Marketing
Stat rosa pristina nomine; nomina nuda tenemus
To smo mi: ljudi bez duše.
"Eco's last novel, 'The Island of the Day Before' (1994), is literally about the lack of a centre. It tells about the 17th century after the scientific discovery that the earth is not centre of the universe and before the modern invention, not least by the novel,
of the human being as the centre of everything. In 'The Island of the Day Before' there is no longer a centre in the universe and not yet a centre in man, whether in his individuality, reason or psychology. The novel's very last words state about its 17th century people that "It was people without a soul", and for Eco this is obviously not a loss."
Psihologija ovdje ne igra nikakvu ulogu: na blogu Osoba nema psihologiju, jer u njenoj duši djeluje deus ex machina: na djelu je maniristički sudden choice, te s punim pravom govorimo da Osoba ima para-psihologiju, kako već na Patologiji i pristoji: ta, riječ je o utvarama.
Deus ex machina što djeluje u duši Nicka zaigrana je samovolja Autora koji progovara ex PC/machina. Osobe kao da imaju psihu.
Iz posta: Delicious Solitude
Pod izlikom da obrazlaže zašto je čitateljima nemoguće komentirati članke rabina Kotela Da Dona, sumnjivo lice Miljenko Jergović obrazložilo je zašto se na portalu „Jutarnjega lista“ ne mogu komentirati njegove vlastite kolumne i komentari. Miljenko Jergović na taj način dobrog rabina Da Dona instrumentalizira u sasvim privatne svrhe, preuzimajući čak i njegovo ime kao nick: na online izdanju „Jutarnjega“, hinjeći da raspravlja o Da Donu, Jergović govori zapravo o sebi, skrivajući se tako iza imena zagrebačkog rabina!
Prividna obrana Kotela Da Dona krije, i otkriva, ipak nešto više: ni manje ni više nego modus operandi javnog djelovanja Miljenka Jergovića – on se naime redovito skriva iza onoga što nije moguće osporavati, bila to Ruta ili Srda, podmećući tako svoje karijerne partikularne interese pod neupitne univerzalne vrijednosti – tipično ideološki potez, dakako. To je dobroobjašnjeno u ovdje već objavljenoj crtici:
DISIDENT
Izdao je zbirku priča iz Postojbine. Jedna, naslovna, bila je stvarno dobra, skoro do pred sam konac - tu se nešto spetljao. Druge su bile prilično bez veze, ali su naglašavale zloću ljudi, degradaciju čovjeka. Zbirku mu prevedu na mnoge jezike, jer je odisala zlokobnošću Balkana i tom univerzalnošću ljudskih načela, koja su se tamo, u srcu tame, nesmiljeno kršila. Postane poznat. Zatim ode iz Postojbine i nastani se u Domovini. Postojbinu zadrži u srcu, a stvaralaštvo okrene Domovini. Tu otkrije još više tame i kršenja ljudskih načela. Za to primi nekoliko nagrada. U Europi stekne glas disidenta, te se dosjeti da još malo pospješi svoju književnost. Univerzalni principi sada postanu europski principi, a njihova kršenja principi njegove Domovine. Dobije još nekoliko nagrada, neke i u samoj Domovini. Vidi da to dobro ide, te se nad Postojbinom još više sažali. Odluči da joj otplati grijehe vlastitog odlaska; njegova Postojbina sada postane žrtvom njegove Domovine. Tako i u Postojbini, koju je davno napustio, on postane slavljen kao disident Domovine koju nije napustio. Povremeno ode iz Domovine u Postojbinu, ali se tamo ne zadrži, nego se vrati, te i dalje nastavi na savjesti nositi to svoje teško breme, breme Eneje - Paladij Božice iz onoga rata i zgaženu Sličicu Gospe iz ovoga rata.
