Pregled posta

IN MEMORIAM

SPLIT - Novinar Zoran Franičević preminuo je noćas u 52. godini u splitskom KBC-u od posljedica moždanog udara.

Zoran Franičević svoju je novinarsku karijeru počeo 1976. u zagrebačkom omladinskom listu "Poletu" u kojem ga je zatim kao glavni urednik doveo na razinu najnakladnijeg takva lista u bivšoj Jugoslaviji.

Surađivao je u brojnim listovima, a najdublji trag je ostavio kao reporter u negdašnjem tjedniku "Nedjeljno Dalmaciji" i dnevniku "Slobodnoj Dalmaciji".

Pisao je i u "Globusu", a bio je jedan od prvih novinara "Jutarnjeg lista" nakon njegova osnutka.

Njegove reportaže uvijek su odisale ljubavlju za male obične ljude, osobito otočane. Sredinom 90-ih vratio se na svoj otok Vis, a na Hvaru je osnovao Radio Nautik. Poslije je radio i na drugim radijskim postajama na tome otoku.

Svoju ljubav prema otocima posebno je iskazao utemeljivši manifestaciju "Otoče, volim te", pomažući u oživljavanju kulturnoga i drugih oblika života na otocima.



Malo tko je to primijetio: u gluhoj noći s utorka na srijedu svi su hrvatski otoci nakratko potonuli nekoliko centimetara u more, Vis i Hvar čak cijeli pedalj.

S prvim zrakama sunca opet su se podigli i nastavili po starom.

Izdajničke slane kapi brzo su ishlapile s kamenih obraza, sezona je, valja raditi i zaraditi za praznu, opustjelu i čemernu škojsku zimu.

Malo tko je, velim, primijetio kako su se otoci te noći poklonili da posljednji put pozdrave odlazak jednoga od njih.

U noći s utorka na srijedu, naime, otišao je Zoran Franičević, čovjek otok, poseban i zaseban, najbolji prijatelj kojeg su hrvatski škoji imali među ljudima.

Otpali planovi

Otišao je i vrstan novinar, jedan od rijetkih preostalih s velikim “N”, hodajući sinonim za deadline, i kao ingeniozni urednik i kao najiščekivaniji suradnik. Umro je Frane, i to sa samo 52 godine!

Prvi put pišem nekrolog prijatelju i nekako se slabo snalazim u tome. Ne znam bih li mu nabrajao biografske podatke, profesionalne vrhunce, anegdote, planove...

Bože dragi, kakvih smo sve planova imali! Svi su, naravno, bili njegovi, a ja sam se, s drugima, samo oduševljavao...

Sad nam od svega toga ostaje tek da na zimu, po moru četiri do pet (kakvo je uvijek bilo dok smo radili “Otoče, volim te”) svi skupa odemo na neki škoj na kojemu smo već bili - ili još bolje, na neki iz neostvarenih planova! - pa da napravimo pravu oproštajku.

Žan, Max, Grof, Gego, Vuk, Puko, Karmen, Maja, Tovareća... i svi mi ostali iz Zoranove pratnje nadamo se da i tamo kamo je otplovio ima i novina i radija i otoka na kojima nije baš sve kako bi moglo biti i zadružnih domova za organiziranje okruglih stolova, radionica i žestokih svirki.

Jer, na kraju krajeva, treba misliti na budućnost, a za sve nas koji smo još tu jednako vrijedi onaj zadnji stih iz Žanove pjesme:
“a partenca sve je bliže, suza kliže...”
Doviđenja Zorane, i daj, sad bar imaš vremena i mira, pronađi nam nekog jakog sponzora!

Renato Baretić





LEKSIKON YU-MITOLOGIJE O "POLETU"

Ovako, bilo je to davno, ali Polet, kao novine, je krenuo 1975/6 godine (izlazio je u ritmu školske godine). Prije toga, tokom 1960-tih pod tim imenom izlazio je časopis za kulturu koji s Poletom o kojem govorimo nema veze osim imena.

Prvi urednik Poleta bio je Petar (Pero) Kvesić i za njegovog doba Polet je bio više-manje standardan list jedne republičke omladinske organizacije. Ono što se svakako izdvajalo izvan standarda jesu izvanredne reportaže Ratka Karabatkovića, koji je usput odgojio i cijelu generaciju mladih novinara koji su kasnije bili okosnica političkog dijela novine u Franičevićevo doba. U grafičkom smislu to je doba olovnog tiska i slabih tehnoloških mogućnosti, što znači, u sadržajnom smislu, doba ilustracije i stripa. Polet objavljuje najbolje radove Mirka Ilića i, kasnije, Novog kvadrata.

Pero Kvesić je, koliko se sjećam, svoj posao glavnog urednika novina doživljavao više kao uhljebljenje korisno za njegovu književnu karijeru. Tko ima prilike neka nabavi i pročita njegovu prvu i najbolju knjigu "Uvod u Peru K.". Kasnije, Pero odlazi, čini mi se, u "Vjesnik" gdje kasnije ima prilično neslavnu karijeru sredinom osamdestih kao jedan od Šuvarevih jurišnika u priči oko "Bijele knjige", zajedno sa svojim tadašnjim kompićima po ideologiji - Ninom Pavićem, Denisom Kuljišem i Stipom Oreškovićem. Pero završava na kraju u "Erotici" i sličnim opskurnim izdanjima. U posljednje vrijeme nešto se čulo o njemu, ali ne mogu se sjetiti u kojem kontekstu.

Nakon Perinog odlaska, negdje 1977, novine preuzima Nino Pavić, barem nominalno, iako je pravi spiritus movens zapravo bio Denis Kuljiš. U prvoj fazi, nastavlja se Kvesićeva koncepcija (sadržajno i grafički), da bi Kuljiš, takav kakav već jest, progurao ideju da se krene s novinama po uzoru na "Rolling Stone". 1978. Pavić i Kuljiš dovode Gorana Trbuljaka, tada još prilično nepoznatog konceptualnog umjetnika (a kasnije genijalnog filmskog snimatelja s nekoliko vrhunskih radova u hrvatskoj kinematografiji i na hrvatskoj TV). Koncepcija se potpuno preokreće i težište stavlja na, tada se to tako zvalo, "alternativnu kulturu mladih". Kuljiš odlazi u vojsku, a pojavljuje se nova generacija rock-kritike, posebno Sven Semenčić i Vladko Fras, koji uz pionirsko guranje u to doba sasvim opskurnih punk bandova, preuzimaju na sebe i promotrosku ulogu za mlade bandove koji se u to doba pojavljuju u Hrvatskoj i Sloveniji. Organizira se i prvi koncert Azre i legenda polako kreće.

U grafičkom smislu, puca ljubav s Ilićem i Novim kvadratom, te Trbuljak, u novoj grafičkoj tehnici (offset tisak), kreće s agresivnim forsiranjem fotografije s tipičnim originalnim kadriranjem, bez naknadnih intervencija (s karakterističnim crnim rubom oko fotografije koji se naknadno stavljao čak i kad su originalne fotke bile bez ruba). Slavni su Poletovi fotografi iz toga doba: Andrija Zelmanović, braća Vesović, Ivan Posavec, Šime Strikoman, Fedor Vučemilović...

Ilićeve stripove zamjenjuju uvoznim crnohumornom stripom kod čega se krade na sve strane (za autorska prava se tada stvarni nije marilo). Apsolutni favorit je Reiser, kojeg Trbuljak prevodi s francuskog svojim šlampavim rukopisom u zadnji čas, u tiskari.

Ono što je najvažnije, tada počinje i prodaja u kolportaži, na ulici, te po prvi puta omladinski tisak ne samo da počinje bivati stvarno prodavan, već se i kontrola distribucijskih kanala od strane politike, na taj način, po prvi put, barem minimalno, gubi.

