;
on katedru mračnu sočinjava
pozorišta svakog užasnoga!
Ad se zove, car mu je Satana,
mračna duša, neba nenavisnik;
zlo je njemu jedina utjeha,
on se sa zlom vječno obručio;
zlu je žertvu prinio veliku,
šesti dio nebesnog voinstva:
lišio ih blaženstva svetoga,
u mračno ih carstvo povukao
na bez konca mučenija strašna.
Znaćeš i vam' što je uradio!"
Kako more iza strašne bure,
prisustvijem duha ostavljeno,
umoreno silnijem napregom
preskačući prirodnu granicu,
utruđeno istegne se leći
u pješčanu svoju kolijevku,
tako isto moja slaba duša
zanešena tvorca čudesima
za granice voobraženija,
u duboko padne uninije;
krilatoga lišena mečtanja,
mračne joj se otvore propasti,
sa užasom da je gladne proždru;
uplašena strašnijem viđenjem,
ustrepeta ka sveštena ptica
poćerata smrtnijem kricima
narušnika mira vozdušnoga;
na kraj bješe došla padenija,
no hranitelj krilah sniježnijeh
sveštenim je magnetizmom spase.
"Sini - kaže - ognjem stvoritelja!
Ti si iskra za nebo stvorena,
besmertnijem Bogom pomazana.
Šta te k ljudskoj vuče kolijevci,
đe kukanje i plač okrunjeno,
đe vjenčana glupost sa tirjanstvom,
đe se samo rad nesreće ljudske
bogotvori Cezar s Aleksandrom,
đe prelesti smrtne svekolike
teke licem iz glibine vire?"
Povratim se i otvorim oči,
hranitelju besmrtnome rečem:
"Duh nijedan opšteg stvoritelja
bez sile se ne bi soglasio
jaram nosit smrtnoga okova;
ko bi igda s dobre volje htio
bezumnoga poželjet meteža,
đe zlo gnusno svagda toržestvuje,
đe svak zname od razdora nosi,
đe gnjiloća duše kamenuje?
Sudba naša otrova je čaša;
vječne sudbe sveti su zakoni,
c'jela bića njima su pokorna.
Vidi čovjek svoje zatočenje,
pomalo se prve slave sjeća
i poleti nebu kako munja;
al' ga smrtni lanac zausteže
dokle ročno odstoji sužanstvo.
Stoga smrtni najsjajni poete
s vratah neba u propast padaju."



II

Kako sunce dana oblačnoga
kada baci s vedroga zapada
svoju hitru i plamenu str'jelu
na kristalnu krunu Čamalara,[1]
tako trenu besamrtni angel
na svijetla i ognjena krila
k nebu sjajnu i tronu višnjega
među svoje blažene likove:
mene uze pod zefirna krila
i unese u predjel nebesni.
Gle, idejo, iskro besamrtna,
dosad su te struje i potoci
okeana ovog zanosile,
sad nas evo na izvor čudesah,
sad nas evo u carstvo svjetlosti,
na valove tihe beskonačne,
zapaljene ognjem besmrtnijem,
vječnim ognjem sveštene ljubovi;
ovđe naše sile iščezaju
ka pogledi u toku vremena.
Mjesto očih da dva sunca niknu
i ideju jedan vijek smrtni
da po carstvu nebovlaca prate,
ne bi njini svijetli pogledi
veličestva nebesne prelesti
svekolike mogli pregledati;
ti l' se, slaba, usuđuješ, ruko,
da opišeš poljah nebesnijeh
veličestvo i krasotu divnu
i angelska vječna naslaždenja?
Kratke moje obratim poglede
u prostore nebesne ravnine:
pogledi se u prelesti tope,
a jezik se od čudestvah mrzne.
Ko će tebe razumjeti, tvorče,
ko l' mogućstvo voobrazit tvoje?
Mračni vladac ada nesitoga
i zatočnik iz raja prognani
da su mogli, besamrtni dusi,
tvoga plana postić veličestvo,
ada ime bi vječno ostalo
ništožnošću nijemom zasuto,
smrt bi na grob njegov očajala;
ne bi Adam svoje legione
u okove smrtne okovao
i na žertvu sebe preda s njima
užasima, smrtnim nasljednima!
Velji jesi, tvorče i Gospodi,
i čudna su tvorenija tvoja,
veličestvu tvome kraja nejma!
Plan nebesah premudrost je vječna
svojom vještom rukom sočinila:
svekolike nebesne ravnine
pokrite su cv'jetnim livadama,
maj vječito na njima caruje;
boja cv'jeća vječna i prozračna,
u pravilnost svaki cvijet nika
ka vještijem tkanjem razloženi;
vozduh pune blagouhanija,
no stvorena samo rad nebesah.
Na prostore kitnijeh livadah
vrste su se nepregledne sadah
u pravilne rasule redove
i na divna kola izuvile;
tu se gorde kedri i jablani
i porode neizbrojne drvah,
sve porode samo nebu slične,
vrhove im jedva zazret možeš,
u zeleno vječno obučene;
red svešteni na svemu caruje.
Bregovi su nikli po ravnini,
po pravilu, kako sve ostalo,
okruženi kitnim sadovima;
na njima su dignuti prestoli
od topaza i zračna rubina -
rad angelah prvoprestolnijeh;
nad prestolom svakojijem stoji
na vozduhu jedno kolo sjajno,
kako što je kolo Saturnovo,
te se vije i te zrake lije.
Po sredini poljah opširnijeh
teče r'jeka vode besmrtija;
njoj su struje ka prozračne luče,
tok je njezin besmrtna ideja,
nje bregovi od čista rubina.
Od rubina hiljade mostovah
u pravilne nad njom stali duge;
svi redovi gordijeh fontanah,
koji skaču u nebesna polja,
od nje idu, u nju se povraću.
Slavoslovni likovi angelah,
na bezbrojne hore, legione
usijati u blažena polja,
rashorena slatkoglasijama
i himnama vječite ljubovi,
uživaju besmrtnu nasladu
koju smrtni ne zna voobrazit;
legioni, opet, neizbrojni,
na uredna jata razasuti
po nebesnoj blagodatnoj sferi,
njihajuć se na zefirna krila,
poju pjesne vječite ljubovi.
Ah, krasotu nebesnog voinstva
smrtni nikad postići ne može!
Na svakome licu angelskome
sovršenstvo blista stvoritelja
i prelesna Božja poezija;
na njihova koplja i strijele
i svijetle vojničke štitove
klizaju se igrajuće zrake.
Na sredini nepregledne ravni
kruta se je gora uzvisila,
osnov joj je od čista rubina,
a sva gora masa brilijantna;
veličinu gore tronodržne
i prelive njezine svjetlosti
svi pogledi i voobraženja
u ponjatnost dovesti ne mogu:
ova tajna visokog promisla
nepostižna stoji besmrtnima.
Navrh gore tron se gordi visi
i palata prevječnoga cara;
vječnosti je ovde kolijevka:
ovde se je ona okrunila
svetom rukom velikoga tvorca,
odavde je hitro polećela
na opširno carstvo i gospodstvo,
odavde je prva iskra sjekla,
u predjele noći uskočila
i svjetlosti oblik pokazala!
Ovde su se mrske mračne sile
u komate grdne razdrobile
i iz vlade bića izbježale
u žalosno stanje hladne smrti;
odavde se sa svjetlošću prva
svemu biću nasmijala zora;
ovde se je besmrtijem pravda
na vječito carstvo sačetala;
odavde ti sudba, volja s umom
u jednome izbijaju ključu.
Nad visokim prestolom prestolah
u vozduh se sjajno kolo kreće,
ka i druga što se kola kreću
nad prestolma prvijeh angelah;
ma je ono milione putah
od svakoga veće i sjajnije;
mirijade sjajnijeh sunacah
o njemu su svetijem pravilom
za svijetle vlase povješane,
liju svjetlost u opširnu sferu.
To je kruna Boga istinoga,
sa kojom je sam sebe vjenčao
nad vječnošću i nad vremenima,
pod kojom je zavjet učinio
sebe samom na svetome tronu
da će mrake gonit za predjele
i granice osv'jetliti bića,
da će pravde ime svetkovati
sa mračnošću zasuti mirovi,
kako što se na nebu svetkuje.
Oko gore prestolodržeće
četiri su gore od almaza,
previsoke, u pravilnom redu;
iz njih biju četiri fontana
sa žalošću plamtećijeh lučah;
debeli se njihovi stubovi
u pravilnom podižu razmjeru
u opširnu nebodršca sferu.
Kad stubove u visinu popnu
koliko je s zemlje do mjeseca,
onda ti se u pravilne duge
sviju sferom neba blaženoga,
na četiri nebesne granice
u vozdušni okean padaju.
Iz bezdanih ništožnosti šari,
od haosa neobdjelanoga
tvoriteljem na biće pozvani,
na struje im rojevima lete,
te se krste i nadoje lučah
i vozdušna postaju svjetila.
"Sad si, mislim, sasvijem dovoljan
i duša se obodrila tvoja
- reče meni krasni žitelj neba -
kada ti je tvorac dopuštio
da mu prestol svijetli pogledaš
i prelesti raja sveštenoga!"
"Hranitelju, sveti sprovodniče,
na ravnine nepregledna neba
kome liku, kome legionu
prinadležiš svetijeh žiteljah?"
"Vidiš - kaže - one legione
te su blizu gore trononosne,
po ravnini što su na gomile
do bregovah r'jeke besmrtija?
Ono su ti gusti legioni
Mihaila prvoprestolnoga.
Ja njegovu prinadležim liku,
onde mi je blaženo žilište,
onde mi je slatko vjekovanje
svemogućom voljom naznačeno.
Nad naše se legione vise
šest hiljadah kolah svijetlijeh;
veliki je naš stan zauzeo
na sladosnoj vodi besmrtija
četiridest hiljadah mostovah,
jer žitelji neba prostranoga
mogu lećet ka ognjene munje,
mogu hodit na noge lagane,
voziti se, koji hoće, mogu
na ognjenim svojim kolesnicam."
Slavoglasno horenje muzike
i pjenije besmrtnih likovah
počelo se bješe utišavat;
već bijeli nebesni polkovi
sve mostove bjehu napunili
sa svojijem divnijem masama;
svak se svome povraćaše stanu,
neki pješkom, a neki na krila:
nepregledne njihove stanove
prekriliše b'jelim okolima.
Krilatome podobno oblaku,
kad ga gledaš s visoke planine
ušikana tihijem zefirom,
kad se spušti u cvijetna polja
na velike i bijele mase
da zefirna poodmori krila
na kovrima cvijetna proljeća -
vid podobni besmrtnog voinstva
predstavljahu opširni stanovi
na poljima blažene radosti.
"Evo, - reče slatkoglasni angel -
sad će vreme biti od odiha,
što vi kod vas noću nazivate."
Naprijed mi raskaza javljenja
koja će se u njem pokazati,
dok odjednom svu nebesnu sferu
prikri šator čistoga kristala,
no bijelog i neprozračnoga,
zaustavi tečenije lučah,
laku svjetlost u nebo usija.
Divni šator bješe preopširni
sa visokim svojim idejama
vješta ruka tvorca ukrasila
sa blistanjem svake struke bojah
igrajućih na zračnom prozraku.
Tu lećaše vječnost okrunjena,
vješto svoje polete snovaše
na krilima tamo i ovamo,
časom u vrh, časom u nizinu,
tainstvenom pokrita zavjesom.
Za njom vreme sa velikom hukom
na zefirna sljedovaše krila
u široke svoje kolovrate,
neće li je kako uhvatiti.
Radimosti ove neumorne
i silnoga njegova naprega
niko sebi predstavit ne može;
ali svoje cjelji postić neće,
jer vjekovah mati bezbrojnijeh
ima lakša nego sjenka krila.
Druga bješe prozračna ideja
izvajana na kristalni šator -
svemoguća poezija tvorca,
okrunjena krunom tvorenija;
sve krasote koje biće ima
i um tvorca sjajni, bespredjelni
koje vidi u carstvo svjetlosti
pod tom krunom bjehu okrunjene,
na tom licu bjehu izražene
u sjajnosti svetog sovršenstva.
Plan nebesah pred sobom gledaše
i prelesti pravilnoga vkusa.
Hiljade ti Božijeh duhovah
zanešeni njojzi revnovahu;
opiveni njenom poezijom,
po blijedom tumarahu sv'jetu
i stvarahu različne predmete;
no prividna njina tvorenija
bježahu im od slaboga vida,
ka što kule snovidjenja bježe.
Iznad tihe nebesne ravnine
milioni lećahu šarovah
na uredna kola i redove,
kolik' luna na teleskop vidna,
a lunina cv'jeta i svjetlosti;
na njih bješe besamrtna ruka
različite izvezla planove,
pobijede i veselja neba,
sa bojama raznim ukrašene,
te u prozrak veselo blistahu.
"Ah, čestiti stvoritelja sine,
čudesnoga ovoga viđenja!"
"Svaki večer - hranitelj mi kaže
nove, divne, besmrtne ideje
u našu se sferu svijetljaju,
i dan svaki neba sveštenoga
nas čestita novim naslađenjem,
novi glasi besmrtne muzike
naša kitna polja potresaju
novom slavom tvorca mogućega!"
Usta angel na zefirna krila,
povede me unaprijed malo
kod jednoga istočnika malop
"Tu ti sjedi i vode se napij
sa bistroga toga istočnika;
ona će ti upravo otkriti
strašnu sudbu tvoga padenija!"
To izreče i hitro poleće
u svijetle svoje legione,
ka zvijezda s zapada k istoku.
Odlazak me moga hranitelja
u plačevnu tugu povrgao,
ka siroče kad se oca liši
i ostane u svjetskom metežu
na proizvol neobuzdne sudbe.
Po dugome mračnom tugovanju
napijem se vode s istočnika:
otkri meni nesretnju sudbinu,
ka predmete što za sobom vidiš
u svijetlom licu ogledala.