Izdao je zbirku priča iz Postojbine. Jedna, naslovna, bila je stvarno dobra, skoro do pred sam konac - tu se nešto spetljao. Druge su bile prilično bez veze, ali su naglašavale zloću ljudi, degradaciju čovjeka. Zbirku mu prevedu na mnoge jezike, jer je odisala zlokobnošću Balkana i tom univerzalnošću ljudskih načela, koja su se tamo, u srcu tame, nesmiljeno kršila. Postane poznat. Zatim ode iz Postojbine i nastani se u Domovini. Postojbinu zadrži u srcu, a stvaralaštvo okrene Domovini. Tu otkrije još više tame i kršenja ljudskih načela. Za to primi nekoliko nagrada. U Europi stekne glas disidenta, te se dosjeti da još malo pospješi svoju književnost. Univerzalni principi sada postanu europski principi, a njihova kršenja principi njegove Domovine. Dobije još nekoliko nagrada, neke i u samoj Domovini. Vidi da to dobro ide, te se nad Postojbinom još više sažali. Odluči da joj otplati grijehe vlastitog odlaska; njegova Postojbina sada postane žrtvom njegove Domovine. Tako i u Postojbini, koju je davno napustio, on postane slavljen kao disident Domovine koju nije napustio. Povremeno ode iz Domovine u Postojbinu, ali se tamo ne zadrži, nego se vrati, te i dalje nastavi na savjesti nositi to svoje teško breme, breme Eneje - Paladij Božice iz onoga rata i zgaženu Sličicu Gospe iz ovoga rata.
Jasan je razlog ovog skrivanja iza neupitnih univerzalnih vrijednosti: Jergovićeve se vlastite riječi ne smiju, pa ni ne mogu, dovoditi u pitanje! To je njegov status u univerzumu Europapress holdinga: kao što je nedavno kazano, “Miljenko Jergović palamudi o svemu i svačemu, a ispod njegovih su Ukaza i Objava isključeni komentari javnosti: on komentira sve, njega ne može nitko! Osoba koja na takav način komunicira s javnošću, tu javnost prezire i te se javnosti boji: prezire je, jer je se boji. Miljenko Jergović i inače smatra da bi javnost, u njenom interesu, valjalo cenzurirati, no ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe: zna Jergović da je javnost u „Jutarnjem listu“ cenzurirana zbog njegovog kratkoročnog interesa: kao što Jergović ne želi čuti glas hrvatske javnosti, tako ni ta javnost više ne želi čuti (za) Jergovića! Dopizdio je brate, taj neadaptirani bosanski mudroser. Samo zato jer je Ninoslav Pavić jednom poželio osnovati jugoslavenski pretorijanski kolumnistički kružok, koji, kad već Pavić i njegovi politički patroni ne mogu promijeniti stvarost, u oblasti društvene refleksije ima zadatak promijeniti barem opis te stvarnosti, mi smo izgleda osuđeni podnositi ovo ustrajno vrijeđanje i ponižavanje i hrvatske povijesti i hrvatske stvarnosti: za Pavića i Jergovića, Hrvatska je bila (Ruta) i jest (Srda) i bit će (maturanti) genuino nacistička zemlja! Samim tim jer jest, jer postoji! Jer da bi postojala, bilo je neophodno demontirati Jugoslaviju. E, a to Pavić nikada Hrvatima neće oprostiti, pa ćemo sve dok se njega išta u ovoj javnosti bude pitalo, dovijeka čitati Jergovićeve Obznane i recentne Tomićeve putopise po Guči, koji četničke parafernalije tretiraju kao etnografski kuriozitet a kokarde kao Gucci!“
Pri spomenu parafernalija, pada mi na pamet esej “Fetiš, ideologija, razlika”; Žižek kaže:” “Židov” je u posljednjoj instanci onaj kojemu prišijemo nadimak Židov, on je čista strukturna funkcija…”. Riječ je o ideološkokritičkoj analizi koja iza elementa što totalizira neki diskurs prepoznaje performativni, tautološki, na-sebe-se-odnoseći sadržaj: doda se “božji strah” koji daje smisao svim zemaljskim tegobama, doda se “židovska zavjera” koja daje pravi smisao ovostranim nevoljama…i ovaj označitelj bez označenog prošije cjelinu nekog ideološkog polja i tako stabilizira njegovo značenje.