Pavić odlazi nakon nekog nevažnog skandala i zajedno s Kuljišem prelazi u Vjesnik.

Glavni urednik postaje (na kratko vrijeme, 2-3 mjeseca) Ratko Bošković (danas ekonomski kolumnist u Poslovnom dnevniku) koji ne ostaje zapamćen ni po čemu osim po krajnje bedastoj organizaciji "protesta" pred Big-Benom (tadašnji disko u Zagrebu) i temama tipa sukob šminkera i punkera ili tko ide u Saloon (isto disko,) a tko u Big-Ben, što ga na kraju košta i smjene.

Franičević, koji je do tada nominalno bio urednik društva (politički, prednji dio novine), iako se na poslu i nije pojavljivao (deklarativno zbog neslaganja s Boškovićem, stvarno iz čiste lijenosti), u stvari dolazi na gotovo:

U prednjem dijelu novina stasala je generacija klinaca od 17 do 21 godine koje je u Polet doveo još Ratko Karabatković, u drugom, kulturnom dijelu, klinci koje je inaugurirao Kuljiš. Prednji dio preuzima Siniša Pavlović, danas odvjetnik u Zagrebu, koji uvodi krajnje crnilo u novine kroz reportaže o stvarnom životu radnika, studenata, učenika... Sven Semenčić preuzima kulturu i pojačava dojam da se tamo negdje u UK i USA dešava pravi život. To je vrijeme kada kreće novi val u glazbi i Sven je taj koji je glavni promotor te nove, najbolje generacije u glazbi tadašnju Jugoslavije.

Značajnu ulogu igra Predrag Figenwald, nominalno urednik pisama čitatelja (koje sam smišlja i na koje sam odgovara lucidno pogađajući stvarno bilo čitatelja).

U pozadini, bitnu ulogu imaju Nenad Zakošek i Mirjana Kasapović, danas profesori na Fakultetu političkih znanosti, i Slaven Letica, kasniji Tuđmanov savjetnik i poznati politički konvertit. Ozbiljnost cijeloj stvari daju urednici deska Zlatko Klanac (danas urednik u Profilu, najjačoj nakladničkoj kući u RH) i Marjan Jurleka (trenutni direktor Večernjeg lista), te redaktor Mario Rebac (legenda) i lektorica Mirjana Vrabec-Roksandić. Motaju se tuda i Inoslav Bešker (dopisnik EPH-a iz Rima koji je u međuvrmenu uspio i diplomirati jedan od desetak fakulteta koje je studirao, pa čak i doktorirati), Petar Strpić (poznat kao Beškerova najbolja meta za gađanje pisaćom mašinom), Nenad Starc, ugledni ekonomist i niz drugih znanih i neznanih likova.

U toj generaciji tiraža raste na cca 80.000 PRODANIH primjeraka (pretežno kolportaža i nešto plaćene pretplate) i novine su na rubu da postanu financijski nezavisne. Problemi s politikom koji dovode do pada redakcije nemaju veze sa Milanom Šarovićem (gol-man) kojeg je M. Vesović na prevaru snimio na bazenu širokutnim objektivom iako je taj broj službeno zabranjen radi pornografije (to je sud kasnije poništio) što je na noge diglo feminstkinje koje su, na čelu sa Slavenkom Drakulić, zapjenjeno objašnjavale da je golo muško tijelo isto što i golo žensko tijelo, vidite Start (i njegove stidljive duplerice dobavljene Sanader-vezom iz Austrije)...

Prave probleme izaziva crnilo u novinama neposredno nakon Titove smrti. Naime, nakon 2-3 "umivena", "tugujuća" broja nakon Titove smrti, novine se vraćaju na staro - sveopće crnilo u prednjem dijelu, neka divlja zapadnjačka glazba nakon duplerice. Prvi znakovi oluje počinju kada redakcija (točnije sam Franičević, odlukom u posljednji čas u tiskari) objavljuje provokaciju povodom smrti Johna Lennona u vidu "crnog" broja, grafički identično kao kad je umro Tito. Naravno...

Od Ivice Račana i Mirka Banjeglava, dvojice tada liberalnih članova CK SKH dolaze upozorenja da je MIlutin Baltić, sekretar CK SKH i tada najmoćniji čovjek u Hrvatskoj podivljao i da kraj nije daleko. To se nekako smiruje, ali već nakon nekoliko brojeva, u tzv. novogodišnjem broju, redakcija ponovno objavljuje dvije provokacije: na duplerici stare fotografije iz 1930-ih koje je donio Tom Gotovac, čuveni filmski i konceptualni umjetnik (i dobar kompić Gorana Trbuljaka) i koje je pratila fama da je na njima i Bela Krleža. Ne bi bilo problema da se ne radi o prizorima eksplicitnog lezbijskog seksa uz uporabu raznih pomagala. Dodatno, na naslovnoj strani, objavljen je portret anonimnog člana nekog banda iz Vojvodine. Problem je da je čovjek imao toliko velike i izbuljene oči da se na fotki gotovo ništa drugo nije ni vidjelo. Da stvar bude bolja pobrinuo se Trbuljak koji je bjeloočnice još dodatno istaknuo nekakvim bijelim korektorom tako da je čovjek izgledao zaista užasnuto.

Rezultat je bila ekspresna smjena Franičevića (slanjem vojnog poziva pod hitno) uz Baltićevo urlanje da su te fotke na duplerici objavljene "da bi klinci mogli drkati". Službeno, radilo se o idejnom skretanju koje "sugerira da je naša omladina nakon Titove smrti zabrinuta za svoju budućnost" što su tadašnji ideolozi pročitali iz izbuljenih očiju na naslovnici.

Franičević je završio u vojsci, a ostatku redakcije je ponuđeno da nastave raditi (nuđena su stalna radna mjesta, čak su se spominjali i neki stanovi), ali je velika većina jednostavno odbila i nestala sa scene.

Nakon toga, politika je dovela iz Dubrovnika Mirjanu Rakelu, otužnu provincijsku urednicu u dopisništvu Radio-Zagreba i Polet je krenuo tamo od kud je i krenuo: U mali, dosadni bilten omladinske organizacije...



POLET: GOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOL!
VESOVIĆEV GOLI ŠAROVIĆ I ISTINA O ZABRANI - 27 GODINA DOCNIJE


"Stoga se opustite i postupajte onako kako nam je davno savjetovao Čedo Prodanović, advokat Čermaka i Petrača, dok je još bio skromni zamjenik okružnog javnog tužioca u komunističkom režimu, pa zabranio “Polet” jer je na naslovnoj stranici objavio fotografiju golog golmana Dinama Milana Šarovića. Kad smo mu pokušali objasniti: 'Znate, mi smo mislili...”, rekao nam je: “Ali sjetite se što kaže Bruce Lee – don’t think, feeeel...' ."

