Marketing
Biti
Umoran sam od balkanskih mudrosera, bezbeli mi idu nakurac! Neki bosanski bloger daje živu sliku mudrosera, koja serbez može poslužiti kao ostenzivna definicija fenomena: Postoje mudroseri koji čim se probude, prije nego što i zapale, popiju kafu, počnu praviti spisak savjeta koje će taj dan podijeliti.
U ovom se nesretnom podneblju mudri prepoznaju ponajprije po naknadnoj pameti, pametnom obrazloženju svakog svog glupog postupka. Na svu sreću, Miljenko Jergović nije pametan frajer: on svoje idiotarije alibira još imbecilnijim isprikama. Valjda je to utjecaj Zagreba, ne znam.
Znam samo da je rehmetli Zuko Džumhur bio veliki orah u čijem hladu je slabo šta moglo nići (tipičan primjer mudroserja), a običavao je natenane kafenisati, pa tako i u Mostaru, gledajući kako se jedan od njegovih bliskih prijatelja, pritisnut krizom srednjih godina i prvim simptomima impotencije, prometnuo u pobornika zdravoga života i počeo baviti joggingom.
Srče Zuko kahvu, cucla šećer, bistri politiku i raspravlja koliko puta kahva treba na vatri da kihne e da bi bila bosanska a kajmak potaman, ali nešto ga u cijeloj toj slici jebi i ne štima mu: svakog jutra, prije no što zapali i popije kafu, a o spisku da i ne govorim, Zuko gleda tog svog dojučerašnjeg prijatelja kako mu kroz kadar protrči u fiskulturničkoj odori sredovječnog šajsera koji je odjednom otkrio prednosti kondicije, koja je sine qua non svakog uspjeha (kako je kazao jedan od besmrtnih kolumnista Sportskih novosti), i sve to skupa Zuku do te mjere bihuzuri, da jednoga jutra više nije izdržao, nego pozove ti on prijatelja da na tren prekine to enervantno trčkaranje, ter objasni što se to zapravo zbiva. Nakon pametnog objašnjenja očigledno glupog postupka, jer tko je vidio da čovjek u svojim godinama trčkara dok ljudi kafenišu, Zuko srkne iz fildžana, pogleda čovjeka, pa mu vako rekne:
- Trči ti, samo trči. Allah je svakom odbroj'o korake, pa ti svoje pretrči!
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:“Svaka veličina, znamo pripada Allahu, dželle šanuhu.”, pa tako i ova Zukina, dostojna Nasrudin-hodže, koji je pak sa svoje strane bio jednom kod jednog bega kao gost na ručku. Između ostalog dođe mu na pamet i zaište da mu donesu malo sira, te počne hvaliti sir:
- Sir je veoma lijepa stvar, otvori ištah za jelom, iza njega se slatko voda pije, a kud god čovjek pođe na put, lahko ga može sa sobom nositi.
U to dođe sluga i reče:
- U kući nemamo ni trunka sira, a ako zapovijedaš, možemo iz čaršije donijeti. Čim to hodža čuje, odmah primjeti:
- Baš i ne treba, jer za sirom se mnogo vode pije, pokvari se želudac, prejede se čovjek, pa ne zna kud bi sa sobom.
Na to će beg hodži:
- Molim te, kako ću se ja odsada vladati u pogledu sira?
- Da ti pravo kažem, - reče hodža, - kad imadneš sira, onako se vladaj kao što sam prvo kazao a kad nemadneš, vladaj se kako sam sad rekao.
Eto, Q.E.D. – umoran sam od rumelijskog mudroserja, bezbeli mi ide nakurac.
Recimo, najnovija verzija rođendana na kojem je Miljenko Jergović Koncept, posred Šeher-Sarajeva kao mladić paradirao među kukastim križevima od majoneze iscrtanim po krekerima, obrazlažući dvadesetidvije godine potom da svaka hiža ima svoga križa, a njegova i – swastiku!
Evo kako je to to bilo, u skladu s trećim, dopunjenim svjedočanstvom Miljenka Jergovića Lenija:
Svatko ima svoj kukasti križ
Bilo nas je trinaest, jedno više nego makarskih maturanata, prijateljica je slavila rođendan. Parti je trebao biti konceptualan: na videu “Trijumf volje” Leni Riefenstahl, kukasti križevi od majoneze iscrtani po krekerima, poneka uniforma kućne izrade, a nakon toga pornić. No, i taj koncept, kao i toliki drugi kad ti je devetnaest, negdje se rasuo, pojela ga pretencioznost, i rođendan je protekao manje-više bezveze. Točno sedam dana kasnije na ulici i po fakultetima presretali su nas agenti “Službe državne bezbjednosti”. Odvođeni smo na informativne razgovore koji su trajali cijelu noć, pa je opet prošlo nekoliko dana, i započela je medijska hajka. Ispred svih vodili su je sarajevsko Oslobođenje i beogradska Politika.
