NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ANTUN VUJIĆ: U POVODU OSAMDESETE OBLJETNICE ROĐENJA SLAVKA GOLDSTEINA

1.

Kad sam prvi puta vidio naslov knjige 1941. Godina koja se vraća, pomislio sam - zašto naslov nema barem upitnika, zašto nas Goldstein straši tisućudevetstočetrdesetprvom? Doduše, zapazio sam da Goldstein kaže da se ta godina vraća, a ne da se ponavlja. Obično se kaže - povijest se ponavlja. Ali ta godina, ona se vraća! Valjda je u tome neka razlika, barem takva koja izbjegava banalnost izraza povijest se ponavlja. Međutim, i izraz vraća donosi tjeskobu: vraćaju se udarci, zlo se zlim vraća. I zaista, u prvom čitanju teksta, čitalac će na više mjesta zapaziti paralele između godina 1941-45. (godine ustaškog režima i NDH) i 1991-95. (godine Domovinskog rata i stvaranja RH). Ali, na više mjesta Goldstein napominje da bi se, ako je riječ o nekom kauzalitetu događaja, s pravom moglo govoriti i o nekim drugim važnim godinama, i prije i poslije 1941. Očito, da bi se razumio smisao naslova, nije dovoljno samo prvo, nego treba i neko drugo čitanje.
Povezivanje kvislinške ustaške Hrvatske i suvremene demokratske Hrvatske preko te stravične godine, kod većine Hrvata izaziva potrebu za protestom. Ipak, još ima dosta onih koji nas uporno vezuju tim lancem - bilo da se pozivaju na NDH kao na neko ostvarivanje „hrvatskog sna o državnoj nezavisnosti“, bilo da današnju Hrvatsku optužuju kao inkarnaciju NDH. U Goldsteinovoj povijesti nije riječ o tome da današnju Hrvatsku treba kritizirati ili opravdavati zbog one ustaške, nego da shvatimo smisao mogućih „ponavljanja" onoga što Goldstein naziva „modificiranim inkarnacijama", dakle vraćanjem 1941.
Osupnut strahotama kojima je svjedočio kao dječak, Slavko Goldstein nas suočava s mučnom spoznajom o neobjašnjivom obujmu mogućeg izopačenja pojedinca i kolektiviteta. Preobrazbu čovjeka od pristalog mladića, ugodnog poznanika, do zlokobnog ubojice (kakvu je sam vidio) zapravo ne smijemo ostaviti nesigurnim kategorijama neistraženih dubina „ljudske prirode“. Možda bi i netko od nas mogao postati ubojica, ali stvar je u tome da to ne smije postati nitko. Moramo se, dakle, nadati nečem pouzdanijem od psihologije i njene neizvjesnosti ličnosti – moramo se osposobiti za društveno prepoznavanja Zla, kako bi ga mogli spriječiti. Pandemijski rast fanatizma i mržnje u doba ekstremizama (XX. stoljeće) u službi totalitarnih ideologija s posljedicama masovnih zločina, genocidima i holokaustom, ostao je, kaže Goldstein, „uvijek osuđivan, nikad do kraja objašnjen" - a nije bio ni spriječen. Kako to da se i u demokratsko društvo uvlače „modificirane inkarnacije“ zla iz prošlosti, kao rezidue mogućeg zla u budućnosti? Kako dakle spriječiti Zlo?
Goldsteinova alternativa je u javnom djelovanju zasnovanom na kritičkim društvenim spoznajama koje su opremljene humanističkim i moralnim prosudbama. Njegova 1941. daje primjer takvog ispunjavanja javnih obaveza; ona je duboko proživljena pa tako i poopćena egzistencijalno-historiografska analiza jednog traumatskog povijesnog opterećenja, prožeta vjerom da nas humanističko i kritičko proživljavanje prošlosti može voditi angažiranom i ispravnom djelovanju u sadašnjosti. Zbog toga se u Goldstainovoj 1941. križaju i elementi drugih povijesnih traumatskih iskustava (uključujući i blajburško). „Najpogubniji je fanatazam mržnje, kaže Goldstein, ...ali i revolucionarni fanatizmi koji su pravednički polazili od rušenja postojećeg Zla, često su u sebi nosili klice za novo Zlo. Neumjesno ih je vrednovati jednoznačno, slavljenički bez rezerve ili ignorantski bez uvažavanja“.