III

Svemogući na tron sjedijaše,
tainstvenom ukrašen porfirom,
tvoritelnom zanjat poezijom;
k prestolu mu sv'jetlome mirovi
iz mračnoga carstva iznicahu,
ka u noći od strašnog požara
kroz oblake od gustoga dima
što rojima izbježaju iskre
k svodu divnu neba plavetnoga,
prezirući nesnosnu stihiju.
Bješe sveta kruna mirodavca
svojim vidom nebo ukrasila,
bjehu njenim plamom veselijem
uzigrala nebesna svjetila
i srebrne struje besmrtija.
Dva vojvode nebesnog voinstva
odlećeše k prestolu višnjega
na ognjene svoje kolesnice,
sprovođeni s mnogo legionah
i s grmljavom nebesne muzike.
Hod se njihov upodobit može
hučnu hodu dva morska vojvode,
kad se dignu na bijela krila
i veselim lete okeanom,
a oko njih u dugačke vrste
igrajući prosiplju s' valovi;
tako divno nebesno voinstvo
dva vojvode svoje sprovođaše.
U dvor sjajni uđoše vojvode,
a vojnstvo se s slavom hučnom vrati.
"Ah, preblagi oče besmrtija,
- reče Bogu Mihail arhangel -
besprestano tvoj um presvijetli
tvoritelnom blista poezijom,
žertva ti se blagodarenija
na sve sjajne sažiže mirove
u čistoti lučah ognjenijeh;
al' za tvoje silno popečenje
i za tvoju nježnost otečesku
malene su žertve tvorenijah."
"Izabrano moje tvorenije,
ti si sunce među duhovima,
samo tebi jedan je podoban;
- reče njemu tvorac svemogući -
ja sam jedan koji stvarat mogu
i koji sam svemogućstvom vjenčan;
jednome je sve pokorno meni
u prostore i za prostorima;
da od svete odstupim dužnosti,
mrake carstvo bi ostalo vječno.
Bi mirovah čislo, neponjatno
nikom drugom do meni samomu,
pod haosne ostalo oblake
zakopano u njedra mračnosti.
Koliko sam ja posla imao
dok sam vreme oteo mrakama
iz njinoga lanca i tavnice,
puštio ga da leti svobodno
po opširnoj državi vječnosti
i po carstvu svijetloga lica.
Bješe grdno jednom mračno carstvo
svuda svoju vladu raširilo,
i njegovi nakazni likovi
ulazahu u polja nebesna
(te grdobe i tijeh izrodah
do ja niko voobrazit ne zna),
samo što se sveštenojzi gori
i mom tronu primać ne smijahu,
jer ih moji plameni pogledi
sa užasom strašnijem drobjahu.
Ove grdne mase nesmislene
pokorne su meni vazda bile
i u svoju mračnu kolijevku
na slomjene svoje kolovrate
od vida mi strmoglav skakale;
no njenijem mrtvijem pravilom
češće bi se putah izvlačile,
dokle digoh krunu nad prestolom.
Udar ovi prvi i najsjajni
njihovo je razdrobio carstvo.
Pob'jeđene mojom krunom sjajnom,
sakriše se u guste gomile
u prostore mrtvijeh bezdanah;
tamo svoje mrtve i plačevne
satvaraju sa smrću figure
po gnusnome njihovome vkusu.
Što se više tvorenijem pružam,
sve se njino carstvo umaljuje;
vrijeme će i k toj cjelji doći
da se bezdne mračne osvijetle.
Zažega sam ja plamene bure
u predjele noći i haosa,
te mi bude sunca i mirove
od sna hladna i prevječitoga.
Tamo svjetlost užasne pobjede
nad nijemim carstvom održava,
rasprostranja svijetle granice
i poziva na slatko bitije
iz smrtnoga opširnoga lona
mnogobrojne zatočnike tame."
"Istočniče sreće besmrtnijeh
i nadeždo prava i svijetla
usopšijeh u bezdne mirovah,
kojijema slijepo mrtvilo
ne da poznat velikoga tvorca
otečesko blagoutrobije,
- reče Gavril ocu besmrtnome -
i na njine nebrojne likove
zaždiće se žertva k tvome tronu,
sve će tebi plamat priznanošću!"
"Načelniče gustijeh redovah,
sjajno sunce među besmrtnima!
Kad plamovi zrakah svijetlijeh
noćne mase i njezino lice
sažde ognjem svojim svijetlijem
i rasplaču u svijetle zrake,
mračne točke kad nigđe ne bude
do predjelah niti za predjele,
kad joj oblik pregnusni pogine,
kad svi kraji zaplamte svjetlošću,
dva vojvode, nebesni prvjenci,
tad će opšti tvorac počinuti
i svoj sveti zavjet ispuniti;
tad će miri i prostori strašni
slatkoglasnom grmjet armonijom
vječne sreće i vječne ljubavi;
tad će moja otečeska duša
rado priteć k slatkome pokoju
i besmrtnom gledat dovoljnošću
srećom svoje tvari okrunjene."
"Ah, sveopšti oče blagodušni!
- jednim glasom oba arhangela -
imajući takvog tvoritelja
veličestvom neizmjernim duše
koja svakog dobra sovršenstva
nadvisuje i u sebe hrani,
trebalo bi da sve guste mrake,
svi mirovi u njih zakopati
pohitaju voskresenjem sami
da ti pređe sv'jetlo lice vide."
"Dva vojvode sv'jetlijeh polkovah!
Ja sam - kaže - sam po sebe bio,
bit po sebe već ništa ne može,
jer je protiv zakona prirode,
koja pečat moj na lice nosi.
Sve nek krače svojijem vremenom,
koga vjenčah na besamrtije
trenuć su mu v'jekah milioni.
Koraci su moji božestveni,
no ja mogu to nazvat prostorom.
Dva najsjajni moji tvorenija
među svjema besmrtnim dusima,
kako ime opširnog prostora
razumjeti vama se dopušta?"
Mihail mu tihim glasom reče:
"On je tebi jednome izvjestan;
evo kako ja o njemu mislim:
šar nebesa prestolodržnoga
najsjajni je i najveći, zna se, -
sredina je on prostora svega.
Oko njega kolah nebesnijeh
milioni voobražam da su
(neka čislo i umnožim kolah
u najveći stepen sčislenija
što besmrtno tvoje tvorenije
voobrazit svojim umom može),
nasijata kola sa suncima;
svako sunce predvodi mirove
kolika si kome obredio,
a mir svaki svoju sferu ima.
Među kola mećem rastojanje,
radi slave božeskoga vkusa:
kola dalja bliža obuzimlju,
ka šar veći što obuzme manji;
stoga kolo što je koje dalje
jeste više, su više šarovah.
Iza ovog te sam iskazao,
ja dopirem do granice mrakah,
mrakah mećem koliko svjetlosti;
ja ovako prostor razumijem."
"Arhangele uma visokoga,
ka duh jedan dovoljno se dižeš
i čest tvome činiš stvoritelju,
- mogući mu tvorac odgovara -
al' prostora ne znaš značenije:
prostor mrakah i prostor svjetlosti
koje umom tvojim voobražaš -
da se c'jela ova dva prostora
u šar jedan zrakah svijetlijeh
preobrate i pravilno sliju,
i šar ovaj da se pruži pravo
u najtanju što mož postić žicu
preko ravni užasna prostora, -
ovaj prostor što bi ova žica
sa tančinom sv'jetlom proniknula
u prostoru onom užasnome,
koga kraje ja jedan postižem,
bi ti bio samo jedna točka!
Um je samo jedan bez granice,
svi su drugi kratkovidni umi.
Čudo mi je - svemogući reče
vojvodama neba sveštenoga -
đe mi u dvor s vama nije doša
drug vam činom jednaki, Satana,
jer ste često skupa dolazili
ka nebesni vojenačalnici.
Istina je, svi besmrtni dusi
da svobode prava uživaju,
svašto rade što je njima drago
po lakome i svetom pravilu."
"Svjetilniče, pravdom okrunjeni!
- Gavril reče ocu prevječnome -
pravila su tvoja osveštana,
njihovijem premudrim poretkom
plan se krasi neba i nebesah.
Mi vječitu sreću uživamo;
Satana je, naš drug blistatelni,
na svojemu ostao prestolu,
među svoje velike polkove
njihan horom besmrtne ljubavi."
"Arhangeli prvoprestolnici!
Ja ću vama otkrit nešto sada
što će duše uskolebat vaše:
gorda se je duša Satanina
oblačila u haljinu crnu;
slavoljubni ovaj vojevoda
mir nebesni pokolebat hoće
i u vječnu nizvrć pogibiju
sebe samog i svoje polkove.
Gnjev pravedni oružje je pravde!
Ova gorda i pakosna duša
zla je ime u sebe začela
i razvila zname stradanija.
Zla njegova viđu posljedstvije
i pogipše tvari sožaljujem;
al' je ime neblagodarnosti
sprama oca pogreška najveća:
svete pravde strogi su zakoni,
sve je dužno njima sljedovati,
prestupnike moj bič nakazuje.
Grdnu dušu zlom opojenika
mračne bure uskolebale su;
nesmislenik gordi pomišljava
da ga nije moja moćna ruka
na tron gordi iz ništa popela
jere bi ga mrake zacarile,
božeski mu prestol uzdignule,
pa on tamo po svojojzi ćudi
da sastavlja novi krug nebesah
i da dava v'jence besmrtija!
Rob gluposti, vrag poretka opšteg,
svemogućstva važnost ne poznaje.
Mene li se stidi čestvovati
kojino sam mogućijem slovom
šar veliki neba blaženoga
utvrdio na lakom vozduhu?
kojino sam okean vozdušni
nasijao sjajnim ostrovima
i vjenča ih svetim magnetizmom
te pogledom jedan drugog drži?
Zakoni su opštega poretka
moj amanet a život prirode;
da ih počnu svi mirovi rušit,
moja bi se silna na njih ruka
oružala s užasnijem gnjevom:
ja bih sve njih u grdne komate
razdrobio, u bezdne zajmio,
pa bih druge iznova svjetove
iz mračnoga lona voskresnuo
i na kola okrunio njina.
Duh lukavi i zlom zadojeni,
on je svojoj pogubnoj namjeri
sve polkove svoje obratio,
Adama je na zlo prevlastio
(od vas činom mlađega vojvodu)
i legion njegov mnogobrojni.
Adamova lakovjernost grdna
i njegova nepostojnost lika
baciće ih u plačevno stanje,
što i narav ni u snu ne snila.[2]
Satanine mračne namišljaje
vidi moje svevideće oko:
on je bunu zažeć namislio
na ravnine neba opširnoga.
Slijepa mu smjelost pokazuje
da će vaše sile pob'jediti,
mene silom prestol ugrabiti,
prekinuti mirodržni lanac
pod mojijem privezani tronom,
sve u mrake utopit mirove.
Osl'jepljena duša zločestijem
i vječitom svojom pogibijom,
misli sa mnom vladu dijeliti,
dijeliti svemogućstvo sa mnom,
poslje skupa mirotvorci da smo.
Adamu je počest obećao
poslje nas dva najvišu na nebo;
vojnika je od obadva lika
obećao svakog okruniti
po nad jednim velikijem mirom."
"Ah, presilni i preblagi oče!
- arhangela oba jednoglasno -
čudo da nas u kristalne stupce
te krajnosti dvije ne smrzoše
kod tvojega trona presv'jetloga -
premoguće tvoje božestveno
i sljepota duha Satanina!
Ko da s tobom, oče, silu mjeri?
s tobom kome od jednoga slova
ustrepeću bezdne i mirovi!
Ah, presveti, milostivi tvorče,
slabo naše usliši molenje
za preblagost božestvene duše!
Tvoj pravedni gnjijev zaustavi
od vječnoga onog nesretnjika
i zlijeh mu u zlo pomotnjikah
te su na prag došli pogibije:
atom uđe u sunčanu zraku,
toli neće u nemirnu dušu;
dako dođu k sebi izgubnici."
"Otrovnošću nadojena duša
i zavišću sl'jepom zapaljena
- reče tvorac vojenačalnicma -
put istine nigda viđet neće
ni vkusiti sreće besamrtne.
Ko pravdine popire zakone,
karatelja ima užasnoga;
Satana je, lišen svetilišta,
na gnjev tvorca obratio strašni,
zlu vječnome podiga katedru.
Do kakve je on doša gluposti:
da prekine lanac mirodržni!
Šta će tužna pomislit budala:
da je lanac mirodržni svezan
za almazne nebrojne stubove
te se vise u mojoj palati!
Ne zna da je lanac mirodržni
svemoguće slovo stvoritelja,
koje prostor puni mirovima,
a mirove sretnim angelima!"
IV
Dan k večeru bješe već nagnuo
u cvijetne nebesne ravnine,
dva vjenčana slavom polkovoca
uljegoše u guste polkove
vraga neba, a nesreće oca;
ka dv'je lađe krilah nadutijeh
kada idu uskijem kanalom
kroz pokrite snijegom ravnine, -
tako oni kroz bijele mase.
pogubljene vojske prolazahu.
"Ah, Satano, ravnočini brate,
- Mihail mu poče govoriti -
kakve čerte viđu ja pogubne
na tvoj obraz, i na sve ostale!
Zar se jesi r'ješio doista
ispitati gnjev pravedni tvorca
i u vječnu povrć pogibiju
sebe samog i sve legione
te su tvojoj vlasti potčinjeni
i tvojojzi kruni arhangelskoj?
Zar se smiješ vragom zlijem nazvat
oca svoga i oca mirovah,
koji te je iz jednog atoma
u vječnoga pretvorio duha,
okrunio krunom arhangelskom,
da uživaš vječite sladosti
u predjele neba blaženoga?
Ah, Satano, obrati poglede,
viđi prestol oca prevječnoga:
on je starA načala i konca!
Obrati se, dušo izgubljena!
Prolij tople suze pokajanja
pred opštijem tvorcem milosnijem;
poznaj ime svemoguće što je
i značenje tvoje prama njega;
ižen' tamu iz slijepa uma
i zlu zavist iz pakosne duše!
Blagi tvorac mnogomilostiv je,
oprostiće tvoje zabluždenje,
pričislit te u vječno blaženstvo."
"Ne, ne! - glasom krupnijem progrmje
zli gubitelj dušah besmrtnijeh,
da ga čuje stan buntovni pjeo -
Mihaile, podobni mi činom,
ali duhom mnogo niži mene,
jer ti duša, kako moja, nije
blagorodnom gordošću zaždena,
proštenija ne ište Satana;
blagorodna moja namjerenja
nebo čuje, a znaće mirovi!
Grka su mi sva blaženstva neba
dok postignem moje namjerenje
i pravilo drugo biću dadem;
ne poznajem ime svemoguće,
s kojijem mi toliko grozite.
Rad česa je vaš vladalac gordi
mene od sna budio vječnoga
i družinu moju blagorodnu
kad nam krune samodržavija
stavit nije na glave mislio?
Ja bih voli da sam vječno osta
u sna mirnoj vladi i naručju,
sa svom svojom svijetlom družinom,
nego đe sam na svijet iziša
da umnožim gordost ponositu
nesnosnoga moga protivnika.
Neće nigda Satanina duša
umnožavat slavu protivnika;
neće nigda Satanina usta
pohvale mu slova izglasiti.
Već je hitra Satanina duša
mračnu tajnu divno razgledala,
i u nju sam čisto razabrao
prošlu sudbu gordijeh nebesah,
i kako je gordi vladac neba
svemogućstvo sebi prisvojio
i prostorom strašnim zavladao.
Moga bića čita sam pričinu
i sudbinu moju svukoliku
i družine moje blagorodne.
Što se gordi neprijatelj diči
da je tobož mene satvorio
i svijetle moje legione, -
tajni slučaj naš je otac bio;
navlaštito nas je satvorio
da pravilo biću sačinimo
i gordosti metnemo granicu,
da s gordijem vlacem nebesnijem
dijelimo vladu i mogućstvo,
da imamo svi jednaka prava.
Strašna sudba prvijeh nebesah,
o kojoj je pomislit užasno,
ona dade smjelom grabitelju
slučaj zgodan te prostor zavlada,
i prisvoji ime svemoguće
svojom voljom, svojim soglasijem.
Ovo strašno padenje nebesah
načalo mu u tmine unese,
tme vjekovah vječno neprohodne
oko njega nagomila krugom.
Prostor cjeo u stara vremena
bješe sv'jetlim zasut šarovima,
lica tame nigđe bilo nije.
Šar svakoji jedne veličine,
sa našijem svaki jednak nebom
u svjetlosti i u opširnosti.
Visio se u svaki šar prestol,
kako što je naš prestol vrhovni,
na prestol je u svakoje nebo
vladac bio jedan okrunjeni.
Veličinu prvijeh nebesah
iznenada rok užasni stiže:
nekakva ti pogubna sudbina
uskoleba prostor i mirove,
i bure se strašne razgrmješe
u prošloga okeana[3] njedra;
mirogubni stresi začestiše.
Čas suđeni zazvoni svjetlosti;
na veliku i užasnu žertvu
gladne bezdne otvoriše usta.
U trenuće oka laganoga
sva božestva s prestolah padoše,
svi strmoglav miri polećeše,
svi se hukom stravičnom skrušiše
na žertvenik mračne vladalice.
Pozorišta toga prestrašnoga
svi umovi predstavit ne mogu:
kad itahu k pogrebu šarovi,
jedan drugog u let razdrabljahu,
na komate lećahu k bezdnama.
Svi mirovi s opširna prostora
k pogibiji vječnoj odlećeše;
jedan samo što nevredim osta
po nekakvoj slijepoj sudbini,
na kome se gordi prestol visi
protivnika moga užasnoga.
E kud sreća da je i on tada
u grobnicu panuo mirovah
i premirne da je noći carstvo
svud svjetlosti pogasilo zraku!
Na zlu sudbu palijeh nebesah
noć i pustoš carstvo uzdigoše;
no slijepe ove vladalice
besilne se odmah pokloniše
upornome svome soperniku!
Djejatelni vlastitelj nebesni
iz haosa zdrobljenih nebesah
poče male stvarati mirove,
slabima ih punit žiteljima,
kako će mu sve pokorno biti.
Evo slučaj - sa užasom kriknu -
s kojijem je smjeli vladac neba
svemogućstva ime polučio,
al' Satana otkriva tainu!
Na opširne nebesne ravnine
ištem vladu da podijelimo
i nebesa pala vozdvignemo,
prvi zakon da prirodi damo,
nek se svaki sa vrhovnom vlašću
na svom nebu gordi i veliča!
Znam ja silu moga sopernika
i njegovo postojanstvo strašno,
al' se kunem svijetlim oružjem
i mojijem nepobjednim štitom,
sa hrabrošću mojijeh vojvodah,
svim oružjem moga legiona,
iskrenošću lika Adamova,
da namjeru ispunit hoćemo
al' svi žertva biti blagorodna:
vječan pokoj vječnoje blaženstvo!"
Vožd pogubni kad riječ izreče,
punu k tvorcu otrovne zavisti,
milioni jeknuše glasovah
u razvratne, odmetne polkove:
pozdravlja ga s udivljenjem svaki,
jednoglasno vjernost izražuju.
Koleblju se gusti legioni
ka po ravni sazrela žitija
koja kosu k pogibiji bruse
kad ih ludi uzmute vihori.
"O zavisti preotrovne žertvo,
vinovnici vječne pogibije!"
- Gavril poče arhangel zboriti;
no hulenja hiljade krikovah
na višnjega i na dva vojvode
oko njih se počeše horiti,
Gavrilovu riječ presjekoše.
Digoše se dva vjerni vojvode,
na zefirna polećeše krila
među svoje blažene polkove.