Obrana aktera ‘naci žurke’
Sastao se gradski komitet Partije. Radni ljudi i građani zahtijevali su javno suđenje i višegodišnje kazne. Trajalo je to dva-tri tjedna, a zatim se stvar polagano počela smirivati, najviše pod utjecajem nekolicine starih, još uvijek utjecajnih, partizana. Pojavili su se, u zagrebačkom Danasu i beogradskom Ninu i članci u obranu aktera “naci žurke” ili “bala vampira”. Napisali su ih Slavenka Drakulić i Miloš Vasić. Tako je afera na kraju i uminula, nama koji smo već počinjali motati se po novinama i radiju zabranjena je suradnja, ali i to se zaboravilo nakon godinu dana. Ovaj događaj nije promijenio moj odnos prema Hitleru i nacizmu (prirodno, bio je aksiomatski negativan), ali jest prema Partiji, državi, omladinskoj organizaciji, našem samoupravnom socijalizmu, onima koji su htjeli hapsiti i suditi zbog rođendanske ikonografije u privatnome stanu, i koji su već bili osmislili čitavu zavjeru protiv naroda i države, što smo je vodili mi, kako se pisalo: “obijesni omladinci iz boljih kuća, kojima je ova zemlja dala sve”. Obračun s klincima koji su, eto, znali tko je Leni Riefenstahl, pa su se sami pred sobom pravili važni, trebao je nahraniti gladno čudovište, te 1986. već zamrloga, građanskog opreza i učvrstiti sustav koji se polako urušavao. Ljudi koji su nam htjeli suditi bili su kukavice.
Dvadeset dvije godine kasnije slične kukavice donijele su fotografije makarskih maturanata na naslovne stranice dnevnih novina. Umjesto priče o rasističkim ispadima hrvatskih navijača u Austriji ili priče o predsjedniku našega nogometnog saveza koji, čitamo u intervjuima, otvoreno preferira hrvatske naciste iz 1945. naspram Britanaca iz onih i ovih vremena. Umjesto izvještaja ili komentara o biskupskoj propovijedi u kojoj se slavi i citira pjesma o ustašama (Stih “za dom spremni” sigurno se ne odnosi na hotelske spremačice, a još manje na borce iz posljednjega rata, onog od 1991.), umjesto o simpatijama koje prema fašizmu, nacizmu ili ustaštvu gaje, ili javno iskazuju, neki vrlo utjecajni ljudi, cijela se Hrvatska nadigla jer su se maturanti u trenucima ludovanja, sve s onim akademskim kapama na glavama, slikali ispred kukastog križa narisanog na zidu. Pa je, tako, oštro prosvjedovalo Ministarstvo znanosti, premda je ministar Primorac dobar prijatelj (po vlastitim riječima) barem jednoga aktivnog simpatizera hrvatske inačice nacističke ideologije. Grmi on priopćenjem na makarsku djecu, a odlazi na koncerte koji započinju sa “Za dom spremni”, nastavljaju se s ljutom travom na ljutu ranu, te najširim repertoarom jedne iste, kriptične ideološke poruke, za koju svi znamo što znači, ali se većina pravi da je riječ o nečemu drugome.
Igranje sa simbolom
Nije Jasenovac i Gradiška Stara, nego ljubav prema Bogu, domovini i narodu. Pa, onda ili je Dragan Primorac notorna kukavica, koju nije sram voditi hajku protiv maturanata, ili nam je u stanju objasniti kako između slova U, uzvika “za dom spremni” i kukastog križa postoji neka supstancijalna razlika.
Jednako sramotno ponio se makarski gradonačelnik, nekakav Ožić-Bebek, koji je iskoristio prigodu, i to višestruko ponuđenu, da umjesto obrane maturantske ludosti, brani publiku na Thompsonovim koncertima. Ni njega, kao ni druge kukavice, ne zanima istina o pojavama neonacizma u Hrvatskoj. Oni bi preko leđa dvanaestoro mladih Makarana ispirali svoju prljavu savjest i hrabrili svoja zečja srca.
Na kraju su se ti klinci ispričali. U isprici tvrde kako nisu znali za puno značenje kukastoga križa. Naravno, to je laž. Upravo zato što su dobro znali, baš s tim su se simbolom poigrali. Željeli su nešto najskandaloznije, što će nadmašiti sve druge norijade. Za razliku od mnogih ljudi u ovoj zemlji makarski maturanti imaju svijest o tome da je kukasti križ najskandalozniji simbol suvremenog svijeta. A to je već dobar početak jednog antifašizma. Nastavak je u prijeziru prema kukavicama.
Bilo nas je trinaest, jedno više nego makarskih maturanata, prijateljica je slavila rođendan. Parti je trebao biti konceptualan: na videu “Trijumf volje” Leni Riefenstahl, kukasti križevi od majoneze iscrtani po krekerima, poneka uniforma kućne izrade, a nakon toga pornić. No, i taj koncept, kao i toliki drugi kad ti je devetnaest, negdje se rasuo, pojela ga pretencioznost, i rođendan je protekao manje-više bezveze. Točno sedam dana kasnije na ulici i po fakultetima presretali su nas agenti “Službe državne bezbjednosti”. Odvođeni smo na informativne razgovore koji su trajali cijelu noć, pa je opet prošlo nekoliko dana, i započela je medijska hajka. Ispred svih vodili su je sarajevsko Oslobođenje i beogradska Politika.