Mnoga mjesta u 1941. su paradigmatska za Goldsteinov postupak objašnjenja i razumijevanja, ali i suprotstavljanja (djelovanja). Ističem dva - sudbinu odnosa dvaju susjednih sela, hrvatskog Banskog Kovačevca i srpskog Prkosa, te slučaj šefa karlovačkog redarstva 1941.
Genocid koji su nad srpskim stanovništvom na Baniji provele ustaške postrojbe 1941. prolom je Zla koje nema dostatnog retorzijskog motiva u obujmu tamošnjih ranijih žandarskih represija, nego u Zlu samom, kao što ni vraćanje Zla 1991. s druge strane, nema motiva u događajima poslije 1945. nego u hipostazi Zla 1941. To je jedno od takvih vraćanja - sam zločin i njegova hipostaza, s retorzijama koje vode u nove zločine. Takva je bila 1941. - smije li ona takva i ostati? Voljeli bi vjerovati da već samo takvo shvaćanje ukida prijetnju novog vraćanja zločina u nekim budućim godinama. Ali vjerovanje nije dovoljno - treba suprotstavljanje, tj. djelovanje. Tako Goldstein 1995. posjećuje zgarišta obiju sela skupljajući i obnavljajući ostatke individualnih plemenitosti dvaju odvojeno pokopanih svjetova - čin koji podsjeća na radnu posjetu Hadu.
Drugi je slučaj karlovačkog redarstvenog ravnatelja koji je 1941. spasio mnoge ljude od ustaških progona, izlažući i samoga sebe. Među progonjenima javljala se i ideja da bi on trebao i ostati redarstveni ravnatelj. Ipak je objektivno bio sukrivac za mnoge zločine koje nije mogao ili znao spriječiti, te je poslije 1945. osuđen na višegodišnju robiju. „Po tvrdim zakonima pravosuđa mislim da je morao biti kažnjen (iako blaže)...., na višem Moralnom sudu oslobođen kazne i nagrađen... Nažalost, čuo sam da takvih sudova nema ni u zemlji Utopiji“ - piše Goldstein. Sigurno je da nema takvih sudova, ali ima takvih shvaćanja koji jedne sudove preispituju drugim sudovima, i ona su bitna za javno djelovanje. To pokazuje upravo Goldsteinova 1941.
Ako nema viših Moralnih sudova, pogotovo smo dužni razviti kriterije javnog moralnog djelovanja. To djelovanje, za Goldsteina, nije puko moraliziranje koje vodi lamentaciji, nego je to spoznaja koja vodi orijentaciji, napose političkoj orijentaciji kao djelatnom usmjerenju prema ostvarivanju vrijednosti (ili barem izbjegavanju zla) u realnom životu. Moralna prosudba je dio spoznaje koji nas orijentira prema djelovanju - to je Goldsteinov praktički um. Drugi dio spoznaje je svjedočanstvo, ali i kritičko historiografsko istraživanje. To istraživanje nije vrijednosno neutralno; ono se preispituje vrijednosnim kriterijima koji omogućuju utvrđivanje sadržaja zla i sadržaja dobra u političkom (javnom) ljudskom činu. Tako i zločin dobiva mjeru osude, a u toj mjeri osude kod Goldsteina ima i dobra mjera sućuti - ne samo sućuti prema žrtvi, nego na neki način i prema počinitelju. Ako bi počinitelj zla bio puki plošni lik, ne bismo ga mogli razumjeti, niti shvatiti prirodu Zla. Ako bi ga samo razumjeli bez osude, ne bismo mogli spriječiti relativizaciju zla niti bismo mu se mogli suprotstaviti. Goldsten uspijeva osvijetliti mračne događaje 1941. svojevrsnim razumijevanjem bez relativizacije. Za to je potrebno mnogo znanja, ali i veliko ljudsko iskustvo. Njegova 1941. to obilato pokazuje.
Kako se, dakle, ponavlja povijest?
