Marketing
Zvonko i Julija
Povratak Zvonka Bušića u Hrvatsku izazvao je očekivane, razumljive kontroverze: za jedne je Bušić autentični hrvatski heroj, za druge nepatvoreni terorist.
Prije gotovo dvije godine, u rujnu 2006., na portalu "Jutarnjega lista" ambivalentnost je (recepcije) Bušićeva imena, lika i djela anticipirana u dva oprečna komentara: u onome uvaženog novinara "Jutarnjega lista " Branimira Pofuka, i tome nasuprot zloglasnog komentatora imena Kapetan Kuka.
Donosim ta dva komentara in extenso, bez ikakve redakcije, kao ilustraciju mogućeg raspona današnje rasprave o Zvonku Bušiću; taj raspon, ujedno, iscrpljuje ovu raspravu. Tertium non datur.
NEKE ČINJENICE O BUŠIĆU
Ova najvecim dijelom nesuvisla i uspaljena rasprava odlicna je skola i nama novinarima kako je ruzno i pogubno naprecac suditi, zauzimati nepokolebljiv stav i na koncu vrijedjati druge ljude
Igrom slucaja sam upoznat s nekim cinjenicama koje ovdje nitko nije spomenuo i nadam se da ce malo smiriti ton ove diskusije. U prvom redu svima najtoplije preporucam knjigu Julienne Busic Ljubavnici i ludjaci. I to ne samo zbog slike vremena u njoj, osobito zanimljive iz kuta jedne Amerikanke, nego i zato jer je rijec o prvorazrednoj literaturi, izvrsnom romanu. O tome je pisao, na primjer, i jedan Edo Popovic, koji je sve samo ne politicki, a kamoli nacionalno ostrasceni tip koji bi samu temu stavio iznad, u ovom slucaju vrhunskog, stila i vjestine pisanja. Nadalje, imao sam priliku upoznati gospodju Busic i od nje, kao i iz drugih izvora na koje me uputila, dobiti opseznu dokumentaciju o slucaju, koju ona dobrim dijelom donosi i kao prilog u svojoj knjizi. Dakle, nije tocno da mi ne znamo, kao sto netko dolje rece, jesu li oni imali namjeru pobiti putnike u avionu. Kao sto je utvrdio i sud, Busici i njihovi drugovi su u avionu prijetili laznim eksplozivom, u stvari obicnim plastelinom, upravo zato sto im ni na kraj pameti nije bilo ubijati neduzne ljude. No, da bi se njihovi zahtjevi i namjere shvatili ozbiljno, u New Yorku su na odredjenom mjestu ostavili eksplozivnu napravu o kojoj su, dolje vec opisanim putem, obavijestili policiju, dapace, s uputama za demontiranje. Policija je, na zalost, pogrijesila u postupku demontiranja i policajac je tragicno poginuo. Tocno je da njegova udovica zbog toga jos uvijek vodi proces protiv NYPD-a. Nadalje, u korist svojih otmicara na sudu su svjedocili i neki od putnika, kao sto su ih kasnije i posjecivali u zatvoru. Isto tako, sam sudac koji je vodio proces i izrekao kaznu zalagao se u vise navrata za pustanje Zvonka Busica iz zatvora nakon sto je vec bio odsluzio presudjeni minimum izdrzavanja. Dakle, nitko ovdje ne hvali postavljanje bombe i ubijanje covjeka. Njihovi ciljevi su bili plemeniti, a metode ocajnicke, a oni koji misle da u Jugoslaviji nitko nije mogao (ili smio) biti toliko ocajan, takodjer ce nesto nauciti iz knjige J. Busic. Poanta je doista ovdje u tome da je covjek odavno odsluzio svoju kaznu, ali odlezao je, eto, punih trideset godina i jedan je od najstarijih zatvorenika u SAD-u s tako velikim stazom. Taj bi covjek itekako imao puno toga ispricati o prezivljavanju i cuvanju vlastitog zdravog razuma u americkim zatvorima. OZ na zalost nije izmisljena serija. Zbog svega toga nadam se da ce barem ponekom ovdje biti jasno jasno kako veseliti se oslobadjanju i povratku Zvonka Busica u Hrvatsku (majka mu je umrla, ne docekavsi ga, prije dvije-tri godine) nema nikakve veze s nekakvim velicanjem terorizma, bombastva i ubijanja neduznih ljudi. Uostalom, sami sebe su i pred sudom i pred svijetom zbog tragicne pogibije policajca osudili upravo Busici. Julienne Busic je izuzetno pametna, mudra i hrabra zena, a kad god sam je sretao nisam mogao ne pomisliti i na Homerovu, odnosno Odisejevu Penelopu. Silno mi je drago i zbog nje i zbog samog Zvonka Busica ako se taj transfer sretno zavrsi. S obzirom na duzinu ovog komentara, hvala na strpljenju i paznji.