Obrana aktera ‘naci žurke’
Sastao se gradski komitet Partije. Radni ljudi i građani zahtijevali su javno suđenje i višegodišnje kazne. Trajalo je to dva-tri tjedna, a zatim se stvar polagano počela smirivati, najviše pod utjecajem nekolicine starih, još uvijek utjecajnih, partizana. Pojavili su se, u zagrebačkom Danasu i beogradskom Ninu i članci u obranu aktera “naci žurke” ili “bala vampira”. Napisali su ih Slavenka Drakulić i Miloš Vasić. Tako je afera na kraju i uminula, nama koji smo već počinjali motati se po novinama i radiju zabranjena je suradnja, ali i to se zaboravilo nakon godinu dana. Ovaj događaj nije promijenio moj odnos prema Hitleru i nacizmu (prirodno, bio je aksiomatski negativan), ali jest prema Partiji, državi, omladinskoj organizaciji, našem samoupravnom socijalizmu, onima koji su htjeli hapsiti i suditi zbog rođendanske ikonografije u privatnome stanu, i koji su već bili osmislili čitavu zavjeru protiv naroda i države, što smo je vodili mi, kako se pisalo: “obijesni omladinci iz boljih kuća, kojima je ova zemlja dala sve”. Obračun s klincima koji su, eto, znali tko je Leni Riefenstahl, pa su se sami pred sobom pravili važni, trebao je nahraniti gladno čudovište, te 1986. već zamrloga, građanskog opreza i učvrstiti sustav koji se polako urušavao. Ljudi koji su nam htjeli suditi bili su kukavice.
Dvadeset dvije godine kasnije slične kukavice donijele su fotografije makarskih maturanata na naslovne stranice dnevnih novina. Umjesto priče o rasističkim ispadima hrvatskih navijača u Austriji ili priče o predsjedniku našega nogometnog saveza koji, čitamo u intervjuima, otvoreno preferira hrvatske naciste iz 1945. naspram Britanaca iz onih i ovih vremena. Umjesto izvještaja ili komentara o biskupskoj propovijedi u kojoj se slavi i citira pjesma o ustašama (Stih “za dom spremni” sigurno se ne odnosi na hotelske spremačice, a još manje na borce iz posljednjega rata, onog od 1991.), umjesto o simpatijama koje prema fašizmu, nacizmu ili ustaštvu gaje, ili javno iskazuju, neki vrlo utjecajni ljudi, cijela se Hrvatska nadigla jer su se maturanti u trenucima ludovanja, sve s onim akademskim kapama na glavama, slikali ispred kukastog križa narisanog na zidu. Pa je, tako, oštro prosvjedovalo Ministarstvo znanosti, premda je ministar Primorac dobar prijatelj (po vlastitim riječima) barem jednoga aktivnog simpatizera hrvatske inačice nacističke ideologije. Grmi on priopćenjem na makarsku djecu, a odlazi na koncerte koji započinju sa “Za dom spremni”, nastavljaju se s ljutom travom na ljutu ranu, te najširim repertoarom jedne iste, kriptične ideološke poruke, za koju svi znamo što znači, ali se većina pravi da je riječ o nečemu drugome.
Igranje sa simbolom
Nije Jasenovac i Gradiška Stara, nego ljubav prema Bogu, domovini i narodu. Pa, onda ili je Dragan Primorac notorna kukavica, koju nije sram voditi hajku protiv maturanata, ili nam je u stanju objasniti kako između slova U, uzvika “za dom spremni” i kukastog križa postoji neka supstancijalna razlika.
Jednako sramotno ponio se makarski gradonačelnik, nekakav Ožić-Bebek, koji je iskoristio prigodu, i to višestruko ponuđenu, da umjesto obrane maturantske ludosti, brani publiku na Thompsonovim koncertima. Ni njega, kao ni druge kukavice, ne zanima istina o pojavama neonacizma u Hrvatskoj. Oni bi preko leđa dvanaestoro mladih Makarana ispirali svoju prljavu savjest i hrabrili svoja zečja srca.
Na kraju su se ti klinci ispričali. U isprici tvrde kako nisu znali za puno značenje kukastoga križa. Naravno, to je laž. Upravo zato što su dobro znali, baš s tim su se simbolom poigrali. Željeli su nešto najskandaloznije, što će nadmašiti sve druge norijade. Za razliku od mnogih ljudi u ovoj zemlji makarski maturanti imaju svijest o tome da je kukasti križ najskandalozniji simbol suvremenog svijeta. A to je već dobar početak jednog antifašizma. Nastavak je u prijeziru prema kukavicama.
Tako El Clasico. Svak' se svrbi gdje ga češe. Tomić je nedavno objavio neprisiljenu ispovijest o nedogođenoj obljetnici mature njegove generacije maturanata vojne škole u Zagrebu, a Jergović nudi već treću verziju događaja koji ga je silno, do multikulturalnog rasizma (terminus technicus Žižek) uzbudio i elevirao u stanje imena srklet, kad ga je onomad a clef opleo Ivan Aralica, kao Milu Milaka, upravo bezumno zaljubljenog u Blanšu, ćerku Leše Iljevića tj. Aleksandra Vasiljevića.