Goldstein se ne bavi metodologijom povijesti kao znanosti, niti njenim podučavanjem koje bi trebalo ponavljati, ali njegov postupak ima mnogo veze s kategorijama trajnih filozofsko-historiografskih dilema. Te dileme on iskustveno vodi u smjeru razrješavanja. Povijest, najprije, nije puka događajnica da bi se ponavljala nezavisno od subjektivnog, voljnog ljudskog djelovanja - jednom kao tragedija, drugi puta kao farsa(?). Zločin nije zamašnjak koji se vrti po zakonima povijesne mehanike. To je suviše jeftino shvaćanje povijesti, njenog ponavljanja ili vraćanja, u kojem nema čovjeka i njegove odgovornosti. Također, farsa može biti još tragičnija, ako smo poznavali njen prethodan tragičan oblik, a nismo spriječili njegovo farsično ponavljanje. Ako prihvatimo da je povijest događajnica, gubimo osjećaj za njeno značenje i relativiziramo odgovornost našeg subjektivnog djelovanja u povijesti i prema sadašnjosti i budućnosti. Zato godina 1941. ne smije ostati samo jedan od korelata u nizu povijesnih događaja, ma koliko odavali formalnu poštu kvantitativnim razmjerima njezine tragičnosti. Ono što prvenstveno mora biti sačuvano, to je njezino značenje.
Povijest, također, nije ni nacrt ostvarivanja cilja totalitarnog, pa ni utopijskog uma. Ako pođemo od bilo kojeg ideološkog određenja smisla povijesti, gubimo sposobnost kritičkog vrednovanja povijesnog djelovanja - postupak dobro poznat i u komunističkom odnosu prema povijesti. Tako je i sama godina 1941. u tom vremenu postepeno postajala ritualni memento koji je gubio stvarno značenje u korist ideološkog značenja. Nemoralna proizvodnja sve većeg broja žrtava iz 1941. a nakon 1945. na jednoj strani, svakako je u nekoj korelaciji sa sramnim podcjenjivanjem broja žrtava u 1990-ima na drugoj strani - korelacija dvaju izopačenja koja se ukidaju? Stavljam upitnik jer je takvo gledanje suviše pojednostavljeno da bi bilo zaključak. Ipak, iako takoreći zasnovana na 1941. „komunistima je propala vlast, u bezumnom ratu raspala im se država, kompromitirala ideja i čak im se više ne priznaju ni povijesne zasluge za veliko djelo iz 1941. godine“ - kaže Goldstein (str. 331).
Goldstein, dakle, ne razvija izrijekom neku posebnu filozofiju ili metodologiju povijesti, iako bi njegov pristup mogao biti zanimljiv za suvremenu filozofsku raspravu između analitičkog (pozitivističkog) i sintetičkog (voluntarističkog) shvaćanja povijesti. Naime, taj je pristup još i pomnožen sa vrijednostima kritičkog svjedočanstva i izuzetne književne ekspresivnosti koje pripadaju onom dijelu povijesnog istraživanja koji vodi javnom angažmanu. Razne vrste spoznaja, znanstvenih, umjetničkih, moralnih, nisu međusobno proturječne. Goldstein nije zaokupljen historiografskom metodologijom, ali je zaokupljen historiografskom heuristikom, značenjem povijesti u sadašnjosti - a za to su sve te spoznaje neophodne. On je u svakom trenutku svjestan da značenje godine 1941. ne smije ostati prepušteno niti ne/vrijednosnom pozitivizmu događajnice, niti ideo/mitologiji povijesnog totalitarizma.
U potrazi za takvim planom aktivnog (društvenog) značenja povijesti, Goldstein ima dovoljno razloga za zabrinutost spram mogućeg ponavljanja ili vraćanja prošlosti. „Iako su Nijemci trideset godina kasnije (poslije 1945, m.o.) samozadovoljno skovali kovanicu Vergangenheitsbewältigung (prevladavanje prošlosti), bojim sa da ta prošlost nije sasvim prevladana ni kod njih, a još manje u našem istočnom susjedstvu i kod nas u Hrvatskoj. To su još uvijek potmule bolesti, koje svoje najžilavije korijene vuku iz godine 1941, iako ni neke ranije ni kasnije godine nisu ostale nedužne“ kaže Goldstein.