Pojasnimo ipak za nevježe što to znači da svatko može biti Židov – “kada umjesto klasna borba kažemo “židovska zavjera”, stvar je svladana - veli Žižek - rascjep koji ide kroz cijelo društvo je simboliziran, osmišljen, lokaliziran u pozitivnom elementu: Židov je u preciznom freudovskom značenju fetiš koji utjelovljuje – pozitivira klasnu borbu…”. U današnjoj je Hrvatskoj to moguće i drukčije prispodobiti: kada umjesto konflikt oligarhije i depriviranih kažemo obračun crvenih i crnih, stvar je svladana! Stoga je “Židov”, za Jergovića, bogomdana privilegirana ideološka figura na poslu zataškavanja stvarnih antagonizama hrvatskoga društva, kako je to već njegovim gazdama neophodno, ili, kako će to jedan od komentatora s portala reci.hr jučer napisati:
Vidim da se ovdje pojavljuju moralne vertikale od kojih neke svaki dan pišu u izdanjima EPH. Bilo bi lijepo da opišu odnos Pavić - Bandić i da pozovu Bajića da provjeri njihove poslovne odnose. Moralne vertikale bi trebale biti dosljedne. Provjerite i koliko je Pavić platio Slobodnu. (...) Sve u svemu jedino što vam gnjide ljudske smeta u svinjarijama M.B. je potpora koncertu MPT. Ljudski ološ a nikakvi uglednici.
No, kao što je “židovska zavjera” onaj element koji će ujediniti jedne imbecile, dotično ustaše, tako je “protužidovska zavjera” element koji ujedinjava druge imbecile, ne manje naciste: one naime - kako je u davnašnjoj tv-emisiji s Tuđmanom, Mažarom i Račanom rekao Tripalo - za koje smo svi mi ustaše! Savršeno točno detektira taj problem komentator – ovaj put zaista nisam ja, i to mi je silno drago: vidim, i drugi vide što se zbiva! – koji uočava da u cijeloj strci oko Bandića nimalo nisu važni ni zakonitost ni kriminal – odnos oligarhije i pokradenih, onih koji su u inicijalnom zločinu privatizacije društvenoga vlasništva ostali s različitih strana barikada – nego se i opet predbacuje – ustašluk! Ustašluk koji uvijek, kao svoju pretpostavku, treba “Židova”.
U Hrvatskoj su svemu krive ustaše – zanimljivo, ponekad i partizani - samo zato da krivci ne bi bili – kriminalci!
Jergović doduše ne zna za Žižekov esej – jer Jergović malo što toga zna – ali intuira pogodnosti skrivanja iza maske univerzalne žrtve, na posebno perverzan način Jergović invertirajući njezin smisao. Ako već svatko može biti “Židov”, ako je to onaj kojemu prišijemo taj nadimak, pa time i Davidovu zvijezdu/ univerzalnu krivicu, onda to može biti i Jergović, i stoga i navlači rabijev lik, skrivajući se iza njegova imena – Jergović nam zapravo poručuje da njegove kolumne ne možemo komentirati jer je svaka moguća i zamisliva kritika njegovoga stava nepatvoreni iskaz genuine hrvatske mržnje spram Drugoga – budući da je on ipak Bosanac u Zagrebu, to je onda sasvim razumljivo da ta mala, primitivna ksenofobna sredina njegov kozmopolitizam doživljava kao jugoslavenstvo, čime se spomenuta travestija/perverzija primiče svome vrhuncu: Jergović masku “Židova” koristi kao univerzalni alibi, kao izraz principijelne, neupitne nevinosti, moralnosti koja je izvan svake diskusije!
Jergović naime uopće ne sudjeluje u hrvatskoj javnosti, jer Jergović svoje stavove smatra načelno indiskutabilnim: o njima se ne može raspravljati, ali ne samo zato jer je to tehnički nemoguće, budući da su komentari onemogućeni, nego su ti stavovi izvan svake rasprave kao ono što uopće konstituira javnost i što je kao njena pretpostavka neupitno: Jergović je, biva, sama razumska forma javne diskusije, on je stalno iznova onaj glas razuma koji nas opominje. On nas zapravo samo podsjeća na te (metodološke) pretpostavke onoga što je res publica, javna stvar, i ni na kraj mu pameti nije vlastite publikacije podvrći sudu javnosti. Jer on je, da ponovimo, izvan svake diskusije!
