NEMANJA: SMIRENOUMLJE

halucinantna biografija

Sine missione nascimur *



Kako ću to najkraće ispričati, kad priča počinje prije četvrt stoljeća…
Možda je najbolje najšturije, jer ionako nema kraja.

Prije tjedan dana jedan je od mojih prijatelja krenuo na put o kakvom svi maštamo, ili bi ga htjeli, ili trebali poduzeti: krenuo je brodom od Engleske do Amerike, a onda će coast to coast, od New Yorka do L.A.-a., autom, u biblijskom timingu: put će trajati četrdesetak dana.
Već je sama ta činjenica priča za sebe, u cjelini, ili detalju: brod je, recimo, Queen Mary.
I on i ja skloni smo posebnoj vrsti patetike: nazvao me je u vrijeme Dnevnika, šetao je djecu Central Parkom, a ja sam na Earth Googlu pratio njegov itinerer, iscrpno ga informirajući o penthouseu Martina Zweiga, u The Pierre Hotelu, na uglu 61st i Central Parka.
Stanoviti Charles Pierre Casalasco, dvadesetih je godina bio na vrhuncu svoje restoraterske reputacije, prihvaćen od Four Hudred, no nezadovoljan with the increasing democratization of public manners. S grupom financijera s Wall Steeta – primjerice, bio je tu filantrop i unuk Elbridge Gerryja, izumitelja gerrymanderinga, političke manipulacije granicama izbornih okruga - ušao je u joint venture i listopada 1930., otvoren je The Peirre Hotel, uz gala-večeru Augusta Escoffiera!
Na vrhu hotela nalazi se penthouse čija dekoracija priziva interijer kabine zeppelina. Taj penthouse, najskuplji je stan svijeta – cijena je nevažna, važna je priča…



Dok sam o tome govorio u slušalicu, moj je prijatelj, snimajući lokaciju, postavljao znatiželjna potpitanja, spominjući uzgred legendarnu Dakotu koju je toga dana pohodio; naravno, prisjetili smo se Rosemaryne bebe, koja je u njoj do danas zasigurno odrasla, a ja sam pomislio na mandragoru, tanis, Kadmo, i jednu davnu raspravu vođenu na Vaseljeni.
Nevjerojatno je to: gledam Petu aveniju i The Pierre Hotel, on ga snima, govorimo o Liz Taylor koja je u njemu živjela, i sve se to odvija simultano, bez obzira na raspon u prostoru i vremenu.
Ovaj postupak ponavljat ćemo na raznim destinacijama – bit će to fascinantan dokumentarac, no nije to ono o čemu sam nakanio pričati…

Taj moj prijatelj, igrom slučaja, posjetit će on the road neke važne ljude: nomina sunt odiosa, ali, jedan je od tih producent hollywoodskog chorus-linea, dapače kit koji je pomalo freak u odnosu na tamošnji mainstream; zaista ne kanim počiniti nikakvu aluziju, ali moram kazati da je riječ o čovjeku koji je među prvih deset filmskih producenata današnje Amerike. Govorim to tek iz jednog razloga: radi se o osobi koja u trenu, vlastitom diskrecijskom odlukom, svojim novcem, može pokrenuti snimanje bilo čega na ovome svijetu, čak i filma Sutjeska: Final Combat, ako bi ga Bulajić mogao zamisliti.
Da stvar bude bolja, radi se o uzvratnom, prijateljskom posjetu: riječ je o okolnostima koje dopuštaju privatan ton, i to je bilo dovoljno da moj prijatelj prizove razorne duhove (moje) prošlosti – nekoć davno, rekao sam, prije 25 godina, smišljao sam, pa i zapisivao, brojne sinopsise, skice nebrojenih filmova, krhotine slika neke početne ideje, ili slutnje, i prijatelju je palo na pamet da u posjet ne dođe praznih ruku! Kratko kazano: vrlo mi je brzo objasnio da je riječ o šansi života – taj moj prijatelj rodio se prekasno, koliko god na vrijeme da privatno uspije: da je rođen prije stotinu godina bio bi Lenjin, jer ne postoji biografija kojoj on ne bi znao ponuditi utopijski eshaton – pa ako film i ne snimim, barem je jednom u mom životu moj sinopsis – za scenario nemam vremena – čitao čovjek iznad kojega je samo strop Pierreovog penthousea, dakle celuloidni Bog, ako takav postoji. Hoću reći: nije čak neophodno napisati sinopsis, barem ne briljantan sinopsis: to je takva vrst ljudi koju može pokrenuti jedna rečenica, formulacija, asocijacija...; naprosto, on je mover.
Taj moj prijatelj poznaje me odlično, možda bolje od mnogih drugih: znao je da ću na ponudu odgovoriti kao da me je pozvao na dvoboj: mirno sam odgovorio: O.K.!