Ako i ideja prevladavanja prošlosti ostavlja mnoge nedoumice (npr. zaboravljanje prošlosti), što tek reći o ideji nacionalne pomirbe, ideji koja se u Hrvatskoj ponavljala i u 1990-im, da bi retroaktivno razbuktala strasti starih političkih polarizacija u gotovo nekrološkom „miješanju kostiju“ ili „miješanju ideologija“. Takva ideja pomirbe svakako je ispod razine ideje prevladavanja prošlosti koja je i sama nedostatna. Ona je usko nacionalna, neprikriveno ksenofobična, ne vodi niti prevladavanju prošlosti nego upravo njenom ponavljanju. Ideja pomirbe zahtjeva moć interpretatora pomirbe, njegovu arbitrarnu ulogu. U praksi pak, ta je ideja, umjesto pomirbe samo prenijela stare antagonizme na generacije koje ni nisu bile zavađene. Zanimljivo je da pitanje pomirbe Goldstein nije ubrojio u svoju inventuru „modificiranih inkarnacija“ koje spominje u knjizi, a mogao je - možda je i trebao. Držim da ga je pitanje pomirbe svakako uznemiravalo, možda i poticalo da još jednom snažno upozori na značenje 1945.
U Domovinskom ratu (1991-95) zaista je izvršeno određeno prevladavanje prošlosti. Većina Hrvata imala je gotovo jedinstven osjećaj da se bori i za Hrvatsku i za demokraciju i da su to usko povezani pojmovi. Mislim da se to odnosi i na židovsku zajednicu u Hrvatskoj. Također, prvi puta u povijesti ta se većina mogla boriti i na istoj strani. Na kraju, izborena je i demokracija - takva kakva jest, ali ipak demokracija. Nisam međutim siguran kakav je omjer onih koji su demokraciju shvaćali dovoljno široko - i kao pravo drugih - i onih koji su to pravo prisvojili samo za sebe. To prevladavanje, po meni, iako je uspostavljanjem demokracije nadišlo ideju pomirbe, ostaje u rezultatu neizvjesno. Za taj se rezultat treba uvijek iznova boriti. Otkrivanje i kažnjavanje zločina bitan je dio te borbe, ali je još važniji dio borbe širenje svijesti o potrebi otkrivanja i kažnjavanja zločina. Taj dio je zahtjevniji, traži napor moralnog uspinjanja čovjeka često preko mjere očekivanja njegove okoline. Dva nekadašnja časna prijatelja, jedan iz Banskog Kovačevca, drugi iz Prkosa, poslije Domovinskog rata više nisu imali snage obnavljati prijateljstvo, iako se i Slavko Goldstein za to borio (a on se stvarno zna boriti).
Nažalost, ne postoji neka historiografska logika političkih otkrića koja bi se mogla pretvoriti u sigurnu tehnologiju liječenja društvenih bolesti. Ono što postoji je znanje i obrazovanje - i zahtjev individualne moralne odgovornosti za svakog pojedinca da javno djeluje. Osnovni kriteriji takvog djelovanja lako se mogu naći i izvan ideologije i utopije. Oni su u preispitivanju i širenju sadržaja političkih vrijednosti - napose svima prepoznatljivog i gotovo empirijskog sadržaja demokratičnosti. Mi ne možemo poznavati budući društveni razvoj, povijesni cilj, niti ga možemo propisati, ali možemo razlikovati veći ili manji sadržaj društvene demokratičnosti. Tako možemo razlikovati bolje društvo od goreg i zalagati se za ono bolje. To je Goldstein stalno činio u svojim osobitim pokušajima društvenog popravljanja.
Popravljanje društva svojevrstan je Goldsteinov životni politički poziv, izveden iz vlastitog znanja i iskustva, zašto ne reći, i iz mogućih strahova. Totalitarne revolucije čije je strahote dobro upoznao, pokazuju da velike društvene i državne promjene neizbježno donose posljedice čiji obujam ne mogu prethodno izmjeriti ni njihovi kreatori. Pravi revolucionari su, prije ili poslije, suočeni s izborom hoće li i sami postati „tlačitelji ili heretici“, citira Goldstein Camusa. Čemu se tek mogu nadati oni koje takvi vode?
Umjesto strategije revolucije i rušenja, Goldstein nudi strategiju evolucije i popravljanja. Ta se strategija ne nudi kao objava koju treba slijediti, nego kao prijedlog koji treba razmatrati. Demokratski ciljevi ne mogu biti postignuti nedemokratskim sredstvima. Tako Goldsteinovi Prijedlozi '85 ili '90 (ima ih i u 2008.) da bi uspjeli, ne moraju nužno biti u cijelosti prihvaćeni, pa ni provedeni; oni međutim u najmanju ruku uvijek šire sadržaj demokratičnosti, bilo da dolaze pred jutro kada ga bude ('85), ili na večer kada ga smiruju ('90). Ključna odlika Goldsteinova popravljanja društva, dakle, nije rušenje, nego reformizam.