U recentnom nas uratku, tako, osim nove potkrjepe da su građani Hrvatske dobrim dijelom nacisti, Jergović obavještava da su pohvale anonimne, ali pokude vrlo osobna stvar: s prašnjavim dahom srebrnobosanskog franjevca, Miljenko će napisati da je “u redu anonimno hvaliti nekoga ili se nečemu diviti, kao što je u redu kad darivaš da ljevica ruka ne zna što je dala desnica.“ Ali, „kada nekoga napadate, kada ga mrzite ili vrijeđate, prirodno je da se potpisujete svojim imenom i prezimenom.“
Skučen je ovaj raspon reakcija koje predviđa fra Miljenko: Aristotel tvrdi da je čovjek, kao politička životinja, pokudivo i pohvalivo biće, no nitko relevantan u tradiciji od Aristotela naovamo nije mislio da je pohvala neminovno bezimena, niti da je pokuda nužno uvreda, nedajbože mržnja! Ako ćemo pravo, Miljenko priča puste gluposti: pohvale su itekako osobne, jer nije svejedno je li vam knjigu pohvalio Eco ili Jergović, niti je svejedno tvrdi li za vas da ste izvrstan nogometaš Wenger ili Mamić. In ultima linea, jedno je biti nobelovac, a sasvim nešto drugo neznani junak. S druge strane, kad ti dvojica kažu da si pijan, a ti lezi, ma koliko te to vrijeđa! Možda Miljenko Jergović ne razumije što je to javnost, ali zaista nije neophodna peticija s potpisima većine građana ove zemlje pa da Miljenko Jergović shvati da se hrvatskoj javnosti pisac imena Miljenko Jergović odavno popeo na glavu – dovoljno je da uključi komentare pod svojim kolumnama, pa će to lakom shvatiti jednom za svagda.
Što se pak tiče smeća koje dobrog čovjeka Kotela Da Dona vrijeđa na portalu reci.hr zato što je rabin, jer je Židov, njima se treba obratiti na jedinom jeziku koji razumiju, a ne se skrivati iza ispraznih mudroserskih fraza zbog kakvih će Karahasan, pročita li ovo štivo, živjeti godinu kraće: to smeće treba ukloniti s ulica ovoga grada, da bi ova palanka jednom možda bila gradom. Samo, to je smeće neophodno kriminalcima o kojima već i komentatori portala reci.hr uvelike govore, jer sve dok se diskusija vodi na razini Židov – ustaša, nema ni riječi o onoj bagri koja tu diskusiju motivira: čim malo zamre, evo ti koncerta Thompsona na trgu, ili Severininog spota na stranicama „Jutarnjega lista“! Jugoslaveni proizvode ustaše, ustaše zahtijevaju crveni sanitarni kordon, i tako se taj crvenocrni hrvatski rulet vrti već drugo stoljeće, bez ikakve šanse da konačno postane ruski, jer, sve i da postane, kugla bi na jedno uho ušla, a na drugo izašla, bez ikakvih posljedica.
Na koncu, prije no što zajedno pročitamo Jergovićev uradak, postavimo još jedno, vrlo zanimljivo pitanje:
Što misliti o ustaškoj bagri, to smo raščistili; ali, što ćemo s Jugoslavenima, drugovi, to vi meni recite?
Kak to mislim?
Ovak, k'o Čičak:
Svaki dan čitam o tom nesretnom Thompsonu i o bijesnim napadima njegovih protivnika koji su vrlo često prekomjerno uvredljivi i neargumentirani, a sve to zbog političke pozicije tog pjevača. No nisam pročitao nijedan ozbiljan kritički tekst koji bi se pozabavio Severininim bljuvotinama i njezinim uvredljivim ponašanjem prema svim velikim religijama na ovom prostoru. Nije problem u tome što je njezina pjesma “Gas gas” jugoprostački galimantijaš namijenjen posebnim kategorijama stanovništa na području cijele Jugoslavije, tekstom te pjesme, ali i glazbom ona sebe spušta na dno s kojega je teško dalje tonuti. Sama vulgarna i prostačka zloupotreba lika Djevice Marije svilenoguzom i sisatom ikonografijom govori o tome da je kod Seve sve moguće: od pornoševe do ponižavanja najvećih vrijednosti i vrednota najvećeg dijela pučanstva u Hrvatskoj.