Satanini zloumišljenici
idu k njemu s opšteg dogovora:
Alzzenk, Ilzhud i Alzavalg gordi,
Obenizrem i Jaobaz zlobni,
zlome caru tešku krunu daju,
s kojom krune svoju pogibiju
opštom voljom izgubljene vojske.
Zli vladalac kad se sa zlom vjenča,
pozdravi mu odsvud zagrmješe -
on vjernosti gordo zahvaljuje.
Evo Adam, evo Noelopan,
evo Razec i evo Askela:
od njihova nesretnjega lika
otpadnika neba pozdravljaju,
kunu mu se bit družina vjerna,
samo svoju riječ da održi -
da ih kruni samodržavijem
po nad jednim, ka je reka, mirom.
Ah, nesretni rode slavoljubni,
skupo li te ta pogreška stade!
V
Tihi pokoj neba blaženoga
provrže se strašnim pozorištem:
u nj se raspre razviše znamena,
krikovi ga hore hulenija,
rat krvavi u nj je uzavrio;
legionah stravična kretanja,
slavom ratnom opitijeh ljutom,
koleblju ga opštim dviženijem;
vrag je neba grdni pohitao
da ispita nakaz zasluženi.
Dva višnjega vjerni vojevode
pripravljaju hitro legione,
žedno hite krvavome boju,
raspaljeni gadnim hulenijem
mračne duše neba odmetnika.
Dugački se rede legioni
na poljane neba prostranoga
s obadvije strane naporedu;
drugi stoje ka mase oblačne
na vozduhu, k boju pripravljeni.
Vid podobni oku predstavljaju
pogled gordi sjevernih ljesovah
kad ih zima u kipu obuče,
i nad njima na prevedrom nebu
kad se oblak napoli razdvoji
te u dvije nepregledne mase
s dva protivna uzmućena vjetra, -
vid ti takvi dva strašni voinstva
predstavljahu na polja nebesna
k krvavoj se borbi gotoveći.
Lomnom jekom vojničke muzike,
sprovođenom ratnim vosklicima,
zatutnješe nebesne ravnine.
Boj se uždi među besmrtnima
u najviši stepen svirjeposti;
revnivi se nadskaču vojvode
ko će veću hrabrost pokazati:
vjerni tvorcu kazat usrdije,
a nevjerni k cjelji naprezaju
da svemoćnim tronom zavladaju.
O sljepoćom opojena zlobo,
o zla žertvo duše izgubljene,
rat ste digli na svemogućega!
Bi nesretnji morehoci pređe,
- postignuti korabljekrušenjem
na sredinu bučna okeana,
kad okrenu suncu na rađanje
tražeć u njem sebi spasenija -
pređe sunce rukam dokučili
no vi moćnim tronom zavladali.
Svi ledovi dva protivne pola
te na dvije mase počivaju
i, slomjeni naporom vjetrovah,
te u sante idu i komate
po prostoru nemirnijeh poljah
ne prosiplju toliko strijelah
ka dv'je vojske jedna protiv druge,
ne kazuju toliko poloma
ka u borbi što nebesnoj vidiš
izlomjena štita i oružja.
Dva dni sv'jetla, dvije noći sjajne
u jarosti boj jednaki traja;
s obje strane besmrtne vojnike
na gomile vidiš povaljene,
svi u ljute rane ogreznuli;
ma se napij vode besmrtija,
malo tuguj, pa izdravi odmah.
Na hiljade udvoji se vide
po vozduhu i po ravninama,
bez velike mješanije masah.
Koplja, mači i plamene str'jele
angelskom su krvlju obojeni;
manji, viši besmrtni vojvode
na ognjenim lete kolesnicam,
opojeni vojničkom hrabrošću,
strašnu borbu vojsci pokazuju;
mnogi, ljutim postignut ranama,
svrgnut padne s svoje kolesnice
na ravnine među redovima
dvije vojske krvlju okupate.
Treće jutro pozorišta strašna
kad zaigra u polja nebesna,
Adam s likom svojijem odstupi
iz nesrećna boja pogubnoga
sa dubokim duše pokajanjem.
Na njega se žestokošću srde
Noelopan, Razec i Askela,
i ostali mnogi prvijenci,
što imenom stidnoga izdajstva
čest pomrači svoga legiona.
"O potčini meni vojevode,
kojeno je slavoljubje sl'jepo
i plamena slava brana digla
s soglasijem mojim vojevati
na svojega svemogućeg tvorca,
ne dižite glasa protiv mene!
Pogrešku sam pozdno grdnu pozna,
bezrasudno naše zabluđenje
i što važi ime svemogući; -
grob je otprt naše pogibije!
Na ognjenoj leteć kolesnici,
pred svanuće san me laki stiže;
u njem viđeh strašno vidjenije
na nakazu tvorca razgnjevljena.
Ta je sila i gnjijev pravedni
moju tužnu zabluđenu dušu
uplašila i oledenila.
Strašno bješe ludu prestupniku
svevišnjega oca mogućega
obučena gnjevom pogledati!
Poslje strašna njegova karanja,
koga nebo jošt viđelo nije,
legioni dva vjerne vojvode
zabunjena pognaše Satanu
i njegovu izgubljenu vojsku,
na granice neba doćeraše,
ugnaše ih u bezdnu nesitu
rasplamanu smradljivom stihijom;
bogomrski car sa svojom vojskom
u goreću potonuše bezdnu.
Bič pravedni svemoguće ruke
kada ugna odmetnika neba
u kipeću plamenom pučinu,
onda vojnstvo pobijedonosno,
predvođeno s dva svoje vojvode,
na nas silom nepobjednom udri,
zajmi i nas strašnijem kricima
iz nebesnog blaženog žilišta
tragom našeg zloga prevlasnika,
zlu pobjedu da s njim dijelimo.
Sveto slovo premilosna oca
nas s granice vječne pogibije
svemogućom voljom zaustavi.
Vjerni nebu tada legioni
u okove teške i plačevne
sve nas listom okovaše jako,
na šar mračni neobdjelan neki
nas baciše, da lance nosimo,
đe blaženstva spomen iščezava,
đe mračnošću sfera uzbunjena!"
Zla pričina i zla predvještatelj
kad zlu sudbu legionu kaza,
na njihova božestvena mrtvo,
vocari se uhilenje mrtvo,
pogibe im živost božestvena
na dviženja i na njina lica.
Vid familje čisla velikoga,
kad se liši svijetle nadežde
i s groba se uhiljena vraća,
predstavljahu polci Adamovi.
Vrag nebesni sa sl'jepom jarošću
sve jednako bitku produžuje
i sve žešću i očajaniju.
On užasne primjere hrabrosti
kazivaše na poprištu bojnom;
oko njega strašne mješanije
predstavljahu tušte besmrtnikah.
Trudno bješe neba otpadnika
i vojene njegove polkove
nadvladati u krvavoj bitki.
Treći danak sa stravičnom hukom
već prebježa ravnine nebesne;
večerom se dva vojvode vjerni
predstaviše tvorcu pred prestolom,
premilosna oca umoljaju
da oružja od obije vojske
smrtonosnim naostri udarom:
"Već hulenja - kažu - Satanina
i njegove nerasudne vojske
nas su vrgla u očajanije."
"Neću - kaže - dva vjerni vojvode,
zavjet sveti vječno narušiti;
što sam jednom vjenča besmrtijem
smrtnu kosu ispitati neće!
Zlobom k nebu vrage opojene
ja sam čeka na pokajanije;
mislio sam da će se sjetiti
dara moga, vječnoga blaženstva,
i dužnosti tvari k tvoritelju,
neba slatkog uveselenija.
Jer angela jednog nebesnoga
da uliješ sveto naslaždenje
u gordi stas kedra nebesnoga,
bi bezdušni velikaš sadovah
poletio po nebesnoj sferi
al' se s vrha do dna rastopio
od preslatke duhovne naslade;
al' zavišću duše sledenjene
blagost tvorca jesu prenebregle,
lišile se vječno naslađenja.
Već su vjesi, sveti oblik pravde,
zlom svojijem grdno prepunili,
nagnuli ih k svojoj pogibiji.
Dan četvrti sjutra će granuti
na njih strašnim gnjevom nakazanja
i vječite njine pogibije;
čuće sjutra udar svemogući,
tresk će njegov ispitat užasni,
sjutra će se odzvat slava tvorca,
vi joj sjajnu likovat pobjedu.
Sva nebesna kola mirodržna,
i dvižima i nepodvižima,
praznovaće sjutra u horima
udar strašni moguće desnice.
Grdne bezdne, mračne i nijeme,
snom vječnijem mrtvo uspavane,
sjutra će se zatrest jekom slave
presilnoga protivnika njina;
hoću sjutra udar dati strašni,
da ga i ja mogu nazvat silnim!
Nepravda je Satanine duše
zla šar crni u vozduh izvela:
ad se zove, zlosti mučilište,
zloga cara mračno vladjenije.
Vrag se neki crni u njem neba
gordi adskim samodržavijem,
zaslužena to mu je nagrada
i njegovu zlobnu legionu
što su s' digli nebom zavladati,
višnjeg tvorca prestola lišiti.
Šar je ovaj dosta pogolemi
jedna masa crna i plačevna,
sostav noći i vječnog ridanja;
dv'je stihije u njem su užasne,
razljućene najvišom krajnošću -
stud i oganj, razduti burama,
sprovođeni strašnim olujama,
na sve kraje carstva Satanina
strašnom hukom hore neprestano
u protivne svoje vihorove.
Stiks je carstvo zločestiva cara
sa svojijem kipećim volnama
i smolnijem smradnijem plamenom,
s ledovima, s užasnim mrazima
devetstručnim okružio vjencem:
polu carstva smolnim i plamenim,
polu carstva mraznim i ledenim.
Ovaj grdni mnogostručni v'jenac
vri stravično u svoje krugove
sa ljutošću svojom mučitelnom.
Kocita će plačevni valovi
tamo poteć sa vodom nečistom
mučenija neba otpadnikah,
a za njime Flegeton i Mente
sa ljutošću ada nesitoga;
među dvije protivne stihije
tamo teče tajni potok Lete,
na njem straže kćeri Gorgonove
da pregnusni neba odmetnici
od struje mu prijatne ne vkuse.
Mučitelno vraga neba carstvo
niskijem je svodom nadneseno
kruta tuča neobdjelanoga;
po njega je okean veliki
smolne smradne vode zauzeo,
koja kipi s užasnom ljutošću,
pružajući blijede plamove,
smrtne strave i vida punane,
s plamovima kola dima smradna,
te miješa mrake sa bljednošću.
U njedrima gadna okeana
hiljadu se nadimlju volkanah,
izrigaju s muklijem ječanjem
nad povrhnost duboke pučine
strašne vitle dima i plamena,
o tučnom ih svodu razbijaju.
Kad volkani smradljivo dihanje
u utrobu raspaljenu vrate,
za njima se užasne propasti,
pune dima i plama, otvore.
Svi bregovi kipeće pučine
brdima su čestim zasijati,
no golijem, vida plačevnoga;
iz njih biju stravični volkani
koji žednu i mračnu utrobu
pune gadnom smjesom okeana,
i opet je na mračnu pučinu
okeana istoga mrskoga
bljuju s jekom krupnom i užasnom
u oblake dima i plamena.
U tartaru, carstvu huliteljah,
priroda je sve užase svoje
sa jarošću najvećom ulila;
priroda je tamo poselila
sva strašila u bezobraziju,
te bjesuju i za žertvom riču
u mrakama po gadnim volnama;
tamo hidre strahovite fište,
mnogoglave, na velika jata,
dignutijeh nad pučinom glavah;
tamo mrske bez broja ehidne
iz prostrane i žedne utrobe
dižu mukle i plačevne glase;
himere su tamo i drakoni
na velika stada razasuti,
sa užasom lete po pučini
dug prirode strašni da ispune;
tamo zmije veličine grdne,
krokodili, gadna čudovišta,
u mrakama čekaju Satanu;
tamo lete užasne furije
s krikovima adu priličnima,
smirit sebe u mrake ne mogu,
iako je njihova stihija,
jer ih muči zla ćud i opaka
da mučenje svoje uspu crno
na slijepe neba mutitelje.
Zlost njihova prevoshodi mnogo
svaku ostrost zuba u tartaru,
svako žalo repa otrovnoga.
Mračnoga je polovinu carstva
grozna zima vječno sledenila;
tamo mrazi u stepen najveću
žitkosti su vodne skamenili,
mećave se hore kolačima,
svakog časa gorda brda penju,
svakog časa raznose ih hitro,
razvijaju u ljute vihore;
tamo magle punane snijega
i krupnoga spuštaju se grada.
Dva vojvode, vjerne moje sluge!
huče strašno adski uragani,
a vulkanska mračna grla ječe,
riču grdna tartarska strašila,
zveče lanci s jarošću uždeni,
buče volne s mučiteljskom bukom:
sve glas sliva pod svodom mračnijem;
tutnji tartar iz mračne utrobe
strašnim grlom, zlom opštega glasa:
sve za žertvom huliteljah čezne!"
Pošto riječ svemogući svrši
i objavi vjernim vojvodama
strašnu kaznu i pogibelj vječnu
vraga neba i soputnikah mu,
arhangeli s blagogovjenijem
od višnjega odoše prestola
među vjerne nebesne polkove,
koji strašnu i krvavu borbu
s carem ada jednako vođahu;
u boj hučni i oni uđoše.
Na nebu se dan četvrti javi
sa najvišom bojnom žestokošću;
šum prolama nebesne ravnine
zlobne vojske bogohulenijem.
Gorda glava mračna vladaoca
nepobjednom već mišljaše da je;
ne zna da je svoje sudbe čašu
prepunio crnoga otrova,
čas ne vidi đe se primaknuo
da mu zvekne vječnom pogibijom.
U jedan mah, ka da munja sinu,
tušta velja teškoga oblaka,
bijeloga, u jednojzi masi,
tronodržnu svu obuze goru;
u vidu se uredi vijenca
pravilnoga, no debljinom strašna,
pa se poče vrćet sa hitrinom
na zefirna razljućena krila
oko trona i gore sveštene
sa potresnom preužasnom jekom.
Svekolike borbe okeanah
koje čine sa krutim skalama
u najveću njihovu bjesnoću,
svekolike napore vjetrovah
što se čuju na zemnome šaru
protiv svijeh gustijeh ljesovah
da u jedan glas mogući sliješ,
jek bi njihov slab veoma bio
da pokaže krupnu silu glasa
kojim oblak vitleći ječaše.
Ovo čudno nenadno javlenje
boj krvavi na nebu prekide;
svi vojnici, vjerni i nevjerni,
k tronu tvorca pogled obratiše,
ma nevjerni sve jednako hule
ime neba i slave Gospoda;
dok svakoje nebesno svjetilo
tečenije svoje zaustavi
i svjetlosti svoje polovinu
svako vrati pod plamenu krunu.
Odjednom se oblak razječani
u dva pola stravično sastavi;
na njima se odjednom pojavi
kolesnica kako sunce sv'jetla,
hiljadama munjah upregnuta
te je voze na ognjena krila.
Svemogući na njoj sjedijaše
sa gnjijevom vooružan strašnim.
O, kako mu plameni pogledi
sijevahu s užasnom ljutošću!
Pušti str'jelu sjajnu i krilatu
iz svojega almaznoga luka
na Satanu, grdna otpadnika,
na njegove mrske legione;
i krilata poleće strijela
u ognjenoj velikoj koloni.
Zvek njegova almaznoga luka,
silnu huku njezina poleta
nemam čemu nigđe upodobit
do njegovoj premogućoj sili.
I krilata pogodi strijela
na sredinu vojske bogohulne,
tu se s gnjevom ognjenijem razbi:
hiljade se kroz otpadnu vojsku
od nje strašnih razječa gromovah.
Car tartara i njegova vojska
popadaše na polje sraženja,
poraženi strijelom višnjega
i njenijem plamom opaljeni,
oblačeni u vječno crnilo.
Od udara ovog svevišnjega
bezdne hladne zasute atomom,
koje dosad ime ne poznaše
do sna hladna i tišine mrtve,
ne zefira, ne luče, ne glasa -
sad ih moćna potrese desnica,
te joj n'jeme iz mračne utrobe
podjeknuše svemogućom slavom;
smrt iz svoje prevječne grobnice
ovaj udar u njima probudi.
Od Gospodnje strijele udara
potrese se osv'jetljeno biće:
nepregledna sva nebesna kola;
mirijade sv'jetlijeh mirovah
tajnom sudbom i strašnijem stresom
iz svojijeh kolah iskočiše,
srojiše se tvorcu oko trona,
svaki punan besmrtnog voinstva,
i otada voljom svevišnjega
postadoše nebesni kuriri.[4]
Svemogući pobjeditelj sjajni
tek strijelu gromonosnu baci
iz silnoga i zvečnoga luka
na Satanu, neba otpadnika,
i porazi nevjerne polkove -
u trenuć se munje upregnute
u sveštenu tvorca kolesnicu
dugom k jednoj sve naviše strani,
povratiše polet kolesnici.
Gospod slave na tron se povrati!
Zaigra mu kruna nad prestolom
u cijeloj lučesipnoj slavi,
i ostala nebesna svjetila
sa živošću novom uzigraše.
Dva vojvode i vjerno voinstvo,
i sva vojnstva stekšijeh mirovah,
u oblačne nepregledne hore
uzlećeše po blaženoj sferi,
pojuć slavu pobjednika tvorca
i ljubavi vječite blaženstvo.
Dan četvrti strašnoga javlenja
mogućnosti Gospodnje desnice
bješe blizu sveštenog odiha:
himni svete slave počinuše
i grmljave slatkijeh muzikah;
legioni u duge redove
sa poretkom volje svemoguće -
svaki k svome letijaše miru
te mu ga je Gospod slave silne
naznačio za vječno blaženstvo.
Dva vrhovna vojenačalnika
obratiše velike polkove
da ćeraju neba otpadnika
iz predjelah blaženog žilišta
u tartarsko mračno vladjenije
na vječita njina mučenija.
Divna kretnja bješe i stravična
vjerne vojske i pobjedonosne
k pob'jeđenoj Sataninoj vojsci
i užasom smrtnim obuzetoj!
Otpadnici neba, ustrašeni,
pred blaženom pobjegoše vojskom
s krikovima strave i hulenja.
Prenesretnja vojska mrake cara
mrzak li je oblik polučila
po pravednoj nad njome razrazi:
crna lica, roge i repove,
mnogima se rasklopila usta,
a mnogima za vrat obrnula,
jošt izroda svakoga gadnosti.
Nemilosno vjerne sluge neba
hulitelje svoga tvorca gone,
zlo ćeraju s svijetloga dana
u kipeće bezdne tartarove,
na nebesnu dognaše granicu.
Stup veliki mračni sačiniše
Satanini soputnici grdni
od vječnoga svoga padenija
s sjajnog neba do propasti ada,
te u strašnom vidu dubijaše.
Tri dana su adski legioni
neprestano za njinijem carem
sipali se crnijem potokom
s kraja neba u utrobu ada.
Prestrašno je ovo pozorište
sve užase mnogo nadvisilo:
kad padahu kriveći se polci
u dimljiva žvala tartarova,
žedno tartar drhteći ječaše,
grdnu žertvu radosno žderaše.
Kad se sabra sila nečestiva
pod tučnijem svodom raskaljenim,
uzavreše dreke i krivanje
od vragovah i od čudovištah;
činjaše se da ih svod tartara
neće moći uzdržat nikako,
nego da će tresnut u komate.
Dok zaurla Cerber iz dubine
da je stado u svoju torinu
i da straži vrata od tartara.