Denis Kuljiš

Once upon a time Budalaj lama objavio je i ovaj komentar, zamahujući perom kao Muramasa mačem, poput Nitena, koji bi imao Masamunea, da nije varalica koja kasni i kojoj je Sasaki Kojire trebao odsjeći uši:

"Zbog Lordana Zafranovića i njegove '0kupacije u 26 slika' cijelokupno je uredništvo 'Poleta' raspušteno nakon objavljivanja kritike filma iz pera tada mlađahnog Nenada Polimca. Direktivu je izdao Milutin Baltić, ondašnji partijski funkcionar zadužen za idejni rad u kulturi i informiranju, a cijelu je noć Ivica Račan, kaže druga urbana legenda, pokušavao skloniti uredništvo da u sljedećem broju uputi ispriku zbog te kritike i odustane od svoga stava. Pavić, Kuljiš i ekipa bivašu raspušteni, te završavaju u JNA; Pavić je, recimo, za nagradu dobio Makedoniju!Za netalentrirana jugoslavenska, komunistička govna koja su mirno gledala kako se dekapitiraju cijele redakcije i listovi samo zato jer je njihov filmekić dobio lošu kritiku danas glume žrtve! Zafranović je običan netalentirani idiot koji manjak dara pokušava iskupiti suviškom navodne mržnje za njegov rad, iako mu nitko kada nije branio da postane Kusturica ili Šijan! Dapače! Mogao je u Jugovini snimati što je htio, jedino, problem je upravo u tome, slično Grliću: dečki imaju već gotovo blizu 6 banki, no ni dan danas ne znaju o čemu bi to oni snimil film, ako ne o partizaniji i ustašama, jer jedino tako mogu provocirati, i to na malom prostoru, male, male Hrvateke, računajući da će ih i opet dežurne ustaše, ili službenici u toj ulozi, javno nagaziti, pa će se ipak podići toliko poželjna prašina! Zašto Zafranović ili Grlić nisu snimili svoga 'Kolju'? Pa i to je politički film, nije li? Ili 'Selo moje malo', koje također obiluje političkim metaforama, poput one alegorije šlepanja češkog automobila...? A možda je, da ipak griješim dušu, Tarkovsky imao bolje uvjete u SSSR-u nego to govno od Zafranovića u SFRJ? Ili Nikita Mihalkov? Sve su to sranja...Imao sam u rukama Grlićev prvi scenario 'Štefice Cvek'. Na naslovnoj stranici tog scenarija, fotokopirana je fotka prve ruke scenarija na rubu bazena u L.A.-u! Dvadesetak godina kasnije, kad se nije uspjelo u Hollywoodu, vodi se intenzivna antiglobalizacijska kampanja po Motovunu, gdje jadni dvadesetgodišnjaci, koji prvi put uz teran gledaju vrhunske svjetske filmove i misle da je njihova generacija otkrila Indiju (ne sluteći da će se ispostaviti kako je to Amerika!) misle da je dovoljno biti u jučerašnjem donjem rublju pa da potvrdiš time svoj nonfonformizam i otpor nadirućoj amerikanizaciji Europe! A taj seronja, Grlić, također bi kao i Zafranović morao odgovoriti: dobro, stari, gdje je taj tvoj opus? Imao si idealne uvjete, Jugovina vas je tetošila da nije mogla bolje, i, gdje je ta fimografija? Gdje je vaš 'Underground'? Jer, može to biti ovako ili onako ideološkopolitički određen film, ali, briljantno je to djelo, sviđalo se to Hrvatima ili ne. Dočim, osim tog čavla u glavu i Batine fore: saćudatekaram celu noć!, ništa nije ostalo! I u tom je cijela nesreća njihove pozicije: zbog nedostatka talenta, zbog izostalih oposa, zbog vlastite nesreće uzrokovane vlastitom kreativnom jalovošću, dečki sad krive Hrvatsku, Ameriku, koga god treba...U Hrvatskoj nema filma koji ne pljuje po Domovinskom ratu i devedesetima, a Grlić i Zafranović jadikuju da se ovdje ne može raditi jer ne postoji društvena klima koja bi tome pogodovala! Jadikuju oni za Jugoslavijom, jer su tamo jedne godine dobili sredstva od Bosanaca i Makedonaca, druge su drkali po Srbiji, onda bi ovdje drug Baltić dao smjernice i direktive da se malom, bogati, da za uni film, jebemliga, šta li je, i tako su i njih dvojca bili auteuri! U svakoj drugoj zemlji, uključujući zemlje bivšeg istočnog lagera, njih bi dvojca jedva snimali svadbe! I to svoje!"
P.S.
Zafranović&Grlić metodološki nastupaju kao ona KOSovska ekipa koja je podmetnula bombu ispred Židovske općine: da bi dokazali vlastitu povijesnu neophodnost, stalno iznova, prerušeni u kulturne teroriste, podmeću nove i nove eksplozije, kriveći za svaki kurac ustaše, ognjištare, dinaride, Hercegovce, katolike, plemenske Hrvate, zenge, Domovinski rat i Tuđmana, HDZ, desničare...Je, slažem se, ustaše su zaista najcrnji idioti, da se razumijemo. Ali, drugovi, Židovske ste općine dinamitirali vi! Modus operandi izgleda ovako: drugovi bombaši sjebu Titu glavu (da su ga dinamitirale ustaše, otpilili bi mu nogu!), a onda se Pavićeve novine raspišu: Drž'te ustaše! I, onda na scenu stupa crveni kor: Eto, vidite, Hrvatska je prepuna ustaštva! A stoga jer je prepuna profašističkih tendenci, nužno je snimati nastavne filmove o hrvatskoj tradicionalnoj i genetskoj genocidnosti! I da im se onda čovjek ne sjeti matere! Jadni naši Jugoslaveni, po stoti put kažem! Žulja njih Hrvatska pa žulja, ima Tonči pravo! Smeta njih samo postojanje ove jadne zemljice, pa svaki čas u nekom grmu vide opasnog ustašu. A, neukima kakvi jesu, ne pada im na pamet da je zlo, kako je rekao stari kužator G.W.F.Hegel, i u oku onoga koji svugdje vidi samo zlo! Stoga je načelno, unaprijed, Vrdoljak vjerojatno u pravu ako je idiota provocirao - da, zapravo, zašto je gospodin osjetio nelagodu devedesetih? Pa nastajala je, obnavljana je, branjena je naša domovina? Ili to nije njegova domovina!? Nije? A koji onda kurac tu radi? Jebiga, Jugoslaviju ovako ili onako ne će više doživjeti!

budalaj lama - 30.01.2006. (10:57)

I, onda je počela polemika, ali, (kao) rijetko (kad) pametna i instruktivna. Evo te rasprave i evo, uvodno, istine iz Bablovoga pera:





@Babl: Svratio sam do tvog bloga i, konačno netko pametan i pismen. Budući da spominješ jednu Arsenovu stvar iz šezdesetih, zaključujem da zaista imaš dovoljno godina da bi bio vjerodostojan svjedok događaja o kojima govorimo, pa, krenimo onda redom, ti i ja sada, dok niz nebo večer spušta se i pada... En bloc, ili lažeš ti, ili lažu svi ostali. Da naši čitatelji ne bi morali vjerovati na riječ tebi ili meni, a nekmoli ostalima koji u ovoj diskusiji ne mogu sudjelovati, no itkekako su imali svoje mjesto u događajima o kojima govorimo, uputimo čitatelje na referentnu literaturu. 'Nacional', 27. studenoga 1996., iz pera Dražena Rajkovića (tj. on je potpisao Kuljišev tekst, kako tvrde svjedoci) objavljuje tekst naslovljen: Uspon i pad Ninoslava Pavića...Naravno, nevažno je sada što je sam naslov tek djelomično točan, tj. na Pukijevu nesreću uglavnom netočan, no, tamo se dakle može pročitati slijedeće: 1. da je cjelokupno uredništvo 'Poleta' raspušteno! 2. da su Pavić i Kuljiš odmah potom zaglavinjali JNA, Pavić štoviše 15 mjeseci Tetova, pa onda prekomanda... Ono što naš čitatelj ne može ad hoc provjeriti, osim ako i sam ne poznaje Pavića ili Kuljiša, slijedeće su činjenice koje sam upravo provjerio u razgovoru s jednim od njih: 1. Odmah po objavljivanju teksta u 'Vjesniku' je 'Polet' napala Mira Boglić; 2. Baltić je tu zaista imao značajnu ulogu; 3. Pavić je zaista najebao k'o žuti i nikakva tu reguliranja vojnoga roka u skladu sa zakonom nije bilo - uostalom, ta tvoja teorija ionako ni logički ne drži vodu: ta, zar bi Pavić sam otišao s mjesta na kojem je bio u Makedoniju na 15 mjeseci, ili bi prije ipak završio faks i otišao na 10 mjeseci i 10 dana kao i smi mi ostali!? - 4. Račan je cijelu noć zaista tražio glave, i nikavu on u to vrijeme dvostruku igru nije igrao: koga ti to uvjeravaš da je mladi Račan imao tolika muda da u vrijeme oprobanih komunističkih šajsera igra dvostruke igre riskirajući svoju besprijekornu komsomolsku karijeru?; 5. U Jugoslaviji je teško nabrojati 20 odličnih filmova snimljenih nakon 1945., pa nije čudo da je i taj koji spominješ na tom popisu - vidiš, ja sam slučajno studirao filmsku režiju, a i dio sam života proveo pišući filmsku kritiku, pa o tome ipak nešto znam - ili ti misliš da je taj tip argumentacije besmislen, pak nam preostaje slobodnomisleći impresionizam lupetanja što već kome padne na pamet? 6. Čudi me da se desetljećima priča o tome da je Pavićeva redakcija naprosto pometena nakon Polimčeve kritike, a sad, ispada, javlja se svjedok koji tvrdi da su se dečki naprosto razišli po kasarnama i inim redakcijama, da je Bošković došao umjesto Pavića neminovnošću prirodne pojave, kao zima nakon jeseni, da je Račan još u tridesetima bio filantrop i drug koji drži datu reč, pa je branio omladinu i pionire od ovejanih komunjara (zanimljivo je, jebemti, da nigdje tih komunjara zapravo nema: čim nekog spomeneš, taj je vodio dvostruku igru, branio je liberale i urbanu mladež od starih boljševika, no, kad se dohvatiš nekog od tih boljševika, ispada da je i on bio u dvostrukoj poziciji, i sve tako po principu babuški, kako to već u lageru biva!). Da za sada zaključim: 1. Pitao sam izravno sudionike događaja o tome što se zbilo, i, potvrdili su mi moju interpretaciju događaja. 2. Konzultirao sam i dostupan tekst o tome, i, kažem, i tamo piše isto. 3. Sad, može biti da svi lažu, da friziraju biografije, ali, jebemu, kako je to moguće da lažu toliko dugo, desetljećima!? Ja osobno ni na koji način nisam zainteresiran ni za jednu od strana u sporu: mene zaboli kurac i za Lordana i za Pavića, jer, pročitao si što i o jednom i o drugom mislim! Jedino što me interesira, na kraju krajeva, jer sad sam i sam postao znatiželjan, konačna je istina o tome. Stoga, ako se ispostavi da si ipak ti u pravu, bit ću ti vrlo zahvalan - naime, ispast će da je Pavić do te mjere serator, da laže čak i o najranijim danima svoje karijere! Čudi me samo zašto mu Kuljiš u svemu tome pomaže, potvrđujući njegovu verziju!? Prijatelju, kako sad da dođemo do prave istine, i, zapravo, kome ona uopće treba, osim akterima, da zarade još poneki orden! Bez ikakve kurtoazije, blog ti je OK i svima koji me čitaju savjetujem da na nj svrate. Puno pozdrava,
P.S.
Tek nešto, o Grliću i Zafranoviću. Pokušaj izgovoriti slijedeća prezimena: Kubrick; Tarkovsky; Felini; Welles; Ford; Hitchcock; Ozu; Kurosawa; Bergman...pa onda: Lynch; R.Scott; Wenders...da ne duljim, upiši sam bilo koje od par stotina prezimena koja zaslužuju biti u toj vrsti i, onda, pokušaj izgovoriti: Grlić...Zafranović...Ne ide, stari, vidiš i sam da nikako ne paše, zar ne!? O tome ti ja pričam. I nema to veze sa Srbima i Hrvatima, čavlom u glavi, ustašama i partizanim - ta, zar nisam napisao da je Underground remek-djelo, što bi Hrvatu teško inače prešlo preko usana? Sve to ima veze jedino i samo s talentom, i, njegovim ostvarnjem. Vidiš, ti su tipovi nerealizirani ljudi, jer napraosto ništa značajnijeg u cijelom svom životu nisu napravili. To ti je kao da igraš nogomet u Kamen Ingradu: igra nogač Ronaldinjo, igraš ga i ti, samo, jebiga, ipak nekak osjećaš da to nije to. Kužiš? I kaj je najbolje, ja tu ama baš ništa nisam kriv, i, opet, ni tu nemam nekakvih posebnih interesa: jebe se meni i za Grlića i za Zafranovića stari moj, jer, kad si hoću nekaj pogledati, uzmem DVD iz svoje filmoteke, donesem si čips i cugicu, i, odem daleko, daleko od svih tih epizodistikih nula. Zapravo, ni životno oni mene ne smetaju: oni do te mjere niš ne rade, da mi se zaista i praktično jebe za njih! Da svake godine dobiju po film, pa da kradu sredstva Brešanu, Ogresti, Hribaru i drugima, e, to bi me već zanimalo - ali, ovako, boli me kurac što Grlić i Mirković u jučerašnjim košuljama glume mange po Motovunu, jer vrlo dobro znam čemu to zapravo služi: u starom su socijalizmu - primjećujem li ja to kod tebe zapravo apologiju onih dana? - kazalištarci izmislili Dubrovnik a filmaši Pulu, pak su tako i jedni i drugi mukte omirisali mora, što danas s uspjehom ponavlja R.Š., jugoslavenski glumac na radu u SAD, kao i R.G., manje poznati ređista iz Kroatistana. I to je sve - našli ljudi načina da ljetuju mukte, i još k tome budu u centru pažnje, štoviše, kao artisti! Jebote, kakvo ljetovanje, a? Drugovi, da zaključim: i Kusturica i Grlić praški su dijaci. Imali su iste uvjete po povratku. Prvi je postao najnagrađivaniji europski režiser današnjice, a drugi je poznatiji kao grlić boce, nego kao Rajko Grlić. Jesam li mu ja kriv? Ili možda Lordanu? Koji je kurac taj snimio? Kak ustaša zabija čavao u glavu korektnom, ispravnom drugu!? Da, i? I kaj sad s tim? U kojoj to povijesti filma itko spominje? U kojoj se to literaturi navodi kao relevantan film ili barem sekvenca? Stari, zajebi ti tu spiku o demokratskim procedurama u redakcijama omladinskih listova: Polimac mu je onih dana napisao da je sve to kurac od ovce, u smilsu nevalja ti film kao film, a frajer je onda povukao partijske veze da bi ljudima radio o glavi! Jeb'o bi mu ja mater da je to meni napravio! Vjeruj mi, meni ne bi pobjegao iz zemlje! Ni devedesetih, a ni kasnije Sori, to s tobom nema veze, no, prijatelju, da je meni netko život mjesio u skladu sa zaključcima ovog ili onog plenuma, kunem ti se da mu ne bi oprostio! Tragedija ove zemlje i jestu u tome što nikad ni jedna žrtva nije dobila satisfakciju da bude uvažena barem kao žrtva, da barem kao žrtva povrati svoje ljudsko dostojanstvo. Umjesto toga, Zafranović diže glas! I to na Tončija!? Pa, jel' mu Tonči kriv što i on nije snimio barem dva, tri solidna partizanska djelca, pa da danas bude manje frustriran? Eto, čak je i Vrdoljak trabunjao o zelenborovima, i to dost solidno, nemre se reč, a jedini Lordan nije znao što bi sa svojim silnim talentom. Naravno da nije, kad se zove Lordan: kad ti starci udjele tako kretensko ime, do četrnaeste ili se objesiš, ili odeš u kurac. Ne vjeruješ? E, stari, teško je biti čovjek, kad se zoveš Ferdiščenko, rekao je good old F.M.Dostojevski. A on je poznavao ljudsku dušu!