Zašto to sad spominjem?
Prvo, nadam se da ne moram obrazlagati tko je Aleksandar Vasiljević, jer, ako moram, idite mi u krasan kurac i na drugi blog. Oni koji su ostali uz tekst dakle, shvaćaju da je situacija složena: mnogi sudionici te konceptualne – čuj mene ba, konceptualne, sred Šeher-Sarajeva, čuvenog po konceptualnoj umjetnosti s kraja dvadesetog vijeka, XD – rođendanske zabave, naime, kunuli su se da je muriju pozvao upravo Miljenko Jergović, iz straha ili ljubavi spram ćerke Ace Vasiljevića, sasvim svejedno! Može biti da je gadna laž i objeda, ali, bruji čaršija, priča raja, jebem li ga, ima u kasnijem ponašanju Miljenka Jergovića dovoljno štofa da se povjeruje u čaršijsku verziju: zar se Jergović nije Zagrebu predstavio upravo denuncijantskim dubutom, ponijevši iz ratnog Sarajeva kao popudbinu Bregovićev fekalistički home-video, koji je osvanuo u Globusu, uz prikladno Jergovićevo mudroserje - pametno obrazloženje idiotskog postupka!? Jednom izdajnik, uvijek izdajnik, a kako je kod takvih atributa, naročitu u fatalističkoj kulturi kakva je bosanska, dopustivo zaključivati i post festum, legitimno je pomisliti da budući da je Jergović kasnije prokazao Bregovića, što prije toga ne bi i okupljene koceptualce na rođendanu njihove šulkolegice? Uostalom, zar ih nije bilo simboličnih 13, i zar nije, barem u ime konvencije, umjesno pretpostaviti i Judu?
Miljenko Jergović palamudi o svemu i svačemu, a ispod njegovih su Ukaza i Objava isključeni komentari javnosti: on komentira sve, njega ne može nitko! Osoba koja na takav način komunicira s javnošću, tu javnost prezire i te se javnosti boji: prezire je, jer je se boji. Miljenko Jergović i inače smatra da bi javnost, u njenom interesu, valjalo cenzurirati, no ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe: zna Jergović da je javnost u „Jutarnjem listu“ cenzurirana zbog njegovog kratkoročnog interesa: kao što Jergović ne želi čuti glas hrvatske javnosti, tako ni ta javnost više ne želi čuti (za) Jergovića! Dopizdio je brate, taj neadaptirani bosanski mudroser. Samo zato jer je Ninoslav Pavić jednom poželio osnovati jugoslavenski pretorijanski kolumnistički kružok, koji, kad već Pavić i njegovi politički patroni ne mogu promijeniti stvarost, u oblasti društvene refleksije ima zadatak barem promijeniti opis te stvarnosti, mi smo izgleda osuđeni podnositi ovo ustrajno vrijeđanje i ponižavanje i hrvatske povijesti i hrvatske stvarnosti: za Pavića i Jergovića, Hrvatska je bila (Ruta) i jest (Srda) i bit će (maturanti) genuino nacistička zemlja! Samim tim jer jest, jer postoji! Jer da bi postojala, bilo je neophodno demontirati Jugoslaviju. E, a to Pavić nikada Hrvatima neće oprostiti, pa ćemo sve dok se njega išta u ovoj javnosti bude pitalo, dovijeka čitati Jergovićeve Obznane i recentne Tomićeve putopise po Guči, koji četničke parafernalije tretiraju kao etnografski kuriozitet a kokarde kao Gucci!
EPH je dijelom svojih izdanja posve posvećen postuliranju sukoba crvenih i crnih, koji u drugim svojim izdanjima osporava: Arena je u godinu dana, netko je nabrojao, imala 13 naslovnica s Markom Perkovićem Thompsonom!
Zašto je tom društvu toliko stalo do obračuna crvenih i crnih kao prasukoba hrvatskoga društva, navodno nosivog antagonizma na koji se svode svi ostali društveni konflikti?
Bezbroj puta je to ovdje objašnjeno, a odgovor je nepromijenjen: oni pothranjuju taj sukob, sukob crvenih i crnih kao temeljnu ideološku laž, jer tako pepetuiraju svoju vlast, neophodnost svoje društvene pozicije: sve dok je ustaša, nužni su partizani tj. crveni sanitarni kordon; sve dok je boljševika, Thompson će imati kome pjevati o Juri i Bobanu!
Stoga toliko i podupiru Thompsona, budući da je on imenentna pretpostavka njihova postojanja, cijelog ovog circulus vitiosusa: 'Croatia records' plaća nevjerojatne svote za koncert Thompsona na Maksimiru; sljedeće sezone, evo ti Marka na glavnog gradskom trgu glavnoga grada Hrvatske; HTV emitira light snimku koncerta, notorni falsifikat iz kojega se ne vidi da su prva dva reda Maksimira prepuna ustaških kapa, no sve to služi svojoj svrsi: glavno je da se time alibira neophodnost „antifašista“, i da se izbije onaj presudni liberalnodemokratski argument iz ruku onih koji znaju da se današnja Europa temelji ne na antifašističkoj, nego na antitotalitarnoj paradigmi, onoj koja osuđuje oba totalitarizma, i onaj crveni, i onaj crni!
