Pregled posta

Morphy: Svaki je mat sedmi pečat!

Čitanje je, dakle, djelatnost koja nastupa poslije pisanja: smirenije je, uglađenije, produhovljenije.

J.L.Borges

Hamm as stated, and Clov as stated, together stated nec tecum nec sine te [neither with you nor without you], in such a place, and in such a world, that's all I can manage, more than I could.” –

Samuel Beckett in a letter to director Alan Schneider

Ni on nije igrao da pobjedi: igrao je da (se) izgubi.

Dr.Jatogen



- Pomoz bog! Život je sam po sebi igra (kao što i sam naglashavaš u primedbi na kraju), tako da se ne mora gurati drvene figure po drvenoj tabli ne bi li se živelo, ne?

Pozdrav svim pregaocima vaseljenskim.

leviathan 28.07.2008. 07:33

- Bog ti pomog'o, junače!
Hm...da, iz perspektive Igre (igram se sada riječima i slovom) moglo bi se tako kazati: ne mora se igrati/ratovati da bi se živjelo, ali...
...ali, nije to sve. Naime, jest, no onda se mijenja početna pozicija, ova uvodna premisa: Život je sam po sebi igra!
Ne želim ostalima kvariti igru, pa ću ti odgovor poslati mailom.

NEMANJA 28.07.2008. 08:00

- Ne mogu se ne prisjetiti Beckettove drame "Endgame": postoji pozicija na šahovskoj ploči koja pripada završnoj fazi šahovske partije u kojoj crni kralj ne može pobijediti - tek odugovlačiti svoj poraz. Ali:

HAMM: Why don't you kill me?
CLOV: I don't know the combination to the larder.

U mojoj projekciji, Morphy je Hamm: on ne igra da pobijedi, on igra da izgubi - jer izgubiti se mora. No, ne ide mu: nitko ne zna kojom "kombinacijom do smočnice".

Ne mogu se ne prisjetiti i Beckettovog romana "Murphy", uteknuća ludosti, šahovske završne metafore (poraza kako na šahovskom, tako i na onom većem, životnom želik-polju).

Ne mogu se ne prisjetiti i Duchampa koji je prestao slikati; igrao je šah. Ni on nije igrao da pobijedi: igrao je da (se) izgubi.

Ovo: Beckett, Duchamp and Chess in the 1930's.

Edgar Allan Poe nije volio šah - preferirao je kartanje. Šah je ekstreman: figure su pečatnjaci, svaki je mat sedmi pečat (što nam dramatično oslikava Bergmanov film). Na kraju partije ili si žrtva, ili si krvnik: pomirbena rješenja su privremena, ona gotovo da i ne postoje: uspostavljeni mir je lažan - ostaje tek nemir čekanja. Čekanja na poraz.

Šah je genijalna metafora od koje valja odustati.



Ne volim igrati šah: ne volim ni pobjedu ni poraz, ne volim grčevitost završnica. Volim ga zamišljati, otvorenog, punog obećanja.

(Enter Clov with alarrn-clock. He holds it against Hamm's ear and releases alarm. They listen to it ringing to the end. Pause.)
CLOV: Fit to wake the dead! Did you hear it?
HAMM: Vaguely.
CLOV: The end is terrific!
HAMM: I prefer the middle.

Dubravko Detoni priča o svojim prvim susretima s Johnom Cageom 1970. u Parizu: asistirao mu je - Zajedno s Davorinom Martinom Jagodićem - pri pripremanju njegova tri slavna pariška dana unutar devetodnevnih Dana suvremene glazbe. Eto i ondje šaha:

"Iz mnoštva Cageu tada posvećenih, 'antiglazbenih' događaja, koji su se odvijali danonoćno, osobito pamtim tri. U prvome sam nasred dobro osvijetljene kazališne scene s Johnom javno igrao partiju šaha (bio je osrednji igrač). Ali je štos bio u tome da je sve oko nas - i figure i ploča i stol i stolci i pod i kulise, valjda i zrak - bilo sjajno (Francuska radio-televizija!) ozvučeno. Tako je svaki naš i najmanji pokret izazvao u zvučnicima čudesne zvukovne efekte koji su nekada prerastali u pravi urnebes, u orgiju šumova. Improvizirali smi, John i ja, pravu simfoniju zvukovnih zbivanja s planiranim porastima i padovima udaraca i pokreta, pri čemu se jasno razabirala Cageova velika inteligencija i muzikalnost u namjerno provociranoj šturosti i nemuzikalnosti. Na kraju sam dobio tu partiju, John je teatralno se ljuteći porušio figure, a to je rezultiralo strašnim detonacijama, od kojih se nešto publike sa strahom i negodovanjem razbježalo. John mi je iza kulisa, prije ponovnog izlaska pred zbunjenu, ali i zadovoljnu parišku publiku, kazao: 'Nisi ti pobijedio, pobijedila je nova glazba!' "

doktor Jatogen 28.07.2008. 11:33

Dottore, ovo je zapanjujuće:

My work is a matter of fundamental sounds (no joke intended) made as fully as possible and I accept responsibility for nothing else. If people want to have headaches among the overtones, let them. And provide their own aspirin. Hamm as stated, and Clov as stated, together stated nec tecum nec sine te [neither with you nor without you], in such a place, and in such a world, that's all I can manage, more than I could.” –

Samuel Beckett in a letter to director Alan Schneider (Raponi).

Citiram ove rečenice jer je dio Hamm as stated, and Clov as stated, together stated nec tecum nec sine te motto zbirke priča "Pieta", Darka Desnice; vidite kako se krugovi šire i zatvaraju.
Objavit ću večeras izvrstan esej o melankoliji i Endgame, koji odavno, upravo motiviran ovim Becketovim dictumom, čuvam u dokumentaciji.

Dottore, znam da poznajete sedamnaest haikua koje je objavio Borges; podsjećam na sedmi:

Od toga dana
ne dodirnuh figure
šahovske ploče.



Briljantno!
Zaista briljantan haiku (haiku, haiku, jebem ti maiku, dodao bi Lucić): ono o čemu pjeva ostaje s onu stranu pjesme, pa je ovih tri retka zapravo šifra poezije, pjesma o svakoj pjesmi: pjesma o aluzivnoj naravi poezije, o poeziji kao aluziji na ono o čemu pjesništvo pjeva, na samu srž poetskog.

I tak...Idem i ja dalje. Prepisujem jednu priču o Rushdieu, no poludit ću od dosade daktilografije.

NEMANJA 29.07.2008. 18:56

- Iskreno, ne znam.
Ali, evo mogućeg objašnjenja (citat je iz posta o matematičarima):

The problem is that when one devotes their whole lives to a subject, we naturally begin to believe this is the only important thing to do. Grothendieck was one of the greatest minds of the last century. His manuscripts kept mathematicians busy for forty years just trying to fully understand this oracle. One day Grothendieck walked away from mathematics and became a farmer. This sacrilidge was an unending topic of conversation forever at meetings since mathematicians just could not comprehend that someone so good at mathematics would choose not to do it. Clearly, if you are brilliant at math, you must do it.