IV

Po pobjedi strašnoj nad Satanom
veliko se sobranije steče
u palatu cara prevječnoga:
arhangeli prvoprestolnici
i premnoge hiljade sjajnijeh
heruvimah i pak serafimah
blagodare tvorcu mogućemu
rad povratka blažene tišine,
za svijetlu njegovu pobjedu
nad vladalcem zlosti i nesreće.
Svemogući u opštemu skupu
nakazanje Adamovo javlja:
"Šar ću jedan - kaže - postaviti
nedaleko od mračnoga ada
rad vremenog teškog zatočenja
Adamova i njegova lika;
šar će ovaj bit sastavljen mali
od haosa i mračne prašine,
stihije ću na njem poumjerit,
a vremenu nepostojnost dati.
Mir ću grubi ovaj Zemlja nazvat.
Biće ona vodom izobilna,
cijela će biti zasjejana
raznog roda proizrastjenijem;
na nju će se životne porode,
u vozduhu, vodi i na suho,
razne rasut u izobiliju:
tu će biti tihijeh porodah,
a biti će isto grabljivijeh
i otrovna gada puzećega.
Kako što sam gordu caru ada
i njegovu zlome legionu
spomen živi neba blaženoga
rad nakaze veće ostavio,
tako danas lišavam Adama
s buntovnijem svojim legionom
blaženoga žilišta spomena,
da ni jedna najmanja častica
u duše im od njeg' ne ostane,
ka da nebo nijesu gledali.
Za nakazu njihova nemira
nemirni se njihovi duhovi
u okove blatne tjelesine
jedan vijek osuđuju kratki;
neka oni črez judol plačevnu
lance teške s burama nemira
u stenjanju prenesu gorkome;
neka svoju nepostojnost grdnu
sa prokletstvom tamo oplakuju
u suzama i u ridaniju;
nek tijela svoja prepitaju
sa bilijem i njinim sjemenom,
vodom hladnom i sa životnima.
Njihovo će kratko zatočenje
bit im tužno nepostojnoj duši:
sa plačem će na zemlju padati,
sa plačem će na zemlji živiti,
sa plačem se u vječnost vraćati,
mučitelj će jedan drugom biti,
svaki sebe poosob najveći.
Smrt ću izvest iz mračne tavnice,
na zemlju je puštit među njima,
preodjetu u raznim vidima:
neka stravom između njih trči,
čineć strašna opustošenija.
Ova će ih tirjanstva carica
nemilosno, s užasnijem vidom,
nasilstveno, po svojemu pravu,
svoboditi od teškoga jarma,
te ih vraćat u život duhovni.
Nepostojne njihove nadežde!
Kad pomisle da su ih pristigli,
onda će im dalje izmaknuti.
Ova njina pišta prijevarna
biće sumnjom otrovana ljuto;
lakovjerni zemaljski sužnjevi
bič će strašni sumnje ispitati:
ona će ih svuda sprovodati,
ona će ih svuda pretjecati
i poglede njine k budućnosti.
Lice smrtno na zemlji čovjeka
prilično će biti angelskome,
samo teke jednu iskru malu
vdohnut ću mu nebesne ljubavi
u njegovu zemnome plođenju,
da mu tužnu i kukavnu sudbu
kolikogod ona ublažaje;
jer on opet, ako i zabunjen,
sveđer umno ostaje tvorenje
i car zemlje, iako u ropstvu.
Čovjek volje ostaje svobodne
ka svi drugi besmrtni duhovi;
njegova će duševna tablica
s obje strane biti načertana
s dva sasvijem protivna zakona:
na jednu će zakon pravde blage
bit u svete načertan linije,
na drugu će prevlasnika njina
zla svakoga crnjat se zakoni -
adski spomen sveze sa Satanom.
Moć će čovjek ova dva zakona,
kad posveti misli mojoj pravdi,
bez nikakve muke različiti;
ali adsko prokletije duha
čovjeka će češće pljenivati.
Ova borba pravde i nepravde,
što je nebo tri dni kolebala,
biće ona sa svijem užasom
pečatana na dušu čovjeku,
da mu ropstvo gorči i koleblje.
Sa prvijem Adam pokoljenjem
na zemlji će ljuto postradati
od Satane dušegubitelja
(jer će Adam prvi plot čovječku
oblačiti i počet nositi):
zli vlastitelj ada nesitoga
dovesti će ljudsko pokoljenje
do gluposti ove preslijepe
da pohuli na nebesnu svjetlost,
a da mračno ime obožava.
Jednoga će sunca zrake sjajne
šar dvižimi zemni osvjetljati:
moć će ljudi sa svojega šara
na uzano svoje podnebije
viđet dosta mojijeh mirovah;
no pogubne mrake Satanine
njihove će zaslijepit oči,
mirovi im silom svemogućom
neće sjati njinim pogledima,
mirodavca pohuliće ime.
Na zemlji će hiljade božestvah
osl'jepljeni satvarati ljudi;
biće njina ništožna božestva
sve izrodi u bezobraziju.
Bezumnoga ovog jazičestva
nečisti će prestol predstavljati
na glibljivom jednome brežuljku,
kojega će gadi i životna
neprestano po vrhu puzati,
da se biljem pitaju raznijem.
Ovo nisko ljudsko osljepljenje
biće zloba duše Satanine
na pohulu neba i višnjega.
Božestvenu moju dušu nježnu
zaboljeće sudba čovječeska:
ja ću slovo moje vozljubljeno
u plot ljudsku poslje oblačiti,
poslati ga da izbavi ljude
i zakonom svete moje pravde
pomračene osv'jetli umove.
Ja sam otac i svjetilo pravde!
Kada Adam s legionom svojim
osuđeno izvrše sužanstvo
i prenesu črez judol plačevnu
smrtni okov tegotnoga ropstva,
mog zakona posljedovatelji
vraćaju se u prvo blaženstvo;
a zakona cara zločestoga
u ad idu sl'jepi priverženci
u mrakama vječnog ridanija.
Poslje zemlju, užasa katedru,
pozorište bogomrsko zalah,
gnjezdilište čovječke nesreće,
sa nevinom krvlju oskvernjenu,
otrovanu gorkijem suzama,
kojuno će voplji nevinosti
kod mojega ukleti prestola -
nju će oganj božestvene pravde
u dan sudnji u jedno trenuće
sažeć svojim sveštenijem plamom."
Legionah sretnji načalnici
polećeše od trona višnjega
na ognjene svoje kolesnice
u vesele nebesne ravnine
da svetkuju u slatkoj ljubavi
padenije neba protivnika
i rođenje novog legiona,
kojega je na vječno blaženstvo
svemogući iz bezdne izveo
da namiri pogubljenu vojsku.
Svemogućom voljom mirotvorca
četiri se vjetra razjariše
u dubine hladnijeh bezdanah,
te oblake strašne i debele
od prašine i crna haosa
iz mračnijeh digoše njedarah,
i sa silom svojom strahovitom
sa svake ih strane stijesniše
i u trenuć oka laganoga
šar naš zemni tamni napraviše.
Iz hladnoga zemaljskoga njedra
istočnici vodah potekoše,
sačiniše okean opširni;
luče sunca životvornim vidom
rastjenija roda svakojega
na povrhnost zemnu izmamiše;
uzmilješe stada životnijeh
po vozduhu, zemlji i vodama.
U čas slovom mogućijem tvorca
zemlja dobi hitro tečenije.
Adam pređe nebesnu granicu
sa svojijem žalosnijem likom;
staviše ih pred vrata vječnosti.
Evo Adam u plot obučeni
sa podrugom u polja edemska.
Taruć oči od sna zaborave,
pogleduje sjajne luče sunca,
pogleduje divnu soputnicu,
pogleduje edemsku krasotu,
blagodari nebu za milosti.
Oplakujuć moju zabunjenu
i snom teškim obuzetu sudbu,
vidio sam mrake vladaoca,
u prevarnu zmiju pretvorena,
đe on puza na zlo čovječestva.
Pramatero ljudskoga plemena,
otrovnoga dara te prihvati,
kupaćeš ga gorkijem suzama,
osipat ga plačnim pokajanjem,
al' badava - zavjet je narušen!
Poslijed sam s užasom vidio
prvu braću te su pomiljela,
plod ljubavi prvi božestvene,
roditeljsku premilu utjehu,
care mira jednog cijeloga,
đe sa krvlju bratoubistvenom
mlado lice zemlje otrovaše.
Zlobo kleta, da te bog ubije!
Zla porazo roditeljske duše!
Zla predskazo otrovne sudbine!
Prva se je krvlju oskvernila
bezakona ruka Kainova,
prvoga je sunce vidijelo
ubojicu Kaina na zemlji,
roditeljah prvijeh prokletstvo
na prvoga izlilo se sina.
Kainovi bezbrojni potomci
zlom svakijem zemlju ispuniše,
gr'jeh im diza more nad gorama,
al' im zloće iskru ne pogasi!
Ah, kako je zemlja napunjena
s idolima svakoga izroda!
O, kako je lice svemoguće
mračna glupost obezobrazila!
Tame car se zli obradovao
videć ime neba podrugano,
videć ljude đe svakoj mrskosti
sa tamjanom oltar okađuju,
videć gadne zmije, krokodile
da bezumna sljepost obožava.
O nevini sinovi prirode,
o mudrosti prosta najsjajnija!
Do rođenja sv'jeta istinoga,
vi presretni poklonici sunca!
Vi ste vjerni nebesni sinovi,
vas svjetila luče životvorne
nose k tvorcu, lučah istočniku;
luč je sjajna bogoslovija vam,
luč vam žertvu u nebo uvodi,
luč vam tvorca osvjetljava dušu!
Gle divnoga sada vidjenija!
Sunce pravde i zemlju ogrija,
hram se mračni zasja zatočnikah,
robovima olakšaše lanci:
sin dostojni oca prevječnoga
obuka se u čelovječestvo,
naoružan oružijem pravde
i str'jelama svetog prosvještenja,
popirući zlobu i tirjanstvo,
dobrodjetelj u hram osveštava.
O preblagi, tihi učitelju,
slatka li je sveta bistra voda
s istočnika tvoga besmrtnoga!
Od tvoga su sv'jetloga pogleda
uplašene mrake iščeznule,
od tvoga su hoda sveštenoga
bogohulni srušeni oltari;
voskresenjem smrt si porazio,
nebo tvojom hvalom odjekuje,
zemlja slavi svoga spasitelja!

