NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Raskrinkan DENIS KULJIŠ, i ne samo on!

fotografija: Pero Kvesić

Zagrebački novovalovci početkom sedamdesetih godina na zbornom mjestu ispred kavane "Corso" - novinski i radijski filmski kritičari, urednici i suradnici časopisa "Film", Nenad Polimac, Darko Zubčević i Denis Kuljiš.

Polet, broj 75/III 1.11.1978, str.2



Ovaj je post samo Gehena - tek predvorje pakla!
Ono najgore tek slijedi!

U istom tom broju "Poleta", naime, u broju 75/III od 1.11.1978., na stranici 2, tiskano je i famozno pismo srednjoškolca Vlahe Bogišića, o kojemu je toliko puta do sada bilo riječi u polemikama na Vaseljeni, Patologiji i 45 lines. Ukratko, evo o čemu je riječ, kako se te davne 1978. prisjeća dobri i blagi Nenad Polimac:

"Pisati za klince koji se furaju na punk i alternativnu kulturu nije baš bilo lako, ali je istodobno i oslobađalo pa smatram – možda i pogrešno – da sam se tek tada naučio pisati: otkrio sam da mogu koristiti riječi kao što je zajebancija koje bi mi u Vjesnikovim glasilima odmah prekrižili te počeo puno intenzivnije tražiti vezu filma i života. U boljem od dva teksta objavljena u tom broju Poleta, u recenziji velikog hita “Groznica subotnje večeri”, bavio sam se socijalnom dimenzijom filma koji su svi isključivo percipirali kao začetnika disco euforije. Odjek nije bio loš, bilo je i usmenih polemika s ljudima koje sam tek površno poznavao pa mi se činilo da sam na pravom putu.
Ne zadugo. Dva broja kasnije, ponesen oštrinom kojom se Glavan obrušavao na nesretne domaće glazbenike, i ja sam u tekstu naslovljenom “Pretenzije, plagijati, dosada” sasjekao dva pobjednika pulskog festivala, “Okupaciju u 26 slika” i “Bravo maestro”. Napad na potonji film nije izazvao nikakve reakcije, ali “Okupaciji” se divio čak i tadašnji lijevi partijski ideolog Ivica Račan, smatrajući je ostvarenjem koje unosi novu svježinu u zamrli žanr filmova o NOB-u. Pokojna kritičarka Vjesnika Mira Boglić otkrila je u mom napisu (a i u uvodniku lista koji taj film naziva “bijednim”) zagovaranje ustaštva, upravo onoga s čime se “Okupacija” nesmiljeno obračunava. U Poletu su se malo sledili na skandal koji su izazvali (o njemu su pisali i beogradski NIN i Politika), najprije su se pokušali izvaditi pismom dubrovačkog srednjoškolca Vlahe Bogišića koji se nije slagao s mojom kritikom, zatim su žučno odgovorili Miri Boglić uvodnikom “Iz Mire sto vragova vire”, međutim, naposljetku su se morali “posuti pepelom” i objaviti tekst “Za diferencijaciju na idejnoj fronti”, iz čijeg naslova već možete pretpostaviti sadržaj. Punk, seks, droge i sve ostale mladenačke furke bile su O.K., no na izlazima iz tog geta vrebao je okrutan i ružan socijalistički sustav, kojem nije bilo pametno zamjerati se. Bar ne u jesen 1978."

Kao što ste proteklih dana mogli uvjeriti i množinom postova i obiljem autora, Vaseljena je postala pokret otpora - ponajprije idiotskom hrvatskom tisku, koji se bavi onime čime se idiotski hrvatski tisak najuspješnije bavi: zataškavanjem, prešućivanjem stvarnosti. Čega nema u medijima, ne postoji, moderna je inačica iskustva nihil est in intellectual quod non fuerit in sensu: cenzura je u Hrvatskoj danas nesnosna, sloboda je govora ispod razine znamenite šutnje osamdesetih, a sama je šutnja postala zaglušujuća: od nje se ništa više ne može čuti!

Izbjegavam komentare, osjećaje držim na uzdi
pišem o činjenicama
kažu da samo njih cijene na stranim tržištima
ali s izvjesnim ponosom želim javiti svijetu
da smo zahvaljujući ratu odgojili novu vrstu djece.
Naša djeca ne vole bajke, igraju se ubijanja
na javi i u snu sanjaju o juhi, kruhu, i kostima, baš kao psi i mačke...

iz 'Izvještaja iz okupiranog grada', Zbigniewa Herberta

15. i 16. točka Manifesta Patoblogije glase:
15 Bauk Patoblogije kruži Hrvatskom: mi ćemo vam, na kraju, izvagati srce i bubrege! 16 Ono o čemu se ne može govoriti, o tome se mora pisati! ( 03.01.2007. u 02:05 sati)

‘Wovon man nicht sprechen kann, darüber muss man schreiben.’, kako to nešto kasnije, parafrazirajući Wittgensteinov Tractatus, kaže Žižek.

"Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima." ( Mat 10,26-27)

Ne treba stoga čuditi naoko paradoksalno izobilje tekstova u sezoni koju novinari nazivaju onom kiselih krastavaca: drugdje neobjavljeni tekstovi stižu sa svih strana, Vaseljena se umnožava, raspačava, komentira, zorno pokazujući razlog propadanja novina: ne radi se o izumiranju tiska kao medija, radi se naprosto o tome da novinari više ne smiju ni o čemu pisati, jer, kad bi se ozbiljno latili pera, ponajprije bi morali pisati o svojim vlasnicima.

Za očekivati je stoga a) restrukturiranje medijskoga prostora Hrvatske, jer naprosto prevelik je broj nezadovoljnih koji žele i imaju što kazati, i b) prethodan, vjerojatan cenzorski udar na Internet, blogosferu. Bliže se izbori, presudni izbori za Hrvatsku, oni koji bi trebali petrificirati uspostavljene vlasničke odnose i učvrstiti Oligarhiju, moć na vlasti u Hrvatskoj, i Internet je postao prevelika opasnost. Pokazuje to, in nuce, i slučaj Šprajc: kao biva, Šprajc ne smije pisati u konkurentskom mediju!

Za očekivati je, upravo zato, da potisnuto, kao u svakom dobrom horroru, brizne to tim snažnije, što je veća silina potiskivanja onoga s čime se hrvatska vladajuća elita ne može suočiti.

Ono s čime se ponajprije ta elita ne može suočiti, njena je vlastita prošlost: The past is not dead. In fact, it's not even past., veli William Faulkner.

Naravno da prošlost nije mrtva, da čak nije ni prošla - upravo zato jer djelatno traje do dana današnjeg, jer tvori sadašnjost, neophodno je raščistiti tu nataloženu, preobilnu prošlost, pobrisati i otpuhati prašinu s albuma i arhiva, da bismo imali barem utopijsku nadu u budućnost: u Hrvatskoj je vrijeme stalo u 1945., i hrvatski se crveno-crni povijesni rulet okreće preskačući kao The Culling Is Coming, 23 Skidooa: i ovdje je pogreška uprogramirana, sračunata i urezana u ploču (vjerojatno već Bašćansku), i povijest se u Hrvata može dovijeka ponavljati čas kao tragedija, čas kao farsa, po potrebi, i kako za koga - najčešće, kao tragikomedija, za svakoga od nas ponaosob, tragikomedija u kojoj je ta hrvatska anakrona povijest tipična maniristička močvara koja uzima na tisuće života, a nije dostojna ni vrijedna niti jednoga od njih!

Jednu od tih priča naumio sam ispričati, velim, sutra, ali, ionako sam previše kazao da bih bilo što odlagao; prepustimo dakle riječ Vlahi Bogišiću, i završimo već jednom to otegnuto poglavlje:



fotografija: Babl

Čuj, ja ne znam što bi sad čovek trebao, samoubojstvo da učini, da ide na Grudu vikati Mea Culpa, da se hiti niz Boninovo, da se ftopi oko Konavoskih stijena, nemam pojma, moraš ga pitati kolika bi mu bila pokora, da konzultiramo nadležnog Velečasnog, zbilja nemam pojma, ili jos bolje da ga Kuljiš pita, možda ga se može ekspedirati u Sarajevo dok se celi skandal ne slegne? Ili, jos bolje, u Odessu, kad vec toliko smeta, u Lvov, Arhangelsk...

cveba 22.07.2008. 22:28





Zapanjujuće pismeno za učenika drugog razreda srednje škole!, kazao mi je prijatelj, komentirajući ovo pismo.
Da, fascinantno. Bez imalo ironije to kažem. Recimo, cijeli peti paragraf, s punchlineom: "Izgleda da to Zafranoviću nije smetalo,...."! Odličan je Vlaho, briljantan učenik, vukovac.
Ipak, bez premca je završno skandiranje: Neka drug Polimac malo pripazi kad JU kritizira, onako, inače, zbog sebe!

Ima Vlaho sreće da je to kazao Polimcu. Znam neke filmske kritičare s kojima bi, da je to njima rekao, devedesete imao jedan sasvim kratak susret. Porazgovarali bi o ovome JU, o pisanju nenaglašenog oblika zamjenice ona.
Sasvim neočekivano ispada da je to presudna tema.