šarli 29.07.2008. 19:50

Odlično Šarli!
Baš sam to htio dobiti ovim otvorenim krajem.
Naime, to pitanje je samo naoko važno, iako se isprva čini presudnim pitanjem cijele stvari, kako Morphyjevog života, tako filma o njemu; važno je što se u tom životu ostvarilo, i to je osnovna ideja filma, ta je da je Morpyh simbol** čovjeka koji jest to čemu mu bijaše biti, koji je ostvario svoju sudbinu, i nastavlja živjeti sasvim apartnim životom.
Mislim da je 1916. Freud objavio esej o onima uplašenima uspjehom; tako su mnogi objašnjavali Morphyjev slučaj, jasno, potpuno ga nerazumijevajući, jer, konačno, Morphy se povukao nakon uspjeha, a kako je uvelike uživao u svojoj ulozi lava pariške kreme, puštajući kontesama da ga poraze, nema govora o strahu od uspjeha, dapače!
Ja nudim jedno od objašnjenja, doduše mislim konačno, no, tko zna, možda tek jedno od:
Presudna je naravno činjenica da je on postao ono što mu je bilo biti: da je realizirao svoju sudbinu. Njegova je egzistencija, kako kažem, postala njegova esencija.
On je postao quid quod erat esse, ono što bijaše da bude.
Jer ne samo da je bio Prvak Svijeta, nego je postavljao Pravila Igre.
On ih je, zapravo, i uspostavio: na neki način Morphy je utemeljitelj modernoga šaha.
U tom smislu zaista je ispunio svoju misiju, ono po što ga je Bog poslao na Svijet, i, vratio se u SAD.
No, razmišljajući zašto više nije igrao, pomislio sam na ovu Senekinu glosu, koja varira starodrevan uvid da je život rat: zato sam čitateljima ponudio Heraklita, kao hint: sjetit ćeš se fragmenta koji kaže da je rat otac svemu, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima. Život je, u toj optici, borba.
Morphy, u času ispunjenja svoga usuda, prepoznaje – anagnorisis – njegovu svrhu: život, u najvišoj instanci, NIJE RAT, pa čak ni suptilno, heraklitovski shvaćen polemos, borba suprotnosti! Morphy od bivanja, iz mnoštva, biva uzdignut do bitka, do jednog. Nalazi svoj MIR.
Mislim da je to odgovor: stanovito utrnuće kao ispunjenje životne misije.
Barem spokoj, ako već ne mir. (Bulgakov, kraj Majstora i Margarite)
Zanimljivo je da to koincidira s njegovom realnom biografijom: bio je pacifist, odbija ići u rat!
Pogledaj što o toj pretpostavci da je život borba kaže Eco:
„U Fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. On je loš, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju da budu pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svijetom. Takvo "konačno rješenje" implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što proturječi načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošto za rukom da riješi taj problem.“
Ono što ja imam na pameti, duboko je metafizičko razumijevanje toga mira, zapravo ne-nasilja: najbliže je određenje upravo ahimsa.
Tu bih se pozvao na dragog Nietzschea*: postojanija, mudrija, drevnija, dublja, rafiniranija civilizacija od naše, europske, nadasve moderne, Indija je ponudila superioran alternativan odgovor: život može biti i jest ahimsa!
U tom smislu, ono što se dogodilo Morphyju naprosto je sljedeće objašnjenje (vidi na Wikipediji ahimsa, i jainski logo dlana): The hand with a wheel on the palm symbolizes the Jain Vow of Ahimsa. The word in the middle is "ahimsa". The wheel represents the dharmacakra which stands for the resolve to halt the cycle of reincarnation through relentless pursuit of truth and non-violence.
Eto. To je to.

Om shantih!


__________

* Nietzsche nam ovdje služi dvojako: u gornjem smislu, ali i kao podsjetnik na vječno vraćanje istog/jednakog, ponovno došašće ili kako mu drago. Naime, u tim je ponavljanjima sav Morphyjev život!
"Držim da je kronološki slijed neprimjenljiv na Carriega, čiji je život bio razgovor i šetnja. Pobrojiti sve, slijediti njegove dane, čini mi se nemogućim; bolje je tražiti njegovu vječnost, njegova ponavljanja. Jedino bezvremen, zaljubljeno trom opis može nam ga povratiti.”, veli Borges u Evaristu Carriegu, o Evaristu Carriegu.
Ja to kažem za Morphyja: vječno vraćanje istog.

Pogledajmo na kraju šturi opis Beckettova Murphyja:

"Riječ je o liku izmučenom svijetom, zbunjenom i rastrganom raznim proturječnostima, ustravljenom suludom aktivnošću života iz kojega se pokušava povući; naposljetku utočište potraži u umobolnici, doduše ne kao pacijent, nego kao medicinski brat; divi se katatoničnim pacijentima čijem stanju i sam teži; pred kraj romana odigra neobičnu partiju šaha (partija je detaljno opisana, može se rekonstruirati) s pacijentom kojemu se divi. Partiju preda, nakon čega umire na prikladno apsurdan način: netko slučajno oslobodi plin umjesto da - povuče vodu."