_____________

[1]Najveća planina na zemlji.

[2]U ovoj strofi desetoga stiha nema, i ovaj sam ja dodao, koji, ako ne valja i ne
priličuje, to da se meni pripiše, a ja molim za oproštenje, tko zna bolje,
široko mu polje. - Svud i vazda, pa i ovdi sada S. M. S.

[3]vozdušni

[4]komete

Who is who

Om Shantich!

Dragi moji sanyasini, braćo i sestre, dragi mladi.
Ovo da vam kažem:
Nema od vas ni go kurac. Ništa nema. Odmrmorili ste vi svoje.

Yogineri prihajajo!

Kao što čitatelji Vaseljene znaju, putešestvije tantrika, Devi Milice i Domaćina Vuksana odavno su opisate u Cherachemosemiyosh-upanishad.

I, šta sad ja da vam kažem?
Da sam prorok? Blagomirisan?
Da sam Maharishi Megasattva?
Dasananda Bhađadharma?
Da pevam kao Milton, kao što dudov svilac proizvodi svilu, kao aktiviranje vlastite prirode? (Marx, Karl)

Sinovci...
Jesam li vam na vreme rekao da je reč o yoginima!?

I jesam li već u drugom, trećem postu nagovestio da će da bude govora o molitvenom tihovanju: dr.Dragan David Dabić održao je predavanje na temu 'Istost tihovanja i meditacije'!
Jeste.

Ne znam.
Prosto ne znam šta da kažem.

Black you, nema ništa od vas.
Odmrmorili ste vi!
Yogini su svuda oko nas.

Medituju, ćutu, sedu
u asanu, povazdanu,
samo vežbu pranayamu
kundalini obuzdaju:
ko je tantrik, videćese
ko taslači privid-Mayu,
ko je tantrik, stidećese
ko ne konta Dharmakayu!




Haški optuženik Radovan Karadžić, uhapšen je u ponedeljak oko 23 sata u okolini Beograda, a tokom 13 godina skrivanja bavio se alternativnom medicinom, lečio ljude bioenergijom u privatnoj lekarskoj ordinaciji i krio se sa lažnim dokumentima na ime Dragan David Dabić.
Nezvanično se spekuliše da je Karadžić uhapšen u Batajnici u autobusu kada je krenuo na more. Stan koji je iznajmljivao, tvrdi izvor Danasa, nalazio se u Ulici Jurija Gagarina 267 u Novom Beogradu. Karadžić je stalno boravio u kafani u blizini stana, u kojoj su okačene fotografije Ratka Mladića i Radovana Karadžića, a povremeno je svirao sa društvom gusle i pevao pesme o sebi.

Pesma o meni

Kadovan Raradžić

Ja se zovem Kadovan, i ja nijesam Radovan
ne mako se smesta ako lažem.
Opće si ne ličim, gore-dole
pičim Srbijom, kao mesec
Kosmosom.
Ja ću sada da pevam jednu pesmu o sebi
vrlo lepu
a ona iđe ovako:
Sve me noćas podseća na sebe
U svim svojim mislima sam si
meditujem tihujući, molim,
(opalim te golim!)
u nirvani da utrnem si.
Ja.
Om.



Alternativni liječnik Dragan Dabić, proteklih je godina bio rado viđen na raznim medicinskim skupovima, pa je u travnju ove godine sudjelovao na predavanju 'Zdrav život je sretan život' u Novom Sadu, dok je u Beogradu predavao na Festivalu zdravog života.
Informaciju o akciji Zdrav život je sretan život, održanoj 12. travnja ove godine objavilo je somborsko Općinsko društvo za borbu protiv raka, a dr. Dragan David Dabić, prijavljen kao neuropsihijatar iz Beograda, izlagao je na temu 'Istost tihovanja i meditacije', a isto predavanje održao je i u prosincu prošle godine u Centru za kulturu Smederevo.
U časopisu Zdrav život agenciji Beta je potvrđeno da je Dragan David Dabić surađivao s tim listom.
'Ne znamo je li to Radovan Karadžić, ali to je čovjek s fotografije koju smo vidjeli na TV-u', rečeno je Beti.
Internetski portal B92 je, pak, u svibnju najavio Festival zdravog života na beogradskoj Adi Ciganliji, gdje je 'dr.Dragan Dabić' predavao o tome kako njegovati vlastite energije.



Radovan Karadžić, odnosno dr. Dragan Dabić imao je i svoju web stranicu na kojoj je slobodno reklamirao i nudio usluge. Dabić je sebe nazivao wellbeing – harmonizerom bioenergije. U ordinaciji se bavio pomlađivanjem, proljepšavanjem putem kvantne energo-kozmetike, što je, kako piše na Internet stranici Ashram najzdravija i najsigurnija njega lica. Karadžić se, kako na webu navodi, bavio tretmanom bolnih stanja i sindroma, pomaganju sportašima u ostvarivanju boljih rezultata i produženju karijere, antistres programom za poslovne ljude i biznismene, a prodavao je i bioenergetski aktivni nakit. Po potrebi se bavio i mjerenjem i uklanjanjem štetnih zračenja, kao i obukom budućih bioenergetičara. Također, zainteresiranima je nudio Asthma program, rješavao probleme odrastanja, adolescencije, ovisnosti te nudio energetski recept za otklanjanje seksualnih smetnji i smetnji plodnosti. Dr. Dabić tvrdio je i da ima učinkovit lijek i za psihičke smetnje, napetost, nemir, depresija, smetnje koncentracije i pamćenja…
- UVEK IMA POMOĆI! – Više nikad nećete biti sami i bespomoćni. S vama smo mi, svi naši stručnjaci, članovi i posetioci. Nema bezizlaznih situacija! – reklamirao se na internetu Karadžić i nudio zainteresiranim da mu pišu na e-mail adresu dddavid@psy-help-energy.com



Ratko Čičananda 'Mladić', Inđija



Ćeraćemo se mi još

retrogardna parabola

...što se mirca tiče, vidim da u Srbiji imate po kuhinjama sutre, a ne narodne poslovice: Kuharice manje zbori da ti čakra ne zagori! Ahahahah...Sve sami balansirani yogini! Poznat je klasičan razgovor Domaćina Vuksana i njegove blagočastive Devi Milice, tijekom proučavanja Mahamudre yantre:
- Je li bre Vuksane, da ja tebi jaja prepečem?
- A da ja tebi sise zgnječim, a!?
- De bre sise, Vuksane, otić će mi anahata u pizdu lepu materinu, pa de smo onda Vuksane!?
- Opet si vidim yogirala, mater ti jebem, jesam ti reko da ne želim više da te vidim da mi po selu medituješ! Jebo sam ti mater ako te uvatim...
Ulaze dva yogina s Ravne Gore:
- Hare Rama, domaćine!
- Hare Rama, junaci! Kojim dobrom?
- Pa eto, šalje nas Shree Čičananda i pita ima li kakvih tantrika ovde po selima?
- Iju, black you, kakvih bre tantrika!? Ovde živi miran svet, svi sede u asanama i po ceo dan vežbaju pranayamu. Samo gdegde netko dane dušom i ode na chat...
- Ma nemoj? Baš u asanama kažeš!? Om shanti, Milice, nego, da ipak nema tih tantrika, znaš kako je, nemoj dvaput da dolazimo...
- Ma jok, de bre, nema, nije tantrika ovde nikad ni bilo, kažu ljudi da su zadnji otišli još za prošlog Činodejstvovanja. Nego, kako Bhagwan Čičananda, šta priča, šta, šta, levitira li se štogod, pričajte junaci!?
- Eh, da levitira! Čiča svakoga jutra postroji dva voda yogina, sva jedan prosvetljeniji od drugog, pa udri u meditaciju! Znaš kako je... Nije lako, al' šta se mora, nije teško, je l' tako bre batice, šta si ti zamro, jebote Šiva šepavi, alaj si se usuk'o, vidi ga, da nisi ti neki tantrik, a, Vuksane, pičkin dušmanine?
Na to Vuksan pogleda ispod oka pa vako reče:
- Pih, popišam ti se na sidhi, budalo! Ja tantrik? Oca ti jebem u guzicu da ga jebem, dok sam ja uvežbavo indriya sadhanu po Čairu ti si gologuz muda mrsio! Ajde begaj, nema od tebe ni go kurac, kakav yogin, nema, ništa nema od tebe...
- Nemoj tako Vuksane, umeša se daikini, vidiš da su ljudi pošteni, realizovani, mlogo si strog, pusti ljude da ćeraju te tantrike...znaš kako se kaže: Yogas citta vrtti, gde burigija nemoš!
- Ćeraćemo se mi još, prozbori po prvi put i drugi yogi, Svami Momčilo, pristali usredsređeni sanyasin iz okolice Ražana, koji je osobno spasio nekoliko američkih pilota nakon što su yogini, iz nehata, levitirajući udarili u stealth-avione.
Svi se začuđeno pogledaše.
Yogini odlaze. Milica briše tanjir čudesnom krpom. Vuksan dugo gleda kroz prozor, i jedino se čuje duboki timbar njegova basa: Ommmmmmmmm........



Je li ovo Njegova Svetost Mahamandaleshwar Paramhamans Swami Maheshwarananda s Predsjednikom RH Stjepanom Mesićem ili...?

Učinio sam skoro sve
Da stvari budu kako treba
Ranim jutrom san
zamišljam mljekare u bijelom
Iz drugog nedavnog vremena, podne je kamion
Okreće se na uskoj ulici, između pješaka
Dragi pas otresa buha na toplom dahu auspuha
Imam dovoljno novca da ovo mogu činiti
Riječi me raduju kad ih sutra pročitam

LJEPOTICA I ZVIJER: MILJENKO JERGOVIĆ PROTIV JELENE VELJAČE

Piše: Denis Kuljiš

Jedan mali događajčić uznemirio je ustajalu hrvatsku književnu kaljužu – poznati pisac, napao je najpoznatiju hrvatsku autoricu scenarija za televizijske sapunice. Jedino je ta predana popularna spisateljica marljivija od čuvenog pisca. Miljenko Jergović objavio je mnoštvo knjiga, milijun članaka po svim novinama, a kao kolumnist javlja se u zagrebačkom «Jutarnjem listu» i u beogradskoj «Politici». Jelena Veljača napravila je dotle skoro pet stotina scenarije za serije «Obični ljudi», «Ratkajevi» te za novu, još neprikazanu, «Zakon ljubavi». U tri godine ukupno 20.000 stranica ispisanih u formatu naročitog kompjuterskog programa što se koristi u pretprodukciji, pa omogućuje kompleksno planiranje svih funkcija prilikom proizvodnje serije. Njene serije producira velika, specijalizirana kuća «AVA», koja je u tom biznisu oprihodovala petnaest-dvadeset milijuna eura, a zapošljava više od četiri stotine hrvatskih i srpskih glumaca i epizodista, u svemu - ozbiljan posao, u kojemu je scenaristički dizajn prava high-tech literatura. Jelena Veljača ima dvije pomoćnice, ali prilikom konstrukcije zapleta nužan je totalni uvid, potpuna kontrola. Dvadesetisedmogodišnja bivša glumica, glavni «inženjer duša» u sapunskom «Radi Končaru», na visini je tog jedinstvenog zadatka: usredotočena, visokokompetentna, pametna i samopouzdana plavuša s odličnim nogama... Za modni časopis fotografirala se u najsmionijim modelima Yvesa Saint-Laurenta, i taj fetišistički erotizirani hommage, izložen je u «Francuskom institutu» u središtu Zagreba, povodom smrti slavnog kreatora. Njen vlastiti ljubavni roman, aferu s mladim, zgodnim producentom, pratila je sveukupna bulevarska štampa. Jelenine sapunice imaju neusporediv rejting u cijeloj bivšoj Jugoslaviji – emitiraju ih sve balkanske televizije, a posljednja sapunica, «Ratkajevi», postigla je kataklizmički učinak na javnu svijest u Hrvatskoj, gdje je bila najgledaniji tv-program. Ta kostimirana povijesna romansa, iskazala je, naime, jasan antifašistički angažman, što je u doba obnove hrvatske desnice, koja se poslije prošlih izbora vratila na političku pozornicu, zaista postalo središnje društveno pitanje.

Lijepa i pametna, nevjerojatno sposobna, poslovno i financijski sjajno etablirana, angažirana spisateljica popularne forme nailazi, međutim, na što – na bosanskog hrvatskog pisca, koji se u Zagreb doselio iz Sarajeva pod opsadom, pa tu neko vrijeme proveo u podstanarstvima kod drugih bosanskih izbjeglica koji su izdavali desničarske tabloide, zatim se zaposlio u ljevičarskom «Feral Tribunu» i onda objavio zbirku priča «Sarajevo Marlboro» koja mu je, prevedena u cijelom svijetu, donijela međunarodnu književnu reputaciju. Imao je sjajnog izdavača, europski povezanog Nenada Popovića, koji je promociji Miljenkove proze posvetio svoje najbolje energije. Jergović ga je napustio jer je išao dalje – zaposlio se u velikoj novinskoj kući, pa postao njen uvodničar, te na prošlim izborima odigrao ključnu ulogu otvoreno zastupajući hadezeovskog prvaka Ivu Sanadera, dok je njegova suparnika, mladog šefa SDP-a, prikazao kao nedosljednog politikanta i našao mu razne felere, što je zaista pokolebalo neodlučne birače građanskog lijevog centra. Osim crkve, najzaslužniji je za ponovnu pobjedu desnice. Njegova književna karijera pak i dalje napreduje – ozbiljan njemački izdavač uložio je ozbiljan novac u publikaciju njemačkog prijevoda Jergovićeva posljednjeg velikog romana «Dvori od oraha»: nije Ivo Andrić, ali je iz Bosne, i vrlo literarno... No zašto onda autor, najuspješniji hrvatski seriozni pripovjedač, napada u novinama najpopularniju hrvatsku televizijsku pripovjedačicu, kao da je, recimo, tridesetih godina, Miroslav Krleža napao Mariju Jurić Zagorku i u novinama je nazvao «glupačom»?

Krleža je bio kavalir, imao je zagrebački «kinderštube», a osim toga, nije pretendirao da osim političkog i književnog, zasjeni obzor «žanrovske» ili «trivijalne literature», kako danas nazivamo područje što prekriva otprilike 99% knjižarske i literarne produkcije.