Budalaj lama 30.01.2006. (20:58)

Fakat si, Peratoviću, konačno uboo temu, sad kad si i na blogu dovršio s opetovanim objavljivanjem gotovo svih svojih starih "tekstova" skrojenih od paronoidno-zavjereničkih šupljih priča, na koje su ti čak prestali stizati komentari (Levar) i kad su ti i izvori definitivno skrušeno priznali amneziju i psiho-fizičke nevoljice (M. Barišic - obnovljeno suđenje za Loru), pa će i tužbi valjda biti manje... Nu, stila se odrekao nisi, a upravo on (stil) i jest ono po čemu si ti "drukčiji od drugih", što znači da se štorija nastavlja, što je Bog bogova (Blog blogova) za razvojačene militante, ne-unovačene feministkinje, nedojebane post-praksisovce i kunst-historičare slaba pamćenja... Naime, što ti znači umetnuta tvrdnja kao umetnuta rečenica da je, valjda Zafranović, "u svijetu najpoznatiji hrvatski režiser" & hoće li, recimo, Dragi Blog biti taj koji će sad sa svojih tv-filmsko-novinarsko-kni-ževno-blogovskih- visina na temelju tih tvojih svega pet ishitrenih riječca ispisati opsežnu raspravu pod naslovom - evo, predlažem - "Čas lobotomije" ili "Moj obračun sa svima vama, nama i njima i vice versa", ili "Sjebanasta teza o Freudu&Bachu čijano je fuga pregolema"?... Hoće li se tamo naći išta o tome kako je doista "Poletova" redakcija rastjerana (pa i u vojsku, što nije bio posljednji put da su Baltićevi i Račanovi raznoimeni drugovi iz odaja demokratskog centralizma taj dovitljivi postupak primijenili, kao i onaj koji se odnosio na "zavrtanje pipe"), koristeći u ovom slučaju Lurdanov film (kako ga je mama navodno krstila na Šolti, posvetivši ga Gospi Lurdskoj), a taj je film (koji je Zafranovića "lansirao" među "svjetske" "genijalce", nego kaj), poslužio samo kao POVOD, a UZROCI su se ionako bili nataložili & manje-više su se odnosili na grozomorni grijeh "liberalizacije duha" "zlatno-crvene komunističke mladeži-omladine" koji je poput kapitalističke kuge vonja iz "Poleta"? Hoće li tamo išta pisati - sad kad je Mira Boglić već apostrofirana - o ulozi Književnika Gorana Babića, o optužbama da je Nenad Polimac negativnu recenziju na račun epopeje o zabijanju hrvatskih čavala u hrvatske glave ("Okupacija u 26 slika") napisao s pozicija "samorazumljiva" hrvatskog nacionalizma, da bi se naknadno ispostavilo da je, valjda, Polimac kriv što je "pogriješio" vlastitu biološku naciju (nego tko drugi može biti kriv, kad je "odstrjel redakcije" već dogovoren, samo se povod čekao)? I kakvu je ulogu u tim početnim danima poslužilo pismo učenika srednje škole iz Dubrovnika Vlahe Bogišića protiv Polimca, a u zaštitu tekovina naznačenih tijekom "Okupacije...", a objavljena upravo u "Poletu"? Hoću reći, ako se, recimo, Dragi Blog odluči na pisanje takve rasprave, naći će se na mukama Tantalovim, erudiciji unatoč, ne bi li kroz uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i zaključak razriješio odgovore na stanovit količinu dvojbenih dilema i imanentnih im gordijskih čvorova: a) je li doista Zafranović "u svijetu najpoznatiji hrvatski režiser", b) koja to sve djela kvalificiraju Zafranovića za časnu titulu "u svijetu najpoznatijega hrvatskoga režisera", c) sto je tu sa spregom iliti konjugacijom u svezi glede, d) koje sve scenarije Mirka Kovača je Zafranović upropastio, e) koliko je filmova Zafranović snimio a da prethodno nije stvorio medijsko-ideološki skandal, koliko je filmova Zafranović u svojemu plodnom životu uopće snimio prije i nakon što je zaslužio tvoju vrhunaravnu kvalifikaciju "u svijetu najpoznatijega hrvatskog režisera", etc... Tek potom, nametnut će se autoru te rasprave, recimo, Dragom Blogu, teme poput uloge Kuljiševa i Pavićeva "Poleta" u povijesti svjetske kontra-revolucije, pa kasnijih njihovih jobovanja i s(h)izifarenja bespućima (hrvatske) povijesne neozbiljnosti, sve do jučerašnjega-današnjega-s-utrašnjega- odnosa prema samomu liku i djelu narečenog Lordana, da bi u trećemu ili nekomu u slijedu otajstava žalosnih počeo razmišljati prelama li se (preko koljena ili preko kurca) to "cipelarenje" jednoga staroga čovjeka (dida Tonči) na možebitnoj ideološkoj ravni, gdje se hrvatska duhovna obnova, hvala ti dragi Blože, eto, svodi na ideju "pravilne" valorizacije uloge najvećega sina naših naroda narodnosti i etničkih skupina, jebate, JBT-a u povijesti vlastite naše gluposti koja nas,čini se, ovoga puta ne vraća u ulogu "bečkih konjušara" ili "beogradskih vazala", već "bruxelleskih blogara"... U velikoj i teškoj noći koja je pala davno jednom pala na Tebu i njene stanovnike (citat: Jean Anouillh, vjeruj mi ili pitaj premijera), bit će to slična rasprava poput one kakvu je zaslužio (bi li rekao: "u svijetu najpoznatiji hrvatski kazališni režiser") Slobodan Šnajder, o čijim se lakiranim plesnim cipelicama zasad nema što reći, dokle god to ostaje na kolumnističko-teatralnoj razini... Ali, zar ionako sve prave revolucije ne počinju sukobom na ljevici, tj. verbalnim kalamburima, pa se onda prijeđe na clit-picker čizmice, pa na plesne lakirane cipelice, a tek kasnije budi se grad, je li tako, dragi Blože?

Mate Bašić 31.01.2006. (02:26)