** simbol jest to što znači (Schelling).

Da vas ne ostavim sasvim na cjedilu, evo, jasno, i pato(b)loškog štikleca, tipičnog ponavljanja:
Page 144 of 2010 Chess Oddities by Alex Dunne (Davenport, 2003) condensed Morphy’s life into half a page but still found space to assert, ‘he arranged women’s shoes in a semicircle around his bed’.
The Morphy/shoes story was discussed on page 305 of David Lawson’s biography of Morphy and on page 162 of Chess Explorations. Over the years much embroidery (e.g. ‘women’s shoes’) has been grafted onto what appeared in the earliest known sighting of the Great Morphy Footgear Affair (i.e. on page 38 of the 1926 booklet Life of Paul Morphy in the Vieux Carré of New-Orleans and Abroad by Regina Morphy-Voitier). Morphy’s niece wrote:
‘Now we come to the room which Paul Morphy occupied, and which was separated from his mother’s by a narrow hall. Morphy’s room was always kept in perfect order, for he was very particular and neat, yet this room had a peculiar aspect and at once struck the visitor as such, for Morphy had a dozen or more pairs of shoes of all kinds which he insisted in keeping arranged in a semi-circle in the middle of the room, explaining with his sarcastic smile that in this way, he could at once lay his hands on the particular pair he desired to wear. In a huge porte-manteau he kept all his clothes which were at all times neatly pressed and creased.’
This innocently unenthralling story (about how Morphy arranged his own shoes) subsequently passed through many hands, such as Reuben Fine’s (The Psychology of the Chess Player, page 38):
‘... another eccentric habit of arranging women’s shoes in a semi-circle in his room. When asked why he liked to arrange the shoes in this way he said: “I like to look at them”.’

Ha, ha, kako život radi za mene; a tek mit!

Već sam krenuo van, kadli me je nešto prenu:
Pomislio sam da sam na sasvim krivom tragu! Jer, prvi sam put zapisao ove riječi o Morphyju kao o onome koji jest što mu bijaše da bude s devetnaest, dvadeset godina. Pomislio sam: nije moguće da čovjek na početku punoljetnog života, na početku svih svojih ratova, u vremenu u kojem sam bio - trebalo bi znati moj karakter da se zna razmjer te ratobornosti - usred kozmičkoga rata, sa svime i svima, sam protiv svih (jer to je period u kojemu su pametni dečki u tzv. kozmološkom razdoblju - Grci, Nijemci: metafizika), da takav čovjek u tom periodu svoga života zagovara - hod po traku mjesečine i spokoj kao najviši, ne samo etički, nego životni ideal!
I, jasno, odmah sam se umirio: da, moguće je!
Iz dva razloga.
Ponajprije, i ja sam, kao i svi ljudi, do ove ideje o miru morao doći vodeći rat koji, u osnovi, nisam htio: vodeći, dakle, život koji nisam htio, baš kao ni nitko drugi - recimo:"Oče, ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!"(Lk 22,42)
Drugi je razlog, nagovijestio sam već, sofisticiraniji, jer tiče se ne jednog, nego mnogih života, nebrojenih života koji tvore kotač/vrtlog iz kojega valja iskočiti: The wheel represents the dharmacakra which stands for the resolve to halt the cycle of reincarnation through relentless pursuit of truth and non-violence.
Moguće je dakle da sam već u dvadesetoj slutio ono što danas, 25 godine kasnije pouzdano znam: da je Morpyh mir.
Ionako nije bila moja ideja da ga se opet prihvatim!, rekao sam na koncu samome sebi.

Na kraju, kad sve postane jedno, i Hamm i Clov i Murphy i umobolnica kao azil, i spokoj i mir i hod po traku mjesečine, in such a place, and in such a world, jedino što mi preostaje jest ponoviti priču iz listopada prošle godine - that's all I can manage!

nec tecum nec sine te

LUTAJUĆI U MRAKU

Darko Desnica




Bolnica «Sestara milosrdnica». «Podmornica», intenzivna njega kliničke psihijatrije. Dvije podrumske spavaonice, blagovaonica, pravokutna kancelarija za sestre. Na podu pločice, crvene rešetke na prozorima.
Spremamo se za objed: kao i svaki dan, prati nas zvuk flaute iz dvorišta.
Volio bih da znam moliti krunicu.

