NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Gastartbeiteri - NENAD POPOVIĆ - Goldstein

Gastarbajteri su glavni tekst upravo objavljene knjige Nenada Popovića - 'Svijet u sjeni', Pelago, Zagreb, 2008.

Dobrotom Nenada Popovića cijeli taj materijal, prepun fotografija, novinskih karikatura, izrezaka, preslika sudskih presuda, novinskih intervjua... ekskluzivno nam je stavljan na raspolaganje. Zahvaljujemo gospodinu Popoviću na toj povlastici: iz Gastarbeitera prenosimo zapis o Vladimiru Bakariću, kao poziv na čitanje Svijeta u sjeni.


Istinski counterpart gastarbeiteru nije, međutim, susjed koji je ostao i s kojim, nakon svega, gastarbeiter pije kavu, već Vladimir Bakarić. On je sve vrijeme samo sjedio na vrhu društvene piramide i disao. Njegov apsolutni mir i disanje – jedva čujno disanje koje, međutim, čuje čitava nacija – potencirani su mitom ili istinom da je imao bolesne dišne putove. Tako, "bolestan na pluća", on diše u vili u zelenilu na Gornjem gradu, diše u mitskoj vili na otoku Hvaru – jer na otoku Hvaru najbolja je klima na našoj obali, najblaža – on diše u klimatiziranim prostorijama na vrhu nebodera Vjesnika i na najvišem katu zgrade Centralnog komiteta. Ništa ne radi, samo gleda, sluša: "prima ljude". Masivan, mliječno bijele puti, tihog glasa, sjedio je tako usred gastarbeiterske zemlje hrvatski Buda. Desetljećima. Puca mu pogled na Savu, na Turopolje, na smog nad donjogradskim krovovima, a popodne, doma, s terase gleda suncem pozlaćene fasade i kupole na Šalati, intenzivno rumenilo mirogojskih arkada, stare krovove Jurjevske i Nove vesi sve do Katedrale koja se, dakako, vidi u blagom sfumatu. On je ne-arbeiter. Odmara se od partizanskih dana (četiri desetljeća), njegov posao je da prebire prstima, samo vršcima najfinijih končanih niti "sistema". Minimalni pokreti prstom, malo odmahivanje rukom, pitijske rečenice. Usred orkana – hrvatsko društvo nije bilo nedramatično – u njegovom mirnom oku, on je bio leptir. Samo bi mahnuo krilcima. Sjedi i diše vrhovni komunist, vrhovni novinar Hrvatske, vrhovni tumač marksizma-lenjinizma, vrhovni vođa službe za zaštitu državnog poretka, promatrač i, doslovno, vrhovni gledalac televizije: kad je ustanovljena Radio-televizija Zagreb, spikeri su, sjetili su se toga kasnije, programe počinjali rečenicom: Dobra večer, druže Vlado. On je jedini imao televizor, odnosno prvi u Zagrebu. Nevidljiv, socijalno i radno potpuno pasivan, za njega se nije moglo znati niti se vidjelo kako se kreće Zagrebom, osim u jurećoj Titovoj koloni, tada je sigurno bio u "drugim kolima": kako je odlazio na Hvar, je li u Vjesnikovoj zgradi imao poseban lift, je li šetao po Cmroku? Je li i uzdisao (o tome nema svjedočanstva, ali leptirovi efekti tada mora da su bili strašni), ili samo disao? Izgleda da je samo pazio da se ništa ne dogodi? Da se ne zakašlje, da se Hrvatska ne zakašlje? Što se i nije, tokom četrdeset godina. Na jednoj strani gastarbeiter, čiji život tutnji, s druge strane njegov counterpart. Da, baš on. Prije nego što je bio partizan i Buda, Vladimir Bakarić bio je sindikalni aktivist. On gastarbeiteru nije suprotstavljen samo tipski-piramidalno, već lično i po življenom načelu: rad - nerad. Vežu ih pak, sami paradoksi. I gastarbeiter i Vladimir Bakarić u društvu su bili neprisutni. I jedan drugome izvan dosega. Gastarbeiter je bio daleko, izvan dosega, a ovaj, negdje u Njemačkoj, nije morao ni znati za Vladu Bakarića. (Samo je sistem drhtao na spomen druga Vlade.) Dijelili su i eksteritorijalnost. Vladimir Bakarić se, kažu, znao ukazati u hotelu Esplanade. Mističnijeg, dubljeg prostora u Zagrebu nije bilo. Gastarbeiteri su pak bili rulja koja se ukazuje dva put godišnje, znojeći se i gurajući u smrdljivim vagonima Mostar ekspresa koja kroz prozor ili pretrčavajući kolosijeke nastoji kupiti masnu kranjsku kobasicu. Gastarbeiter je umoran od posla negdje drugdje i izvan sebe: do Ljubljane i Zagreba vožnja je trajala barem dvadeset sati, na svakom velikom kolodvoru vlakovi su stajali po sat, sat i pol, ne računajući granicu. A zagrebački Glavni kolodvor bio je maltene Europa: iza Zagreba su tek slijedili sati i sati pakla Unske ili neke slične pruge: ljeti neizdrživi zbog vrućine, zimi zbog jedva grijanih vagona. Vladimir Bakarić, bijel i korpulentan, stalno je isti i u sebi samome.
No, o pokojnicima sve najbolje. Možda je Vladimir Bakarić na svoj način radio dan i noć, bez i jednog slobodnog vikenda. S otvorenom linijom iz Beograda. Možda je bio naš James Bond, bolje reći "M". (Na televiziji se moglo vidjeti kako mu se u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski uručuje najviše priznanje povodom nekog ogromnog jubileja Službe.) A možda je cijelo vrijeme smirivao Tita, možda se suprotstavljao srpskim generalima, bijesnim Slovencima, možda je štitio Srbe u Hrvatskoj... možda je cijelo vrijeme pisao (bio je doktor). A možda je i bio teško ugrožen od bolesti. Možda nije mogao raditi, može biti da je cijelo vrijeme primao injekcije, dane i noći provodio s respiratorom, prisilno mirujući. U tom slučaju, on je svakako velik uspjeh jugoslavenske medicine.