@ Budalaj lami & ostalima koje to zanima: Geno! Primjećujem da protiv svoje namjere nenadano postajem istaknuti lik ove prepiske. Koliko mi je prostora posvećeno, bilo bi pristojno da nešto i odgovorim. Kao prvo da te nešto zamolim, ajde da se dogovorimo. Vidim da si mi posvetio pažnje, a kako smo generacija, a po onome što pišeš vrlo vjerojatno se i osobno poznajemo, vrlo brzo ćeš - ako već nisi - znati ili naslutiti tko sam ja, tim više što ti ne mogu ni odgovoriti bez da ti ne prostrem nove smjernice. Molim te, ako već znaš ili kad saznaš, zadrži to za sebe. Ovdje sam Babl i to bih rado do daljnjega ostao. Važi? Vučeš me za jezik po dvije teme: čačkaš po "poletovskoj" epizodi, a i film (domaći, jugoslavenski, hrvatski…) ti je bliska i draga tema… Dobro. Uzmi u obzir da je upravo tri ujutro, pa neću moći na sve odmah odgovoriti ni komentirati, tim više što si usput napiknuo još nekoliko tema o kojima imam što reći. Evo, privremeno neću reći ništa o filmu, osim da sam i ja pisao filmske kritike (dapače, kanio sam otvoriti blog upravo za njih), bavio se filmom, pa nešto i uspio postići… i da ne duljim - preostala je epizoda s Polimčevom kritikom "Okupacije" i "Poletom". Na neke od tvojih točaka lako je odgovoriti, s tim da moram primijetiti da ti referentna literatura nije odviše pouzdana. Dražena Rajkovića ne znam, niti znam ništa o njemu, ali o stavkama koje navodiš na osnovu njegova teksta mogu reći sljedeće. Ad 1) siguran sam da nakon frke s "Okupacijom" ni redakcija niti ijedan njezin član nisu bili rastjerani ni otpušteni, osim što je Polimac prestao surađivati, kako sam ranije naveo. To se može provjeriti. U NSB postoje uvezani kompleti "Poleta". Glavni urednici su u načelu birani na rok od dvije godine, ili - preciznije - dvije sezone izlaženja. Sezone su počinjale na jesen, a završavale početkom sljedećeg ljeta; otprilike su se poklapale sa školskom godinom. Listanjem se može vidjeti da kada je bila frka s "Okupacijom" i (provjeriti impresum) da li je Pavić završio svoj dvogodišnji mandat, zajedno sa cjelokupnom svojom redakcijom, tj. urednikovao i dalje. Koliko se sjećam, jeste, i jako bi me iznenadilo da me sjećanje vara po tom pitanju. 2) u skladu s tim ni Kuljiš ni Pavić nisu "odmah potom" ništa drugo nego što su i ranije. Što se tiče činjenica koje si sam provjerio, idemo opet po brojevima: 1) istina je da je "Polet" napala Mira Boglić. Usput, uvjeren sam da je Zafranović, čitajući taj tekst, bio jednako iznenađen kao dečki iz "Poleta", tj. da on osobno ni na koji način nije inicirao ni sudjelovao u tom napadu. Indirektan dokaz tome je i što su Zafranović i Pavić još godinama nakon toga prijateljevali. 2) što se tiče Baltića, rekoh da se toga precizno ne sjećam, dozvoljavam da je moguće, dapače, sigurno je znao što se sprema i vjerojatno bio suglasan s tim, kao još nekolicina njih, no da li je on bio inicijator ili glavni čovjek u napadu - ne sjećam se više. 3) ne sumnjam da je Pavić nagrabusio u JNA, ali ipak - ako to koga veseli - ja sam u JNA prošao gore. Oprosti/oprostite na digresiji, htio sam reći nešto drugo. Logika slabo pomaže ako se ne ubace pravi, relevantni i dovoljni podaci u logičku mašinu. Ako je Pavić odgudio 15 mjeseci, umjesto 12 poput mene, onda je do toga dovelo što se zaigrao novinarstvom i propustio završiti faks do 27 ili 28 godine kada je bio krajnji rok za odlazak u vojsku. Lako provjeriti. Usporedi se kada je diplomirao i kada je rođen. Pored toga, iako ne znam ikoga od mojih prijatelja ili ljudi u krugovima u kojima sam se kretao tko se radovao odlasku u JNA, uključujući i sve domaće Srbe (usprkos stihu "Rado ide Srbin u vojnike…"), bilo je slučajeva da su neki ljudi nešto zakuhali, smutili, zapetljali ili slično, pa bježali u JNA da se stvar slegne ili ostavljali onima koji su ostajali da vade kestenje iz vatre. (Ovo se ni zericu ne odnosi na Pavića.) Usput rečeno, bilo je drugih "Poletovih" glavnih urednika koji su odlazili prije vremena na neočekivane načine (Bošković, možda i Franičević), a jedina redakcija koja je u cijelosti rastjerana zajedno s glavnim urednikom bila je Babunova, zar ne? (Tako mi govori sjećanje, iako ja nio sebi ne vjerujem. Na sreću, imam gomilu zabilješki i mogu se provjeriti, ali sad nisam raspoložen za to.) 4) Da je Račan zaista tražio glave, on bi ih i dobio. No direktor CDD-a, "Poletovog" izdavača, bio je Jozo Čondić, jedan od najbližih Račanovih prijatelja, a to je prijateljstvo bilo nepokolebano do Jozine smrti prije nekoliko godina, i Ivek nije nikako naškoditi ni Čondiću ni ikome iz njegove ekipe. 5) rekoh već da, ovom prilikom, neću o filmu, ali ipak da spomenem "Izgubljenu olovku", pa "Dvostruki obruč", pa "Deja vu", pa "Tko to tamo peva", pa "Tko pjeva, zlo ne misli", pa "Rondo", pa "Ciguli-miguli", pa "Dom za vješanje" (naspram kojega mi je "Underground" čista ljiga,) pa "Otac na službenom putu", pa "Kad budem mrtav i beo", pa "Sakupljači perja", pa filmove Zorana Tadića, pa "Rane radove", pa "Prekobrojna", pa "H8",(...) Što je ovo? Komentar se prekida? Nov sam ovdje, tek se snalazim... Nemam više snage ponoviti sve što mi je softver pojeo, pa ću maksimalno skratiti. Završimo ovako: ... ", "pa "Ljubavni slučaj službenice PTT-a", pa "Gravitaciju", pa …. Ni ne spominjući Zafranovića i Grlića, lako je doći i do brojke trideset, zar ne? 6) Ne mora te čuditi da postoje nebulozne priče koje se desetljećima ponavljaju kao istine. Ima ih toliko da, kada bih njih počeo nabrajati, ne bih danas ni išao spavati. Što se čudiš, gdje ti živiš? Ti vjeruješ nečemu što si pročitao u novinama? Misliš da Pavić ne škripi zubima kad čita "svoje" izjave u izdanjima EPH-a, a da izdanja drugih kuća ni ne spominjem? Ako sutra ne bude novog priloga na mom blogu, to je zato jer sam pisao ovo…
P.S. Samo da ne griješim dušu, da dodam spomenutim filmovima naslove "Bakonja fra Brne", "Kad čuješ zvona", "Misterije organizma" (ili ono bješe "orgazma"?), te nezaobilazne "Lisice"... tek da bude nabrojano dvadeset.

babl 31.01.2006. (04:27)


Dragi Pero, najbolji "hrvatski film" na ovom blogiću jest kad Peratović otkrije nazočnom pučanstvu da je M.B. - ni više ni manje - nego Mate Bašić... Ono drugo - e, ko ga jebe, rekli bi stari Rimljani, l'enfer sont les autres... Neš ti investigativca, sama i kad nije...

(M.B.) 31.01.2006. (13:33)

U pogledu Poleta, koliko pamtim (a ponešto još pamtim), Babl govori istinu. Ne znam gdje je bio budalaj lama, ja sam bio ondje. Usput, oprostite mi što se ne krijem iza nicknamea

Inoslav Bešker 31.01.2006. (13:52)

Encore: Željko, pripazi na rečeničice... Jer - tebi svojstvena - rečeničica poput: "....pokojni Stipe Šuvar ispričao mi je...", mogla bi se protumačiti kao da si mrtav, ili kao da si, ne daj dragi Blože, ponovo,evo ko jučer, živ i mentalno zdrav, pa neoprezno za okruglim hrastovim stolom bez vrži zazivaš duhove mrtvih, i to iz Studentskoga doma "Stjepan Radić", tamo na Savi, skupa, ujedno i zajedno, sve se za ruke držeći, dakle, sa Sinišom-Zavišom Arhom, kakoliveć, postfestumskim dragovoljcem Domovinskog rata, zbog kojih si ujedno i postao temom teksta Marka Markovića u - eh - zabranjenom "Studentskom listu" štono ga je uređivao Ivica Buljan, današnji urednik kulture u "Jutarnjemu", za kojega se iskreno nadam da će ti ulogu jednoga od sporednih aktera u kakvoj budućoj kontroverzi opet ustupiti, kako si, jebate, nanovo krenuo... En passant, zar druže TI TO misliš da je dr. Dejan Jović toliko blesav da bi PUTEM TEBE pozdravljao bilo koga, mene osobito?
(M.B.) 31.01.2006. (14:06)

Ino, nije bilo tako, nego slično, ali... Inače, tema se odnosila na Zafranovića, i/ili na pokušaje da se to sa Zafranovićem "prebaci" na Polet, Pavića, što li, a - što bi ti onda?