B. Pofuk, Jutarnji.hr, 12.9.2006 23:52:44
Branko,
Prije nekoliko dana, onako usput, pola u šali pola u zbilji, spomenuo sam tvoje ime - kažem tvoje, jer poznajemo se oko 18 godina - kao prvo pero "Jutarnjeg lista". Jednom ću obrazložtiti zašto to mislim, no sada bih obrazložio zašto, mislim, ovoga puta ne samo da nisu u pravu, nego ovaj tekst nisi nikada i nikako smio objaviti. Evo zašto:
1. Ovo je, in ultima linea, apologija terorizma. To je zapravo strašno: ti pokušavaš izazvati sažaljenje spram osoba koje su ubile čovjeka u terorističkom aktu.
2. Ovo je cinična apologija terorizma: američki je policajac sam kriv za svoju smrt, a njegova krivica leži u njegovoj nestručnosti! Ovo je pristrana, nacionalistička apologija terorizma: očaj zbog hrvatske državne nesamostalnosti dovoljan je razlog ako ne opravdavanju a ono razumjevanju terorizma kao legitimnog oblika borbe za vlastitu državu! U toj borbi dopustivo je, u promičbene svrhe, ubijati čak i državljane treće, sasvim proizvoljno izabrane i nepristrane strane! Jer, nije ubijen policajac države koja nije dopuštala hrvatsko državno osamostaljenje, nego američki policajac koji s tom emancipacijom nije imao ama baš ništa!
3. Ovo je gotovo suluda apologija terorizma, i to je ono što brine: odjednom su u igri čak i estetski kriteriji, evo, roman gospođe Bušić pravo je remek-djelo biografske literature, tu je i stručnjak da to potvrdi, ako treba, hrvatski poeta i filantrop Edo Popović, osobno nezainteresiran za terorizam, očaj i hrvatsko državno pravo, pa, ako Edo veli da je to literatura, onda valjda možete vjerovati na riječ kad vam ja, Branimir Pofuk, velim da književnost takvog stila - u zadnje vrijeme Branko izvješćuje o svim romanima koje je pročitao, i, nevjerojatno, ali svi su do jednoga zapanjujućega stila: nekakav crnogorski prvijenac ugolačan je do biblijske jezgrovitosti, recimo.... - ne može biti lažna: ta, ono istinito i ono lijepo uvijek idu ruku pod ruku, još od matere Helade naovamo. A kad smo kod toga...eeee, kad smo kod toga, eto gospođe Bušić u punini njene a(n)tičke dostojanstvenosti novovjeke Penelope! Budući da su trancendentali istinitog i lijepog redovito u svezi s dobrim, ta pravdoljubivost Bušićevih, koja je urodila i književnim remek-djelom, eo ipso je ujedno dokaz njihove dobrote, dakle moralnosti! To je jedna gotovo amiški stroga obitelj, koja je u nastupu iskrenog samobičevanja osudila samu sebe pred bogom, ljudima i američkom javnošću, pak nije nimalo čudno da su zatvor pohodili i sudac, i putnici otetog aviona, i tko zna tko sve ne od ucviljenih Amerikanaca, čiji je jedini grijeh loša antiteroristička sprema tamošnje policije!