Dakle, što ćemo?
Da još malo dodamo Gas, gas?
Ili da se i dalje pravimo da ih naprosto nema?
Dobro, ali, ako ih nema, otkud odjednom taj silni ustašluk?
Na što je on reakcija?
Ni na što?
Znači, ipak je genuin?
SAJBER NIŠTAVILO
Miljenko Jergović
Kada je prije desetak godina došao u Zagreb, Kotel Da Don nije znao ni riječi hrvatski. Danas mu se ponekad posvađaju padeži, ali govori bez ikakvoga stranog naglaska. Možda je to samo talent za jezike, a možda je i umijeće da se bude netko drugi, da bi se točnije znalo što zapravo jesi. Dok sa šeširom na glavi hoda Bogovićevom, tijela uvijek spremnog na ljubazni naklon, taj je čovjek postao dijelom unutarnje arhitekture grada. Kao što je svake subote dijelom ovih novina. Rabin Kotel nam vedra srca, jasno i enciklopedijski sažeto nadopunjuje novinsku priču o našem identitetu. Jer ono što je on, to smo - između ostaloga što jesmo - i mi.
Oni koji novine čitaju i na internetu mogli su primijetiti kako se dobronamjerni članci Kotela Da Dona, daleki od svake uvrede, kao što daleka od uvrede i ljubazna prema ljudima jest i svaka istinska vjera, ne mogu komentirati. To je onemogućeno zbog rasističkih i šovinističkih ispada koji su se u pojedinim komentarima mogli pročitati. Neke ljude očito je radovalo da se, bez opasnosti da ih itko prepozna, igraju 1933. i narednih dvanaest godina.
Čudno je to iznositi vlastito mišljenje, a da nitko ne zna da tako mislite baš vi. U redu je anonimno hvaliti nekoga ili se nečemu diviti, kao što je u redu kad darivaš da ljevica ruka ne zna što je dala desnica. U biti, svaka istinska pohvala i svaki bezinteresni dar ne nose na sebi naše potpise. Ali kada nekoga napadate, kada ga mrzite ili vrijeđate, prirodno je da se potpisujete svojim imenom i prezimenom.
Osim što je to pitanje časti i taštine, to je i pitanje ljudske slobode. Pravo na mišljenje imaju samo ljudi koji se nekako zovu.
Oni koji se, pak, ne zovu, ili oni koji se plaše svoga imena, takvoga prava nemaju. To što ostavljaju ispod članaka koje pišu ljudi s imenima i prezimenima niti su mišljenja, niti je na bilo koji način obuhvaćeno pojmom ljudske slobode. Čovjek možeš biti samo ako se nekako zoveš.
Svaka uvreda nije jednako ružna, i to je nešto što manje ovisi o trudu onoga koji anonimno vrijeđa, a više je stvar konteksta u kojem su neke uvrede povijesno nastajale. Kontekst uvreda na račun Kotela Da Dona takav je da ih se ne treba podnositi. Ljude bez imena valja vratiti ništavilu njihovih sajber duša.
Miljenko Jergović
Kada je prije desetak godina došao u Zagreb, Kotel Da Don nije znao ni riječi hrvatski. Danas mu se ponekad posvađaju padeži, ali govori bez ikakvoga stranog naglaska. Možda je to samo talent za jezike, a možda je i umijeće da se bude netko drugi, da bi se točnije znalo što zapravo jesi. Dok sa šeširom na glavi hoda Bogovićevom, tijela uvijek spremnog na ljubazni naklon, taj je čovjek postao dijelom unutarnje arhitekture grada. Kao što je svake subote dijelom ovih novina. Rabin Kotel nam vedra srca, jasno i enciklopedijski sažeto nadopunjuje novinsku priču o našem identitetu. Jer ono što je on, to smo - između ostaloga što jesmo - i mi.
Oni koji novine čitaju i na internetu mogli su primijetiti kako se dobronamjerni članci Kotela Da Dona, daleki od svake uvrede, kao što daleka od uvrede i ljubazna prema ljudima jest i svaka istinska vjera, ne mogu komentirati. To je onemogućeno zbog rasističkih i šovinističkih ispada koji su se u pojedinim komentarima mogli pročitati. Neke ljude očito je radovalo da se, bez opasnosti da ih itko prepozna, igraju 1933. i narednih dvanaest godina.