...

Naslonjen na klupu u parku, gledam Marijine mliječnoplave oči, nježni profil lasice.
Danas može komunicirati, premda šapatom. Za loših dana odgovara mi pismeno.
«Kako se osjećaš?» pita.
«Tako-tako,» kažem.
«Mislila sam da ćeš ostati dolje još koji tjedan...»
«I ja,» potvrđujem. «Još jučer su me vezali.»
«Zašto?»
«Nisam htio primiti infuziju.»
«O, Bože...»

...

Pitam ju gdje je tako dobro naučila svirati.
«Baka mi je bila flautistica,» kaže. «Počela sam rano, kao djevojčica. Pretpostavljala sam da me slušaš...»
«Iz perspektive «podmornice», « kažem, «to je bilo kao očitovanje nekog višeg bića s druge strane – molitva ili monolog...»
«Drago mi je,» kaže stidljivo.

...

«Što misliš o svom liječenju?» pita me.
«Mislim da svi pomalo lutamo u mraku,» odgovaram, «i liječnici i pacijenti».
«Koja ti je zapravo dijagnoza?»
«Paranoidna psihoza,» kažem. «Realno gledano, nitko ne zna što to znači.»
«Da,» potvrđuje. «Tako je i sa mnom. Tvrde da mogu hodati i govoriti normalno, a jedini je problem što ja upravo to ne mogu.»

...

Nudim joj da izađe iz kolica.
«Imaš neki osjećaj u nogama?» pitam.
«Imam,» kaže, «ali vrlo slab. Čini mi se kao da su tuđe.»
«Da probaš sjesti na klupu?» pitam. «Ako ne budeš mogla, vratit ćemo te».
«Pokušala sam više puta,» kaže, «ali jednostavno ne ide».

Nakon nekog vremena, moli me da ju odvezem na misu, u ckrvu unutar bolničkog kruga.
«Može,» kažem. «Pričekat ću te pred ulazom».
«Kako hoćeš,» odvraća.

...

Pola sata kasnije, u prolazu kraj dućana: «Sve što treba znati,» kaže, «piše u Deset zapovijedi. Ja sam religiozna osoba, ali svejedno sam prekršila sve osim Ne ubij.»
«Ja nisam siguran ni u to,» kažem. «Bio sam u ratu, pucalo se.»
«U bliskim borbama?»
«Na sreću, ne».

...

Polako guram kolica uzbrdo.
«Hoćeš da te odvezem do kafića?» pitam.
«Ne treba,» odgovara. «Ljepše nam je u parku. Ako hoćeš, možeš mi malo čitati iz Novog Zavjeta – ponijela sam knjigu.»
«Na žalost, ne mogu,» kažem.
«Zašto?»
«Izgubio sam koncentraciju,» objašnjavam. «Ali mogla bi ti čitati meni».
«Osjećam da gubim glas,» kaže. «Kako bi bilo da me odvezeš do sobe? Uzela bi flautu...»
«Dobra ideja».

...

Vraćamo se na isto mjesto, kraj klupe pod lipom.
Jedva čujno, s instrumentom u krilu, priča mi o gradu, mjestima koje bi voljela posjetiti. Obećajem da ću ju odvesti na jarunsko jezero.
Zadovoljno uzima flautu, počinje svirati.

Polako, jedni za drugima, oko nas se okupljaju sestre, liječnici, pacijenti: u bolničkom parku, u miru ljetnjog predvječerja, lutajući u mraku...