Ne znam kada je Goldstein u konkretnim jugoslavenskim prilikama uvidio da i reformizam ima neka rušilačka svojstva. U okoštalim sustavima, radikalniji reformizam obično nije moguć, a onaj sporiji redovito kasni. Službeni (partijski) reformisti su u Jugoslaviji poslije 1971. redovito kasnili, a oni prije 1971. i iz 1971. su, čini se, dolazili prerano. Retorzija (još jedna) nad hrvatskim proljećem 1972. odredila je neispravljivu kob kasnijih reformista koji su se još poslije gotovo 20 godina više bojali priznavanja grijeha 1971. (također u odnosu na tzv. srpski liberalizam) nego predstojećeg krvavog raspleta 1991. Ti su reformisti najprije prekasno priznali potrebu privredne reforme (tržišne ekonomije), a ako su je i prihvatili, nisu prihvaćali i potrebu političke reforme (demokratskog pluralizma) i državne reforme (konfederativnog uređenja); kad su stidljivo počeli prihvaćati i potrebu političke reforme, još nisu smjeli priznati i potrebu državne reforme. Tako im na koncu potreba državne reforme više nije ni mogla stići s reformske strane, nego iza njihovih leđa, sa strane povijesti koja ih je pomela – njih i mnogo toga s njima. Tu nisu mogli pomoći ni Goldsteinovi Prijedlozi. Goldstein u tom pogledu nema razloga biti nostalgičan, iako može biti razočaran. „Mislim da se općenito može zaključiti kako su u suvremenom svijetu višenacionalne državne zajednice održive na dulji rok samo u liberalnoj demokraciji, a neodržive u jednopartijskim sustavima s jednoumnim (monističkim) konceptom vlasti“ kaže Goldstein (str. 327). Mislim da se dodatno može reći da u liberalnoj demokraciji višenacionalne zajednice mogu biti održive na dulji rok samo ako nitko ne sprječava njihov razlaz – to je prvi uvjet, naime da za razlazom nema ni potrebe. Također, bojim se da se može reći i da se, uz potiranje svakog identiteta u suvremenom svijetu globalizacije, od individualnog do kolektivnog, pitanje održivosti nacionalnog identiteta možda po prvi puta više ne javlja s konzervativne, nego upravo s liberalne, emancipacijske strane – ideja koja tek traži svoje buduće teoretičare.



2.

Kada sam u povodu osamdesete obljetnice života Slavka Goldsteina pokušao naći neku njegovu potpuniju biografiju, iznenadio sam se da toga nigdje nema. O čovjeku toliko prekretnički prisutnom u javnom životu - kulturnom, publicističkom, izdavačkom, političkom... – nema potpunijih biografija. Tek šturi podaci, doduše takvi koji podvlače respekt. Čast mi je da se između desetak takvih biografskih podataka obično nalaze i dva u kojima sam i sam ponešto sudjelovao – pokretanje višestranačja 1989/90. i obnova Jasenovca 2000/01.
Kad se Jugoslavija i njen državni socijalizam više nisu dali reformirati, Slavko Goldstein je stao na stranu njihova napuštanja. Demokraciju je bio izabrao i ranije, a sada je morao napustiti i okvir unutar kojeg se ona nije mogla konstituirati. Njegova Hrvatska socijalno-liberalna stranka kojoj je stvarni utemeljitelj i predsjednik (1989/90) prva je politička stranka u Hrvatskoj toga prijelaznog vremena u kojem je pokretanje političkih stranaka još uvijek bilo kazneno djelo. Na utemeljiteljskoj skupštini, kojoj sam prisustvovao, još se moralo raspravljati u modusu osnivanja stranke kao „saveza“, kako je stranka isprva i registrirana. Teško mi je ovdje ne spomenuti da je prva stranka registrirana kao „stranka“ bila upravo moja Socijaldemokratska stranka Hrvatske, tek koji tjedan kasnije. No, nije tu bila riječ o hrabrosti nego o brzini političkog vremena kojom se putovalo od „saveza“ (i „zajednice“) do „stranke“. Goldsteinova uloga je, međutim, ključna ne samo za osnivanje te stranke, nego i za pokretanje demokratskog procesa uopće. On je stvarni promotor i organizator koalicijske grupacije četiri stranke i političkog aktiviranja uglednih nestranačkih pojedinaca i disidenata, političara iz hrvatskog proljeća 1971, ujedinjenih u Koaliciji narodnog sporazuma.