Esej o Slavku Goldesteinu zaokružuje trilogiju u Hrvatskoj jedino na Vaseljeni objavljenih tekstova u povodu osamdesetgodišnjice Slavka Goldesteina: nakon Kuljiša i Vujića, sada donosimo i Popovićev ogled.


Kad se govori o emblematskim izdavačima dvadesetog stoljeća, redovito se govori o ličnostima koje su iz svojih poduzeća napravile velike ekonomske sisteme. U Italiji se tad uvijek navodi Arnoldo Mondadori, koji je počeo u jednom sobičku a napravio ogroman medijski koncern; u Njemačkoj to je Ernst Rowohlt, koji je tiskajući književnost na rotacionima strojevima tamo napravio posao stoljeća.

Slavko Goldstein je jedan od najvećih hrvatskih izdavača u Hrvatskoj posljednjih četrdesetak godina. Međutim, on pripada jednom drugom tipu utjecajnih izdavačkih ličnosti. A to su one koje su nakon 2. svjetskog rata na najsnažniji način intervenirale u kulturu i politiku svojih nacija. U Italiji to su bili legendarni i epohlani Giangiacomo Feltrinelli i njegovi obiteljski nastavaljači, U Beču je to bio Fritz Molden koji je nakon 1945. jednoj satrvenoj zemlji zajamčio moralnu i duhovnu vertikalu; u Njemačkoj to su bili Peter Suhrkamp i njegov nastavaljač Siegfried Unseld, čiji je utjecaj bio tako velik da se tamo govori o dobu Suhrkampove kulture. U Francuskoj, last but not least, za isti princip stoji obiteljsko ime Gallimard.