4. Ovo je neobično perfidna apologija terorizma! Obrazlagati kako su otmičari raspolagali plastelinom pa se nitko zapravo nije trebao bojati za svoju egzistenciju, potpuni je promašaj, osim i opet kao pokušaj ekskulpacije zločinaca, terorista. Naime, njihova je osnovna intencija, bez obzira što imali u rukama, plastelin ili plastični eksploziv, uvjeriti posadu i putnike da će avion dignuti u zrak, te da ih se ima uzeti za ozbiljno - ta, otmičari nisu nastupili kao putujuća družina hrvatskih komiračara odlučna da parodira teroristički aktivizam. Zamislimo sada da se u avionu nalazi trudnica, čovjek koji je već imao infarkt, neko dijete koje će za cijeli život kao uspomenu na ove dobre, hrvatske, očajne ljude ponijeti groznu traumu blizine smrti! Koga je briga što ti idioti imaju u rukama: oni prijete, sumanuti su - očajni, kaže Pofuk - i sve može u trenu odletjeti u zrak: životi nedužnih ljudi, ideali, ljubavi, snovi, nadanja...Tko to ima pravo raspolagati bilo čijim nedužnim i u tom pogledu savršeno nevinim životom e da bi ostavario svoj politički ideal, ma kakav on bio!? Plemeniti ciljevi? Koji su to ciljevi, Branimire Pofuk? Ostvarenje hrvatske državne samostalnosti ili dizanje aviona u zrak? Za tebe, i Bušiće, samostalna hrvatska država; za sve ostale - smrt! Cilj otmičara aviona 11. rujna bio je ubiti putnike. Propagandni efekt te egzekucije sasvim je nešto drugo. Da sam kojim slučajem ja bio u avionu, unatoč tome što sam i sam htio slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku, čim bi mi se ukazala prilika mirno bih poubijao sve one koji bi htjeli poubijati sve nas. Ali oni nisu nikoga htjeli ubiti, ponavlja Pofuk!!! Ne, jesu! Svi su to u avionu realno proživljavali, tu spoznaju životne ugroženosti. To što trenutno nisu imali čime, druga je stvar. Stvar terorističke inkompetencije.
5. Ova je obrana terorizma psihološki zasnovana na "stockholmskom sindromu": Branimir se poistovjetio s otmičarima. Jer, radili su za našu stvar! Gospođa je tako pametna, mudra i - zbog ovoga bi Branimire možda trebao i pred sud časti HND-a! - hrabra žena! Teroristi, ljudi koji se igraju životima putnika u avionu hrabri su ljudi? U čemu se očituje ta naknadna hrabrost? U tome što ta hrvatska majka hrabrosti čeka svoga dragana desetljećima? A što gospodin Branimir Pofuk tek misli o hrabrosti supruge poginulog američkog policajca, čiji se suprug, unatoč njenoj hrabrosti da odgoji dijete ostalo bez oca koji je život izgubio jer nije bio dovoljno stručan u rastavljanju pametne hrvatske paklene naprave, nikad ne će vratiti?
6. Ovo je, zbog konteksta u kojem se ova apologija terorizma javlja, naprosto nečuven gest čovjeka koji je očito izgubio obrise realnosti: nakon 11. rujna pisati tekstove koji pokušavaju psihologizirati razloge otmice, pozitivno ih utemeljiti u kakvoj-takvoj političkoj ili duševnoj realnosti koju bi nepristran čitatelj mogao akceptirati kao racionalan razlog zla - u ovom slučaju očaj zbog nepostojanja NDH, jer, SR Hrvatska u tom trenutku postoji i u njoj neki ljudi političkim putem, žrtvujući svoje a ne tuđe živote, pokušavaju od socijalističke i jugoslavenske napraviti samostalnu republiku Hrvatsku, čemu posvećuju cijeli život, konačno uspjevajući u životnom naumu - pisati danas dakle tako dok aerodromi svijeta imaju osiguranje višeg stupnja no većina zatvora u RH, neodogovorno je, neprofesionalno, bez elementarnog osjećaja za stvarnost. Žao mi je što je ovakav tekst izašao baš ispod pera Branimira Pofuka. Još mi je nejasnije to što inače posve uravnotežen, strpljiv, postojan, smiren čovjek ustrajava u svojoj pristranosti, usput patetično paternalizirajući cijelu diskusiju: tonom seoskog župnika Branko izvlači pouku u ime svih novinara, pripremajući se za pledoaje za teror! Strašno!
Još tek jedna rečenica: evo, pogledaj! Tko te razumije, tko te uvažava, tko te brani: oni koji bi i opet dizali avione u zrak! Ja znam da to nisi htio, ja znam da ti to ne bi htio ni u nagorim snovima, ali, ne znaju oni, oni koji bi to u ime te tvoje apologije i opet učinili. Ako itko treba iz svega ovoga izvući pouku, onda si to jedino i samo ti: ovo ti je ogledan primjer onoga što tako rijetko susrećemo a što se trivijalno naziva odgovornost za javnu riječ. Jer, ona podrazumjeva odgovornost za sudbinu te riječi! Nemoguće je kazati: krivo sam shvaćen! Kad braniš teroriste, moraš računati na to da će možda sutra netko upravo tvojim argumetnima opravdavati ako ne otmicu aviona, a ono razbijanje nekog srpskog prozora. Jer, borba se nastavlja, zar ne?
Kapetan Kuka, Jutarnji.hr, 13.9.2006 1:55:32
Post je objavljen 27.07.2008. u 03:41 sati.