Već nakon prvih demokratskih izbora 1990. u Hrvatskoj se o sudionicima demokratskog procesa počelo govoriti u kategorijama pobjednika i gubitnika. Ja sam tada još mislio da su u demokraciji na izborima, pogotovo prvima, svi pobjednici. Ali, već su tada mediji, u svojoj naslijeđenoj i do danas neprevladanoj averziji prema onima koji nisu na vlasti, nametali ovu groznu vrstu političkog primitivizma. Naravno, Koalicija narodnog sporazuma bila je gubitnik već time što nije bila pobjednik. Dakle koncept, kojega je uvelike zagovarao i stvarao Goldstein, po sada već standardnoj podjeli na dobitnike i gubitnike, nije prošao. Najprije je prošao politički primitivizam; otkrili smo da se i u višestranačkom društvu može vladati jednostranački, dapače autoritarno. Zanimljivo je da danas, što smo od tog razdoblja udaljeniji, to razdoblje sve više napadaju oni koji su ga uvelike obilježavali, napose mediji i njihovi lovci na vještice. I to je rezidua koja se ponavlja - od karlovačke Hrvatske slobode iz 1941. s rubrikom „Uzduž i poprijeko“, preko beogradske Politike iz 1990-ih s rubrikom „Odjeci i reagovanja“, do današnjeg našeg medijskog žutila čije se rubrike prelijevaju po cijelim listovima pa ih čitatelj može imenovati po volji.
Mislim da se u polju sijanja političkih koncepata mnogima, pa tako i Goldsteinu, događa da im prvotni neuspjesi poslije klijaju kao uspjesi, doduše u izmijenjenom, pa i neočekivanom obliku. Demokratska jezgra koju je ranih 90-ih sačinjavala Koalicija narodnog sporazuma ujedno je bila i jezgra političkog okupljanja koje je dovelo do velike promjene i rasta javnog demokratskog senzibiliteta te napokon i do izborne pobjede koalicijske vlade (u osnovi) lijevog centra 2000. Mislim također da mnogi autori političkih koncepata imaju pravo ne biti presretni s oblicima njihove naknadne realizacije, pa tako i Goldstein. Ne znam smije li se u takve „uspjehe“ ubrojiti i dvostruki izborni poraz ljevice nakon 2000, ako je urodio, kako neki kažu, izvjesnom leftizacijom (poljevičarenjem?) desnice. Valjda ipak ne! Niti ideja mogućeg koaliranja dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj 2008, koju je spominjao Goldstein, za sada mi se nimalo ne sviđa. No to je pitanje političkog razlikovanja u demokraciji - zaista, više se ne moramo u svemu slagati. Vjerojatno će i ovdje Goldstein jednog dana biti u pravu, ali i tada će se to po svoj prilici dogoditi na neki drugačiji način, na način koji će se prije ubrajati u ostvarivanje iluzija nego nada.
Drugi podatak koji se spominje u recentnijem djelovanju Slavka Goldsteina je navođenje njegove funkcije predsjednika savjeta Javne ustanove spomen područja Jasenovac. Kao ministar kulture u koalicijskoj vladi 2000. mogao sam poraditi da se konačno prekine mučno izbjegavanje dostojnog javnog čina poklona vlasti žrtvama logora u Jasenovcu. Nakon što se ubrzano krenulo u obnovu opustošenog spomen područja, 2001. je donesen i novi Zakon o Spomen području Jasenovac, koji je posebno značajnu ulogu dodijelio Savjetu te ustanove. Tada sam zamolio Slavka da se prihvati funkcije predsjednika Savjeta i on je to prihvatio. Rekao je da je bio odlučio povući se s javnih funkcija (obaveza), ali da osjeća dužnost da TO prihvati.