Vremena u kojima je Slavko Goldstein djelovao takav razvoj nisu dozvoljavala. Ograničene ekonomske i političke slobode u Jugoslaviji to su činile nemogućim, a o nekom ozbiljnom poslu u doba njenog rasula u inflaciji i anarhiji nije moglo biti govora. O ratovima i krizama 90-ih u kojima se našla Hrvatska1990.-1999. još manje. U svakom slučaju - kad se konačno našao barem formalno u prilici da nešto poduzme po mjeri svojih interesa i sposobnosti, Slavko Goldstein našao se u maloj zemlji od 4,5 stanovnika, još uvijek rastrzanoj tranzicijom, daleko od Europe a još dalje od govornog područja na kojem bi mogao izdavački djelovati – i u duhovom i u ekonomskom smislu.

Ali, uprkos svemu, Slavko Goldstein je ipak jedna inačica jednog hrvatskog Feltrinellija ili Suhrkampa. Kad se nanižu naslovi koje je, pod raznim izdavačkim siglama, izdao od konca šezdesetih do danas, taj profil jasno se nazire. Čitav niz knjiga koje nose Goldsteinov potpis bile su veliki datumi. Sukob na književnoj ljevici Stanka Lasića (1970.) bila je epohlan: s njime je otvorena možda najvažnija debata o intelektualne i političkoj sudbini Hrvatske i Jugoslavije u 20. stoljeću. I, u njoj je doslovno bilo otvoreno pitanje pitanje slobode. S najdalekosežnijim posljedicama: od toga da je doslovno pukla tikva sakrosantne službene ideologije jugoslavenske ljevice i države, do toga da je zbog nje Lasić morao otići s fakulteta i iz zemlje. S Mićunovićevim Moskovskim godinama (1977.) bilo je došlo do preokreta u pojimanju onog što se iz oblasti političke literature u Jugoslaviji uopće može tiskati – a da ne govorimo o tome da je prvi puta nakon Đilasovih Razgovora sa Staljinom digunta zavjesa nad najdramatičnijim poglavljima druge Jugoslavije, trenutcima kad se odlučivala sudbina dvadesetidva milijuna ljudi, regije, Europe, pa i svjetske političke ravnoteže. Flakerova Ruska avangarda (1984.) bila je pak suverena demonstracija što može biti uzoran, raskošni izdavački pothvat. Tu je Goldstein ujedinio kreativnost jednog od najvećih svjetskih teoretičara književnosti i rusista i našeg velikog grafičkog dizajnera Mihajl Arsovskim. Tekst i slike preokrenule su u Jugoslaviji shvaćanje moderni dvadesetog stoljeća a ujedno je stvorena vjerojatno najljepša knjiga ikad izdana u Hrvatskoj –inteligenetna, rađena kao otvoreni višemedijlani sistem koji je u sebi potpuno zatvoren i konzistentan. S tim gesamtkunstwerkom hrvtasko izdavaštvo i tiskarstvo otisnuli su se u modernu. Nakon te knjige, ništa na polju likovno opremljenih knjiga nije bilo kao prije. To je bio proboj u hrvatsku izdavačku modernu, i taj sat, hvala bogu, do današnjeg dana nitko nije uspio vratiti natrag.

Da, u pogledu unatrag osvještavamo kojoj je mjeri Slavko Goldstein udarao ritam hrvatskoj knjiškoj i političkoj sceni. Na primjer, s dva toma dnevnika Josipa Horvata (1984.), koja je bila prva velika edcija dnevnika jednog takozvanog «građanskog intelektualaca», i time jasno naznačila i vratila u svijest da u Hrvatskoj ne postoji samo ljevica, a još manje ona u njenoj militantnoj neostaljinističkoj interpretaciji Šuvarovog doba – kad je ta knjiga izašla. Ali nije objavljivanje Horvata bila samo gesta. Vijenac, kasnije politički tako važan list Matice Hrvatske, bez vraćanja u svijest Josipa Horvata sasvim sigurno ne bi bio kakav je bio, slobodan, otvoren i na najvišem žurnalističkom nivou. Jednu sličnu ulogu je nekoliko godina kasnije odigralo i Goldsteinovo objavljivanje knjieg Vlade Gotovca Moj slučaj (1989.). Ne samo da je to bio sjajan publicistički potez, veliko oslobađanja hrvatske publicistike i hommage jedom intelektulacu koji je svoja uvjerenja platio skupo kao malo tko drugi. Ta je knjiga bila mnogo više. S njom je na scenu uvedena, tako reći formulirana najupečatljivija ličnost hrvatske demokracije 90-ih godina, čovjek koji je u dobroj mjeri spasio čast hrvataskog parlamenta. Da Goldstein u knjizi Moj slučaj nije objelodanio tko je i što je i što misli Vlado Gotovac, devedestih sasvim sigurno ne bi došlo do svojevrsne historijske pomirbe hrvatske lijeve i desne inteligencije i njene efikasne koalicije u obrani demokracije i časti jedne nacije kojoj je prijetilo da je po ne znam koji puta opet potone u mrak opskurantizma i balkanske poludiktature.