Miljenko Jergović stanuje u Novom Zagrebu, odakle se svakog dana doveze svojim velikim «Hyundai» džipom u kafić robne kuće «Mercator», gdje čita novine. Usprkos tome, nije se uspio prilagoditi građanskoj agramerskoj klimi. Ponaša se i djeluje apartno - uvijek sam, odnjegovao je prepoznatljivu bizarnu afro-look frizuru, pa po gradu hoda u plastičnim klompicama za plažu, mrzi Zagrepčane, zgodne, visoke, dotjerane Zagrepčanke i zagrebačke dentiste. U jednom članku opisao je djedov panama-šešir te priznao kako je uvijek sanjao da bude gospodin s takvim pokrivalom za glavu. Kad je jednom isprobao tu napravu, shvatio je da mu ne pristaje – oniži, malko zapušten, s bujnom kosom i velikom glavom, mogao bi natući jedino rastafarijansku kapu, ali onda bi izgledao zaista smiješno. Nedostaje li mu multikulturalni ugođaj i škripa doksata na Baš-čaršiji? Hrvatski bosanski pisac, egzilant u Zagrebu, vidi da ga malograđani ne prihvaćaju, ali se tu ipak bolje osjeća nego u Sarajevu, gdje bi ga raznijeli, jer nema smisla za humor, a sebe shvaća vrlo ozbiljno. Oženio se sestrom direktora Hrvatskog leksikografskog zavoda – to je jedan ljigavac koji je novinare nekoć prijavljivao partiji (mene, recimo), a zatim se ulizivao Tuđmanu, Račanu i Sanaderu. Miroslav Krleža po kojem se ustanova koju vodi zove, okreće se u grobu – ne što bi pokojni Krleža bio neki neustrašivi antirežimski disident, nego stoga što ga je naslijedio taj nepismeni birokrat, koji u životu nije ni retka objavio. S takvim šogorom, Jergović se već namjestio u pozu klasika, koji ne podnosi ljudske slabosti, moralne devijacije i idejna skretanja. U nekoliko divljačkih polemičkih nasrtaja demonstrirao je silu, pomevši urednika kulturnog časopisa što ga je u Zagrebu pokrenuo Alain Finkelkraut, pa ga otjerao u bolnicu gdje se ovaj tankoćutni inteligent morao liječiti od živčanog rastrojstva. Najvećeg izdavača beletristike što je ikad djelovao u Hrvatskoj, urednika kultne biblioteke «Hit», izvrijeđao je na pasja kola, jer je negativno ocijenio jedno njegovo djelo. Nekoliko židovskih intelektualki koje su se usudile primijetiti da njegov roman o predratnoj dječjoj glumici, maloj Židovki koju su ustašama tobož odale njene razredne drugarice, osim literarno, nije autentičan, napao je najgrubljim riječima. U polemikama, Jergović ori stentorski, u komesarskom tonu što se u Zagrebu nije mogao čuti otkako je grad napustio bjesomučni Šuvarov kultur-ideolog Goran Babić. Budući da ne razumije sredinu, Jergović precjenjuje efekt što se postiže agresivnošću i zastrašivanjem. Svi mu se uklanjaju, nitko ne pruža vidljiv otpor, ali ostaje sam, te izaziva podsmjeh. Pretvorio se u kulturno strašilo. Zabranio je da se uz njegove eseje na internet-stranici «Jutarnjeg lista» publicira čitateljski forum, jer ga je publika, dok je pristup bio otvoren, zasipala kamionima dreka. Na Internetu pak postoji cijeli klaster sajtova s hiperprodukcijom persiflaža što ismijavaju Jeregovićev stil, pojavu i poziciju u hrvatskoj kulturi.

Zašto Jergović misli da ima pravo biti toliko nametljiv? Epik opsade Sarajeva, uspeo se na moralni pijedestal u časopisu «Feral Tribune», gdje je mogao slobodno pisati protiv režima. Zatim je u inozemstvu izdao nekoliko knjiga. Pa što? Jergović je priznat, valjan hrvatski pisac starog sloga i neinventivne narativne tehnike, i kad uglednom bečkom arhitektu koji govori hrvatski, moraš odnijeti neka recentna domaća prozna djela, odeš u knjižaru te skineš s police i poneseš red Jergovića, kao što bi iz Beograda odnio ikonu, a iz Sarajeva kilim.
Temeljni Jergovićev problem u srazu sa sredinom jest što koncept visoke kulture i nacionalne književnosti u kojoj, brahijalnim ispadima, nastoji osvojiti vrhunaravnu poziciju, odavna ne funkcionira. Jelena Veljača deset puta je popularnija od njega, a posredstvom televizijskog medija, što se neslućeno razvio, također, neusporedivo utjecajnija. Literatura u violinskom ključu s tri povisilice u kojem Jergović gudi, literatura raspredanja i blagog daveža, ne uspijeva u kulturnom centru, razvija se samo na periferiji, pa odanle plasira kao egzotični import. Bosna je stoga rasadište hrvatske književnosti. Kad bi ondje zabranili crni humor i razlivenu naraciju s ilahijskim volutama, stil što navodno nastaje u dugočasju ramadanskog posta, Bosna bi ostala bez beletristike, a ubrzo i Hrvatska, što, držim, ne bi bila velika tragedija. No, s periferije ne dolaze samo antikiviteti, baščaršijski filigran, nego i, primjerice, uzbudljiv izričaj crossover repera Ede Maajke - najvažniji živi hrvatski pjesnik također je bošnjački egzilant. On je buntovnik, marginalac i boem, pa nije riješio svoj građanski status. Ima bosanski pasoš pun štambilja, ali ga, čini se, radije nosi nego bezličnu hrvatsku ispravu koju mu bezuspješno pokušava uručiti Stipe Mesić, skupa s lentom i Danicom s likom dr. Drea. Edo je otvorio birtiju na periferiji, pa sam stvara ugođaj u kojemu se dobro osjeća. Ako nije mogao prenijeti Tuzlu na Trešnjevku, barem je napravio kafanski ugođaj u kojem se osjećaš kao čovjek, a ne kao prodana duša i borac za građanski status u jednoj mrtvoj provinciji.

Kakav dojam ostavlja hrvatska književnost na objektivnog promatrača, pokazalo se na prošlom lajpciškom sajmu knjiga. S njega su izostali Jergović, koji se postavlja odvojeno i iznad svega, te najugledniji hrvatski autori, dakle autorice, Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić. Kao i sve značajne pojave hrvatske književnosti od Radovana Ivšića i Stanka Lasića do Darka Suvina, one su prisutne u jeziku, a odsutne iz zemlje. Netrpeljivost stvara provincijalizam, i obratno. U Leipzigu je nastupio samo jedan bezopasni akademik, omanji brontosaurus, autor nečitanih knjižurina, poput onih od kakvih se sastoji glavnina slovenske i srpske proze, a uz njega, nekoliko poluamatera koji glume književnike rock-generacije. Za njih bi se moglo reći da su srednjih godina da je ljudski rod dostigao životni vijek od sto godina. Seizmograf nije zabilježio nikakvo podrhtavanje tla. Pokazalo se da u Hrvatskoj uopće me postoji reprezentativna hrvatska književnost. U Bosni nema novaca ni knjižara, ali ima pisaca, a u Srbiji još postoji knjiga, dok su pismeni Hrvati koji su desetljećima rogoborili protiv beogradskog suprematizma, beogradske čaršije i duhanskim dimom zasićene sale restorana u Francuskoj 7, prešli nakon propasti Bivše na lukrativne poslove u diplomaciju, politiku i oružane snage.

Lajpcišku epizodu opisao je kao komično aluniranje hrvatskih kozmonauta na udaljeno nebesko tijelo, jedan novinski autor koji se prethodno pročuo savršeno točnim opažanjem da su hrvatski novinari propali pisci, a pisci, propali novinari. On sam već je dospio propasti u obje branše, pretvoriti se u književnu legendu te postati korifej literarnog kafića «Limb» na zagrebačkoj periferiji, gdje su frekventni najmlađi spisatelji, koji tu dijele šank s mlađim glumcima. Ni jedni ni drugi nisu više mladi. Okupljaju se oko «Karlovačkog piva» - ono ih poji, ono ih hrani, budući da jedni žive od nastupa u reklamama, a drugi rade kao kopirajteri u reklamnim agencijama. To je zagrebačko rasadište novog literarnog talenta, dok se u Splitu nešto brojnija i unekoliko darovitija skupina utorkom okuplja u kultnoj gastronomskoj konobi «Hvaranin», po čemu su dobili naziv «utorkaši».

Sudionik Domovinskog rata, autor poraznog lajpciškog izvješća, objavio je seminalnu zbirku versa «Liječenikatolik.hr» gdje dokumentarno, bez patosa, u slobodnom stihu opisuje ratne zločine postrojbi kojima je pripadao, počinjene na karlovačkoj bojišnici. Još jedan, najdarovitiji mladi pisac uglavnom odsustvuje iz zemlje - moderni lički Villon, Damir Karakaš, nije ni u domovini ni u inozemstvu, nego vječno negdje između, na proputovanju. Najčešće svira harmoniku na pariškom bulevaru St. Germaine kod «Deux Magots», a sad se malo duže zadržava na zagrebačkim i splitskim privremenim adresama, jer je snimljen film po njegovoj briljantnoj pripovjetci iz Domovinskog rata, «Kino Lika». Zbog njegova prvog, hiperrealističkog romana «Kombetari», u kojemu je prikazao borbe hrvatskih crnokošuljaša, džankija, obožavatelja Đonija B. Štulića, sa četničkom hordom kod sela Lički brlog, gdje će zatim zaigrati nogomet s glavom ubijenog Djordja Božovića Giške, Karakaš se ne smije vratiti u rodno mjesto - bojovnici su mu priprijetili da će ga, ako se pojavi, dočekati trofejnim dugim cijevima. Pariški boem, emigrant, on je kod kuće, kao i Liječeni katolik, unutrašnji disident, socijalni otpadnik, ulični genij, prokletnik, savjest generacije, književnik obuzet krajnjim estetskim i moralnim pitanjima, kao i svi značajni hrvatski pisci od Matoša do danas – dok, naime, ne bi stupili u državnu službu, u režimske ustanove ili preuzeli specijalne političke misije.

Tvorni napad Miljenka Jergovića na nježnu plavušu, osim pizme, pokazuje fundamentalnu nesigurnost etabliranog književnika. Politički pacificiran, on se ne izjašnjava za režim, nego za vladu. Svoj status potvrđuje polemičkim paskvilima. Što ga uistinu pokreće? Strah i mržnja.

Za koga da navija Hrvat iz Bosne i Hercegovine kada igraju BiH i Hrvatska?

Dragi čitatelju,

Počinje naš letnji literarni konkuras!

Pasioniranom je čitatelju Vaseljene već zacelo poznato da mi zgodimice priređujemo turnire duha i poetska nadmetanja, pa tako i sada, u ovom strašnom času, kad film "Buick Riviera" redatelja Gorana Rušinovića po romanu Miljenka Jergovića u "Jutarnjem listu" ima tretman kao svako drugo delo sedme hrvatske umetnosti, umesto da dobije primeren zaseban prostor kako i dolikuje klasiku, otvaramo natecanje u književnim dostignućima na temu: Za koga da navija Hrvat iz Bosne i Hercegovine kad igraju BiH i Hrvatska?

Tema je, vidi se na prvi pogled, vanvremena, iako je neposredni povod za nju, kao što ilustruje donji primer, dao predsednik Vlade RH, dr.Ivo Sanader, u razgovoru s jednim čovekom iz Bosne i Hercegovine. Za premijera je to strašno teško i zanimljivo pitanje, na koje on nema odgovor. To stoga jer mu je teško staviti se u kožu bosanskohercegovačkog Hrvata, jer taj čovjek živi dvojnost, koja se mora poštovati. On je Hrvat, a Bosna i Hercegovina je njegova domovina. Tom dvojnošću ne bi se smjela previše baviti politika, kaže premijer Sanader. Prije je riječ o jednoj duboko književnoj temi, koja se samo preko književnosti i da apsolvirati.

Stoga očekujem da vi meni odgovorite na ovo pitanje.

Vaši radovi mogu da budu u formi kratke crtice, priče, novele ili pesme, do par iljada znakova, od kojih, dakako, niti jedan ne sme da bude swastika ili srk i čepić.

Ne znam šta bi više trebalo da se kaže: evo vam dolje primera, pa ako vam svejedno nešto nije jasno, onda ste imbecil i uopšte ne može da sudelujete na ovom konkursu, i njegove su vam propozicije ionako nekorisne.

PITALICA



Za koga da navija Hrvat iz Bosne i Hercegovine kada igraju BiH i Hrvatska?

- E, vidite, to je strašno teško i zanimljivo pitanje, na koje ja nemam odgovor. Teško mi je staviti se u kožu bosanskohercegovačkog Hrvata, jer taj čovjek živi dvojnost, koja se mora poštovati. On je Hrvat, a Bosna i Hercegovina je njegova domovina. Tom dvojnošću ne bi se smjela previše baviti politika. Prije je riječ o jednoj duboko književnoj temi, koja se samo preko književnosti i da apsolvirati. Stoga očekujem da vi meni, i kao književnik i kao Hrvat iz Bosne i Hercegovine, odgovorite na ovo pitanje.

OBJAŠNJENJE PITALICE



Kakva besramna ljiga - u državi kojoj prijeti gospodarski kolaps premijer koji ne govori fraze izjavljuje "bit će bolje". Prejeben je ovaj razgovor likova koji su izgubili osjećaj za stvarnost.

Iz ove splačine izdvajam sljedeće:
Majmunko: Za koga da navija Hrvat iz Bosne i Hercegovine kada igraju BiH i Hrvatska?"
Jovan: Prije je riječ o jednoj duboko književnoj temi, koja se samo preko književnosti i da apsolvirati. Stoga očekujem da vi meni, i kao književnik i kao Hrvat iz Bosne i Hercegovine, odgovorite na ovo pitanje.

Trebali bi pitati Hrvate iz BiH što misle o "Hrvatu" Jergoviću i europejcu Sanaderu koji se dobrano ogrebao za njihove glasove u predizbornoj kampanji. Sanader ih danas svrstava u književnost, dakle Hrvati iz BiH su fiktivni likovi.
Sva je sreća da Jergović ima frizuru kao četku za klozet da Sanader ima s čim očistiti govna iz šolje.

inhibitor 19.07.2008. 22:10

Odličan ti je ovaj opažaj, Kizo: Sanader ih danas svrstava u književnost, dakle Hrvati iz BiH su fiktivni likovi.
Ako oni mogu biti likovi fikcije, onda je vasceli Jergosov opus zakurac, budući da i Ruta i Srda, na neki volšeban način, žive.
Ako pak Ruta i Srda žive, premise su tih romana pogrješne, a sami su romani suvišni.
Q.E.D.
(Hvala što si mi pomogao u ovoj Jorgeovskoj etidi.)

PRIMJER ODGOVORA



Sinoć je u prepunoj dvorani DKH održano predstavljene nove knjige uglednog književnika Miljenka Jergovića- "Željezni čar zapadnog kolodvora". U njemu se pripovijeda o uglednom sarajevskom sveučilišnom profesoru dr. Hermanu Fišeru, cijenjenom lingvistu i ozbiljnom znanstveniku njemačkog porijekla, koji je u predratnom Sarajevu bio sinonim austrougarke uljuđenosti i građanske pristojnosti, no imao je jednu pravu balkansku strast. Naime svake Nedjelje Herman bi se utopio u gomili na stadionu Grbavica, gdje bi sudjelovao u vrevi gomile na tribini, ponašajući se kao i svaki Željin navijač, vičući na protivničke i svoje igrače te suce, kao da je pomoćni radnik u TASu, a ne ugledni akademik. Paralelno s njegovom pričom pratimo i onu Mehmeda Muzurevića, robusnog beka Želje, koji je mogao ostvariti i svjetsku karijeru da nije bilo njegovih, u najmanju ruku nesportskih, navika. U drugom dijelu priče njihove će se sudbine na neobičan način spojiti. Fišer će početkom rata napustiti Sarajevo i otići u Berlin, prihvativši mjesto predavača u jednoj uglednoj sveučilišnoj ustanovi. Mehmed pak završi kao branitelj grada, biva ranjen, ali srećom se dobro oporavi i završi kao trener lokalnog njemačkog trećeligaša. Fišer, iako Nijemac i nogometni zaljubljenik, u svojoj se pradomovini osjeća kao u egzilu i ne može probuditi svoju nogometnu strast, "guilty pleasure" iz bosanskih dana. Naime, on jednostavno ne može navijati za Njemačku reprezentaciju, a ni bosansku jednostavno više ne osjeća kao svoju. Zatim slijedi jedan niz neobičnih i pomaknutih događaja na kraju kojih, jedne čudne i usamljene noći, Fišer zaluta u jednu kavanu gdje se okupljaju njegovi bivši sunarodnjaci i on, prvi put otkako je u novoj/staroj domovini, probudi u sebi one čudne gotovo demonske porive, koji su do tada izlazili iz njega samo na utakmicama. U toj burnoj pijanoj noći upozna i Mehmeda koji je, ne moramo to naglašavati, čest gost te kavane, a kojega je nekada davno gledao sa tribine i upućivao mu povike. Nakon toga, probudi se nešto od one stare strasti i Fišer od sada postane strastveni navijač Mehmedovog trećeligaša, koji igra na malom stadionu kraj Westbanhofa. I tako je Fišer naučio da se i tamo u daljini može za nekoga navijati, uostalom on bar može psovati na besprijekornom i tečnom njemačkom, zbog čega se prvi put otkako je stigao, tek tu na tribini, prestao osjećati strancem.