Post Scriptum

Kad sam već prizvao i neke svoje prijatelje, evo još jednoga; nije mu važno ime, dapače, on ne bi volio da ga se poimence spominje - važno je ono što je jednom protumačio:
Razgovarali smo o "Nepoznatom iz Nord-ekspresa"; točnije rečeno, on je govorio, a ja sam slušao i tu i tamo ponešto upitao. Ono bitno može se svesti na sljedeće:
Osnovni motiv: ljudi bez prošlosti. Čovjek bez prošlosti jest dvojnik. Ali, dvojnici nisu simetrični: nisu dvojnik jedan drugome, nego je neznanac/čovjek bez prošlosti dvojnik protagonista. Uvijek je samo jedan dvojnik – ovaj prvi je original. Doppelgänger je čovjek bez prošlosti; definicija je tog čovjeka: netko koga ne znam, a tko zna sve o meni.
Sličan je motiv u Hitchcockovim filmovima ubojstvo supruge: ubiti ženu, znači ubiti u njoj ono poznato u ime nepoznatog, što je temeljni erotski motiv: žrtvovanje svega poznatog, vlastite svakodnevice, u ime izazova nepoznatog. Dvije su žene zato također dvojnice! Jedna je vlastita, pravilnije rečeno vlastitost, a druga je ona koja utjelovljuje nepoznato, tuđost: ona koju ne znamo, a zna sve o nama! Ubojstvom supruge ubija se poznato u ime slobode za ono nepoznato. Dodao bih da je motiv onog bliskog, koje je istovremeno ono strano - pa i onostrano - granica koja spaja i razdvaja triler i horor.
Ta osnovna tema, tema je samospoznaje: čovjek treba prisvojiti svoj otuđeni supstancijalitet koji je oličen u dvojniku. Dvojnik je osoba koju ne znamo, ali koja zna sve o nama: naš dvojnik je naša alijenirana bit, ono što jesmo, a ne znamo da jesmo. Sve je do toga da prisvojimo to znanje: da i mi, a ne samo on, znamo što smo, da znamo sve o sebi. Naravno, dvojnik je metodološka pretpostavka samospoznaje: neophodno je raz-dvojiti se, udvojiti, biti drugi, istupiti iz sebe, da bi se uopće sebe moglo spoznati.*

Zašto odjednom sve ovo govorim, ovako šlampavo, zbrkano, zbrzano i nepouzdano?
Zato jer mi je pala na pamet vlastita rečenica iz prošloga posta:
Morphy, kako ga vidim, dolazi niotkuda, pobjeđuje sve s ove, i s one strane Atlantika, vraća se kući, te ostatak života provodi a da nikada više nije zaigrao šahovsku partiju!
Krasno!
Morphy kao doppelgänger, čovjek bez prošlosti!
Netko koga ne znam, a tko zna sve o meni!
Horor.


______________

* Ovo nema kraja... prisjećam se Njetočke, koja mi duguje priču o tom paradigmatskom prarazdvoju, razdvoju koji prethodi svim naracijama ovoga svijeta: teorijskoj, praktičkoj, poietičkoj...
Duguje mi ta djevojka priču o ehje ešer ehje: o onome koji za sebe kaže: Ja sam koji jesam! I am that I am!
Ta, tu imamo taj prarazdvoj neophodan spoznaji svijeta stvorenog na svoju sliku i priliku, kao i samoga sebe, iz pozicije toga drugog, instance svijeta u koji se prvotno izdvojilo*: I am, prvi, odvojen je ovime "who" kao zrcalom, da bi se zrcalina, onaj drugi, predstavio: that I am. Prvo I am nije ono drugo I am: tema je to istog, drugog, otkrivanja identiteta u zrcalu drugotnosti. Drugotvorenja koje nije (u)ništenje. Vrtoglava tema: tema Boga kao apsolutnog identiteta (Schelling), apsolutnog identiteta samosvijesti ili slobode kao apsolutne ideje (Hegel), apsolutnog identiteta mišljenja i bitka (Parmenid)... jednom smo već imali post o toj temi, kad je o njoj govorio profesor Branko Despot:

drugačije: ono apsolutno ili apsolutna ideja, kao ono vazda već kroz sebe prisutno, – «puka» «ideja slobode», po Kantu, kao čisti umski pojam –, realizira, osadašnjuje vlastitom moći i voljom sebe samu adekvatno sebi samoj, te utoliko kao istinski, kroz sebe sama realizirani i sa sobom usklađeni pojam biva i jest odista apsolutna ideja (ono apsolutno-apsolutno u Znanosti logike), koja je u sebi ukinula, nadišla život, spoznaju i volju, te kao ideja postala sloboda i kao sloboda jest ideja. apsolutna ideja, dalje, radi sebe same, kroz svoju drugotnost («priroda»), i u svom vlastitom elementu, duhu, kroz svoju umsku sebesvijest, realizira sebe sebi primjereno kao apsolutni duh. apsolutni duh, u negativnome smislu, kao od svakog nešto i netko (čovjek, priroda, bog) odriješeni, očišćeni i oslobođeni, i, u pozitivnome smislu «apsolutnog negativiteta», kao kroz sebe sama iz ništa sebe sama sebe proizvodeći i proizvedeni, jest duh koji u apsolutnoj znanosti u svojoj slobodi samooprisutnjeno sadašnjeći sebe zna kao duh. ovo samooprisutnjeno sadašnjenje, «vječna sadašnjost» apsolutnoga duha, kao, takoreći, do nadživota iztjerana životnost života, jest, po načinu svoga biti, produktivno, dijalektičko i spekulativno mišljenje. u tome mišljenju ono apsolutno proizvodi, s onu stranu «teorije» i «prakse», sebe sama kao cjelinu mislivih misli, dijalektički oslobađajući sebe kroz proturječja svake bitno moguće određenosti, i dospjevši k sebi, pri sebi, sebe sama određujući, spekulativno gleda, «uživa» sebe sama u svojoj samstvenosti: apsolutnoj slobodi.

Tu ću se zaustaviti.
Jer, u tom postu - amblematičnog naslova: vječno ponovno došašće - postoji rečenica koja me izluđuje:

bit metafizike je vrijeme koje je u svojoj vremenitosti-vremenosti zaustavljeno u trajanju

Ja sam pak jučer napisao:

Morphy je, naravno, u vječnosti. Ali, ne onakvoj na kakvu pomišljate: ne u šahovskom panteonu; taj je privremen. Morphy je zaista dosegnuo vječnost, on jest ono što mu bijaše biti, i naprosto mu je bilo ostatak dana proživjeti čekajući da vrijeme prođe.

Sve je već znano.
Jednom riječju: povijest miruje kao Waservaga. Jedini napredak u božjem planu predstavlja kretanje od manje očitog do nedvosmilenog oblika jednog te istog.
I to je već napisano.
Hribar...


__________

* Jasno da nema kraja... Od trenutka kad sam napisao ovu sintagmu, nisam imao mira; nemam ga ni sada, iako znam obrazloženje moga nemira: palo mi je na pamet da pored grčkog koncepa izdvajanja onog pola, neodređene dvojine, mnoštva, iz hen, iz jednog, spomenem i možda suptilniju, ili zreliju, ili tek rezigniraniju, melankoličnu kozmogoniju i teologiju lurijanske Kabale: i ovdje imamo posla s izdvajanjem, ali u negativnoj formi, u obliku ustezanja samoga Boga: lurijanska Kabala uči da se skriveni, transcedentni Apsolut, Deus Absconditus - En-Sof, Beskrajni, ili En-Sof 'Or - Beskrajno Svjetlo - morao kontrahirati ne bi li proizveo mjesta stvaranju! U En-Sofu je sve, i, ako je bezgraničan i beskrajan, nema "mjesta" za stvaranje univerzuma; stoga se En-Sof usteže u sebi samome, da isprazni mjesto za Svijet! Tehnički termin te kontrakcije je zimzum (tzimtzum).
Zašto unatoč svemu nemam mira?
Nisam spokojan, unatoč obrazloženju, jer me sve ovo podsjeća na neko mjesto u nedavno pročitanoj knjizi, ili natuknici, koje vjerojatno sada godinama neću pronaći.

Tješi me ipak to vječno ponovno došašće: jednom ću neminovno otvoriti istu stranicu...

Ponavljanja.



Post je objavljen 30.07.2008. u 02:04 sati.