No, kad bi tako postavili stvari, kad zemlja ne bi bila bipolarno podijeljene između atavizama dvaju najvećih ideološkopolitičkih zala dvadesetog stoljeća, niti bi bila bipartijno razdrta između stranačkih baštinika tih tradicija, kada bi kojim slučajem i jedni i drugi povijesno bili deklasirani, pa kada bi konačno bio otvoren prostor građanskoj politici ove zemlje da se iživi u svoj punini demokratskih opcija, onda bi ova generacija - koja je Hrvatsku ionako shvatila kao Noinu arku, budući bi u najvećem broju bila lustrirana i na ljevici i na desnici, ako u tom nastaškom, udboustaškom amalgamu ima ikakve razlike - ostala bez ikakva prava na sudjelovanje u javnom i političkom životu zemlje: to je njihov strah: ne dvije, tri simboličke osude ionako biološki dotrajalih komunista, već delegitimiranja cijele jedne idološkopolitičke pozicije koja Hrvatskoj nikako ne dopušta napraviti iskorak iz 1945., iskorak iz crveno-crnog totalitarnog svijeta u svijet liberalne demokracije razvijene zapadne uljudbe.
Eto, zato mi je pun kurac balkanskih mudrosera, jer cijelu jednu povijest balkanski mudroseri nisu znali smisliti ništa doli nove i nove oblike tiranije, despocije i diktature, ma bila ona i proleterska.
Gotovo dva desetljeća od pada Berlinskog zida, Hrvatska još uvijek živi u predpolitičkom stanju.
Građanska, demokratska politika, ovdje ne postoji.
Tzv. izbori, manipulirani su igrokazi, uglavnom upriličeni s jednom svrhom: sve se čini kao kod Lampeduse, da se ništa ne promijeni, da se očuva status quo i kontinuitet vlasti – koja je ovdje ili tiha koalicija crvenih i crnih unutar frakcija nacionalnog pokreta, ili pak između SDP-a i HDZ-a, kao što pokazuje recentan primjer zagrebačkog outsourcinga – vlasti koja jamči petrifikaciju nove hrvatske oligarhije, kojoj politokratska elita bezostatno pripada.
Sve dok se ne dokine ova bipartijanost i bipolarnost, Hrvatska se neće riješiti crvenih i crnih, partizana i ustaša.
Kako to učiniti?
Jednostavnije no što se misli: treba iz prašine, kao u westernu, podići zvijezdu, simbol načela zakonitosti!
Zagreb City treba šerifa!
A šerif bi, u punom smislu te riječi, mogao biti svaki građanin, samo da je građanin.
Što je to građanin, nažalost, to se ovdje nikako ne razumije, a riječ je o tako jednostavnom pojmu: to je upravo onaj koji priznaje beskonačno važenje Zakona!
Zagrebu i Hrvatskoj ne treba nova stranka ili nova snažna osoba, novi Vladar-Otac: Zagrebu i Hrvatskoj treba restitucija načela zakonitosti, pravna država i vladavina prava.
Svatko tko se ne parkira nasred ceste da bi skočio do kvartovskog kafića, i zna zašto se ne parkira nasred ceste da bi skočio do kvartovskog kafića, mogao bi biti zagrebački gradonačelnik, ili pak predsjednik države.
Onaj koji zna, dakle, da je (socijalni) promet ponad njegove partikularne samovolje, i da i njega kao građanina iako pravilima ograničava, upravo u tom ograničenju omogućuje, taj je građanin!
Takav građanin nema ništa s pjesmicama poput ove:
Neon, beton, plastika,
a na zidu swastika!
Takav je građanin, po definiciji, građanin svijeta.
Iako sam to toliko puta do sada činio, ponovit ću ovaj klasični Budenov paragraf još jednom:
Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature uključujući tu i sve Krležine likove. Jer građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana. Kada onaj donedavno možda još polupismeni kauboj prihvaća u vesternu šerifsku značku i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč, onda on stupajući u neposredan odnos s beskonačnom vrijednošću zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti, upravo proizvodi mitsku sliku rođenja građanina, autentične građanske socijalizacije. U slavnom filmu Sidneya Lumeta, "12 angry men", Henry Fonda kao član porote spremno prihvaća neugodni položaj usamljenog pojedinca nasuprot složnoj većini i do kraja zastupa svoju istinu, uspijeva promijeniti mišljenje ostalih članova porote te na kraju spašava nevinog. Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada. Nasuprot Krležinim Leoneu Glembayu i gospodinu "doktoru", dvama likovima iz silne plejade hrvatskih građanskih osujećenika, čije pobune u pravilu završavaju u nemoćnoj frustraciji - rodnom mjestu ressentimenta iz kojeg se reproduciraju prevratnički projekti političkih ekstremista - stoje ovi američki celuloidni junaci u onom istom odnosu u kojem su svojedobno stajali Grci nasuprot barbarima.