(M.B.) 31.01.2006. (14:11)

Dragi Babl, ako na svom blogu ostaviš email, javit ću ti se pa da se upoznamo. Odgovorit ću ti kad se vratim doma, a za sada samo opaska upućena Inoslavu. Ino, mi se poznajemo, sjedili smo s Grčićem na dodjeli nagrada Jutarnjeg, a upoznali smo se u Samoboru, kod franjevaca, koncem osamdesetih. No, dakle, evo što imam kazati o tvojoj presudi - OK, vjerojatno ste vi onda u pravu, no, recite mi, i ti i Babl, zašto već dvadeset i pet godina Pavić, Kuljiš i ekipa šire urbanu legendu o raspuštanju redakcije nakon Nenadovog teksta? Jučer sam pričao s jednim od njih dvojce, i, ne bi vjerovao, ponovo mi je ispričao navlas isto! Uostalom, već treći put ponavljam: ja tu nemam nekakav svoj interes doli onog da se konačno ustanovi istina. Ino, da ne duljim, postoji niz objavljenih tekstova u kojima se ta legenda reciklira, a sad odjednom ispada da ama baš svi svjedoci tvrde suprotno! Čudna je ta rehabilitacija Lordana, zar ne? Ta, u konačni o tome je riječ. Usput: zabavno je izabrati nadimak; već sam to objašnjavao u postu o karnevalizaciji bloga. Rado te čitam, veselim se kad te sretnem, i nadam se da ćeš se još koji put javiti, tvoj,

budalaj lama 31.01.2006. (14:20)

Da, da ne zaboravim, Baltićev napad je imao i druge povode i druge meritume: on je smatrao da se CDD konstituirao kao "paralelan centar moći", vidio je u tome (u strahu su velike oči!) nekakav mogući zametak pluralizma. Išli smo Čondić i ja do njega i nakon razgovora gluhih obojica smo ubrzo otišli, Čondića je naslijedio Đuro Tadić, ja sam nešto kasnije svojevoljno otišao otišao na burzu rada, ali me angažirao Danas. Ne pamtim da bi se Baltić u išta drugo pačao ondje.

Inoslav Bešker 31.01.2006. (14:27)

E, kvragu, preduhitrio me Mate: da, tema se odnosila na Zafranovića, iako ja ne mislim da bi zbog Pavića Ino tu bio u nevolji. No, Ino, molim te, meni za ljubav, pokušaj napisati jednostavnu kronologiju događaja, pa da rekonstruiramo tu epizodu koliko je moguće. Kako je dakle bilo, ako ja tvrdim jedno, ti drugo, a Mate nešto posredno?
Dr.Dejan Jović je još blesaviji moj Mate: taj misli, i piše o tome, da je Jugoslavija propala jer je kao država, sljedeći dijelektičku nužnost, naprosto odumrla! I to on predaje studentima politologije u Škotskoj!? Blog te heba!

Dragi Blog 31.01.2006. (14:34)

Prebrzi ste, a pišem usput dva teksta. Nije bilo posrijedi raspuštanje redakcije, nego prebacivanje na mlađu generaciju, dok se Pavić već bio uputio prema Vjesniku. Ostao je kao glavni urednik ratko Bošković, onda je Polet pisao o sukobu pankera i šminkera, pa je objavljen i poziv na demonstracije - i tada sam zaista popizdio, jer sam imao nekog iskustva i kad sam pomislio da netko poziva u Bogovićevu (gdje je sada Profil) hrpu gimnazijalaca gdje bi onda mogla upasti policija, i kada sam zamislio mlaćenje u zatvorenome, sledio sam se. I tada, koliko pamtim, bilo je smjenjivanja. I Nino, i denis, i Ratko našli su se u Vjesniku, a teško da bi se to moglo tada smatrati kaznom.
Tekst o Zafranoviću izazvao je buku, rasprave, teške riječi - ali zbog njega nitko nije stradao, ili barem ja nisam percipirao da je netko nahrdao zbog toga. Ne zaboravite: svatko pamti svoje žigve (engleski: brand), jer tuđi zub ne boli. Pišem po memoriji, staračkoj, koja nije uvijek pouzdana. Koga jako zanima, neka se odgega do NSK i neka lista Polete, pa će imati i kronologiju. Mene čekaju Željko Trkanjec i Tanja tagirov, a ja kasnim, kasnim, kasnim...

Inoslav Bešker 31.01.2006. (14:40)

Jeboga, Besker, pa nije bas bilo tako... Naime, mozda su tebi, dok si od Sase Mersinjaka pokusavao napraviti pisca, a od "Pitanja" casopis, promakle neke stvari, no decki su tamo razbucani, jedan kroz jedan, BTW, to su tada bili "tvoji" decki & oni su postavili "temelje"... Eh, temelje - cega, tesko pitanje, ali... Ratko je postavljen kao v.d. samo kao "gartlic za cas kratiti", a ni njegova nije bila duga vijeka... Slicno je bilo i s "omladincem" Franom, kojega je pak naslijedila "omladinka" iz Dubrovnika, Mime, sto danas uredjuje bosansko-jugo-kakav-li-ve-c- program na americkoj radio-postaji Slobodna Europa sa sjedistem u Pragu, da bi se konacno, nakon nje, uspostavio nekonfliktni Ajsikju... Zar ti to pokusavas sada, poput Pere, tvrdeci da je rijec samo o "isteku mandata", opravdavati ne samo Baltica, nego i cijelu tu ekipu, koja je kasnije, i u Vjesniku i u Danasu branila, uostalom, i tebi, cak, pa i Ninu, osobito, i Denisu, koliko ga je to uopce zanimalo, makar jebeni prelazak praga onoga nakaradnoga Racanova lena kojega smo mi zvali kockicom, usput budi receno, u tadasnjem Polimcevu susjedstvu?... Usput, pozdravi TeTe... Onako, od srca hrvatskoga, bit ce joj drago...

MB 31.01.2006. (14:56)

@Ino: Cool! Hvala ti i na ovoj elementarnoj kronici. Ipak, moram kazati da sam vozeći se s posla - odakle sam se ovlaš javio - još jednom provjerio svoju, inicijalnu verziju - na istom izvoru koji sam kontaktirao jučer - i, unatoč vašim dopunama, tvojim i Bablovim, nisam stekao dojam da moj sugovornik iole odstupa od prvotne verzije priče (historije). Najbolje bi pak bilo poslušati potonji savjet i otići da NSK. Toliko neka bude kazano o raspuštanju Pavićeve redakcije 'Poleta'. Nu, na ovom primjeru moguće je ipak pokazati kako se povijesna istina rastvara u poliperspektivizmu osobnih i partikularnih interesa: svatko je u tom oblaku vidio što je htio, ili mogao vidjeti! Jedno je izgleda ipak zajedničko: ni Milutin Baltić, ni Lordan Zafranović, ni Mira Boglić, ni Stipe Šuvar, a blogiblogme ni Ivica Račan, in summa: ni komunizam an sich nisu bili tako loši kako to sada zlonamjernici, za potrebe obračuna s Lordanom, tumače! Too much! Ino, ne sumnjam ja u tvoju staračku memoriju, no, ti pamtiš samo sretne dane. Naravno, blago tebi, samo, pamtiš li na isti način i devedesete!? Vidiš, u tome je stvar - svatko pamti svoje žigve! Onomad nisi nahrdao, devedesetih jesi, pak ono vrijeme i nije bilo tako strašno, baš kao što devedesete i nisu bile tako zanosne! I to je sve, zar ne?

budalaj lama 31.01.2006. (15:10)

Dragi Blože, dr. Dejan Jović je u pravu: u Imotskom se tako o Jugoslaviji govori još od 1. 12. 1929...
Mislim, u Imotskom se to pocelo govoriti tjedan dana ranije, zbog obljetnica, znaš...