Da li da uopće spomenem Erasmus (....) i Holokaust u Zagrebu (2001), ono je slijedilo po tome i što je nesumnjivi vrhunac u djelovanju Slavka Goldsteina kao izdavača? Časopis u kojem je okupio uređivački dream team od Vesne Pusić preko Ive Žanića do Ivana Lovrenovića i bio nekoliko godina pravi think tank i platorma naj kvalificiranijih društvenih i političkih rasprava te, usput budi rečeno, vjerojatno po čitanosti najuspješniji takav časopis u Hrvatskoj u posljednjih sto godina? Neću se upuštati ni u značaj monografije Holokaust u Zagrebu, ali ipak: zar to nije ona točka na i najstrašnijeg događaja u hrvatskoj povijesti na koju se čekalo 60 godina u kojoj je, tako reći usput, razriješeno i političko pitanje kardinala Alojzija Stepinca, okončana jedna duga i mučna diskusija koja je podjedanko teško pritiskala i lijevu i desnu Hrvatsku?

Vidimo dakle, Slavko Goldstein jest blizak srodnik onim izdavačakim ličnostima kakvi su Suhrkamp, Feltrinelli ili Molden, i one moje rečenice s početka nisu bile nekakva svečarska pretjerivanja. Pred nama je izdavački potpis koji je uvijek isti, ma koliko su vremena htjela da su sigle jednom bile Stvarnost, jednom Liber, Cankarjeva založba Zagreb, Ersmus Gilda ili, konačno, Novi Liber.



Na kraju i sama Goldsteinova autobiografska knjiga 1941., godina koja se vraća (2007.), govori o hrvatskoj izdavačkoj povijesti, i to na motivu karlovačke knjižare Goldsteinovog oca Ive. To je bila knjižara i posudbena biblioteka koja je presudno utjecala na formiranje jedne generacije i opću duhovnu klimu grada Karlovca. Pojedinosti njene uloge ovjelovječio je Stanko Lasić u svojim Autobiografskim zapisima (2000). Poduzeće, dakle, od kojeg je živjela jedna obitelj, i svojevrsni kulturni institut. Uništena je ta knjižara bila je 1941.: kao što je skoro sve vrijedno u Hrvatskoj tad bilo uništeno, i ubijeno: dućan je otet, a vlasnik deportiran i egzekutiran. 1945., preživjeli članovi obitelji dobili su knjižaru natrag. Ali je nisu nastavili; iz osjećaja besmisla i tuge, zasigurno. S lokotom na bravu završila se jedna obiteljska povijest, i jedno poglavlje kralovačke povijesti. Goldsteinovi su otišli u Zagreb, mladi Slavko Goldstein postao je novinar, okušao se čak i u Izraela, pa se opet vratio u Zagreb, posvetio se filmu...

