NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Kako nas brežuljci

Mediji upravo kao skandal serviraju "prepucavanje" između Griča i Kaptola - legendarnih zagrebačkih brežuljaka (koji uvijek, pa i kad nisu složni, nekoga "bre žuljaju"!).

Don Kaćunko



Bizarno će zvučati, ali teniskim komentatorima možemo zahvaliti na predivnoj sintagmi "neprisiljena greška"; evo jednog klasičnog primjera tog fenomena - mislim na pitanje naše Halter, naravno:

- Sve sam pročitala, i tekst i komentare i nisam se mogla ne zapitati zašto komunisti nisu pokušali pridobiti crkvu na svoju stranu i zašto crkva nije pokušala pridobiti komuniste prije nego li su se probarabili. Kakav bi to moćan savez bio! Antifašisti, ratni pobjednici koji su Hrvatskoj osvjetlali obraz vođeni u svom naumu socijalne i ekonomske jednakosti pravednim Isusovim učenjem. Kako bi mogli zabrazditi u totalitarizam? Naravno, morali bi biti učinjeni kompromisi, ali ne u bitnom, nego u trivijalnom.
Priznajem, potpuni sam laik u svim stvarima, ali eto, palo mi je na pamet pitanje, upitala je dobrog Dona blagomirisna Halter.

Don je odgovorio neobično flamboajantno, u poznogotičkom stilu:

- Halter, nisi ni prva ni posljednja koja postavlja takva pitanja.
Ali valja razmisliti o nečemu, tj. o pitanjima-činjenicama:
Zašto je internacionalni socijalizam/komunizam, tj. ideja o njegovu "raju", "posijana" u široko pravoslavno područje (istočne) Europe (&Azije) u kojem su Crkve autokefalne odnosno nacionalno orijentirane/organizirane?
A zašto je istodobno nacionalni/naci(onali)stički fašizam "smješten" u dijelove Europe u kojima je Crkva nadnacionalno orijentirana su (dok su u druge djelove "posađene" obje političke "narko-biljke")?
Je li to (a ima još toga!) slučajno ili je svjesno i namjerno posijano sjeme razdora?! Kako bi sukobljenost u 2. svj. ratu bila efikasna da nije bilo toga plana? I kako bi bez njega razdor u narodima i državama na raznim razinama raspaljivao strasti sve do danas?
Teška i zbunjujuća pitanja, priznajem, ali - vrijedi o tome razmisliti! Priznaj...!

The Epilogue



Bonustrack

Ovaj je post naprosto savršen: ingeniozan naslov, inspirirana glosa podnaslova, savršena, pasent ilustracija, briljantan tekst dijaloga, meta-forični epilog...post ti je ka bog, rekao bi pokojni dobri prof.Radovan Ivančević.

Zašto ga onda ne učiniti još boljim, ultimativnim postom, kad već možemo?

Evo: u ozračju ove onto-te(le)ološke rapre, evocirajmo prošlogodišnji melanholični memento mori, upozorenje suvremenicima da su posljednji dani poslovično blizu, i da je Eshaton na svaki način iznenađujuć, za mnoge zapravo razočaravajuć, u odnosu na Nadu i Ufanje koje se diljem katoličke Panonije možda s nepravom, ali sasvim logično pothranjuju; pogledajmo:

Piljio sam beznadežno, bez ikakve ambicije i besposlen, u bezensko plavi zaslon kompjutera – kao Cesarić kroz prozor vlaka u zamrznuto polje - klikajući mišem po imbecilnim hrvatskim portalima posvećenim skandaloznim kronikama dana, misleći jedino kako bi dobro i pravedno bilo da ultimativna ontoteološka kazna zadesi upravo ovaj naraštaj, pogan i pokvaren kako to samo ljudi ovoga podneblja mogu biti. Jedina mi je razonoda, da budem do kraja iskren, bila vizija couleur locale Apokalipse: nakon što su uništili svijet, gordi se jahači vraćaju u Nebeski Jeruzalem, i negdje na pola puta Kuga se prene sjetivši se da su zaboravili Zagreb!
Shit, bio je za bregom, neznatan, nevidljiv, nevažan, i jednostavno su ga pranabregnuli. Nikome se nije imalo posla s bagrom, a i bijahu već umorni od sve te metafizičke melodramatike, pa poslaše konja zelenka, onog kojega je jahala Smrt, da sam dovrši započeto. Konjić-grabonjić se doklati do Medvednice, okrene stražnjicu i zadigne rep, te se posere na beli Zagreb grad.

I nesta grada Zagreba kao da ga na svijetu nikada nije ni bilo!