Prikladni uvodni govor prilikom predstavljana održao je premijer republike Hrvatske dr. Ivo Sanader, koji se ispričao što zbog državničkih obaveza ne može ostati na cijelom događaju, ali je tom prilikom naglasio da je ovoj roman međunarodne težine, i da će se osobno svojim kanalima potruditi da knjiga nađe put do nekog ozbiljnog njemačkog izdavača, jer bi roman, s obzirom na tematiku, mogao izazvati interes njemačke čitalačke publike.

svijet u boci 21.07.2008. 12:42



DRUGI PRIMJER

Ćiro, koji je svoj nadimak dobio po jednom patuljku nekog trbuhozborca u rodnom Travniku, kaže kako je još u šoku zbog novonastale situacije te da tek čeka odlazak u Sarajevo radi sređivanja administrativnih stvari.

Odmah je prstom pokazao na zagrebačkog gradonačelnika:

„Čini mi se kako je Milan Bandić imao glavnu ulogu u mom izboru. On je izravno razgovarao s generalnim sekretarom i kako se on dogovorio tako je meni naredio da moram ići. Bandić pretendira da to nije samo športski efekat nego i politički.“

„I Bandić dolazi s tog područja i shvatio sam da je njegova velika želja da taj postojeći antagonizam, ako on uopće i postoji, između Hrvatske i Bosne i Hercegovine nestane.“

Ćiro smatra kako će zbog njega većina ljudi koji su iz tih krajeva došli u Hrvatsku početi navijati i za Bosnu i Hercegovinu.

„Vrijeme je učinilo svoje i tenzije su se smanjile što je vjerojatno najvitalniji razlog da više nema političke opozicije i ljudi koji smatraju kako nisam podoban za izbornika BiH.“

„Vjerujem kako ću uspjeti stvoriti nacionalni naboj, jer i Hrvati i Srbi, htjeli to oni ili ne, priznaju državu koja se zove Bosna i Hercegovina. Oni moraju imati svijest i odgovornost da brane boje svoje države“, osvrnuo se Ćiro na podijeljenost kada je u pitanju navijanje za pojedine reprezentacije u BiH.

catwalk

Ovaj intervju je nešto najbolesnije što je objavila hrvatska žurnalistika. Bolesnije i od izjave Rona Browna, dubrovačkim novinarima, nakon pogibije.

Marole 20.07.2008. 08:52

POČINAK

Mokasine
Od bjelokosti štap
Tabakera olova puna
Duša od platonovine
Gdje prebivaju efebi
Kontemplacije Nemanjine.

Izgnanik



Nemanja, 23, fotos s krsne slave Charlesa, princa of Walesa


SLOVO LJUBVE

Stefan despot,
najslađemu i najljubaznijemu,
i od srca moga nerazdvojnome,
i mnogo, dvostruko željenome,
i u premudrosti obilnome,
carstva mojega iskrenome...


Sudeći po navadama flejmera, Blogosfera je istovjetna Podzemnom svijetu drevnog Egipta: i tamo je naime ovladati demonskim silama moguće magijskom formulom "Znam tko si i znam tvoja imena"!
Znati tko stoji iza nicka, poznavati stvarni identitet iza nadimka, predrasudno znači ovladati nečijom sudbinom!
Sad smo barem bliže spoznaji mjesta radnje: mi smo zaista u Zagrobu, u svijetu s onu stranu groba, za grebom! Kizo je vođen proročkom ili genijalnom pjesničkom intuicijom blog situirao na odbukcijski odjel, u svijet Patologije!
U tom je smislu Patologija metablog: kao što je 'Bladerunner' meta-hard-boiled thriller - budući da naracija hard boiled thrillera započinje u točki kad su događaji o kojima će biti riječi već prošlost, 'Bladerunne'r je m-h-b-thriller zato jer njegova naracija započinje u trenutku kad su prošlost ne ovi ili oni događaji, nego je svo vrijeme povijesti svijeta isteklo, sama je povijest prošla, i sve što uopće može biti već se dogodilo i prošlo! - tako je i Patologija metablog: to je blog koji ponajprije osviješćuje vlastitu poziciju - to je mjesto s onu stranu groba, Pod-zemlje ili Međuzemlje: mjesto između Neba i Pakla, a koje više nije zemno - a onda s te pozicije samosvijesti blog, kao cyberspace, dovodi do vlastitoga pojma, provodeći ga u medij: blog je točno ono mjesto na kojem cyber postaje space: tamo gdje umjetna stvarnost postaje zbilja!
U hiperrealističkom svijetu u kojem simulakrum postaje stvarniji od stvarnosti, - istovremeno je upravo tako i time onestvarujući - točnije kazano: postaje ono što u stvarnosti jedino zbilja vrijedi i zato i jest (zbiljsko), svjetovni je identitet beznačajan: on je čak manje značajan, pa i u psihološkom smislu, od autorskog nicka; autorski je nick samostalno biće koje sudjeluje u kreiranju bloga vlastitim, samosvojnim glasom, ali se i kreće cyberspaceom kao zasebni entitet, posve slobodan od bilo kakve izvanjske određenosti ili identifikacije.
Za Patologiju je Vjekoslav Bokšković manje važan no Markiz de ga Sad! Markiz putuje s robom Onanom, Markiz piše o robu Onanu: ne Vjekoslav, nego Markiz de ga Sad! Dopustite površnu usporedbu: na sceni gledamo Hamleta; igra ga Rade Šerbedžija; nakon predstave, Rade odlazi doma, i....Što Rade radi doma to nikoga ne zanima; kakav je Rade Šerbedžija u ulozi Hamleta, to je već vrlo važno; kakav je sam Hamlet, to je ono bitno! Markiz koji putuje s Onanom, to je Hamlet; Markiz koji piše o tim putovanjima - jer Markizov se autorski glas razlikuje od glasa Vjekoslava Boškovića - prispodobni je glumac Rade; Vjeko Bošković, Šerbedžija je van scene. Čovjek, glumac, uloga. Vjeko, Kizo, Markiz.
Znati da je Kizo Vjeko, Bože, kako je to nevažno!
Ali tko je Markiz, oh, oh, da mi je to znati!

Psihologija ovdje ne igra nikakvu ulogu: na blogu Osoba nema psihologiju, jer u njenoj duši djeluje deus ex machina: na djelu je maniristički sudden choice, te s punim pravom govorimo da Osoba ima para-psihologiju, što se na Patologiji i pristoji: ta, riječ je o utvarama.
Deus ex machina što djeluje u duši Nicka zaigrana je samovolja Autora koji progovara ex PC/machina. Osobe kao da imaju psihu: Nemanja je gotovo stvaran, nije li:"...ja mislim da bi tvoj narcizam svakako trebalo ukorichiti na grckom jeziku, i to u Njemackoj!"
Što se kojeg trena u toj duši može dogoditi, sam Bog/Deus (ex machina) zna.
Očito je da je i ta duša uglavnom mehanička:

"Mechanical Animals"

We were neurophobic and perfect
the day that we lost our souls
Maybe we weren't so human
But If we cry we will rust
And I was a hand grenade
That never stopped exploding
You were automatic and as hollow as the "o" in god...

Da to prikrijemo, ponašamo se kao da smo autentični: otuda sudden choices, ta hinjena spontanost, ta proračunata nesputanost, ta životnost koja oponaša umjetnost (ono artificijelno)!
Vidljivo je da je oksimoron egzistencijalna, a ne samo retorička forma, naprosto zato jer je retorika, a ne logika, jedina preostala disciplina logosa: ništa ovdje nije više logično, nikakvi zakoni isključenja trećeg tu ne vrijede, da skratimo, sve što preostaje, dekadentna je ludička retorika elaboriranog iskustva.
Nemanja odlazi pa usksava: zašto jedno, a zašto drugo, ne zna ni on sam (doduše, Nemanja je Car, on možda zna!). Markiz je ogradio Patologiju kao svoj Vrt, uvevši lozinku:

Society is all but rude,
To this delicious Solitude.

Čemu to služi? Još ne znamo! Hoćemo li saznati? Koga briga!

Pa dobro, kakvi smo to mi ljudi?

She is all States, and all Princes, I,
Nothing else is...

Takvi, kao Donne i njegova ljubavnica!

Hm...Zar nas nije boga strah!?
Ahahhahahah...Boga? Toga ex machina?

Churches are best for Prayer, that have least light:
To see God only, I goe out of sigh...

To smo mi: ljudi bez duše.

Patoblogeri se trajno moraju odreći identiteta iz tzv. stvarnog života. To je njihova žrtva. Njihova privatnost je izlišna izvan svijeta blogovskih pseudonima. Ovo je od gotovo presudne važnosti. Patoblogeri zapravo i nemaju nikakvog identiteta čak in unutar cyberspacea: imaju samo niz nickova-maski, koje nisu tu da skrivaju istinski identitet, nego njegovo nepostojanje! Maske ne skrivaju ništa, nego skrivaju baš to ništavilo! U zabludi je onaj koji misli da je nickom kao maskom nešto skriveno: ne, nasuprot, nije skriveno ništa, ili, točnije: skriveno je upravo to ništa!

S vremena na vreme, u nastupu neke nenadane sete, postajemo milostivi i dopuštamo, na tren, u magnovenju, da vidite naš izistinski lik: danas je takva retka prilika!

Dakle, neka počne catwalk: who is who u svetu Patoblogije!

Slikom, rečju, delom.

Enjoy!

Car vasljenske posvudi, Nemanja, Ktitor Kosmosa 03.01.2007. 09:43



Marquis, 17, fotos sa školovanja u Heidelbergu


Kakva besramna ljiga - u državi kojoj prijeti gospodarski kolaps premijer koji ne govori fraze izjavljuje "bit će bolje". Prejeben je ovaj razgovor likova koji su izgubili osjećaj za stvarnost.

Iz ove splačine izdvajam sljedeće:

Majmunko: Za koga da navija Hrvat iz Bosne i Hercegovine kada igraju BiH i Hrvatska?"

Jovan: Prije je riječ o jednoj duboko književnoj temi, koja se samo preko književnosti i da apsolvirati. Stoga očekujem da vi meni, i kao književnik i kao Hrvat iz Bosne i Hercegovine, odgovorite na ovo pitanje.

Trebali bi pitati Hrvate iz BiH što misle o "Hrvatu" Jergoviću i europejcu Sanaderu koji se dobrano ogrebao za njihove glasove u predizbornoj kampanji. Sanader ih danas svrstava u književnost, dakle Hrvati iz BiH su fiktivni likovi.
Sva je sreća da Jergović ima frizuru kao četku za klozet da Sanader ima s čim očistiti govna iz šolje.

inhibitor 19.07.2008. 22:10



Car Nemanja, na pomenutoj igranci amizira s damama


Vidi, Kizo, kako kongenijalno mislimo:
Mislim da ne bi trebalo Miljcu ići niz picinu dlaku, Magda, i, molim te, ne cjepidlači.
Čujem da je daidža Miljenko završio kurs brzog čitanja, pa je "Istoriju ružnoće" pročitao nadušak, između dve rakije od suhe šljive i telećih odrezaka na žaru u umaku od suhih šljiva.
Čujem isto to da je amidža Miljenko završio kurs brzog pisanja, pa je zbiru poezije "Na Ilidži filidžan" napisao između druge dve rakije od suhe šljive, i još dva teleća odreska na žaru u umaku od šljiva suhih kao usne beduina što šute o šumoru šedrvana.
Kizo, kasnije bum obradil vazda na šalu spremnog Miltona Jergosa Seljosu, šereta iz šeher-Sarajeva, vazda frustriranog namještenika korporativnih komunikacija. No već sada mogu kazati kako je ova bilješka oslonjena na tipičnu agramersku predrasudu da je istina života samo tamo gdje se živi u dreku. Ta predrasuda, na koju su Jugoslaveni silno ponosni, na kojoj je Kusturica, očima Sidrana, napravio cijelu jednu balkansku magičnorealističku mitologiju manjinskih naturščika što lete po svadbama i sprovodima, a Bregović zaokružio u integralni romskomeđimurski glazbeni idiom, nažalost nije hrvatski patent: prolazi u Cannesu kao i u San Remu, dakle je očito riječ o lošoj savjesti i difuznome fenomenu europske malograđanštine. U jednu riječ: gospođe u bundama odlaze u Lisinski na premijeru "Oca na službenom putu" misleći, ili samo vjerujući, da su gledale dokumentarac o istinskom, sirovom životu koji počinje iza drugog perona glavnog zagrebačkog kolodvora jugoistočno! Zagreb je idealan grad za ovakav sehnsucht. kako veli moj prijatelj: nereflektiranu melankoliju; znaš ono, Suada, Suadaaaaa, onaj imbecilni adolescentski dert kojim odiše sve bosansko, od Gazi Husref-bega do Saše Lošića:

Hajdemo drugovi moji kao nekada
Kada smo subotom išli u zelenilo
A nedjelju mrzili zbog ponedjeljka
Drugovi budimo iskreni
Već nam se bliži dvadeseta
A treba živjeti i pjevati
Idemo kao na maturskoj večeri
Uno, duo, tre, quatro