(M.B.) 31.01.2006. (15:13)

@ Dear Babl: Hvala na uljuđenosti i mirnoći u razgovoru, unatoč kasnoj noćnoj uri. Rasparavu o Poletu ostavljem po strani, naprosto stoga što ću pričekati da se i još pokoji protagonist uključi u nju, a za sada samo nešto: sasvim nepotrebno nabrajaš brojne filmove koji zaslužuju naći se na nekakvim top-listama najboljih domaćih filmova druge polovice xx.stoljeća! Naime, i ja sam sudjelovao u tim izborima - prigodno, kao prvi film nominirao sam 'Rondo' - i ništa mi od toga nije strano. Štoviše, ako već govorimo i o Makavejevu, a zašto onda ne spomenuti Žilnika ili Živojina itd.! Dakle, osim u jednom, a to je pretpostavljanje katastrofalno dramaturški i narativno urađenog 'Doma za vešanje' briljantno dorečenom 'Undergroundu' (vidljivo je to na prvi pogled: prvi je običan zbroj doskočica koje u koherentnu cjelinu, ma kakvu cjelinu!, ne veže ništa drugo osim činjenice da jedna zgoda dolazi prije, a druga poslije!), u svemu bi se ostalom mogli složiti, dapače, drago mi je da si se sjetio 'Lisica', primjerice. Samo, prijatelju po zanatu, nisam ja govorio o hrvatskoj ili jugoslavenskoj kinematografiji en bloc, nego o opusima L.Zafranovića i R.Grlića. Štoviše, ja sam taj koji je njihove opuse usporedio s Kusturičinim, upravo zato da, pazi sad: predupredim možebitne optužbe za klerofašizam u stavu, i nacionalsocijalizam u nakani! Meni je zaista irelevantno je li film hrvatski ili srpski, baš kao što mi je nevažno je li redatelj Amer ili Rus (minus i plus, Huljić i Miroslav Drljaća Rus, la-la-laaa...)! Ono što je meni važno, a bilo je tih kasnih sedamdesetih presudno i Nenadu Polimcu, činjenica je da je neki film, oprosti ali qua film, dobar ili loš! A ja mislim da je da je 'Okupacija u 26 slika' loš film, baš kao što ne samo da mislim, neko vidim, kao što to svatko nepristran može prima vista uvidjeti, da filmografija Lordana Zafranovića naprosto ne postoji: čovjek nema opus, i, iz zla koje porađa svijest o nedostatku talenta, stalno iznova vlastiti pakao - citirao bi Mate - smješta u druge, egzistencijalistički precizno i jednako tako školski dosadno, predviljivo i nekako već besmisleno. Da stvar bude gora - a o tome svi šutite, zanimljivo, naprosto stoga jer vam je Vrdoljak mrzak, jasno, kao hadezenjara! - Tončijev je redateljski opus nesumjerljivo superioran Lordanovom, i to je svima nama, drugarice i drugovi, jasno k'o dan! Sve ostalo obične su pizdarije, i da ga Vrdoljak nije pljunuo, Zafranović još godinama ne bi zaslužio to malo publiciteta koje mu warholovski pripada. Tu ću i završiti: zamisli život koji se ukonačuje u činjenici da u društvenu kroniku možeš dospjeti jedino ako te pljune Antun Tuna Vrdoljak! Jebaš takav život! Naravno da ti u tom i takvom životu ne preostaju drugo nego prepričavati zgode i nezgode drugarice Špiljak, kad je za tog i takvog naratora vrijeme stalo nekako upravo u doba te štorije. Baš kao što su i sve druge priče s tim vremenom za nj minule. Zato Zafranović nema o čemu snimiti film, budući nam nema više što reći. A ono o čemu se ne može govoriti, o tome treba mučati.

budalaj lama 31.01.2006. (15:35)

@Mate: Tek sad sam vidio tvoj post od 14:56. Dan prije, dvije minute do devet, napisao sam: "...zanimljivo je, jebemti, da nigdje tih komunjara zapravo nema: čim nekog spomeneš, taj je vodio dvostruku igru, branio je liberale i urbanu mladež od starih boljševika, no, kad se dohvatiš nekog od tih boljševika, ispada da je i on bio u dvostrukoj poziciji, i sve tako po principu babuški, kako to već u lageru biva!". Da, stari moj, ti se sad pitaš: "Zar ti to pokusavas sada, poput Pere, tvrdeci da je rijec samo o "isteku mandata", opravdavati ne samo Baltica, nego i cijelu tu ekipu...", a odgovor se sam nudi - da, upravo to, treba opravdati ne samo Milutina Baltića i cijelu tu ekipu, nego cijelu tu epohu. Zapravo, čemu se ti čudiš: A kaj drugo EPH svih ovih 15 godina radi? Naravno da sve to nije bilo baš tako, naravno da nitko nikoga nije dekapitirao, naravno da se Kuljiš i Pavić sada sjećaju lažnih ili romansiranih biografija, naravno da Bešker iskupljuje Baltića, posve je notorno da su smjene dolazile planski, u okviru dvogodišnje dogovorne ekonomije generacijskih uredništava, pa je stoga još shvatljivije da je došlo vrijeme mlađem naraštaju, kako to i inače prirodno biva (jer, dijalektika nije samo logička, već i ontologička zakonitost, tovariš Bašić!) i, uopće i ukratko, Jugoslavija i komunizam bili su bog bogova, sve pet, dočim je sumrak idola nastupio kad je Tito već jednom nogom bio u grobu, a povampireni se nacionalizam proširo zemljom kao šumski požar (šteta što je riječ o nacionalizmu, baš bi mi ovdje dobro sjeo 'crveni vjetar'). Stari, stvar je to perspektive: neki su dečki htjeli Hrvatsku, neki je nisu htjeli. I to je sve i to ja ovdje govorim već tjednima i namjerno se o tom šuti, jer, kad bi bili pošteni i otvoreno priznali tko je gdje koncem osamdesetih stajao, in ultima linea, u oči bi se gledali jedino preko nišana!

Dragi blog 31.01.2006. (16:39)

Post festum

Hm, kako mi je sve ovo promaklo onda kad se zbivalo? Naime, imam svojih pet lipa za dodati na ovu hrpu, glede Pavićeve i Kuljiševe vojske. I sam sam sezone 1983/84. bio u vojsci u Skoplju, u pješadiji, i puki me slučaj nanio u redakciju lista V. armijske oblasti "Za pobedu". Mislim da me kapetan poslao da temo nešto odnesem. Upoznao sam glavnog urednika - slika i prilika starog novinarskog vuka iz američkih filmova pedesetih, neki pukovnik, čini mi se (pomalo me fizički podsjećao na Dragu Kastratovića, koga sam međutim upoznao kasnije). Ja izručim što mi je naređeno (ma, mislim čak da je neki moj tekst o nekom "vojničkom takmičenju", bla-bla, svaki izgovor je bio dobar za hvatanje krivina), i pita pukovnik uobičajeno ko-si-šta-si-gde-si-piso, ja ispričam da sam još u srednjoj školi piskarao za Polet i Večernji, i na to pukovnik skoro pa popizdi da zašto mu se nisam prije javio, da bi me momentalno iz pješadije prebacio u redakciju i tu bih cijeli vojni rok plandovao, vozikao se okolo, malo slikao, malo pisao i uživao bih ko gospodin čovjek (umjesto da 50 dana plazim po Krivolaku), kao što su malo prije mene kod njega UŽIVALI NINO PAVIĆ I DENIS KULJIŠ. Zaključujem dakle da su obojica dobar dio vojnog roka proveli u redakciji lista "Za pobedu", a iz pričanja tog pukovnika, nije mi to nalikovalo na neku kaznu, naprotiv...

Bookaleta 21.09.2007. 00:25




Post je objavljen 10.07.2008. u 01:47 sati.