A što se tiče crvenih i crnih, da i opet citiram samoga sebe, dok ne promuknem:
CRVENI & CRNI
Pitanje
Jedan od fenomena koja pereniraju u ovom našem društvu notorno je postojanje sukoba crvenih i crnih kao temeljne ideološke fantazme hrvatskoga društva. Temeljne, jer se taj sukob pokušave etablirati kao nosivi sukob društva, prasukob na koji bi se trebalo reducirati totalitet društvenih proturječja. Moj je odogovor na pitanje zašto se to ustrajno čini dvostruk: s jedne strane mislim da je riječ o načinu političkog legitimiranja i perpetuiranja pozicije moći dobrog dijela hrvatkog političkog establishmenta - jer, dok postoje ustaše neophodan je antifašisticki sanitarni kordon, a sve dok tinja žar nekdasnjeg partijskog entuzijazma, Thompson misli da ima razlog za pjesmu, ako ništa drugo - dok se s druge u tom inzistiranju na preostacima dvaju ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogucnost artikuliranja gradjđnske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj gradđanskoj opciji, dapaće, namjerno je guše i onemogućuju. Pri tome se samoproizvode, tj. iz potreba jednoga za drugim proizvode opravdanje vlastitog postojanja. Ono sto mene zanima zapravo je odgovor pitanje je li uopće moguće denuncirati tu fantazmu? Naime, kad se shvati da tu građanstva i nema, ne samo u smislu socijalnog supstrata, ne čak ni u smislu osviještene političke pozicije, nego građanstva nema a priori budući ga ne može ni biti jer je njegov prostor uzurpiran i okupiran ovim obračunom koji se stalno iznova nameće kao jedina politička stvarnost zemlje, ostaje pitanje kako je uopće moguće tu opsjenu ne samo teorijski prokazati, nego praktički, dakle politički diskvalificirati, onemogućiti?
Kad se recimo netko zapita zasto u Dnevniku HRT-a nema jedne jedine vijesti o suđenju Perkovicu u Njemačkoj, onda se takva zapitanost tumači kao malum omen nacionalizma: Udbu moze spomenuti samo ustaša! Ovdje je dakle nezamislivo da bi bilo tko, u ime zakona, mogao zahtjevati suđenje za Đurekovićevo ubojstvo koje je, priznat će se, imalo malo što s nacionalizmom ili ustaštvom! Ne moram posebno objašnjavati kako se s druge strane doživljava opravdanje svih onih ljudi koji su radeći u službama sigurnosti bivše zemlje naprosto radili svoj posao, i ni manje ni više od toga: takva pomisao nužno je plod neke nove udbaskokosovske podvale, nema što drugo biti! Hoću kazati, crvenima i crnima nezamisliva je ta treća instanca, instanca građanina koji, sasvim zakonito, i pravno ali naprosto u skladu s elementarnom logičkom zakonitošću, zahtjeva minimum društvene racionalnosti. Kad se sve ovo prevede na jezik iskustva, na jezik činjeica, Norvala i ovdanje Udbe, Šuška i Manolića, Krajačićevog intelektualnog kružoka dakle, ispada da je u Hrvatskoj autentična, spontano nastala građanska politika liberala, socijaldemokrata, demokršćana...itd. praktično nemoguća.
Moje pitanje glasi: Kako je moguće urušiti tu fantazmu, tu laž koja strukturira cjelokupno hrvatsku stvarnost i koja joj nameće crvenocrnu dijalektiku kao jedinu sudbinu što ne dopusta pomak ih 1941.? Naravno, moguć je odgovor: jedino izborima, ali, nije to ono sto pitam. Naime, problem je u tome da većina građana zna da odnos ustaša i partizana i nije presudno proturječje ove zemlje, pa ipak se ponašaju kao da jest!
Odgovor pak da se oni nužno tako moraju ponašati sve dok taj odnos zaista ne bude povijesno razriješen u korist partizana, tj. dok ustaše konačno ne dozive 1945. i definitivno kapituliraju, samo je dio odgovora.
Naime, nije vise problem u ustašama, u crnima: oni su demontirani; problem je u tome da su nasi antifašisti nespremni na opasku o tome da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran. Iz toga sljedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, nego svi Thompsonovi fanovi zajedno! Jer, ustaše je lako diskvalificirati. Ali, što ćemo s onima koji bi mogli postaviti sljedeće pitanje: O.K., recimo da nitko ne mora odgovarati ni za jedno ubojstvo poput Đurekovićevog, ali, što ćemo s Informbiroom?
Mjesto građana u Hrvatskoj zauzeli su ljudi koji su građansku poziciju 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu.
Nadalje, mjesto građana zauzeli su ljudi koji fingiraju nekakvu anacionalnu, navodno kozmopolitsku poziciju - iako najčešće nisu bili dalje od Graza - a iza nje se krije jedno sasvim specifično, ovaj put jugoslavensko šovenstvo (to je uzgred u polemici s Katunarićem natuknuo Jergović; ne znam kako mu se omaklo, budući da je i sam u toj polemici nastupio kao onaj koji drugome predbacuje djetinjstvo na Kalemegdanu!).