U povodu 56. obljetnice proboja logoraša koja se obilježavala 29. travnja 2001. imao sam prilike govoriti na tada već ovećem skupu antifašista, predstavnika nacionalnih zajednica Srba, Židova i Roma, vjerskih i političkih organizacija... Rekao sam (vidim na internetu da se to probilo i do naslova nekih novinskih izvještaja) da je Jasenovac „mjesto sjećanja na kojem će se temeljiti (demokratska) budućnost Hrvatske“. Tada sam u funkciji ministra kulture na tom skupu bio najviši predstavnik vlasti. Poslije su dolazili i predsjednik vlade, predsjednik države, predsjednik Sabora i drugi. Govorili su isto, ili slično. Nadajmo se da je Hrvatska osigurala svoju demokratsku budućnost jer se poklonila žrtvama svoje prošlosti. Time ova Hrvatska nije samo njihova grobnica, nego i njihova domovina. Nije Hrvatska krivac svoje prošlosti, niti je to bilo koja zemlja ili narod, ali krivci bi bili mi kad ne bi znali shvatiti značenje tih žrtava.
Goldstein je mnogo učinio za povratak građe koja je bila odnesena iz Jasenovca preko Save, da bi se tamo (nasuprot „ustaške“ Hrvatske), postavilo spomen područje. Ta je građa vraćena Hrvatskoj posredno, preko Muzeja holokausta u Washingtonu. Nakon izjava pojedinih hrvatskih političara o jasenovačkim pomirbama koje su produbljivale nepovjerenje prema Hrvatskoj, Slavko je gradio povjerenje, vjerujući u demokratski razvitak Hrvatske, u mjesto te građe u tom Jasenovcu, i mjesto tog Jasenovca u toj Hrvatskoj.
Svoj odnos prema godini 1941. Slavko Goldstein je produbio i istoimenom knjigom izdanom 2007. i svojim javnim angažmanom kao predsjednik Savjeta spomen područja Jasenovac od 2001. do 2005. Njegovo ustajanje protiv manipulacija s brojem žrtava logora Jasenovac, s kritičkim istraživanjem izvora, kritikom pojedinih interpretacija te danim procjenama, danas se uzima kao vjerodostojna ocjena stvarnog obujma zločina. Toj ocjeni ne trebaju povećanja da bi zločin bio tragičniji, niti smanjivanja da bi se olakšala nečija savjest. Ovdje se tragedija mjeri dubinom, a ona je neizmjerljiva. Taj je svoj odnos prema Istini četrdesetprve Slavko Goldstein prenio i na nas, i u moralnom i u političkom smislu.



3.

U knjizi Obitelj koju su 1996. izdali kulturno društvo Miroslav Šalom Freiberger i Novi Liber, sadržana su svjedočanstva i uspomene dvadesetpetero naših današnjih židovskih suvremenika na njihove obitelji. Mnogi od njih su i stariji od Slavka Goldsteina - oni su toliko dugo pored nas nosili svoje uspomene. Ta je svjedočanstva teško komentirati. Prije svakog komentara trebalo bi se u šutnji duboko zamisliti. Komentirao bih samo jednu ilustraciju u odjeljku u kojem Slavko Goldstein piše o svojoj obitelji. To je pretisak omotne stranice Popisa knjiga posudbene knjižnice knjižare L. Reich iz Karlovca, knjižare Slavkove obitelji. Na ovitku je reklamni slogan koji glasi: KOLIKO PROČITANIH KNJIGA – TOLIKO PROŽIVLJENIH ŽIVOTA! Pri tolikom cinizmu današnjice prema knjizi, slogan djeluje gotovo naivno. Kao da nam iz njega govori neko plemenitije vrijeme. A upravo je to vrijeme čija je tragična kvintesencija 1941. Ali čemu se nadati osim u pročitane knjige koje nam donose i druge proživljene živote čineći i naš život bogatijim. U svojih 80 godina Slavko nije proživio samo svoj život, nego i život mnogih pročitanih, pa i od njega izdanih knjiga. Svojim knjigama i svojim životom utjecao je na naše živote.
Slavka je povijest obilato zapošljavala, već od trinaeste godine, već 1941, ali svojim knjigama i svojim životom i on je zapošljavao povijest. Nikad je nije čekao, uvijek je u njoj djelovao.