E, to ti je Jergosov tekst o Milanoviću: drukamo za 'građansku' Hrvatsku, živimo na jugoslavenskim parama gazda Nine, a kad netko dirne u korporaciju - o kojoj, zanimljivo, u članku ni riječi! - onda opletemo po grabači sve građansko onako, po srpsku: ma sve su to bre pederi i civili, kažem ti, nije to videlo života ni iz tramvaja, majku im jebem lezilebovićsku! Milanović je gradsko dete, izravno je kao fakultetlija otišao u MVP, propustio je Armiju i zastavnika Jeftu Pantića, nema svoje klasiće ni sitttnoooooooo ni septembarsku klasu, ne zna taj za frustraciju vožnje u stojadinu i par-nepar, socijaldemokrat je a jebemliga nije ni jugonostalgičan… e pa stvarno je taj Milanović živeo i radio koncem dvadesetog veka sasvim izvan sveta, pošteđen i zaštičen roditeljskom brigom i ljubavlju, kako kakva tetkica i civil, da skratim: pederčina, ba!
Jasno, Jergović je u to vrijeme već prekapao po fekalističkim Bregovićevim home-video uspješnicama, koje je kasnije u sličnom character assassination tekstu prodao sličnoj korporacijskoj publikaciji, predstavivši se agramerskoj blaziranoj publici debutom dostojnim i aplauza i prisjećanja: dokumentarnim svjedočanstvom o seksualnom životu najveće pop-zvijezde bivše države, ej, jebotebog, samom esencijom upravo onoga što bi takva imbecilna supijana provincijalna publika mogla smatrati Autentičnim životom Podneblja! Zna nas Jergos, velim: zna on nas, jeb'o ti nas!
Je l' istina, sinovac?
A to što pitaš je li on HDZ-ovac za novac, ma nije on hadezeovac, nego je samo za novac. Tko da (više). Propagandist. Došavši u Hrvatsku, pisao je u "Slobodnoj Dalmaciji" a posao mu je - čik pogodi? - dao Miroslav Kutle (koji je uostalom potpomogao mnoge svoje kasnije dušmane!). Jasno, to Jergosa nije spriječilo da docnije nepatvoreno prezire hercegovačkotajkunsku bagažu i ognjištarski šljam, koji, po potrebi, pričepi li ga netko drugi, Kuljiš ili Milanović sasvim svejedno, patentirano brani kao vlastiti zabran. Jergos je jednostavan lik: Nino Pavić je oformio pretorijanski književnoinetelekutalni zdrug - doduše, nema tu nikog tko bi recimo tebi, kao dipl.phil., mogao točno odgovoriti na bilo koje pitanje o Parmenidu, Tertulijanu, Baconu, Kantu ili Fregeu, npr., jer, ovo je najneukija generacija hrvatskih književnika otkako je književnosti i Hrvatske - koji se samoobnavlja po logici: Jergović je klasik, jer smo ga uvrstili u inicijalno kolo svjetskog romana XX. stoljeća; Tomić je genij, jer to veli Jergović; Pavičić je genij, jer to veli Tomić; a Pavičić i Tomić jamče da je izbor Jergovića u kolo svjetskoga romana XX. stoljeća pravovaljan, ispravan i utemeljen, dakle da je auktor genije! U tim samohvalećim krugovima što se suzuju, Jergović je neka vrst književnog dobermana: Gazda Jeza naučio ga je da na komandu "Drugi" ispiše petnaest kartica pitkog štiva o beogradskim kavanama, zalogajnicama i splavovima u kontralihtu izobilja Sajma knjiga, na naredbu "Šerba" laje se dugo u noć o hrvatskoj kulturi kao hrvatskoj pa zato nekulturi, a na sam spomen "Hrvata" skače se Aralici za vrat žedan srpske krvi svih Aralica, ili se Drugi, ako je Hrvat odrastao u Beogradu, istom tretira kao rosno dupe i patetični fašist, pri čemu je Jergoviću svakako vazda zanimljivije ovo prvo. To je nevjerojatna škvadra: stalno iznova ponavljam da je Pavičić autor teksta u kojemu se izrijekom spominje autohtona i genuina hrvatska mržnja spram drveća!, da je Tomić autor putopisa u kojom četničku ikonografiju kokardi Guče tretira kao Gucci, ili barem kao etnograski kuriozitet, a da je dirljiv napor Miljenka Jergovića da nas kao neadaptirana bosanska budala privede građanskoj svrsi već mjerodavno opjevan i opisan u hrvatskoj i bosanskoj literaturi 21. stoljeća:



Bojan Žižović, 22, poeta i humanista, Pula


Bojan Žižović

Prijatelj iz Sarajeva


Imam prijatelja u Sarajevu
Igora Banjca
Rijetko se srećemo
I još rjeđe viđamo
Dugujem mu gajbu piva
Sjećam se njegove priče
Memorijalni centar Miljenko Jergović
Strašno dobra priča
Jednom me Igor ugostio
U Sarajevu
Na književnom druženju
Upoznao sam tada i njegovu ženu Fernalu
S kojom nisam imao ništa
Igor me vodio u Baybooka
Da mi pokaže da Sarajevo ima knjižaru
U kojoj se može piti
Nadam se da se još uvijek može
Otišli smo i na ćevape
Popili tursku kavu
Razgovarali o pametnim stvarima
O tome kako ja živim u Puli
A on u Sarajevu
I kolika je udaljenost između dva grada
Zračne linije
Igor mi je rekao da ujutro imam vlak
Za Zagreb
Polazi ujutro
S glavnog kolodvora
A onda smo se napili
Sarajevsko me jutro iznenadilo
Došlo je prebrzo
Ostao sam u krevetu
Igor je zatim za časopis napisao
Žiža je zakasnio na vlak
Htio sam mu reći da me zovu Žižo
A ne Žiža
Ali nisam imao srca



Igor Banjac, 19, pjesnik, mislilac, neimar, Sarajevo

Repetitio est mater ti jebem

KNJIŽEVNOST, PROSEDE



PRosede

- Care Nemanja, hrvatskosrpska je suvremena književnost često psovačka. Zašto se i vi, iako gospodin, povodite za tom ružnom navikom, zašto, zašto?

- Vidite, moj je stil izveden iz najdubljih uvida u narav književnosti. Celokupnu književnost ja doživljavam kao Knjigu, impersonalan Zapis brojnih – ne nebrojenih! – pisara Duha. (Nije prvi put Duh diktirao ovu misao). Njihovo nadahnuće može biti dvojako: svesno ili nesvesno. Neretko se dešava da je pisar nistar, pravednik skriven i samome sebi. Svesni su dakle klasicisti; nesvesni - romantici. Klasičnom i romantičnom formom ovde ponajprije nazivam formu mentis, pa tek onda povesne književne formacije. Riječ je o dva temeljna duhovna oblika, znate. Duh koji se izražava klasično, duh je intelekta. Medij romantičnog duha, iracionalna je slika. Klasično je apstraktno, romantično konkretno, u nehegelijanskom smislu tih pojmova. Bitna odlika moga stila stoga je crossover te dve forme: kao u sintagmama vizionarska lula ili žovijalni dikobraz. To je nukleus stila: fuzija apstraktnog i konkretnog, prideva i imenice, priloga i glagola, u jednom višem smislu: onostranog i ovostranog, da ne preteram. Odatle nadalje, sve je u znaku tog jedinstava: u konačnici, jedinstva visokog i niskog stila: elaboriranog jezika Salona i formulaične kletve Ulice.
Stoga je psovka kod mene, Nemanje, doduše nasilje nad mojom izistisnkom prirodom, ali i neumitnost Reči: ako želim da svaki deo mog Opusa čuva dah celine, i da vodeći od jednog do drugog provodeći sve kroz Sve konačno stignemo na Početak Kraja, moram, sad razumete, s vremena na vreme i da opsujem. Jebiga!

Tzar NEMANJA 20.07.2008. 01:11



LITERATURA

Molio bih nekog od Jergovićevih prijatelja, konfidenata, fanova ili vodonoša, najbolje kakvog grbavca s govornom manom, tek da sve otprve bude pitoreskno i filmično, da Miljenku od Bosne prenesu sljedeću genijalnu ideju za scenario/film koja, ako se samo brižno razvije i realizira, garantirano donosi Palmu, Medvjeba i Oskara:
Elem, budući da su belosvetske hulje redovito nečiste savjesti, pa se post festum bave onime što su trebale spriječiti - bosanskim žrtvama naime - predlažem Jergosu da zaigramo na sigurnu kartu: na ultimativnu Žrtvu! Dva su arhetipska obrasca izraubana, pederluk i silovanje, pa nam ostaje samo igra va banque, dakle, bez golmana: idemo s životinjama i djecom! Jer, zvjerstva traže adekvatnu alegoriju, a, osim toga, pokažite mi kad su to dječica i životinjice u svijetu agitpropa omanula?
Radni naslov filma neka bude: Sanska koza! U prvom kadru, u sinemaskopu, vidimo full-moon ponad Jajca. Mjesec zaprema gotovo trećinu kadra, žut kao dukat i mirisan k'o cimet, što će Jerga lako opjevati. Usred mjeseca amblematski, noge en face, tijelo u profilu, glava en face, dakle egipatski, starodrevno simbolički, koči se ona, taj mračni predmet želja: sanska koza! Tu sliku koristit ćemo i na plakatu, jer ta slika posjeduje amblematičnost Batmanova logoa: ima da je zafrljačimo i na sve proizvode koji će da prate promičbenu kampanju u Cannesu, Berlinu a i šire, po Hollywoodima. Uz tu sliku, silhuetu koze crne kao unutrašnjost bosanske šume/duše, što će također Jergos lako glasom naratora da dočara (najbolje dvoglas Rade Šerbedžije i Mire Furlan) - naracija je ovde sankcionirani prosede film-noirea, jer radi se o hard-bihoiled thrilleru - ide tema one stare 'Mujo kuje konja na mjesecu...', i, odjednom, kao udarac Edhema Šljive rezantan meket koze, pun nekog praiskonskog, animalnog derta ili čežnje, bog će ga znati. U levom gornjem kutu srebrnog ekrana može da ide logo 'Želje', a u desnom citat iz Meše Selimovića: recimo, ono o četres' godina, ružno doba, jebiga, to može da se prevede s tu old tu rok en rol, tu jang tu daj. U kadru se pojavi i naslov filma, na engleski:G(h)oa(s)t of Sana, pun inicijalne dvoznačnosti i volšebne šeretske mistike.
Da se vratim prvotnoj ideji, oprostite, ja se uvijek lako zanesem kad god pišem scenario za Oskara. Dakle, kamera ide negde dole, put Jajca, i čuje se u offu: Nije čudno da je sve otišlo ukurac, kad je počelo u Jajcu! Onda idemo na lika koji je to rekao, delija u šajkaći, da se olakša strancima praćenje filma, jer tko će se snađe u tom izobilju naroda i narodnosti. Drugi mu lik, onaj kojem je ovaj prvi govorio, kaže: Nego, jesi l' ti ikad razmišlj'o što se kaže: E, izjebaćute k'o sansku kozu? Tu se zametne razgovor o ljepoti sanske koze, postojanju prirodno lijepog i specifičnostima bošnjačke faune, pa se dva ratna druga, Stevan i Nemanja, odluče da pojebu tu legendarnu sansku kozu. Iz više razloga, jer film je strašno dubok i funkcionira na više niveaua: prvo, iz erotske i intelektualne znatiželje - kao odgovor na uvodno pitanje; drugo, ne bi li ponizili ono bosansko u samoj njegovoj biti; treće, film funkcionira i kao potraga za nečim što ne postoji, i tvrdi da to tražimo upravo zato jer nepostoji (u, jebote, kad ovo Jergos obradi jebaće im mater evropsku!); ondak, potraga za sanskom kozom vazda može da se shvati i kao tjeranje maka na konac vlastitih predrasuda: 'ajde da istjeramo do kraja taj klasični topos bosanske nacionalne mitologije i da vidimo kako se stvarano jebe sanska koza; dakle, riječ je o razbijanju uvriježenih predrasuda i plemenskih mitova! Formalnoproceduralno, potonje je tipičan tuzemni nadrealistički prosede: reč je o realiziranju metafore, par exellence!
Da ne bi odbio širu publiku, film je u pizdu materinu pametan već u prvih par kadrova, je l' tako? Jes! E, ali tek sad dolazi... - šta? Pa dete, jebemlivas ćopave! Sad se dvojici Srba suprotstavlja mali Muhamed, koji se cijeli film uopće ne pojavljuje, jer se Muhameda ne smije prikazivati! Genijalno, a? Pojavljuju se samo učinci Muhamedovih dijela, tako da cijeli film zadobiva tipično bosanskomelanholičnu mističnost svojstvenu dervišima mevlevijama, koje ćemo da pokažemo što više, kako plešu, kako se probadaju s mačevi, kako padaju u trans itd., da dobijemo na egzotičnosti i atraktivnosti celoga projekta. Lokacije su bazične: Jajce slapovi dva do tri puta, Mostarski most u krupno (eventualno da se vidi da se organizuje rušenje za potrebe snimanja filma, ako je moguće...), stećci, Pale sam na svetu ponad Sarajeva, i, u finalu, kao seting konačnog obračuna, olimpijska bob-staza! Jebiga, ako od ovog ne može da se uradi dobar film, onda ja stvarno ne znam! Ako neće Jergos, da pitamo čika Abdulaha Sidrana? Muziku će da napiše Dino Merlin (jebiga, lakše će da ga izgovore kad podigne Oskara), a casting je neopoziv: Dejan Aćimović kao Stevan, Kusturica kao Nemanja (!), mali Muhamed se ne pojavljuje, a u drugom su redu iza choruslinea Rade Šerbedžija kao skakač sa staroga mosta, Mira Furlan kao vidjelica iz Međugorja, Nele Karajlić koji posuđuje glas sanskoj kozi i još brojni drugi drugari. Otvoreni smo za prekobrojne predloge!

Sesil Miličević, artista 20.03.2006. 05:07

Facelifting Ive Sanadera ili Miljenko Jergović

Riječ je o okolnostima u kojima je strah dominantna osobina čitavog društvenog života, konstanta političke prakse i opće duhovne klime. Štoviše, sastavni dio samog hrvatskog mentaliteta. Onaj naizgled gotovo urođeni kukavičluk pred autoritetom društvenih institucija i kulturnog nasljeđa, autoritetom iza kojeg ne stoji ništa osim gole, ničim kontrolirane, moći političke i duhovne elite. Riječ je napokon o prilikama u kojima na mjestu javnosti u njenom modernom demokratskom vidu, stoji njen perverzni surogat - košmar trivijalne ljudskosti. Uvijek samo ljudi u njihovoj kontingenciji, danas dobri, sutra loši, pametni, glupi, zgodni i odurni ... nikada međutim načela, ideje, strukture i koncepcije. Nikada logika, nikada racionalna argumentacija, nikada otvorena diskusija.

Boris Buden




10. ožujka ove godine objavio sam post naslovljen Proročanstvo.
Ništa posebno: kao što znadete, ja i inače savršeno točno mjesecima, ponekad i godinu, dvije unaprijed točno predviđam događaje koji neminovno slijede.
Da vas ipak najprije podsjetim na post:

Sutrašnji "Jutarnji list" donosi vijest:

Dosadašnji glavni urednik Jutarnjeg lista Tomislav Wruss na čelu svih medija EPH, a na mjesto glavnog urednika Jutarnjeg lista dolazi Mladen Pleše.

A evo što sam napisao prije mjesec dana:

Jedino me je strah za Wrussa. Dobar dečko. I zna posao. Nije on kriv za pad tiraže. No, to je sasvim druga priča.

NEMANJA 11.02.2008. 14:13

I tak...
Ili sam ja prorok - što u svome selu nitko nije - ili shvaćam logiku događaja bolje nego oni koji u njima sudjeluju.
Bilo kako bilo, Wruss je smijenjen, a novi je šef "Jutarnjeg lista" Mlade Pleše:

"Imenovanjem u Upravu EPH i postavljenjem na čelo EPH Medija, Tomislav Wruss prestaje biti glavnim urednikom Jutarnjeg lista. Na njegovo mjesto, nakon uspješne preobrazbe Slobodne Dalmacije, dolazi Mladen Pleše."

Što sad to znači i kako da to shvatimo?
To znači da umjesto tandema Wruss - Butković novo doba traži i nove ljude, a to su svakako Pleše i Jergović.

Zašto Pleše i Jergović, a ne više Wruss i Butković?
Zato jer se sada od "Jutarnjeg lista" zahtijeva samo jedna funkcija: servisiranje Vlade dr.Ive Sanadera.
Pleše je tu od neprocijenjive važnosti i njegov je izbor samorazumljiv: Plešeove su austrijske veze s Ivom Sanaderom hrvatskoj javnosti poznate.
Jergović je pak konačno postao Krleža, ili barem Aralica. U svakoj arhaičnoj kulturi pjesnik je žrec, šaman koji ima izravan communio s onostranim, pa Zemlji tumači volju Neba, nebeskog namjesnika na zemlji: Možemo se ne vidjeti mjesecima, a da on piše upravo ono što ja mislim!, govorio je Tuđman o Aralici, kao što bi Sanader to isto mogao kazati o Jergoviću.
Pleše i Jergović, privilegirani su tumači Sanaderove volje.
U tom smislu aferu "Dragi Ivo" valja ponovo promisliti: silno je zanimljivo da su u aferi stradali baš oni koji su "trebali" stradati.
Kakva slučajnost!

P.S.

Usput budi kazano, "Jutarnji list" ovime hvata zalet za skorašnje regionalno pozicioniranje: očita je ambicija "Jutarnjega lista" postati vodećim 'zapadnobalkanskim' ili 'jugoslavenskim' dnevnim listom. Pretjerujem?
A tko me je slušao kad sam najavio Wrussov odlazak!?