Da zaključim: u ovakvom hrvatskom mikrosvijetu, pitam se je li uopće moguće danas biti liberal, socijaldemokrat ili demokršćan, ili se sve neminovno raspada na ono masivno nacionalno i socijalno, kao u slučaju mutnih predstava naših navijačkih plemena dvaju avangardi: one nacionalnog i one radničkog pokreta, HDZ-a i SDP-a (pri čemu ove odredbe, jasno, nemaju nikakve veze sa stvarnim angažmanom ili programima tih stranaka).
Kako, drugim riječima, učiniti barem to da SDP i HDZ ne budu anakroni nazivi za partizane i ustaše, ako ništa drugo?!
Odgovor
Građanstvo kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje. Kod tebe je ono normativna kategorija, što je cesto bilo i kod meine. Tako da ono sto sam napisao uvijek mozes čitati kao kritiku aktualnog građanstva, takozvane elite, uključujući i onu s onu stranu političkih opcija. S druge strane ja sam govorio o praznom mjestu građanstva, dakle upotrebljavao taj pojam kao normativnu kategoriju. - subjekt prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd. Ukratko, za mene je hrvatsko građanstvo definirano jedino njegovim aktualnim odsustvom. Ili bolje, raelno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.
Danas me građanstvo više ne zanima ni kao normativna kategorija, jer procesi raspada ne samo institucije nacionalne države, nego i samoga društva, tako su daleko otišli, da se samo zamišljanje takvog jednog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Ja ne živim više u “drustvu”, odnosno društvo u kojem živim nije francusko, nije ni europsko ni pariško, nije ni globalno, ali je sve pomalo od toga. Kakvo god, ono nema normativnu moć, ono nema ni jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku bazu, u smislu klasičnih kateogrija. Samo nekoliko napomena koje naizgled nemaju nikave veze s temom, ali potpuno mijenjaju perspektivu:
Do 2020 godine bit će 650 milijuna Indijaca pripadnika srednje klase. Zamisli sad to kao subjekt obrazovanja, kulture, političke volje, ekonomskih interesa itd ... Ili drugi podatak. Ove godine je u Japanu po prvi puta takozvana sex-industrija pretekla autoindustriju. To je razlika i u načinu proizvodnje – afektivni rad nadmašuje kao izvor društvenog bogatstva industrijski rad. Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase.
Kategorije ljevica i desnica, ili kako ti pišes, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša su u politickom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih svaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni polozaj u drustvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma.
Pitanje
Jedan od fenomena koja pereniraju u ovom našem društvu notorno je postojanje sukoba crvenih i crnih kao temeljne ideološke fantazme hrvatskoga društva. Temeljne, jer se taj sukob pokušave etablirati kao nosivi sukob društva, prasukob na koji bi se trebalo reducirati totalitet društvenih proturječja. Moj je odogovor na pitanje zašto se to ustrajno čini dvostruk: s jedne strane mislim da je riječ o načinu političkog legitimiranja i perpetuiranja pozicije moći dobrog dijela hrvatkog političkog establishmenta - jer, dok postoje ustaše neophodan je antifašisticki sanitarni kordon, a sve dok tinja žar nekdasnjeg partijskog entuzijazma, Thompson misli da ima razlog za pjesmu, ako ništa drugo - dok se s druge u tom inzistiranju na preostacima dvaju ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogucnost artikuliranja gradjđnske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj gradđanskoj opciji, dapaće, namjerno je guše i onemogućuju. Pri tome se samoproizvode, tj. iz potreba jednoga za drugim proizvode opravdanje vlastitog postojanja. Ono sto mene zanima zapravo je odgovor pitanje je li uopće moguće denuncirati tu fantazmu? Naime, kad se shvati da tu građanstva i nema, ne samo u smislu socijalnog supstrata, ne čak ni u smislu osviještene političke pozicije, nego građanstva nema a priori budući ga ne može ni biti jer je njegov prostor uzurpiran i okupiran ovim obračunom koji se stalno iznova nameće kao jedina politička stvarnost zemlje, ostaje pitanje kako je uopće moguće tu opsjenu ne samo teorijski prokazati, nego praktički, dakle politički diskvalificirati, onemogućiti?
Kad se recimo netko zapita zasto u Dnevniku HRT-a nema jedne jedine vijesti o suđenju Perkovicu u Njemačkoj, onda se takva zapitanost tumači kao malum omen nacionalizma: Udbu moze spomenuti samo ustaša! Ovdje je dakle nezamislivo da bi bilo tko, u ime zakona, mogao zahtjevati suđenje za Đurekovićevo ubojstvo koje je, priznat će se, imalo malo što s nacionalizmom ili ustaštvom! Ne moram posebno objašnjavati kako se s druge strane doživljava opravdanje svih onih ljudi koji su radeći u službama sigurnosti bivše zemlje naprosto radili svoj posao, i ni manje ni više od toga: takva pomisao nužno je plod neke nove udbaskokosovske podvale, nema što drugo biti! Hoću kazati, crvenima i crnima nezamisliva je ta treća instanca, instanca građanina koji, sasvim zakonito, i pravno ali naprosto u skladu s elementarnom logičkom zakonitošću, zahtjeva minimum društvene racionalnosti. Kad se sve ovo prevede na jezik iskustva, na jezik činjeica, Norvala i ovdanje Udbe, Šuška i Manolića, Krajačićevog intelektualnog kružoka dakle, ispada da je u Hrvatskoj autentična, spontano nastala građanska politika liberala, socijaldemokrata, demokršćana...itd. praktično nemoguća.