Čudno je to iznositi vlastito mišljenje, a da nitko ne zna da tako mislite baš vi. U redu je anonimno hvaliti nekoga ili se nečemu diviti, kao što je u redu kad darivaš da ljevica ruka ne zna što je dala desnica. U biti, svaka istinska pohvala i svaki bezinteresni dar ne nose na sebi naše potpise. Ali kada nekoga napadate, kada ga mrzite ili vrijeđate, prirodno je da se potpisujete svojim imenom i prezimenom.
Osim što je to pitanje časti i taštine, to je i pitanje ljudske slobode. Pravo na mišljenje imaju samo ljudi koji se nekako zovu.
Oni koji se, pak, ne zovu, ili oni koji se plaše svoga imena, takvoga prava nemaju. To što ostavljaju ispod članaka koje pišu ljudi s imenima i prezimenima niti su mišljenja, niti je na bilo koji način obuhvaćeno pojmom ljudske slobode. Čovjek možeš biti samo ako se nekako zoveš.
Svaka uvreda nije jednako ružna, i to je nešto što manje ovisi o trudu onoga koji anonimno vrijeđa, a više je stvar konteksta u kojem su neke uvrede povijesno nastajale. Kontekst uvreda na račun Kotela Da Dona takav je da ih se ne treba podnositi. Ljude bez imena valja vratiti ništavilu njihovih sajber duša.
Za kraj, naprosto moram unijeti malo optimizma – barem izvadak iz nedavne prepiske s Don Blogom:
Don Kaćunku sam dakle predložio da na svome blogu elaborira jednu od tema koje često varira, na što mi je Don ljubazno odgovorio:
Hvala Vam na poticaju! Kanio sam to već napraviti, ali trenutno sam u cajtnotu zbog pripreme biskupijskog vjesnika za tisak. Nadam se da ću stići temu pojasniti sljedeći tjedan.
Srdačan pozdrav i Božji blagoslov!
Ka Don
Iznenađeno potpisom, brzo sam dodao:
Izvrsno!
Ha, ovo Ka Don mi zvuči kao Da Don!
Ugodan vikend.
Don nije žalio vremena:
Bravissimo! Prvi ste to skužili, a već dugo koristim taj potpis - upravo iz solidarnosti s "kolegom" Kotelom.
I Vama ugodan i blagoslovljen vikend!
Ka Don
Nisam se ni ja dao s linije:
Kotel je odličan tip: zapravo pravnik, iako je to kod Židova teško kazati, budući da biti rabin vjerojatno ponajprije zahtjeva znanja i vještine, te razboritost i mudrost dobrog suca.
Bilo kako bilo, jednom sam ga prigodom ugostio; pričali smo o Rabi Šimonu ben Johaju. Fascinira me; Šimon ben Johaj, ne Da Don. On je simpatičan, i, u unutaržidovskom sporu našeg malog grada, sasvim je u pravu.
Konačno, Ka Don zaključuje:
Baš sam ga i ja takvog doživio kroz intervjue, a i kad ga vidim u gradu - posebno s obitelji - djeluje mi vrlo simpatično. U prvom redu mi je drag jer je predstojnik VJERSKE zajednice, za razliku od one druge (koja se smatra prvom) i koja je zapravo (nažalost) ATEISTIČKA.
Pozdrav i blagoslov ter ugodan vikend!
Ka Don
Eto.
Faksimile emajla lahko stavim na uvid.
Što hoću kazati?
Pa sasvim je jasno: Kotel Da Don, očito je, neobično je simpatičan čovjek.
Spominjali smo i Rabbi Ari Kahna, koji se na Vaseljeni nalazi od samog njenog početka, ali nije to važno: važno je jedino to da većina građana ovoga grada Kotela Da Dona doživljava kao simpatičnog sugrađana s kojim će radije porazgovarati nego s prvim susjedom, o Ari Kahnu ili vremenu, sasvim svejedno. Dakle, upravo suprotno od onoga što bi se moglo pomisliti čitajući tekst Miljenka Jergovića.
Kao i inače.
Post je objavljen 09.07.2008. u 07:47 sati.