Ali, onda ipak! Kao vučen nekim magnetizmom, zakonitošću očeve knjižare počela se opet ocrtavati, ali u drugom obliku. Iz jedne male sobice na Filozofskom fakultetu, Instituta za književnost, prizemnih prostorija na jednom zaboravljen uglu u zgradi Rektorata preko nekakvih baraka na Savskoj cesti, do jednog stražnjeg dvorišta u Jurišićevoj ulici, kroz svu silu improviziranih prostora, Slavko Goldstein je nastavio posao koji je započeo njegov otac. Što je to? Dug prema jednoj obiteljskoj tradiciji, prkos svim vremenima unatoč, poziv koji se pretočio u stav i ulogu jedne obitelji kroz sad već tri naraštaja? Ja na to, naravno, odgovora ne znam. To je pohranjeno u duhu i srcima jedne obitelji. No, ono što je sasvim sigurno jest da postoji ravna linija između karlovačke knjižare i svih Goldsteinovih zagrebačkih izdavačkih poduzeća do, eto, današnjeg da. I što vrijeme dulje traje, strašni prekid izmedju 1941. i šezedesetih godina, čini se sve manji, tek hijat u jednom istrajnom projektu vezanom za knjigu.
Nekome će se učiniti da je ovakva moja interpretacija odviše literarno ponesena. No toem nije tako. Pred nama je strukturna zakonitost jedne struke. Posvuda u Europi, od Venecije već vrlo rano a onda u punom sjaju u Amsterdamu, Parizu i Berlina izdavačka poduzeća oduvijek su se rađala iz knjižara. Prva adresa, ona pra-adresa u starim impresumima, uvijek je neka knjižara, u ulici toj i toj, na broju tome i tome. Danas najslavniji izdavači nekoć su u potpisu su imali: libraire-editeur, Verlags-Buchhandlung, svejedno jesu li se zvali Plon, Calman-Levy i postoje jš i danas ili Nicolaische Verlgasbuchhandlung u Berlinu, koje više nema.

Pred našim očima tako djeluje jedan arhetipski zakon jedne struke, jedno posebno poduzetništvo, ekonomsko i duhovno istovremeno, te se najčešće na kraju ispostavlja i kao najuspješnije. Zeitgeist, duh jednog vremena, ne piše se samo za pisaćim stolovima esteta, filozofa i političkih vizionara. Postoji i duhovno poduzetništvo koje počinje u knjižarama, a njega, eto, oličuju već tri generacije Goldsteinovih, jedne u svakom pogledu utemeljetiteljske obitelji moderne Hrvatske u – a čija je velika, karika i nesumnjivo centralna ličnost Slavko Goldstein.

U San Franciscu, koji je daleko od nas, na drugom kraju zemlajske kugle, postoji jedna knjižara koja se zove City Lighst. Ona je jedan od hramova američke kulture. Na beskonačno dugim policama, u nekoj svetoj tišini, tamo stoje najbolji izbora ponajbolje svjetske književnosti: poezija, proza, eseji, teorija, polemike, antologije, najnepoznatiji pisci ovog svijeta i oni najveći. Osnovao ju je Goldsteinov skoro vršnjak pjesnik Lawrence Ferlingheti. Koji uz knjižaru ima i izdavaštvo, jedno od najboljih i nautjecajnijih u Americi. Da u City Lightsu od 1953. gori svjetlo svima nama daje neko više, univerzalno samopouzdanje. U životu Ferlinghetijevog vršnjaka Goldsteina ta svjetla bila su brutalno pogašena kad je imao trinaest godina. Mrak koji nastao izgledao je definitivan i beznadan. Za sve nas, međutim, taj Goldstein kao odrastao čovjek malo po malo opet je palio žarulje, i na kraju su sobe jedne djelatne obitelji opet bile osvjetljene obitelji i sviju nas.

Tako ja danas zamišljam sliku kako Slavko Goldstein svog par godna starijeg kolegu Ferlingehetija vodi po Karlovcu, pokazuje mu gdje je bila knjižara i gdje je Zorin dom. Vidim ih kako si objašnjavaju i smješkaju se i razumiju jedan drugog: jedan pjesnik, drugi citoyen, a oba, naravno usput, i knjižari i izdavači. Jedan je stradao, drugi je imao sreće, jednom su gasili svjetla, drugom nisu, ali sve je na kraju ispalo dobro. Ferlinghetti će nakon toga obilaska sjesti u avion i otići na onu svoju drugu stranu zemaljske kugle, dok ćemo Goldstein i svi mi ostatati tu, sami, u ovoj našoj provinciji. Ali ništa zato: mala svjetla knjige ipak gore, i to neka nam bude dovoljno.