Moje pitanje glasi: Kako je moguće urušiti tu fantazmu, tu laž koja strukturira cjelokupno hrvatsku stvarnost i koja joj nameće crvenocrnu dijalektiku kao jedinu sudbinu što ne dopusta pomak ih 1941.? Naravno, moguć je odgovor: jedino izborima, ali, nije to ono sto pitam. Naime, problem je u tome da većina građana zna da odnos ustaša i partizana i nije presudno proturječje ove zemlje, pa ipak se ponašaju kao da jest!
Odgovor pak da se oni nužno tako moraju ponašati sve dok taj odnos zaista ne bude povijesno razriješen u korist partizana, tj. dok ustaše konačno ne dozive 1945. i definitivno kapituliraju, samo je dio odgovora.
Naime, nije vise problem u ustašama, u crnima: oni su demontirani; problem je u tome da su nasi antifašisti nespremni na opasku o tome da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran. Iz toga sljedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, nego svi Thompsonovi fanovi zajedno! Jer, ustaše je lako diskvalificirati. Ali, što ćemo s onima koji bi mogli postaviti sljedeće pitanje: O.K., recimo da nitko ne mora odgovarati ni za jedno ubojstvo poput Đurekovićevog, ali, što ćemo s Informbiroom?
Mjesto građana u Hrvatskoj zauzeli su ljudi koji su građansku poziciju 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu.
Nadalje, mjesto građana zauzeli su ljudi koji fingiraju nekakvu anacionalnu, navodno kozmopolitsku poziciju - iako najčešće nisu bili dalje od Graza - a iza nje se krije jedno sasvim specifično, ovaj put jugoslavensko šovenstvo (to je uzgred u polemici s Katunarićem natuknuo Jergović; ne znam kako mu se omaklo, budući da je i sam u toj polemici nastupio kao onaj koji drugome predbacuje djetinjstvo na Kalemegdanu!).
Da zaključim: u ovakvom hrvatskom mikrosvijetu, pitam se je li uopće moguće danas biti liberal, socijaldemokrat ili demokršćan, ili se sve neminovno raspada na ono masivno nacionalno i socijalno, kao u slučaju mutnih predstava naših navijačkih plemena dvaju avangardi: one nacionalnog i one radničkog pokreta, HDZ-a i SDP-a (pri čemu ove odredbe, jasno, nemaju nikakve veze sa stvarnim angažmanom ili programima tih stranaka).
Kako, drugim riječima, učiniti barem to da SDP i HDZ ne budu anakroni nazivi za partizane i ustaše, ako ništa drugo?!
Odgovor
Građanstvo kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje. Kod tebe je ono normativna kategorija, što je cesto bilo i kod meine. Tako da ono sto sam napisao uvijek mozes čitati kao kritiku aktualnog građanstva, takozvane elite, uključujući i onu s onu stranu političkih opcija. S druge strane ja sam govorio o praznom mjestu građanstva, dakle upotrebljavao taj pojam kao normativnu kategoriju. - subjekt prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd. Ukratko, za mene je hrvatsko građanstvo definirano jedino njegovim aktualnim odsustvom. Ili bolje, raelno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.
Danas me građanstvo više ne zanima ni kao normativna kategorija, jer procesi raspada ne samo institucije nacionalne države, nego i samoga društva, tako su daleko otišli, da se samo zamišljanje takvog jednog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Ja ne živim više u “drustvu”, odnosno društvo u kojem živim nije francusko, nije ni europsko ni pariško, nije ni globalno, ali je sve pomalo od toga. Kakvo god, ono nema normativnu moć, ono nema ni jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku bazu, u smislu klasičnih kateogrija. Samo nekoliko napomena koje naizgled nemaju nikave veze s temom, ali potpuno mijenjaju perspektivu:
Do 2020 godine bit će 650 milijuna Indijaca pripadnika srednje klase. Zamisli sad to kao subjekt obrazovanja, kulture, političke volje, ekonomskih interesa itd ... Ili drugi podatak. Ove godine je u Japanu po prvi puta takozvana sex-industrija pretekla autoindustriju. To je razlika i u načinu proizvodnje – afektivni rad nadmašuje kao izvor društvenog bogatstva industrijski rad. Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase.
Kategorije ljevica i desnica, ili kako ti pišes, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša su u politickom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih svaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni polozaj u drustvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma.
Post je objavljen 01.07.2008. u 21:14 sati.