Naime, kaj…



Naime, imam ja priču za takav film. Dapače, ispričat ću je ovdje, sada, pred vama, i bit će i vama jasno – ne mora nam to kazati nikakav shaker – da je riječ o storiji koja vapi za ufilmljenjem. Što čekam?

Ništa. Ne biste vjerovali, ali, sasvim mi je svejedno hoće li ikad biti snimljena ili ne. Znam, znam da ne vjerujete, ali to je ionako moja osobna stvar: ono što ta priča čuva meni je važnije, pa čak i kao pitanje, od sasvim akcidentalne okolnosti hoće li biti ispričana i na platnu. Za divno čudo, nije ono što ste odmah pomislili: nije riječ ni o čemu biografskom, ni o čemu intimnom. Barem nije riječ o mojoj intimi.
Riječ je, naprosto, o ideji.

Ideja je sljedeća (znam da ne vjerujete svojim očima i ušima, ali, veli Heraklit, oči su i uši ljudima zli svjedoci imaju li barbarske duše):

Riječ je o čovjeku koji je ispunio ono čemu bijaše da bude.
Riječ je o čovjeku koji jest ono čemu mu je bilo biti.
Riječ je o čovjeku – mogu ja biti i bezobrazan, dakako – čija je egzistencija istovjetna esenciji, da ne zazivam quod quid erat esse.

Da, i što s tim?
Čovjek je simbol per definitionem, i što s tim?
Evo primjerice što s tim:

Riječ je o Morphyju.
Paul Charles Morphy, the pride and sorrow of chess, rođen je 1837., a umro je 1884. godine.
Priča o njemu, naravno, stara je priča: nomen est omen.
Morphy je kao Amadeus: nije tu riječ o Mozartu, dakle o Paul Charles Morphyju; riječ je o halucinantnoj biografiji Paula Charlesa Morphyja.
Ona se može sažeti na sljedeće: veni, vidi, vici, i od toga dana nisam dodirnuo figure šahovske ploče!
Morphy, kako ga vidim, dolazi niotkuda, pobjeđuje sve s ove, i s one strane Atlantika, vraća se kući, te ostatak života provodi a da nikada više nije zaigrao šahovsku partiju!
Jedan moj znanac napisao je to ovako:

Lik (umije li to pokazati) ima pravo biti tragički statičan.

Pisao je u obranu Save Šumanovića.

Ovdje je riječ o šahovskom geniju - Fisher je bombastično tvrdio najvećem od svih – koji pobjeđuje sve igrače Novog i Starog Svijeta, i potom za cijeli jedan život, zauvijek, prestaje igrati.
Morphy je, naravno, u vječnosti. Ali, ne onakvoj na kakvu pomišljate: ne u šahovskom panteonu; taj je privremen. Morphy je zaista dosegnuo vječnost, on jest ono što mu bijaše biti, i naprosto mu je bilo ostatak dana proživjeti čekajući da vrijeme prođe.



Tu ću prekinuti: tu se naglo stvari osložnjavaju, i sada kreće elaboracija koja može potrajati i sat, dva, cijelo popodne, ovisi kome pričam i kakve sam volje: godine su rafinirale tu priču, i poznata mi je u svakom kadru, svakom pogledu, svakoj gesti. Ipak, više od priče, fascinira me ono što je zaustavilo Morphyja; da, došao je do kraja, ispunio je sudbinu, nastavio ne predug život, ali, nije to, ne radi se samo o tome: postoji ipak razlog zbog kojega je Morphy prestao igrati, i taj je razlog nedvosmislen, jedan, jedini, nepobitan, vrlo shvatljiv, svima razumljiv, i dapače, mislim da je univerzalno opravdan: svi bismo Morphyja uvažili kad bi nam se njime ispričao.

Meni je sasvim slučajno pao na pamet. Ne odmah, ali, nije neophodna posebna dovitljivost da mu se dosjetimo.

Naravno, zanima me možete li ga predvidjeti?
Poslužite se svim izvorima, proučite sve o Morphyju…sve je dozvoljeno.

Koji je to unutrašnji razlog zbog kojega je stao?

Iz tog istog razloga ja ovu priču nisam ispričao dvadesetak godina. Nema potrebe za njom, kad se jednom dovinete razlogu.

Mada, fascinantna je to priča, jer to je priča o onom najvišem što čovjek uopće može biti, nakon čega doista dosiže vječnost!

Što bi nas to, pred vječnošću, kao ljude, moglo zaustaviti u vremenu?
I, učiniti zadovoljnim njime?



_________________

* Određeni smo od rođenja da se borimo bez predaha.
Seneca, Epistulae Morales 37.2

IV.XXXVII.ii. Ab illis qui manus harenae locant et edunt ac bibunt quae per sanguinem reddant cavetur ut ista vel inviti patiantur: a te ut volens libensque patiaris. Illis licet arma summittere, misericordiam populi temptare: tu neque summittes nec vitam rogabis; recto tibi invictoque moriendum est. Quid porro prodest paucos dies aut annos lucrificare? Sine missione nascimur.